Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'jedna'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. https://www.nowtheendbegins.com/7th-congress-of-leaders-of-world-religions-adopt-human-fraternity-chrislam-document-pope-francis-mohamed-bin-zayed/
  2. Nakon jutrošnjeg incidenta na aerodromu Ečka kada je tokom izvođenja leta smrtno nastradao Vladimir Bulat, kako saopštava Ministarstvo odbrane, došlo je do udesa helikoptera Gazela u rejonu sela Rutevac kod Aleksinca. Prilikom redovne letačke obuke i vežbe „vanaerodromsko sletanje“ došlo je do oštećenja helikoptera gazela Ho-42 iz 98. vazduhoplovne brigade Ratnog vazduhoplovstva i protivvazduhoplovne odbrane, oko 19.10 časova, u rejonu sela Rutevac u opštini Aleksinac. U helikopteru su bila dva člana posade koji prema prvim pregledima nemaju težih povreda i koji su van životne opasnosti.
  3. Podsjetimo, kineske zdravstvene vlasti i članovi etičkog povjerenstva pokrenuli su istragu nakon što je kineski liječnik na YouTube kanalu objavio da je prvi put u povijesti uspio "stvoriti" genetski modificirane bebe Kineski znanstvenik He Jiankui sa Southern University of Science and Technology u Shenzhenu koji je genetski modificirao bebe kaže da je ponosan na svoj posao. Kaže i da je druga potencijalna trudnoća genetski modificiranog embrija u ranoj fazi, piše Daily Mail. Podsjetimo, kineske zdravstvene vlasti i članovi etičkog povjerenstva pokrenuli su u ponedjeljak istragu nakon što je kineski liječnik na YouTube kanalu objavio da je prvi put u povijesti uspio "stvoriti" genetski modificirane bebe, izazvavši zgražanje struke. U istraživanju koje bi bilo protuzakonito da je izvedeno u većini zemalja svijeta, profesor He Jiankui i kolege tvrde da su obavili izmjene na genima embrija sedam parova koji su podvrgnuti umjetnoj oplodnji. U međuvremenu je sveučilište Southern University of Science and Technology u gradu Shenzenu priopćilo da nisu imali nikakva saznanja o tom eksperimentu te da je profesor He na neplaćenom dopustu od veljače. Kineske zdravstvene vlasti su izrazile "veliku zabrinutost" tom viješću i naredile pokrajinskim vlastima da "smjesta provedu istragu i razjasne cijeli slučaj". izvor
  4. Srpskom svešteniku nezavisnog uma sa Kosova sada ne veruje ni jedna strana New York Times 2003: Kada je otac Sava Janjić tokom devedesetih istupio preko ranga Srpske pravoslavne crkve kako bi osudio ofanzivu Srbije na albanski narod na Kosovu, njegovi sunarodnici su ga proglasili za izdajnika kojeg plaća Centralna obaveštajna agencija. Sada je optužen za širenje srpske nacionalističke propagande koja je potpirivala deceniju ratova na Balkanu. Značajne ličnosti među kosovskim Albancima sumnjaju da on radi za srpske obaveštajne službe. Za međunarodne zvaničnike, koji upravljaju ovom južnom srpskom pokrajinom od kada je NATO 1999. godine proterao snage Slobodana Miloševića, otac Sava je branilac nekooperativnog cepidlačenja koje karakteriše odnos Beograda prema njima. Ali sa tačke gledišta ovog igumana, jedina stvar koja se promenila je prijemčivost spoljnog sveta na poruku koju šalje iz izolovanog dečanskog manastira iz 14. veka. “Moj prioritet je oduvek bila odbrana ljudskih prava,” rekao je monah sa naočarama na licu, sedeći za kompjuterskom tastaturom koja mu služi kao govornica, zahvaljujući brzoj satelitskoj Internet vezi: “Zato smo u ovom manastiru zaštitili 200 albanskih civila od Miloševićeve policije i hranili mnoge porodice koje su patile tokom rata.” Po mišljenju oca Save, svet jednostavno ne interesuju posleratne patnje kosovskih Srba. Više od 200.000 njih je pobeglo nakon što je borba pre više od tri godine prestala, kada je oteto ili ubijeno oko 2.500 Srba kao odmazda za hiljade smrtnih slučajeva nad Albancima tokom rata. Osim delića teritorije na severu, na granici sa Srbijom, većina Srba koji su ostali na ovom području, koje se smatra srcem srednjevekovnog srpskog carstva, živi u razbacanim enklavama kojim, kako bi sprečili osvetničke napade, patroliraju mirovne snage NATO-a. “Hiljade kuća, crkava, spomenika kulture i groblja su uništili albanski ekstremisti, ne za vreme rata, ili tokom vladavine balkanskog diktatora, već u prisustvu misije Ujedinjenih nacija i NATO-a” – tridesetsedmogodišnji otac Sava nedavno je napisao na društvenim mrežama. Sutradan je napadnut na stranicama vodećih kosovskih albanskih novina „Koha Ditore“. “Prema ovom Srbinu, koji ima uticaj na mišljenje javnog mnjenja na zapadu, svi su krivi, osim njegovih zemljaka sa Kosova,” rekao je kolumnista ovog lista Adriatik Keljmendi: “Srbi na Kosovu ne rade ništa kako bi dokazali da oni više nisu ti koji su ubijali i uništavali sve što je pripadalo njihovim albanskim susedima.” Otac Sava uviđa teškoće u borbi protiv ekstremizma koji često karakteriše politiku – na i o Kosovu. “To je poput dijaloga gluvih,” rekao je on, dodirujući tanku kestenjastu bradu: “Albanci kažu da Pravoslavna crkva želi da vrati srpsku kontrolu nad Kosovom. U međuvremenu, albanski ekstremisti uništavaju crkve kako bi uklonili kolektivni fokus kojim bi se Srbi privukli da se vrate.” Problem, prema njegovom mišljenju, leži u sukobu identiteta koji se već godinama krčka. Koliko god obični kosovski Albanci govorili da su voljni da prihvate prisustvo srpske manjine, Sava tvrdi da oni manastire, poput onog u kom je, vide kao pretnju, jer predstavljaju istorijsku vezu Srba sa ovom zemljom. “Mi smo trn u oku priče na kojoj Albanci grade svoj nacionalni identitet,” rekao je: „Priča u kojoj su nakon Adama i Eve samo Albanci živeli ovde, a svi koji su došli nakon njih su uljezi.“ Izvor: Kossev
  5. Iguman manastira Visoki Dečani, arhimandrit Sava Janjić, opet se našao u fokusu javnosti. Devedesetih zbog upozorenja na rat i stradanja naroda – albanskog i srpskog, ranih dvehiljaditih zbog svedočenja o stradanju srpskog naroda na KiM-u i pravoslavnih svetinja. Ove godine – prvo, zbog protivljenja izvođenju radova za put Dečani-Plav, koji podržava kosovska vlada, za koje tvrdi da se njima krši Zakon o specijalno zaštićenim zonama, u koju spada i teren oko manastira koji je pod zaštitom UNESCO-a. Potom i zbog javnog upozorenja na opasnost od tzv. dogovornog incidenta na Severu kojim bi se realizovala ideja podele, i uopšte, snažnih upozorenja o, kako iguman vidi, stradanju naroda koje bi se dogodilo ukoliko bi se realizovali scenariji koje sada javno zastupaju predsednici Vučić i Tači – (etničko) „razgraničenje“, odnosno „korekcija granica“. Iz arhive objavljujemo šta je New York Times 2003. pisao, upravo o ovom igumanu. Srpskom svešteniku nezavisnog uma sa Kosova sada ne veruje ni jedna strana New York Times 2003: Kada je otac Sava Janjić tokom devedesetih istupio preko ranga Srpske pravoslavne crkve kako bi osudio ofanzivu Srbije na albanski narod na Kosovu, njegovi sunarodnici su ga proglasili za izdajnika kojeg plaća Centralna obaveštajna agencija. Sada je optužen za širenje srpske nacionalističke propagande koja je potpirivala deceniju ratova na Balkanu. Značajne ličnosti među kosovskim Albancima sumnjaju da on radi za srpske obaveštajne službe. Za međunarodne zvaničnike, koji upravljaju ovom južnom srpskom pokrajinom od kada je NATO 1999. godine proterao snage Slobodana Miloševića, otac Sava je branilac nekooperativnog cepidlačenja koje karakteriše odnos Beograda prema njima. Ali sa tačke gledišta ovog igumana, jedina stvar koja se promenila je prijemčivost spoljnog sveta na poruku koju šalje iz izolovanog dečanskog manastira iz 14. veka. “Moj prioritet je oduvek bila odbrana ljudskih prava,” rekao je monah sa naočarama na licu, sedeći za kompjuterskom tastaturom koja mu služi kao govornica, zahvaljujući brzoj satelitskoj Internet vezi: “Zato smo u ovom manastiru zaštitili 200 albanskih civila od Miloševićeve policije i hranili mnoge porodice koje su patile tokom rata.” Po mišljenju oca Save, svet jednostavno ne interesuju posleratne patnje kosovskih Srba. Više od 200.000 njih je pobeglo nakon što je borba pre više od tri godine prestala, kada je oteto ili ubijeno oko 2.500 Srba kao odmazda za hiljade smrtnih slučajeva nad Albancima tokom rata. Osim delića teritorije na severu, na granici sa Srbijom, većina Srba koji su ostali na ovom području, koje se smatra srcem srednjevekovnog srpskog carstva, živi u razbacanim enklavama kojim, kako bi sprečili osvetničke napade, patroliraju mirovne snage NATO-a. “Hiljade kuća, crkava, spomenika kulture i groblja su uništili albanski ekstremisti, ne za vreme rata, ili tokom vladavine balkanskog diktatora, već u prisustvu misije Ujedinjenih nacija i NATO-a” – tridesetsedmogodišnji otac Sava nedavno je napisao na društvenim mrežama. Sutradan je napadnut na stranicama vodećih kosovskih albanskih novina „Koha Ditore“. “Prema ovom Srbinu, koji ima uticaj na mišljenje javnog mnjenja na zapadu, svi su krivi, osim njegovih zemljaka sa Kosova,” rekao je kolumnista ovog lista Adriatik Keljmendi: “Srbi na Kosovu ne rade ništa kako bi dokazali da oni više nisu ti koji su ubijali i uništavali sve što je pripadalo njihovim albanskim susedima.” Otac Sava uviđa teškoće u borbi protiv ekstremizma koji često karakteriše politiku – na i o Kosovu. “To je poput dijaloga gluvih,” rekao je on, dodirujući tanku kestenjastu bradu: “Albanci kažu da Pravoslavna crkva želi da vrati srpsku kontrolu nad Kosovom. U međuvremenu, albanski ekstremisti uništavaju crkve kako bi uklonili kolektivni fokus kojim bi se Srbi privukli da se vrate.” Problem, prema njegovom mišljenju, leži u sukobu identiteta koji se već godinama krčka. Koliko god obični kosovski Albanci govorili da su voljni da prihvate prisustvo srpske manjine, Sava tvrdi da oni manastire, poput onog u kom je, vide kao pretnju, jer predstavljaju istorijsku vezu Srba sa ovom zemljom. “Mi smo trn u oku priče na kojoj Albanci grade svoj nacionalni identitet,” rekao je: „Priča u kojoj su nakon Adama i Eve samo Albanci živeli ovde, a svi koji su došli nakon njih su uljezi.“ Izvor: Kossev View full Странице
  6. Trifke

    Jedna prica o monasima

    Nisam bas nesto literalno nadaren ali cu pokusati da opisem jedno moje istinsko iskustvo iz jednog manastira. Nemojte mi zameriti ako pricu ne napisem bas u najlepsem stilu. U jednom manastiru ,pored ostalih, zivela su i 4 monaha. Prvi koga zelimda opisem je jeromonah, pristojan i fini covek koji je voleo da isteruje demone i da cita molitve za isterivanje demona. Ljudi su ga voleli i dolazili su kod njega a narocito oni koji su imali djavoimane. Svasta se tu moglo videti i cuti no ono sto je najbitnije je da su ljudi u masama hrlili kod njega. Drugi je bio strog,isposnicki tip koji je "govorio" sa svetiteljima svaki dan i svaki dan su mu se javljali. I on je bio omiljen i masa je sveta dolazila kod njega sto radi razgovora sto raadi saveta. Treci je bio cuveni govornik i savetodavac. Voleo je da poducava i uci i monahe i mirjane a li te iste savete nije primenjivao na sebe, makar kako je bratija tog manastira tvrdila. I kod njega je narod hrlio u masama. Cetvrti je bio najveci po cinu ali nije imao ni jedan od tih "velikih" duhovnih darova. Za njega su govorili da je bolestan. Niko nikada nije cuo da se on sa nekim svadja, da nekoga ukorava ili da nesto trazi. Kada bi ga neko nesto pitao odgovarao je najkrace i vrlo lepo i sazeto. Ono sto bi rekao bilo je jasno i vrlo prakticno. Najcesce je provodio vreme u basti. Njemu skoro niko nikada nije dolazio niti ga primecivao. Kao sto rekoh nisam bas telentiran za pisanje poucnih prica ali moja je poenta da cesto zbog predrasuda ne zapazimo prave vrednosti.
  7. Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima Tragični zemaljski završetak Isusa iz Nazareta uokviren je s dva događaja koji su uvelike odredili kasniju kršćansku praksu i refleksiju vjere. Prvi događaj – evanđelisti ga prenose u različitim varijantama – smješta se u večer uoči židovskog blagdana Pashe, kad je Isus sa svojim učenicima obredno večerao. Taj objed će u povijesti ostati zapamćen kao Posljednja večera i stoljećima će biti i polazište teoloških razmišljanja i inspiracija za umjetnička djela. O drugom događaju izvještava nas jedino Lukino evanđelje – Marko ga samo usput spominje – a on govori o dvojici učenika na putu za Emaus, o njihovu razgovoru i prepoznavanju Isusa u lomljenju kruha za vrijeme večere. Između tih dviju večera nalazimo izdaju i bijeg, osudu i mučenje, smrt i ukop Isusov. I na kraju jednu tajnu, koja s onu stranu straha i iznenađenja, otvara vrata radosti i smislu. Posljednja večera samoće Dok je Isus s učenicima bio za večerom uoči blagdana Pashe, koju je kao vjerni židov slavio sa svojima, nastala je među njegovim učenicima rasprava oko toga tko je od njih najveći. Svaki je imao svoje razloge zašto bi trebao biti najveći, i to ne samo u časti, nego i u vlasti. Pale su te večeri vjerojatno i teške riječi i ozbiljni uzajamni prigovori na prijašnje postupke i djelovanje, kako to već biva među ljudima koji se bore oko položaja i interesa. Toliko su učenici bili zaokupljeni prepirkom i gledanjem ispod oka, da nisu ni primijetili kad je Juda napustio dvoranu i izišao van u noć. Juda, čovjek iz Keriota, otišao je s odlukom da riješi ne samo pitanje svoje veličine i prvenstva, nego da se prije svega pobrine za interes i dobro naroda. Izabranog naroda Izraela. U zraku je visjelo mučno pitanje: Tko je najveći? Odavno se Isus susreo s njime, još od onog trenutka kada je počeo razmišljati o ljudima i njihovu ponašanju. Tada je u njima opazio nepresušnu želju da vladaju i određuju. Za ostvarenje toga cilja bili su spremni umiljavati se, podmićivati i biti pokorni k'o psi, ali i prijetiti, plašiti, prisiljavati druge da budu poslušni i da ih hvale. Primijetio je također da ljudi posebno vole svoju veličinu podupirati svetinjama poput zakona, hrama, obreda, samoga Boga. Osjetio je toliko puta teret te ljudske želje za vlašću, divljenjem i veličinom. Sam je osjetio njezinu privlačnost. Više puta je odbio njezine zavodljive ponude. Te večeri u dvorani na katu, dok je sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru, njemu je bilo jasno da će vrlo skoro na naplatu doći stari računi. Znao je kamo ga vodi njegov put i kakvu je mašineriju pokrenuo protiv sebe. Znao je da je dirnuo u srce vlasti koje su iskorištavale čovjeka. Pri tome se jedna pozivala na narodne interese, a druga na služenje Bogu. Raskrinkavajući njihove nehumane i sebične, interese Isus se zamjerio objema. No, i te večeri je, koliko god se bojao i tražio utjehu u razumijevanju i blizini svojih učenika, ostao sebi dosljedan. Nije uzmaknuo, nije kalkulirao, nije pravio kompromise u kojima se čovjek odriče snage svoga zahtjeva i uništava ga uljepšavanjem samo kako bi bio prihvatljiv svima. Svjestan da će ga koštati njegove jasne i odlučne riječi, zanosne slike koje mijenjaju, hrabri čini i potezi. Isus je te večeri posljednji put večerao sa svojim učenicima. Oni su kao i toliko puta dotad bili zabavljeni svojim pričama, raspodjelom ovlasti i određivanjem prvenstva. Te se večeri Isus osjećao tjeskobno i usamljeno. Dok je lomio kruh, sjetio se koliku važnost kruh ima za ljude. Od kruha oni žive, kruh dijele, za kruh rade i zarađuju. On je također blagoslov i dar. I zato je molio Oca nebeskog da svojoj djeci dadne kruha svagdašnjeg. Razdijelio je svojim učenicima svakom po komadić. Želio je da shvate da njegov život i riječ za njih također mogu biti poput kruha. Želio je da nahranjeni takvim kruhom žive jedni za druge i stvaraju zajedništvo u kojemu će se prvenstvo mjeriti služenjem a ne gospodarenjem. Želio im je reći da je on spreman za njih biti poput kruha, da ih hrani svojim životom i da žive od njegova primjera. A živjeti od Isusa ne znači samo podmiriti dušu i smiriti je u otajstvenom klanjanju. Živjeti od Isusa znači prije svega dopustiti nemir u ljudskim odnosima. Znači ne šutjeti pred zlom pod izlikom pobožne šutnje. Znači ne strepiti pred silom, koja ne može oteti ono najvrednije. Znači ustati protiv nepravde. Isus je htio da kruh koji lomi i dijeli svojim učenicima bude razlogom njihova povjerenja u Boga koji prašta, traži i čeka čovjeka. Iz čaše su pili više puta tijekom večere. A onda im je pružio čašu u koju je smjestio svu gorčinu i muku svoga života, sve nerazumijevanje i odbacivanje, sav prezir i patnju. To je bila njegova čaša. Učenici su se razbacivali obećanjima da će svaki s njime piti iz čaše, a nisu znali što govore. Još uopće nisu bili spremni shvatiti ozbiljnost njegova puta. Predosjećao je također da će njegov put oni jednostavno izjednačiti s tjelesnom patnjom i izrugivanjem, zaboravivši da je njegov put puno uži i zahtjevniji. Nekoliko im je puta najavljivao da njegov kraj neće biti slavan u ljudskim očima. Oni bi ga tada odvraćali, među sobom se potajice došaptavali, možda čak pomišljali kako se želi ubiti i kako nije sav svoj. Ili bi se jednostavno pretvarali da razumiju o čemu govori. A Isus je te večeri vjerovao u smislenost svoga puta, znao je da pšenično zrno mora pasti u zemlju i istrunuti da bi donijelo ploda. Bilo mu je ipak teško, užasno teško. Te večeri, dok su se svi natjecali u nastojanju da ga oraspolože i otjeraju tjeskobu iz njegovih očiju, zaklinjući se na vjernost do smrti, Isus je skinuo svoju gornju haljinu, opasao se ubrusom i oprao noge svojim učenicima. I tada ih je morao poučiti da to ne čini reda ni obreda radi, nego radi njihove budućnosti i odnosa među njima. Najveći među njima bit će mjereni najmanjima, uglednici među njima bit će slugama, veličina djela će se mjeriti i samo jednom čašom hladne vode, čašom okrepe i utjehe. Govorio im je još o dobrom Ocu koji je na nebesima i o radosnim znakovima koji prate rast kraljevstva. Zamolio ih je da sačuvaju u svom srcu spomen na ovu večeru. I da je svojim životom ponavljaju ako se žele njega sjećati. I onda su otišli vani moliti psalme. Nemoćni patnik u tuđem grobu Naviknuli smo slikati život Isusa iz Nazareta bojama božanske svemoći i shvaćati ga kao glumu sa sretnim završetkom. Pri tome, dakako, ne isključujemo dramatičnost, pa čak i neki predokus tragike. Ipak, mi znamo da je sve unaprijed riješeno i – recimo tako – kao namješteno u božanskom scenariju. Netko bi mogao reagirati da nije tako i upozoriti da su o Isusu slično govorili doketi, sekta iz vremena rane Crkve, čiji je govor odbačen kao krivovjeran. I doista, iz evanđelja je očito da život i djelovanje tesara iz Nazareta, kojemu su poznavali obitelj i podrijetlo, nisu bili lišeni muke ljudskih pitanja, dvojbi i sumnji. Njegov navještaj kraljevstva Božjeg otvarao je, štoviše, niz teških pitanja koja su izazvala Isusove protivnike. Kad ga nisu mogli potkupiti, učiniti svojim čovjekom i iskoristiti za vlastite interese, duboko su ga zamrzili: dovoljno duboko da njihovu mržnju mogne utažiti jedino smrt. One večeri Isus je na Maslinskoj gori doživio debakl prijateljstva. Oni koje je zvao prijateljima, s kojima je zadnjih godina dijelio dobro i zlo, ostavili su ga iz različitih razloga i na različite načine. Juda je poljupcem izdao Isusa: kršćanska predaja motiv vidi u pohlepi, suvremeni poznavatelji Novog zavjeta više u nacionalizmu. Petar je pokušao Isusu pomoći udarcima mača, zaboravivši da snaga i vlast o kojima je Isus govorio ne proizlaze iz sile i moći kakve imaju vladari i vojskovođe. Ostali su utekli glavom bez obzira prepustivši Isusa uhićenju i zlostavljanju. Sve što se potom događalo bio je dobro montiran sudski proces. Isus je bio uhvaćen u tjesnacu između židovskog, nacionalno-religioznog suda s jedne, i rimskog, političkog suda s druge strane. Prvi je Isusa optužio za vrijeđanje Boga i zavođenje naroda. Drugi je morao reagirati na pobunu, makar ona bila i samo potencijalna. Prvi su Isusa smaknuli sa strašću za Boga i naciju, drugi pak s hladnom računicom velikog i moćnog imperija. Na izlazu iz tjesnaca mržnje i ravnodušnosti stajali su povici: Raspni ga! i Pilatova odredba: Neka se razapne! I vika i odredba unaprijed su bile opravdane i čistih ruku. Dalje je sve išlo brzo, upravo onako kako ljudi završavaju poslove kad se rješavaju nemoćnog i pravednog čovjeka. Brza osuda. Brza egzekucija. Brzo rješenje. I, dakako, brzi zaborav. Da više nitko ništa ne zna niti se sjeća. Isus je bio osuđen na zaborav, na onu smrt kojom se čovjeka ubija u životima drugih. S opasnom uspomenom na Isusa i na njegovu svijest o poslanju u ime Božje, protivnici su se brutalno obračunali pomoću križa, renomiranog mučila za okorjele zlikovce i bundžije. Židovski zakon je zaboravu i budućnosti bez Boga prepuštao one koji su umrli obješeni na drvo, koji su bili razapeti na križ. Mesija iz Galileje nije više imao nikakve šanse u narodu, jer je prema židovskom zakonu raspeti bogohulnik smatran od Boga prokletim. Tako su Isusovom osudom i smaknućem aristokracija i visoko svećenstvo učvrstili svoju moć i poziciju. Nama je Isus na križu postao previše domaći, da bi u nama probudio nelagodu. Razapetog smo previše teološki uljepšali, da bi nas još izazivao na teška pitanja Bogu. Na izmučenog i ismijanog proroka iz Nazareta, kojega još jedino prate odane žene, prenijeli smo previše opće muke i nevolje, da bismo doista osjetili strahotu patnje jednog čovjeka. On sam je znao da ga čeka nemilosrdni obračun i smrt. Ali vjerojatno nije očekivao ovoliku okrutnost i ostavljenost. Kasnije će učenici u Isusu vidjeti združeno nebo i zemlju, govorit će o anđelima i izvanrednim čudesima vezanim uz njega. No, na križu je nebo zamuknulo. Ostao je jedino ljudski krik koji se prolomi iz napuštenosti, jauk iz bezdana patnje kojemu su odgovorili bezbrojni jauci patnika ove zemlje. Na razapetom tijelu punom rana nije bilo ništa čudesno niti nadzemaljsko, ništa što bi moglo privući ljudsko oko koje vjeruje u dobro. Isus na križu je bio užasavajući prizor. Takav užas je i sama priroda željela sakriti. Smračilo se. Kasnije će se netko začuditi da je umro tako brzo. Ljudski ukop i grob nisu samo način i mjesto odavanja počasti čovjeku, nisu samo nešto što ljudi čine iz religioznih ili, grubo rečeno, higijenskih razloga. Ukop i grob su oproštaj od očekivanja i nade. U punini snage prekinut život i svetkovinom požurivana a izvedbom obeščašćena smrt, smješteni su na kraju dodatno još u tuđi grob. Isus je doista bio onaj koji nije imao ništa, čak nije imao gdje ni glavu nasloniti. Na ulaz u grobnicu, uklesanu u stijeni, dokotrljan je teški kamen. Josip iz Arimateje, Nikodem, Marija iz Magdale, Ivana i Marija, majka Jakovljeva, otišli su u predvečerje subote svojim kućama, zatvoreni u Zakon. Poput učitelja u grobu. Večera prepoznavanja stranca Oni više nisu mogli podnijeti rezignaciju i vrata zatvorena strahom od osvete prijatelja. Kleofa i njegov prijatelj odlučili su napustili Jeruzalem i otići u Emaus, na selo, vratiti se svakodnevnom i uobičajenom životu. Razgovarali su usput o Isusu pritisnuti teškim teretom bolnih pitanja. Nisu mogli vjerovati da su ga ubili, da su ga tako okrutno i nemilosrdno pogubili. Zar on nije bio prorok silan na riječi i djelu i pred Bogom i pred ljudima? Narod je grnuo za njim, a on ih je tješio, smijao se i plakao s njima, činio dobro i pomagao im da se promjene, da ozdrave u svome životu. Zar nije oživio one koje su svi otpisali? On je govorio o Bogu kao Ocu nebeskom, naviještao radosnu vijest oslobođenja, praštao grešnicima, volio je jesti i piti s prijateljima. Ali zar je to bio razlog glavarima svećeničkim i vijećnicima da ga ubiju? Zašto su ga sramotno razapeli na križ? Zašto su ga učinili prokletstvom? Nije, doduše, spuštao glavu pred moćnicima, nije se skrivao iza Zakona, nije se bojao govoriti pred špijunima, nije propisima dopustio da gospodare čovjekom. Oni su se nadali da će on osloboditi Izraela. Negdje na pola puta priđe im stranac, s početka pomalo dosadan i čudan. Zapitkivao je o Isusu i dodatno ih mučio. Ipak, nešto ih je vuklo da se ne povuku pred njim u svoju bol i tugu, nešto ih je tjeralo da ga slušaju, da čuju riječi koje su u njima gorjele poput vatre. Sjećaju se da im je otprilike govorio o Bogu koji je tu čak i kad izgleda da je zavladala tama, o Bogu koji je na strani nemoćnika i ne dopušta da zlo i laž imaju zadnju riječ, koji ne napušta patnika, o Bogu koji utjehom hrani žalosne i pravdom poji krotke, koji je jači od ljudske mržnje i zla, jači od smrti. Već se spuštala večer i oni stigli do sela, a stranac nije prestajao govoriti o Bogu malenih i prezrenih, o Bogu ismijanih i ostavljenih. I stalno je ponavljao da je Bog vjeran svojim obećanjima. I kad je već htio produžiti svojim putom, reče da sluga Božji, miljenik Božjeg srca, neće vladati nad drugima silom, nego praštanjem i ljubavlju, služenjem i darivanjem. Ali da ljudi to nisu mogli podnijeti i da su ubili Božjeg proroka i miljenika. No, dobro se ne može ubiti. I pričini se kao da će dalje poći. Uglas ga zamoliše da ostane i s njima večera te da ujutro nastavi put. Razmišljao je trenutak i onda prihvatio poziv. U sobi mu dadoše malo kruha i on zahvali Bogu za njegove darove, razlomi kruh i davaše ga njima. Tek tada primijetiše u očima stranca duboku tugu, kao da je prošao kroz dolinu smrti, kroz pustinju samoće. Na njegovim rukama vidješe tragove ljudske zloće i okrutnosti. Na njegovu licu vidješe smirenost i radost. I otvoriše se vrata razumijevanja i shvatiše da se Boga ne može zatvoriti u zakon koji poništava čovjeka. Tek tada Kleofa i njegov prijatelj prepoznaše život u komadićima kruha. Ali, prepoznavanje nije za privatnu upotrebu, nego za dijeljenje s drugima, za radost, za zajedništvo. Za vrijeme večere u Emausu Isusovi su učenici uvidjeli važnu stvar: Učitelja ne treba tražiti u grobu. Njegov grob jest doduše zatvoren i kamenom i zakonom, ali Isusu mjesto nije u grobu, već u životu. Njegovo mjesto nije u prokletstvu šutnje, već u blagoslovu zauzetog i solidarnog sjećanja. On ne pripada smrti, nego Bogu. I to ne bilo kakvom bogu čudesa i velikih sila i lomljavina, nego Bogu iznenađujuće vjernosti. Bez skakanja i buke, namještanja pred objektive kamera i fotoaparata, bez osvete i trijumfa svojim neprijateljima. Božja vjernost je paradoksalna nemoć koju nije lako prihvatiti ni shvatiti. Ona u ljudskim očima može izgledati čak sasvim neprihvatljivo i ludo, može biti nepodnošljivo slaba. Božja vjernost ne ostavlja, i kad sablažnjivo šuti. Dakako, ona ne zanemaruje i ne isključuje pitanja niti briše povijest čovjeka s njegovim Bogom, koliko god ona mogla biti tragična i teška. Božja vjernost daje da i na tijelu prožetom tajnom uskrsnuća ostaju rane patnje i rane jauka bespomoćnih. * * * Isus iz Nazareta je za tolike milijune kroz povijest kao i danas jednostavno uporište za život, smislen život čovjeka. Njegov navještaj Božjega kraljevstva unio je u svijet nešto novo, drugačije i izazovno, čega se svijet ne može riješiti a da ne izgubi svoj najljepši dio. Čovjeka koji se do kraja i u potpunosti zauzme za bližnje, ne strahujući da time zanemaruje Boga, vjerni Bog neće i ne može zanemariti. Naprotiv, učinit će ga mjerom ljudskog i – vjeran samom sebi – mjerom božanskog života. Prepoznavati dubinu i značenje Isusova života i sudbine i danas traži otvorene oči. Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima. Miro JELEČEVIĆ
  8. Poznata beogradska kafana "Čuburska lipa" na Vračaru srušena je juče, a na njenom mestu ostala je samo gomila šuta. Sugrađani su uz tužne komentare delili fotografije srušenog objekta na društvenim mrežama. "Srušili su moje omiljeno mesto gde sam naučio šta je prava kafana, ništa neće ostati za nama, pozdrav Čuburskoj lipi", napisao je jedan od korisnika Tvitera ispod fotografije šuta koji je iza nje sada ostao. Ova kafana nosila je naziv po drvetu lipe koje je bilo staro preko 90 godina. Kako komentarišu sugrađani na društvenim mrežama, u ovom delu Vračara izgrađene su tri-četiri zgrade na mestu gde su se nalazile manje kuće. Čuvena "Čuburska lipa" dugo im je prskosila. Podsetimo, slična sudbina krajem prošle godine zadesila je i restoran "Mihajlovac" na Banovom brdu, na kojem će uskoro nići osmospratnica.
  9. Ovaj clanak iz Zagrebackog Vecernjeg lista mi je bas zanimljiv. Cuo sam da ima slicnih primera sa ovim i kod nas. https://www.vecernji.hr/biznis/hrvatska-tvornica-placa-mirna-placa-1222567?utm_source=Večernji+list&utm_campaign=2b99852851-Tjedni_NL_Vecernji_list_18_04_2017_4_18_2017&utm_medium=email&utm_term=0_d9b3729caf-2b99852851-67672709 akon neuspješne potrage za zaposlenicima u tvornici za preradu ribe Mirna putem agencija i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Podravka se odlučila širokom marketinškom kampanjom u medijima potražiti zaposlenike. U zemlji s više od 195 tisuća nezaposlenih ljudi i samo 1,5 milijun stanovnika koji rade sve je više vijesti o tome da poslodavci ne mogu naći radnika. GORKA BERBA 'Ovo je posljednja sezona, odlazimo u Njemačku, suprug je već otišao...' Višemjesečna potraga Podravka traži čak 120 zaposlenika koji bi radili kao procesni radnici, odnosno kao radnici u proizvodnji, preradi i pakiranju ribe. Posao je u Rovinju, gdje poslodavac osigurava i smještaj i prehranu, prijevoz do Rovinja pa čak i svakodnevni prijevoz od smještaja do tvornice. Neslužbeno se može saznati da je riječ o plaćama koje su od 3500 do 4000 kuna mjesečno, uz mogućnost dobre stimulacije, a oglasom se nudi posao na godinu dana. Nije neočekivano da se u Istri, koja živi od turizma, teško mogu naći radnici u proizvodnji. Naime, Istarska županija ima i jednu od najnižih stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj pa su tako u vrhuncu sezone lani u cijeloj Istri bila samo 2702 nezaposlena na lokalnom zavodu za zapošljavanje. U Podravci nam kažu da su se na kampanju odlučili nakon višemjesečne potrage za radnicima, ali i da su svjesni da će ova akcija vjerojatno postati trajna s obzirom na to da se nedostatak radnika zainteresiranih za rad u Mirni neće riješiti u kratkom roku. Razmišljaju čak i o uvozu radne snage. U međuvremenu se nadaju da će oglas privući radnike iz ostalih hrvatskih krajeva kojima se, osim sigurnih primanja tijekom cijele godine, nudi i život u lijepom istarskom gradiću. Problem koji je s radnom snagom izbio u Mirni to je zanimljiviji jer je riječ o kompaniji koja je prije nekoliko godina bila pred stečajem. O nužnosti preživljavanja Mirne govorilo se u parlamentu, a nakon što je tvornicu preuzela Podravka, otkupivši većinski paket dionica od Plurisa u stečaju, tijekom 2014. poslovanje se stabiliziralo. Velika buka digla se i na glasinu o tome da se proizvodnja ribe seli iz Rovinja u Koprivnicu. Strahovi su umireni zbog obilježavanja 140. obljetnice poslovanja Mirne i završetka investicije od 50 milijuna kuna u proizvodnu liniju te spajanjem proizvodnje brendova Eva i Mirna. Foto: Dusko Marusic/PIXSELL Veliko opterećenje rada Izmjenama poreznih pravila u 2018. godini Podravci, kao i svim poslodavcima, smještaj i hrana za zaposlenike bit će priznati kao poslovno opravdani trošak, odnosno umanjivat će osnovicu poreza na dobit, što će ublažiti troškovni udar na poslodavce i učiniti prihvatljivijim dodatni trošak. Ipak, takvi sitni ustupci poslodavcima tek su gašenje požara u fazi kada se opravdano upitati hoće li ekspanziju gospodarstva zaustaviti kronični nedostatak radne snage. Poslodavci se sve otvorenije bune i upozoravaju da mnoge poslove nisu sposobni ispunjavati zbog nedostatka radnika. Sindikati tvrde da bi se situacija promijenila kada bi se povećale plaće, ali hrvatski proizvod time bi izgubio na konkurentnosti. Plaće su niske jer proizvod na tržištu mora postizati cijenu koju ima i konkurencija, koju čine multinacionalne kompanije. ŽEDNI SIROVINE Hrvatska ne proizvodi dovoljno šljiva ni za rakiju One pak dio konkurentnosti dobivaju ekonomijom razmjera, a drugi dio premještanjem tvornica u područja niske cijene rada. Država bi mogla napraviti najviše za rješavanje problema snižavanjem poreznog tereta s rada na kapital i/ili širenjem porezne baze uključujući veći dio crne ili sive ekonomije u službenu statistiku. Hrvatska je među zemljama s visokim opterećenjem rada, što dovodi do paradoksalne situacije u kojoj je radnik poslodavcu objektivno skup, a dobiva objektivno nisku plaću koja nije dovoljna za povećanje standarda u gospodarstvu. Kako će se riješiti problem radne snage, prekvalifikacijom, uvozom radne snage ili gašenjem određenih gospodarskih grana, pitanje je na koje će se odgovoriti u idućem desetljeću, ali je činjenica da će ono ostati goruća tema domaće ekonomije te da će sve više tvrtki uz plaću morati nuditi povlastice kako bi privukle zaposlenike. Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/biznis/hrvatska-tvornica-placa-mirna-placa-1222567?utm_source=Ve%C4%8Dernji+list&utm_campaign=2b99852851-Tjedni_NL_Vecernji_list_18_04_2017_4_18_2017&utm_medium=email&utm_term=0_d9b3729caf-2b99852851-67672709 - www.vecernji.hr
  10. U naselju Banjica, u porodičnoj trospratnoj kući, Viktor Lazić (32) otvorio je Muzej knjige i putovanja. Među pedesetak osnivača su Ljubivoje Ršumović, Milovan Danojlić i Mirjana Vuisić, a počasni članovi-osnivači su, između ostalih, Matija Bećković, Filip David, Pero Zubac, Emir Kusturica, Nevenka Tadić, Ivo Tartalja, Dušan Bataković. Muzej sada ima milion knjiga iz 90 zemalja sveta a zbirka se uvećava maltene iz dana u dan. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Najmanja knjiga na svetu, budistički molitvenici u obliku "zvečke" (sa Tibeta) i na štapićima od bambusa (iz Kine), oni koji se čitaju 48 sati bez prekida, pravoslavne knjige iz Etiopije od placente ovce, knjiga od svile, knjiga na pirinču koja može da se pretvori u jestivu kašu, knjiga-lepeza iz Šri Lanke, knjiga sa Tajlanda od slonovog izmeta sa ilustracijama slona, knjige sa Sumatre od ljudskih kostiju, "strip" od pre 1200 godina, najmanja knjiga na svetu... Ove i nebrojene druge zanimljive eksponate čuva Muzej knjige i putovanja u Beogradu. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Knjiga od bambusovih štapića Direktor muzeja i pokretač čitavog projekta, svetski putnik Viktor Lazić (32), priča nam bez daha o eksponatima iz celog sveta i nekim od najznačajnijih predmeta srpske baštine. Muzej, između ostalog, čuva legate Pere Zupca, Darka Tanaskovića, Pavla Zorića, Asima Peca, Mihajla Desančića, Srbe Ignjatovića, Milovana Danojlića, profesorke Ileane Čure, porodica Bešević i Leko, arhivu Uroša Predića, deo arhiva Milutina Garašanina, legat Darka Tanaskovića. - Tanasković je bio naš najznačajniji orijentalista i jedan od najznačajnijih diplomata. Nedavno smo potpisali ugovor o dobijanju njegove cele biblioteke, a prva knjiga koja je stigla je izuzetno redak arapsko-francuski rečnik iz Alžira (1871). Posedujemo i nameštaj Mihajla Desančića iz kuće u kojoj je gostovao Rabindranat Tagore. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Prva srpska Biblija Lazić ponosno ističe kako, u okviru kolekcije od preko 400 primeraka Biblija (najstarija je iz 1756), čuvaju prvu srpsku štampanu Bibliju, koja je počela da se štampa u Beču a završena dvadeset godina kasnije, 1804, u Budimpešti, potom Andrićevu "Na Drini ćuprija" na kineskom, prvi udžbenik za vožnju na tlu Jugoslavije iz 1898. (za lokomobil), Titovu biografiju na tajlandskom prevedenu na zahtev tamošnjeg kralja koja nikada nije bila u prodaji već ju je monarh lično delio, beleške iz Narodne skupštine iz 1903. (lični primerak Nikole Pašića), prvi broj "Politikinog zabavnika", prvo izdanje Nušićeve "Autobiografije" koje su njegovi prijatelji tajno štampali da mu poklone za rođendan, sa Nušićevim potpisom. Ukupno se više od 20.000 knjiga sa potpisima nalazi u muzeju. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Desno je knjiga od slonovog izmeta - Imamo "Knjigu o Zmaju" Laze Kostića sa potpisom, značajnu književnu kritiku zbog koje Jova Jovanović Zmaj i Laza nisu govorili veoma dugo. Kostić je smatrao da mnogo Zmajevih pesama nije kvalitetno, što je izazvalo veliki književni skandal. Sama knjiga je veoma retka a Lazin potpis još ređi - ističe naš sagovornik. Tu je i "Lirika", najređa knjiga Jovana Dučića, štampana 1943. u Pitsburgu. - Štampana je u veoma malom tiražu, da mu se rukopis ne izgubi. Izašla je na dan njegove smrti, a sa jednim primerkom je i sahranjen. Ova "Lirika" jedna je od najređih, kultnih knjiga srpske književnosti 20. veka - ističe Lazić. Muzej ima najveći fond ratne literature iz I i II svetskog rata u regionu. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Viktor Lazić pokazuje "strip" - knjigu za nepismene staru 1200 godina Posebno vrednu kolekciju čine udžbenici štampani za Srbe u Bizerti u Tunisu, 1918, kada su naši vojnici povučeni sa Krfa. - Tamo je otvorena štamparija srpskih invalida koja je štampala naše knjige, u veoma malim tiražima. Ti udžbenici bili su namenjeni mladićima koji zbog rata nisu išli u školu i tamo su je završavali. To su izuzetno retke knjige, zakonom zaštićene kao kulturno dobro. Imamo ih više hiljada. One nisu samo od značaja za našu već i za svetsku istoriju i zato digitalizaciju 50.000 stranica radi Britanska biblioteka (British Library) - ponosno veli Lazić. Foto: O. Bunić / RAS Srbija U okviru muzeja možete ući u sobu Miodraga Mije Pavlovića, jednog od najznačajnijih pesnika 20. veka, koji je sa Vaskom Popom pokrenuo novi talas srpske književnosti. U njegovom fondu su sva prva izdanja Milorada Pavića sa posvetama, originalni rukopis "Sporedno nebo" Vaska Pope, "Jesen dijalektike" Zorana Đinđića sa posvetom bivšeg premijera iz 1980. u kojoj piše da mu je Mija bio prvi patron i dodaje: "Proleće je iluzija". Foto: Privatna arhiva - Cilj nam je da napravimo desetak soba srpskih intelektualaca i da ih sačuvamo u originalnom stanju - otkriva nam Lazić i dodaje da je osnivač muzeja udruženje "Adligat" za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju. Među pedesetak osnivača su i Ljubivoje Ršumović, Milovan Danojlić i Mirjana Vuisić, a počasni članovi-osnivači su, pored ostalih, Matija Bećković, Filip David, Pero Zubac, Emir Kusturica, Nevenka Tadić, Ivo Tartalja, Dušan Bataković... - Petnaestak osnivača je celom dušom i životom ušlo u ovu priču, u smislu da je dalo i imovine i nekretnine, sve što su mogli. Mirjana Vuisić nam je dala stan u kojem je živela sa Pavlom. U budućnosti ćemo tu napraviti muzej ili ogranak - priča direktor Muzeja, institucije koji već čuva neke lične predmete Pavla Vuisića: fotografije, pesme u rukopisu, originalne ključeve, uključujući i one od kamiona koje je vozio u "Kamiondžijama" kao i original čuvenog, rukom pisanog testamenta, koji je bio nedavno u centru pažnje zbog cenzurisane verzije iz vremena socijalizma. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Lični predmeti Pavla Vuisića U Muzeju se nalazi posebna kolekcija pisaćih mašina Gvida Tartalje od pre 1. svetskog rata, sa ćiriličnom i latiničnom tastaturom, potom Bore Ćosića, Filipa Davida, Milovana Danojlića i nedavno preminulog pesnika Petra Pajića. Viktor Lazić je deveta generacija u svojoj familiji koja se bavi skupljanjem i čuvanjem knjiga. - Sveštenik Mihajlo Lazić, otprilike mog čukundedinog čukundede čukundeda, pa još malo unazad, u mestu Kumane u Vojvodini započeo je kolekciju knjiga. Bila je to nevelika kolekcija od pet-šest knjiga ali one su u to vreme bile toliko vredne i važne da su navođene kao posebna stavka u testamentima - počinje Lazić da priča svoju istoriju. Kolekcija je sredinom 19. veka postala daleko značajnija, kada je Laza Telečki, prvi srpski profesionalni glumac, rođak porodice Lazić, ostavio veliki deo svoje biblioteke njima u amanet. Od tada su malobrojni intelektualci širom Vojvodine dolazili u kuću Lazića da pozajme knjigu. - Moja porodica shvata da kolekcija prevazilazi porodične okvire, da je značajna za srpsku kulturu, za obrazovanje i društvo, ali joj je, sa druge strane, dojadilo da ljudi dolaze kad im odgovara. Tako je moj čukundeda 1882. registrovao čitalište - nastavlja Viktor. Foto: Privatna arhiva Luka Lazić Njegov pradeda Luka Lazić je 1910. preuzeo staranje o biblioteci. Budući da je bio austrijski rezervista, odlučuje da pobegne preko Save među srpske dobrovoljce. Mislio je da će knjige biti ugrožene i odlučuje da ponese makar nešto sa sobom. - U svoj gunj ušiva nekih 6-7 najdražih i najvrednijih knjiga, ni ne pretpostavivši da će s tim morati da prepešači hiljadu kilometara preko gudura i vlage usred zime i boreći se sve vreme. U Draču se ukrcao na brod koji je torpedovan. Njegov najbolji prijatelj je počeo da se davi, nije znao da pliva, i pradeda je skočio da ga spasi. Knjige su završile u moru ali on je i njih pokupio. Meni je ta unutrašnja snaga potpuno fascinantna - objašnjava Viktor Lazić kako je, između ostalog, nastala gorepomenuta ratna kolekcija. Knjige koje je Luka ostavio u Vojvodini su sačuvane, ali kasnije su se dogodile neke tragedije pa je biblioteka, kako Viktor kaže, bivala poput feniksa: "jedna genercija uništava, druga stvara i obnavlja i sve ukrug". Između dva rata Luka Lazić je napravio mali kulturni centar sa pozorišnom trupom i izdavanjem novina. Od kralja Aleksandra je 1929. dobio zlatnu medalju za građanske zasluge na polju kulture, a pre toga zemlju za zasluge u I svetskom ratu. Foto: Privatna arhiva Luka Lazić dobio je 1900. dozvolu za vožnju lokomobila Pošto je shvatio da centar postaje veliki teret za porodicu, hteo je da napravi sistem da se institucija sama izdržava pa je osmislio mrežu za raznošenje knjiga i novina u većem delu Vojvodine. Kada je iznajmljivao knjige, ljudi su često cepali stranice. Ako nije imao dupli primerak ili više nije bio u prodaji, pradeda je, pri odlascima u Beograd ili Peštu, prepisivao stranice koje je neko iscepao. Od delića od nekoliko slova do delova od 70 stranica, priča Viktor sa divljenjem. Od svega što je prodavao, primerak je ostavljao sebi. Taj metod je dobio sasvim drugi značaj po izbijanju II svetskog rata. - Dolazi nemačka okupacija, a sa njom i karantin tj. policijski čas. Niko nije smeo da napusti mesto u kome živi bez ausvisa - dozvole Rajha. Nemcima je trebala mreža za raznošenje knjiga, kvinsliških novina i pamfleta, jer je u tom delu Banata živelo mnogo Nemaca. Bilo im je isplativije da koriste već razrađenu mrežu i naređuju mojoj porodici da to radi. Nisu verovali mom dedi Miloradu, jer bi mu to omogućilo neograničeno kretanje, već su posao ponudili baki Danici. Foto: Privatna arhiva Danica Lazić Ona je bila dekina druga žena, pre toga je radila kao njegova služavka. Bila je nepismena i imala sitnu decu pa su je Nemci smatrali za manju pretnju - objašnjava Viktor. Međutim, već prvog dana na zadatku, Ličanka Danica, dete solunskih dobrovoljaca, odlazi kod partizana da se prijavi u špijune. Radila je i za Nemce i za partizane a po primerak od svakog materijala čuvan je u kući. - Raznosila je "Našu borbu", ratne proglase, jako retke materijale danas i tako je formiran fond koji je zaista donekle nenormalan, gotovo ludački, jer niko nije imao pristup i partizanskoj i fašističkoj štampi u neograničenim količinama - napominje Viktor. Iako je svakog dana nosila glavu u torbi, suočavala se sa nenajavljenim pretresima kuće, baka Danica dočekala je kraj rata, zajedno sa Miloradom. - Kasnije mi je pričala kako je vladala tolika glad da je za svoju decu brala korov i pravila supu od trave. U toj situaciji jedan nemački bogati trgovac nudio je tri džaka brašna za jednu češku knjigu iz 1685. Deda nije hteo nipošto da je proda, vilama ga je jurio po dvorištu - veli Viktor. Iz njegove priče vidi se da je ljubav prema knjigama iz generacije u generaciju bivala sve jača i jača i "sve veće ludilo". Foto: Privatna arhiva Kristina Lazić, sestra Viktorovog dede, koja je podržavala razvoj biblioteke i bila jedna od obrazovanijih žena svog doba Dolaskom komunista na vlast, biblioteka im je bila trn u oku a Lazići sumnjivi zbog "saradnje" sa okupatorom. Hteli su da je nacionalizuju. Porodica nije prihvatila. Pradeda je odmah posle toga umro. Foto: Privatna arhiva Viktor Lazić sa mamom i bakom Danicom - Ja sam nasledio biblioteku formalno kad sam imao devet godina ali kada me pitaju koliko se bavim knjigom, ja kažem 250 godina, jer je doživljavam kao da sam rođen sa tim i da je to bio deo mene i pre mene. Sa 6-7 sam počeo da pišem pesme, ne znajući ništa o porodičnoj tradiciji. Nije se o tome pričalo mnogo jer je deda umro 1977. Ja sam rođen 1985. i kad sam stasao, to više nije bila tema razgovora u porodici. No, pošto sam se zainteresovao da pišem poeziju, moja baka je prepoznala da može da me zarazi. Poklanjala mi je knjigu-dve tri iz porodične biblioteke, pa kesu, pa džakove. Žalila mi se jednom kako je imala užasno težak život ali da joj je najveća tragedija što je ostala nepismena. Ja sam uzeo bukvar i za sedam dana je naučio da čita. Imala je 80 godina i bila je oduševljena. Kad sam imao devet godina, onako bolesna, istrošena, pogurena, posetila me je i iz kecelje izvadila pradedine medalje i rekla da želi da ja budem naslednik, da vodim dedinu biblioteku - otkriva Viktor. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Čuvar hrama iz Pendžaba čuva ovaj hram znanja na Banjici Od tada je maštao da će stvoriti instituciju značajnu za zemlju. - Shvatio sam da nisam jedini, da ima dosta porodica sa dugim tradicijama i važnim kolekcijama, pa sam krenuo da ih okupljam. Tako je nastao "Adligat" Danas imamo više od milion knjiga i, osim ove kuće, još dve zgrade u Kumodražu i jedan magacin - kaže Viktor. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Najmanja knjiga na svetu U muzeju na Banjici možete videti i više od 3000 minijaturnih knjiga, među kojima je i najmanja štampana knjiga na svetu, veličine svega 3,5 milimetara. - Ima i manjih knjiga od ove, ali su rađene na drugima metrijalima ili nisu cele. Ova je najmanja kompletna štampana. Reč je o Bibliji koju je porizveo Muzej Gutenberg iz Majnca - objašnjava Lazić. Foto: O. Bunić / RAS Srbija Kralica Draga i kralj Aleksandar sa oficirima Knjige i sam skuplja, spojivši ovu ljubav sa drugom - putovanjima. Do sada je obišao 90 zemalja i iz svake ima barem jednu knjigu. - To su čitave epske priče kako su dolazile do Srbije. Sad brodom stiže pošiljka iz Argentine, avionom je nedavno stiglo iz Brazila, 18.000 knjiga došlo je iz Engleske, 7-8 tona poslato je iz Nemačke, iz Vladivostoka su dolazile vozom do Moskve, iz Moskve kamionom ovamo. Sve su to avanture svoje vrste - priča Viktor, koji je i sam napisao nekoliko knjiga i putopisa. Teološki fakultet iz Ljubljane poklonio je muzeju 25.000 knjiga za budući Teološko-filozofski centar u Kumodražu, najveći u regionu. Kroz virtuelni put oko sveta odvešće vas i neknjiževni eksponati: slika na svili, originalne lutke za balinežansko pozorište, čuvari hramova iz Pendžaba, muzički instrumenti iz Afrike, luk i strela iz Nigerije, posudice od vulkanskog kamena, originalna maska iz Amazonije sa zubima pirane i mačeta sa glavom pirane, prvi radio napravljen u Jugoslaviji, originalni orman kraljice Natalije Obrenović, štap Milana Obrenovića, slike kralja i kraljice oko 1870. i epska fotografija nasmejane Drage Mašin i kralja Aleksandra koji su se slikali sa oficirima, svojim ubicama, nekoliko meseci pre atentata. Foto: O. Bunić / RAS Srbija - Pravimo kompleks biblioteka i muzeja koji treba da bude najznačajniji kulturni centar između Beča i Istanbula. To je neka naša ambicija, da stvorimo Kongresnu biblioteku Balkana - otkriva Viktor. Iako "Adligat" sarađuje sa SANU, Narodnom bibliotekom, Maticom srpskom... pomoć od države nemaju (sem značajne podrške Opštine Voždovac) a nisu je ni tražili. - Bio bih srećan da sarađujemo sa državom ali kada vidim kako se ophodi prema institucijama koje je osnovala, šta mi da očekujemo? Ako država želi da pomogne, treba da pomogne. Mi imamo potencijal da napravimo svetsku priču - poručuje Viktor Lazić. Osim toga, muzej je za dve godine poklonio skoro pola milona knjiga u 300 biblioteka širom Srbije i regiona.Muzej knjige i putovanja nalazi se u Ulici Josipa Slavenskog 19a, uz stručne obilaske četvrtkom i petkom 10-18h, uz obaveznu najavu i donaciju od 300 dinara. http://www.blic.rs/kultura/vesti/kako-je-jedna-srpska-porodica-250-godina-skupljala-najvrednije-knjige-sveta/pvsbkm0
  11. Ovu je molitvu napisao Sv Franjo Asiski Gospodine, Učini me oruđem mira: Gdje je mržnja, da donosim ljubav. Gdje je uvreda, da donosim praštanje. Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo. Gdje je zabluda, da donosim istinu. Gdje je sumnja, da donosim vjeru. Gdje je očaj, da donosim nadu. Gdje je tama, da donosim svjetlo. Gdje je žalost, da donosim radost. Gospodine, daj da se ne brinem toliko da budem utješen, nego da tješim; da budem razumljen, nego da ja druge razumijem; da budem ljubljen, nego da ja ljubim. Jer, tko sebe daruje, taj se prima; tko sebe zaboravlja, taj sebe nalazi; tko prašta, bit će mu oprošteno; tko sebi umire, taj se rađa za vječni život. Licno mislim da bi svaki dan ako nista drugo ono trebalo da malo razmislimo o recima ove molitve!
  12. Srbija jedna od retkih zemalja u kojoj porodiljsko traje 12 meseci i dobijate PUNU PLATU Za razliku od Amerike, gde ne postoji obavezno plaćeno porodiljsko bolovanje, Srbija spada u one zemalja u kojoj se vodi računa o porodici. Naime, posle rođenja deteta, zaposleni roditelji imaju pravo na 12 meseci odsustva, koje im je plaćeno. Dolazak novog člana porodice osim neizmerne sreće i radosti za roditelje nosi sa sobom veliku odgovornost i mnogobrojne obaveze, od opremanje dečje sobe, kupovina benkica, flašica, cucli i ostale opreme neophodne za novorođenče. Osim neprospavanih noći mame i tate u Srbiji ne moraju da brinu da li im je plaćeno odsustvo sa posla. Za bolovanje zbog nege deteta imaju pravo i očevi Porodiljsko bolovanje u našoj zemlji traje tri meseca, od datuma otvaranja do navršena bebina tri meseca, i na njega ima pravo samo majka. Posle porodiljskog, nastavlja se bolovanje radi nege deteta koje u slučaju prvog i drugog deteta traju 9 meseci (ukupno 12 s porodiljskim), a u slučaju 3. i 4. deteta 21 mesec (ukupno 24 sa porodiljskim odsustvom). Važno je napomenuti da na odsustvo radi nege deteta podjednako pravo ima i otac (u slučaju da se majka vraća na posao), i to u slučaju 1. i 2. deteta devet, a u slučaju 3. i 4. deteta 21 mesec. Primera radi, Zakonom o porodičnom i zdravstvenom bolovanju omogućava zaposlenima u Americi da uzmu samo 12 nedelja neplaćenog odsustva sa posla zbog rođenja ili usvajanja deteta, uz radno mesto koje ih čeka po isteku tog perioda. Ipak, manje od 60 odsto žena ispunjava veoma zahtevne kriterijume kako bi ostvarile pravo na porodiljsko odsustvo po ovom zakonu, što znači da je preko 40 odsto novih majki prepušteno da se same snalaze. Osim toga, statistika pokazuje da samo 12 odsto Amerikanki ima pristup plaćenom porodiljskom odsustvu, kao i da samo 5 odsto radnica sa malim platama prima novčanu nadoknadu dok su kod kuće sa bebom. Dobijaju 100 odsto plate U Srbiji, porodilja koja je neprekidno i neposredno bila zaposlena kod poslodavca duže od šest meseci tokom odsustva dobija 100 odsto plate. Odnedavno, porodilje i trudnice su zaštićene i Zakonom o radu, po kome ni u kom slučaju ne mogu dobiti otkaz. Naime, ukoliko je majka zaposlena na određeno vreme, po isteku ugovora on se automatski obnavlja, pa je nemoguće da žena ostane bez posla dok je na trudničkom, porodiljskom odnosno odsustvu zbog nege deteta. Ista situacija važi i kada je trudničko bolovanje u pitanju. Ukoliko majka ima rizičnu trudnoću i neophodno je da bude na polovanju, trudničko se isplaćuje u visini cele plate. U zemljama EU, minimalno porodiljsko odsustvo je 20 nedelja (pet meseci), odlukom Evropskog parlamenta, s tim što u večini zemalja ono traje do šest meseci, ili drugačije, u skladu sa politikom pojedinačnog poslodavca. Izvor
×
×
  • Креирај ново...