PravoslavljeHrvatska

Istočnokršćanske sekte i raskolničke grupe u Hrvatskoj Pošto nakon zadnjih objava na našem blogu ne jenjavaju rasprave oko pitanja kanonske, zakonite pravoslavne crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, nametnula se potreba da konkretno definiramo što to na našoj lokalnoj, hrvatskoj razini znači pravoslavno. Zato smo sastavili ovaj kratki vodič koji će nam omogućiti da razlučimo Pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj, od grupacija koje se predstavljaju kao pravoslavne, a zapravo s Pravoslavnom Crkvom nemaju nikakve veze i kanonski nezakonito djeluju. Ukratko ćemo ponoviti: Pravoslavna Crkva nije međunarodna asocijacija neovisnih nacionalnih Crkava, već jedna i jedinstvena univerzalna svjetska Crkva. Njezino jedinstvo se očituje u zajedničkoj vjeri, zajedničkim sakramentima i zajedničkom kanonskom pravu. Tko je izvan ovog zajedništva, tko ne vjeruje pravoslavno, tko se ne pričešćuje s pravoslavnima, i tko odstupa od zajedničkog kanonskopravnog poretka, nije pravoslavan. Unutar ove jedinstvene Pravoslavne Crkve danas postoji 14 neovisnih crkvenih pokrajina/metropolija, koje obično nazivamo autokefalnim, odnosno samostalnim Crkvama. To su: Carigradska Aleksandrijska Antiohijska Jeruzalemska Ruska Srpska Rumunjska Bugarska Gruzijska Ciparska Grčka Poljska Albanska Čeških zemalja i Slovačke Ako se nađete bilo gdje u svijetu, i želite provjeriti je li neka autonomna Crkva, biskupija, župa, samostan itd. dio Pravoslavne Crkve, samo ih pitajte jesu li u zajedništvu s ovim nabrojenim Crkvama. Ako nisu, to znači da nisu dio Pravoslavne Crkve. Što bi rekao mitropolit Porfirije, dotična grupacija za pravoslavlje ne postoji. Njihove službene stranice možete pogledati u koloni na ovom blogu. Prostor Republike Hrvatske se nalazi pod kanonskom jurisdikcijom Arhiepiskopije Pećke i Mitropolije Beogradsko-karlovačke, organizacijske jedinice Pravoslavne Crkve na području bivše Jugoslavije, a koja se po većinskom narodu koji je čini još naziva Patrijaršija Srpska, odnosno Srpska Pravoslavna Crkva (SPC). Ona u Hrvatskoj ima 5 eparhija/biskupija: mitropolija zagrebačko ljubljanska, slavonska, osječkopoljska i baranjska, gornjokarlovačka, dalmatinska, dok je jug zemlje u sastavu zahumsko-hercegovačke eparhije. Episkopi/biskupi navedenih eparhija/biskupija su jedini zakoniti pastiri Pravoslavne Crkve na teritoriju RH. Ako se bilo tko na području Hrvatske predstavlja pravoslavnim, samo ga pitajte je li pod jurisdikcijom navedenih eparhija/biskupija. Ako je odgovor ne, onda taj nije član Pravoslavne Crkve. Ovdje treba posebno podvući da i ostale kanonske Crkve, navedene na gornjem popisu, ne mogu ostvarivati nikakvu crkvenu djelatnost na teritoriju RH bez blagoslova gore navedenih nadležnih episkopa/biskupa. Ni ruska, ni grčka, ni bilo koja druga Crkva ne može otvarati na području RH ni župe/parohije, ni manastire/samostane, niti išta raditi bez blagoslova dotičnih zakonitih episkopa. Štoviše, čak i ostali episkopi/biskupi same SPC ne mogu apsolutno ništa na teritoriju RH bez blagoslova dotičnih episkopa. To je teritorijalno načelo, kakvo važi i u Katoličkoj Crkvi, i kakvo datira iz samih početaka Crkve. Vjera nije ničiji privatni biznis. U Hrvatskoj djeluju ili se povremeno javljaju sljedeće kvazipravoslavne grupacije: Makedonska Pravoslavna Crkva (MPC) – usprkos ovakvom službenom nazivu, MPC se nažalost nalazi izvan Pravoslavne Crkve. Ona je nastala miješanjem komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, u crkvene prilike Pravoslavne Crkve. Naime, 1941. bugarski okupator u Makedoniji protjeruje zakonite episkope/biskupe SPC, te dovodi svoje bugarske. Odlaskom Bugara nakon rata odlaze i njihovi episkopi, međutim, komunistička vlast zabranjuje povratak zakonitim episkopima SPC, organizira skup tzv. „crkvenonarodni sabor“ sastavljen od komunističkih pristaša, te taj lažni sabor, bez ijednoga biskupa, na silu, jednostrano proglašava samostalnost Crkve u Makedoniji. Ne samo SPC, već ni ostatak pravoslavlja to nije mogao prihvatiti, jer je makedonska autokefalija proglašena jednostrano, nezakonito, pod utjecajem bezbožnih vlasti i zbog političkih motiva, te bez osnovnih uvjeta za rad nove Crkve. Međutim, makedonska kvazicrkva je ustrajala, te je zbog toga sve do potkraj 1950.-ih Makedonija živjela bez apostolskih nasljednika – pravoslavnih biskupa. Tada dolazi do normalizacije, povratka Makedonije u krilo SPC kao njene autonomne Crkve, te uspostavljanja hijerarhije. Međutim, 1967. MPC opet jednostrano prekida zajedništvo i proglašava autokefaliju, te na taj način ispada iz pravoslavlja. Nakon dugih pregovora, 2002. je potpisan Niški sporazum, po kojemu je MPC trebala postati autonomna u okviru SPC, s najširom mogućom autonomijom, uključujući makedonsko ime i jezik (suprotno raširenom mitu u Hrvatskoj, da se Makedonce željelo srbizirati). Većina episkopa/biskupa MPC je prvo potpisala taj sporazum, pa ga naknadno odbacila. Nakon toga, SPC od jednog dijela pravoslavnih klerika i vjernika u Makedoniji, koji su shvatili situaciju, stvara Autonomnu Ohridsku Arhiepiskopiju – jedinu kanonsku i legitimnu pravoslavnu Crkvu na teritoriju Makedonije (iako malobrojnu i surovo progonjenu od strane makedonske države). Sinod Ohridske Arhiepiskopije je 06.05.2005. donio odluku da se ubuduće ne priznaju sakramenti obavljeni od tzv. MPC (Одлука Синода ПОА о прекидању богослужбеног општења са народом из МПЦ http: //poa-info.org/sinod/odluki/20050506.html), a Sabor SPC je 15.-26.05.2005. prihvatio ovu odluku (Саопштење ПОА са мајског Сабора СПЦ 2005 г. http: //poa-info.org/arhiepiskop/soopstenija/20050526.html). Dakle, odlukom vrhovne crkvene vlasti Pravoslavne Crkve, tzv. MPC nema čak ni valjane sakramente. Često se MPC u literaturi kod nas naziva „nekanonskom Crkvom“. Ovo je neispravan naziv, koji nam može sugerirati da je MPC dio Pravoslavne Crkve koji ima neriješen administrativni status. Međutim, to nije točno. Jedina pravoslavna Crkva u Makedoniji je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija. Tzv. „MPC“, iako izvana ima izgled pravoslavne Crkve i nominalno ispovijeda pravoslavnu vjeru, nalazi se van euharistijskog i kanonskog jedinstva Pravoslavne Crkve, što znači da je mrtvi, odsječeni i duhovno sasušeni ud Kristovog Tijela. Crnogorska Pravoslavna Crkva (CPC) – dok je MPC u raskolu, a za raskol je ipak potrebno imati biskupe i hijerarhiju, CPC je u gorem položaju, naime, ona nikada nije ni imala nikakvu crkvenost. Ona se u pravoslavnom kanonskom pravu naziva parasinagoga (kvazicrkva) – skup laika koji imitira Crkvu. Nastala je početkom 1990.-ih na inicijativu nekih političkih stranaka u Crnoj Gori, a valja reći da ju većina pravoslavnog naroda u Crnoj Gori odbacuje; ne samo Srbi, već čak i oni koji se etnički deklariraju Crnogorcima. Ona nema čak ni osnovne uvjete da bude ikada priznata kao pravoslavna Crkva – na čelu joj se nalazi oženjeni bivši svećenik, kojega je Carigradska Patrijaršija, zbog kanonskih prijestupa, još davno prije nastanka CPC otpustila iz svećeništva i isključila iz Crkve. Dakle, poglavar tzv. CPC, uopće nije član Pravoslavne Crkve, štoviše, nema nikakvih uvjeta da bude zaređen za episkopa/biskupa, i nalazi se pod masom crkvenih kazni i zabrana. Hrvatska Pravoslavna Crkva (HPC) – o trima međusobno posvađanim grupicama koje se tako predstavljaju smo već govorili na ovom blogu, tako da nećemo ponavljati. Vidi analizu: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/03/analiza-fenomena-tzv-hrvatske.html Artemijevci (Artemiti) – oni zasada nisu zabilježeni u Hrvatskoj kao organizirana skupina, iako ima vjernika koji ispoljavaju njihove stavove. Njihov službeni naziv je „Eparhija raško-prizrenska u egzilu“, a naziv „artemiti“ su dobili po bivšem episkopu raško-prizrenskom (to je eparhija/biskupija SPC koja pokriva dio Srbije i cijelo Kosovo), a koji je zbog financijskih malverzacija prvo umirovljen s vlastitim pristankom, da bi se nakon toga pobunio i u društvu sljedbenika krenuo na silu zauzimati bivšu eparhiju/biskupiju. Tada je od SPC suspendiran, a od vlasti deložiran, pa kreće organizirati vlastitu paracrkvu po Srbiji. Zbog služenja pod suspenzijom i rastakanja Crkve biva od SPC „raščinjen“, tj., oduzeto mu je biskupstvo i sveti red, te je sveden na običnog monaha-laika. U takvom stanju on nastavlja služiti, glumeći biskupa; štoviše čak „zaređuje“ neke svoje sljedbenike za „horepiskope“ (pomoćni biskupi). Zato ga SPC otpušta iz monaštva, oduzima mu monaško ime, te ga isključuje iz Pravoslavne Crkve. Po njegovom krsnom imenu (Marko Radosavljević) još ih zovu i markiovitima, a karakterizira ih uvjerenje da je službena Pravoslavna Crkva zbog ekumenskih odnosa s katolicima otpala u „svejeres“ ekumenizma, da uvodi novotarije (hereza modernizma), da je smjestila Artemiju disciplinske krivice samo da bi ga prognala zbog njegovog tvrdog antiekumenskog ustrajanja u izvornoj pravoslavnoj vjeri. Vjeruju za sebe da su posljednji ostatak Pravoslavne Crkve, te su poznati po vrlo nepopustljivom i agresivnom tonu komunikacije. Starokalendarci, ziloti, istinopravoslavni, katakombni – radi se o grupicama uglavnom grčkog i ruskog porijekla (iako ih ima posvuda), koje ideološki dijele uglavnom ista uvjerenja s ranije spomenutim artemijevcima, te nemaju nikakve veze s Pravoslavnom Crkvom; to su istočnokršćanske sekte nastale otpadom od Pravoslavne Crkve. Pored raskolničke Grčke Starokalendarske Crkve (koja također nije dio pravoslavlja), u Grčkoj ima čini mi se 13 ovakvih mini sekti; jedna od njih je i pokrovitelj jedne frakcije HPC (zato ne vjerujte kada vas ovi uvjeravaju da imaju priznanje Grčke Pravoslavne Crkve, Grčka Pravoslavna Crkva je u punom jedinstvu sa SPC i ne pada joj na pamet nikakva HPC). Jedna starokalendarska grupa iz Grčke je svojedobno pokušavala misiju u Zagrebu. Također, pošto „istinopravoslavaca“ ima više grupacija, među njima se nalaze i neke New Age sekte iz Rusije koje pogotovo nemaju veze s pravoslavljem. Europska Pravoslavna Crkva (EPC) – je pokrovitelj jedne frakcije tzv. HPC. O njima se ne zna gotovo ništa, vjerojatno se radi o skupini Rumunja sa sjedištem u Parizu. Sigurno je samo da s Pravoslavnom Crkvom nemaju veze. To su ukratko vjerske zajednice u RH istočnokršćanskog porijekla, koje se neistinito predstavljaju kao Pravoslavna Crkva. Treba naglasiti da ove zajednice ne priznaje nitko u pravoslavlju (jer se često stječe lažni dojam da ih samo Srbi ne priznaju). Ponavljamo, jedini kriterij za kanoničnost na teritoriju RH je jurisdikcija zakonitih episkopa – što je van njihovog blagoslova, ne spada u Pravoslavnu Crkvu i za pravoslavlje nema nikakve vrijednosti, odnosno, ne postoji.

Ovom prilikom donosimo kratko razmišljanje o odnosu pravoslavlja prema papinstvu, pošto je već ionako među ljudima u Hrvatskoj rašireno mišljenje “pravoslavci ne priznaju papu”. Tema je inače jako zamršena, i ne možemo ovdje ulaziti u cjelokupnu povijest i teologiju ovog pitanja, nećemo prepričavati što je bilo, niti ćemo citirati crkvene Oce, već ćemo pokušati dati što sažetiji teološki prikaz ovog problema. Prije nego što jednostavno konstatiramo da pravoslavni odbacuju primat (prvenstvo) rimskog biskupa-pape, kao i njegovu nezabludivost u naučavanju, moramo napraviti razliku između tri vrste primata u Crkvi: između primata u počasnom (tzv. primat časti), primata u kanonskom i primata u dogmatskom smislu riječi. Pravoslavlje nikada nije osporavalo primat časti. Prema pravoslavnoj Predaji, ovaj primat je ispočetka pripadao upravo rimskom biskupu. Sam izraz “papa” jest antički, kršćanski, pravoslavni naziv za, ne samo rimskog, već i aleksandrijskog biskupa. I današnji patrijarsi Aleksandrije u Egiptu nose taj naziv – papa. Sve ostale papinske titule: “primas Italije”, “latinski patrijarh Zapada” (ovo je nedavno dokinuto), “Petrov nasljednik”, “Kristov namjesnik”, su posve legitimne ako se shvate kao počasni naslovi. Sjetimo se da i pravoslavni carigradski patrijarh nosi naslov “ekumenski”, iako je svima jasno da on nema jurisdikciju nad sveopćim kršćanstvom, i kako aleksandrijski nosi naslov “trinaesti apostol i sudac Ekumene”, iako nije apostol, niti sudi svijetu. Po kanonima Pravoslavne Crkve, rimski papa je bio prvi u časti, nakon njega je bio patrijarh Carigrada-Novog Rima, koji sada ima isti primat u pravoslavnome svijetu. Sljedeći oblik primata jest kanonski (crkvenopravni) primat. Ovakav oblik primata jest oduvijek postojao u pravoslavlju na lokalnoj razini, a nije isključen ni na sveopćoj razini. Na lokalnoj razini, on se očitovao kroz metropolitanski sistem, u kojemu je nadbiskup-metropolita bio glava biskupima svoga kraja, zatim kroz primase, patrijarhe i razne oblike autokefalnih i autonomnih Crkava, u kojima je jedan od biskupa na čelu. Naglašavam, nema teološke zapreke da se nešto takvo ostvari i na sveopćem (univerzalnom) planu u Pravoslavnoj Crkvi. Dakle, nema zapreke da u pravoslavlju postoji biskup sa sveopćim primatom, ali kanonskim, što znači da: 1.) je taj primat povjeren od Crkve, tj., od ekumenskog sabora (koncila) 2.) da je bitno ograničen kanonima Crkve 3.) i da Crkva može taj primat u svakome trenutku ograničiti ili dokinuti. Drugim riječima, taj primat se ostvaruje kao neka vrsta vrhovnog moderatora/glasnogovornika/moralnog autoriteta/prizivne instance, i to isključivo crkvenoga prava. Treći oblik primata predstavlja problem u pravoslavlju, a to je dogmatski primat. Ovo je oblik primata karakterističan za rimokatolicizam, a prema njemu je prvenstvo jednoga biskupa, i to prvenstvo gotovo neograničeno, vječno i nepromjenjivo, dogma vjere, sadržaj vjere, i nitko ne može biti kršćanin u punini, tko to ne prihvaća. Taj oblik prvenstva pravoslavlje ne prihvaća, i on čini bitnu razliku u vjeri između Katoličke i Pravoslavne Crkve. To nije samo problem administrativne naravi, kako bi se dalo zaključiti iz suvremenih ekumenskih stremljenja pojedinaca, dakle, ne radi se samo o tome da dvije Crkve čine jednu, u kojoj su se biskupi posvađali oko toga tko je među njima prvi. Problem dogmatskog primata (nijekanje papinskog prvenstva jest hereza, krivovjerje, a ne tek raskol u rimokatolicizmu) zapravo odražava dva različita pogleda na samu strukturu Crkve. Pogled rimokatolicizma jest prvenstveno univerzalno-pravni. Za rimokatolicizam, Crkva jest svjetska, hijerarhijska ustanova, kojoj je Krist povjerio zadaću na ovome svijetu, da propovijeda, da posvećuje, da dijeli sakramente i blagoslove. Pravoslavni pogled je naprotiv euharistijsko-sakramentalni. U pravoslavlju svaka mjesna Crkva, predvođena svojim biskupom, kao nasljednikom apostola, u punini vrši svoje osnovno poslanje-vječno spasenje ljudi. Svaka pojedina biskupija ima sva sredstva potrebna za spasenje: Bibliju, Predaju Crkve, vlast ređenja, apostolsko nasljedstvo, a osobito Sakramenat Sakramenata-Euharistiju, dakle, svaka Crkva posjeduje Krista u Punini, svaka Crkva jest puno lokalno ostvarenje Tijela Kristova-Crkve, a ne tek jedan dio Crkve. Kao što je u svakoj čestici Pričesti prisutan cjeloviti Krist, tako je u svakoj pojedinoj biskupiji prisutno lokalno ostvarenje kompletnog Tijela Kristovog-Crkve (“Crkvi Božjoj koja prebiva u Korintu”-piše sv. Pavao). Zato ne može u Pravoslavnoj Crkvi biti vlasti iznad biskupske koja bi bila dogmatskog, vječnog, nepromjenjivog reda, nego mogu postojati samo razni oblici “vlasti” počasnog, administrativnog, prizivnog i vremenitog karaktera. Zato, pravoslavlje ne ovisi o jednoj biskupiji niti o jednome biskupu na svijetu. Odlazak jednoga čovjeka ne može izazvati potres u pravoslavlju. Zapravo, najveće čudo pravoslavlja jest to, da je i bez čvrstog centra, bez monolitnog papinstva, sačuvalo puno blago vjere i duhovnosti.

31. nedjelja po Duhovima - traganje za Bogom

Na 29. nedjelju po Duhovima razmišljamo o zahvalnosti prema Bogu na primjeru ozdravljenja desetorice gubavaca iz današnjeg evanđelja:

Poštovani čitatelji, otvorili smo YouTube kanal, na kojemu ćemo donositi naše audio i video materijale. Prvi uradak je propovijed za sutrašnju nedjelju, koju možete poslušati na donjem linku. Slušamo se!

Nema raskola u Pravoslavnoj Crkvi Nakon što je jučer stigla vijest kako je Ruska Pravoslavna Crkva prekinula euharistijsko zajedništvo s Carigradskom Patrijaršijom, medijske naslovnice su zapljusnuli članci o „velikom raskolu u pravoslavlju“, „rascjepu Pravoslavne Crkve“, „najvećem raskolu od 1054.g.“, itd. Čak mi i jedan prijatelj rimokatolik ujutro šalje poruku kako se Pravoslavna Crkva razdvojila na dva dijela. Ukratko, dominira riječ „raskol“. No, je li to baš tako? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo razlikovati pojmove. Prvi pojam jest „raskol“, a drugi pojam jest „prekid euharistijskog zajedništva“. Što je to raskol? Raskol se događa kada se jedan dio Crkve, jedna biskupija, jedna partikularna Crkva i sl., odvaja od sveopće Pravoslavne Crkve. Ona kida euharistijsko zajedništvo sa svim pravoslavnim Crkvama, i nastavlja egzistirati sama. To je raskol. Njime jedan dio Crkve prestaje biti dio Crkve. S druge strane, prekid euharistijskog zajedništva nastaje kada između dvije Crkve dođe do nekog nesporazuma ili neriješenih problema. Isus Krist kaže: “Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar” (Mt 5, 23-24). Ovo se ne odnosi samo na pojedince, nego i na Crkve. Dvije Crkve koje su u nekom uzajamnom problemu shvaćaju da više nisu u stanju zajedno prinositi Nekrvnu Žrtvu na oltaru, i zato se uzdržavaju od nje dok se problem ne riješi. Dok se u stanju raskola, naprotiv, podrazumijeva otpad od Crkve. Nadalje, u stanju raskola, raskolnička organizacija više nema nikakvih veza s Crkvom, dok u prekidu euharistijskog zajedništva ove veze ipak postoje, putem drugih Crkvi. Moskva i Carigrad jesu prekinuli euharistijsko zajedništvo, no ipak su u euharistijskom zajedništvu s 12 ostalih pravoslavnih Crkava. Dakle, svaki raskol je prekid euharistijskog zajedništva, ali svaki prekid euharistijskog zajedništva ne mora biti i raskol. Prekid euharistijskog zajedništva jest jedno nezdravo stanje u Crkvi, i simptom neriješenih problema među Crkvama. On se uvijek legitimno događao, i kroz čitavu povijest pravoslavlja do danas pojedine Crkve su prekidale euharistijsko zajedništvo; samo što nisu bile tako velike i značajne kao Moskva i Carigrad, pa se mediji na to nisu obazirali. Ali, taj prekid još uvijek nije raskol. Prema tome, čuvajmo se senzacionalizma. Bez obzira na pojedine krize, Pravoslavna Crkva je jedna i jedinstvena, i uvijek će to biti. https://orthodoxhr.wordpress.com/2018/10/16/nema-raskola-u-pravoslavnoj-crkvi/

Priznaje li Pravoslavna Crkva sakramente ostalih kršćanskih zajednica? Prije nekog vremena dosta je komentara na našoj stranici izazvala vijest o „ponovnom krštenju“ bivših katolika, laika i klerika, koji su prešli u Pravoslavnu Crkvu. Zato ćemo danas razmotriti pitanje, priznaje li Pravoslavna Crkva sakramente koji su podijeljeni izvan njenih kanonskih granica, u drugim kršćanskim vjerskim zajednicama? Ovo pitanje izaziva dosta zbunjenosti među nepravoslavnim kršćanima. Naime, događa se da pojedine nepravoslavne kršćane katkad primaju u Pravoslavnu Crkvu tako da ih krste, katkad krizmaju, a katkad se događa da ih primaju samo kroz ispovijest vjere. Nema univerzalnog pravila, već situacija ovisi od slučaja do slučaja, od biskupa do biskupa. Također, i u različitim vremenskim razdobljima pojavljuju se varijacije, tako da imamo slučaj da se u pojedinoj Crkvi katolike i ostale nekada primalo kroz krštenje, a danas više ne. Postavljaju se pitanja: znači li ovo da Pravoslavna Crkva ni sama ne zna što da radi s nepravoslavnim sakramentima? Znači li ovo da priznanje nepravoslavnog sakramenta ovisi o stavu pojedinog pravoslavnog biskupa? Nadalje, ovo pitanje ima veliku ekumensku težinu, jer „ponovno krštenje“ bivših katolika među katolicima izaziva sablazan, pošto Katolička Crkva priznaje sve pravoslavne sakramente, pa mnogi ekumenski nastrojeni katolici očekuju isti tretman kod pravoslavnih. Treba reći da ni kod katolika po ovom pitanju stvari nekoć nisu bile kao danas. Bilo je situacija u povijesti kada su i katolici nad pravoslavnim prijelaznicima uvjetno „ponavljali“ sakramente. Ni među crkvenim ocima nije bilo suglasnosti po tom pitanju. Neki su smatrali da izvan Crkve nema sakramenata, drugi su smatrali da ih ima. Crkveni kanoni nisu ujednačeni; neke heretike primaju kroz krštenje, neke kroz krizmu, a neke kroz ispovijest vjere i odricanje od zabluda. Kako riješiti ove prividne kontradikcije u učenju i praksi Crkve? Postoji li uistinu neslaganje u Crkvi oko toga? Što se Pravoslavne Crkve tiče, prvo moramo znati da ona nikada nije, niti postavlja pitanje valjanosti sakramenata izvan njenih granica. Crkva je samo jedna, ona je identificirana s Kristom, obitavalište je Duha Svetoga, i samo ona ima prave sakramente. Sakramenti drugih kršćanskih zajednica, raskolničkih i heretičkih skupina uopće se ne razmatraju, osim u jednom trenutku: kada izvjesni nepravoslavac izrazi želju da stupi u Pravoslavnu Crkvu. Tada se razmatra njegovo duhovno stanje, gleda se što je on primio u svojoj nepravoslavnoj zajednici, i donosi procjena o tome. Dakle, i samo pitanje o sakramentima izvan Crkve, irelevantno je za pravoslavne, osim u slučaju prijelaza u pravoslavlje. Pri tom razmatranju ima se na umu da u svakom sakramentu postoje dvije važne stvari. Prva je vanjska forma sakramenta. Ova vanjska forma sakramenta može postojati i izvan pravoslavlja, te u tom slučaju ona može biti priznata kod prijema u Crkvu. Da bi ta vanjska forma nepravoslavnog sakramenta bila priznata, ona mora sadržavati četiri stvari: ispravnu vjeru, ispravnu nakanu, ispravnu materiju i ispravnu formu. Dakle, da bi bila priznata forma nepravoslavnog sakramenta, npr. krštenja ili svetog reda, taj nepravoslavni obred prvo mora biti izvršen u kršćanskoj vjeri u sv. Trojstvo i bogočovještvo Kristovo. Ako „krsti“ neka zajednica koja to ne priznaje (npr. Jehovini svjedoci ne priznaju ni Trojstvo ni božanstvo Kristovo), ona nije kršćanska, i naravno, ni njezino „krštenje“ ne može biti priznato. Član takve zajednice pristupa u pravoslavlje kroz čin krštenja. Drugo, mora postojati nakana da se čini ono isto što čini i Pravoslavna Crkva, dakle da se podjeljuje preporađajući sakrament. Ako neka zajednica u to ne vjeruje (neke zajednice vjeruju da je krštenje samo simbol predanja Kristu ili sl.), tada to „krštenje“ jasno, neće prihvatiti ni Pravoslavna Crkva kod prijelaza. Zašto da priznaje sakramentom nešto što ni sami nepravoslavni djelitelji ne shvaćaju kao sakrament? Treće, mora postojati ispravna materija, npr. voda kod krštenja. Ako toga nema, krštenje dakako ne može biti priznato. Konačno, mora postojati ispravna forma, npr. trostruko uranjanje ili polijevanje uz riječi krštenja „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Dakle, ako neki nepravoslavni sakrament zadovoljava ova četiri kriterija, on može biti priznat kod prijelaza u pravoslavlje. Međutim, postoji i jedan drugi dio svakog sakramenta, pored ovog izvanjskog, a to je nutarnji, duhovni dio. Taj dio je nestvorena Energija, blagodat Božja, milost posvećujuća, a ona se dijeli isključivo u jednoj jedinoj Kristovoj Crkvi. Mi vjerujemo da je ta jedna jedina Kristova Crkva upravo kanonska Pravoslavna Crkva, obitelj 14 samoupravnih lokalnih Crkava. Svatko tko se nalazi izvan Pravoslavne Crkve, lišen je ovog dara Božjeg, i svatko tko ulazi u Pravoslavnu Crkvu, obavezno prima ovaj dar Božji. Zato je jedini redoviti način ulaska u pravoslavlje krštenje, i isključivo samo krštenje, jer osoba mora primiti ovu krsnu milost da bi postala član Crkve. Jedino što se kod osoba koje su pripadale zajednici koja je sačuvala pravu vjeru, nakanu, materiju i formu sakramenata moguće tu krsnu milost, blagodat, Energiju Božju, podijeliti i bez ponavljanja izvanjske forme sakramenta. U tom slučaju, prilikom prijelaza u Pravoslavnu Crkvu, krizmanjem ili ispoviješću vjere, Bog na nevidljivi način ispunja blagodaću nepravoslavni obred, koji sada postaje pravoslavni sakrament. Sv. Šimun Solunski piše: „I sakramenti su nam dani dvostruki, tj. vidljivi i iz materije, za naše tijelo, a duhovni i puni nevidljive milosti, za naš duh.“ Zato pokojni srpski patrijarh Pavle, u službenom odgovoru danom u Glasniku, u lipnju 1982., kaže: „U sakramentima razlikujemo izvanjsku, vidljivu stranu, koju vrše svećenici kao pomoćnici Božji; i nevidljivu, milosnu, koju daje Bog. U redovnim prilikama, tj. u Crkvi, one su neodvojivo vezane jedna s drugom. Kod raskolnika i heretika ova dva dijela sakramenata se razdvajaju – vanjski se vrši, unutrašnji izostaje. Kao što u iznimnim slučajevima „krštenja krvlju ili ognjem“, izvanjska strana izostaje, ali ne i unutrašnja, tako ovdje biva suprotno – izvanjska se vrši, unutrašnja izostaje. U slučaju kada pojedinac, ili cijela zajednica želi prijeći u pravoslavlje, ako se čin sakramenta kod njih vrši kao i kod pravoslavnih, Crkva ga može i ne vršiti, a milost Božju primaju pri odricanju od krivog vjerovanja.“ Grčki teolog Trembelas: „Drugo je izvanjski čin Crkve, tipos, kojim se vrši sakrament, a drugo milost koju daje Gospodin kroz pravilno izvršeni izvanjski čin…stoga, prema Augustinu, sakrament može postojati, i da je izvanjski, po obredu (tipon) važeći (enkiron), no da subjekt, kome je dan ovaj sakrament, ne prima milost koji ga prati.“ Tako da Pravoslavna Crkva uvijek krštava ljude, samo katkad krsnu milost dijeli bez vanjske forme. To se često smatra snishodljivošću prema prijelaznicima. Tako kijevski mitropolit Antun Hrapovicki piše: „…oni od heretika ili šizmatika koji, iako lišeni jasnog shvaćanja crkvene milosti, imaju krštenje, euharistiju i hijerarhiju koje se izvanjski malo razlikuju od prakse Crkve, teško se osjećali kada se upute Crkvi da se izjednače s poganima i Židovima. Stoga Crkva, snishodeći njihovoj nemoći, ne vrši nad njima izvanjski čin krštenja, nego im daje milost krštenja drugim sakramentom.“ Danas, u Trebniku (obredniku) koji je na snazi u SPC, stoji propisano da se nepravoslavni kršćani primaju po dva uzastopna obreda: „Čin primanja u pravoslavnu vjeru onih koji su odmalena bili odgajani izvan Pravoslavne Crkve, a imaju istinsko krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ i „Čin krizme onih što pristupaju pravoslavnoj vjeri i priključuju se sveopćoj Crkvi“. Dakle, norma bi bila u SPC da se nepravoslavni kršćani primaju kroz krizmu i obred ispovijesti vjere, pri čemu je zanimljiva molitva koja se čita nad prijelaznikom u prvom obredu, a koja u sebi de facto sadrži teologiju krštenja: „Gospodin i Bog naš Isus Krist, koji je svojim apostolima uručio ključeve kraljevstva nebeskog, i svojom milošću dao im svu vlast da svezuju i razrješuju ljude od grijeha na zemlji, neka te On sam po neiskazanoj milosti svojoj prosti i razriješi. I ja, svemoćnom vlašću Njegovom, koja je preko svetih apostola i njihovih nasljednika meni dana, iako nedostojnom biskupu/svećeniku, praštam ti i odrješujem te dijete od svih grijeha tvojih, i pridružujem te zajednici vjernih u tijelu Crkve Kristove, i činim te zajedničarom božanskih tajni crkvenih, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen.“ Ipak, često se prima i kroz krštenje, ili samo ispovijest vjere, pri čemu treba naglasiti da biskupi SPC tu najčešće poštuju volju samog prijelaznika, želi li se on krstiti vodom, ili ne. Dakle, nema nikakvih kontradikcija u pravoslavlju po ovom pitanju. https://orthodoxhr.wordpress.com/2018/10/09/priznaje-li-pravoslavna-crkva-sakramente-ostalih-krscanskih-zajednica/

Komentar odluke Carigradske Patrijaršije o drugom braku svećenika Na molbu jednog našeg katoličkog čitatelja dajemo osvrt na nedavnu vijest kako je Carigradska Patrijaršija navodno ozakonila drugi svećenički brak, i tako odstupila od dosadašnje crkvene prakse. O čemu se ovdje radi? Prvo se moramo prisjetiti što Pravoslavna Crkva uči o razvodu i drugom braku. Prema učenju Pravoslavne Crkve, jednom sklopljeni valjani brak, nerazrješiv je do smrti jednog od supružnika. Međutim, Pravoslavna Crkva, kao jedini autoritativni tumač Kristovih riječi, a zasnovano na Svetom Pismu, pojam „smrt“ tumači u dvostrukom smislu: tjelesnom i duhovnom (moralnom). Dakle, bračni partner može umrijeti tjelesno, fizički, a može i duhovno ili moralno: apostazijom od vjere, preljubom itd. Nakon prestanka braka, bilo tjelesnom, bilo duhovnom smrću, Pravoslavna Crkva svojim vjernicima laicima tolerira drugi brak. Kažem, tolerira, jer je jednobračnost za Pravoslavnu Crkvu ideal, i ona ne preporučuje ženidbu čak ni udovcima. Međutim, znajući slabost ljudske naravi, ona u slučaju fizičke ili duhovne smrti i kraja braka, nedužnoj stranci tolerira drugi i treći brak pod posebnim uvjetima: taj brak se ne smije svečano slaviti, slavi se po posebnom obredu s pokajničkim molitvama, svećeniku je zabranjeno svadbovati s mladencima, za taj brak se dobije naročita epitimija („pokora“), a također drugobračna osoba ne može postati đakon ni svećenik. Ova povlastica drugog ili trećeg braka je u Pravoslavnoj Crkvi isključivo povlastica laika. Prema kanonima Pravoslavne Crkve, drugobračna osoba ne može biti ređena, a također, ukoliko đakonu ili svećeniku umre žena ili ga napusti, on ne može po drugi put sklopiti brak. Dakle, pravoslavnim laicima se ukazuje milost drugog braka, a klericima ne. Naravno, život je složen, te mnogi svećenici ostaju udovci, ili im brak propadne duhovnom smrću; napusti ih žena i sl. Jednom dijelu takvih svećenika teško je u samoći, te se suočavaju sa svim problemima s kojima se suočavaju svi razvedeni. Mora se ovdje posebno podvući jedna pomalo nezgodna stvar za pravoslavne svećenike: prema 8. kanonu neocezarejskog sabora, ukoliko žena pravoslavnog svećenika počini preljub, svećenik se dužan razvesti od nje, makar joj i osobno oprostio; ili mora prekinuti svećeničku službu. U toj muci, jedan dio njih se odlučuje, protivno kanonima, dovesti drugu ženu. Treba reći da je kod jednog dijela pravoslavnih biskupa kroz čitavu povijest do danas, ovakva nezakonita situacija bila tolerirana, slično kao što je i kod jednog dijela rimokatoličkih biskupa bio toleriran nezakoniti konkubinat njihovih celibatnih svećenika. Suočena s tim problemima, jedna od 14 autokefalnih pravoslavnih Crkava, Carigradska Patrijaršija, odlučila je milost drugog braka, koja se do sada davala samo laicima, protegnuti i na klerike. Treba reći da ovo nije svepravoslavna odluka, već odluka samo jedne Crkve, carigradske, te da se reakcija ostalih još uvijek čeka. Isto tako treba istaknuti da Carigradska Patrijaršija nije ukinula dosadašnje kanonsko zakonodavstvo o drugom braku svećenika. Propisi o zabrani ređenja drugobračnih i zabrani ženidbe zaređenih ostaju i dalje na snazi. Novost je jedino to što se u pojedinim slučajevima, na prijedlog biskupa, od strane Svetog Sinoda (vrhovnog upravnog tijela Patrijaršije) daje milost drugog braka nekim svećenicima, udovcima ili ostavljenima. Taj drugi brak se sklapa po posebnom obredu, samo jednom molitvom u krugu obitelji, i isključivo važi kao milost u pojedinačnim slučajevima, dana od vrhovne crkvene vlasti. Prema tome, pretjerane su priče o tome da je Carigrad ukinuo dosadašnje kanonsko pravo. Ipak, kako pomiriti davanje ove milosti drugog braka svećenicima s tradicijom Pravoslavne Crkve koja zabranjuje i drugobračnost svećenika i ženidbu zaređenih osoba? Formalno, prekršen je niz kanona iz pravoslavnog Nomokanona (zbornika kanona Pravoslavne Crkve). Prekršen je 17. apostolski kanon: „Koji se poslije krštenja dva puta ženio, ili suložnicu imao, ne može biti ni biskup, ni prezbiter ni đakon, niti uopće u svećeničkom imeniku.“ Ovo se ponavlja u 3. trulskom i u 12. Bazilijevom kanonu. Zatim, prekršen je 6. trulski kanon, koji zabranjuje ženidbu nakon ređenja, pod prijetnjom oduzimanja sv. Reda. Ovo su samo neki primjeri. Kako bismo ovo razumjeli, moramo znati da u primjeni kanona u Pravoslavnoj Crkvi postoje dva principa: akribija i ikonomija. Akribija znači strogost, ikonomija snishođenje. Akribija znači da određeni kanon stoji u punoj snazi kao odraz ideala Crkve. Ikonomija znači da se u određenim konkretnim situacijama može osloboditi od primjene strogoće ovog kanona, zbog nekog višeg cilja. Ovdje je očito na djelu ikonomija, tj. daje se određena dispenza od strogoće kanona, kako bi se pokušalo sanirati stanje nekih klerika. Postavlja se pitanje: ima li ovdje prostora za ovakvu ikonomiju? Može li se u slučaju ovakve drevne tradicije, zacementirane kanonima, primijeniti ikonomija? O tome treba pričekati reakciju ne samo stručnjaka-kanonista, već i cjelokupnog pravoslavlja. Mi bismo ovdje samo istaknuli dvije stvari. Prvo, spomenuti 17. apostolski kanon zabranjuje drugobračnost, ne samo đakonima, svećenicima i biskupima, već i svima u svećeničkom imeniku, dakle i čitačima, pjevačima i podđakonima. To isto ponavlja i sljedeći, 18. apostolski kanon. Pa ipak, pojedinima od ovih stupnjeva se u kasnija vremena dozvoljavalo biti drugobračnima. Dakle, i unutar samog Nomokanona vidimo određeni razvoj i promjene, odnosno odstupanja od prvotne naredbe. Drugo, postoji u pravoslavnom Nomokanonu (a nalazi se i u zapadnim zbornicima) jedan vrlo zanimljiv, stoljećima ugašeni kanon, dakle, kanon koji se već odavno ne primjenjuje. To je 10. kanon krajevnog sabora u Anciri, iz IV. st., koji kaže ovako: „Đakoni, kada bivaju postavljani, ako u vrijeme samoga postavljanja izjave i kažu, da imaju potrebu ženiti se, jer da tako neoženjeni ne mogu ostati, pa se poslije i ožene, neka u svojoj službi ostanu, jer im je bilo dopušteno od biskupa da se mogu oženiti. Ali ako su u vrijeme ređenja prešutjeli o tome i bili primljeni kao neoženjeni, pa se poslije ožene, takvi imaju prekinuti službu đakonsku.“ Dakle u IV. st. u Galaciji imamo situaciju mogućnosti ženidbe zaređene osobe, i ta je tradicija potvrđena od jednog krajevnog sabora, prešutno prihvaćena od strane čitave Crkve i bila je prakticirana do njenog ukidanja u 7.st. Prema tome, nije točno, kako neki misle, da je zabrana ženidbe zaređenih osoba uvijek i svuda bila na snazi u Crkvi, jer vidimo kako su postojala i odstupanja od nje. Iz ova dva iznimna slučaja, sužavanja drugobračnosti i slučaja ženidbe zaređenih, sadržanih u Nomokanonu, moglo bi se crpiti i opravdanje za ovu ikonomiju carigradske Crkve drugobračnim svećenicima. Dakako, opravdanje u pitanju primjene načela, a ne direktne odredbe. Ponavljamo, ovo je odredba samo jedne Crkve, te se treba pričekati reakcija ostalih, a to je proces. Moramo znati da je ovo tema o kojoj se u pravoslavlju dugo raspravlja. Ovaj članak nema namjeru ni braniti ni osuđivati, već samo pomoći u potpunijem razumijevanju ovog otvorenog pitanja. https://orthodoxhr.wordpress.com/2018/09/08/komentar-odluke-carigradske-patrijarsije-o-drugom-braku-svecenika/

Pravoslavlje – moj nutarnji svijet Kako objasniti pravoslavlje, kao vjeru, kao sustav, u životu pojedinca? Što je to? Zašto pripadati tome? Kako živjeti to? Može li to uopće proći u suvremeno doba? I kako ga autentično živjeti u našoj, prilično zatrovanoj, balkanskoj atmosferi? Nažalost, teško ga je živjeti, jer danas, kod nas, rijetko tko razumije što je to pravoslavlje, i rijetko tko ga se uopće trudi razumjeti. Ova plemenita vjera je prekrivena gustim muljem politike, nacionalnih sukoba, povijesti, običaja, tradicija, i svega ostaloga što zapravo guši njezino istinsko poslanje. Međutim, pravoslavlje nema veze s pripadnošću određenoj naciji, kulturi, politici. Ono je stvar uvjerenja, a ne porijekla. Ono nije skup tradicije, običaja, postova, pravila i zabrana. Ono je zapravo autentično sjedinjenje s Bogom, s onim posljednjim, konačnim, najvišim Smislom svega. Pravoslavlje je zapravo istoznačnica, sinonim za kršćanstvo kao takvo. Biti pravoslavan, to znači pronaći Boga, i pronaći put prema izgubljenom raju. To znači, uistinu shvatiti ovaj svijet, besmisao i nedostatnost svega što nas okružuje. Znači, početi promatrati ovaj svijet nekim drugim očima, različitim od onih na koje smo svakodnevno navikli. Biti pravoslavan, znači preobraziti um, da bude svjestan Boga, Krista, u svakom trenutku života. Znači vidjeti Boga u neprijatelju koji te mrzi, u prijatelju koji te voli, u stablu pored puta, i u prašnjavom kamenu na putu, vidjeti u svemu tome Prst Stvoritelja. Biti pravoslavan znači oprostiti neprijatelju, ali ne zato da se ispuni zapovijed zapovijedi radi, da se „zaradi“ raj, ili „ispadne bolji od njega“, već zato što je čovjekov um na nebu, što je čovjekov um preuzeo Božji način razmišljanja, i što tada u neprijatelju i mrzitelju prepoznaje žrtvu Sotone. Biti pravoslavan znači u sebi blagosloviti psovača na cesti, bez osuđivanja. Znači, moliti za prolaznike i susjede. Razmišljati dnevno o Bogu. Neprekidno biti u vezi s Njim. Pokušati živjeti kako je Krist živio. Pravoslavlje je daleko od jeftinog konfesionalizma, borbe protiv katolika i heretika, Turaka i masona, opsesivnog straha od „novog svjetskog poretka“, jer ono daje svijest da čovjek pripada Crkvi koja je produžena ruka Božja na zemlji, a taj Bog je Gospodar svemira i povijesti. Biti pravoslavan, to znači prestati se pouzdavati u ovaj svijet, shvatiti svu ispraznost politike, ekonomije, shvatiti da vjera nije ovozemaljski projekt, „jer Carstvo Nebesko je u vama“. Pravoslavni čovjek nema nade u ovome svijetu. Za njega, ovaj svijet je prolazna iluzija. On na njemu daje svjedočanstvo, svjedočanstvo za Krista, za put u vječnost, i to je sve.

Pravoslavlje i smrtna kazna Nedavno je puno rasprave izazvala odluka pape Franje o izmjeni stava Katoličke Crkve po pitanju odnosa prema smrtnoj kazni. Novi stav Katoličke Crkve, po kojoj je smrtna kazna uvijek nedopustiva, izazvao je brojne polemike, s puno argumenata za i protiv. Kakav stav Pravoslavna Crkva ima o smrtnoj kazni? Kada je riječ o smrtnoj kazni, prvo moramo razjasniti neke načelne stvari, kako se ne bismo vrtjeli oko pitanja tko ima pravo oduzeti ljudski život, a tko nema to pravo, itd. Dakle, prvo valja reći da je Bog apsolutni gospodar ljudskog života. Bog je čovjeku dao život, Bog čovjeka prati na njegovom životnom putu, ali isto tako treba biti svjestan da Bog postavlja i kraj tome životu. Krist jasno kaže, da ni vrabac ne pada na zemlju bez volje Oca Nebeskog (Mt 10, 29). Ako ne pada vrabac, ne pada ni čovjek, koji je, nastavlja Krist, vredniji od mnoštva vrabaca. Znači, Bog je taj, koji svojom intervencijom, ili svojim dopuštenjem, određuje kraj ljudskog života. Bog to ne čini proizvoljno. Bog postavlja kraj ljudskom životu onda kada čovjek sazre za to. Kada Bog vidi da je čovjek zreo za raj ili za pakao, bez ikakve mogućnosti promjene, kada vidi da je čovjek došao do vrhunca svog života, onda On postavlja kraj čovjekovu životu. Pritom treba naglasiti da nitko nije oštećen, nikome nije uskraćeno vrijeme za kajanje ili popravak; Bog koji sve vidi, sve može i sve zna, nepogrešivo točno određuje kada tko treba otići s ovoga svijeta. Bog može postaviti kraj ljudskom životu na razne načine. Prvo, on to može učiniti preko smrti od starosti ili bolesti, onog što mi često nazivamo „prirodnom smrću“: Zatim Abraham preminu, umrije u sretnoj dobi – star i pun godina – te bi pridružen svojim precima (Post 25, 8). Bog može postaviti kraj ljudskom životu preko prirodnih sila koje su jače od čovjeka, kao što je to učinio u općem potopu: Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje (Post 7, 22-23). Bog može postaviti kraj ljudskom životu preko životinja, kao što je učinio u vrijeme proroka Elizeja: On se obazre, pogleda ih i prokle ih u ime Jahvino. I odmah iziđoše dva medvjeda iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece (2 Kr 2, 24). Bog može postaviti kraj ljudskom životu čak i tako da dopusti Sotoni da ubije ljude, kao što vidimo na početku Knjige o Jobu: »Neka ti bude!« – reče Jahve Satanu. – »Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.« I Satan ode ispred lica Jahvina. Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, dođe glasnik k Jobu i reče: »Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle, kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim.« Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: »Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim.« Dok je još govorio, dođe treći i reče: »Kaldejci navališe s tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim.« Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: »Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata. I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim (Job 1, 12-19). Bog može postaviti kraj ljudskom životu i vlastitom intervencijom preko anđela. Tako imamo smrt egipatskih prvorođenaca: U ponoći Jahve pobije sve prvorođence po zemlji egipatskoj: od prvorođenca faraonova, koji je imao sjediti na prijestolju, do prvorođenca sužnja u tamnici, a tako i sve prvine od stoke (Izl 12, 29). Nadalje, sjetimo se pobune Koraha, Datana i Abirama, kada je 250 ljudi smaknuo oganj iz Božjeg žrtvenika (Br 16, 1-17, 5), zatim u Novom zavjetu Ananije i Safire, koji padoše mrtvi na riječ apostola Petra (Dj 5, 5), kao i kralja Heroda, kojeg je smaknuo anđeo Božji: Umah ga, zbog toga što ne dade slavu Bogu, udari anđeo Gospodnji te on rascrvotočen izdahnu (Dj 12, 23). U Otkrivenju, sam Krist prijeti smrću vjerskim sinkretistima: Evo, bacam je na postelju, a bludne drugare njene u veliku nevolju ako se ne odvrate od njezinih djela; i djecu ću joj smrću pobiti (Otk 2, 22-23). Naposljetku, Bog može postaviti kraj ljudskom životu i preko ljudi kojima to naredi. Tako, u Starom zavjetu, Bog ustanovljuje smrtnu kaznu, određujući Izraelcima koje točno grijehe moraju kažnjavati smrću, određujući čak i način izvršenja (kamenovanje, spaljivanje, itd.). Osim toga, po Božjoj naredbi, vršena je smrtna kazna nad čitavim narodima, kao što je to slučaj Jerihona i nekih drugih gradova i plemena. Ako pažljivo čitamo Stari zavjet, kao riječ Božju, vidjet ćemo da Duhom Svetim nadahnuta riječ Božja izričito kaže da je smrtnu kaznu naredio i ustanovio Bog. Njena svrha je bila da se iskorijeni zlo, da se zastraše ljudi da ne čine zlo, i da se u narodu drži svijest o grešnosti i o paklenim posljedicama grijeha, jer je ovozemaljska smrtna kazna bila podsjetnik na vječnu smrt. Novozavjetna Crkva nije preuzela starozavjetni kodeks smrtnih kazni, jer za Crkvu Stari zavjet kao cjelina više ne vrijedi, odnosno, za nju vrijedi ono što Crkva iz njega preuzme, a to je prije svega moralni zakon. Dakle, sustav smrtnih kazni ne postoji u kršćanstvu, smrtnih kazni naslijeđenih iz Starog zavjeta, ali Crkva preuzima moralnu osnovu smrtne kazne: viša vlast, od Boga postavljena, ima pravo, kada su sve druge mogućnosti iscrpljene, u slučaju teških zločina, primijeniti smrtnu kaznu, da se istrijebi zlo, upozori ljude da ga ne čine, i da se u narodu pobudi svijest o vječnoj štetnosti zla. Drugačije ne može ni biti, jer vidimo da je smrtna kazna ustanova božanskog prava. Zato nisu u pravu današnji kršćani koji smrtnu kaznu proglašavaju ljudskom ustanovom, koja se ukida „kada poraste svijest o dostojanstvu ljudskog života“, jer vidimo iz Svetog Pisma da ju je ustanovio sam Bog, kao suvereni gospodar ljudskog života. Ono što je ustanovio Bog, ne može ljudskim umovanjem postati nešto zlo samo po sebi. Može se promijeniti forma, može se imati milosrđa, može se i ne primjenjivati, ali nitko ne može reći da se radi o nečemu ljudskom ili pogrešnom. Krist kaže, dajte caru carevo, a Bogu Božje, priznajući time državnoj vlasti njeno puno pravo da se brine o javnom redu i miru, između ostalog, i kažnjavajući. Ovu Kristovu riječ razlaže apostol Pavao: Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu. Vladari doista nisu strah i trepet zbog dobra, nego zbog zla djela. Hoćeš li se ne bojati vlasti? Dobro čini pa ćeš imati pohvalu od nje! Ta Božji je ona poslužitelj – tebi na dobro. Ako li zlo činiš, strahuj! Ne nosi uzalud mača! Božji je ona poslužitelj: gnjev njegov iskaljuje na onome koji zlo čini. Treba se stoga podlagati, ne samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti. Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave. Dajte svakomu što mu pripada: komu porez – porez, komu carina – carina, komu poštovanje – poštovanje, komu čast – čast (Rim 13, 1-7). Ovdje Pavao jasno kaže da je vlast od Boga, i da kažnjavajući zlo, iskaljuje gnjev Božji; štoviše, nositelje vlasti naziva Božjim poslužiteljima. U povijesti Crkve uvijek se primjenjivala smrtna kazna. Od IV.st. imamo razdoblje pravoslavnih monarhija, kraljevina i carevina, kojima su upravljali pravoslavni monarsi, koji su uredno primjenjivali smrtnu kaznu. Nemojmo se zavaravati da se tu radilo o nekakvoj svjetovnoj vlasti, odvojenoj od Crkve; pravoslavni monarhizam ne poznaje svjetovnu vlast. Pravoslavni monarh nije od naroda izabrani predstavnik, nego Božji izabranik, svetim krizmanim uljem za vrijeme Liturgije pomazan da u ime Božje upravlja narodom. Biti pravoslavni monarh, to je duhovno zvanje, slično kleru. Svi ti pravoslavni monarsi, sve do kraja pravoslavnih monarhija, su primjenjivali smrtnu kaznu, i imali su često vrlo stroge zakonike. Sjetimo se samo zakonika srpskog cara Dušana: „Ako vlastelinka učini blud sa svojim čovjekom, neka im se objema ruke odsjeku i nos odreže…I koji vlastelin uzme vlastelinku silom, neka mu se obje ruke odsjeku i nos odreže, a ako sebar uzme vlastelinku silom, neka se objesi, a ako svoju drugu uzme silom, neka mu se obje ruke odsjeku i nos odreže…Tko se nađe da je ubio oca ili mater, ili brata, ili svoje čedo, takav ubojica neka se spali na ognju…Pijanica otkuda ide i ozlijedi koga, ili posiječe, ili okrvavi, a ne ubije, takvomu pijanici neka se oko iskopa, i ruka odsječe; ako li u pijanstvu što podere ili kapu skine, ili drugu sramotu učini, a ne okrvavi, neka ga biju sa sto štapova i neka se baci u tamnicu, i potom neka se izvede iz tamnice i neka se bije i pusti.“ Crkva se prema ovome raznoliko ponašala. U mnogim slučajevima je molila milost i pomilovanje, ali je zabilježen i zanimljiv slučaj iz vremena pokrštavanja Rusa. Tada je naime, novokršteni knez Vladimir ukinuo smrtnu kaznu, i to je rezultiralo takvom poplavom najgnusnijih zločina u polupoganskoj Rusiji, da je kler i narod jednodušno tražio od kneza da smrtnu kaznu vrati. U svakom slučaju, Crkva se do kraja brinula za osuđene na smrt. U pravoslavnom obredniku postoji i poseban čin ispovijedi osuđenog na smrt. Smatrajući i duboko vjerujući da je vječni život važniji od ovozemaljskog, Crkva je do samog kraja ostajala uz ove osuđenike. Danas, u Pravoslavnoj Crkvi prevladavaju tendencije da se smrtna kazna ne provodi. Karakteristična je za to situacija u Bjelorusiji i Rusiji, gdje je Crkva poprilično jasno, naročito u Bjelorusiji, istaknula kako je smrtna kazna nedopustiva. Ovo možemo staviti u kontekst Pravoslavne Crkve koja je uvijek molila milost i milosrđe i za osuđenike i za najteža zlodjela. Ipak, sama institucija smrtne kazne teološki i povijesno ostaje. Ona ne može predstavljati zlo po sebi, jer je, kako smo vidjeli, božanskog prava, i dio je povijesne tradicije pravoslavlja. https://orthodoxhr.wordpress.com/2018/08/08/pravoslavlje-i-smrtna-kazna/

Pravoslavlje zapadnog obreda Pravoslavna Crkva se već stoljećima u svom bogoslužju koristi posebnim liturgijskim obredom koji obično nazivamo bizantski obred. On spada u grupu istočnih obreda, uz koptski, armenski i ostale istočne obrede koje pravoslavlje više ne koristi. Međutim, u pravoslavlju su postojali, i postoje u maloj mjeri i danas, i zapadni obredi. Dakle, moguće je biti pravoslavac, i služiti obrede na zapadni način. O čemu se ovdje radi? Prvo, moramo znati da ne valja miješati vjeru i obred. Vjera i obred, to su dvije različite stvari. Od svoga početka, kršćanska Crkva, Crkva pravoslavna, imala je jednu vjeru, jedan te isti sustav dogmi i vjerovanja, ali mnogo različitih obreda kojima je izražavala tu vjeru. Sada ćemo ukratko prikazati kako je to izgledalo do 1054.g. U prvom tisućljeću kršćanstva u Crkvi su se razvili brojni obredi, koje možemo podijeliti na istočne i na zapadne. Zapadni obredi su nastali u zapadnoj polovici Rimskog Carstva, gdje su vladali latinski jezik i rimska kultura. Istočni obredi su nastali u istočnoj polovici Rimskog Carstva, i okolnim zemljama (Armenija, Perzija, Etiopija..) gdje su vladali orijentalni jezici i kulture, na čelu s grčkim jezikom. Istočne obrede liturgičari obično dijele na antiohijsku i aleksandrijsku grupu. U antiohijsku grupu spada i bizantski obred, koji je povijesno postao jedini vladajući obred Pravoslavne Crkve. Što se zapadnih obreda tiče, možemo ih podijeliti na rimsku i galsku grupu. U rimsku su spadali rimski (Italija sa Sicilijom) i afrički obred (rimska provincija Afrika – današnji Tunis i sjever Alžira i Maroka). U galsku grupu su spadali sljedeći obredi: galski (rimska provincija Galija – današnja Francuska – alpske zemlje i kršćanske misije u Germaniji), hispanski obred (kasnije nazvan mozarapski – Pirinejski poluotok), keltski obred (Britansko otočje), i ambrozijanski obred (nazvan po sv. Ambroziju – današnja sjeverna Italija). Osnovna razlika je bila ta, da su obredi galske grupe bili sličniji istočnim obredima, od obreda rimske grupe. Također, svaki od ovih obreda imao je svoje lokalne varijante, koje su također nazivane obredima (bragijski, sarumski, lionski, zagrebački, dominikanski itd.). Prvi je od ovih obreda nestao afrički, islamizacijom i arabizacijom sjeverne Afrike u 8.st. Keltski i hispanski obred su kasnije zamijenjeni rimskim, s tim da se hispanski (mozarapski) zadržao samo u katedrali grada Toleda u Španjolskoj. Ambrozijanski obred se jedini zadržao uz rimski – i danas se njime služi u milanskoj metropoliji. Što se tiče izvornog rimskog i izvornog galskog obreda, razvoj je bio sljedeći. Prvo je car Karlo Veliki odlučio uvesti izvorni rimski obred umjesto galskoga u svojem carstvu. Međutim, narod se teško s time mirio, tako da je u Franačkoj nastala mješavina izvornog rimskog i izvornog galskog obreda, i ta mješavina je pod nazivom „rimski obred“ pod njemačkim papama 11.st. uvedena u cijeloj zapadnoj Crkvi. Dakle, sve do 1054.g. zapadni obredi su bili ravnopravni pravoslavni obredi s bizantskim. Latinski jezik i latinično pismo su bili jezik i pismo zapadnih pravoslavaca, a svi zapadni sveci prije 1054.g. su i pravoslavni sveci. Tek velikim raskolom 1054.g. nestaje zapadnog pravoslavlja. Doduše, zapadno pravoslavlje ne nestaje naglo i potpuno; sačuvali su se stoljećima neki izuzeci i nakon 1054.g. Karakterističan primjer je latinski samostan na Svetoj Gori (Athosu), duhovnom središtu pravoslavlja, koji je do 14.st. opstao kao pravoslavni samostan zapadnog obreda, latinskog jezika i benediktinskih pravila u samom srcu istočnog pravoslavlja. Treba reći i da se pravoslavlje zapadnog obreda u južnoj Italiji, koja je bila pod bizantskom vlašću, održalo do normanskog osvajanja 1071.g.; a definitivno je izbrisano sinodom u Bariju 1098.g. Buđenje pravoslavlja zapadnog obreda počinje u 19.st. prvi je s time započeo Julian Joseph Overbeck, bivši rimokatolički njemački svećenik, koji se oženio, i nakon toga kao laik biva primljen u pravoslavlje 1865.g. U sklopu svog obraćenja, on je zatražio od ruske Crkve i obnovu zapadnog pravoslavlja. Ruska Crkva u početku oklijeva, ali ne isključuje tu mogućnost. Overbeck je uložio dosta truda da bi ljude uvjerio u opravdanost svoje ideje obnove zapadnog obreda u pravoslavlju. Godine 1866. izdaje o tome knjigu, a uskoro pokreće i časopis. Godine 1869. podnosi ruskoj Crkvi molbu koju je potpisalo 122-je ljudi. Godinu dana kasnije dobiva odobrenje i stvara prvu revidiranu zapadnu pravoslavnu liturgiju. Narednih godina Overbeck se intenzivno trudi na razvoju liturgijskih oblika zapadnog pravoslavnog bogoslužja. Pokušava privući starokatolike, te kritizira zapadne obraćenike koji primaju prilikom obraćenja istočni bizantski obred. Godine 1879. primio ga je i carigradski patrijarh Joakim III., koji tri godine kasnije također odobrava njegov zapadni obred. Ipak, njegovi napori nisu urodili plodovima; umro je 1905.g., ne vidjevši pravoslavnu Crkvu zapadnog obreda. Godine 1890. u Green Bayu (Wisconsin) biva primljena u pravoslavlje prva župa zapadnog obreda, no to nije bilo dugog vijeka, jer uskoro odlaze sirijskim jakobitima. I ostale male zajednice, koje su nakon toga primljene, ili nemaju utjecaja, ili se gase, ili proglašavaju neovisnost od Pravoslavne Crkve. Godine 1926. primljeno je 10 zapadnih zajednica u pravoslavlje u Poljskoj, ali njihov se broj smanjio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Do novog pokreta dolazi u Francuskoj u 20.st. 1936.g. ruska Crkva prima malu skupinu pod vodstvom bivšeg biskupa tzv. Liberalne Katoličke Crkve Louis-Charlesa Winnaerta. On je dobio titulu arhimandrita, uzeo monaško ime Irenej i uskoro umro. No zajednica je opstala, te se nakon 1946.g. počela služiti neogalskim obredom, napravljenim na osnovu ranih zapadnih misala i sakramentara galskog obreda iz prvog tisućljeća kršćanstva. Godine 1953. dolazi do pritisaka unutar ruske Crkve da francuski pravoslavci zapadnog obreda prime istočni obred, što rezultira njihovim napuštanjem pravoslavlja. Nakon višegodišnje izolacije, Crkva je ušla u zajedništvo s Ruskom Zagraničnom Crkvom (1959.-1966.). U to vrijeme Crkvu vodi sv. Ivan Maksimović, ruski svetac srpskog porijekla. Nakon njegove smrti, Crkva je ponovno u izolaciji do 1972.g., kada prihvaća jurisdikciju rumunjske Crkve. Zajedništvo s rumunjskom Crkvom trajalo je do 1993.g., kada je prekinuto zbog navodnih kanonskih nepravilnosti unutar Pravoslavne Crkve Francuske. Ipak, dio župa je ostao u zajedništvu s rumunjskom Crkvom, dok je ostatak Francuske Pravoslavne Crkve završio izvan pravoslavlja. Godine 2006. 10 župa ove odvojene Crkve se vraća pravoslavlju, ovaj put u Srpsku Pravoslavnu Crkvu; međutim, one uglavnom tada primaju bizantski obred. U sjevernoj Americi pravoslavlje zapadnog obreda se razvija pod sv. Tihonom, potonjim ruskim patrijarhom i mučenikom. On je priredio i liturgiju na osnovu anglikanske tradicije. Broj zapadnih pravoslavaca, mislimo tu samo na one koji su stvarno u kanonskom zajedništvu s pravoslavnim Crkvama, danas je vrlo malen. Pripadaju različitim jurisdikcijama, uglavnom antiohijskoj i ruskoj zagraničnoj, i uglavnom su ovisni o lokalnim pravoslavnim biskupima bizantskog obreda. Služe se različitim zapadnim obredima: oživljenim obredima iz prvog tisućljeća, kao i prilagođenom anglikanskom i rimokatoličkom tridentskom liturgijom. Nisu svi u Pravoslavnoj Crkvi skloni pravoslavlju zapadnog obreda. Postoje brojne kritike na njegov račun. Ipak, ove skromne zajednice opstaju, podsjećajući nas na izvorno obredno bogatstvo Pravoslavne Crkve.

Na izvorima zagrebačkog pravoslavlja: Medvedgrad Na planini Medvednici iznad Zagreba stoji srednjovjekovna tvrđava Medvedgrad. Danas je ona djelomično u ruševinama, djelomično obnovljena, mjesto poznatog spomenika palima u Domovinskom ratu „Oltara domovine“, i odredište brojnih turista. Međutim, rijetki znaju da se uz Medvedgrad vežu najstariji zabilježeni počeci pravoslavlja na zagrebačkom području. Kada je izgrađen Medvedgrad i koja mu je bila izvorna funkcija, ne zna se, odnosno, postoje brojne teorije. Obično se navodi da je izgrađen u 13.st. zbog provale Mongola. Od tada do danas, promijenio je brojne vlasnike i gospodare. Ono razdoblje koje je za nas zanimljivo jest prva polovica 15.st. Naime u to vrijeme u ove krajeve dolazi Kantakuzina Katarina Branković, kći srpskog despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. Majka joj je bila Irina, iz bizantske carske obitelji. Nju je otac, svakako iz političkih razloga, 1434.g. udao za grofa Ulricha II. Celjskog. Pošto je obitelj grofova Celjskih posjedovala brojne posjede u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Katarina je tom udajom dobila neke od njih: Koprivnicu, Veliki i Mali Kalnik iznad Križevaca, Rakovec kod Vrbovca, zagrebački Gradec, te Medvedgrad. Iako se udala za rimokatolika, i u rimokatoličku državu, Katarina je ipak ostala u pravoslavnoj vjeri cijeli život. Štoviše, sa sobom je dovela pravoslavno stanovništvo iz Srbije: svećenike, vojnike, obrtnike, dvorjane itd., koje je naselila u spomenutim mjestima. Tako su nastale prve male pravoslavne oaze u sjeverozapadnoj Hrvatskoj; tako je nastala i mala pravoslavna zajednica na Medvedgradu i zagrebačkom Gradecu. Katarina je često boravila na Medvedgradu i Gradecu. U srpnju godine 1445. stanovnici Gradeca je spominju kao ”illustrem principessam et dominam, dominam Katherinam Dei gracia Cilie, Ortemburg, Zagorieque etc Comitissam nec non regni Slavonie banissam”, i kao ”domina nostra graciosa”. Kantakuzina je često boravila u Varaždinu. Tamo je 1453./1454.g. dala prepisati „Apostol“ – bogoslužnu knjigu koja sadrži čitanja iz apostolskih spisa na pravoslavnoj Euharistiji. To je najstarija poznata ćirilična knjiga u ovim krajevima. Svakako, prepisivanje bogoslužnih knjiga govori kako su male pravoslavne zajednice sjeverne Hrvatske u to doba imale i pravoslavni liturgijski život. Ako je tome tako, možemo pretpostaviti da je ranogotička kapelica sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu bila i mjesto možda prve pravoslavne Liturgije u Zagrebu. Od svih pravoslavnih naseljenika u Zagrebu, najviše podataka ostalo je o upravitelju Medvedgrada i županu zagrebačkom Bogavcu Milakoviću, koji je bio ”castellanus castri Medved vocati et comes campi zagrabiensis”. Ipak, Kantakuzina je imala težak život. Za desetak godina sahranila je sve svoje troje djece, i to u najranijoj dobi. Njezina pravoslavna vjera izaziva izvjesne reakcije, te već 1438.g. stiže iz Rima misionar Jakov de Marci da obrati pravoslavne. Godine 1456. ubijen joj je muž u Beogradu. Nakon smrti joj se bilo teško samoj održavati u Hrvatskoj; pošto je smrću njezina muža izumrla dinastija Celjskih, nastao je grabež njihovih posjeda. Konačno, godine 1461. morala je prodati svoje posjede u ovim krajevima. Umrla je 1491.g. i sahranjena u Makedoniji. Njezin odlazak značio je i kraj ove prve kratke faze u povijesti pravoslavlja u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj. Kantakuzina Katarina Branković imala je velike zasluge i u političkom i u vjerskom životu svog naroda. Mnogo je putovala. Danas, njezino ime nosi srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu, dok Mitropolija zagrebačko-ljubljanska dodjeljuje odlikovanje koje nosi naziv po njoj. Spomenimo ovdje još jednu zanimljivost. U zagrebačkoj povijesti postoji legenda o Crnoj kraljici – zloj i mračnoj vladarici Medvedgrada, koja se mnogo bavila magijom. Tko je bila povijesna osoba koja se krije iza ove zlokobne legende, ne zna se, no najviše se spominje Barbara Celjska, ugarsko-hrvatska kraljica i rimsko-njemačka carica (1392.-1451.), zbog njezinog navodno poročnog života. Međutim, postoji i jedna druga predaja, koja kaže da je ova legenda ispletena oko gospodarice Medvedgrada Kantakuzine Katarine Branković. Predaja naime kaže da nije bila omiljena u katoličkim krugovima zbog svoje pravoslavne vjere, ali i da je bila na glasu kao čudotvorka – često je seljacima i ostalima koji su to tražili čitala molitve na crkvenoslavenskom jeziku iz pravoslavnog „Trebnika“. Kaže predaja, da je zbog toga bila optuživana kao vještica, i da se tako isplela legenda o Crnoj kraljici. Međutim, kasnije, kada se pojavila potreba za brisanjem pravoslavne kneginje iz zagrebačke povijesti, u legendu je unijeta Barbara Celjska, koja prostorno i vremenski nema veze s Medvedgradom toga doba. Je li to istina, ne znamo, a nije ni bitno. Ono što je bitno zapamtiti jest to, da pravoslavlje u Zagrebu nije ništa strano i uvozno. Ono je domaće, drevne i časne povijesti, još od 15.st. Ono je oduvijek dio Zagreba, uvijek ga je obogaćivalo, i tako će biti i u budućnosti. kapelica sv. Filipa i Jakova, mjesto možda najstarijeg pravoslavnog bogoslužja u Zagrebu:

Komentar proslave 240. godišnjice križevačke grkokatoličke biskupije Prošle nedjelje, 17.06.2018., u grkokatoličkoj katedrali u Križevcima održana je svečana Liturgija povodom završetka proslave 240 godina od nastanka Križevačke grkokatoličke biskupije. Liturgiju je predvodio križevački grkokatolički biskup Nikola Kekić, a propovijedao je zagrebački nadbiskup, kardinal Bozanić. U svojoj propovijedi, kardinal je istaknuo neke stvari za koje smatramo da se valja na njih osvrnuti. Nećemo ovdje komentirati ukupno slavlje, ni ukupnu kardinalovu propovijed. Grkokatoličanstvo je danas unutarnja stvar Katoličke Crkve, čine ga grkokatolički vjernici koji su rođeni u tome, kao i njihovi preci kroz mnoge generacije, oni su razvili svoj specifični grkokatolički crkveni sustav, i tu se nema što previše pričati. Međutim, kardinal je u propovijedi izrekao kratku povijest grkokatoličanstva u sjevernoj Hrvatskoj, i na to ćemo se osvrnuti, jer se ona dotiče i nas, pravoslavnih, odnosno, naše povijesti u ovim krajevima. Nije kardinal tu rekao ništa novo; samo je ponovio jednostranu verziju povijesti koja se već desetljećima, pa i stoljećima ponavlja u hrvatskoj literaturi. Tako kardinal kaže: „5. Kad je riječ o katolicima istočnog obreda ili grkokatolicima u Hrvatskoj, potrebno je razlikovati dva razdoblja života i djelovanja te samosvojne Crkve. Prvo razdoblje počinje 1611. kad je biskup Simeon Vratanja pošao u Rim i ondje s Apostolskom Stolicom sklopio uniju, to jest obnovio crkveno zajedništvo. Papa Pavao V. priznao je Simeona biskupom svih vjernika bizantskog obreda na području Hrvatske i ujedno ga imenovao arhimandritom ili opatom manastira sv. Mihaela Arkanđela u Marči, mjestu nedaleko Kloštra Ivanića, gdje je od samih početaka stolovao biskup Simeon i poslije njegovi nasljednici. Za obnovu tog crkvenoga zajedništva velike zasluge ima i zagrebački biskup Petar Domitrović, koji je Marčanskoj biskupiji darovao dio posjeda Zagrebačke biskupije, kao i župnik u Kloštru Ivaniću Martin Dubravić, koji se snažno zauzimao za vjernike te Biskupije. Na stabilnost Marčanske biskupije uvelike su djelovali i društveno-politički odnosi u Austrougarskoj monarhiji. Oni su doveli do toga da su rušitelji crkvenoga jedinstva godine 1739. ognjem uništili katedralnu crkvu i manastir sv. Mihaela Arkanđela u Marči. Marčanski biskupi bili su prisiljeni povući se u Pribić, podno Žumberka, kako bi tu nastavili borbu da u krilu Katoličke Crkve sačuvaju Žumberak kao ostatak ostataka nekada velike Marčanske biskupije, na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije.“ (izvor: ika.hr) Prvo recimo nešto o famoznoj 1611. godini, kojom navodno započinje povijest grkokatoličanstva u sjevernoj Hrvatskoj. Točno je da je te godine Simeon Vratanja, pravoslavni biskup marčanski i član episkopata srpske Pećke Patrijaršije, otišao u Rim, i tamo priznao papu i zagrebačkog biskupa za svoje poglavare. Učinio je to kako bi regulirao svoj i položaj svojih vjernika u Hrvatskoj. Međutim, on i njegovi nasljednici shvaćali su to priznanje isključivo u feudalnom smislu. Smatrali su da su tim činom papa i zagrebački biskup postali njihovi glavari u svjetovnom smislu, s obzirom na crkvena imanja i njihove prihode, a ne da je taj čin promjena vjere. To se vidi iz činjenice da ni Simeon ni njegovi nasljednici nikada nisu uniju iz 1611.g. proglasili svojim vjernicima, nikada nisu ušli u sakramentalno jedinstvo s rimokatolicima, već su zadržali jedinstvo s pravoslavnima; biskupska ređenja im je redovito obavljao srpski pećki patrijarh. Postoji i sačuvana dokumentacija koja potvrđuje nezadovoljstvo zagrebačkih biskupa takvim stanjem. Ukratko je takvu situaciju sažeo srpski patrijarh Arsenije III. u pismu zagrebačkom biskupu od 02.01.1693.; tamo piše kako marčanski biskup može biti uvijek sluga zagrebačkom biskupu, ali u crkvenom smislu mora priznavati njega, patrijarha, svojim poglavarom, tj. biti pravoslavan. Takva je bila situacija u razdoblju 1611.-1671.g. Tek 1671.g., nakon svrgnuća biskupa Gavrila Mijakića, na tron marčanskih biskupa biva doveden pravi grkokatolik, Pavle Zorčić. Dakle, svi marčanski biskupi do 1671.g. su bili pravoslavni, a ne grkokatolički (kako između ostalog sugerira spomen-ploča na grkokatoličkoj kapelici u Marči). Međutim, ni dolaskom grkokatolika Pavla Zorčića na tron marčanskih biskupa, marčanska biskupija nije postala grkokatolička, jer je narod predvođen klerom pružao otpor. Katolički povjesničari imaju neku čudnu logiku prema kojoj je cijela jedna biskupija automatski grkokatolička ukoliko je njezin biskup potpisao uniju s Rimom. Uporno se preskače činjenica da pravoslavni narod i kler sjeverne Hrvatske nisu željeli uniju. Nakon puno borbe i prolivene krvi (kardinal prešućuje da su u teškim mukama skončala 14-orica pravoslavnih monaha na galijama i malteškim tamnicama, kao i da je predstojnik samostana Lepavine, sv. Kodrat, ustrijeljen na crkvenim vratima jer nije htio biti grkokatolik) državna vlast je 1732.g. odlučila provesti popis, na kojemu su se svi vjernici marčanske biskupije trebali izjasniti jesu li grkokatolici, ili su pravoslavni. U komisiji koja je popis provodila bili su pravoslavni biskup iz Kostajnice Stefan Ljubibratić, grkokatolički biskup Grigorije Vučinić, te križevački pukovnik Galler, kao predstavnik civilne vlasti. Rezultati izjašnjavanja bili su porazni za grkokatolike, jer se nitko osim biskupa Vučinića i par monaha nije izjasnio kao grkokatolik. I neki marčanski biskupi nakon 1671.g. nisu bili priklonjeni uniji s Rimom; Isaija Popović se u Lepavini pred srpskim patrijarhom čak odrekao unije. Prema tome, nikada nije postojala neka „velika marčanska grkokatolička biskupija“ o kojoj priča kardinal. Postojao je samo pokušaj da se ona stvori, pokušaj koji je završio neuspjehom, osim na izoliranom i miješanom Žumberku, gdje je grkokatoličanstvo uvedeno silom državnog dekreta, kojim je pravoslavnim klericima zabranjen pristup Žumberku. Druga stvar na koju bismo se osvrnuli je paljenje samostana u Marči, ili, kako kaže kardinal: „Oni su doveli do toga da su rušitelji crkvenoga jedinstva godine 1739. ognjem uništili katedralnu crkvu i manastir sv. Mihaela Arkanđela u Marči.“ Zanimljivo je da u ozračju sveopćeg ekumenizma, toliko razvikanog danas, netko pravoslavne naziva „rušiteljima crkvenog jedinstva“. Bilo bi ipak korektnije stvari staviti u njihov povijesni kontekst, a njega smo spomenuli maloprije: po popisu iz 1732.g., nitko u marčanskoj biskupiji nije želio grkokatoličke biskupe. Naravno da je njihovo nasilno nametanje, uz prolijevanje krvi, izazvalo revolt naroda. Plod tog revolta je bio da su lokalni krajišnici, pod vodstvom harambaše Tomaševića, noću 28.06.1739. zapalili samostan Marču, prenijevši prije toga arhivu, inventar i dragocjenosti u Lepavinu i Severin. Dakle, ti „rušitelji crkvenog jedinstva“ su bili pravoslavni narod nad čijom savješću je vršeno nasilje. Uostalom, pravoslavni monasi su i obnovili svojim rukama samostan nakon paljenja. No, kada se vratimo unazad, vidimo da je i početak navedene proslave 240 godina križevačke grkokatoličke biskupije prošao u čudnom tonu. Naime, eparhijski vjesnik Križevačke biskupije za 2017.g. donosi na str. 45.-47. uvodni govor biskupa Kekića, u kojem on ugnjeteni i revoltirani pravoslavni narod i kler iz 16. i 17.st. naziva neprijateljima jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, mrziteljima crkvenog zajedništva i ni više ni manje nego Sotoninim poslanicima i grabežljivim vukovima (str. 46.). No, kao što smo vidjeli, povijest je ipak malo složenija, i ima svoju drugu stranu medalje. Nadamo se da će i ovaj naš kratki članak doprinijeti boljem upoznavanju povijesti, realnijem sagledavanju činjenica i većem uzajamnom razumijevanju. https://orthodoxhr.wordpress.com/2018/06/19/komentar-proslave-240-godisnjice-krizevacke-grkokatolicke-biskupije/

Po prvi puta na hrvatskom jeziku, "Svetosavlje kao filozofija života" sv. Justina Popovića: https://orthodoxhr.wordpress.com/2018/04/25/sv-justin-popovic-svetosavlje-kao-filozofija-zivota/

Uskrsno (vazmeno) vrijeme u Pravoslavnoj Crkvi Kao i kod rimokatolika, i u pravoslavlju postoji posebni ciklus liturgijske godine koji nazivamo uskrsnim ili vazmenim vremenom, a koji traje od Uskrsa do Duhova. Kako on izgleda? Još kod starozavjetnih Izraelaca postojao je princip da se veliki blagdani slave nekoliko dana, i da se nadovezuju jedan na drugi. Tako se starozavjetni blagdan Pashe slavio (i slavi se kod Židova i danas) osam dana. Počevši od druge večeri Pashe, brojalo se pedeset dana, i na pedeseti dan se slavio Šavuot, Pentekost, Pedesetnica. Dok se blagdanom Pashe obilježavao izlazak Izraelaca iz Egipta, kao i proljetna žetva ječma, Pedesetnicom se obilježavalo sklapanje Saveza s Bogom na Sinaju, kao i žetva pšenice. Pošto je u vrijeme Pashe Krist umro i uskrsnuo, a na Pedesetnicu se dogodio izljev Duha Svetoga na apostole, smatra se da su time ovi starozavjetni blagdani ispunjeni u Kristovom djelu spasenja. Tako za nas kršćane razdoblje od Uskrsa do Duhova ima svečani uskrsni karakter. Sam blagdan Uskrsa se i kod rimokatolika i kod pravoslavnih slavi osam dana. To znači da Uskrs nije samo onaj dan na koji ga mi računamo, već se cijeli sljedeći tjedan, do druge uskrsne nedjelje uključivo, smatra Uskrsom, odnosno, svaki dan toga tjedan ima status Uskrsa, i uskrsno bogoslužje (doduše, u pastoralu se najčešće svečano obilježavaju samo ponedjeljak i utorak). Zbog toga srijeda i petak uskrsnog tjedna (svijetle sedmice, kažu Srbi) nisu posni dani. Poseban značaj ima petak uskrsnog tjedna (tzv. Istočni petak), na koji se slavi spomen na obnovu hrama i izvora čudotvorne vode u Carigradu, posvećenog Bogorodici. Nedjelja nakon Uskrsa, odnosno posljednji dan uskrsne osmine, naziva se Mali Uskrs, ili Antipasha, a najčešće Tomina nedjelja (po evanđelju o nevjernom Tomi koje se čita na nju). Ona odgovara dakle rimokatoličkoj Bijeloj nedjelji, ili nedjelji Božanskog Milosrđa. Ponedjeljak nakon ove nedjelje naziva se kod Srba pobusani ponedjeljak. On je posvećen pokojnima, odnosno, pohođenju i uređenju njihovih grobova (odatle naziv „pobusani“, od busenja kojim se ukrašavaju grobovi). Tako se dovodi u vezu Kristovo uskrsnuće sa sveopćim. Treća uskrsna nedjelja se zove Nedjelja mironosica, jer je posvećena mironosicama, tj. ženama koje su na dan Uskrsa pohodile Isusov grob donoseći na njega miro, miomirisnu pomast. Četvrta uskrsna nedjelja se naziva Nedjelja o uzetom, pošto se na nju čita evanđelje o ozdravljenju uzetoga. U srijedu nakon ove nedjelje započinje osmodnevni blagdan Prepolovljenje, kojim se obilježava polovica uskrsnog vremena. Tema tog blagdana je Krist Učitelj, a vezuje se uz događaj kada je Krist u trećoj godini svoje propovijedi otkrio svoju slavu i silu (Iv 7, 14-36). Peta uskrsna nedjelja se zove Nedjelja o Samarijanki, pošto se na nju čita evanđelje o Isusovom razgovoru sa ženom Samarijankom. Šesta uskrsna nedjelja se zove Nedjelja o sljeporođenom, po evanđelju koje govori o iscjeljenju slijepoga od rođenja. U četvrtak iza nje slijedi blagdan Uzašašća Kristova – Spasova (Srbi kažu Spasovdan). Sedma uskrsna nedjelja je posvećena svetim ocima Prvog ekumenskog koncila u Niceji 325.g., na kojemu je definirano Kristovo božanstvo i donesen prvi dio današnjeg nicejsko-carigradskog Vjerovanja. Nakon nje slijedi nedjelja Pedesetnice ili Duhova, na koju se slavi silazak Duha Svetoga na apostole. Kod rimokatolika nakon reforme II. vatikanskog koncila ovim danom završava uskrsno vrijeme; međutim, kod pravoslavnih je zadržana stara tradicija da se Duhovi također slave osam dana (u pastoralu se naglašeno slave ponedjeljak u utorak). Zato srijeda i petak nakon Duhova također nisu posni, jer svaki dan tog tjedna ima status blagdana Duhova. U subotu uoči Duhova su Zadušnice – dan molitve za mrtve. Općenito, tijekom cijelog vazmenog vremena posti se ublaženo, na ulju, srijedom i petkom. U bogoslužju ovog razdoblja se koristi posebna liturgijska knjiga – Cvjetni triod ili Pentikostar. Rimokatolici imaju nekoliko blagdana koji se datumski vezuju uz uskrsno vrijeme, premda nisu njegov dio. Tako u nedjelju nakon Duhova slave blagdan sv. Trojstva, posvećen dogmi o Božjem Trojstvu. Pravoslavni ovoga nemaju; oni uopće nemaju idejne blagdane, posvećene određenim sadržajima vjere. Kod pravoslavnih se Trojstvo spominje na same Duhove, jer se smatra da se silaskom Duha dovršila objava Trojedinog Boga. Zato se kod Srba Duhovi i zovu još Trojice. Nekoć je tako bilo i u rimokatoličkoj tradiciji, pa rimokatolici sjeverne Hrvatske na svom kajkavskom dijalektu blagdan Duhova zovu Trojaki, a duhovski ponedjeljak trojački pandeljek. Blagdani Tijelova, Srca Isusova i Marijina, koji se slave kod rimokatolika nakon uskrsnog vremena, ne postoje kod pravoslavnih, nego su plod zasebnog razvoja rimokatoličke duhovnosti.