Јадранка Брнчић - О слободи савести: пут према изградњи и испуњењу особе

[Џуманџи]

Sloboda savjesti (lat. conscientia– suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti.

To je – reći će “pravovjerni“ katolici – paradoksalna situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa “službenim“ katoličkim moralom. Oblikovana savjest prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca ipak nije savjest, nego – “volja Božja“.

Crkveno učiteljstvo često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavlja ideologiju nasilja.

Ako se etički zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi.

Moralne norme nisu same sebi svrhom nego su okvir za etički temelj na kojem bi trebale počivati, a koji je: dobro čovjeka i dobro zajednice. A dobro se ozbiljuje preuzimanjem odgovornosti.

Kada savjest prihvaća neku normu, odmah ju i razgrađuje, pounutarnjuje – ona postaje ne samo čovjekov slobodan izbor, nego i sama njegova odgovorna sloboda koja i jest njegovo dobro. Premda, za nju valja trajno biti budan.

Pavao je, govoreći o moći grijeha, priznao da je svakodnevno njime varan: “Ne radim što bih htio, već ono što mrzim” (Rim 7,14). Pritom se u idealističkoj tradicionalnoj teologiji ova Pavlova misao pretvara u vrst metafizičke šizofrenije, dok je, zapravo, riječ o svakidašnjem iskustvu većine ljudi. Pozvani smo ponajprije na svetost, ne na borbu protiv grijeha.

Iz Knjige Postanka crkveno učenje dugo je crpilo svoje argumente za govor o kaznama za grijeh, pritom često zaboravljajući da biblijski pisac nije imao na raspolaganju ni jezična ni spoznajna sredstva kojima bi progovorio o uvjetovanostima ljudskoga života.

Tako se u biblijskom tekstu kao kazne za grijeh navode: stid od spolnosti, porođajne muke u žena, spolna želja, mukotrpno obrađivanje zemlje i smrt (usp. Post 3,7-24).

Dakle, seksualnost, rad i smrtnost – sve su to područja u kojima čovjek doživljava svoja ograničenja, a koja Crkva tumači kao posljedice Istočnoga grijeha.

Međutim, ljudske uvjetovanosti upravo su i jedina područja ljudske slobode: seksualnost je prostor u kojem čovjek može doći do krajnjeg ispunjena svojih ljudskih mogućnosti da voli i bude voljen, rad je prostor u kojem može doživjeti rascvat svojih stvaralačkih i suradničkih sposobnosti, a njegova smrtnost ono je što ga vraća sadašnjem trenutku i svakodnevnom životu.

A budući da su to područja najvećih mogućnosti, ujedno su i područja gdje je na djelu i najveća otuđenost, pa i onda mogućnost manipulacije.

Marx razlikuje četiri oblika otuđenja u radnom (proizvodnom) procesu: osoba koja radi posao koji ne upošljava njezinu cjelovitost, srce i razum, otuđuje se od sebe same, od prirode, od ljudi kojima je okružena te od ljudske vrste. Oholost Istočnoga grijeha ima svoju strukturalnu stranu koja se očituje u brojnim društvenim nepravdama, uključujući i onu koju ponekad nanosi ili dopušta i sama Crkva.

Freud je rekao da je odricanje od iskonske ljudske prirode odricanje i od sposobnosti čovjeka da misli. No, vrijedi i obrnuto: lišavanje od mišljenja (i odlučivanja) i njegovo nadomještanje gotovim obrascima ponašanja lišava čovjeka i sposobnosti da istinski suosjeća s drugima, da ih prihvaća i razumije.

Teologija savjesti uglavnom savjest karakterizira kao odnos ljudske osobe sa samom sobom, no, Pavao, međutim, ide i dalje: savjest zove svjedokom, ne instancom optužbe i suda (usp. Rim 9,1; 1 Kor 4,4; 2 Kor 1,12). Stoga bi bilo potrebno reinterpretirati fenomen savjesti kroz kritičko prisvajanje savjesti kao poziva na brigu, brigu za sebe i za druga bića, kao i na pozornost za božanske intervencije u svijetu.

Gdje postoje odgovornost i briga, ne bi trebalo biti mjesta strahu, pa ni od ”društvenog inženjeringa“ ili od “antropološke revolucije“. Strah nas drži vezane uz ono čega se bojimo.

Ukoliko je prošlost neke vrsti ekrana na kojoj čovjek projicira viziju svoje budućnosti, onda ono što se u srednjem vijeku nesvjesno strukturiralo kao apologija zla, danas postaje stvarnost: okrivljavanje “desnih” i “lijevih” zadobilo je planetarne razmjere, ratovi se više ne vode samo po vojnim pravilima niti se oružja koriste u razmjeru s “neprijateljskim” snagama, a vrijednosti koje su do jučer jamčile kakvu-takvu društvenu sigurnost, sve su dovedene u pitanje.

Čini se da je čovjek ponovno ušao u carstvo u kojem vlada Scila straha i Haribda krivice, samo su promijenjene koordinate.

Je li Foucault imao pravo kad je rekao da “se danas može misliti samo u praznini ostaloj iza iščezlog čovjeka” te da se “svima onima koji još žele govoriti o njegovu oslobođenju može suprotstaviti samo filozofski osmijeh”?

Ipak, iako proživljavamo smrt vremena, a raspad tzv. tradicionalnih vrijednosti najvjerojatnije nećemo moći zaustaviti, čovjek ne može sam sebe dokinuti sve dok ima ljudi koji vole svoje partnere i djecu, pomažu ljudima oko sebe, savjesno obavljaju svoj posao i ne šute pred nepravdama ovoga svijeta.

Tjeskoba postojanja može se, prema Drewermannu, nadvladati samo ako se pojam grijeha – strah od grijeha i osude – shvati kao bolest.

Tek ispunjeno biće može činiti dobro. Grijeh je, zapravo, manjak ljubavi, a vjera je isto što i želja za odsutnošću otuđenja i nastojanje oko njegova dokinuća.

Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobro. Ni moral koji sudi i osuđuje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu čovjeku zasigurno ne mogu pomoći da ustane. Savjest je mjera slobode, a mjera kršćanske slobode je ljubav.

Pastoralna uputa iz 1992, Aetatis novae (Nadolaskom novoga doba) ističe važnu ulogu sredstava javnog priopćavanja u službi dijaloga sa svijetom.

U dijelu o crkvenom zajedništvu između ostalog se kaže da ”vjernici imaju pravo, te nekad i dužnost da se suprotstave svojim pastirima te izraze vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve“ jer ”između članova toga zajedništva što čini Crkvu postoji temeljna jednakost u dostojanstvu i poslanju, koja izvire iz krštenja i na kojoj se temelji hijerarhijska struktura i mnogostrukost zadaća i službi. Toj se jednakosti mora naći izražaja u iskrenu i poštivanja punom sudjelovanju u informacijama i očitovanju mišljenja“ (AN 10).

Kršćanska se vjera ne da svesti na tvrdnju da je Bog onaj tko govori u našoj savjesti te da je Crkva njezina odgajateljica kako bismo čuli Božji govor. Zapravo, kada apostol Pavao govori o “opravdanju po vjeri”, on ga ne identificira s ispoviješću vjere u Isusa kao Krista.

Savjest je autonomna, a ispovijesti vjere simbolička struktura. Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost i intelektualno poštenje.

Svaka sinteza savjesti i vjere rizik je. Upotrijebiti Boga kao jamstvo naše želje da imamo krajnje jamstvo – nasilje je nad savješću.

A vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Krista koji trpi.

Prihvatiti Krista u slobodi savjesti znači odreći se predodžbe o Bogu kao jamstva sveg našeg znanja, znači prihvatiti znati tek jednu stvar o Bogu, a ta je da je prisutan u raspetom Kristu.

Nužnost ponad svake logične nužnosti jest da je jedino jamstvo što ga Bog daje kršćanima – znak njegove posvemašnje izručenosti čovjeku i njegovoj savjesti.

Čovjek je trajno dovođen u pitanje te stoga otvoren izazovu da odgovori, da ne bude ničijim sucem, nego prorokom.

 

извор:

http://www.autograf.hr/o-slobodi-savjesti-put-prema-izgradnji-i-ispunjenju-osobe/

[Џуманџи]

Може ли неки мод/админ да убаци слово "о" у наслов теме?

[Кратос]

пре 13 часа, Џуманџи рече

kada apostol Pavao govori o “opravdanju po vjeri”, on ga ne identificira s ispoviješću vjere u Isusa kao Krista.

 

[kopitar]

On 05.01.2017. at 22:29, Џуманџи рече

Sloboda savjesti (lat. conscientia– suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti.

To je – reći će “pravovjerni“ katolici – paradoksalna situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa “službenim“ katoličkim moralom. Oblikovana savjest prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca ipak nije savjest, nego – “volja Božja“.

Crkveno učiteljstvo često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavlja ideologiju nasilja.

Ako se etički zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi.

Moralne norme nisu same sebi svrhom nego su okvir za etički temelj na kojem bi trebale počivati, a koji je: dobro čovjeka i dobro zajednice. A dobro se ozbiljuje preuzimanjem odgovornosti.

Kada savjest prihvaća neku normu, odmah ju i razgrađuje, pounutarnjuje – ona postaje ne samo čovjekov slobodan izbor, nego i sama njegova odgovorna sloboda koja i jest njegovo dobro. Premda, za nju valja trajno biti budan.

Pavao je, govoreći o moći grijeha, priznao da je svakodnevno njime varan: “Ne radim što bih htio, već ono što mrzim” (Rim 7,14). Pritom se u idealističkoj tradicionalnoj teologiji ova Pavlova misao pretvara u vrst metafizičke šizofrenije, dok je, zapravo, riječ o svakidašnjem iskustvu većine ljudi. Pozvani smo ponajprije na svetost, ne na borbu protiv grijeha.

Iz Knjige Postanka crkveno učenje dugo je crpilo svoje argumente za govor o kaznama za grijeh, pritom često zaboravljajući da biblijski pisac nije imao na raspolaganju ni jezična ni spoznajna sredstva kojima bi progovorio o uvjetovanostima ljudskoga života.

Tako se u biblijskom tekstu kao kazne za grijeh navode: stid od spolnosti, porođajne muke u žena, spolna želja, mukotrpno obrađivanje zemlje i smrt (usp. Post 3,7-24).

Dakle, seksualnost, rad i smrtnost – sve su to područja u kojima čovjek doživljava svoja ograničenja, a koja Crkva tumači kao posljedice Istočnoga grijeha.

Međutim, ljudske uvjetovanosti upravo su i jedina područja ljudske slobode: seksualnost je prostor u kojem čovjek može doći do krajnjeg ispunjena svojih ljudskih mogućnosti da voli i bude voljen, rad je prostor u kojem može doživjeti rascvat svojih stvaralačkih i suradničkih sposobnosti, a njegova smrtnost ono je što ga vraća sadašnjem trenutku i svakodnevnom životu.

A budući da su to područja najvećih mogućnosti, ujedno su i područja gdje je na djelu i najveća otuđenost, pa i onda mogućnost manipulacije.

Marx razlikuje četiri oblika otuđenja u radnom (proizvodnom) procesu: osoba koja radi posao koji ne upošljava njezinu cjelovitost, srce i razum, otuđuje se od sebe same, od prirode, od ljudi kojima je okružena te od ljudske vrste. Oholost Istočnoga grijeha ima svoju strukturalnu stranu koja se očituje u brojnim društvenim nepravdama, uključujući i onu koju ponekad nanosi ili dopušta i sama Crkva.

Freud je rekao da je odricanje od iskonske ljudske prirode odricanje i od sposobnosti čovjeka da misli. No, vrijedi i obrnuto: lišavanje od mišljenja (i odlučivanja) i njegovo nadomještanje gotovim obrascima ponašanja lišava čovjeka i sposobnosti da istinski suosjeća s drugima, da ih prihvaća i razumije.

Teologija savjesti uglavnom savjest karakterizira kao odnos ljudske osobe sa samom sobom, no, Pavao, međutim, ide i dalje: savjest zove svjedokom, ne instancom optužbe i suda (usp. Rim 9,1; 1 Kor 4,4; 2 Kor 1,12). Stoga bi bilo potrebno reinterpretirati fenomen savjesti kroz kritičko prisvajanje savjesti kao poziva na brigu, brigu za sebe i za druga bića, kao i na pozornost za božanske intervencije u svijetu.

Gdje postoje odgovornost i briga, ne bi trebalo biti mjesta strahu, pa ni od ”društvenog inženjeringa“ ili od “antropološke revolucije“. Strah nas drži vezane uz ono čega se bojimo.

Ukoliko je prošlost neke vrsti ekrana na kojoj čovjek projicira viziju svoje budućnosti, onda ono što se u srednjem vijeku nesvjesno strukturiralo kao apologija zla, danas postaje stvarnost: okrivljavanje “desnih” i “lijevih” zadobilo je planetarne razmjere, ratovi se više ne vode samo po vojnim pravilima niti se oružja koriste u razmjeru s “neprijateljskim” snagama, a vrijednosti koje su do jučer jamčile kakvu-takvu društvenu sigurnost, sve su dovedene u pitanje.

Čini se da je čovjek ponovno ušao u carstvo u kojem vlada Scila straha i Haribda krivice, samo su promijenjene koordinate.

Je li Foucault imao pravo kad je rekao da “se danas može misliti samo u praznini ostaloj iza iščezlog čovjeka” te da se “svima onima koji još žele govoriti o njegovu oslobođenju može suprotstaviti samo filozofski osmijeh”?

Ipak, iako proživljavamo smrt vremena, a raspad tzv. tradicionalnih vrijednosti najvjerojatnije nećemo moći zaustaviti, čovjek ne može sam sebe dokinuti sve dok ima ljudi koji vole svoje partnere i djecu, pomažu ljudima oko sebe, savjesno obavljaju svoj posao i ne šute pred nepravdama ovoga svijeta.

Tjeskoba postojanja može se, prema Drewermannu, nadvladati samo ako se pojam grijeha – strah od grijeha i osude – shvati kao bolest.

Tek ispunjeno biće može činiti dobro. Grijeh je, zapravo, manjak ljubavi, a vjera je isto što i želja za odsutnošću otuđenja i nastojanje oko njegova dokinuća.

Vjera bi trebala biti kraljevski put prema izgradnji i ispunjenju osobe, aktivno zalaganje za dobro. Ni moral koji sudi i osuđuje, ni dogma koja proglašava istinu klonulu čovjeku zasigurno ne mogu pomoći da ustane. Savjest je mjera slobode, a mjera kršćanske slobode je ljubav.

Pastoralna uputa iz 1992, Aetatis novae (Nadolaskom novoga doba) ističe važnu ulogu sredstava javnog priopćavanja u službi dijaloga sa svijetom.

U dijelu o crkvenom zajedništvu između ostalog se kaže da ”vjernici imaju pravo, te nekad i dužnost da se suprotstave svojim pastirima te izraze vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve“ jer ”između članova toga zajedništva što čini Crkvu postoji temeljna jednakost u dostojanstvu i poslanju, koja izvire iz krštenja i na kojoj se temelji hijerarhijska struktura i mnogostrukost zadaća i službi. Toj se jednakosti mora naći izražaja u iskrenu i poštivanja punom sudjelovanju u informacijama i očitovanju mišljenja“ (AN 10).

Kršćanska se vjera ne da svesti na tvrdnju da je Bog onaj tko govori u našoj savjesti te da je Crkva njezina odgajateljica kako bismo čuli Božji govor. Zapravo, kada apostol Pavao govori o “opravdanju po vjeri”, on ga ne identificira s ispoviješću vjere u Isusa kao Krista.

Savjest je autonomna, a ispovijesti vjere simbolička struktura. Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost i intelektualno poštenje.

Svaka sinteza savjesti i vjere rizik je. Upotrijebiti Boga kao jamstvo naše želje da imamo krajnje jamstvo – nasilje je nad savješću.

A vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Krista koji trpi.

Prihvatiti Krista u slobodi savjesti znači odreći se predodžbe o Bogu kao jamstva sveg našeg znanja, znači prihvatiti znati tek jednu stvar o Bogu, a ta je da je prisutan u raspetom Kristu.

Nužnost ponad svake logične nužnosti jest da je jedino jamstvo što ga Bog daje kršćanima – znak njegove posvemašnje izručenosti čovjeku i njegovoj savjesti.

Čovjek je trajno dovođen u pitanje te stoga otvoren izazovu da odgovori, da ne bude ničijim sucem, nego prorokom.

 

извор:

http://www.autograf.hr/o-slobodi-savjesti-put-prema-izgradnji-i-ispunjenju-osobe/

Odličan tekst , upravo isto mislim ali ne znam to ovako stručno izraziti tj. prenijeti drugima da razumiju..Zanimljive su i druge teme ove autorice naručito o problemu ( rastavljenih i ponovno vjenčanih) , ovdje se može u praksi vidjeti kako većina vjernika i pastira robuje zakonu . Sličnih situacija smo vidjeli i u raspravama o. Đurovića , naručito bih izdvojio raspravu oko 'ponovnog krštenja katolika' .

[Драшко]

Dobar text

Čitao sam samo boldovano

Sviđa mi se

[Џуманџи]

Nema Boga na nebu ako ga nije u meni

 

Ima nas raznih. Jedni se igraju u pijesku, drugi smišljaju kule. Jedni se utrkuju autićima, drugi se igraju skrivača. Jedni se nabacuju pijeskom, drugi mirno slažu igračke. A ima ih koji sjede sa strane i motre (i kadikad kopaju nos – veli Srećko). Baš kao djeca.

Tek što su ulozi i posljedice nešto veći, kadikad pogubniji, no igra je ista.

Teško da postoji ”dobar“ i ”loš“ odgoj. Samo oni koji vole i oni koji to najčešće ne znaju. A ni jedni ni drugi ne mogu jamčiti da će im djeca biti dobri ljudi.

Rijetko što se dobiva po zasluzi, a sve se prima u milosti.

Nema ”lijevih“ i ”desnih“, nego samo onih koji su odgovorni i onih koji, kadikad ili često, lažu.

Ne postoje oni koji su trajno u pravu ili oni koji su trajno u krivu. Samo svjesni i manje svjesni.

Nije za priznavati hijerarhiju moći. Postoje tek oni koji moć prisvajaju ili je se boje te oni koji su od nje slobodni. 

Ne postoji bitna razlika između kršćana, muslimana i Židova, ili monoteista i politeista, ili onih koji vjeruju i onih koji kažu da ne vjeruju. Samo je onih koji žive u slobodi svoje savjesti i onih koji odgovornost za tu slobodu ne žele doista preuzeti.

Nema Boga na nebu ako ga nije u meni.

Nije dobrih i loših ljudi. Samo onih koji traže i onih koji misle da su našli. Onih koji trajno vide dobro i onih koji svemu vide negativnu stranu.

Nije starosjedilaca i izbjeglica – svi smo izbjeglice na ovom svijetu.

Ne postoji takvo što kao što su mir i rat. Tek mir jest i oni koji ga prihvaćaju ili ne.

Razlika je između posla i rada. Jedni imaju jedno, drugi drugo, neki ni jedno, a sretnici oboje.

Nema ljubavi u braku i izvan braka. Tek je ljudi koji se vole i poštuju te onih koji se ni vole ni poštuju.

Nema razlike između ja i ti. Tek ja koji ne poznaje razliku i ja koji od te razlike proizvodi odvajanje.

Bolest i zdravlje nisu strogo odijeljeni. Zdravih je koji su povremeno bolesni i bolesnih nesvjesnih svojega zdravlja što ne ovisi o slabostima tijela.

Podjela na djetinjstvo i starost arbitrarna je. Postoje tek djetinjstvo kakvo ne poznaje starost i starost kakva je zaboravila vlastito djetinjstvo.

Ne dijelimo se na žive i mrtve. Samo na one koji žive i one koji ne žive.

Ne postoji cilj putovanja, nego tek putovanje kakvo se ozbiljuje kao cilj. Tek oni koji znaju da su na putu i oni koji misle da stižu. 

Nije usamljenih i koji to nisu – svi smo sami. Tek, jedni prigrljuju svoju samoću u tišini, a drugi ju pune opiranjem, strahom i bukom. Samo je u Bogu odmor.

Nema želja koje će se ostvariti i onih koji to neće. Samo onih koje su potražnja i onih koje su prihvaćanje. Bol nikoga neće zaobići, ali patnja može.

Nije bitne razlike između volje Božje i volje ljudske. Samo život koji teče svojim tokom. I ne opiremo li mu se, kad-tad, ukoliko smo strpljivi, pobrine se sam za se.

Ne postoji bijelo i crno. Samo svjetlost i tama koji se prožimaju i oko koji to vide.

Nada nije ufanje u svjetlo nakon tame, nego svjetlost usred tame.

Prvi je dar života, drugi ljubavi, a treći razumijevanja.

Život ne dopušta izbore ”ili-ili“. Najčešće uključuje ”i-i“. Poput kiše i sunca jednakih za sve. Poput Krista koji u sebi spaja i božansko i ljudsko da bismo i mi bili.

Ne postoji staro i novo vrijeme. Samo sada.

Baš kao za djecu. Tek što su ulozi i posljedice nešto veći, kadikad pogubniji, no igra je ista.

 http://www.autograf.hr/nema-boga-na-nebu-ako-ga-nije-u-meni/

[JESSY]

tekst je extra...

[Џуманџи]

Sukob ili dijalog identiteta

 

 

Svaki pojedinačni život može se promatrati kao potka unutar sveukupnoga tkanja života. Naš je život prepleten životima drugih. Da bi čovjek ozbiljio samoga sebe kao cjelovito biće, trebalo bi da je u interakciji s drugima: drugi su mu istodobno i zrcalo njegove jedinstvenosti i njegove vlastite drugosti.

Naš identitet nikad nije samo naš: on je drugome ”drugi“ jednako kao i što je identitet drugoga nama ”drugi“ sve dok ga ne pripitomimo i ne prisvojimo.

Drugost nije svodiva tek na puku drugost druge osobe. Živimo i usred vlastite drugosti, suprotstavljenosti ega i sebstva, tijela i svijesti, svijesti i savjesti.

Ova suprostavljenost nije tek prostor borbe, nego i plodno tlo integracije. Cjelovitost se ozbiljuje dijalogom, praštanjem, pomnim slušanjem svake drugosti: i naše vlastite kao i drugosti drugog.

Međusobnom prepoznavanju ime je gostoljubivost. ”Ja“ svoje djelovanje usmjeravam prema drugom i razmjenjujem se s drugim, ”ja“ se stavljam u položaj drugog i samog sebe mogu vidjeti kao drugog, baš kao što drugome i jesam – drugi. 

Ishodište moralnoga ponašanja može biti jedino stavljanje u položaj drugoga. Tako nadilazimo opoziciju između individualne etike na polju konkretne prakse (onoga što nam se čini dobrim) i morala utemeljena na normama (onoga što nam je dopušteno i zabranjeno) dijalektički ih spajajući u mudrost dobroga života. Prepoznavanje i gostoljubivost, tj. dijalektika davanja i primanja ne događa se u području morala, nego u području etike dobra.

Ljubav prema nama samima prvo je pravo koje nam valja tražiti da bismo mogli voljeti drugoga. A svoje vlastito djelovanje možemo legitimirati ponajprije tako da mu dajemo za pravo u djelovanju drugoga.

Uvažavati druge znači poštivati njihovu sposobnost i slobodu odabira, inicijative, djelovanja, evolucije i promatranja koliko i vlastite. Tek se u ovoj međuovisnosti uvažavanja može govoriti i o pravednim institucijama.

Kada pristajemo svijet dijeliti na ”mi“ i ”oni, ”mi“ smo, dakako, ispravni, normalni, isti, a ”oni“ su oni ”drugi“: ne samo različiti od nas, nego najčešće, kako mislimo, i nama inferiorni.

Dakako, sve ovisi iz koje perspektive promatramo: onima tko su za nas ”drugi“ i mi smo to isto njima. Između nas i drugih, bez obzira s koje smo strane, ograda, zid podignut na odnosu moći. Moć koja sebi prisvaja prava bez dužnosti, počiva na ”imati pravo“. Ne na ”biti“ koje živi od dužnosti ljubavi.

Negiranje ili ugrožavanje čijega prava da bude što jest ili tko je odabrao biti, počinje s nama, s našim zanemarivanjem temeljne ljudske dužnosti: brige za druge. Kada ne prianjamo uz svoju dužnost, i sami sebe lišavamo privilegije prava. Kada drugima negiramo njihovo pravo da budu drukčiji od nas, krećemo se u prostoru nasilja u kojem bivamo zatvoreni u svoju istost. 

Tko smo zapravo? Na čemu temeljimo naš višak vrijednosti u odnosu na druge? Na naciji, religiji, moralnoj ispravnosti, zdravlju, našim zaslugama? Dok sve to ”imamo“, borit ćemo se i da zadržimo i strahovati da ne izgubimo, a dok jesmo slobodno ono što jesmo, dijelit ćemo obilje svojega bivanja svima bez razlike. Čak i kada nam ostane samo naša različitost.

Bojimo se onih koji su različiti od nas jer se bojimo naših vlastitih mogućnosti da sami budemo drukčiji, da dopustimo da nas ljudi i život mijenjaju, da se prepustimo dinamici sazrijevanja, trajnoga rasta i otkrivanja.

Svijet dijelimo na ”mi“ i ”oni“ samo kada ne prihvaćamo vlastiti nutarnji svijet u kojem prebiva mnoštvo glasova među kojima samo u tišini možemo razabrati onaj najdublji glas jedinstva. Jedinstva u kojem pripitomljujemo naše vlastite drugosti i u kakvoj su sve mogućnosti otvorene.

Samo se siromašni, bolesni, hendikepirani, marginalizirani ne osjećaju ni nad kim superiornima. Čak ni kad su u većini. Stoga se Isus najradije družio s njima.

A mi se često i nad njima, ukoliko ne prihvaćamo vlastito siromaštvo, osjećamo superiornima svojom velikodušnošću.

Samo onaj tko prihvaća svoje vlastite drugosti, može prihvatiti i tuđe. I razumjeti ih u ljubavi.

Moje najdublje ”ja“ ne može biti obuhvaćeno nikakvim ”mi“. Čak i kada pripadam određenoj grupi po slučajnosti rođenja i odgoja ili po svjesnom odabiru, moje ”ja“ više je od moje pripadnosti. Ono obuhvaća i moj vlastite i tuđe drugosti te se osjeća odgovornim za njih i brine za njih. Ne zbog njih. 

Jedino ”mi“ koje doista postoji, jest ”mi“ kao zajednički nazivnik ljudskim bićima. A i to ”mi“ tijesno je povezano s cjelokupnošću živih bića, svemira, života. S Bogom samim koji daje da kiša pada pravednicima i nepravednicima i da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, nad istima i drukčijima.

Krize su sastavni dio povijesti i naše vrijeme, zapravo, nije lošije nego su to bila ranija vremena. Jedino se možda kotač povijesti okreće brže, a mi se snalazimo teže.

Ako je suditi o našem svijetu prema onom što mediji izvlače iz njega eda bi istaknuli i sukobili suprotnosti, on se čini krajnje polariziranim. I naši razgovori često takvima postaju. Živimo u šizofrenom svijetu i svi smo pomalo bolesni: jedni su narcisoidni, drugi depresivni a treći imaju bipolarni poremećaj. Cijelo društvo je bolesno.

Distanciramo se od stajališta protivna našima jer smo skloni razumjeti ih u njihovoj radikalnoj formi, kao stajališta napadalački uperena protiv našega vlastitog. Tako feminizam poistovjećujemo s agresivnim traženjem prava žena, islam s terorizmom, liberalno kršćanstvo s kompromisnom popustljivošću, tradicionalizam s fundamentalizmom, konzervatizam s religijskim totalitarizmom…

Sve nas to dovodi u situaciju da ili unaprijed napadamo druge ili sami sebe opravdavamo.

Ili naprosto optužujemo a da s optuženikom nismo ni razgovarali, a kamoli saslušali ga – neprijatelji pljušte sa svih strana, čak i onih gdje ih nema. 

Ponašamo se i govorimo kao da svijet od nas traži ”ili-ili“ opredjeljenja iako bismo trebali znati da je život mnogo složeniji te da se njegovo klatno njiše između dva, štoviše između mnoštva ”i“.

To da smo kršćani, Židovi ili muslimani, malo znači ako se u svakodnevnom životu zlo očitujemo bilo prema sličnima ili prema različitima.

Međutim, ne nalazeći mir, jedinstvo i “pripadnost” u sebi, svi mi (katolici, pravoslavni, Židovi, Hrvati, Srbi, Izraelci, Arapi, Amerikanci, agnostici, ateisti, konzervativni, liberalni, lijevi, desni…) skloni smo traženjem uzroka i posljedica u svojim teoretskim identitetima, zapostaviti praktične identitete u nama samima.

Oni kojima je mijenjati se, sami smo mi. A to je teže nego mijenjati svijet.

http://www.autograf.hr/sukob-ili-dijalog-identiteta/

[Џуманџи]

Religijski još smo u plemenskom dobu

 

Čovjek bi očekivao da će, u vremenu u kojem nam procesi globalizacije i napredak tehnologije u području komunikacija omogućuju da znamo kako postoje drugi i drukčiji ljudi od onih kakve poznajemo iz naše okoline, kršćanstvo prednjačiti u povezivanju ljudi.

I zacijelo to ponegdje u svijetu i čini, što ne samo da jest bitno jedno krilo njegova poslanja, nego bi trebala biti i prirodna posljedica promjene svijesti koja nam se događa.

Unatoč svim podjelama i polarizacijama, sukobima i ratovima, s jedne strane, sve je veća svijest o našoj međusobnoj povezanosti, s druge strane. Ekološki pokreti nisu samo odraz brige za naš opstanak jer smo doveli zemlju u situaciju u kojoj može biti uništena, nego i odraz svijesti o našoj zajedničkoj odgovornosti te o našoj povezanosti sa svim bićima među kojima smo jedni od njih.

Religijski pluralizam nije više povijesna činjenica pred kojom ne bismo trebali osjećati, usko se identificirajući s pripadnošću vlastitoj religiji ili vjeri, kao stanovitu prijetnju, nego, naprotiv, kao obogaćenje. Uostalom, u vlastitu vjeru se više ne rađamo prirodno, nego smo ju izazvani odabirati, a svaka religija je jedna mogućnost razumijevanja Božjega i ljudskoga svijeta te njihove povezanosti.

Zahvaljujući povezanosti koju nam omogućuje internet, više nismo samo stanovnici vlastitoga sela, nego nam cijeli naš planet postaje dom. U svakom trenutku možemo komunicirati s ma kojim čovjekom na bilo kojem mjestu na Zemlji, saznati što se događa i u najudaljenijim mjestima te sudjelovati u interpretaciji informacija.

Svjedoci smo, dakle, nezaustavljivim obratima u našoj ekološkoj, religijskoj i globalnoj svijesti.

No, čini se da kršćanstvo u mnogim zemljama i sredinama i dalje pruža otpor tom obratu ili kršćani žive kao da on ni ne postoji.

Religijski još smo u plemenskom dobu, a kulturološki smo već debelo ušli u novo doba. Kao kršćani i kao stanovnici našega planeta živimo u svojevrsnoj kognitivnoj disonanciji, da ne kažem šizofreniji. U Crkvi pripadamo jednoj a u svijetu drugoj paradigmi. Čini mi se da sraz među dvjema paradigmama nikad nije bio toliko velik i rijetki su koji nam pokazuju kako te dvije paradigme povezati.

Naša teologija svoje korijene ima u srednjem vijeku u kojem se ljudska misao u Europi artikulirala jezikom grčke filozofije. Od (neo)platonističke smo misli, pojednostavljeno govoreći, naslijedili uvjerenje da, tamo negdje na nebu, postoji bolji svijet od našega koji nije drugo do oponašanje one prave stvarnosti. A da bismo došli do nje, trebamo zanemariti ovu, zemaljsku stvarnost i kontemplirati nebesku.

Od Aristotela, pak, naslijedili smo uvjerenje da forma determinira materiju, odnosno, u religijskom kontekstu, da su duša i tijelo odvojeni, te da je tijelo tek forma u kojoj je smještena duša. U kontekstu misli, dakle, stoljećima smo živjeli u dualističkom svijetu.

Naše poimanje boga još uvijek se odnosi na nekoga tamo gore, drugdje kome se obraćamo izvan nas samih. Naša liturgija još uvijek odražava hijerarhijsku strukturu poimanja svijeta i odnosa među bićima.

Bog je tamo negdje gore, na Nebu, a između nas i Njega, s jedne strane, te nas i najjednostavnijih oblika života rasprostire se složena hijerarhija bića u kakvoj svako od njih vlada nad onima koji su na nižem stupnju unutar hijerarhijske ljestvice. I to kako u prirodnom, tako i kulturološkom svijetu.

Kozmos kako su ga shvaćali u srednjem vijeku bio je geocentričan kozmos: Zemlja je središte kozmosa, a čovjek je središte Zemlje. Kozmos je statičan, hijerarhijski i geocentričan. Na takvoj kozmologiji izgrađena je artikulirana teologija Tome Akvinskog i sv. Bonaventure i – još nismo, zapravo, doista izašli iz nje. Još uvijek u Crkvi razmišljamo kao u srednjem vijeku.

U četrnaestom stoljeću otkriće teleskopa radikalno je dovelo u pitanje dotadašnju kozmologiju. Ona je nužno postala heliocentričnom. Dakle, Zemlja nije središte svemira, nego je to Sunce. A u dvadesetom stoljeću otkrit ćemo da je i Sunčev sustav tek sićušna točka u svemiru te da, možda, i svemira ima beskrajno mnogo.

Čovjek, dakle, nije na vrhu piramidalne hijerarhije stvorenja, nego smo svi povezani. Kršćanstvo nije jedina najbolja religija ili vjera, nego su nam sve darovane da napredujemo u razumijevanju i povezivanju međusobno si pomažući i učeći jedni od drugih.

Crkva nije imala problem prihvatiti Galilejevu teoriju o Suncu kao središtu svemira, nego prihvatiti da prihvaćanje heliocentrizma kao znanstvene činjenice nužno mijenja kozmologiju na kakvoj počiva cjelokupna teologija.

Zapravo, Galileja nije osudila zbog njegova teorije, nego zbog toga što ona zapravo dovodi u pitanje njezin autoritet u tumačenju svijeta. Stoga i nije mijenjala svoje hijerarhijski ustrojeno i u konačnici dualističko viđenje svijeta sve do – danas.

Ukoliko se doista nismo maknuli iz paradigme kakvu je oblikovala srednjovjekovna kozmologija u kakvoj je čovjek imao svoju ulogu i poslanje (da povezuje pojedinačno i opće, Zemlju i Nebo), nije ni čudo da je Ivan Pava II. rehabilitirao Galileja tek u dvadesetom stoljeću, da se Darwinova teorija evolucije još uvijek ponegdje dovodi u pitanje, a da se javljaju ljudi koji i u dvadesetprvom stoljeću tvrde da je Zemlja – ravna. Toma Akvinski je barem u jednom zacijelo imao pravo: krivo shvaćanje stvorenja, krivo je shvaćanje Boga jer nije Boga bez komosa.

Kako ponovno misliti kada je stoljećima tkano uvjerenje o načinu povezanosti između mikrokozmosa i makrokozmosa, Boga i njegovih stvorenja, narušeno te čovjek više nema istu svrhu bivanja na svijetu?

Kako se prepustiti izazovu traženja nove kozmologije kakva staru radikalno dovodi u pitanje a da se ne sruši kula što ju je teologija podigla oko ključnih pojmova vjere?

Kako razumjeti svijet u kakvom se sve mijenja i kreće, u kakvom je sve uzajamno ovisno i povezano i u kakvom čovjek nije na vrhu hijerarhije stvorenih bića, niti je Bog izvan čovjeka?

Nije li nas upravo Descartes, koji se pitao kako razumjeti Boga u neprestano mijenjajućem i međuovisnim elementima kozmosa čiji smo tek sićušan dio, potaknuo da ga počnemo tražiti u sebi jer jedino što je sigurno nije ono što mislimo o svijetu nego to da mislimo, što nas jedino može uvjeriti u izvjesnost Božje prisutnosti?

No, istodobno, nije li nas on, nastojeći se držati onoga što možemo misliti, uveo i u mehanicističko poimanje svijeta svedenoga na dualističke kategorije?

I u svijetu subjekata i objekata ne postaje li Bog još udaljeniji od nas u transcendentalnom svijetu odakle nas promatra i – okrivljuje i osuđuje zbog nesklada u nama i u svijetu?

A Crkva iz živoga organizma svedena na legalističku čuvaricu tradicije, moralnih zakona i dogmi?

Ne živimo li i dana u mehanicističkom svijetu, u svijetu odvojenih dijelova koje nastojimo povezivati kao da je riječi o kakvom mehanizmu, a ne organizmu?

Newtonov svijet bio je svijet reda i zakona kojim Bog upravlja poput mehaničara. Naše viđenje svijeta postalo je načinom na koji razumijemo Boga i njegovo djelovanje u svijetu: ako vjerujemo u Boga, bit ćemo spašeni, ako li ne vjerujemo u Njega, bit ćemo osuđeni. ako se kajemo za svoje grijehe, bit će nam oprošteno, ako smo poslušni moralnim zakonima, bit ćemo blagoslovljeni.

Nije li to još uvijek mehanicističko viđenje svijeta iz kakvog je, u Bibliji, još davno izašao Job odbivši prihvatiti da je Božja pravednost distributivna pravda?

Odvojimo li Boga od njegova cjelokupna stvorenja, više ni nismo u odnosu s Bogom nego – s pukom mišlju ili uvjerenjem o Njemu. Bog se nije drukčije objavio nego preko svojega stvorenja i ako se mi izuzimao iz njega, izuzimamo Boga iz nas samih.

Ne živimo više u geocentričnom kozmosu, pa čak ni puko heliocentričnom, nego – evolucijskom, i ne samo u biologijskom smislu te riječi. Evolucija je metanarativ nove paradigme u kojoj živimo. Mi smo u stalnom kretanju, u trajnom procesu postajanja ono što jesmo. Mi smo život koji sam sebe odmotava, odnosno Bog ne počiva u vječnom Šabatu, nego nastavlja stvarati svijet.

Kako to razumjeti i kako to razumijevanje artikulirati? Ima više načina: kvantna fizika, povratak kontemplaciji, nova kozmologija.

Mogli bismo početi od teorije evolucije shvaćene kao proces kojim materijalni svijet kozmološkom energijom ljubavi raste u duhu u kristocentričnom kozmosu, teorije kakvu je, primjerice, predlagao Pierre Teillard de Chardin. I nije čudno da se papa Franjo poziva na njega u enciklici Laudato si.

 

извор: http://www.autograf.hr/religijski-jos-smo-u-plemenskom-dobu/

Измењено Октобар 21, 2017 од Џуманџи

[kopitar]

пре 1 сат, Џуманџи рече

Od Aristotela, pak, naslijedili smo uvjerenje da forma determinira materiju, odnosno, u religijskom kontekstu, da su duša i tijelo odvojeni, te da je tijelo tek forma u kojoj je smještena duša. U kontekstu misli, dakle, stoljećima smo živjeli u dualističkom svijetu.

Ako kažemo da je čovjek duša i tijelo , izvršili smo automatski podjelu .

Trebalo bi smisliti novi način izražavanja i smisliti neki novi pojam da se to ne događa.

[Iulianus]

Цитат

Religijski pluralizam nije više povijesna činjenica pred kojom ne bismo trebali osjećati, usko se identificirajući s pripadnošću vlastitoj religiji ili vjeri, kao stanovitu prijetnju, nego, naprotiv, kao obogaćenje.

Sličnu mantru su imali u bratstvojedinstvenoj Jugoslaviji komunisti... a, onda su propali. Jer se nije  "izživeo"sopstveni nacionalizam na pravi način, kako su nacionalisti tvrdili kada je kraj već bio na vidiku. I onda se je  "izživljavanje" pretvorilo u krvavi pir. Ni(t)ko nije smatrao tuđi nacionalizam "kao obogaćenje", nego odista i jedino, ne samo kao "stanovitu prijetnju" već kao realnu pretnju. 

("Varvari sa istoka" su odavno zaboravili Učitelja /Stagiranina/. Oni koji drže katedre nisu, ali kao gospodari umova tamošnjih niti dozvoljavaju da makar jedna mrvica padne dole da bi i "psići" imali nekog udela u "nauci". I naravno da su krivi zbog uzdizanja vehabijsko-salafijskog šljama zbog svoje uskogrudosti. Taj šljam ne poznaje "obogaćenje" nego samo satiranje i potiranje drugačijeg. No, to je usud /plural-/monoteizma koji će i odvesti do konačnog kraha)

"Nacionalizam je poslednje utočište hulja" rekao je jednom jedan mudar čovek. Zaboravio sam šta je rekao za religiju...

Цитат

Pierre Teillard de Chardin..

I nije čudno da se papa Franjo poziva na njega u enciklici 

Papa - propo. 

[kopitar]

пре 12 часа, Iulianus рече

Sličnu mantru su imali u bratstvojedinstvenoj Jugoslaviji komunisti... a, onda su propali. Jer se nije  "izživeo"sopstveni nacionalizam na pravi način, kako su nacionalisti tvrdili kada je kraj već bio na vidiku. I onda se je  "izživljavanje" pretvorilo u krvavi pir. Ni(t)ko nije smatrao tuđi nacionalizam "kao obogaćenje", nego odista i jedino, ne samo kao "stanovitu prijetnju" već kao realnu pretnju. 

Dali je religijski pluralizam napokon postao obvezujući za vjernike s obzirom da ne možemo reći "nismo znali.

 

 

[Iulianus]

пре 1 сат, kopitar рече

Dali je religijski pluralizam napokon postao obvezujući za vjernike s obzirom da ne možemo reći "nismo znali.

 

 

Ako je ovo pitanje, onda ću da odgovorim.

пре 1 сат, kopitar рече

Dali je religijski pluralizam napokon postao obvezujući za vjernike 

 

 

On to jeste odavno. Sad, obvezujući ne u nekakvom zakonskom smislu, pošto ništa nije (ili ja makar ne znam da jeste) izrečeno ex cathedra. To ne bi niti moglo u ovom trenutku biti na taj način istaknuto jer bi nastao veliki otpor među tvrdim tradicionalistima, što bi dovelo do još većih podela, čak i tamo gde ih nikada nije ni bilo. Mislim da je i to jedan od razloga (koji će vremenom sve više dobijati na značaju) zašto je papa neomiljen i zašto ga se napada s "konzervirane" strane. 

пре 1 сат, kopitar рече

 s obzirom da ne možemo reći "nismo znali.

 

 

Naravno da ne možete/mo reći "da nismo znali". To svi relevantni faktori znaju. Koliko su vernici u najnižim ešalonima toga svesni, sasvim je drugo pitanje (po meni veoma interesantno pitanje). No kao i uvek naći će se povoda da se to "utuvi u glavu" na jedan sofisticiran način, u to nema sumnje. Dakako, pod uslovom da sadašnja politika ostane takva kakva jeste. Reakcija druge strane je već vidljiva, ali se direktno ne napada problem o kome ovde pišemo nego se uzima sporedna stvar preko koje će se izvršiti glavni atak kada vreme sazrije. Toga je svesna i strana koja je napadnuta. 

...

Da dodam još ovo samo.

Moram da priznam da sa nelagodnošću pratim događanje po "nemačkama" jer takva pitanja se tamo, uglavnom u našem vremenu, rešavaju.

Ne znam da li i koliko govoriš nemački, ali postaviću ovde dva-tri linka pa ako možeš i ako te interesuje, prevedi ih preko gugl-prevodioca-

Katholiken für muslimischen Feiertag

http://www.br.de/nachrichten/muslimische-feiertage-sternberg-de-maizere-100.html

 

CSU stemmt sich gegen Islam-Feiertag

http://www.br.de/nachrichten/csu-stemmt-sich-gegen-islam-feiertag-100.html

 

Takođe ostali članci u vezi teme:

http://www.br.de/service/suche/index.html?query=feiertage+islamische+in+deutschland

 

[kopitar]

On 05. 01. 2017. at 22:29, Џуманџи рече

Sloboda savjesti (lat. conscientia– suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti.

To je – reći će “pravovjerni“ katolici – paradoksalna situacija jer vjerniku njegova savjest ne može naložiti ništa što nije u skladu sa “službenim“ katoličkim moralom. Oblikovana savjest prihvaća moralne norme zajednice. Na prigovor, pak, da se moralne norme mijenjaju kroza povijest, odgovaraju kako posljednja instanca ipak nije savjest, nego – “volja Božja“.

Crkveno učiteljstvo često se prema vjernicima odnosi kao prema nedorasloj djeci u čije ime mora odlučivati i kojima mora tumačiti što je “volja Božja“ za ovu ili onu situaciju. Time se stavlja na mjesto koje bi trebalo biti sačuvano za Duha Svetog te zapravo uspostavlja ideologiju nasilja.

Ako se etički zakon shvaća kao nešto čovjeku izvanjsko, onda je njegovo nametanje – grijeh protiv slobode savjesti. A ako je zakon, kako tvrdi apostol Pavao, upisan u ljudsko srce, onda se sloboda savjesti događa u njegovoj intimi.

Moralne norme nisu same sebi svrhom nego su okvir za etički temelj na kojem bi trebale počivati, a koji je: dobro čovjeka i dobro zajednice. A dobro se ozbiljuje preuzimanjem odgovornosti.

Kada savjest prihvaća neku normu, odmah ju i razgrađuje, pounutarnjuje – ona postaje ne samo čovjekov slobodan izbor, nego i sama njegova odgovorna sloboda koja i jest njegovo dobro. Premda, za nju valja trajno biti budan.

Pavao je, govoreći o moći grijeha, priznao da je svakodnevno njime varan: “Ne radim što bih htio, već ono što mrzim” (Rim 7,14). Pritom se u idealističkoj tradicionalnoj teologiji ova Pavlova misao pretvara u vrst metafizičke šizofrenije, dok je, zapravo, riječ o svakidašnjem iskustvu većine ljudi. Pozvani smo ponajprije na svetost, ne na borbu protiv grijeha.

Ovo znam iz iskustva zaista mnogi katolici imaju s ovim problema..MORAL , SAVJEST i GRIJEH se stalno ponavlja.

Dali je ovo univerzalni problem za sve kršćane ili se kod drugih drugačije manifestira?

[Bokisd]

On 10/21/2017 at 11:03, Џуманџи рече

Religijski još smo u plemenskom dobu, a kulturološki smo već debelo ušli u novo doba. Kao kršćani i kao stanovnici našega planeta živimo u svojevrsnoj kognitivnoj disonanciji, da ne kažem šizofreniji. U Crkvi pripadamo jednoj a u svijetu drugoj paradigmi. Čini mi se da sraz među dvjema paradigmama nikad nije bio toliko velik i rijetki su koji nam pokazuju kako te dvije paradigme povezati.

Hriscanska vera nije nikako u plemenskom dobu i stanju.

Drugo su definicije i istina vere,  od nacina zivljenja hriscana po toj istoj veri. Hriscani imaju ljubvav i empatiju prema svim ljudima i nemaju nema nikakva disonanca u odnosu na te iste ljude. Disonanca hriscana postoji u odnosu na gledanje na moral i etiku jedne odredjenu grupu ljudi koji imaju drugacije poglede na svet i coveka. ( od hriscana )

Ko su ti ljudi ? To su u Hrvatskoj ove grupacije :

https://www.vjeraidjela.com/kad-ateisti-i-protestanti-pokrenu-katolicku-inicijativu-protiv-katolicke-crkve-i-nazovu-ju-u-dobroj-vjeri/

U tu grupu koja siri ovakve ideje spada i ova gospodja Jadranka Brncic.

On 10/21/2017 at 11:03, Џуманџи рече

Čovjek, dakle, nije na vrhu piramidalne hijerarhije stvorenja, nego smo svi povezani. Kršćanstvo nije jedina najbolja religija ili vjera, nego su nam sve darovane da napredujemo u razumijevanju i povezivanju međusobno si pomažući i učeći jedni od drugih.

 

On 10/21/2017 at 11:03, Џуманџи рече

Kako se prepustiti izazovu traženja nove kozmologije kakva staru radikalno dovodi u pitanje a da se ne sruši kula što ju je teologija podigla oko ključnih pojmova vjere?

 

On 10/21/2017 at 11:03, Џуманџи рече

I u svijetu subjekata i objekata ne postaje li Bog još udaljeniji od nas u transcendentalnom svijetu odakle nas promatra i – okrivljuje i osuđuje zbog nesklada u nama i u svijetu?

A Crkva iz živoga organizma svedena na legalističku čuvaricu tradicije, moralnih zakona i dogmi?

 

On 10/21/2017 at 11:03, Џуманџи рече

Naše viđenje svijeta postalo je načinom na koji razumijemo Boga i njegovo djelovanje u svijetu: ako vjerujemo u Boga, bit ćemo spašeni, ako li ne vjerujemo u Njega, bit ćemo osuđeni. ako se kajemo za svoje grijehe, bit će nam oprošteno, ako smo poslušni moralnim zakonima, bit ćemo blagoslovljeni.

Nije li to još uvijek mehanicističko viđenje svijeta iz kakvog je, u Bibliji, još davno izašao Job odbivši prihvatiti da je Božja pravednost distributivna pravda?

Sve pogresno interpretirano. 

Jer, recimo, pravedni Jov nije odbijao Boziju pravednost za sebe i svet,..... jer bi onda poslusao distributivni 'negativni' savet svoje zene, koji je bio cisto zemaljski nastrojen.

Jednostavno, ova gospodja i kod katolika ima dosta oponenata za tu neku svoju libelarnu i ulepsanu pricu o hriscanstvu.