Jump to content

Српска народна религија

Оцени ову тему


Препоручена порука


Kod nje dolaze JAVNE LIČNOSTI, jer Selma "saliva STRAVU": Ako olovo potamni biće problema!

Dom Selme Kovačević u sremskom selu Nikinci za mnoge je adresa nade na koju pokucaju kada izgube kormilo nad sopstvenim životom.

 

Bolest, ljubavni problemi, finansijska "glavobolja", neobjašnjivi strahovi, košmarni snovi, bezrazložne svađe sa najbližima, mučna potraga za poslom, neispunjena želja za roditeljstvom - samo su neki od "prizora" koji se ukažu na komadiću olova koje ova žena izliva. I tako, kaže, saliva stravu. Nestaju brige kao rukom odnešene.

Selma je dar nasledila od bake iz Bosne, iz sela Glodi, odakle je stigla u Nikince kada se udala za Sremca sa kojim je u srećnom braku. Od tada je prošlo nekoliko decenija i njenim domom protutnjalo na stotine vapaja za pomoć. Iz cele bivše Jugoslavije, pa i šire.

Neko ih je urekao
LJudi koji mi se obraćaju za pomoć uglavnom sumnjaju da ih je neko urekao, da im je nešto uvračao ili namestio, ali ne znaju ko. Znaju samo da im je odjednom sve u životu krenulo naopako. Depresivni su, nesrećni, ne mogu da spavaju, osećaju agresiju, ne mogu da dobiju decu, imaju panične napade, dešavaju im se tragedije. Kada salijem olovo, sve vidim.
Dolaze i javne ličnosti, pevačice, političari, ljudi iz podzemlja!
Preko praga njene kuće redovno dolaze "obični" ljudi, ali i mnoge javne ličnosti. Dolaze kao na kafu kod najbolje prijateljice. Dok nam glasno nabraja imena pevačica, političara, pa i ljudi iz podzemlja koji su joj stalni gosti, gleda nas pravo u oči.

- Nevolja ne pita ko se kako zove i čime se bavi, a meni je svaki čovek isto vredan. Svakome želim da pomognem - kaže Selma.

Tri kapi vode i 30 grama olova

I mi smo stigli kod nje na "seansu". Da vidimo kako izgleda to salivanje strave u kome ljudi traže odgovor i rešenje beznađa u koje su zapali.

Selma odvrće slavinu i pušta da kap vode sklizne u metalnu šerpu. Zavrće slavinu. Opet je odvrće i "hvata" još jednu kap. Zavrće slavinu. Pušta da voda potekne po treći put i spoji se sa prethodne dve kapi. Stavlja šerpu na šporet. Pita za ime.

Spušta komadić olova u vodu, pokriva glavu peškirom, olovo se otopilo!
- Molim se dragom Bogu za vas. Neka mi kaže šta se sa vama dešava i šta je u vašoj glavi. Da vam Bog i svi sveci daju zdravlje - izgovara Selma i spušta kašikom komadić olova u vodu.

Ono se topi. Glavu nam prekriva peškirom, a ruke obmotava istom pamučnom tkaninom. Na glavu nam stavlja šerpu skinutu sa ringle. Olovo se, kaže, istopilo.

Ako olovo skroz pocrni - ne valja!
- Dobro je, sija se. Malo je potamnelo, ali to nije strašno. Ako skroz pocrni, ne valja. To znači da postoji neka težina. Problem. Blokada. Borba. Bolest. I onda mora još dva puta da se izlije, da bi se skinula ta tama i muke nestale - kaže Selma i pokazuje nam 30-ak grama olova koje je, navodno, ogledalo našeg stanja.

Olovo se umota u nešto crveno, voda zalije.

Dobijamo nove instrukcije - da tri prsta tri puta umočimo u vodu i da ih stavimo u usta. Vodom zaliva sobnu biljku.

- Ako se za godinu dana osuši, neće valjati. Ukoliko nastavi da raste i sačuva zelenu boju, biće dobro - naglašava Selma i prevrće šerpu naopačke, da stoji tako 24 sata.


Tek posle toga može da se opere. Daje nam olovo i kaže da ga umotamo u nešto crveno, stavimo ispod jastuka, prenoćimo na njemu i ujutru damo sve od sebe da se prisetimo sna. Važno je da kada se probudimo ne pogledamo prvo u prozor, jer ćemo zaboraviti šta smo sanjali. A san će nam razrešiti sumnje ili probleme koje imamo. Posle toga, olovo se baca u reku. Da oteče. I sa sobom odnese sve što nas je mučilo. Da više ne boli.

novosti.rs

1617281738_izlivanje-olova-0602-2020-12.jpg

  • Збуњен 1
Link to comment
Подели на овим сајтовима

BLAGOVESTI

Dvanaest je Gospodnjih praznika, koji su posvećeni Hristu i Bogorodici. Među njih se ubrajaju Blagovesti.
Blagovesti (ili: blaga vest) znače radosno saznanje. Naime, prema Svetom pismu, na današnji dan je Deva Marija saznala da je, promišlju Božjom, u blagoslovenom stanju i da će roditi Sina. Vest joj je dojavio arhanđel Gavrilo.

S druge strane, na Blagovesti je održavan vedri i živopisni narodni običaj ranilo. Protivno ubeđenju da do Uskrsa nije uputno veseliti se, ranilo se vrlo veselo praznovalo. Ranilo bi počinjalo obično u ponoć, ili praskozorje, i to pesmom devojačkom, a završavalo u opštem veselju i razdraganosti. Ponekad u cik zore devojke bi uoči ovoga dana nakupile suvadi i drva, od kojih je razbuktavana velika vatra, obično na kakvom brdu ili seoskom raskršću. Uz vatru se veselilo i muško i žensko, a ponegde, uz mlade, i stariji. Bilo je uobičajeno da se vatra na ranilu ili bukari preskače. To je činjeno radi zdravlja, ali i da ljude, kako se verovalo, ne bi te godine ujedale zmije.
U narodu Blagovesti važe i kao dan koji se svetkuje zbog zmija, pa je ovoga dana bilo zabranjeno pominjanje njihovog imena, jer se verovalo da se ovoga dana bude iz zimskog sna svi gmizavci. U raznovrsnim verovanjima se zanim-ljivošću izdvaja ovo, uglavnom svuda poznato, koje kazuje da se noću uoči Blagovesti može videti da gori vatra na onim mestima gde se nalazi zakopano kakvo blago
 Mile Nedeljković, etnolog

Link to comment
Подели на овим сајтовима


Tradicionalizam kao novi pank

Marko Tanasković
18.12.2020. 

Teror liberalizma raspomamio se do te mere da je proizveo kontraefekat, pa su mladi počeli sve češće da se odmeću u tradicionalizam, kao vid protesta protiv jednoumlja
Prema nedavnoj studiji američkog istraživačkog centra Pju, koji se bavi proučavanjem društvenih i demografskih trendova u SAD, najnovija generacija mladih, tzv. generacija Z (oni rođeni od 1997. naovamo), prva je generacija u poslednjih sto godina koja je, u pogledu društvenih vrednosti i političkog opredeljenja, značajno konzervativnija od generacije koja joj je prethodila, tzv. milenijalaca. Listovi poput Njujork tajmsa i Vašington posta koji su preneli ovo istraživanje smatraju da razlog za ovaj povratak konzervativnih uverenja i političkih stavova kod mladih pre svega treba tražiti u porastu populizma i desničarske retorike koju je oličavao Donald Tramp tokom svog predsedničkog mandata, ali i u činjenici da demografski trendovi, na duži rok, favorizuju porodice sa konzervativnim vaspitanjem jer one u proseku imaju više dece nego porodice liberalno orijentisanih pojedinaca.

Čini se ipak da zec leži u nekom drugom grmu, odnosno da se teror liberalizma i političke korektnosti raspomamio do te mere da je proizveo kontraefekat, pa su mladi počeli sve češće da se odmeću u tradicionalizam i konzervativizam kao vid protesta protiv jednoumlja i onoga što se jedino može opisati kao flagrantno kršenje svih božanskih i prirodnih zakona. Na Zapadu, gde danas devojke prave selfije da se pohvale na društvenim mrežama posle abortusa i gde je nepristojno reći da imate mamu i tatu, a ne roditelja broj jedan i dva, klatno je predugo protivprirodno gurano na stranu promiskuiteta, neobuzdanog hedonizma, otuđenosti, sebičnosti, nihilizma i vulgarnog materijalizma, pa je bilo logično za očekivati da se stvari iz te krajnosti, pre ili kasnije, počnu vraćati u ravnotežu.

Na kraju krajeva, u prirodi je mladosti da se pobuni protiv vrednosti i autoriteta svojih roditelja i društva u celini. Nekada, nakon Drugog svetskog rata, te su vrednosti bile pretežno konzervativne i kolektivističke, pa je u skladu sa tim pobuna, koja je usmeravala kontrakulturu hipika i pank pokreta, bila individualistička, liberalna i progresivistička u svojoj srži. Danas stvari stoje značajno drugačije, te su staromodne, tradicionalne vrednosti postale svojevrstan pank.

Drastična promena
Moram priznati da me je ova vest iskreno obradovala, jer je dala potvrdu da je ono što već duže vreme primećujem kao lokalni fenomen u Srbiji zapravo deo širih, globalnih kretanja i zeitgeist-a. Sve češće mi se dešava da, kada preko društvenih mreža i na različitim tribinama i skupovima upoznajem ljude koji su značajno mlađi od mene (starosti od 20 do 30 godina), otkrivam da što je osoba obrazovanija i inteligentnija, to je veća verovatnoća da je tvrdo nacionalno orijentisana i privržena tradicionalnim vrednostima.

To je drastična promena u odnosu na vreme kada sam ja bio u tom životnom razdoblju i kada smo nakon petooktobarske „revolucije“ sa svih strana učeni da su nacionalno osećanje i tradicija nešto nazadno i nekompatibilno sa savremenim svetom, čega se treba odreći ako se želi bilo šta postići u životu. Govorili su nam da „Evropa nema alternativu“ i da ćemo, ako bespogovorno pratimo modu i popularnu kulturu koje stižu sa Zapada, sprati sa sebe vonj balkanske palanke i naprečac postati građani sveta. Sećam se vrlo dobro teksta koji sam napisao 2006. za časopis Evropa nacija  u kome sam lamentirao nad činjenicom da među mojim vršnjacima ima mnogo više onih koji bez problema mogu da navedu šest glavnih likova američke humorističke serije „Prijatelji“ nego onih koji mogu da navedu isti broj srpskih manastira i crkava na Kosovu i Metohiji.

Studenti tokom zajedničkog fotografisanja za zastavom Srbije ispred Pećke patrijaršije prilikom posete Kosovu i Metohiji, 29. mart 2019. (Foto: Katarina Steljić/Novi Standard)
Studenti tokom zajedničkog fotografisanja za zastavom Srbije ispred Pećke patrijaršije prilikom posete Kosovu i Metohiji, 29. mart 2019. (Foto: Katarina Steljić/Novi Standard)
U međuvremenu, nešto se krupno promenilo. Operacija promene svesti srpske omladine i nametanje kompleksa inferiornosti, uprkos desetinama miliona dolara uloženih u tu namenu, izgleda nije urodila plodom, pa su mladi sve masovnije počeli da se vraćaju veri, tradiciji i naciji, jer su videli na primeru starijih generacija kuda vode bespuća liberalizma, ateizma i samoporičućeg kosmopolitizma i jugoslovenstva. Dešavanja na ovogodišnjim litijama u Crnoj Gori, kada su mim stranice i internet portali odigrali možda i ključnu ulogu u oslobađanju naroda od straha i stvaranju pobedničke energije koja vrca od duhovitosti i vedrine, pokazala su da je ta patriotska omladina i te kako sposobna da, u sadejstvu sa Crkvom, inicira krupne političke promene.

Slično se dogodilo i u Srbiji na julskim protestima protiv korona mera, kada su se, naizgled, niotkuda pojavili neki novi klinci, mahom nestranački opredeljeni, koji su se neustrašivo sukobljavali sa policijom, usput pevajući o Kosovu i srpstvu, što je u podjednakoj meri užasnulo i vlast i N1 opoziciju, koje su ih brže-bolje označile kao desničare i ekstremiste.

Kao što je Čerčil proročki predvideo da će fašisti budućnosti (odnosno naše sadašnjosti) biti oni koji sebe nazivaju antifašistima, isto tako je sasvim jasno da današnji autentični buntovnici nisu oni među omladinom koji izgledaju i ponašaju se u skladu sa uvreženim predstavama o buntovnicima iz holivudskih filmova i muzičkih spotova. To nisu oni koji se tetoviraju, imaju pirsinge ili se beslovesno prepuštaju stihiji promiskuiteta, alkoholizma i narkotika, već oni trezveni i trezni mladi ljudi koji su pristojno odeveni i koji odlaze nedeljom na liturgiju, koji vode zdrav život u zdravom telu, koji čitaju knjige i koji umeju pravilno da se izražavaju, oni koji odlično govore strane jezike ali ne razmišljaju tuđinski već isključivo iz srpskog stanovišta, koji su svesni svojih korena i koji ne beže od porodičnih, društvenih i nacionalnih obaveza i dužnosti.

Oni su ti koji ponosno i bez velike pompe plivaju uzvodno, protiv globalne struje (post)modernosti i banalnosti, udarajući prkosno kontru (zlo)duhu epohe ogoljenog, potrošačkog materijalizma i sveopšteg nihilizma. Oni još uvek nisu u većini, verovatno nikada neće ni biti, ali ima ih sve više, međusobno se prepoznaju i pronalaze i, u skladu s tim, samopouzdanje im nezadrživo raste.


Omladina u tradicionalnim nošnjama na Svetosimeonovskom saboru u Podgorici, 29. februar 2020. (Foto: Boris Musić/mitropolija.com)
Uostalom, kako zapaža ruski istoričar i etnolog Lav Gumiljov, dovoljno je deset odsto pasioniranih da razbudi ceo jedan narod. Još uvek ih ne možete videti u udarnim terminima televizijskih kanala i na naslovnim stranicama najtiražnijih listova i najuglednijih magazina (gde su i dalje dominantni oni ofucani titoistički mudraci opšte prakse koji nam samozadovoljno i samoživo poručuju da je „otadžbina tamo gde je dobro, a ne gde su sarme“), ali njihov glas i njihov pogled na svet probijaju se polako ali nezaustavljivo sa margina društvenih mreža, internet portala i Jutjub kanala ka glavnom toku srpske kulture i javnog delovanja. U tom proboju, njihovi glavni aduti su: ljubav prema otadžbini i sopstvenom narodu, superiorno obrazovanje, mladalačka odvažnost, vedrina, iskrenost, moralna neiskvarenost i specifičan smisao za humor onih koji nemaju previše da izgube.

Buduća srpska elita
Naravno, sistem im u tom probijanju sprema brojne prepreke i zamke, i moraće, pre svega, da nauče da podnose kako manje sposobni a podobniji od njih munjevito prave karijere i dobijaju, putem zakulisnog delovanja zamršenih, isprepletanih mreža partijskih nomenklatura, nevladinih organizacija i moćnih stranih ambasada, bolje prilike za akademsko napredovanje, unosne stipendije i pristup međunarodnim fondovima za realizaciju različitih projekata, kako naučnih tako i umetničkih.

Moraće, takođe, da se naviknu na relativnu anonimnost, barem u početku, jer ma koliko šarmantni, elokventni i fotogenični bili, televizije i novinari će uvek pre za izjavu ili gostovanje zvati one proverene kadrove, koji ne talasaju i koji ne izlaze previše iz spolja zacrtanih narativa i politički korektnih okvira. Moraće da prihvate da u najvećem broju slučajeva rade bez bilo kakve naknade i konkretne finansijske i logističke podrške, u svoje slobodno vreme, poslove od ogromnog nacionalnog značaja i za opšte dobro, boreći se za istinu protiv domaćih autošovinista koji su obilato novčano podmazani spolja i koordinisani u svom delovanju sa različitim obaveštajnim centrima.

Sve te projektovane poteškoće i trnje posuto po njihovim putevima i stazama imaju za cilj da ih u jednom trenutku slome, da ih nateraju da zagrizu udicu i da prihvate neku od brojnih nepristojnih ponuda koja će zauvek kompromitovati njihove principe ili ih oterati u potpuno razočaranje i pasivizaciju. Drugim rečima, treba ih naterati da se „prodaju“ ili da se predaju, baš kao što je bilo i sa izvornim pankerima, među kojima je bilo onih kojima je muzička industrija komercijalizacijom otupela oštricu i subverzivnost, ali i mnogo onih koji su nestali jer nisu želeli da se prilagode i razvodne svoju esenciju tako da se ona uklopi u malograđanske modele uspeha.

Oni koji uspeju da odole svim iskušenjima i preteknu iz ove savremene „seče knezova“ sasvim sigurno će činiti buduću elitu našeg naroda i predvodnike duhovnog ustanka koji nas tek očekuje. Svi mi stariji kojima je zavetno srpstvo na srcu treba da im pomognemo u afirmaciji i da im olakšamo i ubrzamo put za njihov „marš kroz institucije“. Ta elita u nastajanju biće, nadajmo se, u podjednakoj meri rodoljubiva i moderna, dovoljno čvrsta da onemogući prevelika podvijanja i ustupke zahtevima duha vremena, ali i dovoljno gipka da izbegne nepotrebno lomljenje usled preterane krutosti i autizma; ona će imati prevashodni zadatak da u sebi pomiri demokratsko i građansko sa tradicionalnim i nacionalnim.

Građani sa trobojkama i crkvenim zastavama tokom litije ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja, Podgorica, 23. avgust 2020. (Foto: Jovan D. Radović/mitropolija.com)
Građani sa trobojkama i crkvenim zastavama tokom litije ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja, Podgorica, 23. avgust 2020. (Foto: Jovan D. Radović/mitropolija.com)
Ako uspeju da spoje beskompromisno i romantično rodoljublje sa autentičnom građanskom kulturom, odnosno da ga oplemene znanjem i osećajem za savremeni svet, kao što je bio slučaj sa srpskom elitom krajem 19. i početkom 20. veka, onda ne treba da se plašimo za ovu zemlju i budućnost naše dece.

 Izvor Pečat

 
 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

OBIČAJI KOD SRBA – SEOSKA SLAVA (LITIJA)
Kao i srpske porodice i srpska sela imaju svoje slave (crkvena slava, litija, zavetina) Najrasprostranjenija i najznačajnija je nekada bila zavetina.

Zavetina Značenje
I seoska slava se praznuje u čast sveca zaštitnika sela, a sama reč „zavetina“ navodi na pomisao da je praznik nastao u vezi sa nekim zavetom. Suočeni sa nekom katastrofom ili nesrećom koja je zadesila selo (epidemija ljudi ili stoke, grad, poplava) seljaci su se obraćali nekom svecu za pomoć zavetujući  mu se da će praznovati njegov dan ako usliši njihove molitve i to su činili svake godine.

Za seljake je to bio i značajan društveni dogadjaj. Svečari su toga dana kada je vladalo veselo i svečano raspoloženje, primali mnogobrojne goste, a celo selo je  bilo domaćin. Na sboru ili vašaru je svirala muzika, igralo s u kolu a mladi su se upoznavali i zaljubljivali.

Religijska sadržina zavetine se sastoji u kolektivnoj molitvi koja se najčešće održava noć u oči praznika kada se seljaci okupljaju oko svetog seoskog drveta(zapisa) ili  kod crkve. Domaćin slave ili sveštenik zapali sveću, uzme kadionicu sa tamjanom i okadi sve učesnike obreda koji mole Boga da im podari blagostanje u narednoj godini (bogatu letinu,plodnost stoke, dobro zdravlje).

Potom je sledila LITIJA, nošenje krsta.

Litije Značenje
Pa šta su litije? Litije su svečana povorka vernika.

Tada bi se formirala povorka(uglavnom od muškaraca) po utvrdjenom redosledu, koji nije svuda isti. Krstonošama su podeljeni krstovi, ikone,crkveni barjaci i pošto bi tri puta obišli oko glavnog zapisa ili crkve,učesnici liturgije bi krenuli u obilazak seoskog atara. Idući kroz polja, pevali su i molili Boga da im podari dovoljno kiše za rast useva.

Ophod se završavao kod glavnog zapisa odakle je i krenuo i tu se onda priredjivala  kolektivna gozba. Lomio se slavski kolač i deo prelomljenog kolača se davao novoizabranom domaćinu slave, a ostatak bi pojeli prisutni.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

On 5.4.2021. at 13:34, Božena рече


Kod nje dolaze JAVNE LIČNOSTI, jer Selma "saliva STRAVU": Ako olovo potamni biće problema!

Dom Selme Kovačević u sremskom selu Nikinci za mnoge je adresa nade na koju pokucaju kada izgube kormilo nad sopstvenim životom.

 

Bolest, ljubavni problemi, finansijska "glavobolja", neobjašnjivi strahovi, košmarni snovi, bezrazložne svađe sa najbližima, mučna potraga za poslom, neispunjena želja za roditeljstvom - samo su neki od "prizora" koji se ukažu na komadiću olova koje ova žena izliva. I tako, kaže, saliva stravu. Nestaju brige kao rukom odnešene.

Selma je dar nasledila od bake iz Bosne, iz sela Glodi, odakle je stigla u Nikince kada se udala za Sremca sa kojim je u srećnom braku. Od tada je prošlo nekoliko decenija i njenim domom protutnjalo na stotine vapaja za pomoć. Iz cele bivše Jugoslavije, pa i šire.

Neko ih je urekao
LJudi koji mi se obraćaju za pomoć uglavnom sumnjaju da ih je neko urekao, da im je nešto uvračao ili namestio, ali ne znaju ko. Znaju samo da im je odjednom sve u životu krenulo naopako. Depresivni su, nesrećni, ne mogu da spavaju, osećaju agresiju, ne mogu da dobiju decu, imaju panične napade, dešavaju im se tragedije. Kada salijem olovo, sve vidim.
Dolaze i javne ličnosti, pevačice, političari, ljudi iz podzemlja!
Preko praga njene kuće redovno dolaze "obični" ljudi, ali i mnoge javne ličnosti. Dolaze kao na kafu kod najbolje prijateljice. Dok nam glasno nabraja imena pevačica, političara, pa i ljudi iz podzemlja koji su joj stalni gosti, gleda nas pravo u oči.

- Nevolja ne pita ko se kako zove i čime se bavi, a meni je svaki čovek isto vredan. Svakome želim da pomognem - kaže Selma.

Tri kapi vode i 30 grama olova

I mi smo stigli kod nje na "seansu". Da vidimo kako izgleda to salivanje strave u kome ljudi traže odgovor i rešenje beznađa u koje su zapali.

Selma odvrće slavinu i pušta da kap vode sklizne u metalnu šerpu. Zavrće slavinu. Opet je odvrće i "hvata" još jednu kap. Zavrće slavinu. Pušta da voda potekne po treći put i spoji se sa prethodne dve kapi. Stavlja šerpu na šporet. Pita za ime.

Spušta komadić olova u vodu, pokriva glavu peškirom, olovo se otopilo!
- Molim se dragom Bogu za vas. Neka mi kaže šta se sa vama dešava i šta je u vašoj glavi. Da vam Bog i svi sveci daju zdravlje - izgovara Selma i spušta kašikom komadić olova u vodu.

Ono se topi. Glavu nam prekriva peškirom, a ruke obmotava istom pamučnom tkaninom. Na glavu nam stavlja šerpu skinutu sa ringle. Olovo se, kaže, istopilo.

Ako olovo skroz pocrni - ne valja!
- Dobro je, sija se. Malo je potamnelo, ali to nije strašno. Ako skroz pocrni, ne valja. To znači da postoji neka težina. Problem. Blokada. Borba. Bolest. I onda mora još dva puta da se izlije, da bi se skinula ta tama i muke nestale - kaže Selma i pokazuje nam 30-ak grama olova koje je, navodno, ogledalo našeg stanja.

Olovo se umota u nešto crveno, voda zalije.

Dobijamo nove instrukcije - da tri prsta tri puta umočimo u vodu i da ih stavimo u usta. Vodom zaliva sobnu biljku.

- Ako se za godinu dana osuši, neće valjati. Ukoliko nastavi da raste i sačuva zelenu boju, biće dobro - naglašava Selma i prevrće šerpu naopačke, da stoji tako 24 sata.


Tek posle toga može da se opere. Daje nam olovo i kaže da ga umotamo u nešto crveno, stavimo ispod jastuka, prenoćimo na njemu i ujutru damo sve od sebe da se prisetimo sna. Važno je da kada se probudimo ne pogledamo prvo u prozor, jer ćemo zaboraviti šta smo sanjali. A san će nam razrešiti sumnje ili probleme koje imamo. Posle toga, olovo se baca u reku. Da oteče. I sa sobom odnese sve što nas je mučilo. Da više ne boli.

novosti.rs

1617281738_izlivanje-olova-0602-2020-12.jpg

Kakva je poenta ovog posta?

Link to comment
Подели на овим сајтовима

@Ayla  Pored toga što se smatra za ''magičnom'' medicinom, to je i duhovna metoda. Obično je vezana za naše muslimane ali rade i pravoslavci.  Smatraju da će im pomoći protiv nemira, straha, nesanice, trzanje u snu, glavobolja, depresija, tikovi… samo su neke od pojava koje se na našim prostorima od vajkada leče specifičnom metodom – salivanjem straha, ili kako se na nekim mestima kaže salivanjem strave.
 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

пре 7 минута, Božena рече

@Ayla  Pored toga što se smatra za ''magičnom'' medicinom, to je i duhovna metoda. Obično je vezana za naše muslimane ali rade i pravoslavci.  Smatraju da će im pomoći protiv nemira, straha, nesanice, trzanje u snu, glavobolja, depresija, tikovi… samo su neke od pojava koje se na našim prostorima od vajkada leče specifičnom metodom – salivanjem straha, ili kako se na nekim mestima kaže salivanjem strave.
 

Ti ovo meni ozbiljno objasni, je li?
Salivanje strave... olovo?
Draga Božena... ao!
Pa gdje im je izabrani ljekar... ili sveštenik, ljudima od vjere? (kako ko želi)

Link to comment
Подели на овим сајтовима

''...Лазарева субота и Врбица
Хришћански празник Лазарева субота празнује се као посебан, веома живописан пролећни празник, познат под именом Врбица. Лазарева субота или Врбица слави се у суботу уочи празника Цвети, који увек пада у шесту недељу Часног поста. Овај празник је посвећен успомени на дан када је Христос васкрсао Лазара из Витаније, који је четири дана био мртав, и на улазак Христов у Јерусалим, где су га деца свечано дочекала и поздравила машући палминим гранама. У нашој традицији, палмине гране замениле су младе врбове гране, тзв. врбице. До Другог светског рата Врбица се прослављала и као школска свечаност. Деца су се, лепо обучена и украшена звончићима, кретала у поворкама и проводила време у игри и песми. Врбове гранчице убране на Лазареву суботу носиле су се и благосиљале у цркви, а потом су чуване по кућама. Најчешћи обичаји на тај дан код Срба у Мађарској били су: ложење
ватре на сокацима, лупање у металне предмете, чишћење дворишта и башти и паљење ђубрета. У Сентандреји су деца тога дана ишла у леквари. Занимљиво је да нико од саговорника није споменуо ове обичаје. Претпостављам да су они ишчезли из њихових сећања заједно са лазарицама и многим другим живописним обичајима, раније потврђеним код Срба у Мађарској. Ипак, сви саговорници који су у својим казивањима поменули Лазареву суботу говорили су са посебном радошћу о Врбици, као о типичном
дечјем празнику. Деца су на тај дан увек добијала ново одело, а понегде и друге поклоне. Интензитет и радост празника и празничних обичаја доводе се, пре свега, у везу са бројем присутне деце. У годинама када је деце било све
мање или када их (на неким местима) више није било уопште, празнични обичаји сведени су на минимум.
„Као деца смо се увек радовали за Врбицу, због тога што увек
смо добили нешто за Врбицу. Кад смо ишли на Врбицу, код крста смо ишли увек, и тамо се разделило врба, и онда смо је донели у цркву. Ал деца добила још посебно колача, чоколада, и шта ја знам, то се добије у цркви. Кад је то неки дечји празник, дечје... А да ли сте имали звончиће? Звона, то смо имали, да, да. На траци, тробојници, или у руци? Да, у руци, у руци. А није било звончића око врата? Не, није око врата, није. То смо имали од куће, оне бронзе или... Мени деда дао, јел (или) мајка ми дала
велику бронзу, и са тим смо лупали.“
(Милан Јурковић, 1933, Калаз)
„За Врбицу, Врбица, то је Лазарева субота, то је био велики дечји
празник увек. Јер онда су се деца, школци, причешћивали. Онда
је било раније литургија у осам сати, јер иначе је у десет, пошто
за причешће не може се јести, и ту да децама, да је лакше. И онда,
за Врбицу су сва деца била обучена нова од главе до пете. Све је
било ново на њима, и ми кад смо ишли у школу у оно доба, онда
смо имали дечја предавања (приредбе) за Божић и за Ускрс. И
имали смо сиромашне деце, који нису имали могућности да... Не
би могли имати могућности чак ни у школу да дођу, пошто нису
били родитељи у тим стању да су могли да и (их) обуку и да им
купе ципеле, и тако даље што је потребно... И од оног прихода
што смо ми добили за улазнице, јер то добровољни прилози били,
то је се добило за Божић, и за то су обукли ту сироту децу за
Ускрс, а од ускршњих прихода за Божић... Да, купили оно што је
најпотребније да могу да дођу у школу. И онда су и та деца увек
била обучена. После подне је била Врбица, кренуло се из цркве
обично у три сата, са литијом се ишло код крста. Онда тамо би
била спремљена врбица, тамо би било једно кратко појање, и
носили смо врбицу у цркву. Тамо се ставила на сто, и сутрадан
ујутру се секла и делила на Цвети врбица.“
(Радојка Њари, 1930, Помаз)
„У Ловри је на дан Лазареве суботе било, је била литургија,
разуме се, и већ је преподне црквењак се постарао да девојке
изађу поред Дунава и да плету венце за литије, за крстове и за
икону целивајућу. Прале се, чистиле се, дугачке свилене траке
шарене, разни боја, и то је висило. А од чега су венци били? Од
врба, од врбице... И ондак још преподне, после службе, литургије, црквењак би изашао вани поред насипа, тамо је било пуно врба, насеко гранчице и гране; с тим се украсиле, на пример, две певнице и пролаз, према женској цркви. Онда, за ову прилику, два велика догађаја има за децу. Једна је слава за Вeлику Госпојину, а (у) првом реду за Врбицу. Онда су куповали децама одећу, ципеле, да буду у новом, да се мало обнове, и то је кад било у Ловри. Онда, добрим (доста) пре почетка, деца се
скупљала код цркве и чекали су да кренемо. И онда, сама су деца ишла према Дунаву, ван села, и онда по насипу смо одали,
пешачили на крају села. Онда смо се нормално поређали и са
свештеником и појцем. Одрасли нису ишли по Ловри, такође није обичај. Сад ваљда у задње време нешто се кренуло да и одрасли иду, а то би било право да сви верници иду, као што је и сам догађај пореклом. Онда после Цвети. Дакле, у Цвети у Ловри је такође обичај...
Онда се сви причесте, онда је највећи број причесника, и онда
после литургије се поделе црквене ствари за чишћење, за прање, и онда то деца разносе по кућама. Девојке су обикле добити по једно кандило и по један чирак метални, и то се за Велику среду требало све вратити, очистити. Велики понедељак или уторак се вршило велико спремање у цркви. Црквењак је сакупио девојке и то се за један дан урадило.“
Касније, у разговору о црквеном појању, исти саговорник помиње празнично појање на Врбицу.
„На Врбицу се појало „Прежде шести ден битија пасхи”. Мој отац је здраво добро умео појати. Јако лепо умео и волео појати. Најежила се кожа човеку кад смо то чули. И просто смо
очекивали да то буде и волели смо то. (А је л то знало онако и
остало друштво из цркве да помало поји?) Па, појединци су
обикли пратити.“
(Никола Бајронт, 1947, Ловра)
Иако су дечји звончићи један од најтипичнијих елемената овог
празника и спомињу се у литератури о обичајима Срба у Мађарској, ниједан од ових саговорника их не спомиње. Следећа саговорница је чак нагласила да
су код њих, у Чобанцу, на Врбицу звонила црквена звона, али да није било дечјих звонића.
„А како су деца за Врбицу код вас носила звонца? Је л су била
онако у рукама, или су носили звона од коња, она велика
звона? Није ни било Врбице у Чобанцу. А у Помазу? Око крста
врбица ишла. А каква су звона била, јесу ли звонила деца? Ја
нисам имала. Онако звона звонили, а ми деца нисмо имали звона. Знаш што се још сећам, кад смо ишли у школу на Цвети, ондак увек Мандић, Нађин отац, он био богат, знадеш, па кад смо били мала деца, изашли смо из цркве на мињоне, оне мале колачиће, знадеш. То он купио колико деце било, тако кад смо изашли из цркве, и то сваки добио. Кад је то било? На Цвети.“
(Љубица Липтак-Величковић, 1929, Чобанац)
Прича о мињонима је занимљива, јер је и после смрти поменутог господина Мандића настављена ова традиција − да се деци на Цвети деле мињони. Ово је леп пример тога како неки нови обичаји постају део традиције.
„Знате шта ми је причала наша Марица што ради у музеју?
Она ми је казала да је на Цвети Мандићкин отац давао деци
мињоне. Да ли се ви тога сећате? То још и дан-данас постоји да на Лазареву суботу, на Врбицу, ондак добијају деца мињоне, то је било већ онда...“
(Радојка Њари, 1930, Помаз)
„Пошто је тамо12 било мало верника, како сте обављали тамо,
како су изгледали тамо ускршњи празници? У оно време када
сам ја био? У оно време када сам ја тамо био, било је још деце...
Пре него што су се наши родили, је ли? Сада су већ одрасли, је
ли? Онда смо лепо одржали...“ (прота Илија Минчовић, 1927, Сентандреја)...'' - Милеса Стефановић-Бановић, ''Ускршњи обичаји – слике из сећања Срба у Мађарској''.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Креирај ново...