Православна мисија у Хрватској

[PravoslavljeHrvatska]

Naše današnje pitanje je: kako se pravoslavac treba odnositi prema  Međugorju, treba li hodočastiti tamo, vjerovati u tamošnja navodna  ukazanja i sudjelovati u toj duhovnosti? https://orthodoxhr.wordpress.com/2017/04/06/pravoslavlje-i-fenomen-medugorja/

[kopitar]

пре 2 часа, PravoslavljeHrvatska рече

Naše današnje pitanje je: kako se pravoslavac treba odnositi prema  Međugorju, treba li hodočastiti tamo, vjerovati u tamošnja navodna  ukazanja i sudjelovati u toj duhovnosti? https://orthodoxhr.wordpress.com/2017/04/06/pravoslavlje-i-fenomen-medugorja/

U pravoslavlju, osim što ukazanja moraju biti pravoslavna po formi i sadržaju, ona se u pravilu daju ili ljudima čiji su umovi i srca očišćeni askezom (monasi) ili mučenicima tijekom njihovog mučeničkog svjedočanstva za Krista.

Život i djelo IK opisano u Evanđelju ovo demantira.

[PravoslavljeHrvatska]

On 03. 03. 2018. at 13:04, kopitar рече

U pravoslavlju, osim što ukazanja moraju biti pravoslavna po formi i sadržaju, ona se u pravilu daju ili ljudima čiji su umovi i srca očišćeni askezom (monasi) ili mučenicima tijekom njihovog mučeničkog svjedočanstva za Krista.

Život i djelo IK opisano u Evanđelju ovo demantira.

Nisam razumio?

[kopitar]

пре 8 часа, PravoslavljeHrvatska рече

Nisam razumio?

Koga je Isus izabrao za apostole i s kim se volio družiti. Zašto ne izabra ljude od molitve i zakona. Pavao kaže :

1. Korinćanima 1,28	I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono, što nije, da uništi ono, što jest,
1. Korinćanima 1,29	Da se ne hvali ni jedan čovjek pred Bogom.

[PravoslavljeHrvatska]

пре 21 часа, kopitar рече

Koga je Isus izabrao za apostole i s kim se volio družiti. Zašto ne izabra ljude od molitve i zakona. Pavao kaže :

1. Korinćanima 1,28	I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono, što nije, da uništi ono, što jest,
1. Korinćanima 1,29	Da se ne hvali ni jedan čovjek pred Bogom.

Ono nije bilo natprirodno ukazanje. Brkaš stvari.

[PravoslavljeHrvatska]

O odnosu pravoslavlja i politike: https://orthodoxhr.wordpress.com/2017/04/28/pravoslavlje-i-politika/

[kopitar]

пре 2 часа, PravoslavljeHrvatska рече

Ono nije bilo natprirodno ukazanje. Brkaš stvari.

Neznam brate , volio bi da mi neko od forumskoj teologa ovo objasni.

[PravoslavljeHrvatska]

пре 17 часа, kopitar рече

Neznam brate , volio bi da mi neko od forumskoj teologa ovo objasni.

Ja sam teolog.

[kopitar]

пре 22 минута, PravoslavljeHrvatska рече

Ja sam teolog.

Je si siguran da je ovo službeni stav PC?

. Ono je nastalo u krilu današnje Katoličke Crkve, a ona je, po pravoslavnom učenju, na mnogo mjesta ozbiljno zastranila u teoriji i praksi, narušila dogmatsko učenje Crkve, i barem od 11.st., otpala od Crkve Kristove – Pravoslavne Crkve. 

[PravoslavljeHrvatska]

пре 3 часа, kopitar рече

Je si siguran da je ovo službeni stav PC?

. Ono je nastalo u krilu današnje Katoličke Crkve, a ona je, po pravoslavnom učenju, na mnogo mjesta ozbiljno zastranila u teoriji i praksi, narušila dogmatsko učenje Crkve, i barem od 11.st., otpala od Crkve Kristove – Pravoslavne Crkve. 

Da, to je službeni stav Crkve, bez obzira što je u narodu uzelo maha razmišljanje "sve je to jedno te isto" i što bi pojedini pravoslavni teolozi htjeli da nije, pa izmišljaju sve moguće smicalice da zaobiđu to.

[kopitar]

пре 7 минута, PravoslavljeHrvatska рече

Da, to je službeni stav Crkve, bez obzira što je u narodu uzelo maha razmišljanje "sve je to jedno te isto" i što bi pojedini pravoslavni teolozi htjeli da nije, pa izmišljaju sve moguće smicalice da zaobiđu to.

Ja vjerujem da je Crkva jedno Tijelo  koje ljudi ne mogu podijeliti . Poštujem i vaše mišljenje ali ima puno dobrih teologa koji misle drugačije. Pa bumo videli .

[PravoslavljeHrvatska]

пре 1 сат, kopitar рече

Ja vjerujem da je Crkva jedno Tijelo  koje ljudi ne mogu podijeliti . Poštujem i vaše mišljenje ali ima puno dobrih teologa koji misle drugačije. Pa bumo videli .

Kažem, jedno su teolozi, drugo je glas Crkve

[PravoslavljeHrvatska]

Sv. Kodrat Lepavinski, mučenik: https://orthodoxhr.wordpress.com/2017/08/15/sv-mucenik-kodrat-lepavinski-svetac-prigorja-i-podravine/

[PravoslavljeHrvatska]

Euharistijska čuda i pravoslavlje

            U katoličkoj duhovnoj tradiciji postoji zanimljiv fenomen euharistijskih čuda. Euharistijsko čudo je pojava, kada se za vrijeme mise dogodi neobjašnjiva pretvorba euharistijskih darova, kruha ili vina ili oba elementa, u stvarno ljudsko meso i/ili krv. Dotični elementi imaju trajnost, tj. ne kvare se, ne raspadaju, nego se čuvaju, javno štuju kao Tijelo i Krv Kristova, te im se pripisuju čudotvorna svojstva. Ima li ovoga u pravoslavlju, i što pravoslavlje kaže o tome?

            Euharistijska čuda postoje u i pravoslavlju. Postojala su u Pravoslavnoj Crkvi prije raskola 1054.g., i to podjednako u zapadnoj i istočnoj Crkvi, kao što postoje i nakon raskola, sve do danas. Nije ni čudno što se događaju; jer i pravoslavlje čvrsto vjeruje da se kruh i vino u Euharistiji uistinu pretvaraju u Tijelo i Krv.

            Ruski teolog o. Vadim Leonov u svojoj raspravi o Euharistiji donosi niz primjera euharistijskih čuda u pravoslavlju:

            „U Alfabetskom Pateriku predano je sljedeće kazivanje bogolikog[1] Arsenija Velikog: „Neki monah iz egipatskog skita[2] bio je pravedan čovjek. Međutim, uslijed svoje neukosti, pao je u zabludu u odnosu na svete Darove. Govorio je kako kršćanin u vrijeme Pričesti ne prima Tijelo Kristovo, nego njegov simbol u obliku kruha. Kada su dva skitska starca čula njegovo mišljenje, silno su se zabrinuli zbog spasenja svoga subrata. Znali su za njegovu jednostavnost i za veliki asketski trud, pa su došli kod njega i počeli ga uvjeravati: „Ne misli tako, brate, nego ispovijedaj prema predaji svete katoličke i apostolske Crkve. Mi vjerujemo da je kruh samo Tijelo Kristovo, a da je u čaši – sama Krv Kristova, i da to nipošto nisu samo njihovi znakovi. I nama je neshvatljivo kako kruh može biti Tijelo, no kako je Gospodin rekao: Ovo je Tijelo Moje, mi vjerujemo da je kruh istinsko Tijelo Kristovo”. „Ukoliko se iskustvom ne uvjerim u to, i dalje ću sumnjati”, ustrajao je onaj monah. „Hajdemo se tijekom čitavog sljedećeg tjedna moliti Bogu da nam On objasni ovu Tajnu, i mi vjerujemo da će nam Bog pomoći”, predložila su mu subraća iz skita.

Monah se suglasio, i njih trojica su se usamili u svojim ćelijama. Tjedan je prošao u usrdnim molitvama i duhovnim podvizima. Poslije sedam dana, starci su došli u hram. U vrijeme služenja Liturgije, otvorile su im se oči i njih trojica su, umjesto kruha, vidjeli Dijete Isusa, a umjesto monaha, koji je prinosio kruh, anđela koji je zaklao Dijete. Kada su pristupili pričestiti se sv. Tajnama, onom sumnjičavom monahu bilo je prinijeto krvavo meso. Kad ga je vidio, on se prestrašio i uzviknuo: „Gospodine, vjerujem da je kruh Tvoje Tijelo!” Istog trenutka, komadić krvavog mesa ponovno je po svom izgledu postao običan kruh. Pošto su se pričestila i ona dva starca iz skita, zahvalili su Bogu za čudo, a zatim rekli svom subratu, koji je zadobio vjeru: „Bog zna da ljudi ne mogu upotrijebiti sirovo meso, i zato je Svoje Tijelo prikrio obličjem kruha, a Krv obličjem vina”. Ovakva, čudesna urazumljivanja, ljudi su dobivali i u kasnijim stoljećima. U životopisu sv. Grgura Velikog[3] opisan je sljedeći slučaj. Jednom je neka znamenita Rimljanka, došavši u crkvu u kojoj je Liturgiju služio sv. Grgur Veliki, dala u oltar prosforu[4] za vršenje Tajne. Pred kraj bogoslužja, ona je zajedno s ostalim kršćanima pristupila svetoj Čaši. Kada je red došao na nju, ona se osmjehnula, začuvši kako svetac izgovara: „Predaje se životvorno Tijelo Gospodina našeg Isusa Krista”. „Zašto se ti smiješ”, upita je sv. Grgur. „Čudno mi je, vladiko[5], što ti kruh koji sam mijesila od brašna i svojim rukama, nazivaš tijelom našeg Gospodina Isusa Krista”, odgovorila je žena. Želeći u njeno srce ukorijeniti vjeru u Svetu Tajnu, sv. Grgur se pomolio Bogu. Istog trena se izgled izmijenio i svi su ugledali krvavo ljudsko meso. Kršćani u hramu ispunili su se pobožnim strahom i proslavili Boga, Koji je tim čudom još više ojačao njihovu vjeru. Njima se pridružila i uzročnica ovog događaja, koja je postala svjesna svoje zablude. Nakon što su, uslijed molitve sv. Grgura, sveti Darovi dobili svoj uobičajeni izgled, ona se s čvrstom vjerom pričestila Kristovim Tijelom i Krvlju. Evo još jednog primjera, iz XIX. st., koji je radi naše pouke ispripovijedao sv. Ignacije Brjančaninov. „Dimitrij Aleksandrovič Šepeljev nam je govorio o sebi: „Služio sam u Paževskom korpusu. Jednom, tijekom Velikog posta, dok su paževi postili i pristupali Svetim Tajnama, ja sam jednom prijatelju odlučno izrazio svoju nevjeru da su u kaležu Krv i Tijelo Kristovo. Kad sam primio svete Tajne, osjetio sam u ustima krvavo meso. Obuzeo me užas, nisam mogao progutati česticu. Svećenik je to primijetio, uveo me u oltar i ja sam tamo, držeći česticu u ustima, ispovjedio svoj grijeh, a onda, kad sam došao sebi, upotrijebio predane svete Darove”. I u naše vrijeme Bog dopušta slična iskušenja zbog malovjerja. Evo jednog izrazitog slučaja koji se nedavno dogodio nekom od studenata Moskovske Duhovne akademije. „Početkom 2002. g, mladi đakon, student Moskovske Duhovne akademije, služio je zajedno sa svećenikom u Petropavlovskom samostanu Sergijevog Posada. U vrijeme službe, obuzela ga je sumnja: pretvaraju li se uistinu kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu? Kad je završilo bogoslužje, pošao je k žrtveniku da bi upotrijebio Svete Darove. Prilazeći kaležu, iznenada je osjetio miris, neobičan za oltar. U početku, mladi službenik oltara nije bio ni svjestan na što ga taj miris podsjeća. Kada je shvatio, silno se začudio. Prije nego što je stupio u bogosloviju, bavio se lovom i dobro je poznavao miris svježe krvi. Upravo to je mirisalo oko žrtvenika! Đakon je podigao pokrovac s kaleža, pogledao unutra i užasnuo se. U kaležu su se nalazili stvarno Tijelo i Krv! Kada se pribrao, đakon je pozvao svećenika, koji je studirao zajedno s njim. Svećenik je pogledao u kalež i na njegovom licu mogli su se pročitati užas i zaprepaštenje. Mladi služitelji su se počeli savjetovati, ne znajući kako da postupe. Obratili su se za pomoć iskusnom svećeniku koji je, srećom, bio tu, u hramu. Kad se svećenik vlastitim očima uvjerio da se dogodilo čudo, strogo je pogledao mlade služitelje i upitao: „Tko je od vas danas tijekom službe posumnjao u istinitost pretvaranja kruha i vina u Kristovo Tijelo i Krv?” Đakon je istog trenutka priznao o svojim sumnjama. Svećenik mu je tada rekao: „Moli se Gospodinu da sveti Darovi dobiju svoj uobičajeni izgled i moli se sve dok se to ne dogodi!” Đakon je pao na koljena i počeo se moliti i to, kako se kasnije sjećao, s takvim žarom kao što se nikada u životu nije molio. Bog je čuo njegove molitve, pa su Kristovo Tijelo i Krv ponovno dobili izgled kruha i vina. Poslije ovog događaja, đakon je s velikim strahopoštovanjem prilazio svetinji”.“

Nakon ovih svjedočanstava možemo zaključiti kako se dvije Crkve slažu oko dvije stvari: da se kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu, i da Bog katkad dopušta pojavu euharistijskog čuda. Dakle, i euharistijska čuda su sastavni i legitimni dio pravoslavne duhovne tradicije. Međutim, oko trećeg elementa, naime čuvanja i javnog štovanja bioloških čestica nastalih euharistijskim čudom, prestaje suglasnost katoličanstva i pravoslavlja. Praksa da se ovo meso i krv čudesnog porijekla čuva i štuje, strana je pravoslavnoj tradiciji, i postavlja neka ozbiljna pitanja.

Prema učenju Pravoslavne Crkve, Krist je ustanovio euharistijske Darove kako bi se ljudi njima pričešćivali. Ovo je njihova osnovna i temeljna svrha, i zato nikada u pravoslavnoj tradiciji nije bilo javnog kulta euharistijskih darova odvojenog od samog euharistijskog slavlja. Konkretno, u pravoslavlju ne postoji euharistijsko klanjanje, ni pokaznica, ni blagdan Tijelova, ni pojam euharistijskih procesija. Lijepo je to objasnio o. Aleksandar Šmeman u knjizi „Veliki post“:

„Valja napomenuti da se u ovome pravoslavna tradicija razlikuje od latinske prakse. Ona ne poznaje klanjanje (adoratio) euharistijskih darova mimo i van pričesti. Čuvanje Darova, koji se upotrebljavaju za pričešćivanje bolesnih ili za neke druge vanredne situacije je tradicija koja nikad nije bila osporavana u Pravoslavnoj Crkvi. Napomenuli smo da je u ranoj Crkvi čak postojala praksa privatnog „samopričešćivanja“ kod kuće. Na taj način imamo u pravoslavlju permanentnu prisutnost Darova i odsutnost njihovog obožavanja. Održavajući ova dva principa, Pravoslavna Crkva je izbjegla opasni sakramentalni racionalizam Zapada. Latini, potaknuti željom da nasuprot protestantima utvrde objektivnost „Kristove realne prisutnosti“ u euharistijskim Darovima, odvojili su njihovo štovanje od pričesti. Tako su širom otvorili vrata opasnom duhovnom zastranjenju od pravoga cilja Euharistije i same Crkve. Cilj Crkve i sv. Tajni (sakramenata) nije da „sakralizira“ dijelove i elemente materije. Da ih čini svetim i posvećenim, i kao takve ih suprotstavlja običnoj profanoj materiji. Umjesto toga ona ima za cilj učiniti da čovjekov život postane zajedništvo s Bogom, bogospoznaja i uznošenje u Carstvo Božje. Euharistijski Darovi su put i način toga zajedništva, hrana novoga života, no oni nisu sami sebi cilj. Jer „Carstvo Božje“ nije jelo ni piće, nego radost i mir u Duhu Svetome. Kao što u ovome životu hrana ispunjava svoju funkciju samo ako je upotrijebljena i pretvorena u život, tako nam je i novi život svijeta koji dolazi, dan preko sudjelovanja u „hrani besmrtnosti“. Pravoslavna Crkva dosljedno izbjegava svako klanjanje sv. Tajni (Sakramentu) van pričesti, zato što je jedino pravo klanjanje u tome, ako po prijemu Tijela i Krvi Kristove „djelujemo u ovome svijetu onako kako je Krist djelovao“. Što se tiče protestanata, oni u strahu od „magičnih“ primjesa teže „spiritualiziranju“ sv. Tajne do tih razmjera da negiraju danas prisutnost Tijela i Krvi Kristove u sv. Pričesti. Pravoslavna Crkva svojom praksom čuvanja svetih Darova drži pravu ravnotežu. Darovi su za pričešćivanje, ali realnost pričesti zavisi od realnosti Darova. Crkva ne istražuje na koji je način Krist prisutan u sv. Darovima. Ona zabranjuje da oni budu upotrijebljeni za bilo što drugo osim za pričest. Crkva, tako reći, i ne ispituje njihovo postojanje van pričesti, ali čvrsto vjeruje – isto kao što je Carstvo nebesko koje treba doći „već u nama“, kao što se Krist uznio na nebo i sjedi s desne strane Oca, a ipak je s nama do kraja svijeta, da je i pričest s Kristom i Njegovim Carstvom, hrana besmrtnosti, već prisutna u Crkvi.“

Ako su euharistijski Darovi samo za pričešćivanje, onda je i njihovo čudesno pretvaranje u meso i krv nešto izvanredno i neuobičajeno. Vidimo iz citiranih opisa da je ono za pravoslavne zapravo loš znak. Takva čuda se događaju kao plod nevjere i grijeha, odnosno sumnje u tajnu euharistijske pretvorbe. Takva čuda se također ne događaju svima; sigurno ima mnogo sumnjičavaca u Crkvi; već samo onima za koje Bog vidi da će im dotično čudo obnoviti vjeru. Zato pravoslavni, puni strahopoštovanja, ne mogu ovo meso i krv pohraniti u pokaznice i javno štovati, već, kako vidimo iz spomenutih opisa, skrušeno mole Boga da se grijeh nevjere oprosti, da se narodu vjera ojača, i da se meso i krv vrate u prilike kruha i vina, kako bi se ljudi njima pričestili. Misao da se posjeduju Kristove relikvije, za pravoslavni um je, najblaže rečeno, čudna.

Prema pravoslavnom shvaćanju, Prisutnost Kristova u Euharistiji je stvar vjere, a vjera ne počiva na dokazima, već na nutarnjem čovjekovom povjerenju u Boga. Ukoliko posjedujemo trajnu Kristovu relikviju kao plod euharistijskog čuda, tada, očito, iz područja vjere prelazimo u područje dokaza. Jer, ako vidiš pred sobom očiti, trajni i neobjašnjivi čudesni znak, preostaje ti ili povjerovati, ili ne povjerovati. Ako ne vjeruješ na takav vidljiv znak, kakav si onda čovjek? Odnosno, možemo li reći da se tu radi o svojevrsnom pritisku na ljudsku savjest i slobodu? Kršćanin vjeruje u uskrsnuće, euharistijsku Prisutnost i slično, ne na osnovu dokaza, već dajući nutarnji pristanak vjere svjedočanstvu Crkve, i ne zato jer je dobio egzaktne dokaze; „blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“, kaže Krist. Osim što se može počiniti potencijalno nasilje nad čovjekom i savješću, što s onim ljudima koji usprkos ovom čudu ne prihvaćaju vjeru u Euharistiju? Je li onda takvim ljudima nametnut dodatni grijeh izravnog odbacivanja Otajstva?

Krist nije ozdravio sve gubavce svog vremena, i nije oživio sve mrtve; i ona čuda koja je učinio, na neke su imala efekt spasenja, a na neke efekt osude. Čuda su tako i u kršćanstvu nešto izvanredno, a ne redovito; nešto iznimno, a ne u pravilu; rijetkost, a ne trajno stanje. Ona se događaju ako se baš moraju dogoditi, i to samo na onim ljudima za koje Bog vidi da su potrebni toga.

Istina, postoje i u pravoslavlju čuda koja se periodički događaju: uskrsni oganj u Jeruzalemu, kefalonijske zmije ili mirotočive ikone. Ali u slučaju čuvanja euharistijskih čuda imamo čovjekovo nastojanje da sačuva trajno stanje čuda, što nije prirodno za kršćanstvo. Jer i jeruzalemski oganj se spontano jednom godišnje spusti na molitvu patrijarha, koji nema nakanu moliti za njega; i ikone i relikvije toče ulje spontano, neovisno o čovjeku. Međutim, ovdje sam čovjek zatvara čudo u svoju pokaznicu, i tako proizvodi stanje koje bi bilo usporedivo s npr., kada bi se na molitvu biskupa kao apostolskih nasljednika, stalno umnožavao kruh da se hrane gladni. Jednostavno, koliko god pobožno izgledalo, ne uklapa se u kršćansku perspektivu, a da ne govorimo koliko materija Euharistije nije usporediva s ikonama i svetačkim moćima, ili kefalonijskim zmijama.

Drugi veliki problem jest pitanje statusa tih pretvorenih čestica i njihovog odnosa prema realnom Kristu, postojećem na nebu. Pojam Kristovih relikvija je stran kršćanstvu; ono vjeruje da je Krist uskrsnuo, i da je s preobraženim Tijelom sada na nebu. Naravno, Njegovo zemaljsko Tijelo, Crkva, čuva određene relikvije Njegovog preduskrsnog ovozemaljskog Tijela: ostaci sasušene Krvi na Torinskom platnu i slično. Takve stvari su legitimne, jer je i Kristovo Tijelo prije uskrsnuća podlijegalo fizičkim zakonima: brijao se, šišao, rezao nokte, plakao, krvario itd. Međutim, nakon uskrsnuća on posjeduje preobraženo, produhovljeno Tijelo, koje izlazi iz zakona našeg prostora i vremena. Ukoliko mi sada tvrdimo da trajno posjedujemo komade njegovog mesa i krvi, u kakvom odnosu oni stoje prema Njemu? Jer, ne potječu od preduskrsnog povijesnog Kristovog Tijela. Nastali su preobrazbom materije kruha i vina. Jesu li možda od sadašnjeg preobraženog Tijela? Ali nisu Njegov dio, i ne pokazuju nikakve znakove uskrsne preobraženosti. Djeluju kao obična ovozemaljska nepreobražena krv i meso, s tim što pokazuju neka čudesna i neobjašnjiva svojstva. Štoviše, podložna su sablazni manipulacije: medicinskih istraživanja, otkrivanja krve grupe, strukture stanica, možda i genetike. Hoće li netko teoretski moći i klonirati Krista? Gdje je kraj takvom ponašanju? Ako ta krv i meso nisu od povijesnog preduskrsnog Tijela, ni od postuskrsnog preobraženog, od čega su?

Pravoslavna Crkva je izdala i konkretne upute svećenicima kako postupati u slučaju euharistijskog čuda:

„Ako bi Agnec[6] izgubio svoj prijašnji oblik kruha, pa se umjesto njega pojavi u obliku tijela, mesa, ili u obliku djeteta; vino u obliku ljudske krvi, onda neka se svećenik time ne pričešćuje, jer to nisu pravo Tijelo i Krv Gospodnja, već čudo od Boga, koje se pojavilo uslijed nevjere svećenikove ili zbog nekog drugog uzroka. U ovom pak slučaju, svećenik neka prije svega pažljivo i pobožno ukloni na stranu taj Agnec, pa neka uzme drugu prosforu i propisno izvadi drugi, novi Agnec. Potom da od riječi iz Služebnika: „So sini i ni blaženimi silami… “ sve ostalo dovrši, kako je ranije kazano, tj. posveti Agnec i njime se pričesti. Na isti način, neka svećenik isto tako postupi ako bi se i posvećeno vino u sv. Kaležu čudesno pretvorilo u običnu prirodnu krv ljudsku, tj. neka tu krv izlije u čisti sud, pa u sv. Kalež ulije vina i malo vode, pa propisno posveti, kako je ranije kazano. No, ako bi čudesno pretvoreni Agnec u meso i vino u krv, kroz kratko vrijeme dobili prvotni svoj izgled – Agnec izgled kruha, a krv izgled vina, onda svećenik neka ne sprema drugi Agnec, ni posvećuje drugo vino, nego neka to upotrijebi. Ali ako bi prijašnji Agnec i dalje ostao u obliku mesa, a vino u obliku krvi, onda neka postupi kako je malo čas kazano, a potom neka odmah izvijesti svoju pretpostavljenu vlast i očekuje njihovu daljnju uputu.“ (episkop Melentije Timočki: Pravilnik – pomoćna bogoslužna knjiga. Na temelju „Učitelnog izvestija“.).

Obratimo pažnju na riječi „to nisu pravo Tijelo i Krv Gospodnja, već čudo od Boga“, „zbog nevjere“, „obična ljudska krv“ i slično.

Treba spomenuti i jednu povijesnu okolnost. Naime, najstariji slučaj čuvanja ovih elemenata na Zapadu i njihovog javnog štovanja seže u 8.st., u grad Lanciano u Italiji. Dakle, čak i kronološki, ovaj fenomen predstavlja novinu u kršćanstvu, i počinje rasti i napredovati s odvajanjem od pravoslavlja Zapadne Crkve.

Pravoslavlje dakle priznaje mogućnost euharistijskog čuda. No, ono ima privremeni i ograničeni karakter; nastalo kao plod nevjere, dakle, smrtnog grijeha, i ispunivši misiju obraćenja čovjeka, ono se mora vratiti u redovitost pričesti, u skladu s Kristovim riječima: „Uzmite i jedite…uzmite i pijte“.

[1] Crkvenoslavenski: prepodobni. Naziv za svete monahe, koji su se „upodobili“, postali slični Bogu.

[2] Manja monaška nastamba.

[3] Rimski papa.

[4] Euharistijski kruh.

[5] Naziv za biskupa, grč. despota.

[6] Euharistijski kruh za pretvorbu.

[PravoslavljeHrvatska]

Relikvije svetaca u pravoslavlju

Relikvije sv. kralja Milutina u Sofiji

            Osim poštivanja i čašćenja ikona (svetih slika), pravoslavlje je poznato po veoma izraženom kultu svetih relikvija ili moći – zemnih ostataka pokojnih svetaca ili predmeta kojima su se ovi služili. Koje su dakle karakteristike kulta relikvija u Pravoslavnoj Crkvi?

            Zemni ostaci svetih ljudi u hrvatskom se jeziku nazivaju moći, odnosno latinski, relikvije. Latinska riječ reliquiae i znači ostaci. Predmet u koji se one pohranjuju naziva se relikvijar ili moćnik. U srpskom jeziku relikvije se nazivaju mošti. Ovo je staroslavenska riječ, i ima isto značenje kao i latinska riječ relikvija; naime, na staroslavenskom mošt znači kost (moćni, čvrsti, potporni dio tijela). Dakle, mošti ili moći nemaju veze s pojmom moć u smislu čudotvornog djelovanja. Ovo se vidi i iz pravoslavnog obreda sprovoda: „Kada umre netko pravoslavan, srodnici njegovi pozivaju svećenika koji došavši u kuću u kojoj leže mošti umrloga stavlja epitrahilj i, zapalivši tamjan u kadionici, kadi tijelo mrtvaca i sve one koji tu stoje, a počinje obično: Blagoslovljen Bog naš… Na kraju opela, kada odnose pokojnika uz pjevanje Sveti Bože: i tako uzevši mošti, idemo ka grobu… I dalje: i spuštaju se mošti u grob, a arhijerej ili svećenik, uzevši prah lopatom, prelazi križem preko moštiju, govoreći: Gospodnja zemlja i sve što je u njoj i što živi na njoj. A onda sipa preko moštiju jelej iz kandila.“ Godine 1478. u Moskvi su otvarali grobove pokojnih mitropolita, i tom prilikom zapisuju u ljetopis: „Jonu nađoše cijeloga, Focija ne potpuno, samo jednu nogu, a Ciprijan je sav istrunuo, samo su ostale mošti“. Dakle, čudotvornost nije nužna karakteristika relikvija.

            Relikvije mogu biti tijela svetaca, ili dijelovi njihovih tijela. U širem smislu u relikvije spadaju i pojedini predmeti ili dijelovi predmeta koji su bili u nekoj vezi s dotičnom osobom: odjeća, verige (kod mučenika), komadići križa Kristova, stijene s mjesta uskrsnuća itd. Međutim, vidimo da se taj termin, relikvije, u pravoslavlju upotrebljava i u širem smislu od ostataka kanoniziranih svetaca, te se zapravo ostaci svake krštene osobe smatraju relikvijama.

Verige sv. Jurja

            Relikvijar ili moćnik u kojemu se čuvaju svete relikvije u Pravoslavnoj Crkvi se naziva kivot. Kivoti se stavljaju na prikladna mjesta u crkvi, i tu ih vjernici časte slično kao i ikone: klanjaju se pred njima, križaju i cjelivaju ih. Svećenik ih za vrijeme bogoslužja kadi.

            Poštivanje svetih relikvija nije samo pobožni običaj kod pravoslavaca, nego je i sankcioniran službenim crkvenim odlukama, kao dio službenog kulta. Kao i u Katoličkoj Crkvi, i u Pravoslavnoj se Euharistija može služiti samo na relikvijama svetih; na taj način se označava jedinstvo vidljive i nebeske Crkve. Zato u pravoslavlju postoji tzv. antimins – pravokutno platno na kojem je obično izvezen ukop Kristov, te su u njega ušivene relikvije svetih. Antimins mora biti obavezno posvećen i potpisan od strane biskupa, te je ujedno i znak njegove jurisdikcije nad određenom crkvom, kao i dokaz njene pravoslavnosti. U slučaju nužde, uz pomoć antiminsa svaka podloga može postati oltar.

Antimins

            VII. Ekumenski Koncil odlučuje: „Gospodin naš Isus Krist podario nam je relikvije svetih kao spasonosne izvore koji izlijevaju raznovrsna dobročinstva na nemoćne. Stoga oni koji se drznu odbaciti relikvije Mučenika: ako se biskupi – neka im se oduzme sveti red, a ako su monasi i svjetovnjaci – neka se ekskomuniciraju.“

            Također u 7. kanonu: „Ako su koji sveti hramovi posvećeni bez svetih relikvija Mučenika, naređujemo da se u njih polože relikvije uz uobičajenu molitvu.“

            Mnoge relikvije svetih su čudotvorne, tj., vjernicima koji se mole pred njima daruje se neka milost Božja, bilo ozdravljenje od fizičke bolesti, iscjeljenje od opsjednuća, ili pak neka duhovna milost. Međutim, relikvije nisu magija i ne djeluju po automatizmu. Čuda se preko njih daju jedino i samo ako to molitelju koristi za spas njegove duše, a to zna samo Bog.

            Neke relikvije svetih su neraspadnute, ili kako Srbi kažu, netljene. Obično se radi o sasušenim tijelima ili dijelovima tijela, više ili manje sačuvanima. No, kod procjene takvih fenomena, pravoslavlje je oprezno; nisu sva svetačka tijela neraspadnuta, niti su sva neraspadnuta tijela pripadala svetim ljudima. Neraspadnutost tijela u pravoslavlju nije dokaz svetosti, već samo dodatni „ukras“ već svetog čovjeka. Neraspadnutost u pravoslavlju može biti i znak prokletstva – zemlja, usprkos Božjoj zapovijedi prah si u prah ćeš se i vratiti (Post 3, 19), odbija primiti grešnika. Do ovoga se najviše drži u duhovnom središtu pravoslavlja, Svetoj Gori – Athosu u Grčkoj, pa ćemo sada proučiti kako to kod njih biva.

            Svetogorska groblja nemaju puno grobova. U njih se sahranjuju samo monasi, koji jedini i žive na Svetoj Gori. Sahranjuju se u jedne te iste grobove, odnosno, kada umre svetogorski monah, iskapa se grob monaha koji je pokojni najmanje tri godine, te se dotični nakon ekshumacije prethodnog, sahranjuje na njegovo mjesto. Sahranjuje se bez lijesa, u zašivenoj mantiji, a lice mu se prekriva panom – velom koji mu prekriva stražnji dio kape, vrat i ramena. Jedino se plosnatim kamenjem napravi okvir oko glave sahranjenog, da mu se lubanja ne zdrobi pod teretom zemlje. Kosti prethodnog pokojnika se nakon ekshumacije čiste od zemlje i ostataka odjeće, kade tamjanom i peru bijelim vinom. Nakon toga se odlažu na hrpe u zajedničku kosturnicu, dok se lubanja stavi na policu u kosturnicu. Često se na nju upiše ime i godina smrti pokojnika. Prilikom ulaska u kosturnicu, lubanje pozdravljate usklikom „Krist uskrsnu!“.

Kosturnica u srpskom manastiru Hilandar na Svetoj Gori

            Kosti se pažljivo promatraju: ako su bijele ili voštano žute boje, duša pokojnika je u redu, pogotovo ako uz to mirišu na bosiljak. Ako su kosti pocrnjele, duša nije u dobrom stanju, te se moli za nju, pri čemu izbjeljivanje kostiju govori da se stanje promijenilo nabolje. Međutim, ako se nakon tih najmanje triju godina tijelo nije raspalo, i ako je još k tome i pocrnjelo, za monahe svetogorce je to jako loš znak; ne ispunjava se na pokojnome univerzalna Božja zapovijed prah si u prah ćeš se i vratiti, odnosno, zemlja odbija primiti prokletnika. Tada se intenzivno moli i prinosi Euharistija za dotičnoga još tri godine. Ako se tijekom tog razdoblja tijelo raspadne, onda je to dobar znak. Ako se i nakon tri godine ustrajnih molitava tijelo još drži, onda ga takvim i ostavljaju, prepuštajući ga Božjoj volji.

            Ovakva prokletnička neraspadnutost zna biti i posljedica smrti pod epitimijom, a to je neka vrsta, uvjetno govoreći, „pokore“ iz ispovijedi (pravoslavlje ne poznaje klasičnu rimokatoličku pokoru). Bilo je slučajeva da se nakon molitve odrješenja nada takvim tijelom, ono raspalo pred očima prisutnih u trenu, u prašinu, što je bio znak oslobođenja duše.

            Kao i ikone, i svete relikvije mogu biti u pravoslavlju mirotočive. To znači da „toče“, odnosno, iz njih se izlijeva miro (grč. miron), mirišljavo ulje čudesnog porijekla i čudotvornih svojstava. Izlijevanje ovog ulja i ugodan miris su u pravoslavlju i inače znaci svetosti, dok je smrad česti znak demonske prisutnosti. Često npr. u opsjednutim kućama ljudi osjećaju neobičan smrad po raspadanju. Neki sveci su poznati po tome, npr. sv. Simeon Mirotočivi je dobio i nadimak po tome (u svjetovnom životu Stevan Nemanja, utemeljitelj srpske srednjovjekovne države i njene dinastije Nemanjića).

            Teološki gledano, relikvije i njihov kult se temelje na dva važna temelja. Prvi temelj je činjenica da je ovaj svijet stvorio Bog. To znači da je Bog stvorio i materiju, tvar. Za razliku od nekih drugih religija koje materiju smatraju nižom i prokletom, kršćanstvo ju smatra Božjim djelom. Čovjek je cjelina sastavljena od duše i od tijela, te je sastavni dio materijalnog svijeta. Zato Bog svoju milost dijeli i materiji i preko materije. Materija nije božanstvo, kako su to smatrali pogani i idolopoklonici, ali je Božje djelo, preko kojega Bog djeluje.

            Drugo važni temelj jest činjenica Kristovog otkupljenja svijeta. Krist je svojom smrću i uskrsnućem, te izljevom Duha, spasio i preobrazio sav svijet, duhovni i materijalni. Po Kristu, koji je uzeo Tijelo i izvršio spasenje u i po Tijelu, materija je uzdignuta na višu razinu postojanja.

            Zato se i Crkva aktivno služi materijom u svojim obredima i kultu. Upravo zato i časti svete relikvije. Jer one nisu samo ostaci pokojnika, već su, osim što su Božje djelo, također i ostaci krštenih i krizmanih tijela. Pečat Kristov ostaje na tim ostacima, i duhovna veza između tijela i duše se ne prekida u zagrobnom životu krštenih. Zato su relikvije svetih još jedna spona između nema i zemlje, vidljive i nevidljive Crkve, dokaz da smrt nema vlasti nad nama, i jamstvo budućeg uskrsnuća.