Претражи Живе Речи Утехе

Juče sam išla u Konarevo, zapalila sam sveću i spustila saksiju jesenjih ruža na spomenik u obliku bele piramide koji se nalazi na tamošnjem groblju. Neka mi Bog oprosti, decenijama sam sa gnušanjem gledala ovu piramidu. Kad god bih vozila u smeru ka Kraljevu, piramida mi je „bola“ oči onako vireći sa konarevskog groblja. Mislila sam da je to neki od pretencioznih, često kičastih spomenika koji su osamdesetih godina prošlog veka počeli da niču na grobljima po Srbiji. Do pre desetak godina ni slutila nisam u kakvoj sam teškoj zabludi bila... - Kad smo naše sahranjivali, naišli smo na dečije kosti. Sveštenik ih je opojao, pa smo ih vratili u zemlju. U ovom delu groblja svuda se nailazi na dečije kosti kad se kopaju rake. Ovde su sahranjivana deca... velika je to tuga - kaže mi bračni par koji zatičem na jednom od grobova pored piramide u Konarevu. Kućice za bezimene Da, ovde su tokom Drugog svetskog rata sahranjivana deca. Deca izbeglice iz zapadnih krajeva Jugoslavije i južnih krajeva Srbije, smeštena u Domu za zbrinjavanje izbegličke dece u Mataruškoj Banji, koji je postojao od 1942. do 1947. godine. Piramida je spomenik njima, podignut 70-tih godina prošlog veka po zamisli arhitekte Spasoja Krunića. Jednom prilikom Krunić je rekao: - Bio je to za mene jedan od najzahtevnijih poduhvata jer se radilo o deci koja su umrla od bolesti i gladi. Na srednjem obruču postoje male piramide, koje su zapravo krovovi kuća za svu decu koja su stradala, ne samo ovde, nego svuda u svetu. Koliko je stradale dece sahranjeno na groblju u Konarevu - ne zna se. Ko su, čiji su - ne zna se, odakle su - ne zna se... Zahvaljujući pomoći Mirjane Savić, muzejske savetnice - istoričarke u Narodnom muzeju u Kraljevu, imala sam u rukama originalne fotografije iz Doma u Mataruškoj Banji, koje se čuvaju u fundusu našeg muzeja. Mirjana mi pozajmljuje i dragocenu knjigu dr Milorada Đ. Panića "Dom za zbrinjavanje izbegličke dece u Mataruškoj Banji (1942-1947)", koju je 1994. godine objavio kraljevački Centar za socijalni rad. Neverovatno, ali u knjizi je citirano na desetine originalnih dokumenata iz domske arhive, sa bezbroj administrativnih ili vrlo životnih detalja... ali o umrlima postoje samo brojevi. U izveštajima iz 1942. godine navodi da je u avgustu umrlo 12 dece, u sepetmbru 16, oktobru 6, novembru 2, decembru 1, za pet meseci od dizenterije i tuberkuloze umrlo je 37 dece. Verovatno u arhivi Doma postoje i dokumenta o preminuloj deci, ali ih u ovoj knjizi nema, čekaju nove istraživače. „Dečiji grad" u Mataruškoj Banji Dom za zbrinjavanje izbegličke dece u Mataruškoj Banji osnovan je i do jeseni 1944.g je radio pod patronatom Komesarijata za izbeglice i preseljenike, koji je postojao u okviru Nedićeve vlade. Bio je deo mreže SID-a, Srpskih izbegličkih domova širom Srbije, kroz koje je tokom rata prošlo više od 20.000 dece. Kapcitet Doma u Mataruškoj Banji bio je oko 1.100 dece i za njih su na početku bile obezbeđene vile "Karajović", "Bunjak,", "Ibar", "Stolovi", Žandarmerijski dom, ali nije tako bilo sve vreme, morali su da se iseljavaju kada bi okupatori Nemci imali potrebu za nekim od objekata. Bila je to ne samo socijalna, nego i školska i zdravstvena ustanova, jer je imala niže razrede osnovne škole, ambulantu i malu bolnicu. Prva deca bila su izbeglice iz Podrinja. Zatim su stizala srpska deca iz skoro svih delova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a kasnije i iz Sandžaka i sa Kosova i Metohije. Suprotno uobičajenom mišljenju, većinom nisu bila ratna siročad. Naprotiv, mnoge su u Dom ostavljali sami roditelji jer u izbeglištvu nisu mogli da ih prehrane. Fluktuacija dece je bila velika, pa je tako do aprila naredne godine, prema jednom izveštaju, kroz Matarušku Banju prošlo 2.313 dece, a do kraja rata više od 5.000. Mnoga bi posle oporavka bila smeštana u porodice u okolnim selima, ali i širom Srbije i, nažalost, pokazalo se da su neki domaćini na njih gledali kao na besplatnu radnu snagu. Zvoni mi telefon, javlja se moja bliska drugarica, kažem joj o čemu pišem tekst i, na moje zaprepašćenje, iznenada mi kaže: - Znaš, moj otac je bio u Domu u Mataruškoj Banji! Mislim da su ga otac i majka sklonili od moguće osvete muslimana u Sjenici. Od svega se sećam jedino njegove priče da su bili vašljivi i da je vladala glad, opisivao je parčence proje koje su dobijali i čorbu od ječma... Komesarijat za izbeglice i preseljenike i upravnici Doma ulagali su veliki napor, pokazuju dokumenta, da decu prehrane i održe u zdravlju, ali u tome nisu uvek uspevali. Mnoga su stizala već teško neuhranjena i napadnuta zaraznim bolestima - "dizenterija, tuberkuloza, šuga, pneumonija, vašljivost..." S druge strane, vladala je glad, pa su neki roditelji i uzimali decu zaključivši, kako je ostalo zapisano, da tako i oni mogu da ih hrane. U Dom su stizala i tragično neuhranjena deca - fotografija je deo stalne postavke Narodnog muzeja u Kraljevu Naročito je bila duga i teška zima 1943-44.g pa u zapisniku sa sednice uprave aprila 1944. piše: "Bilo je momenata kad nam se činilo da smo potpuno bespomoćni i da će kod dece nastupiti katastrofa..." U manastiru Studenici na inicijativu igumana Aleksija Jovanovića 19. avgusta 1943.g osnovan je Dom za zbrinjavanje srpskih izbeglica, koji je bio ispostava Doma u Mataruškoj Banji i služio je za oporavak dece. Bratstvo manastira Studenica je do kraja rata pružalo veliku pomoć u hrani i ogrevu, i deci smeštenoj u manastirskom krugu, i onoj u Mataruškoj Banji. Sa izleta u manastir Žiču - stalna postavka Narodnog muzeja u Kraljevu Partizani su mesto oslobodili u noći između 28. i 29. novembra 1944.g i narednih meseci dolazi do velikog odliva dece iz Doma, pa ih u decembru 1945.g ima sveg 296. Dom je iz Mataruške Banje premešten na planinu Rudnik 18. juna 1947.g, a zatim 1952. u Gornji Milanovac, da bi 1960.g bio rasformiran. "Jaja" - Raja U knjizi Milorada Đ. Panića čitam imena na stotine dece izbeglica od onih pet-šest hiljada koliko ih je prošlo kroz kroz Dom u Mataruškoj Banji. Pitam se da li na konarevskom groblju počiva možda Kosanović Stevan, rođen 29.9.1928. u Ličkoj Jasenici, Ogulin, od oca upokojenog Đure, vera pravoslavna, krsna slava Sv. Nikola, visina 146, težina 36 (neuhranjen), pre izbeglištva živeo u Zagrebu. Ili Relja Spahić rođen 1929. u Miševini kod Višegrada, slava Sv. Luka... Ili Planinčić Dragica iz Sokolovića kod Rogatice, rođena 1929. od Đorđija i Jelisavke, koja je na vrhu spiska od 44 dece koja su 3. juna 1942. godine prva stigla u Dom u Mataruškoj Banji. Šta li je bilo sa pitomicom Rajom... ako se uopšte tako zvala: "Devojčica je došla transportom iz Velikog Gradišta bez ikakvih podataka. Na pitanje kako se zove, dete je reklo 'Jaja', to se razumelo kao Raja, a godine su joj određene prema uzrastu...", navodi se u jednom izveštaju. Zašto o ovome nismo učili? Kroz školovanje, kroz život proveden u Kraljevu, kroz novinarstvo, naslušala sam se raznih priča iz istorije našeg kraja. Kako mi je, do pre neku godinu, ova promakla? Možda slučajno, možda većina vas zna za Dom u Mataruškoj Banji, za decu sahranjenu na konarevskom groblju. Ipak, pitam se zašto o tome nismo učili u školi. Mogu samo da nagađam i da rizikujem da uletim u klasičnu priču o "partizanima i četnicima": Možda zato što je to bio "Nedićev dečiji grad", kako je nazvan u okupacijskom listu "Obnova" u broju od 12. avgusta 1944. godine? Ne znam da li zbog toga... Hvale je vredno što je Grad Kraljevo 2017. godine obnovio spomenik u Konarevu. Koliko kvalitetno, to je već diskutabilno, jer su posle samo tri godine (!) popadale mermerne ploče tada postavljene umesto originalnih, ali ukradenih, mesinganih. Moram da priznam da mi je juče kod spomenika nedostajalo mesto gde bi se zapalila sveća. Jasno je u kom je vremenu spomenik građen, jer nema ni krsta. Nedostajalo mi je to obeležje, jer mislim da ovako nije pravedno - ta deca i njihovi roditelji su bili životno ugroženi zato što su pravoslavci. Pobegli su da bi sačuvali život ne promenivši veru, pa zašto je onda ovoj deci vera oduzeta posle smrti? Bez obzira na to, kad budete u prilici, obiđite spomen piramidu na groblju u Konarevu. Ja ću otići da vile u Mataruškoj Banji pogledam drugim očima, da zamislim kako je tu nekada bilo i više od hiljadu unesrećene dece izbegle od rata, tog najvećeg zla i najveće ljudske gluposti. Vile u kojima su posle pola veka, do juče, ponovo obitavale izbeglice... tekst: Radmila Vesković *Korišćeni podaci iz knjige: Dr Milorad Đ. Panić "Dom za zbrinjavanje izbegličke dece u Mataruškoj Banji (1942-1947.)", Centar za socijalni rad Kraljevo 1994.g Arhivske fotografije: Fundus Narodnog muzeja Kraljevo Fotografije sa groblja u Konarevu: Radmila Vesković PORTAL KRUG - Tajna piramide u Konarevu WWW.KRUG.RS PORTAL KRUG - PRAVO U METU! Vesti sa teritorije Kraljeva, kolumne, video, putopisi...

Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima Tragični zemaljski završetak Isusa iz Nazareta uokviren je s dva događaja koji su uvelike odredili kasniju kršćansku praksu i refleksiju vjere. Prvi događaj – evanđelisti ga prenose u različitim varijantama – smješta se u večer uoči židovskog blagdana Pashe, kad je Isus sa svojim učenicima obredno večerao. Taj objed će u povijesti ostati zapamćen kao Posljednja večera i stoljećima će biti i polazište teoloških razmišljanja i inspiracija za umjetnička djela. O drugom događaju izvještava nas jedino Lukino evanđelje – Marko ga samo usput spominje – a on govori o dvojici učenika na putu za Emaus, o njihovu razgovoru i prepoznavanju Isusa u lomljenju kruha za vrijeme večere. Između tih dviju večera nalazimo izdaju i bijeg, osudu i mučenje, smrt i ukop Isusov. I na kraju jednu tajnu, koja s onu stranu straha i iznenađenja, otvara vrata radosti i smislu. Posljednja večera samoće Dok je Isus s učenicima bio za večerom uoči blagdana Pashe, koju je kao vjerni židov slavio sa svojima, nastala je među njegovim učenicima rasprava oko toga tko je od njih najveći. Svaki je imao svoje razloge zašto bi trebao biti najveći, i to ne samo u časti, nego i u vlasti. Pale su te večeri vjerojatno i teške riječi i ozbiljni uzajamni prigovori na prijašnje postupke i djelovanje, kako to već biva među ljudima koji se bore oko položaja i interesa. Toliko su učenici bili zaokupljeni prepirkom i gledanjem ispod oka, da nisu ni primijetili kad je Juda napustio dvoranu i izišao van u noć. Juda, čovjek iz Keriota, otišao je s odlukom da riješi ne samo pitanje svoje veličine i prvenstva, nego da se prije svega pobrine za interes i dobro naroda. Izabranog naroda Izraela. U zraku je visjelo mučno pitanje: Tko je najveći? Odavno se Isus susreo s njime, još od onog trenutka kada je počeo razmišljati o ljudima i njihovu ponašanju. Tada je u njima opazio nepresušnu želju da vladaju i određuju. Za ostvarenje toga cilja bili su spremni umiljavati se, podmićivati i biti pokorni k'o psi, ali i prijetiti, plašiti, prisiljavati druge da budu poslušni i da ih hvale. Primijetio je također da ljudi posebno vole svoju veličinu podupirati svetinjama poput zakona, hrama, obreda, samoga Boga. Osjetio je toliko puta teret te ljudske želje za vlašću, divljenjem i veličinom. Sam je osjetio njezinu privlačnost. Više puta je odbio njezine zavodljive ponude. Te večeri u dvorani na katu, dok je sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru, njemu je bilo jasno da će vrlo skoro na naplatu doći stari računi. Znao je kamo ga vodi njegov put i kakvu je mašineriju pokrenuo protiv sebe. Znao je da je dirnuo u srce vlasti koje su iskorištavale čovjeka. Pri tome se jedna pozivala na narodne interese, a druga na služenje Bogu. Raskrinkavajući njihove nehumane i sebične, interese Isus se zamjerio objema. No, i te večeri je, koliko god se bojao i tražio utjehu u razumijevanju i blizini svojih učenika, ostao sebi dosljedan. Nije uzmaknuo, nije kalkulirao, nije pravio kompromise u kojima se čovjek odriče snage svoga zahtjeva i uništava ga uljepšavanjem samo kako bi bio prihvatljiv svima. Svjestan da će ga koštati njegove jasne i odlučne riječi, zanosne slike koje mijenjaju, hrabri čini i potezi. Isus je te večeri posljednji put večerao sa svojim učenicima. Oni su kao i toliko puta dotad bili zabavljeni svojim pričama, raspodjelom ovlasti i određivanjem prvenstva. Te se večeri Isus osjećao tjeskobno i usamljeno. Dok je lomio kruh, sjetio se koliku važnost kruh ima za ljude. Od kruha oni žive, kruh dijele, za kruh rade i zarađuju. On je također blagoslov i dar. I zato je molio Oca nebeskog da svojoj djeci dadne kruha svagdašnjeg. Razdijelio je svojim učenicima svakom po komadić. Želio je da shvate da njegov život i riječ za njih također mogu biti poput kruha. Želio je da nahranjeni takvim kruhom žive jedni za druge i stvaraju zajedništvo u kojemu će se prvenstvo mjeriti služenjem a ne gospodarenjem. Želio im je reći da je on spreman za njih biti poput kruha, da ih hrani svojim životom i da žive od njegova primjera. A živjeti od Isusa ne znači samo podmiriti dušu i smiriti je u otajstvenom klanjanju. Živjeti od Isusa znači prije svega dopustiti nemir u ljudskim odnosima. Znači ne šutjeti pred zlom pod izlikom pobožne šutnje. Znači ne strepiti pred silom, koja ne može oteti ono najvrednije. Znači ustati protiv nepravde. Isus je htio da kruh koji lomi i dijeli svojim učenicima bude razlogom njihova povjerenja u Boga koji prašta, traži i čeka čovjeka. Iz čaše su pili više puta tijekom večere. A onda im je pružio čašu u koju je smjestio svu gorčinu i muku svoga života, sve nerazumijevanje i odbacivanje, sav prezir i patnju. To je bila njegova čaša. Učenici su se razbacivali obećanjima da će svaki s njime piti iz čaše, a nisu znali što govore. Još uopće nisu bili spremni shvatiti ozbiljnost njegova puta. Predosjećao je također da će njegov put oni jednostavno izjednačiti s tjelesnom patnjom i izrugivanjem, zaboravivši da je njegov put puno uži i zahtjevniji. Nekoliko im je puta najavljivao da njegov kraj neće biti slavan u ljudskim očima. Oni bi ga tada odvraćali, među sobom se potajice došaptavali, možda čak pomišljali kako se želi ubiti i kako nije sav svoj. Ili bi se jednostavno pretvarali da razumiju o čemu govori. A Isus je te večeri vjerovao u smislenost svoga puta, znao je da pšenično zrno mora pasti u zemlju i istrunuti da bi donijelo ploda. Bilo mu je ipak teško, užasno teško. Te večeri, dok su se svi natjecali u nastojanju da ga oraspolože i otjeraju tjeskobu iz njegovih očiju, zaklinjući se na vjernost do smrti, Isus je skinuo svoju gornju haljinu, opasao se ubrusom i oprao noge svojim učenicima. I tada ih je morao poučiti da to ne čini reda ni obreda radi, nego radi njihove budućnosti i odnosa među njima. Najveći među njima bit će mjereni najmanjima, uglednici među njima bit će slugama, veličina djela će se mjeriti i samo jednom čašom hladne vode, čašom okrepe i utjehe. Govorio im je još o dobrom Ocu koji je na nebesima i o radosnim znakovima koji prate rast kraljevstva. Zamolio ih je da sačuvaju u svom srcu spomen na ovu večeru. I da je svojim životom ponavljaju ako se žele njega sjećati. I onda su otišli vani moliti psalme. Nemoćni patnik u tuđem grobu Naviknuli smo slikati život Isusa iz Nazareta bojama božanske svemoći i shvaćati ga kao glumu sa sretnim završetkom. Pri tome, dakako, ne isključujemo dramatičnost, pa čak i neki predokus tragike. Ipak, mi znamo da je sve unaprijed riješeno i – recimo tako – kao namješteno u božanskom scenariju. Netko bi mogao reagirati da nije tako i upozoriti da su o Isusu slično govorili doketi, sekta iz vremena rane Crkve, čiji je govor odbačen kao krivovjeran. I doista, iz evanđelja je očito da život i djelovanje tesara iz Nazareta, kojemu su poznavali obitelj i podrijetlo, nisu bili lišeni muke ljudskih pitanja, dvojbi i sumnji. Njegov navještaj kraljevstva Božjeg otvarao je, štoviše, niz teških pitanja koja su izazvala Isusove protivnike. Kad ga nisu mogli potkupiti, učiniti svojim čovjekom i iskoristiti za vlastite interese, duboko su ga zamrzili: dovoljno duboko da njihovu mržnju mogne utažiti jedino smrt. One večeri Isus je na Maslinskoj gori doživio debakl prijateljstva. Oni koje je zvao prijateljima, s kojima je zadnjih godina dijelio dobro i zlo, ostavili su ga iz različitih razloga i na različite načine. Juda je poljupcem izdao Isusa: kršćanska predaja motiv vidi u pohlepi, suvremeni poznavatelji Novog zavjeta više u nacionalizmu. Petar je pokušao Isusu pomoći udarcima mača, zaboravivši da snaga i vlast o kojima je Isus govorio ne proizlaze iz sile i moći kakve imaju vladari i vojskovođe. Ostali su utekli glavom bez obzira prepustivši Isusa uhićenju i zlostavljanju. Sve što se potom događalo bio je dobro montiran sudski proces. Isus je bio uhvaćen u tjesnacu između židovskog, nacionalno-religioznog suda s jedne, i rimskog, političkog suda s druge strane. Prvi je Isusa optužio za vrijeđanje Boga i zavođenje naroda. Drugi je morao reagirati na pobunu, makar ona bila i samo potencijalna. Prvi su Isusa smaknuli sa strašću za Boga i naciju, drugi pak s hladnom računicom velikog i moćnog imperija. Na izlazu iz tjesnaca mržnje i ravnodušnosti stajali su povici: Raspni ga! i Pilatova odredba: Neka se razapne! I vika i odredba unaprijed su bile opravdane i čistih ruku. Dalje je sve išlo brzo, upravo onako kako ljudi završavaju poslove kad se rješavaju nemoćnog i pravednog čovjeka. Brza osuda. Brza egzekucija. Brzo rješenje. I, dakako, brzi zaborav. Da više nitko ništa ne zna niti se sjeća. Isus je bio osuđen na zaborav, na onu smrt kojom se čovjeka ubija u životima drugih. S opasnom uspomenom na Isusa i na njegovu svijest o poslanju u ime Božje, protivnici su se brutalno obračunali pomoću križa, renomiranog mučila za okorjele zlikovce i bundžije. Židovski zakon je zaboravu i budućnosti bez Boga prepuštao one koji su umrli obješeni na drvo, koji su bili razapeti na križ. Mesija iz Galileje nije više imao nikakve šanse u narodu, jer je prema židovskom zakonu raspeti bogohulnik smatran od Boga prokletim. Tako su Isusovom osudom i smaknućem aristokracija i visoko svećenstvo učvrstili svoju moć i poziciju. Nama je Isus na križu postao previše domaći, da bi u nama probudio nelagodu. Razapetog smo previše teološki uljepšali, da bi nas još izazivao na teška pitanja Bogu. Na izmučenog i ismijanog proroka iz Nazareta, kojega još jedino prate odane žene, prenijeli smo previše opće muke i nevolje, da bismo doista osjetili strahotu patnje jednog čovjeka. On sam je znao da ga čeka nemilosrdni obračun i smrt. Ali vjerojatno nije očekivao ovoliku okrutnost i ostavljenost. Kasnije će učenici u Isusu vidjeti združeno nebo i zemlju, govorit će o anđelima i izvanrednim čudesima vezanim uz njega. No, na križu je nebo zamuknulo. Ostao je jedino ljudski krik koji se prolomi iz napuštenosti, jauk iz bezdana patnje kojemu su odgovorili bezbrojni jauci patnika ove zemlje. Na razapetom tijelu punom rana nije bilo ništa čudesno niti nadzemaljsko, ništa što bi moglo privući ljudsko oko koje vjeruje u dobro. Isus na križu je bio užasavajući prizor. Takav užas je i sama priroda željela sakriti. Smračilo se. Kasnije će se netko začuditi da je umro tako brzo. Ljudski ukop i grob nisu samo način i mjesto odavanja počasti čovjeku, nisu samo nešto što ljudi čine iz religioznih ili, grubo rečeno, higijenskih razloga. Ukop i grob su oproštaj od očekivanja i nade. U punini snage prekinut život i svetkovinom požurivana a izvedbom obeščašćena smrt, smješteni su na kraju dodatno još u tuđi grob. Isus je doista bio onaj koji nije imao ništa, čak nije imao gdje ni glavu nasloniti. Na ulaz u grobnicu, uklesanu u stijeni, dokotrljan je teški kamen. Josip iz Arimateje, Nikodem, Marija iz Magdale, Ivana i Marija, majka Jakovljeva, otišli su u predvečerje subote svojim kućama, zatvoreni u Zakon. Poput učitelja u grobu. Večera prepoznavanja stranca Oni više nisu mogli podnijeti rezignaciju i vrata zatvorena strahom od osvete prijatelja. Kleofa i njegov prijatelj odlučili su napustili Jeruzalem i otići u Emaus, na selo, vratiti se svakodnevnom i uobičajenom životu. Razgovarali su usput o Isusu pritisnuti teškim teretom bolnih pitanja. Nisu mogli vjerovati da su ga ubili, da su ga tako okrutno i nemilosrdno pogubili. Zar on nije bio prorok silan na riječi i djelu i pred Bogom i pred ljudima? Narod je grnuo za njim, a on ih je tješio, smijao se i plakao s njima, činio dobro i pomagao im da se promjene, da ozdrave u svome životu. Zar nije oživio one koje su svi otpisali? On je govorio o Bogu kao Ocu nebeskom, naviještao radosnu vijest oslobođenja, praštao grešnicima, volio je jesti i piti s prijateljima. Ali zar je to bio razlog glavarima svećeničkim i vijećnicima da ga ubiju? Zašto su ga sramotno razapeli na križ? Zašto su ga učinili prokletstvom? Nije, doduše, spuštao glavu pred moćnicima, nije se skrivao iza Zakona, nije se bojao govoriti pred špijunima, nije propisima dopustio da gospodare čovjekom. Oni su se nadali da će on osloboditi Izraela. Negdje na pola puta priđe im stranac, s početka pomalo dosadan i čudan. Zapitkivao je o Isusu i dodatno ih mučio. Ipak, nešto ih je vuklo da se ne povuku pred njim u svoju bol i tugu, nešto ih je tjeralo da ga slušaju, da čuju riječi koje su u njima gorjele poput vatre. Sjećaju se da im je otprilike govorio o Bogu koji je tu čak i kad izgleda da je zavladala tama, o Bogu koji je na strani nemoćnika i ne dopušta da zlo i laž imaju zadnju riječ, koji ne napušta patnika, o Bogu koji utjehom hrani žalosne i pravdom poji krotke, koji je jači od ljudske mržnje i zla, jači od smrti. Već se spuštala večer i oni stigli do sela, a stranac nije prestajao govoriti o Bogu malenih i prezrenih, o Bogu ismijanih i ostavljenih. I stalno je ponavljao da je Bog vjeran svojim obećanjima. I kad je već htio produžiti svojim putom, reče da sluga Božji, miljenik Božjeg srca, neće vladati nad drugima silom, nego praštanjem i ljubavlju, služenjem i darivanjem. Ali da ljudi to nisu mogli podnijeti i da su ubili Božjeg proroka i miljenika. No, dobro se ne može ubiti. I pričini se kao da će dalje poći. Uglas ga zamoliše da ostane i s njima večera te da ujutro nastavi put. Razmišljao je trenutak i onda prihvatio poziv. U sobi mu dadoše malo kruha i on zahvali Bogu za njegove darove, razlomi kruh i davaše ga njima. Tek tada primijetiše u očima stranca duboku tugu, kao da je prošao kroz dolinu smrti, kroz pustinju samoće. Na njegovim rukama vidješe tragove ljudske zloće i okrutnosti. Na njegovu licu vidješe smirenost i radost. I otvoriše se vrata razumijevanja i shvatiše da se Boga ne može zatvoriti u zakon koji poništava čovjeka. Tek tada Kleofa i njegov prijatelj prepoznaše život u komadićima kruha. Ali, prepoznavanje nije za privatnu upotrebu, nego za dijeljenje s drugima, za radost, za zajedništvo. Za vrijeme večere u Emausu Isusovi su učenici uvidjeli važnu stvar: Učitelja ne treba tražiti u grobu. Njegov grob jest doduše zatvoren i kamenom i zakonom, ali Isusu mjesto nije u grobu, već u životu. Njegovo mjesto nije u prokletstvu šutnje, već u blagoslovu zauzetog i solidarnog sjećanja. On ne pripada smrti, nego Bogu. I to ne bilo kakvom bogu čudesa i velikih sila i lomljavina, nego Bogu iznenađujuće vjernosti. Bez skakanja i buke, namještanja pred objektive kamera i fotoaparata, bez osvete i trijumfa svojim neprijateljima. Božja vjernost je paradoksalna nemoć koju nije lako prihvatiti ni shvatiti. Ona u ljudskim očima može izgledati čak sasvim neprihvatljivo i ludo, može biti nepodnošljivo slaba. Božja vjernost ne ostavlja, i kad sablažnjivo šuti. Dakako, ona ne zanemaruje i ne isključuje pitanja niti briše povijest čovjeka s njegovim Bogom, koliko god ona mogla biti tragična i teška. Božja vjernost daje da i na tijelu prožetom tajnom uskrsnuća ostaju rane patnje i rane jauka bespomoćnih. * * * Isus iz Nazareta je za tolike milijune kroz povijest kao i danas jednostavno uporište za život, smislen život čovjeka. Njegov navještaj Božjega kraljevstva unio je u svijet nešto novo, drugačije i izazovno, čega se svijet ne može riješiti a da ne izgubi svoj najljepši dio. Čovjeka koji se do kraja i u potpunosti zauzme za bližnje, ne strahujući da time zanemaruje Boga, vjerni Bog neće i ne može zanemariti. Naprotiv, učinit će ga mjerom ljudskog i – vjeran samom sebi – mjerom božanskog života. Prepoznavati dubinu i značenje Isusova života i sudbine i danas traži otvorene oči. Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima. Miro JELEČEVIĆ

Jedan od najpoznatijih parkova u centru Beograda svakako je Tašmajdan - onaj koji pripada čuvenoj Višnji Stoleta Jankovića i deci stradaloj u bombardovanju 1999. godine i klincima koji uče da plivaju na bazenu i onim starijim klincima koji uče da se ljube i onim mnogo starijim klincima koji šetaju unučiće. Tašmajdan pripada i svetomarkovskoj crkvi, ali na njemu se nalazi i naizgled mala, ali zapravo velika ruska svetinja. U naletu belogardejske emigracije u Srbiju i u Beograd došli su mnogi ruski stručnjaci koji su i te kako uticali na naš razvoj. Nina Kirsanova donela je balet, ali došao je i doktor Aleksandar Ignjatovski koji je jedan od osnivača Medicinskog fakulteta. Stiglo je mnogo teologa, hirurga, pilota, profesora... i mnogo arhitekata. Nikolaj Krasnov svakako je najpoznatiji od njih, pamtimo ga kao čoveka koji je preobrazio Beograd. Valerij Staševski Međutim, za Tašmajdan i rusku svetinju na njemu odgovoran je Valerij Staševski. Imao je oko 40 godina kada je emigrirao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i kao veliki stručnjak odmah je dobio posao u Ministarstvu građevinarstva. Njemu možemo da zahvalimo na Klubu ljubitelja veslanja na Adi Ciganliji, na Klubu činovnika Narodne banke na Topčideru, domu ruskih vojnih invalida na Voždovcu... U Istorijskom arhivu Beograda nalazi se više od hiljadu projekata ovog slavnog arhitekte. Godine 1924. po planovima Valerija Staševskog, izgrađen je hram Ruske pravoslavne crkve, zahvaljujući finansijskoj pomoći srpske države i porodice Karađorđević. Šta se nalazi u temelju crkve? U temelj crkve Svete Trojice belogardejci su položili grumen ruske zemlje kao najveću svetinju koju su poneli sa sobom u izgnanstvo. Ovim postupkom načinili su hram svojim domom i mestom u kojem će uvek nalaziti mir. Hram je osveštan 26. decembra 1924. godine, a tom obredu prisustvovao je i vođa belogardejskih emigranata general baron Vrangel. Pet godina kasnije, on je i sahranjen u ulazu u crkvu, a njegov grob u mermeru i danas se nalazi u ovom hramu. U hramu Svete Trojice nalazile su se i vojne zastave Napoleona i Turaka koje su bile ratni plen ruske vojske. Godine 1944. vraćene su u Rusiju. Predstavništvo moskovske patrijaršije, foto: Dnevno.rs / A. Lazić Crkva je 1946. godine dobila status predstavništva Ruske pravoslavne crkve u Beogradu i postala je deo stavropigijalnog dekanata ruskih parohija na teritoriji Jugoslavije. Međutim, 1954. godine rešenjem Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve dekanat je ukinut, a svi hramovi koji su bili u njemu prebačeni su u nadležnost Srpske pravoslavne crkve. Hram Svete Trojice 1957. godine posetio je patrijarh moskovski i sve Rusije Aleksej Prvi i u njemu je služio Božansku liturgiju. S obzirom na to da se nalazi u blizini zgrade Radio televizije Srbije, hram je pretrpeo ozbiljnu materijalnu štetu u bombardovanju 1999. i od sledeće godine je počelo renoviranje. Ono je završeno tek 2007. godine kada je mitropolit smolenjski i kalinjingradski Kiril osveštao renoviranu crkvu. Godine 2013. hram je posetio patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril, prilikom obeležavanja 1700 godina Milanskog edikta. Crkva Svete Trojice, foto: Dnevno.rs / A. Lazić Sećanje na Romanove U crkvi Svete trojice nalazi se i šal carevića Alekseja Romanova koji su mu sestre isplele dok je još bio u majčinoj utrobi. Dečak je bio veoma vezan za šal koji je bio simbol sestrinske ljubavi i svih 13 godina svog života retko se odvajao od njega. Admiral Aleksandar Vasiljevič Kolčak, odan caru, nažalost je stigao kasno i nije uspeo da spasi porodicu Romanov užasnog stradanja. Njegovi ljudi su pronašli dečakov šal i admiral ga je odneo sestri cara Nikolaja, kneginji Kseniji, koja je izbegla u London. Na nepoznate načine šal je preko SAD došao do Australije i to u ruke dvorske dame Romanovih, Tamare Ventura-Laduške koja ga je poklonila beogradskom hramu Svete Trojice. Danas se deo šala Svetog Mučenika Carevića Alekseja čuva u staklu u crkvi kako bi vernici mogli da ga celivaju, a svakog 17. jula drži se i služba kojom se Romanovima odaje počast. http://www.dnevno.rs/istorijski-zabavnik/beograd-u-proslosti/108116/ruska-crkva-svete-trojice

Marko Mikic Sve ogovore koji n podrazumevaju međusobni odnos Svete Trojice u Njihovom prožimanju ,dopunjavanju, i slobodi sopstvene Ličnosti molim vas da izbegnemo. Tu zasigurno znam da nije Tajna. Свиђа ми се · Одговорите · 31 минут Управљање Zeljko Djurdjic a i užasni su nam rezultati bez tagovanja :T Воли · Одговорите · 1 · 30 минута Управљање Marko Mikic Tek smo počli ako budeš u malom neveran bićš i u velikom Свиђа ми се · Одговорите · 29 минута Управљање Marko Mikic Ja za početak mislim da je potpuna sloboda svak Ličnosti Trojice ta koja dovodi do Tajne. Свиђа ми се · Одговорите · 28 минута Управљање Marko Mikic Pa tako recimo Sin ima slobodu da se ovaploti bez da pita Oca za dopuštenje naprimer..... Свиђа ми се · Одговорите · 27 минута Управљање Marko Mikic Takođe Sveti Duh ishodi od Oca bez dopuštnja po slobodi sopstvenijoj. Свиђа ми се · Одговорите · 27 минута Управљање Marko Mikic Tako Sin ima slobodu da prepozna Oca u Petru a ne bi imao slobodu prepoznati Oca u Petru recimo da je sa dopuštenjem otišao Petru Свиђа ми се · Одговорите · 24 минута Управљање Marko Mikic Svo Sveto Pismo govori o prpoznavanju i veri, Sin prepoznaje Oca, Sveti Duh na Krštenju prepoznaje Sina i Sin i Sveti Duh u bilo kakvom međusobnom kontaktu ikonomije se prepoznaju a ne vć unapred znaju itd.... Svo Sveto Pismo j preplteno i verom pa se tako Sin može sakriti od Oca tamo gde je siguran da Ga Otac nće pronaći ali da toliko veruje u veličinu Oca da će ga Otac pronaći. Свиђа ми се · Одговорите · 16 минута Управљање Marko Mikic To bi bilo i vaskrsenje Sina Čovečjeg. Свиђа ми се · Одговорите · 16 минута Управљање Marko Mikic Eto ja vam dadoh Tajnu i očistih dušu svoju. Свиђа ми се · Одговорите · 15 минута Управљање Marko Mikic Božanski Logose,Sine Bozji ja kad cinim dela Tvoja,meni se desnica ruka pretvara za djvdjavovee u najotrovniju zmiju u zmiju gospodara svih zmija,jadan je to rod kad tako vidi desnicu koja hleb deci u tom momentu covekoljublja daruju. Njihov vid nije istii kao nas mi vidimo i prepoznajemo coveka a oni zmiju.

Inspiracija za "Da Vinčijev kod": Vatikan prvi put izložio dokumente iz tajne arhive VIDEO Blic | 01. 03. 2012. - 12:25h | Foto: Reuters | Komentara: 15 Vatikan je prvi put svetskoj javnosti predstavio veliki broj tajnih dokumenata iz svoje tajne arhive, koja već vekovima privlači pažnju teoretičara zavere i ljubitelja misterija. Reč je o stotinjak dokumenata izvučenih iz arhive u kojoj se čuva na hiljade papira od neprocenjive istorijske vrednosti, koji su raspalili maštu pisaca poput Dena Brauna, autora "Da Vinčijevog koda". Pismo marokanskog kalifa papi Inočentiju IV, od 10.juna 1250. godine Izložba "Lux in Arcana" (Svetlost u arhivu) obuhvata istorijski raspon od 1.200 godina, od 8. do 20. veka, a među eksponatima su i dokumenti o suđenju Galileu Galileju od pre 400 godina, kao i pismo iz 1530, u kojem britanski parlamentarci pišu papi Klementu VII sa molbom za oprostom kralju Henriju VIII. Prvi put u javnosti: Vatikan je objavio 100 tajnih dokumenata koji pokrivaju 1.200 godina istorije Svete Stolice Iako je u filmu "Anđeli i demoni", snimljenom prema romanu Dena Brauna, arhiva Vatikana prikazana kao hipermoderna građevina sa alektronskom arhivom i neprobojnim staklom, iz izložbe u Vatikanu vidi se da se arhiva zapravo vodi mukotrpnim ispisivanjem papirnih kartica. Ipak, Arhiva je veoma dobro zaštićena, prostire se na dva sprata ispod Vatikana i otporna je na nuklearni napad. Pismo kojim kardinal Žil de Alborno polaže zakletvu vernosti papi Inočentiju VI Državni sekretar Vatikana kardinal Tarčizio Bertone odbacio je spekulacije koje se šire o čuvenoj vatikanskoj arhivi. - Ovo su jedini pravi dokumenti na koje bi trebalo da se obraća pažnja. Ono što me kod njih najviše fascinira je njihova istorija - rekao je kardinal Bertone. Iako Holivud vatikansku arhivu prikazuje kao čudo tehnike, metode čuvanja neprocenjivih dokumenata veoma su tradicionalne Inače, među objavljnim dokumentima nema mnogo papira iz vremena Drugog svetskog rata, busući da i dalje postoje kontroverze oko toga u kojoj meri je papa Pije XII učinio dovoljno da se suprotstavi Hitleru. VIDEO > Otkrivena tajna arhiva Vatikana: http://www.youtube.com/watch?v=0rknGUS4bUg&feature=player_embedded Izvor