Претражи Живе Речи Утехе

Sve do čega vam je stalo – vaša sreća i blagostanje vaše porodice, vaš uspeh u poslu i zdravlje šireg društva – zavisi od vaše sposobnosti da kažete Ne kad je to najvažnije. Ne je veliki dar „Ne“ izgovoreno iz najdubljih uverenja bolje je i značajnije nego „Da“ izgovoreno iz puke želje da se udovolji, ili što je još gore, da se izbegne nevolja.“ Mahatma Gandi Ne. Najmoćnija i najpotrebnija reč u svakom jeziku danas je ujedno i najdestruktivnija i mnogima najteža da se izgovori. Ipak, kada umemo pravilno da je koristimo, ova jedna reč ima moć da iz korena promeni naše živote nabolje. Univerzalni problem Svakog dana se nađemo u situacijama u kojima treba da kažemo Ne ljudima od kojih zavisimo. Zamislite sve moguće povode za Ne koji bi se mogli javiti u toku uobičajenog dana. Za doručkom vas vaša kćerka moli da joj kupite novu igračku. „Ne“, odgovorite, pokušavajući da održite čvrste granice, „imaš dovoljno igračaka.“ „A molim te, molim te, sve moje drugarice imaju takvu.“ Kako da kažete Ne, a da se ne osećate kao loš roditelj? Kada stignete na posao, šefica vas pozove u svoju kancelariju i traži od vas da radite ceo vikend kako biste završili važan projekat. To je isti onaj vikend kom ste se vaš partner i vi radovali jer je trebalo konačno da zbrišete nakratko. Ali vaša šefica je tražila nešto od vas, a vaša evaluacija za unapređenje se bliži. Kako da kažete Ne a da pritom ne ugrozite odnos sa šeficom i ne umanjite šanse da dobijete unapređenje? Važan klijent vas zove i traži da gotov proizvod dostavite tri nedelje pre dogovorenog roka. Iz prethodnih iskustava znate koliko stresa će ovo izazvati u vama i da je moguće da na kraju klijent neće biti zadovoljan kvalitetom proizvoda. Ali to vam je najvažniji klijent i ne prihvata Ne kao odgovor. Kako da kažete Ne a da ne pokvarite odnos s klijentom? Na sastanku ste i šef vašeg šefa besno se okreće ka vašoj koleginici, počinje zajedljivo da je napada, lično je vređa i ponižava na najgori mogući način. Svi ćute, uplašeni, sleđeni, ali im je potajno drago što je neko drugi meta zlostavljanja ovog puta. Znate da je ovo ponašanje potpuno neprikladno, ali kako smete da se usprotivite i kažete Ne? Stižete kući i čujete telefon kako zvoni. Zove vas komšinica i prijateljica, pita da li želite da se priključite dobrotvornoj organizaciji. Organizacija je posvećena dobrom cilju. „Imaš tačno one veštine koje su nama potrebne“, prijateljica vas nagovara. Znate da već imate previše obaveza, ali kako da kažete Ne a da se ne osećate loše? Istog dana za večerom vaš supružnik poteže priču o vašoj ostareloj majci, koja je dospela u godine u kojima nije bezbedno da živi sama i koja želi da dođe da živi kod vas. Vaš supružnik je izrazito protiv i traži od vas da pozovete majku i kažete joj Ne. Ali kako da kažete Ne sopstvenoj majci? Gledate večernje vesti. Pune su priča o nasilju i nepravdi. U dalekim zemljama dešava se genocid. Deca umiru od gladi dok hrana trune u skladištima. Opasni dikatatori razvijaju oružja za masovno uništenje. Kako ćemo mi kao društvo da kažemo Ne ovim pretnjama, pitate se. Baš pre nego što legnete u krevet, izvedete psa napolje i on počne glasno da laje, budeći komšije. Naredite mu da prestane, ali on ne sluša. Očigledno, čak ni psu nije lako reći Ne. Zvuči poznato? Sve ove situacije imaju nešto zajedničko: da biste se zauzeli za ono što je važno, zadovoljili sopstvene potrebe ili potrebe drugih, morate da kažete Ne zahtevu ili molbi koja nije dobrodošla; ponašanju koje je neprikladno ili nasilničko; situaciji ili sistemu koji ne funkcioniše ili je nepravedan.

Zdravo, Derviše! Odavno se nismo videli, druže i kolega. Ti si mi posebno drag. Posle toliko godina, čak sedamdeset i devet, mora da ti nedostaje idila gimnazijskog školovanja. Siguran sam da žališ za hodnicima za koje te veže toliko uspomena, za jaranima iz klupe i sjajnim kolegama iz literarne družine, za dugim šetnjama od škole do kuće i večernjim satima presedenim u parku ... a tek za mirisnom kosom onih maturantkinja! I onom D.M. kojoj si posvećivao pesme, kakav li je samo ona dragulj bila! Šta je na kraju bilo sa vama? Pričaj! Eh, Derviše, šteta, i ja kažem ... klinka, pusti je. Ali ipak: ne možeš pojmiti kakvo je to vreme bilo. Za pisanje poezije kao stvoreno! Ljubavne i ... znam, znam. Ne kažem da je bilo lako. Zar ti misliš da se išta danas promenilo, molim te? Taj profesor Rakić, profesor onaj, đak ovaj ... provincija smo mi ovde, provincija i ništa drugo! Pričaj, šta ima novo kod tebe? Moram ti se pohvaliti: izdao sam zbirku pesama. Zove se "Pogledi s mosta". Sada kad pogledam, nisam nešto zadovoljan, moglo je sve to bolje: ipak su to pesme iz osnove škole! Ma, da! A ti, prvi naš pesniče? Hajde, bolan, ne budi skroman, nije to mala stvar: zamisli, u nekoj monografiji povodom recimo stotinu godina gimnazije, da piše: Derviš Pašić, prvi gimnazijalac - autor zbirke pesama. Baš ovde - ne kažem, jesmo mi provincija - ali opet, zamisli: Derviš Pašić, "Snopovi duše". Kako ti to lepo pristaje! Nikako da prežalim taj dragoceni rukopis ... Šta, zar nisi čuo? Eh, moj dobri Derviše, šta da ti kažem ... proklet smo mi narod, i ova zemlja sa nama. Izgubljena je u ratu ... ne, ne u tom ratu u kojem si ti izgubio svoj mladi život, 28. januara četres-pete, boreći se kao komesar 16. muslimanske brigade, tamo negde između Drinjače i Nove Kasabe, u nekoj četničkoj zasedi. Četrdeset godina kasnije, opet isti šljam, i ovde i tamo. Hajde, ne birni, sada si heroj! Ima još momaka i devojaka koji pišu poeziju ... Narodni heroj Mirko Filipović (FOTO: Wikipedia) Zdravo, zdravo ... Filipoviću, to si ti? E, da mi je neko pričao, ne bih verovao! Deluješ mator, ali si i dalje legenda! Opet tu nešto glumataš, još iz omladinskih dana navikao da šefuje mlađima od sebe. Pa je l' to komunizam? Neka, ako, sada si narodni heroj. Pazi, nije to zajebancija. Jesi čuo, vratili ti bistu u park! I tamo fino piše: Mirko Filipović, narodi heroj. Među Fadilom, Hamzom i Roćkom. Kakvo društvo ... Nedostaju li tebi oni tvoji? Ni ti, vidim, nisi svestan u kakvu si generaciju išao. Gavrić, Veselin, znaš ga ... i on je isto narodi heroj! A ne, njegova je bista na Ledincima, kad kreneš ka Račanskoj, sa leve strane od katoličke. Taj trg sada krasi park, odlična ćevabdžinica i veliki kružni tok. Zove se, verovao ili ne, Draže Mihailovića! Šokiran si? Šta si zinuo? Sad su svuda, isti oni! One bradonje što su te tog maja, četres ... a, četvrta je bila? ... Da, kako ne bih znao ... četres-četvrte uhvatile i predale Nemcima, a ovi te u Brčkom odrali od mučenja. A naš Mirko nikoga da oda! Zato si i streljan, posle par meseci, u Drenovcima, preko Save. Zdravo, mlade dame! Radojka, Herta ... godište sedamnaesto? Kako izgledate, nema vam ravnih. Svi se momci skupili oko vas, a samo da znaju kakve su to junakinje i buntovnice! De, dosta ... Radojka, kako je na Filozofskom, godi li ti Beograd? Molim, ti se vratila u Bijeljinu? Kao omladinka, poslali te? Čak do Sarajeva? Bez reči sam. I posle kažu, žene su za sanitet. Ko zna šta bi bilo da te ustaše nisu uhapsile septembra četres-prve i poslale u zatvor. Prebili ti i noge i ruke, pa te streljali na Vracama. Zato će te sledeće generacije gimnazijalaca zvati narodnom heroinom! Jedna škola u Bijeljini nosila je tvoje ime. Kažem, nosila. Posle su ti i bistu obezglavili, prokletnici. Sada je vraćena. A ti Herta, kako provodiš dane? Sigurno bezbrižno, jer tvoj muž beše Svetolik Gospić, veliki partizan! Čuvaju li te njegovi, u Crnjelovu, dok je on u šumi? Verujem da jesu, draga Herta, dok i tebe u julu prvog leta kad je buknuo ustanak, nisu otkrile ustaše i poslale u Jasenovac gde su te zaklali. Do devedeset druge jedna mala ulica u Bijeljini nosila je tvoje ime. Sada je više nema. Znam, ne brini, svima isto govorim ... Biste narodnih heroja u Bijeljini (FOTO: Bijeljina.live) Zdravo, bijeljinski gimnazijalci! Zdravo: Derviše, Mirko, Veseline, Herta, Radojka, Atifa, Đorđe, Envere, Vlado, Nijaze, Vukašine, Srbo, Jozefe, Fadile, Đoko, Ešefe, Sonja, Emine, Jutida. Zdravo, drugi Đoko i treći Mirko! Pozdrav za obojicu mojih imenjaka, Vojislava! Dobar dan i Vama, profesore Uglješa; poštovanje, profesore Crnjek. Profesore Lopčiću, Vaši im rukopisi pretekoše! Profesorice Zoro, zašto li nam Vas uzeše? Profesore Mačkiću, naučili ste nas etici dok ste pred mitraljeskim cevima fašističkim u Kragujevcu vikali: ,,Ja sam Srbin, a ne Hrvat iz Bosne!", bivajući čovek pre svega. Profesorice Malc i profesore Petroviću, vas je neko od vaših đaka već osvetio. Zdravo, još jednom, svima! Zdravo, dvesta šesnaestoro vas! Pozdravljam vas sa poštovanjem, jer vidim da nema ko drugi. Vi niste imali svoju Desanku Maksimović, ali krvavu bajku ste imali. Vi niste imali svog Ivana Gorana Kovačića, a krv vam beše i svetlo i tama. Vi niste imali svog Branka Ćopića, a svi ste kao orlovi rano poleteli. Gimnazijalci i gimnazijalke, profesori i profesorke: vaši vanvremenski đaci i drugovi nisu vas zaboravili. Barem ja nisam: iako vas nikada nisam ni poznavao, osećam se kao da jesam. Kako? Ja vas vidim ovde, jasno i postojano: kao što je Filip Višnjić, po kome naša gimnazija nosi ime, slepih očiju video velike istorijske događaje. Vidim vas na njenim hodnicima i njenom dvorištu, iako je ona sada u novoj zgradi i na novom mestu, iza zavesa vitkih drvoreda u Račanskoj ulici. Drvoreda zelenih krošnji i snažnih stabala, izniklih iz znoja brigada novih naraštaja, u slobodi. Razglednica s motivom bijeljinske gimnazije (ILUSTRACIJA: Preporod) I tu vas vidim, bijeljinski gimnazijalci! Vidim vaše snažne mišice i ljupka lica na zracima letnjeg sunca koje se probija kroz lišće. Leto je, vrelo ravničarsko leto, baš onakvo leto kao kada ste, sa zvukom poslednjeg zvona, umesto u parkove i na drinske plaže otišli među puške i bajonete. Kada, poput Principove, vaše sene prođu hodnicima kojim gaze nove generacije, postoji opasnost da će videti balavce koji na navijačkim majicama nose simbole pod kojima ste mučeni, vešani i klani. Postoji strepnja da će vaši duhovi šunjajući se po ključaonicama čuti govore onih profesora, apologeta vaših ubica, branitelja četništva i nedićevstva. Ali vam zato ja, u ime svih onih koji i dalje veruju u vaše ideale, kažem: kada sledećih godina u ovo letnje doba zazvoni poslednje zvono i uz ciku i lom gomila mladih pohrli ka vratima škole da se izgubi na užeglim ulicama, pod ceradama kafića i tuševima bazena; kada u večernjim satima na klupama pored opštine svaki deran bude odmeravao svoju Anu, Mariju i Ajlu - za vas, bijeljinski gimnazijalci, za sve vas, baš kao što je veliki Izet Sarajlić pevao, jer kako je pevao kao da je baš o vama pevao: večeras ćemo za vas voljeti! Vojislav DURMANOVIĆ

Darko Rundek, Isabel (violina), Dušan Vranić (multiinstrumentalist), Igor Pavlica(truba), Silvio Bočić (bubanj, gitara, bas gitara), Roko Crnić (bas gitara, bubanj, sintesajzer), Miro Manojlović (udaraljke, vibrafon) i Ana Kovačić (saksofon, sintesajzer) - ili pod kraćim, zajedničkim nazivom Rundek i Ekipa, u subotu, 16. prosinca, u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova započinju veliko finale megauspješne turneje “Apocalypso Now“. Njom jedan od najvećih umjetnika ovih prostora obilježava 20. godišnjicu od objavljivanja kultnog albuma “Apokalipso“, prvog koji je snimio samostalno poslije raspada legendarnog benda Haustor, u kojem je bio frontmen. Glazbeni genijalac, čija kreativnost oduševljava i na pragu njegove 62. godine, uoči koncerta osvrnuo se na vlastitu karijeru, očinstvo, dane provedene u Francuskoj i život koji trenutačno gradi na otoku Braču. Je li zbilja teže svirati na domaćem terenu ili je ipak riječ o klišeu koji glazbenici često koriste? - Meni je apsolutno teže. Obično mi je majka u publici, a pred mamom baš i nije lako biti veliki frajer, nju se ne može prevariti! Prije svirki u Zagrebu i dan danas imam veliku tremu, osjećam posebnu odgovornost. Ipak, ljetos na INmusicu bio sam potpuno opušten, vjerojatno prvi put u životu, pa mi se čini da sam napokon probio taj hemung i sad se baš veselim što ću opet nastupati pred ljudima koji su mi bliski, u gradu u kojem sam odrastao. Dosadašnji dojmovi s turneje su odlični - više generacija povezalo je pravo prijateljstvo i lijepo je vidjeti da se ljudima sviđa naš koncert. Imate li neke svoje rituale prije samog izlaska na pozornicu? - Divim se kolegama koji prije koncerta ćaskaju ili slikaju se, ja to ne bih mogao! Obično tražim skriveni kutak, mjesto gdje barem 15-ak minuta mogu biti na miru, a baš toga u velikim dvoranama i arenama često nema. Popijem si i jedan viski da mi malo podigne energiju... Imam svoj mali ritual koji sam tijekom svih ovih godina uspješno rafinirao. Što vam je album “Apokalipso“ značio 1997., a što vam znači danas? - Tada je spomenuti album imao malo drukčiji kontekst - bile su to prve poslijeratne godine, puno toga u međuvremenu se pretumbalo, ali opet, imam osjećaj kao da se to pretumbavanje nije slegnulo, vrijeme kao da još nije probavljeno, nije ostalo u prošlosti. Baš zato mi se čini da danas 'Apokalipso' ne sviramo ponovno, već ga reinterpretiramo i aktualiziramo. Zapravo, slično se osjećam kao i kad sam ga svirao ‘97. A tu je i simbolika samog naziva albuma - sve je bilo i ostalo pomalo apokaliptično. Prije 20 godina, netom poslije našeg rata, na vlastitoj koži okusili smo što to znači kad se skrše osnovni ljudski principi te zavladaju masovna opsjednutost, ludilo, mržnja i destrukcija. Danas nam, pak, ta ista apokalipsa prijeti u sferi ekologije - na rubu smo propasti, nismo u pitanje doveli samo ljudski opstanak, nego opstanak cijele biosfere, bilo zagađenjem, masovnom potrošnjom ili atomskim ratom, kojim nam se sve češće prijeti. Žarište apokalipse s lokalnog se proširilo na globalno, a naša je zadaća u svemu tome pokušati zadržati živi ljudski duh. Jeste li i u kojoj mjeri, i može li se to uopće, s godinama uspjeli zatomiti ego, koji je kod većine umjetnika ipak najizraženiji na početku karijere, kad su ljudi mladi i nadobudni, htjeli oni to priznati ili ne? - S vremenom sam shvatio da bez benda ne funkcioniram, da su pjesme i glazba koji izađu iz suradnji puno zanimljiviji. U jednom trenutku, samome sebi i drugima morao sam priznati da nisam apsolutni vlasnik svega, morao sam se odreći samoveličanja jer je za dobar dio onoga što je nastalo u mojoj karijeri zaslužan netko drugi. Na kraju krajeva, zahvalan sam i ponosan što imam tako dobre suradnike i što se jednoga dana neću gristi zbog onoga što sam ostavio iza sebe. Kod nekih pjesama odmah sam osjetio da su pronašle svoje mjesto u ljudskim dušama te da će ondje i ostati, dulje od mene osobno na ovome svijetu, a to mi je drago, jer očito te pjesme bude nešto plemenito u drugima. Glazbu sam oduvijek radio spontano, makar bih volio, poput nekih autora koje iznimno cijenim, primjerice Nicka Cavea i Leonarda Cohena, imati radnu disciplinu, da svaki dan, osim vikendom, ustajem u osam i pišem pjesme do 17 sati. Ja sam ipak kampanjac, ali neprestano bilježim skice, iako im se najčešće nikad ni ne vratim. Samoga sebe podsjećam na slikara - hodam naokolo, nešto mi privuče pažnju pa to zabilježim, a poslije razrađujem. Kako izgledaju vaši dani na Braču? - Na otoku najviše volim jesen i zimu, kad noć rano pada, a na rivi nema ni psa. Tada se, poslije dnevnog rada na maslinama i zemlji, kad se smrači, mogu okrenuti sebi, čitati, baviti se glazbom... Zdrava budućnost čovječanstva definitivno leži u bazičnom opstanku. Vjerujem kako se može živjeti na zemlji i od nje, može se proizvoditi vlastita hrana, biti nezavisan, a opet dio zajednice. Neka vrsta neokibuca bila bi idealna za mlade - imali bi priliku uložiti vlastito zdravo tijelo i energiju u fizički rad, a s druge strane, opet bi bili povezani sa svijetom preko sveprisutnog interneta. A što se tiče života u Parizu, kako na to razdoblje gledate danas? - I ja sam u početku, što zbog jezika, što zbog lokalnih običaja, bio malo nespretan u novoj zemlji, nedostajali su mi, kao i svakom došljaku, određena vrsta komocije i mogućnost čitanja govora tijela, koji je svugdje drugačiji, ali sve u svemu, s vremenom sam se oslobodio tog ukorijenjenog osjećaja da negdje moram pripadati, shvatio sam da su ljudi zapravo svugdje jako slični. Pogledajte samo Rundek Cargo Trio - mi smo tri stara desperadosa koji već dugo zajedno jašu, a upravo smo u Parizu dijelili sličnu imigrantsku sudbinu i razvili prijateljsku bliskost - Isabel je došla iz Švicarske, Duco iz Sarajeva, ja iz Zagreba. Ne vidim ništa loše u tome da ljudi odlaze, ali moraju imati mogućnost povratka. Zdravo je čuvati vlastitu tradiciju i učiti iz nje, ali ne i veličati je iznad drugih. Što je po vama najveća rak rana današnjeg društva? - Iz socijalističke prošlosti još vučemo jedan veliki zaostatak - navikli smo da drugi umjesto nas preuzimaju inicijativu, smišljaju nam poslove, brinu se o nama poput 'Velikoga brata'... Uz mnoge loše strane koje nam je donio kapitalizam, vjerojatno jedina dobra stvar je ta što ljudi ipak uče da se moraju pobrinuti sami za sebe i biti odgovorni. Poslije rata smo, nažalost, ostali pasivna zemlja bez samopouzdanja. U Jugoslaviji smo barem, tom svojom nesvrstanošću, vlastitim putem kroz socijalizam, bila to floskula ili ne, vjerovali da možemo napraviti nešto svoje što će imati svjetski značaj. Da nije bilo tog osjećaja da ipak nismo neka periferija, nego da od sebe možemo napraviti nešto dično, ne bi bilo ni novog vala. Trebamo postati svjesni vlastitih mogućnosti, primiti se posla i biti uzor drugima, a ne samo raditi za te iste druge. Pokazuje li vaš sin sklonost prema glazbi i jeste li zadovoljni samim sobom u očinskoj ulozi? - Vid ima 26 godina, svira gitaru i saksofon, ali za sada nije izrazio želju za profesionalnim bavljenjem glazbom. Trenutačno ga zanima dizajn, izrađuje lampe od dijelova automobila, a inače, kad si želi osigurati ozbiljan i siguran novac, radi na gradilištima kao tesar. Svoju ulogu oca možda nisam uvijek najmudrije odigrao, ali dao sam najbolje od sebe. Uvijek mi je bilo važno imati prijateljski odnos s Vidom, iako sam nekad morao biti i autoritet, zadavati mu određene norme, u kojima često nisam bio dovoljno dosljedan, čvrst i taktičan, ali ovaj čas mi se čini da mu svojim odlukama i postupcima ipak nisam previše naškodio. Stalno dobivate ponude za uglazbljivanje kazališnih predstava. Koji vam je projekt iz te sfere stvaralaštva ostao u posebno lijepom sjećanju? - Sanda je 1992. režirala predstavu u Australiji zbog koje smo, sa sinom koji je tada još bio mali, dva mjeseca proveli s Aboridžinima u predgrađu Brisbanea. Predstavu smo vidjeli samo na premijeri jer je ekipa poslije po aboridžinskim zajednicama na sjeveru zemlje putovala avionom u kojem jednostavno nije bilo mjesta za nas. Ali taj suživot bio je vrlo zanimljiv. Vidjeti u kojoj mjeri nas Aboridžini doživljavaju kao barbare, u kojoj mjeri je naša civilizacija zapravo primitivna, za razliku od njihove, koja je duboko plemenita, vertikalna, koja nije poznavala rat te je okrenuta prema neposjedovanju te održavanju ravnoteže u zajednici i s ostalim bićima, sve u svemu, prilično formativno iskustvo koje se ne zaboravlja. Ivana VAŠAREVIĆ