Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'iznad'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Na nebu iznad Moskve upriličen je u subotu uveče veličanstven vatromet povodom Dana pobede u II svetskom ratu. Jubilarna 75. godišnjica nije proslavljena na uobičajen način, velikom vojnom paradom na Crvenom trgu i maršem veterana i njihovih potomaka. U Rusiji su na snazi vanredne mere zbog pandemije koronavirusa, od koga je do sada obolelo preko 200.000 ljudi a umrlo skoro 2.000. Spektakl na nebu iznad Moskve NOVA.RS Na nebu iznad Moskve upriličen je u subotu uveče veličanstven vatromet povodom Dana pobede u II svetskom ratu.
  2. U Kairu je u toku 31. svetska islamska konferencija na temu Nadležnost i obaveznost izgradnje države. Islamsku zajednicu Srbije predstavlja muftija Mustafa ef. Jusufspahić. Konferenciju, koja se održava 15. i 16. septembra, je organizovalo Ministarstvo vakufa Republike Egipta na čelu sa ministrom Vakufa šeih Muhamedom Muhtar Džumom, a pod pokroviteljstvom predsednika Egipta. Konferenciji prisustvuju ministri i muftije iz 55 država i preko 159 islamskih učenjaka. Muftija Jusufspahić je u svom obraćanju, nakon zahvale Allahu i salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kazao da mu je velika čast što se susreće sa prisutnima na skupu u Kairu te je sve poselamio u ime muslimana Srbije. Muftija je na početku istakao plemenitost organizatora koja se ogleda u pozivu za učešće jednoj maloj zajednici muslimana, poput Islamske zajednice Srbije, koja broji oko 600 hiljada pripadnika, gde im je data mogućnost da se obrate na ovako velikom i važnom skupu. „Mi (muslimani) moramo da prihvatimo obavezu da učestvujemo u izgradnji država (u kojima živimo) zarad Allaha, zarad budućnosti, zarad naše dece. Ja ne verujem u nešto što danas nazivaju modernim islamom. Islam je dat za sva vremena i kao takav ostaće kao put do Allaha.“, kazao je, između ostalog, muftija Jusufspahić. U daljem obraćanju, muftija je ukazao na neispravnost i opasnost uzdizanja nacionalizma i stavljanja pripadnosti naciji ispred islama. Muftija je spomenuo odnos države i Islamske zajednice Srbije gde je pohvalno govorio o ponovnom uspostavljanju verske službe unutar vojnih snaga. Muftija beogradski i vojni se danas susreo i sa ministrom Vakufa Egipta, muftijama Omana i Malezije.
  3. Nakon jutrošnjeg incidenta na aerodromu Ečka kada je tokom izvođenja leta smrtno nastradao Vladimir Bulat, kako saopštava Ministarstvo odbrane, došlo je do udesa helikoptera Gazela u rejonu sela Rutevac kod Aleksinca. Prilikom redovne letačke obuke i vežbe „vanaerodromsko sletanje“ došlo je do oštećenja helikoptera gazela Ho-42 iz 98. vazduhoplovne brigade Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane, oko 19.10 časova, u rejonu sela Rutevac u opštini Aleksinac. U helikopteru su bila dva člana posade koji prema prvim pregledima nemaju težih povreda i koji su van životne opasnosti.
  4. Piloti borbenih aviona Ratnog vazduhoplovstva Grčke izveli su preključe ujutru prve probne letove iznad Severne Makedonije što predstavlja početak priprema za izvršavanje zadataka kontrole vazdušnog prostora koje su Grčka i Severna Makedonija dogovorile početkom aprila ove godine. Tada je saopšteno da će grčki lovci započeti zaštitu severnomakedonskog neba kada ova bivša jugoslovenska republika postane članica NATO što bi moglo da se dogodi do kraja godine. Probni letovi izvršeni su višenamenskim borbenim avionima F-16 Block 52+ iz sastava 337. eskadrile ‘’Fantasma’’, 110. borbenog puka, grčkih Taktičkih vazduhoplovnih snaga koja je stacionirana u vazduhoplovnoj bazi Larisa, u centralnoj Grčkoj. Severnomakedonska novinska agencija MIA prenela je izjavu iz Ministarstva odbrane Severne Makedonije da su letovi izvršeni u okviru priprema i ostvarivanju uslova Republike Severne Makedonije iz oblasti avijacije kao ravnopravnog člana sistema kolektivne bezbednosti. U Ministarstvu odbrane je potvrđeno da su izvršena dva preleta kako bi se testirali radari i komunikacija odnosno da bi se proverilo da li postoje sektori koji nisu pokriveni sistemom za osmatranje što bi moglo da napravi nepotpunu radarsku sliku. Grčki list Ekathimerini preneo je informaciju da će se u narednih nekoliko meseci probni letovi nastaviti. Živojin BANKOVIĆ
  5. Četiri duge godine traje let helikoptera koji je zavio u crno ne samo porodice stradalih, nego i moralnost i pravdu u Srbiji. Za sve to vreme nije bilo hrabrosti, volje i prostora da se stvari predstave pravim imenom, izbaci istina na svetlost dana i javnosti prezentuje sve ono što bi omogućilo da se Omerova posada i putnici najzad prizemlje i počivaju u miru. Podsetimo se toka dešavanja nakon tragedije. Tadašnji premijer, kome niko nije iznad zakona, osim naravno njega samog, između ostalog je rekao da ne da Lončara i Gašića optuživši stručnu javnost da ih krivi samo zato što su želeli spasiti bebu. Posebno je bila karakteristična naoko nesuvisla izjava: „Da sam i ja bio na Dikovićevom mestu isto bih, kao i Bandić, naredio da helikopter poleti“. U suštini, to su bile jasne poruke i Dikoviću i tužilaštvu posle koje su se ućutali, iako je bilo mnogo razloga da progovore. Retki pojedinci su upozoravali da nisu oni odgovorni zbog „dobrih namera“, već zato što su beba, medicinari i avijatičari poginuli! A Diković nije ni bio u lancu komandovanja jer je zaobiđen, dok je Bandić, sa odmora, naređivao nešto za šta uopšte nije nadležan. O tome koliko je stradanje Omerove posade bilo popločano dobrim namerama Gašića i Lončara, a koliko njihovim političkim marketingom, svedočiće cela nacija. Pre ili posle napredne ere. Posle svega, predsednik je odlikovao „pijanu“ posadu, dok je Gašić kasnije smenjen zbog primitivne opaske o klečanju novinarki, pa je morao izdržati celu godinu i po bez funkcije da bi potom dobio nameštenje za direktora BIA. Bandić je premešten u Brisel sa više nego atraktivnim primanjima vojne diplomatije, dok je Diković, uz sve ostalo, i kroz disciplinski postupak definitivno zgazio vojničku čast. Tužilaštvo je aktere tragedije opralo od krivice, što je bilo i očekivano nakon reakcije premijera i njegovog neformalnog uputstva za postupanje. Javnost i mediji se tek ponekad sete tragedije, a žrtve i dalje čekaju pravdu kojoj niko nije izmakao! Na osnovu svih informacija dostupnih javnosti, izjava aktera, nalaza komisija i saznanja o dešavanjima iza kulisa, može se izvesti zaključak o uzrocima i odgovornosti učesnika ovog zadatka koje nadležni organi iz nekog razloga nisu želeli da vide. Svi uzroci udesa se u najkraćem mogu svesti na sledeće: (1) urađen je niz propusta u izdavanju i prihvatanju zadatka, komandovanju, pripremi posade za let, praćenju uslova, komunikaciji i toku izvršenja zadatka; (2) nepovoljni meteorološki uslovi za letenje; (3) greška posade u upravljanju letelicom i pad u nepravilan položaj usled gubitka prostorne orijentacije (kao posledica prethodnih uzroka). Odgovornosti ima na svim nivoima. Gašić je naređujući zadatak bez znanja načelnika Generalštaba uzurpirao predsednička ovlašćenja u komandovanju Vojskom koja mu nisu bila prenesena, te tako, mimo svih procedura i hijerarhijskog utemeljenja u zakonu, grubo prekršio osnovna načela komandovanja, jednostarešinstvo i subordinaciju. Ako u ovome nije bilo zloupotrebe položaja odgovornog lica, zloupotrebe službenog položaja ili trgovine uticajem, u čemu ima? Bandić je suprotno nadležnostima i ovlašćenju, prihvatio zahtev ministara i direktno, bez znanja Operativnog dežurnog tima (ODT) i komandanta Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane (RV i PVO), izdao naređenje posadi za izvršenje zadatka, čime je izvršio teži oblik povrede vojne discipline i doveo nadređene pred svršen čin. Tragediji je doprinelo i Bandićevo menjanje mesta sletanja mimo najave leta i odluka vođe posade tokom leta! Navedeni propusti bi trebali biti dovoljni da mu najblaža disciplinska mera bude vraćanje u prethodni čin, ali definitivno ima i elemenata krivične odgovornosti u smislu nepreduzimanja mera za obezbeđenje jedinice i trgovina uticajem. Nadležni rukovodilac ODT RV i PVO (RODT) i RODT sistema odbrane, komandant RV i PVO i zamenik NGŠ podležu disciplinskoj odgovornosti jer, po saznanju o naređenju ministra odbrane mimo predviđene procedure, nisu sprečili izvršenje leta u nepovoljnim meteo-uslovima ili prekinuli let i naredili sletanje na a. Kraljevo zbog pogoršanja uslova. Lončar kao glavni inicijator zadatka nije imao nikakve nadležnosti i njegova odgovornost je samo moralna. U demokratskim zemljama bi to bilo dovoljno za ostavku ili smenu ministra zdravlja, ali ne i kod nas. Međutim, njegova moralnost je u javnosti toliko kompromitovana da niko više ne može da je dodatno uruši, ali o tome neka govore upućeniji. Da bi javnost razumela nivo odgovornosti imenovanih, treba objasniti i obaveze nadležnih organa na preduzimanju mera posle udesa i razloge zbog čega su izostale. Načelnik Generalštaba je morao pokrenuti pitanje odgovornosti ministra odbrane jer je bez njegovog i znanja ODT sistema odbrane neovlašćeno naređivao, kršeći osnovna načela komandovanja: jednostarešinstvo i subordinaciju. Potom je morao Bandića odmah udaljiti sa dužnosti do završetka disciplinskog postupka i razrešenja pitanja krivične odgovornosti! U suprotnom, trebao je tražiti svoje razrešenje sa funkcije. Umesto toga, ćutao je i dozvolio da Bandić bude postavljen za vojnog predstavnika pri NATO u Briselu pre okončanja postupaka. Predsednik države je trebao preduzeti mere za utvrđivanje odgovornosti ministra odbrane zbog uzurpiranja predsedničkih ovlašćenja u komandovanju Vojskom i naređivanja mimo procedura i hijerarhijskog utemeljenja u zakonu. Takođe, bio je dužan da pokrene postupak za utvrđivanje propusta i odgovornosti načelnika Generalštaba i njegovog zamenika. Od premijera bi se u takvoj situaciji očekivalo da smeni ili zatraži ostavke involviranih resornih ministara. Takva reakcija bila bi moralna i državnička, ali pitanje koje se nameće je upravo zbog čega su reakcije izostale. Godine urušavanja sistema odbrane nametnule su pogubno ponašanje i odnose u Vojsci Srbije prema logici kaplarskog zazora po kojoj prema pretpostavljenima treba biti blag i servilan, a prema potčinjenima strog i nepravedan! To je način urušavanja integriteta oficira kojim se briše razlika između vojničke pristojnosti u subordinaciji i snishodljivosti. Ovo predstavlja, pored koruptivnih, jedan od efikasnijih modela marginalizacije vojske izborom vodećih ljudi osloncem na slične profile ličnosti. Da li se ovim može objasniti Dikovićev podanički odnos prema premijeru sa kojim nije bio u subordinaciji, ali koga je prepoznao kao centar moći u državi ili ipak postoje neki jači razlozi koji ga su ga držali u tom servilnom položaju? Psihološki biciklistički profil je Diković po pravilu dokazivao prema svojim saradnicima i potčinjenima, posebno prema onim slobodoumnijim. Predsednik Nikolić je tražio utvrđivanje istine, a onda zaćutao i držao se po strani. Ni sedam izgubljenih života nije ga potaklo da postupi časno i po zakonu. Možda je odgovor bio u odnosu političke moći ili pak u kapacitetu časti. Tragedija, svakako, ne bi smela biti predmet rešavanja odnosa unutar vlasti. Kako bilo, njegov ostanak u rezidenciji u Užičkoj se ipak može shvatiti kao politička trgovina. Da li je glavni pot bio pad helikoptera ili ne, možemo samo da nagađamo. Premijer Vučić se, suprotno zakonu i ovlašćenjima, mešao u istragu čije delove nalaza je saopštavao javnosti, a koje nisu znali ni oni koji su formirali komisije za utvrđivanje uzroka nastanka vanrednog događaja. Svojim izjavama direktno je uticao na rad Tužilaštva koje je razvlačilo predistražni postupak tražeći način da aktere oslobode od krivice, što je i urađeno. Vučić i dalje ne uspeva da razdvoji partijske odnose od nadležnosti koje ima na državnoj funkciji koju obavlja, a rezultat je uporna odbrana saradnika po sistemu „Nema priznanja odgovornosti ni po koju cenu!“. Zahteve za ispitivanje odgovornosti aktera prevodio je kao političke napade na njega i pokušaje rušenja Vlade, što je klasična zamena teza kojom je pojeftinio živote nastradalih, njihovo požrtvovanje za spas bebe i duboko im povredio porodice i kolege. Srbija je ćutala šokirana tragedijom! Koliko su teške posledice tog ćutanja po zbivanja i društveni poredak pokazalo se u godinama posle tragedije. Svemu je skočila cena samo su ljudi i život u Srbiji pojeftinili. Gine se u vazduhu, na vodi, pešačkim i pružnim prelazima, naplatnim rampama. I nema odgovornih! Sve afere i nesreće u kojima učestvuju nosioci vlasti beskrupulozno se zataškavaju. Tužilaštvo, sudstvo i bezbednosni aparat postali su sredstvo amnestije i vladanja partijskih moćnika, a ne ruka zakona i servis naroda. Pravo i pravda ne stanuju ovde. Zato je Srbija država bez institucija i bez državnika, ali sa mnoštvom političara koji su sami sebi dovoljni. Zato smo tu gde jesmo. Slava poginulima! NJihov večni mir ostaje na savesti cele nacije! Autor je pilot, brigadni general u penziji
  6. Nebo iznad Indije i Pakistana kao i iznad vazdušnog prostora sporne provincije Džamu i Kašmir čiji deo drži Pakistan a deo Indija, bilo je u prethodna dva dana poprište vazdušnog sukoba između dve azijske regionalne i nuklearne sile. U do sada dostupnim zvaničnim informacijama, nakon većeg indijskog napada na kampove islamista u pakistanskom delu Kašmira ali i samom Pakistanu, u reagovanjima obe strane došlo je do vazdušnih borbi u kojima je prema zvaničnim saopštenjima bilo i gubitaka a RV Pakistana juče je takođe izvršilo vazdušne udare koji su, kako tvrde, bili simbolični i imali su za cilj demonstraciju sile. Višenamenski borbeni avion JF-17 ''Thunder'' RV Pakistana. Moguće je da je ovim tipom avion oboren indijski MiG-21bisUPG Bizon / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Kao što to obično biva prilikom izveštavanja o ovim događanjima bilo je dosta propagande. Prvog dana plasirana je neistinita informacija da su prilikom indijskog napada 26. februara na terorističke logore oborena dva pakistanska borbena aviona JF-17 čiji su piloti pokušavali da presretnu indijsku formaciju. Potom su sutradan pojedini pakistanski mediji, prilikom izveštavanja o obaranju dva indijska borbena aviona prikazivali fotografije za koje se ispostavilo da su napravljene znatno ranije, kao npr. fotografije olupine indijskog školsko-borbenog aviona Hawk koji se srušio 2015. godine kao i udesa MiG-a 27 iz 2016. Ostaci oborenog indijskog MiG-a 21, jedina potvrda o gubicima aviona obe strane / Foto: AFP Indijska verzija događaja kojom prilikom je oboren MiG-21 / Foto: timesofindia.indiatimes.com Ono što za sada znamo sigurno – oboren je jedan indijski avion, na osnovu dokumenata koji su pronađeni kod pilota, evidencijskog broja i fotografija radi se o MiG-u 21bisUPG Bizon iz sastava 51. eskadrile “Sword arms“ (ev. broj CU2328), vazduhoplovne baze Srinagar koja se upravo nalazi u indijskom delu provincije Džamu i Kašmir. Prvobitno su Pakistanci pokazali video snimak kao i fotografije zarobljenog indijskog pilota a kasnije i olupinu aviona koji je pao na teritoriju pod kontrolom Pakistana dok su za drugi avion naveli da je pao na indijskoj strani linije razdvajanja. Iako je prvo javljeno da Pakistanci imaju zarobljenog i drugog pilota koji se nalazi u bolnici kasnije je zvanično saopšteno da imaju samo jednog. Pilot oborenog indijskog MiG-a 21 potpukovnik (Wing Commander) Abhinandan Vartaman nakon zarobljavanja. Pripadnici RV Pakistana slave vazdušnu pobedu koju je na avionu JF-17 odneo major Hasan Sidikvi iz 14. eskadrile “Tail Choppers“ iz vazduhoplovnen baze Minhas. Pokazani video snimak zarobljenog indijskog pilota je autentičan, na njemu se vidi potpukovnik (Wing Commander) Abhinandan Vartaman kako razgovara sa pripadnicima pakistanskih oružanih snaga. Nakon toga objavljeno je i nekoliko njegovih fotografija ali i snimak odmah nakon zarobljavanja na kojima se vidi da ima povrede koje su mu naneli lokalni stanovnici. Indijska strana zvanično je priznala gubitak jednog MiG-a 21. Na pakistanskom forumu defence.pkpostavljen je video snimak na kome se vidi kako pripadnici RV Pakistana pored borbenog aviona JF-17 slave obaranje indijskog aviona. Navodno je Bizon oboren raketom PL-9. Olupina indijskog helikoptera Mi-17. Ostaci oborene pakistanske bespilotne letelice. Gotovo istovremeno došlo je i do rušenja jednog indijskog vojnog transportnog helikoptera Mi-17 i pogibije 6 vojnika uključujući članove posade kao i jednog civila na zemlji, a nakon spekulacija da je oboren, Pakistan je negirao učešće u ovom incidentu. Indijci zvanično tvrde da su oborili pakistanski F-16 ali osim svedočenja njihovih kopnenih trupa, nemaju nijedan dokaz pošto je navodno pao na pakistansku teritoriju a pilot se katapultirao. U indijskim medijima obaranje F-16 se pripisivalo MiG-u 29, MiG-u 21 ali i Su-30. Uz priložene fotografije tvrdi se da je ranije oborena i jedna pakistanska bespilotna letelica ta koju se tvrdi da je pogođena raketnim sistemom Spyder izraelske proizvodnje. Rasplamsavanje sukoba došlo je nakon što su u sredu ujutru indijske vazduhoplovne snage izvele vazdušni udar na ukupno tri lokacije od kojih se jedna, rejon Balakota i Mansehra, nalazi u Pakistanu dok su u pakistanskom Kašmiru pogođeni rejoni Čakota i Muzaffarabad. Mete su bili kampovi islamističkih militantnih organizacija “Džaiš-e-Mohamad“, “Hizbul Mudžahidin“ i “Laškare Tajba“. Povod za indijske vazdušne udare bio je teroristički napad koji se dogodio 14. februara u indijskom delu kašmira kada se bombaš samoubica razneo pored kolone pripadnika indijskih snaga bezbednosti kojom prilikom je poginulo 45 ljudi. Odgovornost za napad preuzela je islamistička grupa “Džaiš-e-Muhamed“ a nakon napada Indija je optužila Pakistan da pomaže terorizam, opozvala je svog ambasadora iz Pakistana i zabranila uvoz pakistanske robe. Lovci-bombarderi Mirage-2000H RV Indije. Šematski prikaz napada RV Indije na terorističke kampove. U akciji je učestvovalo 12 lovaca-bombardera Mirage-2000H koji su poleteli iz baze Gvalior i čiji su piloti izvršili dejstvo po ciljevima na zemlji laserski vođenim bombama GBU-12 (postoje izveštaji da su korišćene i bombe SPICE 2000) uz upotrebu nišansko-navigacijskog kontejnera Litening II. Lovačku zaštitu pružali su im 4 (prema nekim podacima 8) Su-30MKI iz baza Halvara i Barejli. Iz baze Agra poleteo je leteći radarski sistem A-50Ei kao i dve leteće cisterne Il-78MKI dok je još jedan leteći radarski sistem, NETRA (indijski dorađeni EMB-145) doleteo iz baze Bhatimda. Za izviđanje su korišćene bespilotne letelice IAI Heron. Lokacije koje su napali indijski Miraži-2000. Napad je započeo u 3:35 po lokalnom vremenu, trajao je 21 minut a pet Miraža-2000 zadržalo se u pakistanskom vazdušnom prostoru tri minuta. Zvanična novinska agencija ANI prenela je saopštenje o potpuno uspehu ove operacije koju je vodila obaveštajna služba. Prvi zamenik ministra inostranih poslova Vidžaj Gohale rekao je da je likvidiran veliki broj terorista u najvećem kampu za obuku u Balakotu na 65 km od demarkacione linije sa Indijom. Navodno je kasnije obaveštajna služba potvrdila da je poginulo 42 terorista. Međutim portparol vazduhoplovnih snaga Pakistana general-major Azif Gafur izjavio je da su se indijski avioni suočili sa pravovremenim i efikasnim odgovorom RV Pakistana, da su bežeći u žurbi ispustili svoj borbeni tovar blizu Balakota te da nije bilo žrtava niti materijalne štete. Pakistanski mediji su, pozivajući se na lokalne žitelje, objavili da su bombe pale na kilometar od navodnog kampa za obuku. Živojin BANKOVIĆ
  7. Istini je suđeno da se bori protivlaži. Istina će pobeđivati, ali će se laž uvek vraćati, pa će istina stalno iznova morati da se bori sa njom. Ako to ne bude činila, biće zauvek izgubljena. Ovom etiopskom narodnom mišlju valjalo bi započeti priču o medijskom aspektu obaranja američkog strateškog bombardera B-2 na nebu Srbije pre skoro 20 godina. Obaranje strateškog bombardera B-2 te ratne 1999 i dalje se predstavlja nešto što budi maštu kako kod običnog sveta, tako i kod novinara, geopolitičara i analitičara u regionu koji ne veruju da se ovaj događaj uopšte desio i koji smatraju da je to više plod nečije mašte i ratne propagande. Tako je priča o B-2 zapravo dobila status „mita“ o kome se malo zna, i za koji ima malo konkretnih i opljivih dokaza. U Srbiji poslednjih decenija ruku na srce nismo imali „stručnu“ analizu dostupnu široj javnosti o tome koliko je zaista letelica oborila PVO VJ, sa jasnim i konkretnim podacima. Morali smo da se oslonimo uglavnom na Internet i poplavu krajnje sumnjivih podataka i navoda, koji su nastali većinom kao plod dezinformacija i ratne propagande. Jedan korak ka demistifkaciji učinjen je sa prvim publiscističkim radovima, ali opet u kojima priča o obaranju B-2 ostala u magli nejasnoća. Zato smo i imali razne tabloidne supernaslove sa tekstom punog mitomanije od preuveličavanja do negiranja i izvrgavanja ruglu onih koji su tvrdili da B-2 uopšte nije oboren nego da je to bilo samo u nečijim glavama. Da li je zaista bilo tako? Pa, donekle jeste, jer određeni mitovi koji su se pojavili te ratne 1999. godine preživeli su zahvaljujući društvenim mrežama pre svega Fejsbuku i Tviteru, pa i ruskom VKkontakte, kada su pojedinci iz prašnjavih arhiva počeli da izvlače tekstove, šta su mediji sve objavili te ratne 1999. Mlađe generacije stasale posle 2000-tih, koje nisu poznavali šta se tačno dogodilo, zbog odsustva otvorene i kritičke misli prihvatali su te priče zdravo za gotvo. Kako po inerciji obično biva, javila se i suprotna strana koja je počela da opet na jedan „populistički“ način to demantuje u svojim tekstovima. Pa se tako na primer pričao obaranju B-2 izvrgavala ruglu, navodeći da glavni razlog zašto se krije olupina letelice u gustim šumama Spačve leži u tome da niko nikad nije video olupinu i da se zapravo radi o „mamcu“ za koji su raketaši poverovali da je letelica, do toga da su to samo lovačke priče i maštanja kako su govorili takozvani analitičari iz regiona. Međutim, prekretnica u celoj priči počinje sredinom oktobra 2016. godine kada se na štandu Medija centra Odbrana pojavila jedna neobična knjiga sa avionom F-117A na naslovnoj strani i sa još neobičnim naslovom „Pad noćnog sokola“, autora pukovnika Slaviše Golubovića, za koga sam priznajem čuo tek u jednom ratnom dnevniku, bivšeg pripadnika 3.raketnog diviziona. Priznajem, nisam preterano ni zagledao knjigu, sve dok dva meseca kasnije nije usledio poziv mog prijatelja pukovnika Ljubomira Savića, sa konstatacijom da mi šalje jednu knjigu koju treba da pročitam od početka do kraja i onda kako je voleo da kaže po niški „će da porazgovaramo“. Narednog dana knjiga je stigla, seo sam i počeo da čitam. Priznajem nisam je samo čitao, nego beležio podvlačio i upijao svaku priču, rečenicu aktera koji su svedočili o svim lepim i ružnim događajima, pa i o obaranju aviona. Posebno poglavlje je posvećeno i obaranju B-2. Ruku na srce priznajem da smo po prvi put dobili jasna i konkretna svedočenja borbene posluge koja je te tople majske noći bila u UNK kabini kad su rakete letele ka radarskoj slici neobičnog izgleda. Da li je to zaista bio B-2??? Sva svedočenja borbene posluge ukazivala su na to, posebno oficira za vođenje raketa, tada poručnika, a danas pukovnika i komandnata 250. raketne brigade PVD Tiosava Jankovića, da je pogođen avion, a ne mamac! Mnogo je podataka koji su išli u prilog različitim verzijama gađanja. Od mamaca aviona F-15 pa svedo aviona B-2. Kako je vreme prolazilo ostala je samo poslednja opcija, koja ima mnogo zagovornika i protivnika. Nismo našli delove pogođenog aviona, pa je i danas, kao i onda, podjednako nezahvalno i neprofesionalno tvrditi o kom je avionu reč. Ipak, priče o mamcu sam i tada smatrao besmislenima jer sam bio uveren da je reč o pravom cilju. Danas, sa više iskustva i nekoliko mirnodobskih bojevih gađanja, bez ikakve dileme, potpuno sam siguran da je gađan“ živ“ cilj i da je pogođen sa dve rakete“, napisao je u navedenoj knjizi komandant 250. rbr PVD pukovnik Tiosav Janković. Opet su s vremena na vreme po raznim grupama na Fejsbuku, poznavaoci materije, bivši raketaši, oficiri, srednjoškolci, studenti pa i novinari ukrštali koplja „da li je zaista oboren B2“. U prvom izdanju knjige stekao se utisak da, iako je po prvi put detaljno objašnjena cela priča o B-2, ipak nešto nedostaje. Zato je autor pukovnik Slaviša Golubović iskoristio priliku da na sebe preuzme riskantan poduhvat i dokaže da obaranje B-2 zapravo nije mit, nego realnost, a iako konkretnih dokaza na terenu nije bilo, i da je to bila jedna vešta manipulacija i medijska igra. Svakako autor je založio svoju stručnost i autoritet da konkretno jasno i primerima u drugom izmenjenom i dopunjenom izdanju knjige „Pad noćnog sokola“ to i dokaže jasnim primerima i analizama pozivajući se na inostranu literaturu i snimke. Poglavlje o obarnju B2 je u drugom izmenjenom i dopunjenom izdanju znatno drugačije, sadržajnije i bogatije, sa fotografijama koje, iako nema opljivog dokaza u šumama Spačve, dokazuju da je nešto bilo te majske večeri na nebu u široj okolini Beograda. Zanemarimo priče aktera i svedočenja penzionisanih pripadnika civilne zaštite i MUP HR iz Vinkovaca, čije su izjave kao i aktera koji su ih prikupili dovedeni kod određenih novinara i analitičara u sumnju kao verodostojni. Lično sam u par slučajeva bio akter žustre polemike, u kojoj su određeni analitičari iz Hrvatske tvrdili da je B-2 nemoguće oboriti, da taj avion osim što je „nevidljiv“ ima jaku pratnju pred kojom je savaki PVO sistem inferioran, ali najbitnije je „nema delova“. Čak iako mnogi nisu ni znali sadržinu teksta, ono što je objavljeno na sajtu Ekspres.net i blogu „Vojnopolitičkaosmatračnica“ imalo je ogormnu čitanost ali i osporavanje. Doduše kritičari koji su se javili, a bilo ih je, nisu znali kompletnu sadržinu izmenjenog poglavlja o padu B-2 i zakulisnoj igri, koja je ako se uzmu razne manipulacije tokom borbenih dejstava u Libiji 2011. i Siriji 2012-2018, sasvim realna. Ovde ću prikazati ono na šta se autor oslonio i za šta garantuje svojim autoritetom i dugogodišnjim raketaškim iskustvom, plus istraživanja kako se medijski može manipulisati i oborenim avionom i kako je to veoma lako kad uspeš da“sakriješ“ ili od očiju javnosti, radoznalaca raznih provnijencija ceo događaj i iskonstruišeš priču uz pomoć modernih tehnologija. Pa tako ono što se desilo, zapravo i nije se desilo, a ono što se nije desilo, zapravo se desilo. Tako je bilo i sa B-2. Da li je onda sve „teorija zavere“ od koje povokaciji „drugova“ novinara iz regiona i sveta boluju kolege u Srbiji, posebno oni koji se usude na konkretan i argumentovani način da protumače obaranje B-2 i ukažu da priča ima utemljenje i nije plod lutanja bestežinskim prostorm ili jednostavno rečeno sociološkim rečnikom francuskog sociologa Žana Bodrijara sve je ovo „Similarkum“, koji, postavlja pitanje razlike između „istinitog“ i „lažnog“, „stvarnog“i „imaginarnog“. Upravo po Bodrijaru osim vojske i psihologije“simularkumu“ su podložni mediji. Da li je i Golubović poklekao Bodrijaru i da li je njegova priča o B-2 isto „simularkum“? Duh Misourija vs Duh Kanzasa Tokom agresije na SRJ tvrdilo se da su oboreni brojni avioni. Čak se licitiralo i sa njihovim brojem, ali ono za šta imamo opipljive dokaze bili su oboreni avioni taktički bombarder F-117A i lovac F-16. Predmet spekulisanja i nagađanja i dalje ostaje strateški bombarder B-2 „Duh Misurija“ AV-810 88-0329 „Spirit of Missouri“ 1994-03-31. vredan 2 milijarde dolara. Nedugo po završetku rata zamenik komandanta 509. američkog vinga, kojem je pripadao B-2, odnosno „Duh Misurija“,Stiven Li Bašen, u intervjuu za tamošnju vazduhoplovnu štampu tvrdio je da je B-2 povučen iz borbenih dejstava 21. maja 1999. Isto to je napisano nešto kasnije u knjizi „B-2 Spirit units in Combat“ Tomasa Vitingtina na stranici 43. Ovaj autor precizira da je avion „povučen“ posle misije nad Srbijom. Inače svake godine sredinom maja, pojavljivale su se novinske ilustracije koje su stopostotnom sigurnošću potvrđivale uspeh PVO i obaranje aviona B-2A „Duh Misourija“. Da „Duha Misourija“.Neprikidno je upravo bilo ponavljano ovo ime i da je upravo oboren ovaj avion. Međutim 2005. i 2007. pojavile su se slike aviona baš sa ovim natpisom, koje su može se reći demantovale da je ovaj avion oboren. Onda se logično postavilo pitanje – pa koji je duh onda oboren, da li je spominjanje imena „Duha Misourija“ bilo zapravo vešta varka ili kako bi rusi rekli „maskirovka“ -skretanje pažnje sa onoga koji je stvarno pao te majske ratne noći 1999 ?! Šta se onda krije, koja je to varka i koji je „Duh“ pao? Navešću činjenice objavljene u drugom izdanju knjige koje opisuju sam početka proizvodnje strateškog bombardera, odnosno ugovora, koji je predviđao proizvodnju jednog prototipa za letenje – AV1, pet predserijskih aviona oznake AV-2-AV6 i dva aviona za zemaljska ispitivanja AT 0999 i AT 1000 ( Iron bird). Ugovor o proizvodnji 15 predserijskih aviona podrazumevao je i nadogradnju pet predserijskih na nivo serijskih proizvoda. Dakle ukupno 23 letelice, od čega dve za zemaljska ispitivanja, koji nisu bili namenjeni za letelnje. Na sajtu američkog Stejt Departmenta koje je saopštio Biro za kontrolu oružja i verifikaciju i usaglašenost od 1. aprila 2017, navodi da je od 23 samo 12 aviona (ranije je naveden čak broj od 16 aviona) borbeno kodiran, dok je ostatak aviona u skladištu ili se sprovodi rutinsko održavanje. Neko bi rekao logično, sve je u redu, a da li je to zaista tako? U demistifikaciji ove priče pažnju treba posvetiti upravo letelicama za zemaljska ispitivanja oznaka AT 0999 i AT 1000, koji su veoma bitni za ovu priču. Jedan je korišten za ispitivanje pojednih sistema u avionu, a drugi za mehanička ispitivanja, naprezanja i prelom na levom krilu. Za sad poznato je da je letelica oznake AT 1000 završila u muzeju USAF u bazi “ Vrajt Peterson“. U Muzej je prevezen u delovima, sa 5 do 7 letova avionima C-5 Galaxy“. E sad ako je taj jedan u muzeju, gde je drugi??? Da li je on iskorišten za nešto drugo, a to drugo je da podrži mit da je „Duh Kanzasa bio živ, do momenta pada letelice, kako bi se prikrio gubitak pravog „Duha Kanzasa“ na nebu Srbije?! Za objašnjenje ove priče moramo da se vratimo u 2008, tačnije 23. februar, kada se u bazi Andresen dogodio avio incident u kome je pao jedan B-2. Zvanično saopštenje kaže da je pao „Duh Kanzasa“ oznake AF 89-0127. Ovaj gubitak potkrepljen je četiri meseca kasnije objavom snimka na kome se vidi poletanje dva aviona B-2, od kojih se ovaj poslednji što je poleteo, posle netipičnog odvajanja od piste ruši na travnati deo aerodroma uz uspešno katapultiranje oba pilota. Incident su snimile kamere aerodromskog obezbeđenja. Drugi snimak pojavio se 7. januara 2011. a njega su snimili pripadnici baze, i na njemu se takođe se vidi neuspešno poletanje aviona. Ovaj snimak je bitniji jer oni što su ga načinili našli su se na prostoru gde u normalnim uslovima nije trbalo da stoji bilo ko. Otkud onda oni. Autor knjige se pita da li su oni tu stajali u službi podržavanje neke legende? i da linjihovo netipično objavljivanje imalo neku svrhu? Inače baza „Andersen“ nije matična baza avionima B-2A. Oni tu dolaze samo povremeno i sa određenim ciljem, pre svega u službi demonstracije sile na Pacifiku. Tako se u toj službi našao i „Duh Kanzasa“, pravi, ili je to bio možda pravi njegov duh, koji je u krugu aerodroma pao zbog vlage. Zvanični izveštaj kaže, da je vlaga, koja je nastala od kondenzacije sprečila senzorske uređaje da računaru aviona daju tačan podatak o visini kako bi poletanje proteklo redovno. Opet postavlja se pitanje je li izveštaj o padu podrška legendi koja je pohranjivana i održavana devet godina? Reklo bi se DA. Interesantno je da autor navodi da je četiri nedelje pre pada aviona bazu „Andersen“ posetilo 15 atraktivnih devojaka, navijačica kluba Denver Broncos. Dve su se fotografisale u kabini aviona „Duh Kanzasa“, koji nosi broj 0127. Na fotografiji koja je objavljena na zvaničnom sajtu vazduhoplovne baze – Andersen Air Force Base, u tekstu pod nazivom“B-2 pilots support different kind of DV tour“, na sedištu kopilota se jasno uočava upravo taj broj. S obzirom na to da fotografisanje aviona B-2A, pri javnom izlaganju, podleže strogim ograničenjima u pogledu pozicije (ugla) iz koga može biti snimljen, može se reći da nije logično ili nije uobičajeno da broj upravo tog aviona bude potpuno vidljiv na fotografiji. Da li je svima trebalo pokazati da je taj, baš taj avion sa brojem 0127 u funkciji,da je jedan od tadašnjih 16 borbeno kodiranih, na zadatku i da je u punoj formi? Da li i ta fotografija podržava neku legendu?, piše pukovnik Golubović u svojoj knjizi. E sad u ovom silnom pojašnjavanju sledi „zaplet“, a tiče se isporuke avionskih motora za B-2. Dženeral elektrik je isporučio više avionskih motora nego što je tada bilo potrebno „Nortropu“ da proizvede i sklopi 21 avion. Samim tim verovatno je bilo moguće ugraditi četiri motora i na AT 0999 i njegove sisteme dovesti na nivo funkcionalnosti, koja mu može omogućiti da dobije početnu brzinu, da pokuša da poleti i nekoliko sekundi nakon toga okonča let. I ovde valja pustiti autoruda potkrepi svoju teoriju: „Ako je prebacivanje u delovima „mlađeg brata“ AT 1000 u muzej 2003. godine uspelo, a jeste, onda se moglo smatarati da je generalna proba uspela, pa se i„stariji brat“ po istom principu može prebaciti na Guam ( jer ne može da leti), može se sklopiti i dovesti do nivoa da„poskoči“.“ Ovo nas navodi da postavimo pitanje „da li može da leti avion koji za to nije predviđen? Može li leteti avion namenjen isključivo za zemaljska ispitivanja? Konačno, može li leteti avion AT 0999? Nije logično, „ali je sve moguće ako je to po planu“!“ Autor pita – „Da li je padom aviona 23. februara 2008. godine pao kamen sa srca onima koji su ga nosili od 20. maja 1999. godine. Da li su dobili savršen alibi? Da li su tako u stvari izgubljena dva aviona B-2A, onaj pravi „Duh Kanzasa“1999. godine i AT 0999 2008. godine, koji je živeo nekoliko godina kao njegova reinkarnacija? Da li je to bila operacija maskiranja obaranja i gubitaka najskupljeg aviona 1999. godine? Uobičajeno je da prilikom avionske nesreće delovi aviona budu raspoređeni bar u nekom hangaru da bi komisije mogle da utvrde razloge pada aviona. U ovom slučaju nema nijedne fotografije koja dokumentuje rad komisije. A video-snimak pada stavljen je na uvid javnosti. Nije logično,ali…! Na kraju, ima mesta i pitanju kako je moguće devet godina kriti gubitak takvog vazduhoplova pred više od 5.000 zaposlenih u bazi „Vajtman“. Odgovor je – da, moguće je. Avioni B-2A nose i nuklearno oružje, pa ne treba smetnuti sa uma da privilegije pristupa pojedinim sektorima i lokacijama u bazi ograničavaju broj lica kojima je pristp dozvoljen. Tradicionalana raketaška praksa da za oboreni vazduhoplov mora da postoji korpus delikti ne dozvoljava nam da sa stopostotnom sigurnošću tvrdimo da je gađanje borbene posluge 3. rd PVO, 20. maja 1999. godine, imalo za posledicu obaranje strategijskog bombardera B-2A. Naša želja ne sme prevladati činjenično stanje. Profesionalan i argumentovan opis postupaka i rezultata obaranja aviona F-117A i F-16CG još više obavezuje kadaje u pitanju ovo gađanje. Iznete činjenice i pretpostavke, kao i protok vremena, omogućiće budućim istraživačima i istoričarimada ih potvrde ili opovrgnu.“ E sad posle svega ovoga što je gore navedeno računajući citate neko bi rekao autor teksta, ali i pisac ovih redova preteruju. Ovo nije moguće ovo je plod njihove mašte. Verovali mi ili ne, ovakva manipulacija je veoma moguća i izvodljiva. Dugo vremena je osporavano bilo šta što je aludiralo namoguće „obaranje“ B-2 iznad SRJ i pada u Hrvatsku. Na kraju teksta valja reći da postoji veliki broj pitanja koja su ostala bez odgovora, a dodatno pitanje da li je „vuk sit, a sve ovce na broju?“ i dalje ostaje otvoreno usled zaključanih vrata ukući najveće supersile Sjedinjenih Država. Nije više pitanje DA ili NE smatra autor. Istina je jedna da će se o ovome dok se ne pruže validni dokazi i dalje prepričavati po medijima i forumima, a silueta B-2 iscrtana na komandnoj kabini raketnog sistema „Neva“ biće pokazatalj za naredne generacije da utvrde šta se to tačno desilo na nebu Jugoslavije-Srbije tog 20. maja ratne 1999. Da, 3. raketni divizion 250. raktne brigade jeste oborio strateški bombarder B-2. Nije to bio mamac, jer kako su uspeli da razlikuju F-16CJ od mamca koji je vukao i pošalju ga da se prizemlji u šumu kod Nakučana, a nisu mogli B-2 od mamca i sirove radarske slike!? Međutim ono što je problem jeste i dalje zavera ćutanja. Ne sa naše strane, nego sa njihove, tako da ćemo morati još da sačekamo da se arhive otvore i sazna konačna istinao obaranju B-2. Mi smo sa naše strane napravili iskorak u cilju saznavanja pune istine. Sad su na redu oni“. Srećan rođendan 250. raketna brigado! Andrej MLAKAR https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2018/11/23/obaranje-strateskog-bombardera-b-2-na-nebu-srbije-medijski-aspekt-price/
  8. Ovih dana, medijski je aktuelna vest o nabavci bespilotnih letelica kineske proizvodnje za opremanje Vojske Srbije. Neko će da kaže, to je odlično, senzacionalistički naslovi u štampanim, elektronskim i drugim medijima već su svoje odradili. Ali, pod velom tajne ostaje sudbina prvih bespilotnih letelica (BPL) tipa Predator. Kako je tehnički slabo opremljena VRS uspela da obori tri, od četiri tada proizvedene BPL Predator? Koga to interesuje? Zvanično, to se nikad nije dogodilo. Međutim, fotografije i snimci to demantuju. PVO VRS Iako je Protivvazdušna odbrana (PVO) Vojske Republike Srpske (VRS) preuzela deo tehničkih sredstava JNA, ona nikada nije bila na nivou PVO JNA, naprotiv, ona je bila što se tehnike tiče, na dosta niskom nivou, ali po efektima dejstva, za naše uslove na veoma visokom nivou. To možemo pripisati visoko obučenom kadru, od starešina do vojnika, njima se pripisuje efikasnost PVO VRS. VRS je u svom sastavu od jedinica PVO imala 155. raketnu brigadu PVO koja je bila zadužena za PVO teritorije, a u okviru brigada kopnene vojske (KoV), svaka brigada je imala PVO jedinicu koja je bila zadužena za trupnu PVO. Sistemi raketne PVO bili su organizovani u 155. raketni puk koji je bio naoružan sa tri diviziona RS S-75M Volhov i jednim divizionom SA-75Mk Dvina (prema drugim izvorima samo četiri diviziona Volhov). Pored toga PVO je raspolagala i sa određenim brojem samohodnih RS kratkog dometa 9K35 Strela-10 i 9K31 Strela-1, većim brojem lakoprenosnih raketnih sistema 9K32M Strela-2M, 9K310 Igla-1, kao i većim brojem protivavionskih topova kalibra 20, 30 i 40 mm. Najvredniji sistem PVO u naoružanju VRS bio je RS 2K12M 59Kub-M . PVO VRS je raspolagala sa tri baterije ovog sistema. Novom organizacijom V i PVO odlučeno je da 155. raketni puk, preraste u 155. raketnu brigadu PVO (155. rbr PVO). Komandno mesto brigade se nalazilo u kasarni „Krajiških brigada“ u Zalužanima. Brigada je imala u svom sastavu tri raketna diviziona sa raketama Volhov, jedan divizion sa raketama Dvina , tri baterije sa raketama Kub, raketno-tehnički divizion (rtd), 84. laki artiljerijski raketni puk (84. larp) sa raketama kratkog dometa Strela-2M, Igla-1, Strela-1, Strela-10 i protivavionskim topovima kalibra 20, 30 i 40 mm. Zbog nastalih potreba 17. februara 1994. godine formiraće se i 172. srednji samohodni raketni puk PVO (172. ssrp), koji će u svom sastavu objediniti tri samohodne raketne baterije sa raketama Kub (koje će do tog vremena samostalno delovati), a čije komandno mesto (KM) će se nalaziti u Sokocu. PVO VRS teritorije i trupa pripisuje se obaranje sledećih vazduhoplova: tri aviona MiG-21Bis RV Hrvatske, dva helikoptera Mi-8MTV-1 muslimanske ABiH i jedan avion An-26 ABiH, jedan britanski lovac Sea Harrier FRS Mk.1, jedan lovac RV SAD F-16C, jedan jurišnik RV Francuske Mirage-2000K-1, tri BPL Predator. Oštećeno je još nekoliko vazduhoplova među kojima jedan francuski mornarički jurišnik Etendard IVP, jedan helikopter RV Hrvatske Mi-24V. Za još jedan Mi-24V RV Hrvatske koji je „pao“, razlog navodnog pada nije jasan. U zvaničnim dokumentima navodi se podatak da je pao zbog loma uzgona, dok posada helikoptera tvrdi da su oboreni vatrom sa zemlje. O PREDATORU Predator je američka bespilotna letelica (BPL), operativno je koristi CIA i nekoliko ratnih vazduhoplovstava zapadnih zemalja. U ranim devedesetim godinama prošlog veka, ova je letelica bila namenjena samo za izviđanje sa gledanjem unapred, u smeru leta, pomoću kamera i drugih senzora, ali su kasnije na nju integrisane dve noseće linije za dve rakete ili za drugo alternativno naoružanje. Zbog smeštaja senzora (očiju) u čeonom delu trupa, motor joj je ugrađen nazad, sa potisnom elisom. Predatorov sistem je prvobitno obeležen kao RQ-1 Predator. gde je „R“ američka vojna oznaka za izviđača, a „Q“ se odnosi na sistem bespilotne letelice. Broj 1 označava prvi u nizu sistema letelica izgrađenih kao bespilotne izviđačke. Sistem u predserijskoj proizvodnji, označen je kao RQ-1A, dok RQ-1B (ne treba mešati sa RQ-1 Predator B, koji je postao RQ-9 Riper) označava serijsku konfiguraciju proizvodnje. To su pojedinačne oznake sistema. Standardne letelice, bile su označene sa RQ-1K u predseriji, i RQ-1L za serijski standard U 2002. godini američko ratno vazduhoplovstvo zvanično je promenila naziv u MQ-1 („M“ označava više uloga), što odražava i napredak primene naoružane letelice. Prvi let BPL RQ-1 Predator imala je jula 1994. godine. Svoju premijeru imaće godinu dana kasnije iznad Republike Srpske. RQ-1 Predator je osnovna varijanta, sa namenom izviđača, kod koje je RQ-1A, iz predserijske proizvodnje. Prvi serijski proizvodi imaju oznaku RQ-1B. Kasnije partije proizvodnje imaju oznaku, izvedenu od RQ-1L i RQ-1K. Nakon uvođenja u operativnu upotrebu varijante MQ-1, američko vazduhoplovstvo počelo je da konvertuje sve dotadašnje letelice RQ-1, na ovaj standard. Na kraju su sve letelice RQ-1 konvertovane u standard MQ-1, do 2005. godine. Letelica je operativno i borbeno korišćena u vazdušnom prostoru Jugoslavije (BiH i Srbija), Avganistana, Pakistana, Jemena, Iraka, Irana, Libije, Somalije i SAD. BPL Predator može da dejstvuje na cilju udaljenom i do 740 km od mesta poletanja (taktički radijus), može da krstariti iznad željene lokacije u trajanju i do 24 časa i da se vrati u bazu. Ukupno je proizvedeno 360 ovih osnovnih varijanti letelica, od kojih 285 RQ-1 i 75 MQ-1. Proizvedeno je do oktobra 2007. godine, 104 primerka letelica MQ-9, za ostale varijante i za kasnije vreme nema podataka. Predator je projektovan sa lako rastavljivih šest sklopova, koji se jednostavno pakuju u kontejner za transport. Kontejneri, sa sklopovima predatora, transportuju se avionom Lokid C-130 Herkules, na bilo koju lokaciju zemaljske kugle. Na taj način, letelice mogu brzo biti prebazirane na velike udaljenosti, sklopljene i operativne. Od 2001. godine, MQ-1 Predator, postao je primarna bespilotna letelica, za ofanzivna dejstva američkog vazduhoplovstva i Centralne obaveštajne agencije, u Avganistanu i Pakistanu. Zbog borbene koristi, klasifikacija i način borbene upotrebe ove letelice se drže kao poverljivi podaci. Ostvareni početni borbeni rezultati, bili su osnova za njen dalji razvoj u efikasnijeg naslednika MQ-9 Ripera, moćnog borca, u i iz vazdušnog prostora, na nivou efikasnosti aviona sa ljudskom posadom. Cilj je da se širom sveta razmeste eskadrile, sa bespilotnim letelicama Predator i sa odgovarajućim osobljem, u nameni taktičke podrške vojnim operacijama ili drugim specifičnim zadacima američke vojske i bezbednosnih agencija, a i u civilnim aktivnostima i službama. OBARANJE PREDATORA Predatori su bili raspoređeni u sastav 11, 15. i 17. izviđačkog skvadrona RV SAD, u bazi Indias Springs. Prvi prekomorski raspored BPL Predator izvršen je na Balkanu, od jula do novembra 1995. godine, pod nazivom Nomadsko bdenje (eng. Nomad Vigil). Nad našim nebom Amerikanci su premijerno upotrijebili bespilotne letelice RQ1 Predator, jula 1995. godine. Prvobitno, one su trebale da baziraju na hrvatskom ostrvu Krk, ali su mediji u Hrvatskoj uveliko pisali o njihovom baziranju u Hrvatskoj, te su Amerikanci odlučili da se oni dislociraju u Albaniju. U vazduhoplovnoj bazu Gjader u Albaniji su dopremljena ukupno četiri „predatora“, koji su imali zadatak snimanja položaja VRS i ukupne situacije na terenu. Tokom operacije izviđanja položaja VRS, Amerikanci su prvobitno prećutkivali, a kasnije i priznali gubitak dve BPL. Prvo obaranje RQ-1 dogodio se iznad mesta Krepšić nedaleko od Brčkog 11. avgusta 1995. godine. Obaranje je izvršila PVO baterija 11. Dubičke lake pešadijske brigade VRS. Tom prilikom nastale su i ove fotografije koje je uradio obaveštajno-bezbednosni organ brigade, kao dokaz o prvom oborenom „predatoru“. Već 14. avgusta 1995. godine u istoj zoni Amerikanci gube i drugi „predator“. Kao razlog gubitka Amerikanci navode kvar na motoru, zbog čega su ga morali uništiti samolikvidacijom, iako se ne isključuje ni vatreno delovanje PVO sa zemlje. Treći Predator izgubljen je u blizini Nevesinja 5. septembra 1995. godine. Ovaj put efikasna je bila PVO baterija 8. Hercegovačke motorizovane brigade VRS. Obaranje „predatora“ je uredno snimljen te postoji i video snimak obaranja „predatora“ kod Nevesinja. Postoji konfuzija u podacima o datumima obaranja prva dva „predatora“, ali je to kasnije korigovano u američkim izveštajima. Dok se prećutkuje obaranje od 5. septembra, iako postoji snimak i materijalni dokaz. Naime, tadašnji direktor Muzej JRV u Beogradu, koga mlađi poznanici zovu čika Voja, krivac je što su se ostaci oborenih „predatora“ iz Krepšića i Nevesinja našli u Muzeju. Delovi tih „predatora“, kao i delovi „predatora“ koje je oborila PVO VJ tokom NATO agresije 1999. godine, poslužili su kao izvor delova za eksponat koji se nalazi izložen u Muzeju. Još uvek se u depou Muzeja mogu videti delovi „predatora“ koji su oboreni 1995. godine, a koje je oborila PVO VRS. Oni čekaju bolja vremena, kako bi ugledali svetlost dana i bili prikazani javnosti. Tokom NATO Agresije na SRJ 1999. godine, PVO VJ uspela je da obori tri „predatora“, od kojih su Amerikanci takođe priznali gubitak dva. A treći? Tekst je ilustrovan nizom fotografija BPL RQ-1A Predator koji je oborila PVO jedinica 11. Dubičke lpbr kod Krepšića nedaleko od Brčkog, 11. avgusta 1995. godine, kao i fotografija izloženog „predatora“ u Muzeju JRV kod Beograda. EKSPRES.NET
  9. Balkan Helicopters, jedini srpski privatni heli-operater, nabavio je u prethodnih nekoliko nedelja dva nova helikoptera. Transport iz Amerike putem kopna i mora / Foto: Balkan Helicopters Još jedan klipni Robinson i letelicu koja će biti prvi dvomotorni civilni mlazni helikopter u našoj zemlji – AW109 „Grand New“ sa PW207C motorima. Policijski Sikorski više nema tu ekskluzivnost – Agusta će moći da leti u svim meteo-uslovima / Foto: Balkan Helicopters VIP čarter nema smisla ako nema kože / Foto: Balkan Helicopters R44 Raven II biće peti helikopter iz Robinson porodice (već imaju jedan R66 i tri R44) dok će AW109, VIP konfigurisan, ujedno biti i prvi single-IFR helikopter u našoj zemlji. Još jedan Robinson / Foto: Balkan Helicopters Glass i legacy instrumenti u novom R44 / Foto: Balkan Helicopters Obe letelice će uskoro biti u potpunosti slopljene, očekujte detaljne reportaže o njima uskoro na portalu. Petar VOJINOVIĆ
  10. Na aerodromu Golubovci danas je tačno godinu dana od prijema Crne Gore u NATO, povodom početka redovnog patroliranja lovačkih aviona Alijanse i zaštite vazdušnog prostora Crne Gore, u saradnji vazduhoplovstava Italije, Grčke i domaćina izvedena pokazna vežba sa temom prizemljenja letelice-uljeza. Ulogu presretnute letelice imao je avion Learjet-45 registracije 40-MNE Vlade Crne Gore u kome su se nalazili ministar odbrane Predrag Bošković i predstavnik NATO-a, a presretanje i prizemljenje su izvršili piloti italijanskih i grčkih borbenih aviona. Nakon sletanja vladinog aviona iznad aerodroma je simbolično izvršen i prelet savezničkih lovaca. Grci uz levo krilo / Foto: S. Matić, Vlada Crne Gore Danas su iznad Golubovaca viđeni višenamenski borbeni avioni Eurofighter EF-2000 iz sastava 36. puka RV Italije iz baze Gioia del Colle kao i F-16C Block 52+adv 116. borbenog puka RV Grčke, vazduhoplovna baza Araksos. Crna Gora je tako postala još jedna članica NATO čiji će vazdušni prostor usled nepostojanja sopstvenih kapaciteta za zaštitu, čuvati borbeni avioni partnerskih zemalja. Ovakav način saradnje traje još od 1961. godine kada je započeta zaštita neba Islanda i Luksemburga, 2004. NATO lovci su počeli sa patroliranjem iznad Estonije, Letonije i Litvanije, vazdušni prostor Slovenije štite Italija i Mađarska, od 2009. avioni Italije i Grčke lete iznad Albanije a 2015. Belgija, Holandija i Luksemburg zajednički čuvaju svoje vazdušne prostore. Crna Gora još jedan „klijent“ Italijanima / Foto: S. Matić, Vlada Crne Gore – Za ovu podršku Crna Gora neće imati nikakve dodatne finansijske obavezeosim onih koje su već predviđene za zajednički budžet NATO-a. Misija zaštite vazdušnog prostora je neborbenog karaktera i predstavlja jedan od najznačajnijih oblike direktne koristi članstva Crne Gore u Severnoatlantskom vojnom savezu. – saopštili su iz Vlade Crne Gore. Živojin BANKOVIĆ
  11. DOK ALEKSANDAR VULIN UPORNO PONAVLJA DA BI SVAKI NEPRIJAVLJENI PRELET IZNAD SRBIJE ZAVRŠIO OBARANJEM, DANIMA SU U DRUGOJ POLOVINI MARTA BESPILOTNE LETELICE, UGLAVNOM TIPA "PREDATOR", NAPROSTO "ŠPARTALE" NEBOM IZNAD SRBIJE, UZDUŽ I POPREKO, UKLJUČUJUĆI I NADLETANJE BEOGRADA. PRIPADNICI VOJSKE SRBIJE MOGLI SU IM SAMO MAHATI SA ZEMLJE "Nebo nad Srbijom nije bilo sigurnije od NATO agresije", izjavio je početkom januara 2018. ministar odbrane Aleksandar Vulin tokom postnovogodišnje posete aerodromu Batajnica, gde mu je prikazana spremnost "dežurne pare" aviona MiG-29. O kakvoj borbenoj spremnosti se radi i kakva je to bila predstava za javnost, dovoljno ilustrira to što je jedan od aviona bio dvosed, bez borbenog radara, a i same letelice su zarulale po pisti, ali nisu poletele, što je opravdano "lošim vremenskim uslovima". Nešto ranije – 5. avgusta prošle godine – ministar Vulin je, navodno nenajavljeno, posetio jedinicu u kasarni "Jugovićevo" u Novom Sadu. Tu je sleteo helikopterom, čijeg pilota je pre toga terao da leti uz granicu sa Hrvatskom, a žalio se i na visoku temperaturu u kabini letelice, te tražio da se podigne na veću visinu, koja nije bezbedna. "Nijedan neprijavljeni prelet, nijedan avion, nijedan helikopter – nije uočen. A i da jeste, bio bi lociran i oboren. Ni jedan lovac, ni jedan helikopter iz našeg susedstva ne bi mogao da ugrozi naš prostor. Naređenje vrhovnog komandanta Aleksandra Vučića će biti ispunjeno. ‘Oluja’ se više nikada neće ponoviti gde god da žive Srbi", rekao je tada Vulin. A još dve nedelje ranije, u julu 2017, Vulin je obišao Komandu Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane (RV i PVO) i izjavio da nema slobodne i suverene zemlje koja ne kontroliše svoje nebo i čitavu teritoriju "U stanju smo da odbranimo sebe i svoju teritoriju, na prvom mestu zahvaljujući obučenosti ljudi i njihovoj ljubavi prema otadžbini, ali to ne bi bilo moguće bez odgovarajućih tehničkih resursa i radujem se daljem osnaživanju vazduhoplovstva, uvođenju novih aviona i protivvazduhoplovnih sistema". Komandant RV i PVO Ranko Živak poručio je tada da su operativne sposobnosti na potrebnom nivou i da obezbeđuju izvršenje svih zadataka... Čemu ovaj uvod? Iz prostog razloga što su u drugoj polovini marta danima bespilotne letelice, uglavnom tipa "predator" naprosto "špartale" nebom iznad Srbije, uzduž i popreko, uključujući prelete i iznad Beograda, a nijedna ne samo da nije oborena, nego to nije ni pokušano. AKCIJA I REAKCIJA: Pomenute bespilotne letelice krstarile su brzinom od 200 kilometara na sat, na visini između 600 i 1.200 metara. Dolazile su sa teritorije Bosne i Hercegovine i letele preko Srbije do Rumunije. S obzirom da se zna čije snage su u BiH, nije teško zaključiti da je te letelice slao NATO, kome Srbija, iz nekih razloga, ne sme da se zamera, pa se zato o preletima ćuti. Jedan dnevni list je početkom aprila objavio informaciju o tome, doduše malo "spinovanu" (kako tvrde izvori "Vremena" iz RV i PVO Vojske Srbije), a Vulin je tim povodom izjavio da "ništa ne može ni da uđe na našu teritoriju ni da izađe sa nje, a da mi to ne znamo, da to nismo ispratili i procenili da li je realna opasnost ili ne". On je tako indirektno priznao da je procenjeno da bespilotne letelice NATO nisu realna opasnost po Srbiju, što se kosi sa njegovim ranijim izjavama da niko ne može da uđe nenajavljeno u vazdušni prostor Srbije, jer bi svaka letelica bila oborena. Vulin u intervjuu za "Politiku" 22. aprila odlazi korak dalje kada potvrđuje "da postoje pokušaji ugrožavanja našeg vazdušnog prostora i da su oni prepoznati i sprečeni": "Ništa ne može da uđe u naš prostor a da mi to ne primetimo i u skladu sa procenjenim stepenom opasnosti reagujemo", ustvrdio je tada Vulin, a novinar koji je radio intervju nije ga pitao (ili možda jeste, ali to nije objavljeno) zašto se onda nije reagovalo na bespilotne letelice krajem marta. Da je priča tog lista "spinovana", vidljivo je zato što se preleti dovode u vezu sa hapšenjem vršioca dužnosti direktora Kancelarije Vlade Srbije za Kosovo i Metohiju Marka Đurića 26. marta u Kosovskoj Mitrovici i navodnom spremnosti vojnih i policijskih jedinica Srbije da krenu u zauzimanje severa Kosova. Reč je, dakle, o pokrivanju klasičnih špijunskih aktivnosti pričom za unutrašnju upotrebu, u konkretnom slučaju – o nekakvim planovima Srbije za akciju na Kosovu, što domaća javnost voli da čuje. Međutim, bespilotne letelice su išle iznad Srbije i pre hapšenja Đurića, kao i posle, i nisu bile upućivane samo uz granicu sa Kosovom, nego iznad cele zemlje. U kakvom stanju je RV i PVO? I da li bi mogli oboriti te letelice kad bi dobili naredbu? Svakako da bi mogli, mada ne tako lako kao što političari i generali u izjavama tvrde. VOJSKA NA POŠTEDI: Jedan od razloga zašto je to teško, a pokazalo se na delu u martu kada je u jednom danu bilo čak šest preleta bespilotnih letelica, jeste i to što NATO ima i avione za ometanje radarskih sistema Vojske Srbije, koji su tada uključivani u akciju, pa su radari za otkrivanje niskoletećih ciljeva bili blokirani. A radari koji opslužuju velike raketne sisteme "Kub" i "Neva" ne mogu se upotrebiti za otkrivanje takvih ciljeva. U javnost je potom puštena priča kako su preleti bespilotnih letelica prestali kad je poletao par aviona "orao" sa aerodroma Lađevci kod Kraljeva da ih presretne, pa su one vraćene. Da je to stvarno tako bilo, letelice ne bi imale šansu da se vrate nazad za BiH, jer im je brzina 200 km/h i ne bi imale vremena da pobegnu. "Orao" bi ih, s druge strane, morao gađati samo topom i to samo kad ima vizuelni kontakt, pošto se radi o borbenom avionu koji nema radar da ih locira. Inače, Ministarstvo odbrane i država Srbija o svemu ćute i nisu se ni potrudili da bar Bosni i Hercegovini ili Rumuniji upute protestnu notu zbog toga što letelice doleću sa njihove teritorije i špijuniraju Srbiju. O protestu NATO da se ni ne govori. Ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog činjenice da te bespilotne letelice mogu da nose rakete i drugo naoružanje, čime se može ugroziti bezbednost građana, a i visokih vojnih i državnih funkcionera. Primera radi, skoro sav državni i vojni vrh je 29. marta, u vreme "špartanja" letelica srpskim nebom, bio na vežbi na Pasuljanskim livadama… Oficiri Vojske Srbije ogorčeni su zbog takve nemoći i nepostupanja po propisima, ali su se pomirili sa takvim stanjem koje vojsku gura sve dublje ka dnu i zbog čega ne samo vojnici, nego i oficiri, odlaze sve češće. Tome doprinosi i sistem napredovanja po "mehanizmu" poltronizma, koji je u vojsci uvek bio izražen, ali je sad više nego ranije, doveden do savršenstva. Ministar i saradnici prave predstave za javnost, ali kada se zagrebe ispod površine, vide se sva Potemkinova sela. To je, nevoljno, morao da prizna i predsednik Srbije Aleksandar Vučić (Vulinov "vrhovni komandant") koji po Ustavu i zakonima komanduje vojskom, obelodanivši da je inspektorat odbrane u jednoj brigadi Kopnene vojske zatekao situaciju da više od polovine pripadnika ne može da ispuni one osnovne, minimalno propisane fizičke norme (trčanje, savladavanje prepreka i slično) i da su zbog toga bili "na poštedi" na dan kad je inspekcija dolazila. I za to, naravno, niko nije odgovoran, iako Vučić najavljuje smene. Takve priče, po običaju, ostaju samo u najavama jer se poslušnici ne smenjuju dok se ne pronađe neki veći poslušnik. I ne samo da se ne smenjuju, nego je jedan od takvih, koji je mobingovao potčinjene da drže na sebi gas-maske 90 minuta, čak i po kancelarijama, dobio godišnju novčanu nagradu kao najbolji oficir. Davor LUKAČ
  12. Darko Rundek, Isabel (violina), Dušan Vranić (multiinstrumentalist), Igor Pavlica(truba), Silvio Bočić (bubanj, gitara, bas gitara), Roko Crnić (bas gitara, bubanj, sintesajzer), Miro Manojlović (udaraljke, vibrafon) i Ana Kovačić (saksofon, sintesajzer) - ili pod kraćim, zajedničkim nazivom Rundek i Ekipa, u subotu, 16. prosinca, u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova započinju veliko finale megauspješne turneje “Apocalypso Now“. Njom jedan od najvećih umjetnika ovih prostora obilježava 20. godišnjicu od objavljivanja kultnog albuma “Apokalipso“, prvog koji je snimio samostalno poslije raspada legendarnog benda Haustor, u kojem je bio frontmen. Glazbeni genijalac, čija kreativnost oduševljava i na pragu njegove 62. godine, uoči koncerta osvrnuo se na vlastitu karijeru, očinstvo, dane provedene u Francuskoj i život koji trenutačno gradi na otoku Braču. Je li zbilja teže svirati na domaćem terenu ili je ipak riječ o klišeu koji glazbenici često koriste? - Meni je apsolutno teže. Obično mi je majka u publici, a pred mamom baš i nije lako biti veliki frajer, nju se ne može prevariti! Prije svirki u Zagrebu i dan danas imam veliku tremu, osjećam posebnu odgovornost. Ipak, ljetos na INmusicu bio sam potpuno opušten, vjerojatno prvi put u životu, pa mi se čini da sam napokon probio taj hemung i sad se baš veselim što ću opet nastupati pred ljudima koji su mi bliski, u gradu u kojem sam odrastao. Dosadašnji dojmovi s turneje su odlični - više generacija povezalo je pravo prijateljstvo i lijepo je vidjeti da se ljudima sviđa naš koncert. Imate li neke svoje rituale prije samog izlaska na pozornicu? - Divim se kolegama koji prije koncerta ćaskaju ili slikaju se, ja to ne bih mogao! Obično tražim skriveni kutak, mjesto gdje barem 15-ak minuta mogu biti na miru, a baš toga u velikim dvoranama i arenama često nema. Popijem si i jedan viski da mi malo podigne energiju... Imam svoj mali ritual koji sam tijekom svih ovih godina uspješno rafinirao. Što vam je album “Apokalipso“ značio 1997., a što vam znači danas? - Tada je spomenuti album imao malo drukčiji kontekst - bile su to prve poslijeratne godine, puno toga u međuvremenu se pretumbalo, ali opet, imam osjećaj kao da se to pretumbavanje nije slegnulo, vrijeme kao da još nije probavljeno, nije ostalo u prošlosti. Baš zato mi se čini da danas 'Apokalipso' ne sviramo ponovno, već ga reinterpretiramo i aktualiziramo. Zapravo, slično se osjećam kao i kad sam ga svirao ‘97. A tu je i simbolika samog naziva albuma - sve je bilo i ostalo pomalo apokaliptično. Prije 20 godina, netom poslije našeg rata, na vlastitoj koži okusili smo što to znači kad se skrše osnovni ljudski principi te zavladaju masovna opsjednutost, ludilo, mržnja i destrukcija. Danas nam, pak, ta ista apokalipsa prijeti u sferi ekologije - na rubu smo propasti, nismo u pitanje doveli samo ljudski opstanak, nego opstanak cijele biosfere, bilo zagađenjem, masovnom potrošnjom ili atomskim ratom, kojim nam se sve češće prijeti. Žarište apokalipse s lokalnog se proširilo na globalno, a naša je zadaća u svemu tome pokušati zadržati živi ljudski duh. Jeste li i u kojoj mjeri, i može li se to uopće, s godinama uspjeli zatomiti ego, koji je kod većine umjetnika ipak najizraženiji na početku karijere, kad su ljudi mladi i nadobudni, htjeli oni to priznati ili ne? - S vremenom sam shvatio da bez benda ne funkcioniram, da su pjesme i glazba koji izađu iz suradnji puno zanimljiviji. U jednom trenutku, samome sebi i drugima morao sam priznati da nisam apsolutni vlasnik svega, morao sam se odreći samoveličanja jer je za dobar dio onoga što je nastalo u mojoj karijeri zaslužan netko drugi. Na kraju krajeva, zahvalan sam i ponosan što imam tako dobre suradnike i što se jednoga dana neću gristi zbog onoga što sam ostavio iza sebe. Kod nekih pjesama odmah sam osjetio da su pronašle svoje mjesto u ljudskim dušama te da će ondje i ostati, dulje od mene osobno na ovome svijetu, a to mi je drago, jer očito te pjesme bude nešto plemenito u drugima. Glazbu sam oduvijek radio spontano, makar bih volio, poput nekih autora koje iznimno cijenim, primjerice Nicka Cavea i Leonarda Cohena, imati radnu disciplinu, da svaki dan, osim vikendom, ustajem u osam i pišem pjesme do 17 sati. Ja sam ipak kampanjac, ali neprestano bilježim skice, iako im se najčešće nikad ni ne vratim. Samoga sebe podsjećam na slikara - hodam naokolo, nešto mi privuče pažnju pa to zabilježim, a poslije razrađujem. Kako izgledaju vaši dani na Braču? - Na otoku najviše volim jesen i zimu, kad noć rano pada, a na rivi nema ni psa. Tada se, poslije dnevnog rada na maslinama i zemlji, kad se smrači, mogu okrenuti sebi, čitati, baviti se glazbom... Zdrava budućnost čovječanstva definitivno leži u bazičnom opstanku. Vjerujem kako se može živjeti na zemlji i od nje, može se proizvoditi vlastita hrana, biti nezavisan, a opet dio zajednice. Neka vrsta neokibuca bila bi idealna za mlade - imali bi priliku uložiti vlastito zdravo tijelo i energiju u fizički rad, a s druge strane, opet bi bili povezani sa svijetom preko sveprisutnog interneta. A što se tiče života u Parizu, kako na to razdoblje gledate danas? - I ja sam u početku, što zbog jezika, što zbog lokalnih običaja, bio malo nespretan u novoj zemlji, nedostajali su mi, kao i svakom došljaku, određena vrsta komocije i mogućnost čitanja govora tijela, koji je svugdje drugačiji, ali sve u svemu, s vremenom sam se oslobodio tog ukorijenjenog osjećaja da negdje moram pripadati, shvatio sam da su ljudi zapravo svugdje jako slični. Pogledajte samo Rundek Cargo Trio - mi smo tri stara desperadosa koji već dugo zajedno jašu, a upravo smo u Parizu dijelili sličnu imigrantsku sudbinu i razvili prijateljsku bliskost - Isabel je došla iz Švicarske, Duco iz Sarajeva, ja iz Zagreba. Ne vidim ništa loše u tome da ljudi odlaze, ali moraju imati mogućnost povratka. Zdravo je čuvati vlastitu tradiciju i učiti iz nje, ali ne i veličati je iznad drugih. Što je po vama najveća rak rana današnjeg društva? - Iz socijalističke prošlosti još vučemo jedan veliki zaostatak - navikli smo da drugi umjesto nas preuzimaju inicijativu, smišljaju nam poslove, brinu se o nama poput 'Velikoga brata'... Uz mnoge loše strane koje nam je donio kapitalizam, vjerojatno jedina dobra stvar je ta što ljudi ipak uče da se moraju pobrinuti sami za sebe i biti odgovorni. Poslije rata smo, nažalost, ostali pasivna zemlja bez samopouzdanja. U Jugoslaviji smo barem, tom svojom nesvrstanošću, vlastitim putem kroz socijalizam, bila to floskula ili ne, vjerovali da možemo napraviti nešto svoje što će imati svjetski značaj. Da nije bilo tog osjećaja da ipak nismo neka periferija, nego da od sebe možemo napraviti nešto dično, ne bi bilo ni novog vala. Trebamo postati svjesni vlastitih mogućnosti, primiti se posla i biti uzor drugima, a ne samo raditi za te iste druge. Pokazuje li vaš sin sklonost prema glazbi i jeste li zadovoljni samim sobom u očinskoj ulozi? - Vid ima 26 godina, svira gitaru i saksofon, ali za sada nije izrazio želju za profesionalnim bavljenjem glazbom. Trenutačno ga zanima dizajn, izrađuje lampe od dijelova automobila, a inače, kad si želi osigurati ozbiljan i siguran novac, radi na gradilištima kao tesar. Svoju ulogu oca možda nisam uvijek najmudrije odigrao, ali dao sam najbolje od sebe. Uvijek mi je bilo važno imati prijateljski odnos s Vidom, iako sam nekad morao biti i autoritet, zadavati mu određene norme, u kojima često nisam bio dovoljno dosljedan, čvrst i taktičan, ali ovaj čas mi se čini da mu svojim odlukama i postupcima ipak nisam previše naškodio. Stalno dobivate ponude za uglazbljivanje kazališnih predstava. Koji vam je projekt iz te sfere stvaralaštva ostao u posebno lijepom sjećanju? - Sanda je 1992. režirala predstavu u Australiji zbog koje smo, sa sinom koji je tada još bio mali, dva mjeseca proveli s Aboridžinima u predgrađu Brisbanea. Predstavu smo vidjeli samo na premijeri jer je ekipa poslije po aboridžinskim zajednicama na sjeveru zemlje putovala avionom u kojem jednostavno nije bilo mjesta za nas. Ali taj suživot bio je vrlo zanimljiv. Vidjeti u kojoj mjeri nas Aboridžini doživljavaju kao barbare, u kojoj mjeri je naša civilizacija zapravo primitivna, za razliku od njihove, koja je duboko plemenita, vertikalna, koja nije poznavala rat te je okrenuta prema neposjedovanju te održavanju ravnoteže u zajednici i s ostalim bićima, sve u svemu, prilično formativno iskustvo koje se ne zaboravlja. Ivana VAŠAREVIĆ
  13. Oružane snage Sjedinjenih Američkih Država i Srbije održaće zajedničku vežbu padobranskih snaga sledeće nedelje na Batajnici, iznad Kovina i na Lisičjem Jarku. Kako Tango Six saznaje, američko ratno vazduhoplovstvo pružiće podršku svojim padobrancima iz 173. padobranske brigade iz Vićence sa dva transpotna aviona Lokid C-130J Super Herkules dok će zbog transporta viših oficira na Batajnici biti prisutan i avion USAF-a C-21A – bizjet Lirdžet 35A. Oba tipa letelica pripadaju 86. transportnom vingu iz Ramštajna. Pored vežbovnih skokova koji će se odvijati iznad Kovina, za petak 17. novembar planiran je zajednički skok iz američkih Herkulesa na sportski aerodrom Lisičji Jarak kod Padinske Skele. Američke generale prevozi Lirdžet 35A / Foto: USAF
×
×
  • Креирај ново...