Православна мисија у Хрватској

[PravoslavljeHrvatska]

Hrvatska televizija tradicionalno, 22. godinu zaredom prenosi božićnu arhijerejsku liturgiju iz Zagreba: http://hrtprikazuje.hrt.hr/423342/zagreb-bozic-po-julijanskom-kalendaru-prijenos

[Бранко Авдагић]

Evo pohrvaćenih molitava za bolesne iz "Malog molitvenika" od prote Jovana Konstantinovića iz (Slavonske) Požege, Zagreb 1929. Ima ga na više net stranica.

Molitve za bolesne

1.

Vladiko, Vsederžitelju, vraču duš i teles, smirjaj i voznosjaj i paki isceljajaj, brata našego (sestru našu) … (ime) nemoščstvujušča (-jušču) posjeti milostiju tvojeju. Prostri mišcu tvoju ispolnjenu isceljenija i vračbi, i iscjeli jego (ju), vostavljaj ot odra i nemošči, zapreti duhu nemošči, ostavi ot njego (njeja) vsjaku jazvu, vsjaku boljezanj, vsjaku ranu, vsjaku ognjevicu i trjasavicu. I ašče jest v njem (njej) sogrješenije ili bezakonije, oslabi, ostavi, prosti tvojego radi čelovekoljubija. Jej, Gospodi, poščadi sozdanije tvoje vo Hriste Isuse, Gospodje našem.

Vladaru, Svedržitelju, liječniče duša i tijela, koji obaraš i podižeš, kažnjavaš i opet ozdravlješ, posjeti milošću svojom brata našeg (sestru našu) … (ime) u bolesti. Pruži mišicu tvoju punu ozdravljenja i lijeka, i izliječi ga (ju), podigni ga (ju) od postelje i nemoći, zaprijeti duhu nemoći, ukloni od njega (nje) svaku bol, svaku bolest, svaku ranu, svaku vrućicu i groznicu. I ako ima u njega (nje) grijeha ili bezakonja, liši ga (ju) toga, ukloni, oprosti, u ime svoga čovjekoljublja. Da, Gospode, poštedi stvorenje svoje u ime Gospoda našeg Isusa Krista.

2.

Vraču duš i tjeles, so umiljenijem v serdce sokrušenom k tebje pripadajem i stenjašče vopijem ti: iscjeli boljeznji, uvračuj strasti duši i tjela raba tvojego (rabi tvojeja) … (ime), i prosti jemu (jej) jako blagoserd vsja pregrješenija voljnaja i nevoljnaja, i skoro vozdigni ot odra boljezni.

Liječniče duša i tijela s poniznošću u srcu skrušenom tebi pripadamo i uzdahom iz dubine duše vičemo ti: ozdravi od bolesti, izliječi muke duše i tijela sluge svoga (sluškinje svoje) … (ime), i oprosti mu (joj) kao milosrdan sve što ti sagriješi hotimice i nehotimice, i brzo ga (ju) podigni s postelje bolesničke.

3.

Ne hotjaj smerti grješnih no ježe obratitsja i živim biti im, poščadi i pomiluj raba tvojego (rabu tvoju)… (ime) milostive, zaprjeti boljeznji, ostavi vsju strast i ves nedug, utoli zimu i oganj i prosti krjepkuju tvoju ruku, i jakože Jairovu dščer ot odra boljeznji vozvigni, i zdrava (zdravu) predstavi.

Gospode milostivi, koji ne ćeš da čovjek u grijehu umre nego da se obrati i živ bude, poštedi i smiluj se na slugu svoga (sluškinju svoju) … (ime), zaprijeti bolesti, oslobodi ga (ju) svake muke i svega bola, ublaži zimu i oganj, i pruži mu (joj) tvoju snažnu ruku, pa ga (ju) kao Jairovu kćer podigni s postelje bolesničke i zdravlje mu (joj) povrati.

4.

Sogrješihom i bezakonovahom, i sego radi pravedni tvoj gnev postiže nas, Gospodi Bože naš, i sjen smjertnaja obide nas, i k adovim vratom približihomsja; no k tebje, Bogu našemu v boljeznji vopijem: poščadi, poščadi ljudi tvoja i raba tvojego (rabu tvoju) … (ime), i ne pogubi do konca smireno molimtisja, usliši i pomiluj.

Gospode, Bože naš, zgriješismo i činjasmo bezakonja, i toga radi, nas i postiže tvoj pravedni gnjev, a sjena smrti obilazi oko nas i približismo se paklenim vratima; ali u bolesti k tebi, Bogu našemu vičemo: poštedi, poštedi ljude svoje i slugu svoga (sluškinju svoju) … (ime), i ne pogubi do kraja, smireno molimo ti se, uslišaj i smiluj se na nas.

[Бранко Авдагић]

Molitve za mrtve

a) za odrasle

Bože duhov i vsjakija ploti smert popravij i djavola uprazdnivij, i život miru tvojemu darovavij, sam, Gospodi, upokoj dušu raba tvojego (rabi tvojeja) … (ime) v mjestje svjetlje, v mjestje zlašnje, v mjestje pokojnje: otnjudu že otbježe boljezanj, pečalj i vozdihanije. Vsjakoje sogrešenijnj sodjejanoje im (jeju) slovom, ili djelom, ili pomišljenijem jako blag i čelovekoljubec Bog prosti, jako njest čelovjek iže živ budet i ne sogrješit; ti bo jedin jesi krome grjeha, i pravda tvoja pravda vo vjeki, i slovo tvoje istina. Jako ti jesi voskresenije i život i pokoj usopšago raba tvojego (uspošija rabi tvojeja) … (ime) Hriste Bože naš, i tebje slavu vozsilajem so beznačalnim tvojim Ocem i presvjatim i blagim i životvorjaščim tvojim Duhom ninje i prisno i vo vjeki vjekov. Amin.

Bože duhova i svakoga tijela, ti koji si satro smrt i pobijedio đavla, i život svijetu tvom darovao! Ti Gospode, upokoj dušu sluge tvoga (sluškinje tvoje) … (ime) u mjestu svijetlom, u mjestu cvjetnom, u mjestu mirnom: gdje nema bolesti, žalosti ni uzdisanja. Oprosti mu (joj) sve što ti sagriješi riječju, ili djelom ili pomišlju, jer si ti Bog dobri i voliš ljude; a nema čovjeka koji je živ i da nije sagriješio, tek ti si jedini bez grijeha, i pravda je tvoja pravda navjeke, i riječ je tvoja istina. Ti si pak Kriste Bože naš, uskrsnuće i život i pokoj umrloga sluge tvoga (sluškinje tvoje) … (ime), i tebi slavu uznosim sa tvojim Ocem koji nema početka, i presvetim i dobrim i životvornim tvojim Duhom sada i uvijek, i u vijeke vjekova. Amen.

b) za djecu

1.

Gospodi Isuse Hriste Bože naš, porodivšimsja ot vodi i duha, i v neporočnom žitiji k tebje prestavljajuščim sja carstvo nebesnoje dati obješčavij i rekij: ostavite djeti prihoditi ko mnje, takovih bo jest carstvo nebesnoje, smireno molimsja ninje ot nas prestavljenomu rabu tvojemu (rabje tvojej) neporočnomu mladencu… (ime) po tvojemu neložnomu obješčaniju, carstvija tvojego nasljedije daruj; nas že bezporočnoje spodobi preiti i Hristijanskoje skončačati žitje so vsjemi svjatimi v nebesnih červozjeh vodvoritisja. Jako ti jesi voskresenije, život i upokojenije vsjeh rabov tvojih i ninje prestavljenomu rabu tvojemu (predstavljenoj rabje tvojej) mladencu… (ime) Hriste Bože naš.

Gospode Isuse Kriste Bože naš, koji si obećao da ćeš dati nebesko kraljevstvo onima, koji se rode od vode i duha (u svetom krštenju), i u nevinom životu tebi nevinom životu tebi odilaze, i koji si rekao: ostavite djecu da prilaze k meni, jer je takvih kraljevstvo nebesko, smireno molimo ti se, daruj u naslijeđe nebesko kraljevstvo, kao što si za stalno obećao sluzi tvome (sluškinji tvojoj) nevinomu djetetu… (ime) koje sad od nas tebi ide; a nas udostoj da bez grijeha pređemo i svršimo kršćanski život, i da dođemo u nebeske dvore među sve svete tvoje. Jer si ti uskrsnuće, život i upokojenje svih slugu tvojih pa i sada umrlome sluzi tvome (sluškinji tvojoj) djetetu… (ime) Kriste Bože naš.

2.

Hranjaj mladenci, Gospodi, v ninješnjem žitiji, v buduščem že vjecje ugotovij im prostranstvo, Avramovo lono, i po čistotje angelskaja svjetoobraznaja mjesta, v njihže vodvorjajutsja pravednih dusi; ti sam Vladiko Hriste, dušu raba tvojego (rabi tvojeja) mladenca… (ime) primi s mirom. Ti bo rekl jesi: ostavite djeti priti ko mnje, takovih bo jest carstvo nebesnoje. Tebje bo podobajet vsjakaja slava, čest i poklonjenije so Ocem i Svjatim Duhom, ninje i prisno i vo vjeki vjekov. Amin.

Gospode, koji čuvaš djecu u sadašnjem životu, a budućem si pripremio im prostranstvo, krilo Abrahamovo, i rad njihove čistoće svijetla anđeoska mjesta gdje i dolaze pravedne duše; ti sam, Vladaru Kriste, dušu sluge tvoga (sluškinje tvoje) djeteta… (ime) primi s mirom. Jer ti si rekao: pustite djecu da dolaze k meni, jer je takvih kraljevstvo nebesko. Tebi pak pripada svaka slava, čast i poklonjenje sa Ocem i Svetim Duhom, sada i uvijek, i u vijeke vjekova. Amen.

[Бранко Авдагић]

Molitve za putnike

1.

Bože, Bože naš, istinij i živij put, putešestvovavij so slugoju svojim Josifom, sputešestvuj, Vladiko, i rabu tvojemu (rabje tvojej) …. (ime), i vsjakago oburevanija i navjeta izbavi, i mir i blagomoščije paki ustroj: vsjakija pravdi promislj tvorjašča po zapovjedem tvojim, i ispoljnena žitejskih i nebeskih blag bivša, paki vozvratitsja blagovoli.

Bože, Bože naš, koji si istiniti i živi put putovao sa svojim slugom Josipom, budi saputnik, Vladaru, i sluzi svojemu (sluškinji svojoj) … (ime) i izbavi ga (ju) od svake nepogode i iskušenja, pa mu opet daj mir i dobru sreću. Pomozi mu (joj) da vršeći po zapovijedima tvojim svaku pravdu, obogaćen(a) zemaljskim i nebeskim dobrima opet se (kući) vrati.

2.

Stopi čelovječeskija ispravljaj, Gospodi, prizri milostivno na raba tvojego (raju tvoju) … (ime), i prostiv jemu (jej) vsjakoje pregrješenije voljenoje i nevoljenoje, blagoslovi blagoje namjerenije sovjeta jego (jeja) i ishodi i vhodi s putešestvijem ispravi.

Gospode, koji upravljaš stopama čovječjim, pogledaj milostivo na slugu svoga (sluškinju svoju) … (ime) i oprosti mu (joj) svaki grijeh namjerni ili nenamjerni, pa blagoslovi dobru namjeru njegove (njezine) odluke i budi mu (joj) u pomoći u putu na polasku i na povratku.

3.

Isaku i Toviji angela sputnika poslavij i tjem putešestvije i vozvraščenije ih mirnoje i blagopolučnoje sotvorivij, i ninje, preblaže, angela mirna rabu tvojemu (rabje tvojej) ... (ime) nami tebje moljaščemusja (moljaščejsja) poslji, voježe nastaviti jego (ju) na vsjakoje djelo blagoje, i izbaviti ot vrag vidimih i nevidimih i ot vsjakago zlago obstojanija, zdravo že mirno i blagopolučno vo slavje tvojej vozvratiti.

Gospode, koji si poslao anđela da bude suputnik Izaku i Tobiji, i tim im pomogao u putu da su mirno putovali i sretno se povratili, i sada dobri Bože, pošalji sluzi svojemu koji (sluškinji svojoj koja) se preko nas tebi moli, anđela mirna da ga (ju) pouči u svakom dobrom djelu i izbavi ga (ju) od vidljivih i nevidljivih neprijatelja i od svake zle prilike, pa da se zdravo, mirno i sretno povrati tebi na slavu.

4.

Lucje i Kleopje vo Emaus sputešestvovavij, i veselo vo Jerusalim vozvratitsja tvojim preslavnim poznanijem sotvorij, sputešstvuj tvojeju blagodatiju i božestvenim blagoslovenijem i ninje rabu tvojemu (rabje tvojej) … (ime) nami tebje prilježno moljaščemu sja (moljaščej sja), i vo vsjakom djelje blazje vo slavje presvjatago imene tvojego blagopospješi vo zdraviji i blagopolučiji sobljudaja i vozvraščaja vo vremja blagopodobno.

Gospode, koji si zajedno s Lukom i Kleofom u Emaus putovao i učinio da su se, poznavši te u slavi tvojoj, veselo u Jeruzalem povratili, budi i sada suputnik sluzi svojemu (sluškinji svojoj) … (ime) koji (koja) se preko nas usrdno tebi moli, i pomozi mu (joj) tvojom milošću i božanskim blagoslovom u svakom dobrom dejlu na slavu presvetog imena tvojega; sačuvaj ga (ju) u zdravlju i dobroj sreći da se povrati u vrijeme kada bude najzgodnije.

[PravoslavljeHrvatska]

@Бранко Авдагић Može ovo za blog?

[PravoslavljeHrvatska]

NOVO - PRAVOSLAVJE SLOVENIJA - PRAVOSLAVNA VERA IN DUHOVNOST V SLOVENŠČINI

 

Dragi čitatelji i pratitelji, evo nam i jedne lijepe vijesti za ovu božićnu večer. Naime, naša braća iz Slovenije su odlučila pokrenuti prvu pravoslavnu stranicu na slovenskom jeziku, namijenjenu Slovencima koje zanima pravoslavlje. Stranica surađuje s nama i s Pravoslavnim misionarskim centrom "o. Danil Sisojev" iz Beograda (link: http://www.svedokverni.org/), a prisutna je i na facebooku. Ukoliko imate rođaka, prijatelja i poznanika Slovenaca koji bi voljeli čitati o pravoslavlju na svojem materinjem jeziku i upoznavati ga, slobodno preporučite.

Link stranice: PRAVOSLAVJE SLOVENIJA

Link za facebook: PRAVOSLAVJE SLOVENIJA
 

***

 

Dobrodošli na strani o pravoslavni veri in duhovnosti v slovenskem jeziku. Ustvarili smo jo za vse, ki si želijo spoznati pravoslavje in o njem kaj več izvedeti.
Pripadamo eni, sveti, katoliški[1] in apostolski Cerkvi, ki je, zaradi ograjevanja od krivoverstev, splošno znana kot Pravoslavna. Verjamemo, da se v njej nahaja celotna Resnica.
Sestavljena je iz 14 lokalnih Cerkva, med katere spada tudi Srbska Pravoslavna Cerkev, v njeni kanonski jurisdikciji se, med drugim, nahaja tudi ozemlje Republike Slovenije.
Vsekakor pa je Pravoslavje odprto za vsakogar, ne glede na narodnost. Pripadnik kateregakoli naroda se lahko v njej počuti kot doma.

 [1] Iz grškega pridevnika “katholikos”, kar pomeni svetoven oziroma vesoljen. Ne zamenjevati z rimokatolicizmom.

[Бранко Авдагић]

пре 34 минута, PravoslavljeHrvatska рече

@Бранко Авдагић Može ovo za blog?

Може све. И са мога блога.

[PravoslavljeHrvatska]

On 1/7/2018 at 21:38, Бранко Авдагић рече

Може све. И са мога блога.

Može link?

[PravoslavljeHrvatska]

Sv. Dositej Zagrebački - kratka biografija, misli, molitve

 

 

                                                                          (freska iz zagrebačkog hrama)

 

Danas slavimo blagdan sv. Dositeja Vasića, prvog pravoslavnog mitropolita zagrebačkog. O njemu smo već pisali, a sada donosimo njegovu kratku biografiju, uz par misli i molitava.

 

Mladost, školovanje i monaštvo

                Prvi mitropolit zagrebački, sv. Dositej, rođen je kao Dragutin Vasić, u Beogradu 05.12.1878. U rodnome gradu završio je gimnaziju i bogosloviju 1899. Prije završetka bogoslovije, 1898. godine, primio je monaštvo, te postao jerođakon. Odmah po završetku bogoslovije postao je jeromonah, te proveo godinu dana u manastiru Manasija, gdje je i zamonašen.

                Godine 1900., kao prvi pitomac fonda mitropolita srpskog Mihajla, putuje u Kijev, gdje 1904. godine, završava glasovitu Duhovnu Akademiju, u stupnju kandidata bogoslovskih nauka. Nakon toga studira u Njemačkoj, u Berlinu i Leipzigu, protestantsku teologiju i filozofiju.

                Od 1907. do 1909. godine predaje na beogradskoj bogosloviji, nakon čega odlazi u Francusku, gdje na slavnoj Sorboni i Višoj socijalnoj školi izučava filozofske i socijalne nauke. 1910.-1012. studira u Ženevi. Govorio je dobro ruski, njemački, češki, francuski i bugarski jezik.

                Za vrijeme Drugog balkanskog rata 1913., radio je u tajništvu Glavnog odbora za pomoć ranjenicima i stradalima u ratu. U to vrijeme aktivno putuje po ratištima dijeleći pomoć.

 

Biskup u Nišu

                Jeromonah Dositej biva 25.03.1913. rukopoložen za episkopa (biskupa) u Nišu, gdje će ostati punih 19 godina u tom svojstvu. Kao niški episkop, ostati će zapamćen kao veoma angažirani pastir, koji je mnogo učinio za Crkvu Božju niške eparhije (biskupije), i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Kod mosta na Nišavi podiže spomenik zaslužnim ljudima toga kraja. Njegovim zalaganjem, podiže se u Nišu Englesko-srpski dom za nezbrinutu djecu. Godine 1915. je zbrinuo u manastiru sv. Romana vojničku djecu. Njegovim nastojanjem, osnovan je manastiru (samostanu) sv. Petke i „Dom mira slijepih djevojaka“. Bio je jedan od glavnih inicijatora za osnivanje narodnog Univerziteta u Nišu. Jedini je zaslužan za podizanje spomenika na Čegru, palima u borbi s Turcima.

                Hrabro se držao i kada je u vrijeme Prvog svjetskog rata Niš pao u ruke Bugara. Nije htio napustiti grad, iako mu je nuđena sigurna evakuacija, nego je ostao do kraja sa svojim stadom. Okupacijske vlasti odmah su ga deportirale u jedan manastir u zabačenom dijelu Bugarske. Usprkos mukama tamnovanja, i usprkos strašnim pustošenjima koje je okupator ostavio u njegovoj eparhiji, 1928. ga vidimo kao glavnog inicijatora sakupljanja pomoći za bugarski narod nakon strašnog potresa u toj zemlji.

                Sudjelovao je u pregovorima s Carigradskom Patrijaršijom oko obnove ujedinjene Srpske Patrijaršije nakon rata. Kao delegat svoje Crkve, poduzimao je mnoga putovanja diljem Europe.

 

Misionar u Čehoslovačkoj

                Posebna epizoda života sv. Dositeja bila je početkom 1920.-ih godina. Naime, tada jedan dio stanovništva u tadašnjoj Čehoslovačkoj odlučuje pristupiti pravoslavlju, te formirati svoju vlastitu Crkvu. Sv. Dositej je bio posebno angažiran tih godina oko uspostavljanja te Crkve, te je odigrao važnu ulogu u osnivanju Pravoslavne Crkve čeških zemalja i Slovačke – jedne od kanonskih autokefalnih Crkava današnjice. U tome je surađivao i sa sv. Gorazdom Pavlikom, prvim episkopom i mučenikom te Crkve.

 

Mitropolit zagrebački

                Sv. Dositej je 09.04.1933. svečano ustoličen za prvog pravoslavnog mitropolita novouspostavljene Mitropolije zagrebačke. Mnogo je radio na ustrojstvu nove mitropolije, te joj dao čvrste temelje i organizacijske oblike za daljnji rad, sve do naših dana.

 

Stradanje, smrt i kanonizacija

                Nažalost, služba sv. Dositeja u Zagrebu nije bila dugog vijeka. Ubrzo nakon izbijanja rata i uspostave NDH, bio je uhićen, i bez suđenja i bilo kakvog procesa držan u zatvoru, gdje je prolazio kroz teška mučenja. Iz zatvora je ubrzo deportiran u Beograd, u vrlo teškom stanju. Teške fizičke i psihičke posljedice zatvora nikad nisu bile zaliječene, usprkos liječenju u sanatoriju, te boravku u manastiru sv. Vavedenja u Beogradu, gdje je i umro od posljedica zlostavljanja, 13.01.1945. U dotičnom manastiru je i sahranjen.

                Na redovnom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora SPC 22. 05. 1998., proglašen je svetim, u redu ispovijedalaca Pravoslavne Crkve. Proslavlja se 13.01./31.12.

 

Misli sv. Dositeja Zagrebačkoga

„Svi smo mi jedno, braćo moja i prijatelji moji. Ja sam vaš, i vi ste moji. Svi mi zajedno imamo jedan izvor, jedan početak – imamo jednog Oca. Sve što je dobro, slavno i čestito u našem životu od Njega vodi svoje porijeklo. U Njemu ima svoj korijen.“ 

„Naoružajte djecu za borbu sa svakom pakošću i duhovima zlobe podnebeske – nemirom svijeta ovoga.“

„Nemoj biti licemjeran ni pred ljudima ni pred Bogom. Ljude možeš još i prevariti, ali Boga nikada. Postiš li – posti prije svega duhovno, jer Bog sve vidi, sve zna – Bog je duh.“

„Znajte svi, da će uskrsnuće Kristovo utoliko sigurnije biti vašim uskrsnućem, pa i za duše onih vaših koji su već pomrli, ukoliko budete darežljiviji prema gladnima...“

 

Drugi o sv. Dositeju

„Otmjenost duha, plemenitost, duhovitost i veliko znanje i poznavanje svoje visoke dužnosti bitna su blaga, kojima ovaj Arhipastir raspolaže.“

„Njegova rječitost kao besjednika i propovjednika je uvjerljiva...poslije svakog govora svi ostaju uvjereni u točnost njegovih govora i ispravnost njegovih teza.“ (prota T. Urošević)

„U njegovoj duši oduvijek je živjelo i živi Božje nadahnuće.“

„Njegovi mjesečni prihodi, koji nimalo nisu zavidni, iscrpu se već za prvih deset dana u mjesecu, jer dobri Episkop daje nevoljnima i „kapom i šakom.“ (Irinej Krstić, sinđel)

 

Tropar gl. 8

Od mladosti svoje, slavni Ispovjedniče,

Prinio jesi sebe Gospodu,

Stradajući za ime Kristovo,

Propovijedao si Carstvo Božje

Da bi s njime, vječno živio

 

Kondak g. 4

Od carskoga grada Niša,

Do Zakarpatske Rusije

I Zagreba Golgote tvoje

Vjerno si Bogu služio

I svjedočio Krista Spasitelja

Životom, djelom i riječima

Trpljenjem zadobivši vijenac slave,

I ušavši u vječnu radost

Presvete Trojice.

[PravoslavljeHrvatska]

Zašto se Krist trebao krstiti?

 

 

 

SINAKSAR NA KRŠTENJE GOSPODNJE
 

Po svom povratku iz Egipta, Gospodin naš Isus Krist bijaše u Galileji, u svom gradu Nazaretu, gdje bi odgojen, do tridesete svoje godine skrivajući od ljudi silu i svemudrost svoga Božanstva. Jer kod Židova ne bijaše nikome dopušteno da prije tridesete godine ima učiteljsko ili svećeničko dostojanstvo. Zbog toga i Krist do svoje tridesete godine ne počne s propovijedi, niti objavi da je Sin Božji i Veliki Svećenik koji je prošao nebesa. Do toga vremena On življaše u Nazaretu s prečistom Majkom svojom i s tobožnjim ocem svojim Josipom drvodjeljom, dok je ovaj bio živ. S njim je i drvodjeljski zanat radio. A kada Josip umrije, On sam obavljaše taj zanat, trudom ruku svojih zarađujući kruh sebi i prečistoj Bogomajci, da bi nas naučio da ne ljenčarimo niti zabadava kruh jedemo.

A kada navrši trideset godina i stiže vrijeme, kao što kaže Evanđelje, da se objavi Izraelu, reče Bog Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji, da ide i krštava vodom (Lk 3, 2). I na taj način učini znamenje, po kome će poznati Mesiju koji je došao na svijet. O tome i sam Krstitelj govori u Evanđelju: onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim (Iv 1, 33). Ivan posluša riječ Božju, i dođe u svu okolinu jordansku propovijedajući krštenje pokajanja za oproštenje grijeha. Jer on bijaše o kome Izaija pretkaza: Glas onoga što viče u pustinji: pripravite put Gospodnji, poravnite staze njegove (Lk 3, 3-4; Iz 40, 3). I izlažaše k njemu sva judejska zemlja i Jeruzalemci; i on ih krštavaše sve u rijeci Jordanu, i ispovijedahu grijehe svoje (Mk 1, 5). Tada dođe i Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga ovaj krsti (Mt 3, 13). Dođe u ono vrijeme pošto Ivan bijaše javio narodu za Njega, govoreći: Ide za mnom jači od mene, pred kim nisam dostojan sagnuti se i odriješiti remena na obući njegovoj. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim (Mk 1, 7-8). Poslije dakle tih Krstiteljevih riječi dođe Isus da se krsti, iako Mu krštenje nije bilo potrebno kao Prečistom i Svetom, rođenom od prečiste i presvete Djeve Majke, i kao izvoru svake čistoće i svetosti. Ali kao Onaj koji je uzeo na sebe grijehe cijeloga svijeta, On dođe na rijeku da ih spere krštenjem. Dođe na vodu, da posveti prirodu vode; dođe da se krsti, da nam ustroji kupelj svetoga krštenja. K Ivanu dođe, da bi on bio svjedok istiniti, pošto je vidio Duha Svetoga gdje silazi na krštavanog, i čuo glas Očev s neba. A Ivan mu branjaše govoreći: Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni? (Mt 3, 14). Jer Duhom poznade Onoga, zbog koga prije trideset godina zaigra od radosti u utrobi majke svoje. I sam zahtijevaše da ga Isus krsti, jer je u grijehu neposlušnosti, navedenom od Adama na sav rod ljudski. A Gospodin mu reče: Ostavi sad, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu (Mt 3, 15). Ovdje pod pravdom sveti Zlatoust razumije zapovijedi Božje; kao da je Isus rekao: Pošto sam ispunio sve druge zapovijedi Božjeg zakona, a ostade samo ova jedna da se krstim, stoga treba da i nju ispunim. – A i krštenje Ivanovo bijaše zapovijed Božja, kao što Ivan i kaže: Onaj koji me posla krstiti vodom, on mi reče (Iv 1, 33). A tko ga posla? Očigledno sam Bog. Jer i stoji napisano: Reče Bog Ivanu (Lk 3, 2).

I krsti se tridesetogodišnji Isus. Jer čovjek tridesetih godina lako naginje svakome grijehu. Sveti Zlatoust i Teofilakt kažu: Prvo je doba djetinjstvo; ono se odlikuje neznanjem i lakomislenošću. Drugo je doba mladenaštvo; ono se raspaljuje tjelesnom požudom. A čovjek tridesetih godina je u zrelom dobu života; tada je čovjek podložan pohlepi, slavoljublju, jarosti, gnjevu i svakome grijehu. I zbog toga Gospodin Krist počeka s krštenjem do tog doba, da ispuni zakon za sva doba i posveti prirodu našu, i podari silu da pobjeđujemo strasti i da čuvamo sebe od smrtnih grijeha.

I pošto se Gospodin krsti, odmah iziđe iz vode, to jest ne zadrža se u vodi. Jer se priča da je sv. Ivan Krstitelj, svakoga čovjeka koga je krštavao, uranjao do guše u vodu, i držao ga dok sve grijehe svoje ispovjedi; i onda ga puštao, i on je izlazio iz vode. A Krist, pošto nije imao grijeha, nije se zadržavao u vodi, zbog čega Evanđelje i kaže da odmah iziđe iz vode. Kad je pak Gospodin izlazio iz rijeke, otvoriše Mu se nebesa, munjolika svjetlost sijevnu odozgo, i Duh Božji kao golub siđe na Isusa koji se krstio. Kao što u dane Noe golubica donese vijest o opadanju potopske vode, tako i ovdje lik goluba objavi prestanak potopa grijeha. A Duh Sveti se javi u liku goluba, jer je to ptica čista, čovjekoljubiva, krotka i pitoma, i ne živi u smradu. Tako je i Duh Sveti izvor čistoće, pučina čovjekoljublja, učitelj krotkosti, i darivatelj bezazlenosti, a bježi od onoga koji se valja u smrdljivom mulju grijeha bez pokajanja. A kada je Duh Sveti silazio kao golub na Isusa Krista, ču se glas s neba koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji (Mt 3, 17). Njemu slava i moć kroza sve vjekove, amen.

[PravoslavljeHrvatska]

Nedjelja o Zakeju

 

 

 

Od ove nedjelje bismo započeli s kratkim nedjeljnim razmišljanjima/propovijedima:

 

            Pošto ove godine Uskrs pada relativno rano, već nedjelja nakon Bogojavljenja jest prva od pet pripremnih pretkorizmenih nedjelja, koja se po odgovarajućem evanđeoskom odlomku naziva nedjeljom o Zakeju.

I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19, 1-10)

            Pripremajući čovjeka za ulazak u tajnu Uskrsnuća Kristova i našega, Crkva čovjeka čisti i prosvjetljuje Velikim postom (korizmom), a u taj Veliki i Časni post uvodi čovjeka kroz pripremne nedjelje, na kojima mu posvješćuje bitne pretpostavke duhovnog života, koje čovjek mora shvatiti i prihvatiti da bi uopće mogao imati odnos s Bogom.

            Nedjelja o Zakeju nam donosi priču o cariniku koji je bio toliko malen rastom, da nije mogao vidjeti Isusa, pa se popeo na smokvu. Pritom nije samo riskirao svoj ugled, pošto bogatima i moćnima ego obično ne dozvoljava takve stvari, nego i fizičku sigurnost, pošto je smokva relativno krhko drvo. Ipak, želja da se vidi Gospodina bila je jača od želje za ugledom i sigurnošću. Ova želja se nakon susreta s Kristom pretvorila u želju za spasenjem, koja se manifestirala odbacivanjem većeg dijela materijalnog bogatstva.

            Čovjek je dakle imao želju, goruću želju za Kristom i spasenjem, i stoga nije čudno da nam Crkva prije bilo kakvog posta baš njegov lik stavlja pred oči. Uistinu, želja za Kristom je temelj svake kršćanske duhovnosti, temelj samoga spasenja. Bez želje za Kristom, želje koja negira svaku ovozemaljsku udobnost i logiku, nema govora ni o molitvi, ni o postu, ni o samom pokajanju. Bez želje za Kristom, molitva se pretvara u nabrajanje ili fantaziranje, post u trapljenje ili dijetu, pokajanje u strah ili komplekse.

            Želja pretpostavlja slobodnu volju, i zato Pravoslavna Crkva izuzetno drži do slobode čovjekove želje i odabira. Iako se katkad može činiti da pravoslavlje zaostaje za zapadnim kršćanstvom u misionarskom i pastoralnom pogledu, osim povijesnih okolnosti, tome je uzrok i dosljedno poštivanje čovjekovog slobodnog odabira. Tako da, kao kršćani, nikada ne smijemo ni u mislima nikog siliti na Crkvu ili vjeru, ni nagovaranjem, ni prisilom, ni ustupcima, ni različitim smicalicama kako bismo čovjeka „privukli u Crkvu“. Jer, ponavljam, slobodna želja čovjekova jest alfa i omega čovjekova odnosa s Bogom; Bog želi slobodno biće, kakvo je i stvorio, da mu se ono u punoj slobodi preda. Bilo kakvo ometanje čovjekove slobodne volje i želje vrijeđa i ponižava Boga, jer predstavljamo Boga kao tiranina, dakle činimo svetogrđe. Također, ono nanosi štetu čovjeku, jer ne samo da se guši čovjekovo dostojanstvo slobodnog bića, darovano mu od Boga, već mu se i pogoršava njegovo duhovno stanje, jer ga se gura u Svetinju za koju nije duhovno spreman – a to nikada ne završava dobro.

            Ove nedjelje, i u tjednu koji je pred nama, preispitajmo naše duše; želimo li uopće Krista? Stvarno? I da nam se oduzme zdravlje, mir i sigurnost, bismo li Ga i dalje željeli? Je li naša molitva plod želje za Kristom? Ometamo li slobodu želje drugih ljudi?

            Sv. Zakeju, izmoli nam od Gospodina milost želje za Kristom.

[PravoslavljeHrvatska]

O ekumenizmu

 

 

 

            Nalazimo se na kraju još jedne molitvene osmine za jedinstvo kršćana, pa smo odlučili sastaviti kratko razmišljanje o ekumenizmu. Pravoslavna Crkva nema službeno učenje o ekumenizmu; ta relativno nova stvar još se nalazi u stanju promatranja, te na terenu ovisi o lokalnom pravoslavnom biskupu hoće li njegova biskupija biti otvorena prema ekumenizmu ili ne. Stoga i ovo naše razmišljanje ima vrijednost privatnog teološkog mišljenja pojedinca, a ne prikaza pravoslavnog učenja.

            Ekumenizam je duhovni pokret koji teži prema jedinstvu kršćana. Obično se u ekumenskim krugovima kaže kako je podijeljenost kršćanskih Crkava sablazan, te da se potrebno, u duhu Kristove molitve „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21), moliti i zalagati da se nadiđu sve zapreke, kako bi se svi kršćani svijeta našli u punom jedinstvu, odnosno, u jednoj Crkvi.

            Međutim, problem ovog učenja jest taj, što kršćansko jedinstvo nikada ni nije bilo izgubljeno. Krist je osnovao jednu i jedincatu kršćansku Crkvu, koja je Njegovo Tijelo, bogoljudski organizam, kojeg čine svi članovi Crkve, povezani sakramentalnim vezama Duha međusobno i s Kristom. Pošto ima organsku vezu s nadnaravnim, s Bogom, i pošto ima za „građu“ Duha Svetoga, ta Crkva je neuništiva, nepodjeljiva i nezabludiva. Nemoguće ju je uništiti, nemoguće ju je podijeliti na niz odvojenih Crkava, i nemoguće je da padne u zabludu; njezin nauk nije plod ljudske filozofije, već nebeske Božje Objave.

            Čvrsto vjerujemo da ta jedna Kristova Crkva, Njegovo Tijelo, odnosno, Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva opstoji u Pravoslavnoj Crkvi, u 14 samostalnih Crkava koje neraskidivim vezom vjere, sakramenata i kanona čine tu jednu Crkvu. Prema tome, jedinstvo kršćana nije narušeno, ono postoji neprekinuto do danas. Postoje samo ljudi i vjerske zajednice koje ne žele biti dijelom tog jedinstva, svojom slobodnom voljom. To je njihovo pravo i izbor koji se mora poštivati. Prema tome, ja kao pravoslavni kršćanin ne mogu moliti za jedinstvo kršćana, jer to jedinstvo već uživam, sjedinjujući se u Pričesti s ostalim članovima Kristova Tijela i sa samim Kristom-Glavom. Ja mogu samo moliti da se i ostali odijeljeni kršćani, svojom slobodnom voljom pridruže tom jedinstvu. Ja ne mogu zajedno s ostalim kršćanima tražiti zajedničku istinu, pošto istu već posjedujem u nezabludivoj Crkvi; mogu samo moliti da tu istinu spoznaju i prihvate i ostali kršćani.

            Ovo ne znači da ja mrzim ostale kršćane koji nisu pravoslavni, kako se to često imputira onima koji se ne slažu s liberalnim poimanjem ekumenizma. Moje poštovanje prema njima, kao prema braći ljudima koji vjeruju u Krista nije nikada bilo, niti će biti, dovedeno u pitanje. Jednako tako, neupitno je moje poštovanje prema Rimokatoličkoj Crkvi i protestantskim zajednicama zbog njihovog kulturnog, humanitarnog, karitativnog, i ostalih djelovanja i zasluga u povijesti ljudskog roda. Mi pravoslavni, imamo poziv biti poput Boga. Ako želimo biti poput Boga, moramo se prema ljudima ponašati poput Boga, kao što On ljubi ljude i daje im „kišu i sunce“ (Mt 5, 45), tako im moramo i mi donositi ljubav, kišu i sunce. Naša briga za njih mora biti tim veća, što se nalaze izvan Crkve, za koju vjerujemo da je nužna za spasenje duše. Međutim, jedinstvo Crkve i istinu Božju mi s njima ne tražimo – mi im to donosimo.

            Reći da je Crkva podijeljena, zapravo znači reći da je Crkva nestala, a to nije moguće, pošto ona ima jasnu Kristovu garanciju da je „ni vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16, 18). Dijalog da, i ljubav da, i susreti da; ali traženje jedinstva i istine ne, relativizacija vjere ne, svođenje dogmi na ljudsko umovanje ne. Za dijalog u ljubavi i istini mi ekumenski pokret ni ne treba, pošto zapovijedi za to imam u Evanđelju.

            Razlike među kršćanima nisu ni male ni beznačajne, kako se to danas često sugerira. Kao prvo, moramo znati da se kršćanski nauk, kršćanske dogme, u svakoj zajednici, pravoslavnoj, katoličkoj ili protestantskoj, smatra objavljenim s  Neba. Kršćanska dogmatika se nikada nije smatrala niti se smatra plodom ljudskog umovanja. Ona se smatra plodom Božje Objave, i zato svako poigravanje s njom zapravo znači poigravanje s Bogom.

            Uzmimo kao primjer rimokatolike. Između pravoslavnih i katolika postoje ozbiljne razlike. Prvo što nas razdvaja je tzv. „filioque“, učenje da Duh Sveti, osim od Oca, izlazi i od Sina. Cijela pravoslavna tradicija smatra taj nauk krivovjerjem, herezom. Najveći umovi Crkve, sv. Focije i sv. Marko Efeški, smatrali su ovo herezom. Naposljetku, „filioque“ je i saborno osuđen od strane Pravoslavne Crkve; patrijarsi carigradski, aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski su, zajedno sa svojim episkopatima, u svojoj enciklici 1848.g., svečano definirali „filioque“ kao krivovjerje. Često se zaboravlja da se papino ime prestalo spominjati na Istoku već 1009.g., i to onog trenutka kada je „filioque“ unesen u Vjerovanje. Dakle, to učenje je raskolilo Istok i Zapad, a ne anateme iz 1074.g., koje su bile samo neuspješni pokušaj mirenja. I kako sada nakon svega reći da se radi samo o sporednoj teološkoj razlici?

            Pravoslavne treba podsjetiti da nauk o papinom primatu i nezabludivosti nije pitanje administrativnog ustroja Crkve, nego se radi o dogmama. Ne može se raspravljati o ulozi rimskog biskupa u Crkvi, jer, ponavljam, vrhovnu, redovitu, potpunu i neposrednu vlast nad čitavom Crkvom, koju uvijek može slobodno vršiti, za katolike papa ima po Božjoj volji. Za katolike, njegovo prvenstvo i nezabludivost su plod Božje Objave, u to se vjeruje, kao što se vjeruje u Trojstvo. Ne može Katolička Crkva odustati od dogmi, jer bi time samu sebe zanijekala, jer bi time poručila da je Boga prikazivala kao lažljivca, i da je stoljećima progonila ljude zbog nečega što ustvari Bog nije objavio. Čistilište je dogma, bezgrešno začeće Marijino je dogma. Međutim, za nas su to krivovjerja. Kako god okrenemo, netko Boga optužuje da je lažljivac.

            Čitav niz ostalih učenja nas razdvaja. Kvasni kruh u euharistiji je zabranjen kanonima i zajedno s ulogom epikleze ima ključnu ulogu u tumačenju euharistije. Svećenički celibat rimske Crkve je izravno osuđen kanonima Pravoslavne Crkve. Čitava mistika kršćanskog Zapada je od pravoslavne tradicije doživljena kao čisto psihološki doživljaj. Odnos prema euharistijskim darovima, stigme, karizmatici, odnos prema euharistijskim čudima…popis je dugačak.

            Naša praksa drugog i trećeg braka za katolike je sablazan. Naša razorivost svećeničkog biljega za njih je nepojmljiva. Da ne govorim kako im netko tek treba objasniti da uzajamno priznanje valjanosti sakramenata ne postoji. Odnosno, Pravoslavna Crkva njihove sakramente i ne razmatra kao sakramente, dok god netko od njih ne zaželi postati pravoslavan, pa tek onda odlučuje hoće li ponoviti njihovu vanjsku formu ili ne.

            Ne treba ni govoriti kada čovjek vidi posebno današnju katoličku liturgiju, sa svim  tim bubnjevima, gitarama, šansonama, pljeskanjima, modernističkom arhitekturom i ikonografijom, da je tu bilo kakav sklad nemoguć.

            Jednako je i s katoličke strane. I danas, ukoliko bi neki katolik pred biskupom zanijekao katoličke dogme i izjavio da odlazi u pravoslavlje, po Zakoniku kanonskog prava RKC bio bi označen kao heretik i raskolnik. Ako bi se taj poželio vjenčati s katolkinjom, za njega ne vrijede propisi o miješanom braku, već posebni ženidbeni propis o otpalom katoliku. Sami miješani brakovi su ustvari nemogući, jer i jedna i druga Crkva inzistiraju da se djeca iz miješanog braka odgajaju u njihovoj vjeri. Prema tome, kod zaključenja mješovitog braka, jednostavno nekome morate lagati, bilo katoličkom, bilo pravoslavnom svećeniku. Jer, i Katolička Crkva smatra sebe jedinom pravom Crkvom i nužnom za spasenje.

            Svi dokumenti, dogmatske odluke i kanoni koje sam naveo, nisu nikada ukinuti ni opozvani. Termini „raskol“ i „hereza“ još uvijek postoje i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj Crkvi. Jednom se jedan gospodin našao uvrijeđen kada sam te termine jednom spomenuo u kontekstu određenih katoličkih učenja. Međutim, ti termini su legalni dio kanonskog prava obiju Crkava. Oni nisu tu da ponižavaju nekoga, već opisuju vaš duhovni odnos prema Božjoj Objavi i Istini.

            Ovako je ukratko, stanje s katolicima, a da ne govorimo o protestantima, za koje je 90% pravoslavnog učenja i prakse posve pogrešno, da ne kažem idolopoklonstvo.

            Pitanje ovih ekumenskih molitava je gorući problem u pravoslavlju. Naime, pravoslavni kanoni doista zabranjuju zajedničku molitvu s nepravoslavnima. Ja sam na tim molitvama bio samo jednom, pred dosta godina, i moram reći da to uopće ni nije bila molitva, već niz prigodnih govora. Ne znam kako to sada izgleda, ali zašto bi to moralo imati formu molitve, i zašto bi se moralo zvati „molitva“? Zašto ne jednostavno „ekumenski susret“? Čemu forsirati termin koji je očito u suprotnosti s kanonima, i koji, budimo iskreni, izaziva nemalu svađu i sablazan među pravoslavnima, odnosno, ne uspostavlja jedinstvo s nepravoslavnima, već narušava i ono unutarpravoslavno? Da to nije moje izolirano mišljenje, pozvat ću se na riječi episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića, inače vrlo otvorenog čovjeka, kao i stručnjaka za crkveno pravo:  „Kao dijalog za mene to sigurno nije, ali da imamo neke zajedničke molitve, ne kažem da je baš na nivou hereze, ali mislim to nije dobro. Ne možemo samo zbog predstava za javnost imati neke sinkretističke molitve, koje ne pripadaju ni jednom, ni drugom obredu i u kojima mi zajedno stojimo da bismo se pokazali, a onda se do sljedeće takve prilike više ne vidimo. Smatram da je to bezuspješno i da neće donijeti neki veliki napredak, što se već i pokazuje u proteklih sto godina.“ (Večernji list, 2017.)

            Želio bih također upozoriti da se kod nas često ekumenizam miješa s nacionalnim pomirenjem Srba i Hrvata, što je vrlo loše, jer se radi o dvjema posve različitim stvarima. Crkveni odnosi su jedno, jer se tiču našeg vječnog spasenja, a nacionalni odnosi su drugo. Iako i na njima treba raditi, to ne treba miješati s vjerskim pitanjima.

            Dakle, nemam problem s ekumenizmom, na razini dijaloga, svjedočenja, ljubavi prema ljudima. Postoje stvari gdje bi se kršćani, iako odijeljeni, mogli više zajedno angažirati oko društvenih tema. Ali, bilo kakav sinkretizam ili relativizam jest neprihvatljiv.

[Бранко Авдагић]

"Православље Хрватска", твој текст је скандалозан. Је си ли то ти написао? Чита ли надлежни митрополит (или архиепископ како ти једном то рече) Порфирије оно што ти пишеш? Ако чита и онда ћути, онда неко није искрен у својим речима и делима или је језуитизам заразио нашу помесну Цркву!!!

[PravoslavljeHrvatska]

пре 6 часа, Бранко Авдагић рече

"Православље Хрватска", твој текст је скандалозан. Је си ли то ти написао? Чита ли надлежни митрополит (или архиепископ како ти једном то рече) Порфирије оно што ти пишеш? Ако чита и онда ћути, онда неко није искрен у својим речима и делима или је језуитизам заразио нашу помесну Цркву!!!

Не знам ко чита, није ово званични сајт било које црквене институције. Уосталом, наведено је да се ради о приватном богословском мишљењу, откада је то забрањено?

[Zayron]

пре 48 минута, PravoslavljeHrvatska рече

Не знам ко чита, није ово званични сајт било које црквене институције. Уосталом, наведено је да се ради о приватном богословском мишљењу, откада је то забрањено?

Ma pusti Avdagica, ako misli da bi on to sve bolje od tebe objasnio i napisao nek otvori svoj blog i tamo napiše kako on to vidi! Napisao si to sve tačno kako jeste i naravno da se obje strane smatraju pravim Crkvama u odnosu na tu drugu. To je valjda jasno svakome ko zna koliko je 5+5. Ne razumijem nad čim se sad Avdagic toliko sablaznio? To je za njega novost nekakva za šta on nikad u životu nije čuo? Ne misli valjda to ozbiljno s tim isčudjavanjem? Ma svašta!