Претражи Живе Речи Утехе

PREMINUO VLADIKA ATANASIJE JEVTIĆ: Umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački izgubio bitku sa virusom korona WWW.NOVOSTI.RS UMIROVLJENI episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jevtić preminuo je danas u 18 i 50 na kovid odeljenju Opšte bolnice... Преминуо епископ Атанасије Јевтић RS.SPUTNIKNEWS.COM Епископ Атанасије умро је од последица корона вируса.

IZGUBIO BITKU SA KORONOM: Preminuo raščinjeni episkop Artemije WWW.NOVOSTI.RS DANAS u 14.45 časova preminuo raščinjeni episkop raško-prizrenski i kosovsko-metohijski...

Classified By: Ambassador Michael C. Polt for reasons 1.4(b) and (d) 1. (C) Summary: Despite the impression of improved atmospherics following the May 23 Vienna talks on religious issues, Prime Minister Kostunica continues to work with more conservative elders in the Church to derail efforts by moderate elements to define a balanced and independent SOC position on Kosovo status. The results of the SOC Assembly of Bishops (May 15-27) may also reinforce this effort by opening the way for hard-liners to take important senior posts in the SOC hierarchy. We will continue to work for ways to strengthen SOC moderates including ways such as the Ambassador,s upcoming Contact Group/Quint level with the SOC Kosovo team. End Summary. 2. (C) On May 26, soon to be Bishop Irinej (Dobrijevic) (strictly protect throughout) met with poloff in the wake of the May 23 Vienna talks on religious issues in Kosovo. Irinej (Dobrijevic) was elected Bishop during an assembly of SOC Bishops held in Belgrade from May 15-27 and appointed to preside over Australia and New Zealand, but he is not likely to depart for his new assignment until the fall. As reported in reftel, Irinej (Dobrijevic) is a moderate voice within the Church and has confided his deep concern that the PM is using his influence in the Church to ensure full SOC support for the government,s position in the Kosovo status talks. His appointment as Bishop to Australia and New Zealand has effectively promoted him away from the center of SOC power while keeping his useful ties to Orthodox diaspora groups (and their associated funding sources) in hand. He has assured us that he will seek to remain engaged on Kosovo and in Belgrade until the final settlement. SOC reaction to the Vienna talks -------------------------------- 3. (C) Irinej (Dobrijevic) downplayed reports of an improved atmosphere at the May 23 round of talks (senior GOS negotiator Leon Kojen called it "useful and productive") and offered signs of a continuing effort by the PM to keep the SOC delegates in step with his policy on Kosovo. The composition of the SOC delegation in Vienna, Irinej (Dobrijevic) said, showed how the SOC had been co-opted. He called Bishop Tedosije the lone voice of moderation and said he was mostly marginalized by his superiors, Bishop Irinej of Backa and Bishop Artemije (Embassy note: Irinej (Dobrijevic) has recounted to us in the past how Irinej of Backa has worked openly and sometimes impatiently with senior government officials to silence more moderate voices in the Church. Amfilohije has also reportedly worked behind the scenes in a similar manner. End Embassy note). Bishop Artemije was particularly unhelpful in the aftermath of the May 23 talks by blasting the UNOSEK process in an interview with Belgrade daily Glas Javnosti on May 25. He declared he was "fed up with Albanian promises" and said there was "no progress" at the talks because UNOSEK is "not paying much attention to the results." Meanwhile, the Synod hardens ---------------------------- 4. (C) The outcome of the recent SOC Assembly ofBishops also suggests a hardening of the Holy Syod. In particular, Irinej (Dobrijevic) noted the "astounding" appointment of Bishop Filaret to the Synod, a person who he described as from the extreme right wing of the SOC and one of the only SOC clergy to insist on giving a eulogy at the funeral of Slobodan Milosevic. Irinej (Dobrijevic) told other Emboffs that the election of other new members of the Synod -- particularly "Bishops from Bosnia" -- would likely result in a harder-line SOC leadership. Irinej (Dobrijevic) said that the SOC leadership's top priority (including Patriarch Pavle, Metropolitan Amfilohije) is to keep PM Kostunica in power so as to avoid a Radical government -- he called an SRS government a "nightmare scenario" for the Church. 5. (C) According to Irinej (Dobrijevic), Irinej of Backa has attempted to make political inroads with President Tadic to bring the SOC leadership close with the DS leadership (as it is with the DSS). According to Irinej (Dobrijevic), Tadic BELGRADE 00000879 002 OF 002 reportedly shouted at Irinej of Backa that the DS was not interested in these kinds of ties. Irinej (Dobrijevic) said that Irinej of Backa had never been so directly rebuffed by a GOS official In fact, Irinej (Dobrijevic) told us of one occasion where Irinej of Backa reprimanded the PM for some offense in front of his closest advisors, warning Chief of Staff Nikitovic to stay out of the discussion. Tadic,s reported refusal to develop a relationship with Irinej of Backa may also be related to the fact that Tadic is working behind the scenes with senior Church moderates in an effort to influence the Patriarch,s succession. 6. (C) According to Irinej (Dobrijevic), the Bishop from Backa is often deployed by the Church or by the government as an interlocutor because he is perceived to be a moderate; in reality, says Irinej (Dobrijevic), he often presents different sides to different audiences. Irinej (Dobrijevic) said that Irinej of Backa behaved accordingly in Vienna -- saying "all the right things" during the talks but reverting to a hard-line stance when back in the company of his Bishop colleagues. 7. (C) Comment: Father Irinej (Dobrijevic),s observations provide some important insights into the complex in-fighting among the SOC,s hierarchy, a struggle that has only intensified with Patriarch Pavle,s increasingly frail health and rumors about succession. Father Irinej (Dobrijevic),s effort to forge a realistic, practical, and apolitical SOC position on Kosovo (and other issues of interest to the international community) has had to navigate difficult currents. His work in that regard has strained his relationship with the PM and raised suspicions about his motives among more conservative SOC leaders. We cannot rule out that his frustrations also color his description of developments within the SOC. The PM sees only trouble if the SOC position on Kosovo differs from his own, and he will do his best to ensure people who agree with him stay in charge of the Church. End Comment. POLT Cable: 06BELGRADE879_a WIKILEAKS.ORG

„Gledajmo se u oči“ – naslov je knjige vladike Grigorija (Durića) u izdanju Vukotić Media (priređivači Danijela Jelić I Milojko Božović). Knjiga je koncipirana tako što u prvom delu vladika Grigorije odgovara na brojna pitanja priređivača knjige dok su, u drugom delu autorski tekstovi i besede izgovorene u raznim prilikama samog vladike Grigorija. U dogovoru sa izdavačem Danas donosi dva odlomka iz ove knjige. Izbor I oprema teksta redakcijski. Knjiga se može poručiti na ekskluziv @vukoticmedia.rs ili telefonom 011/3348516, Hilandarska 32/3. U maju 2019. održan je Sabor Srpske pravoslavne crkve, na kojem se raspravljalo o Kosovu i Metohiji. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je – na svoj zahtev ili poziv patrijarha Irineja i vas vladika, ostalo je pomalo nejasno – došao u Patrijaršiju i obratio vam se, kako je zvanično rečeno, želeći da vas upozna s trenutnim stanjem u vezi s pregovorima oko statusa Kosova. Šta je on tada rekao? Šta ste Vi njemu rekli? Da li je bilo teških reči? Da li je došlo do približavanja ili udaljavanja stavova između predsednika i vladika? – Još tokom susreta u Žiči, a koji je prethodio zasjedanju u Beogradu, pokušao sam da predočim patrijarhu da će dolazak predsjednika Vučića samo još više produbiti postojeće podjele u našem društvu, pa i u samom Saboru. A svaka nova podjela vodi ka još izraženijoj atrofiji demokratije. Mnogo episkopa je bilo protiv prijedloga da se sastanemo s predsjednikom na zvaničnom nivou, dok je, s druge strane, na tom susretu uporno insistirano uz obrazloženje da će nam predsjednik Vučić reći o Kosovu nešto što nismo čuli do tada, a što je veoma važno. Od početka sam sumnjao da ćemo čuti nešto novo, što se, na koncu, i pokazalo opravdanim. Bez saglasnosti Sabora, to jest bez glasanja, progurana je ideja da predsjednik ipak dođe. Međutim, ne na Sabor, nego pred nas, vladike, s kojima se sastao u jednoj prostoriji u Patrijaršiji. Predsjednik Vučić bio je sve vrijeme, blago rečeno, neprijatan prema vladici raško-prizrenskom Teodosiju, kojem je, između ostalog, zamjerao to što posjeduje kosovska dokumenta. Reagovao sam na predsjednikov prigovor, rekavši da pomenuta zamjerka uopšte nema smisla, dok je vladika Teodosije odgovorio da predsjednikovi poslanici sa Srpske liste takođe imaju kosovska lična dokumenta, a da ih on sam ima zato što mora da se kreće po Kosovu, dodavši i to da obaveza posjedovanja kosovskih dokumenata proističe iz Briselskog i drugih sporazuma, koje je potpisala vlast u Srbiji. Na kraju se ispostavilo da dolazak predsjednika Vučića uistinu nije urodio plodom, niti je rezultirao novim uvidima u vezi s Kosovom i Metohijom, ali je zato doprinio tome da predsjednik prilikom svoga boravka u Patrijaršiji nekoliko vladika označi kao svoje protivnike, među kojima sam bio i sam. On je tom prilikom, osim s episkopom Joanikijem, raspravljao nešto malo s mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem i sa mnom. Kada su poslije tog susreta Nikola Selaković i predsjednik Vučić javno počeli da tumače šta se dešavalo na pomenutom sastanku, odlučio sam da se oglasim i ja i otvoreno kažem da tokom tog susreta ništa novo nije rečeno, niti predstavljeno. Nakon toga je započela medijska hajka na vladiku Teodosija i mene, koji smo čitav mjesec razvlačeni po naslovnicama žute štampe. Nisam se mnogo uzrujavao zbog toga, jer znam iz ranijeg iskustva kako to funkcioniše. Na mene takvi napisi nemaju uticaja, ali vjerovatno imaju na glasače u Srbiji. Režiser kojeg veoma volim i cijenim, Andrej Tarkovski, zapazio je jednom prilikom da u naše vrijeme ljudi neće biti razapinjani na krst, nego u novinama, u medijima, te da svi oni koji pokušavaju da govore istinu moraju biti spremni na taj krst. Da li, naročito posle ovih zbivanja, mislite da bi odnos države i Crkve trebalo zakonski urediti na potpuno novim osnovama? Ranije ste to tražili? – U kontekstu pomenutog događaja, smatram da je došlo krajnje vrijeme da napravimo nove osnove za odnose države i Crkve, što je trebalo uraditi još devedesetih godina prošlog vijeka. Važno je da Crkva i država budu odvojene, tačnije, da se zakonski utvrdi kako i jedna i druga strana treba da se ponašaju i koje su im nadležnosti. Nije moguće poreći istorijsku ulogu Crkve u izgradnji državnog i nacionalnog identiteta srpskog naroda, ali Crkva ne može da se svede na to, niti je to njena jedina uloga, jer bi na taj način ona prestala da bude Crkva. Crkva, između ostalog, treba da bude korektiv, treba da ima proročki glas, što znači da treba da ukazuje na društvene i sve ostale anomalije, koliko god to bilo bolno i za nju i za državu. Stiče se utisak da je, nasuprot tome, sada sve svedeno na nastojanje da se po svaku cijenu uspostavi harmonija u odnosima Crkve i države, ali da se ta harmonija svede u prvom redu na princip „ne diramo vas, ne dirajte nas“, a to nipošto nije odnos koji donosi dobre plodove. Plodotvoran odnos bi podrazumijevao da država može korigovati Crkvu, ukazujući joj na njena zemaljska zastranjenja i poštovanje pozitivnih zakona koji važe za sve, a da istovremeno Crkva može korigovati državu podsjećajući je, pored ostalog, da njeni glavni predstavnici nisu iznad zakona koje su sami donijeli. Ako ne postoji ovakav uzajamni odnos, onda je posrijedi totalitarizam. Mnogo puta ste pitani o Vučiću, davali ste različite odgovore, pisali ste na tu temu… Kako biste okarakterisali njega i period njegove vladavine? – Da ne bi bilo nesporazuma, odmah na početku ću reći da nemam ništa lično protiv Aleksandra Vučića. Međutim, nikad nisam bio u saglasnosti s ideologijom koju je zastupao 90-ih, kao ni s ovom koju zastupa sada. Prije svega zato što se zalažem za demokratiju u kojoj je moguće imati drugačija mišljenja i iznositi različite stavove, naročito one koji su oprečni stavovima vlasti, a da zbog toga ne trpite posljedice. Drugim riječima, smatram da je sloboda veoma važna, to jest važno je pravo onog drugog da govori i da razmišlja, a da pritom zbog toga ne bude kažnjen. A ako pak onaj drugi ima dobre argumente, onda sloboda koju pominjem podrazumijeva i to da se ti argumenti uvažavaju. Stoga sadašnje stanje u Srbiji doživljavam kao veliku krizu u kojoj dolazi do konstantnog urušavanja države, i to na različitim nivoima, čak i na ekonomskom, iako se uporno tvrdi da ekonomija cvjeta. Uprkos takvim izjavama, ne primjećujem da život ljudi u Srbiji napreduje nabolje. Ono što me najviše zabrinjava jeste to što toliko građana napušta zemlju, i to vrijedni i sposobni ljudi, uz to nerijetko i istinske patriote. Oni koji su već podigli djecu, koji su cijeli život ulagali u tu zemlju i imali namjeru da u njoj ostanu – sada, u zrelim godinama, kada već zalaze u treće doba, pakuju kofere i odlaze u inostranstvo. Ne može me niko ubijediti da je nekome drago da se zaputi u neizvjesnost, u nepoznato, i da život započne od nule. Nedavno sam čuo jedno razmišljanje koje mi se učinilo veoma smislenim. Naime, jedan čovjek iz Hanovera mi je rekao kako su „nekada ljudi išli trbuhom za kruhom, a sada idu razumom za dostojanstvom“. Ova rečenica udara tamo gdje je najbolnije i podstiče nas na razmišljanje, a naročito bi trebalo da aktuelnu vlast i njenu opoziciju podstakne na promišljanje o razlozima migracije i tome kako ih je moguće zaustaviti. Spomenuli ste upravo opoziciju u Srbiji. Vaš kritički stav prema vlastima jasan je i argumentovan, možete li nam, međutim, nešto više reći o tome kako ocenjujete delovanje opozicije? – Pomenuo bih suvisle riječi jednog svog poznanika, iskusnog gospodina od 90 godina, a koji je proveo čitav svoj život u Londonu i Ženevi, baveći se ozbiljnim poslovima. Kada sam nedavno razgovarao s njim, bio je u bolesničkoj postelji. Otvorio mi je oči jednom rečenicom kojom bih sada i sam htio da otvorim oči vođama opozicije, među kojima ima i onih koje lično poznajem. Ta rečenica glasi: „Lošu vlast na tom mjestu uvijek drži loša opozicija“. Naravno, udio odgovornosti koji snosi opozicija za loše stanje u državi nije isti kao onaj koji snosi vlast, ali svakako jeste znatan. S tom činjenicom, uistinu, moramo da se suočimo. Opozicija, naime, ne može biti bilo kakva – na primjer, opozicija puna kalkulacija ili opozicija koja ne zna šta hoće. Ne može biti dobra ona opozicija koja čeka da Vučić nešto potpiše u vezi s Kosovom, pa da na tome temelji svoj trijumf. Opozicija mora da bude beskompromisna, iskrena, takva da građani Srbije mogu da kažu: „Ovi ljudi će nam pružiti slobodu i dostojanstvo“. Ne smijemo takođe zaboraviti ni to da uloga nas kao hrišćana nije da nekog srušimo, nego da budemo spremni da se žrtvujemo, te da naša žrtva otkrije prevaru i falsifikat. Slabost srbijanske opozicije leži upravo u nedostatku pomenutih kvaliteta. Opoziciji ne smije da bude cilj da sruši vlast, a potom da radi to isto što je radila prethodna vlast – opoziciji treba da bude cilj da smijeni jedan sistem kako bi uspostavila zajednicu u kojoj svaki čovjek ima pravo na dostojanstvo i slobodu mišljenja. Vjerujem da u opoziciji ima ljudi koji su u stanju to da učine. Treba, isto tako, iskreno priznati da ne možemo reći da Aleksandar Vučić nije sposoban čovjek, da je neko ko nije radio na sebi. Ali ne možemo reći, između ostalog, ni to da on ne razapinje ljude po medijima na bezobziran način. Za mene, kao episkopa u NJemačkoj, to možda i nije toliko važno. Ali za nekoga ko je episkop u Beogradu, u Šumadiji, u Kraljevu, u Valjevu, to bi i te kako trebalo da bude važno. Zašto je neophodan ekumenski dijalog? Jedna od najznačajnijih činjenica koje se tiču Crkve 20. vijeka je ekumenski pokret. NJegov značaj se ogleda u tome što su u njega sada aktivno uključene sve hrišćanske Crkve kako bi prevladale podjele prošlosti i ponovo uspostavile jedinstvo hrišćanske Crkve. Svidjelo se to nama ili ne, u ekumenskom pokretu prednjačili su protestanti (već od početka 19. vijeka). U Katoličkoj crkvi ekumenizam je polako sazrijevao da bi se svom silinom projavio poslije Drugog vatikanskog sabora. Kod pravoslavnih to ide najsporije, ali zahvaljujući izuzetnim naporima nekih istaknutih teologa i pastira Crkve (da pomenem samo oca Georgija Florovskog i vladiku Nikolaja) i mi polako hvatamo korak sa drugim Crkvama. I dok se prva generacija pravoslavnih teologa i jeraraha sa puno entuzijazma angažovali u ekumenskom pokretu, njihovi nastavljači nemaju više njihovog žara. Oni odnose sa nepravoslavnima održavaju uglavnom mehanički i bez istinske želje da razumiju sagovornike i njihove argumente, držeći da je Božija milost izlivena samo na njih i da sa ostalima mogu imati odnos jedino ako se svi drugi saobraze njihovim rasudama i pred-rasudama. Ne pretendujemo da tačno znamo kojim putem treba da ide ekumenski dijalog, ali se slažemo sa Kongarom kojim putevima ne smije da ide: 1) putem povratka svih u okrilje Pravoslavne (Kongar bi rekao Katoličke) crkve, i 2) odgađanjem jedinstva među hrišćanima do eshatona (izgovarajući se da će eventualno jedinstvo hrišćana biti čudo koje će Bog učiniti na svršetku vremena). Prvi put je put isključivosti i integrizma, a drugi put je bjekstvo od istorijskog zadatka i projava ekumenskog pesimizma i vječnog odlaganja pod poznatim izgovorom da baš „sada nije vrijeme“. Dakle, ekumenskog dijaloga mora biti ako smo kao pravoslavni hrišćani uopšte odgovorni ne samo za sebe nego i za druge. Naravno, ključno pitanje ostaje: do koje granice zajedništvo može podnijeti različitost. Ali upravo zato potreban je iskren i odgovoran dijalog, prije svega sa katolicima ali i sa ostalim hrišćanima, a ne stav umišljenosti i snishodljivog ophođenja prema svima koji nisu pravoslavni. No, ako se odustajanje od dijaloga ili fingiranje dijaloga bez iskrenog i bratskog pristupa pravda strahom od antiekumenista koji bi mogli izazvati eventualni raskol, onda se čovjek pita da li je moguće da se ovakvi argumenti ozbiljno zastupaju. Da li je moguće odustati od borbe za uspostavljanje ponovnog jedinstva Hristove crkve zbog toga što bi neki ostrašćeni fanatici (a ostrastio ih je neodgovorni pristup naše Crkve prema tom pitanju) mogli da se pobune protiv toga? Ili da čak istupe iz Crkve koja traga za jedinstvom. Na ta retorička pitanja dovoljno je odgovoriti samo ovo: da su drevni oci Crkve (na koje se tako često pozivamo, a tako malo ugledamo) na način današnjih zastrašenih jeraraha prilazili problemima sa kojima su bili suočeni, oni ni jedan jedini ne bi riješili. Da su oci odustajali od suočavanja sa izazovima svoga vremena (kao što je izazov našeg vremena ekumenizam) zato što se to ponekim ostrašćenim fanaticima nije činilo prihvatljivim, ne samo što bi postupili nezrelo i neodgovorno, nego istorija Crkve ne bi ni postojala. Svaki njen novi korak bio bi onemogućen strahom od terora crkvenih ekstremista koji u svim vremenima kao korov pokušavaju da uguše plemenite biljke u crkvenoj bašti. Ako ove uprkos njima ipak uspijevaju, to je zato što su oci Crkve povlačili hrabre i odlučne poteze a nisu se skrivali i bježali od onih kojima je jedinstvo Crkve Hristove toliko mrsko da ne štede truda da ga na svaki način spriječe. Što se tiče nas čije eparhije zahvataju i prostore koji nisu tradicionalno pravoslavni, ali na kojima i pravoslavni žive kao manjina, nama je kristalno jasno da je dijalog sa nepravoslavnima ne samo poželjan, nego i nužan. Da bi živjeli normalnim životom, pravoslavni i u sredinama u kojima su manjina moraju biti integrisani u društvo u kojem se nalaze, a da bi se ta integracija odvijala na dostojanstven način, paralelno sa njom mora se odvijati i dijalog crkava (npr. pravoslavne i katoličke) koji će, što više odmiče, i jednoj i drugoj strani pokazivati da među njima ima neuporedivo više sličnosti nego razlika i još manje suprotnosti i isključivosti, a time i manje razloga za netrpeljivost i neprijateljstvo. Odustajanje od iskrenog i odgovornog dijaloga u takvim (a po mom mišljenju i u svim drugim) sredinama, značilo bi prepustiti sopstvene vjernike predrasudama onog drugog (ali i njihovim vjerskim fanaticima – jer od njih nijedna Crkva nažalost nije slobodna). A od tog drugog, kao manjinska zajednica, pravoslavni u tim sredinama na kraju krajeva egzistencijalno zavise. Zato mi, kako iz teoloških uvjerenja, tako i iz pastirskog odgovornog staranja, nećemo odustati od trezvenog dijaloga sa katolicima i drugim hrišćanima u nadi da će nas na tom putu uvijek rukovoditi Božija milost i njegovo bezgranično čovjekoljublje koje sve ljude dobre volje podjednako grli i miluje.

U JAVNOSTI SE MNOGO GOVORILO O TOME ZAŠTO JE EPISKOP ZAHUMSKO-HERCEGOVAČKI NAPUSTIO TU EPARHIJU, DA LI JE TO ZAISTA BILA NJEGOVA ODLUKA ILI JE, IZ OVIH ILI ONIH RAZLOGA, BIO NA TO PRINUĐEN. DA LI ON NEKOME SMETA ILI NEŠTO SMETA NJEMU? MOŽDA JE IPAK BOLJE PITANJE ŠTA ON ZA SOBOM OSTAVLJA I MOŽDA JE VAŽNIJA ONA TEMA DA SE IPAK NEŠTO SME I MOŽE – MA KOLIKO SVI PRIČALI O CRKVENOJ DISCIPLINI I NESPOSOBNOSTI LAIKA DA RAZUMEJU KAKO CRKVA FUNKCIONIŠE, TE DA SE STVARI NE MOGU TAKO BRZO MENJATI NITI OTVORENO KRITIKOVATI, A KAMOLI ISKAKATI IZ PROSEKA U prvom intervjuu koji smo, pre oko osam godina, radili sa vladikom Grigorijem, na pitanje kako se povukao sa studentskih demonstracija početkom devedesetih, budući da je tada bio jedan od vođa protesta, kazao je: "Bilo je onih koji su nas potajno podržavali. (…) Bilo je to za nas veoma podsticajno i značajno. Ipak, brzo sam uvideo da smo nemoćni i da su oni koji su bili za Miloševića opasniji, moćniji. A bilo je među studentima i ‘ubačenih’. Sve to mi je bilo mučno i otišao sam svojim putem." Za nekoliko dana (16. septembra) u hramu Svetog Save u Diseldorfu, vladika Grigorije biće uveden u tron Eparhije frankfurtske i sve Nemačke. Čini se da skoro tri decenije nakon onih mladalačkih protesta episkop Grigorije opet odlazi nekim svojim putem. U javnosti se mnogo govorilo o tome zašto ide, da li je to zaista bila njegova odluka ili je, iz ovih ili onih razloga, prinuđen da napusti Eparhiju zahumsko-hercegovačku. Da li on nekome smeta ili nešto smeta njemu? Možda je bolje pitanje šta za sobom ostavlja i šta je tokom ovih godina stolovanja u Hercegovini uradio. I možda je važnija tema ona da se ipak nešto sme i može – ma koliko svi pričali o crkvenoj disciplini i nesposobnosti laika da razumeju kako Crkva funkcioniše, te da se stvari ne mogu tako brzo menjati niti otvoreno kritikovati, a kamoli iskakati iz proseka. O ČASTI I VLASTI: Na praznik Preobraženja, 19. avgusta, Trebinje vrvi od ljudi. Skupe se na slavu grada sa svih strana. Još od jutra teško je uloviti mesto ispod Platana da se popije kafa. Atmosfera bude radosna, svečana i glasna. Ove godine je, kažu Trebinjci, bilo mnogo pomešanih osećanja. Dokasno, ljudi su dolazili da se pozdrave sa vladikom Grigorijem. I to nešto govori i znači. U svojoj besedi na taj dan vladika je istakao da je odluku da preuzme novu dužnost doneo sam, a zatim je nastavio: "Kada sam u dvadeset i petoj godini ostavio sve i otišao u Ostrog, govorili su da sam vjerovatno poludio. Ipak se ispostavilo da nisam, ali kada sam mogao tada ostaviti sve, nije mi teško ni u pedesetoj ostaviti čast i vlast i uticaj koji sam nesumnjivo stekao. Jednostavno sam želio da se još jednom u životu lišim vlasti i moći, da napravim mjesta drugome i boljem od sebe i da, što je najbitnije, odem tamo gdje je potreba i nužda veća i pretežnija." Tokom godina, vladici je zamerano upravo to – vlast i uticaj koji je nesumnjivo stekao; da je u Hercegovini sve i svja, da je nezaobilazan igrač za sve što se tamo dešava; da se bavi biznisom; da se druži sa političarima na vlasti; da je impulsivan, da je prečesto u civilu, da previše igra fudbal... Za početak valja primetiti da je moć opasna i primamljiva rabota i retko ko je imun na njene čari, pa je otuda lako zaključiti da verovatno nije ni vladika Grigorije. Dodatni problem je ustrojstvo Crkve po kojem episkopi imaju skoro pa neograničene nadležnosti kada je reč o upravljanju eparhijama, te ih takoreći, sve dok ne dogori do nokata, ništa ne sprečava da tu moć zloupotrebe kako i kad god im je volja. Ova težnja ka moći, a to svedočimo svakodnevno, svakako nije ograničena samo na Crkvu. Baš zato, u vremenima malih bogova, imponuje činjenica da se neko svojevoljno odlučio da napusti mesto gde je već uveliko izgradio i čast i vlast i uticaj i ode u eparhiju koju će biti, čega je veoma svestan, teško i komplikovano voditi. Možda je zato, da zanemarimo one zlonamerne ali i veoma dobronamerne sumnje, i bilo toliko teško našoj čaršiji da prihvati da je taj odlazak njegov slobodni izbor. Za novu eparhiju ga je na zasedanju Svetog arhijerejskog sabora predložio episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Poznato je da su njih dvojica u dobrim odnosima, te teško da je ovaj to uradio mimo volje budućeg episkopa frankfurtskog i sve Nemačke. Na kraju bi sama činjenica da je pristao da ode po sebi bila dovoljna. O DRUGIMA I MOSTOVIMA: Tokom prethodnih godina, vladika Grigorije je bio poznat po istupima, kako u javnosti tako i unutar Crkve, veoma netipičnim za SPC. Nije moguće svrstati ga u ladice, niti u tabore. Talasao je mnogo. Od onog čuvenog pisma ostalim episkopima koje je završilo u medijima sa porukom da u Crkvi mora nešto da se menja preko izjava da treba da se gradi više škola i bolnica umesto hramova (crkve koje je on gradio i obnavljao, poput one u Prebilovcima ili Saborne u Mostaru, nisu građene novcima običnih vernika, već donacijama kompanija, poslovnog sveta i države) do otvorenih ekumenskih stavova i više nego dobrih odnosa sa predstavnicima svih verskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Ima jedna fotografija, valjda nastala posle uzvratne posete redovnika i redovnica Dubrovačke biskupije Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj, gde su u nekom trebinjskom kafiću svaki sto zauzele časne sestre i opušteno razgovaraju. Ima nečeg u toj slici što smiruje i daje nadu. Zbog dijaloga sa drugima, ali i zajedničkih molebana za jedinstvo svih hrišćana koje Zahumsko-hercegovačka eparhija organizuje sa Dubrovačkom biskupijom, često je na meti oštrih kritika, pogotovo onih kojima je ekumenizam psovka, a takvih u Crkvi nije malo. Andrej Jeftić, docent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu, podseća kako je vladika tokom svog stolovanja u Hercegovini organizovao mirovne konferencije za verske vođe u Trebinju i kako su na njegovu inicijativu verske vođe BiH nedavno zajedno obišli stratišta iz proteklog rata sva tri bosanskohercegovačka naroda i na njima se pomolili. "Na trusnom području kakvo je bosanskohercegovačko, glas vladike Grigorija je predstavljao rijedak glas koji je vapio za mirom i slogom među narodima i vjerskim zajednicama, koji je bio utoliko značajniji što je poticao od jednog episkopa", ističe za "Vreme" Andrej Jeftić. Sagovornik "Vremena" dalje smatra da vladika nastoji da bude pre svega čovek, a tek onda čovek svog jerarhijskog čina te da je, kako on to vidi, vladika Grigorije pastir koji ne služi "samo nekim deriviranim ‘duhovnim potrebama’ pojedinca već njegovom celokupnom biću", trudeći se da pomogne ljudima u tegobama svakodnevnog života. Koliko god da je radio na hramovima u Hercegovini, a radio je mnogo, Andrej Jeftić ističe da je vladika još više radio na izgradnji života ljudi. Ističući šta smatra karakterističnim za delovanje vladike Grigorije, sveštenik Eparhije zahumsko-hercegovačke Dražen Tupanjanin za "Vreme" kaže: "Prema njemu je, bilo da ga podržavate ili ne, teško, zapravo gotovo nemoguće, bilo biti ravnodušan. To vidim kao njegov ogroman uspjeh!", nastavljajući dalje da "kroz ratne i poratne krize njegovo svešteničko i episkopsko služenje nikada nije bilo ravnodušno posmatranje. Crkva u koju je vjerovao (i vjeruje) jeste živa Crkva, a nikako muzejski eksponat i robovanje tradicionalizmu. To je vizija Crkve koja prihvata rizike i odgovornosti datoga trenutka, Crkva tako potrebna savremenom čovjeku. Crkva kojoj se ne prosto pripada, već ona čija se stvarnost živi u sveobuhvatnosti naše egzistencije." O RAVNOTEŽI I ODLASCIMA: Ma koliko pojedini u Crkvi zamerali vladici Grigoriju da se ne ponaša konvencionalno, čak i ako to rade iz dobre namere podstaknuti nekom svojom idejom kakav bi jedan po njima vladika trebalo da bude, prenebregavaju da su takvi ljudi više nego potrebni Crkvi, da su neka vrsta mostova između nekih drugačijih svetova koji se svakako prožimaju, ali se neretko i sudaraju. Otuda to balansiranje između svetova nije lako, krije razne zamke, može dosta da košta, ali je neophodno. Vladika Grigorije se tokom prethodnih godina kalio i menjao. Sigurno da je nekada i grešio. Ali je pokazao da je moguće govoriti i kada drugi ćute, suprotstaviti se i kada to nije poželjno. I da zbog toga nećete završiti u nekom zabačenom kutku ničega. Prečesto se nedelovanje u društvu, unutar Crkve, skoro na svakom koraku, pravda time da se ne može ništa promeniti, da je suviše opasno, da to tako ne ide, da nismo mi ti koji smo odgovorni, zaslužni... Nema opasnije pojave u jednoj instituciji ili društvu nego ubeđenje drugih da su borba i kritika uzaludne, a da je različitost nepotrebna. Onima koji rade nasuprot ovakvih umrtvljujućih stavova treba odati počast jer... petlja je skupa reč. Eparhija frankfurtska i sve Nemačke dobija dobrog episkopa. A Crkvi i društvu bi išlo znatno bolje da je više onih koji se usuđuju da govore. O strani na kojoj je Vučić Kada je objavljeno da će vladika Grigorije otići u Nemačku, neki su posumnjali i da je to zato jer se zamerio Aleksandru Vučiću. Naime, on je retko kada krio da oseća animozitet prema predsedniku Srbije i načinu na koji ovaj vlada. Svojevremeno je u emisiji "Pressing" na N1 izjavio: "Imam protiv toga što ima dosta nametljivosti u njegovom nastupu, mnogo je na televiziji, suviše priča i vrlo je sposoban da sve pokrije. (...) Mislim da je pretjerao u pokrivanju medija. Vučić i ja nikad nismo bili na istoj strani. Od 1992. do danas. Ja kad sam bio za Evropu i demokratiju, on nije bio. Ja sam uvijek bio protiv Miloševića, nikad nisam bio za njega. Nisam ja naivan, on je ozbiljan, sposoban i opasan političar, sve prati i sve vidi. On zna da ja nisam za njega, baš me briga što zna." Kada je on to izjavio, nije bilo malo onih iz Crkve koji su hvalili Vučića ili su makar zahvalno ćutali. Do danas se situacija podosta promenila. Nedavno je za "Nedeljnik" kazao, odgovarajući na pitanje o predsedniku Srbije kako je "Napoleon Bonaparta svojevremeno rekao da se ne treba plašiti onih koji ne misle kao vi i to vam kažu, već onih koji ne misle kao vi a to neće ili ne smeju da vam kažu. Voleo sam da ponavljam svojim saradnicima: kad dođe faza da ne smete da mi kažete ono što mislite da mi neće prijati, menjajte me, pa makar silom! A vrlo lako dođe čas kad volimo da o sebi slušamo samo lepe reči. Iako je to prijatno, neopisivo je opasno za čoveka na vlasti. Jer, zasigurno, oko njega će sve manje biti prijatelja, a sve više laskavaca koji će ga odvesti u propast." Dobar duhovni savet, samo još da ima onih koji će ga čuti. Jelena JORGAČEVIĆ, VREME