Uz RK Veliki Četvrtak: Dvije večere, smrt i jedna tajna

[Милан Ракић]

Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima

Tragični zemaljski završetak Isusa iz Nazareta uokviren je s dva događaja koji su uvelike odredili kasniju kršćansku praksu i refleksiju vjere. Prvi događaj – evanđelisti ga prenose u različitim varijantama – smješta se u večer uoči židovskog blagdana Pashe, kad je Isus sa svojim učenicima obredno večerao. Taj objed će u povijesti ostati zapamćen kao Posljednja večera i stoljećima će biti i polazište teoloških razmišljanja i inspiracija za umjetnička djela. O drugom događaju izvještava nas jedino Lukino evanđelje – Marko ga samo usput spominje – a on govori o dvojici učenika na putu za Emaus, o njihovu razgovoru i prepoznavanju Isusa u lomljenju kruha za vrijeme večere. Između tih dviju večera nalazimo izdaju i bijeg, osudu i mučenje, smrt i ukop Isusov. I na kraju jednu tajnu, koja s onu stranu straha i iznenađenja, otvara vrata radosti i smislu.

Posljednja večera samoće

Dok je Isus s učenicima bio za večerom uoči blagdana Pashe, koju je kao vjerni židov slavio sa svojima, nastala je među njegovim učenicima rasprava oko toga tko je od njih najveći. Svaki je imao svoje razloge zašto bi trebao biti najveći, i to ne samo u časti, nego i u vlasti. Pale su te večeri vjerojatno i teške riječi i ozbiljni uzajamni prigovori na prijašnje postupke i djelovanje, kako to već biva među ljudima koji se bore oko položaja i interesa. Toliko su učenici bili zaokupljeni prepirkom i gledanjem ispod oka, da nisu ni primijetili kad je Juda napustio dvoranu i izišao van u noć. Juda, čovjek iz Keriota, otišao je s odlukom da riješi ne samo pitanje svoje veličine i prvenstva, nego da se prije svega pobrine za interes i dobro naroda. Izabranog naroda Izraela.

U zraku je visjelo mučno pitanje: Tko je najveći? Odavno se Isus susreo s njime, još od onog trenutka kada je počeo razmišljati o ljudima i njihovu ponašanju. Tada je u njima opazio nepresušnu želju da vladaju i određuju. Za ostvarenje toga cilja bili su spremni umiljavati se, podmićivati i biti pokorni k'o psi, ali i prijetiti, plašiti, prisiljavati druge da budu poslušni i da ih hvale. Primijetio je također da ljudi posebno vole svoju veličinu podupirati svetinjama poput zakona, hrama, obreda, samoga Boga. Osjetio je toliko puta teret te ljudske želje za vlašću, divljenjem i veličinom. Sam je osjetio njezinu privlačnost. Više puta je odbio njezine zavodljive ponude.

Te večeri u dvorani na katu, dok je sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru, njemu je bilo jasno da će vrlo skoro na naplatu doći stari računi. Znao je kamo ga vodi njegov put i kakvu je mašineriju pokrenuo protiv sebe. Znao je da je dirnuo u srce vlasti koje su iskorištavale čovjeka. Pri tome se jedna pozivala na narodne interese, a druga na služenje Bogu. Raskrinkavajući njihove nehumane i sebične, interese Isus se zamjerio objema. No, i te večeri je, koliko god se bojao i tražio utjehu u razumijevanju i blizini svojih učenika, ostao sebi dosljedan. Nije uzmaknuo, nije kalkulirao, nije pravio kompromise u kojima se čovjek odriče snage svoga zahtjeva i uništava ga uljepšavanjem samo kako bi bio prihvatljiv svima. Svjestan da će ga koštati njegove jasne i odlučne riječi, zanosne slike koje mijenjaju, hrabri čini i potezi. Isus je te večeri posljednji put večerao sa svojim učenicima. Oni su kao i toliko puta dotad bili zabavljeni svojim pričama, raspodjelom ovlasti i određivanjem prvenstva. Te se večeri Isus osjećao tjeskobno i usamljeno.

Dok je lomio kruh, sjetio se koliku važnost kruh ima za ljude. Od kruha oni žive, kruh dijele, za kruh rade i zarađuju. On je također blagoslov i dar. I zato je molio Oca nebeskog da svojoj djeci dadne kruha svagdašnjeg. Razdijelio je svojim učenicima svakom po komadić. Želio je da shvate da njegov život i riječ za njih također mogu biti poput kruha. Želio je da nahranjeni takvim kruhom žive jedni za druge i stvaraju zajedništvo u kojemu će se prvenstvo mjeriti služenjem a ne gospodarenjem. Želio im je reći da je on spreman za njih biti poput kruha, da ih hrani svojim životom i da žive od njegova primjera. A živjeti od Isusa ne znači samo podmiriti dušu i smiriti je u otajstvenom klanjanju. Živjeti od Isusa znači prije svega dopustiti nemir u ljudskim odnosima. Znači ne šutjeti pred zlom pod izlikom pobožne šutnje. Znači ne strepiti pred silom, koja ne može oteti ono najvrednije. Znači ustati protiv nepravde. Isus je htio da kruh koji lomi i dijeli svojim učenicima bude razlogom njihova povjerenja u Boga koji prašta, traži i čeka čovjeka.

Iz čaše su pili više puta tijekom večere. A onda im je pružio čašu u koju je smjestio svu gorčinu i muku svoga života, sve nerazumijevanje i odbacivanje, sav prezir i patnju. To je bila njegova čaša. Učenici su se razbacivali obećanjima da će svaki s njime piti iz čaše, a nisu znali što govore. Još uopće nisu bili spremni shvatiti ozbiljnost njegova puta. Predosjećao je također da će njegov put oni jednostavno izjednačiti s tjelesnom patnjom i izrugivanjem, zaboravivši da je njegov put puno uži i zahtjevniji. Nekoliko im je puta najavljivao da njegov kraj neće biti slavan u ljudskim očima. Oni bi ga tada odvraćali, među sobom se potajice došaptavali, možda čak pomišljali kako se želi ubiti i kako nije sav svoj. Ili bi se jednostavno pretvarali da razumiju o čemu govori. A Isus je te večeri vjerovao u smislenost svoga puta, znao je da pšenično zrno mora pasti u zemlju i istrunuti da bi donijelo ploda. Bilo mu je ipak teško, užasno teško.

Te večeri, dok su se svi natjecali u nastojanju da ga oraspolože i otjeraju tjeskobu iz njegovih očiju, zaklinjući se na vjernost do smrti, Isus je skinuo svoju gornju haljinu, opasao se ubrusom i oprao noge svojim učenicima. I tada ih je morao poučiti da to ne čini reda ni obreda radi, nego radi njihove budućnosti i odnosa među njima. Najveći među njima bit će mjereni najmanjima, uglednici među njima bit će slugama, veličina djela će se mjeriti i samo jednom čašom hladne vode, čašom okrepe i utjehe. Govorio im je još o dobrom Ocu koji je na nebesima i o radosnim znakovima koji prate rast kraljevstva. Zamolio ih je da sačuvaju u svom srcu spomen na ovu večeru. I da je svojim životom ponavljaju ako se žele njega sjećati. I onda su otišli vani moliti psalme.

Nemoćni patnik u tuđem grobu

Naviknuli smo slikati život Isusa iz Nazareta bojama božanske svemoći i shvaćati ga kao glumu sa sretnim završetkom. Pri tome, dakako, ne isključujemo dramatičnost, pa čak i neki predokus tragike. Ipak, mi znamo da je sve unaprijed riješeno i – recimo tako – kao namješteno u božanskom scenariju. Netko bi mogao reagirati da nije tako i upozoriti da su o Isusu slično govorili doketi, sekta iz vremena rane Crkve, čiji je govor odbačen kao krivovjeran. I doista, iz evanđelja je očito da život i djelovanje tesara iz Nazareta, kojemu su poznavali obitelj i podrijetlo, nisu bili lišeni muke ljudskih pitanja, dvojbi i sumnji. Njegov navještaj kraljevstva Božjeg otvarao je, štoviše, niz teških pitanja koja su izazvala Isusove protivnike. Kad ga nisu mogli potkupiti, učiniti svojim čovjekom i iskoristiti za vlastite interese, duboko su ga zamrzili: dovoljno duboko da njihovu mržnju mogne utažiti jedino smrt.

One večeri Isus je na Maslinskoj gori doživio debakl prijateljstva. Oni koje je zvao prijateljima, s kojima je zadnjih godina dijelio dobro i zlo, ostavili su ga iz različitih razloga i na različite načine. Juda je poljupcem izdao Isusa: kršćanska predaja motiv vidi u pohlepi, suvremeni poznavatelji Novog zavjeta više u nacionalizmu. Petar je pokušao Isusu pomoći udarcima mača, zaboravivši da snaga i vlast o kojima je Isus govorio ne proizlaze iz sile i moći kakve imaju vladari i vojskovođe. Ostali su utekli glavom bez obzira prepustivši Isusa uhićenju i zlostavljanju. Sve što se potom događalo bio je dobro montiran sudski proces. Isus je bio uhvaćen u tjesnacu između židovskog, nacionalno-religioznog suda s jedne, i rimskog, političkog suda s druge strane. Prvi je Isusa optužio za vrijeđanje Boga i zavođenje naroda. Drugi je morao reagirati na pobunu, makar ona bila i samo potencijalna. Prvi su Isusa smaknuli sa strašću za Boga i naciju, drugi pak s hladnom računicom velikog i moćnog imperija. Na izlazu iz tjesnaca mržnje i ravnodušnosti stajali su povici: Raspni ga! i Pilatova odredba: Neka se razapne! I vika i odredba unaprijed su bile opravdane i čistih ruku.

Dalje je sve išlo brzo, upravo onako kako ljudi završavaju poslove kad se rješavaju nemoćnog i pravednog čovjeka. Brza osuda. Brza egzekucija. Brzo rješenje. I, dakako, brzi zaborav. Da više nitko ništa ne zna niti se sjeća. Isus je bio osuđen na zaborav, na onu smrt kojom se čovjeka ubija u životima drugih. S opasnom uspomenom na Isusa i na njegovu svijest o poslanju u ime Božje, protivnici su se brutalno obračunali pomoću križa, renomiranog mučila za okorjele zlikovce i bundžije. Židovski zakon je zaboravu i budućnosti bez Boga prepuštao one koji su umrli obješeni na drvo, koji su bili razapeti na križ. Mesija iz Galileje nije više imao nikakve šanse u narodu, jer je prema židovskom zakonu raspeti bogohulnik smatran od Boga prokletim. Tako su Isusovom osudom i smaknućem aristokracija i visoko svećenstvo učvrstili svoju moć i poziciju.

Nama je Isus na križu postao previše domaći, da bi u nama probudio nelagodu. Razapetog smo previše teološki uljepšali, da bi nas još izazivao na teška pitanja Bogu. Na izmučenog i ismijanog proroka iz Nazareta, kojega još jedino prate odane žene, prenijeli smo previše opće muke i nevolje, da bismo doista osjetili strahotu patnje jednog čovjeka. On sam je znao da ga čeka nemilosrdni obračun i smrt. Ali vjerojatno nije očekivao ovoliku okrutnost i ostavljenost. Kasnije će učenici u Isusu vidjeti združeno nebo i zemlju, govorit će o anđelima i izvanrednim čudesima vezanim uz njega. No, na križu je nebo zamuknulo. Ostao je jedino ljudski krik koji se prolomi iz napuštenosti, jauk iz bezdana patnje kojemu su odgovorili bezbrojni jauci patnika ove zemlje. Na razapetom tijelu punom rana nije bilo ništa čudesno niti nadzemaljsko, ništa što bi moglo privući ljudsko oko koje vjeruje u dobro. Isus na križu je bio užasavajući prizor. Takav užas je i sama priroda željela sakriti. Smračilo se. Kasnije će se netko začuditi da je umro tako brzo.

Ljudski ukop i grob nisu samo način i mjesto odavanja počasti čovjeku, nisu samo nešto što ljudi čine iz religioznih ili, grubo rečeno, higijenskih razloga. Ukop i grob su oproštaj od očekivanja i nade. U punini snage prekinut život i svetkovinom požurivana a izvedbom obeščašćena smrt, smješteni su na kraju dodatno još u tuđi grob. Isus je doista bio onaj koji nije imao ništa, čak nije imao gdje ni glavu nasloniti. Na ulaz u grobnicu, uklesanu u stijeni, dokotrljan je teški kamen. Josip iz Arimateje, Nikodem, Marija iz Magdale, Ivana i Marija, majka Jakovljeva, otišli su u predvečerje subote svojim kućama, zatvoreni u Zakon. Poput učitelja u grobu.

Večera prepoznavanja stranca

Oni više nisu mogli podnijeti rezignaciju i vrata zatvorena strahom od osvete prijatelja. Kleofa i njegov prijatelj odlučili su napustili Jeruzalem i otići u Emaus, na selo, vratiti se svakodnevnom i uobičajenom životu. Razgovarali su usput o Isusu pritisnuti teškim teretom bolnih pitanja. Nisu mogli vjerovati da su ga ubili, da su ga tako okrutno i nemilosrdno pogubili. Zar on nije bio prorok silan na riječi i djelu i pred Bogom i pred ljudima? Narod je grnuo za njim, a on ih je tješio, smijao se i plakao s njima, činio dobro i pomagao im da se promjene, da ozdrave u svome životu. Zar nije oživio one koje su svi otpisali? On je govorio o Bogu kao Ocu nebeskom, naviještao radosnu vijest oslobođenja, praštao grešnicima, volio je jesti i piti s prijateljima. Ali zar je to bio razlog glavarima svećeničkim i vijećnicima da ga ubiju? Zašto su ga sramotno razapeli na križ? Zašto su ga učinili prokletstvom? Nije, doduše, spuštao glavu pred moćnicima, nije se skrivao iza Zakona, nije se bojao govoriti pred špijunima, nije propisima dopustio da gospodare čovjekom. Oni su se nadali da će on osloboditi Izraela.

Negdje na pola puta priđe im stranac, s početka pomalo dosadan i čudan. Zapitkivao je o Isusu i dodatno ih mučio. Ipak, nešto ih je vuklo da se ne povuku pred njim u svoju bol i tugu, nešto ih je tjeralo da ga slušaju, da čuju riječi koje su u njima gorjele poput vatre. Sjećaju se da im je otprilike govorio o Bogu koji je tu čak i kad izgleda da je zavladala tama, o Bogu koji je na strani nemoćnika i ne dopušta da zlo i laž imaju zadnju riječ, koji ne napušta patnika, o Bogu koji utjehom hrani žalosne i pravdom poji krotke, koji je jači od ljudske mržnje i zla, jači od smrti. Već se spuštala večer i oni stigli do sela, a stranac nije prestajao govoriti o Bogu malenih i prezrenih, o Bogu ismijanih i ostavljenih. I stalno je ponavljao da je Bog vjeran svojim obećanjima. I kad je već htio produžiti svojim putom, reče da sluga Božji, miljenik Božjeg srca, neće vladati nad drugima silom, nego praštanjem i ljubavlju, služenjem i darivanjem. Ali da ljudi to nisu mogli podnijeti i da su ubili Božjeg proroka i miljenika. No, dobro se ne može ubiti. I pričini se kao da će dalje poći.

Uglas ga zamoliše da ostane i s njima večera te da ujutro nastavi put. Razmišljao je trenutak i onda prihvatio poziv. U sobi mu dadoše malo kruha i on zahvali Bogu za njegove darove, razlomi kruh i davaše ga njima. Tek tada primijetiše u očima stranca duboku tugu, kao da je prošao kroz dolinu smrti, kroz pustinju samoće. Na njegovim rukama vidješe tragove ljudske zloće i okrutnosti. Na njegovu licu vidješe smirenost i radost. I otvoriše se vrata razumijevanja i shvatiše da se Boga ne može zatvoriti u zakon koji poništava čovjeka. Tek tada Kleofa i njegov prijatelj prepoznaše život u komadićima kruha. Ali, prepoznavanje nije za privatnu upotrebu, nego za dijeljenje s drugima, za radost, za zajedništvo.

Za vrijeme večere u Emausu Isusovi su učenici uvidjeli važnu stvar: Učitelja ne treba tražiti u grobu. Njegov grob jest doduše zatvoren i kamenom i zakonom, ali Isusu mjesto nije u grobu, već u životu. Njegovo mjesto nije u prokletstvu šutnje, već u blagoslovu zauzetog i solidarnog sjećanja. On ne pripada smrti, nego Bogu. I to ne bilo kakvom bogu čudesa i velikih sila i lomljavina, nego Bogu iznenađujuće vjernosti. Bez skakanja i buke, namještanja pred objektive kamera i fotoaparata, bez osvete i trijumfa svojim neprijateljima. Božja vjernost je paradoksalna nemoć koju nije lako prihvatiti ni shvatiti. Ona u ljudskim očima može izgledati čak sasvim neprihvatljivo i ludo, može biti nepodnošljivo slaba. Božja vjernost ne ostavlja, i kad sablažnjivo šuti. Dakako, ona ne zanemaruje i ne isključuje pitanja niti briše povijest čovjeka s njegovim Bogom, koliko god ona mogla biti tragična i teška. Božja vjernost daje da i na tijelu prožetom tajnom uskrsnuća ostaju rane patnje i rane jauka bespomoćnih.

* * *

Isus iz Nazareta je za tolike milijune kroz povijest kao i danas jednostavno uporište za život, smislen život čovjeka. Njegov navještaj Božjega kraljevstva unio je u svijet nešto novo, drugačije i izazovno, čega se svijet ne može riješiti a da ne izgubi svoj najljepši dio. Čovjeka koji se do kraja i u potpunosti zauzme za bližnje, ne strahujući da time zanemaruje Boga, vjerni Bog neće i ne može zanemariti. Naprotiv, učinit će ga mjerom ljudskog i – vjeran samom sebi – mjerom božanskog života. Prepoznavati dubinu i značenje Isusova života i sudbine i danas traži otvorene oči. Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima.

Miro JELEČEVIĆ