Хранитељи и усвојитељи - приче из живота

[JESSY]

Hraniteljstvo je, u stvari, naziv za smeštaj deteta u porodicu koja nije njegova (ovo ne treba mešati sa usvojenjem). Centar za socijalni rad zaključuje ugovor o hraniteljstvu sa jednim članom porodice — hraniteljem.

Odnos između deteta i hranitelja u svakodnevnom životu trebalo bi da u najvećoj mogućoj meri odgovara odnosu dete—roditelj. Hranitelji preuzimaju neposrednu brigu o detetu i imaju dužnost da se staraju o njegovom zdravlju, razvoju, vaspitanju i obrazovanju.

Život deteta u hraniteljskoj porodici podleže jasnim pravilima kojih se hranitelj mora pridržavati, a socijalni radnici stalno prate šta se dešava s detetom.

 

 

 

имате ли нека искуства или ставове у вези са хранитељством?

[Жедни]

Svakom detetu trebaju roditelji. Neko ko je tu da podrzi i da se hvali njegovim uspehom i da ga tesi kada place. Nazalos deca cesto ostaju bez jednog ili oba roditelja i ni kriva ni duzna zavrsavaju u dom gde je nazalost puno dece a vaspitaca veoma malo i nema se vremena da se posveti dovoljno paznje, koliko je potrebno da bi dete zdravo odrastalo. Hvala Bogu sto postoje DOBRI ljudi koji udomljavaju decu i koji im daju sansu da nekom ponosno kazu mama i tata. Ali nazalost postoji i ona druga strana koja ovakvu decu zeli da iskoristi i na njima zaradi, lazljivci samo jos vise narusavaju taj mali zivo kojem je potreban samo smeh i igra. Deci je samo potrebno da ih neko razum, zagrljaj, paznja a ne da se na njima zaradjuje kao da su zivotinje u zoloskom vrtu oko koji se vodi briga i na kraju se za to novac dobije. LJUBAV.

[Aristotel]

Što mislim? Sve najbolje!

Imam li iskustva? Imam. Bio sam to (u Hrvatskoj se kaže "udomitelj")

Kako sam došao do toga da to budem? Točnije: kako smo došli do toga, supruga, ja i djeca, jer to mora biti zajednička odluka.

Supruga i ja smo uvijek znali da u životu treba vršiti volju Božju, jer to je najbolje za nas, jedino On zna gdje za prava sreća za svakoga od nas. A volja Božja nam se otkriva ne samo načelno, u riječima Svetog pisma, u zapovijedima Božjim, u učenju Crkve. Ona nam se otkriva i pojedinačno za svakoga od nas ako pratimo Njegove znakove u događajima i okolnostima svog života.

Supruga i ja smo znali da nas Gospodin poziva da imamo više djece, to je prva zapovijed (i blagoslov!) u Bibliji, već na prvoj stranici Biblije.

Ali to nije išlo baš lako i glatko. Od prve četiri trudnoće ostalo je živo samo jedno dijete (uz dva spontana pobačaja i jedan prijevremeni porod, ta druga kćerka nam je umrla sutradan nakon rođenja). Zatim smo dobili još dvoje djece, pa su opet zaredali spontani pobačaji. Pregledi u specijaliziranoj klinici u Zagrebu nisu uspjeli otkriti uzrok tih spontanih pobačaja. Što sad napraviti?

Nastavak slijedi ako vas "priča" zanima... 

[JESSY]

On 8/10/2013 at 13:40, Aristotel рече

Bio sam to

8086.gif

 

On 8/10/2013 at 14:39, Aristotel рече

Nastavak slijedi ako vas "priča" zanima...

да....!!!

 

On 8/10/2013 at 13:21, Zedan da se o veri zbori рече

Hvala Bogu sto postoje DOBRI ljudi koji udomljavaju decu i koji im daju sansu da nekom ponosno kazu mama i tata.

On 8/10/2013 at 13:21, Zedan da se o veri zbori рече

Deci je samo potrebno da ih neko razum, zagrljaj, paznja a ne da se na njima zaradjuje kao da su zivotinje u zoloskom vrtu oko koji se vodi briga i na kraju se za to novac dobije. LJUBAV.

facenew22222222

[Aristotel]

Supruga i ja bili smo na duhovnim vježbama, na različitim mjestima, i došli do spoznaje, nezavisno jedno od drugoga, da nas Gospodin upućuje da usvojimo dijete.

Kako smo do toga došli? Molitvom i razmišljanjem. Volimo djecu, radujemo se djeci, sretni smo s njima, a i oni su (izgleda) sretni s nama. Dakle, imamo poziv da imamo djecu. Pa nije nam bio problem začeti dijete, ali problem je bio trudnoću dovesti do kraja, izbjeći spontani pobačaj. Rekao sam već prije da liječnici taj problem nisu uspijevali riješiti. Dakle, što treba učiniti? Jednostavno "zaobići" ili "preskočiti" fazu trudnoće. Kako? Pa usvajanjem djeteta koje je već prošlo tu fazu.

Tako smo se mi obratili Centru za socijalnu skrb (koji je u Hrvatskoj nadležan za ta pitanja) u svom gradu sa traženjem da usvojimo dijete, Ali dobili smo odgovor da u tome prednost imaju bračni parovi bez djece, a kako mi već imamo troje vlastite djece, naše su šanse za usvajanje djeteta - praktično nikakve.

Tada su nam u Centru rekli za drugu mogućnost (za koju mi nikad prije nismo bili čuli i nismo imali pojma o tome), a to je udomiteljstvo (hraniteljstvo). Objasnili su nam što je to i kako to otprilike izgleda i - mi smo pristali. I onda smo morali proći testove Centra, razgovore sa njihovim stručnjacima, jednom socijalnom radnicom i jednom psihologicom. Kad smo to prošli, slijedilo je čekanje da nam ponude neko određeno dijete. Rekli su nam da dijete koje nam oni ponude ne moramo prihvatiti, možemo tražiti dijete kakvo mi želimo. 

Tada je supruga zatrudnila. Kako je ona u trudnoćama morala mirovati (čivati trudnoću) da izbjegne trudnoću, udomljenje je odgođeno - do daljnjega  Nažalost, i ta je trudnoća završila spontanim pobačajem. Nakon što se supruga oporavila, obavijestili smo Centar da sada možemo udomiti dijete.

I jednog jutra me je socijalna radnica nazvala na telefon, rekavši da ima dijete za nas...

 

On 8/10/2013 at 14:39, Aristotel рече

Nastavak slijedi ako vas "priča" zanima... 

 

[Arsenija]

Nastavak slijedi ako vas "priča" zanima... 

Da. 

[Aristotel]

Socijalna radnica mi je na telefon rekla da imaju jednu djevojku od 15 godina rekla mi nešto o njoj. Od 15 godina? Iznenadio sam se. Kad su supruga i najstarija kćerka došle kući s posla, odnosno iz škole, "kućno vijeće" je zaključilo da prihvatimo onu koju nam Bog šalje. Pa i kod rođenog djeteta prihvatiš ono koje dobiješ, ne biraš boju kose, boju očiju, oblik nosa...

 

Tako smo svi troje otišli sutra na razgovor u Centar. Nismo doznali ništa što bi nas odvratilo od naše namjere. Djevojka je išla u istu gimnaziju kao i moja najstarija kćerka, samo jedna u prvi a druga u treći razred. Nisu se poznavale. Majka joj je bila umrla od raka prije godinu i po dana, a otac je imao više tegoba zbog kojih se nije mogao brinuti za kćerku. Neko vrijeme je bila kod tete, a onda je teta obavijestila Centar da se više ne može za nju brinuti. Tako je ostala - nigdje. Centar je mogao poslati u dom ili tražiti udomiteljsku obitelj. Evo, pokušali su ovo drugo, kasnije su nam rekli da nisu imali velike nade da će uspjeti jer svi traže malo dijete, što manje dijete.

 

Zatim je ona došla k nama na upoznavanje i onda su je u Centru pitali pristaje li doći k nama kao udomiteljima. Pristala je. I tako su je teta i tetak doveli autom k nama i donijeli njene stvari. U početku je bila zbunjena, ali se brzo uklopila. Vrlo brzo se zbližila s mojom najstarijom kćerkom, a onda i s drugima u obitelji. Mi smo od početka imali čvrst stav da je prihvatimo kao svoje dijete i tako se prema njoj odnosimo. Djeca su je od početka prihvatili kao sestru, kao i ona njih.

 

Iz Centra su normalno pratili kako se stvari razvijaju, to im je bila i dužnost. Bili su ugodno iznenađeni kako je sve prošlo iznad njihovih očekivanja. Nisu se nadali da će to baš tako ići s jednim velikim djetetom, zapravo djevojkom, u pubertetu. Najprije je prihvatila djecu kao braću i sestre, a onda i mene i suprugu kao roditelje. Nakon godinu ili dvije počela je o nama govoriti kao o mami i tati. Kad je jednom momku rekla da poznaje jedan otok jer je njena mama s toga otoka, on joj je odgovorio: "Pa prije si rekla da ti je mama s drugog otoka." Ona ga je pogledala sa smješkom i zadovoljno rekla: "Jesam, rekla sam, ali ja imam dvije mame!"

 

Sada ona ima 30 godina, završila je fakultet, udala se i ima dijete, ali mi smo i dalje obitelj, tako živimo, tako se doživljavamo i odnosimo. Mnogim ljudima to izgleda čudno i nevjerovatno, ali to je tako. Svatko tko nas pogleda i poznaje iz bližega, vidi da je to tako.

 

Kasnije smo doznali da smo mi odlučili udomiti dijete baš malo prije nego je njena majka umrla. Mi nismo znali za njih, oni nisu znali za nas, ali Bog je znao i za jedne i za druge i mislio je i na nas i na njih. Mi smo se upoznali tek više od godinu dana kasnije, rekao sam prije da je to bilo zbog trudnoće moje supruge.

 

Da ne bih ja previše pisao, tko ima konkretna pitanja o ovome - neka me pita.

[JESSY]

@@Aristotel, ovo je jedna predivna priča i ti si jedan divan čovek...... 8086.gif naravno, jako mi je žao što su se tvojoj porodici izdešavale sve te loše stvari ali je divno što ste vi u svemu videli Božije promišljanje...i ostali nepokolebljivi u svojoj veri....

tebi i tvojoj porodici želim sve najbolje i da uvek Gospod bude sa vama.....

On 8/11/2013 at 15:29, Aristotel рече

 

...јако ми је жао што људи код нас нису баш заинтересовани да учине то тако узвишено дело....али не могу да причам о другима, кад и ја спадам у ту категорију...увек нађемо нека оправдања.....а заправо оправдања не постоје....постоји само наш недостатак воље....

...зато сам и отворила ову тему, да подстакнем људе на размишљање...можда кроз неку причу неко дође на идеју да једном усамљеном детету пружи оно на шта оно има право - а то су љубав и породица.....

ко зна....Господ је велик....наћи ће он већ начина да се ова идеја оствари кроз неког.... crosseo 

[Aristotel]

On 8/10/2013 at 19:15, Joана рече

jedna predivna priča

"Priča" je istinita.

Netko će reći - djeca su naporna.

Ali djeca su radost, iako znaju biti naporna.

I druge radosti znaju biti naporne, na primjer bavljenje sportom, odlazak na godišnji odmor gdje se ponekad izgleda više umorimo nego odmorimo...

On 8/10/2013 at 19:04, Aristotel рече

tko ima konkretna pitanja o ovome - neka me pita.

[JESSY]

„Hraniteljska porodica je napravila čoveka od mene”

 

Novosađanin Ivan N. danas ima sopstveni biznis, suprugu i dvoje dece. Sve to, kaže, ne bi imao da nije bilo hranitelja koji su ga pre više od 10 godina uzeli u svoju porodicu.

 

O hraniteljstvu, privremenom oblikom zaštite dece, danas se sve više govori i sve više je zainteresovanih da na ovaj način pomognu deci koja su ostala bez roditeljskog staranja. Ivan je samo jedan primer da život može da postane bolji.

- Otišao sam u hraniteljsku porodicu kao problematičan pubertetlija koji je bio na dobrom putu da završi s pogrešne strane zakona. Prvih meseci nije bilo lako ni njima ni meni, ali nisu dizali ruke od mene - priča Ivan (23).U hraniteljsku porodicu u Čurugu otišao je sa 12 godina. Tada ga je, inače neodgovoran otac, definitivno napustio i ostavio u Domu za nezbrinutu decu, gde je povremeno boravio od svoje treće godine. Biološka majka napustila ga je još na rođenju, tako da mu je otac alkoholičar bio jedina „porodica”.

- Nisam imao pojma šta je zapravo porodica. Prvi put sam video more zahvaljujući novoj porodici, koja je upravo to - moja porodica - kaže Ivan. „Novi” roditelji su ga naučili disciplini, ali i odgovornosti zahvaljujući čemu danas ima svoju auto-perionicu nadomak Novog Sada.

- Nisam voleo školu, niti sam imao radne navike. Međutim, shvatio sam da moram da ispoštujem neka pravila ukoliko želim da me zadrže. Sve je bilo bolje od doma - kaže ovaj Novosađanin, koji je posle završene osnovne škole upisao automehaničarski kurs i ubrzo se osamostalio.

 

Počeo je da radi kao šegrt u jednoj radionici, a nakon dve godine je postao majstor. Seća se, kako kaže, da je njegova hraniteljka zaplakala kada je doneo prvu platu. Ivan navodi da je stvorena neraskidiva veza, što potvrđuje i to da je kada mu se rodilo prvo dete prvo javio hraniteljima koji su se, kaže, radovali jer su postali baba i deda. Ovaj Novosađanin napominje da često i sam pomišlja da se upusti u hraniteljstvo.

- Meni su oni bukvalno spasli život. Najmanje što mogu da učinim je da na isti način i ja pomognem nekom detetu koje nije imalo sreću da se rodi i harmoničnoj porodici - kaže Ivan.

 

Porodice u Srbiji
- 3.700 hraniteljskih porodica ima u Srbiji
- 5.100 dece živi u hraniteljskim porodicama
- 2 milijarde dinara godišnje izdvaja Vlada Srbije za hraniteljske porodice

 

http://www.24sata.rs

[Danijela]

Izvor: Tanjug

Milica Spasojević iz gornjomilanovačkog sela Brđani izvela je na put troje svoje i pedesetoro dece kojih su se odrekli biološki roditelji.

 

 

Ona kaže da je bila mlada majka dve kćerke, a sin je tek bio na putu da se rodi, kada su joj iz Centra za socijalni rad iz Gornjeg Milanovca doneli bebu od nekoliko meseci.

"To je bio Dragan, a kasnije ga je usvojio bračni par iz Novog Sada koji nije imao svoje dece", kazala je Milica Tanjugu. Nakon toga su, ističe, stigli Mirko, Radmila, Zoran, Sanja, Radmila, Miloš... Čak ne može da se seti imena svih mališana koje je, zajedno sa suprugom Filipom, od davne 1963. godine izvela na put, pruživši im ljubav i dom.

"Bilo je godina kada sam ih, osim svoje troje, imala po desetoro odjednom. Po čitavoj kući pelene, đačke torbe i knjige, lopte " seća se Milica kojoj je danas 74 godina.

 

 

Milica je od Centra za socijalni rad preuzela 35 mališana, ali je još 15 prihvatila "preko reda" u različitim slučajevima. Dogodilo se da je bila jednom detetu na roditeljskom sastanku, a kad se vratila, na krevetu je ležala beba u pelenama . Uprkos tome što je na njoj ležao veliki teret imala je razumevanje i pomoć muža Filipa, svekra i svekrve.

Kad bi, navodi Milica, njenog svekra pitali kako mu je kod kuće, znao se našaliti da ima čitavo obdanište. Najteže od svega joj je padalo kada je morala da neko od dece da na usvajanje, iako je, kako kaže, znala da će mu tamo biti bolje, i da će biti obasuto sa mnogo ljubavi u novom domu.

"Svi su me zvali mamom, a i dan danas me tako zovu. Ima ih svuda – u Beogradu, Novom Sadu, Baru, Švedskoj, Grčkoj, a sada su to porodični ljudi koji imaju svoju decu", priča Milica. Da je to bio pravi dom za sve njih svedoči i činjenica što su im u Brđanima pravljeni rođendani, ispraćaji u vojsku, veridbe i svadbe.

Naravno, ne zaboravljaju oni to ni danas, pozovu telefonom da pitaju kako je zdravlje, šta ima novo i dođu da vide Milicu i Filipa.

 

 

Njen suprug Filip kaže da je deci koju su odgajali, ponekad, više pažnje poklanjao nego svojoj.

"Kupao sam ih, presvlačio, hranio i ništa mi nije bilo teško. Kada bih se ponovo rodio, opet bih isto učinio", izričit je ovaj osamdesetogodišnjak.

Miličine kćeri i sin su odavno otišli svojim putem, ali nisu ona i Filip ostali sami u poodmaklim godinama. Sva deca skoro svakodnevno zovu telefonom, dolaze na slave i ne propuštaju priliku da svaki slobodan trenutak provedu u Brđanima.

Od države, za 41 godinu koliko su se bavili hraniteljstvom, Milica i Filip ništa nisu dobili, osim zahvalnica i plaketa za dobročinstvo, ali su i pored toga zadovoljni, jer, kako kažu, ništa ne može da zameni ljubav koju im pruža njihova "armija dece".

 

http://www.b92.net/zivot/vesti.php?yyyy=2013&mm=11&dd=22&nav_id=780524

[Лапис Лазули]

:aplauz:        :0442_feel: :oke:

[Guest - . . .-]

Која величина!

 

И деди свака част!

[Smirena]

Uh... zena zmaj svaka joj cast

[Пг]

"...ovo zaslužuje penziju veću od ministarske plate ,,!!!

 

Прави коментар!