Bijeg od tuge nije rješenje – kako tuga pomaže?

[JESSY]

Ljudi se često iznenade kada čuju da je zdravo osjećati i iskazivati tugu. Najčešći razlog za ovakvo ponašanje je što mnoge osobe imaju nerealno uvjerenje da je osjećanje i pokazivanje tuge znak slabosti.

Tako možemo vjerovati da će nas osjećanje tuge dovesti do depresije ili  smrti. Sjetite se poruka koje često možemo čuti u našoj kulturi i od roditeljskih figura: „Što plačeš tu, nisi slabić“, „Ubila ga tuga“, „Tuga ga je uhvatila i ne pušta“, „Potonuo je od tuge“.

Kada ovako složimo stvari u svojoj glavi, razumljivo je zašto ljudi zabranjuju sebi da osjećaju neugodno osjećanje tuge i zašto zaziru od nje.

Niko od nas ne želi biti „slabić“ koji je potonuo, kojeg tuga ubija i ne pušta.

Nema potrebe za bježanjem.

„Bježeći“ od doživljavanja i iskazivanja neugodnih osjećanja, kakvo je tuga, ljudi vjeruju da štite sebe, svoj život i svoje mentalno zdravlje. Paradoksalno, ali upravo otvorenim iskazivanjem i dopuštanjem sebi da osjetimo emociju, kao reakciju na nama važnu situaciju, stvaramo mogućnosti da živimo zdrav život.

Potiskivanje i negiranje neugodnih osjećanja može u značajnoj mjeri otežati svakodnevno funkcionisanje čovjeka i ugroziti mentalno zdravlje.

[JESSY]

Šta je tuga?

Tuga je emocija koja se javlja kao reakcija na gubitak nama važnog objekta. Gubitak može da se odnosi na osobu, odnos ili neki važan predmet. Važan objekat, pored toga što postoji u realnom, stvarnom svijetu,  postoji i kao predstava u našem unutrašnjem svijetu. Budući da tugu osjećamo samo kada je u pitanju važan objekat, znači da smo se za taj objekat morali „vezati“.

„Vezivanje“ se odnosi na spajanje ugodnih osjećanja ljubavi, sigurnosti i sreće sa predstavom objekta u našem unutrašnjem svijetu.

Nestankom (gubitkom) objekta u realnom svijetu, dolazi do disbalansa između unutrašnjeg i stvarnog svijeta. Uviđanjem ovog disbalansa, osoba ujedno uviđa da sada svoj unutrašnji svijet mora uskladiti sa realnim svijetom i na taj način odvojiti se od svih ugodnih osjećanja koja su vezana za objekat koji je izgubljen. Upravo ovo odvajanje od objekta vezivanja kod nas izaziva bolno osjećanje tuge i žalosti.

Tugovanjem stvaramo uslove da se „odvežemo“ od izgubljanog objekta i tako uskladimo unutrašnji i realni svijet.

[JESSY]

Kako tuga pomaže?

Tugovanjem tj. „odvezivanjem“ od važnog objekta i povlačenjem osjećanja koja su za njega vezana, mi stvaramo uslove da ta ista osjećanja usmjerimo ka drugom objektu koji postoji u realnom svijetu. Praktično, to znači da osoba, na primjer, nakon raskida partnerskog odnosa, prvo treba da povuče svoju ljubav i odveže se od osobe sa kojom više nije u odnosu, kako bi tu ljubav mogla usmjeriti prema nekom drugome, ukoliko to želi.

Takođe, otvorenim pokazivanjem da tugujemo ostvarujemo priliku za socijalnom podrškom od osoba koje su nam bliske. Na ovaj način imamo priliku da uvidimo da postoji još odnosa za koje smo se vezali i koji mogu da prime i uzvrate prijatna osjećanja ljubavi, podrške, sigurnosti i sreće.

Kako tugovati?

Tačan univerzalni recept za tugovanje, koji funkcioniše kod svih ljudi, ne postoji. Svaka osoba može da izgradi svoj način tugovanja. Ovo je naročito važno za osobe koje su dugo vremena sebi branile da osjećaju tugu.

Ukoliko vam je prihvatljivo da svoja osjećanja podjelite sa drugima, to će svakako biti olakšavajuće. Dopustite sebi da tražite ono što vam je potrebno. To može biti samo saslušanje, „rame za plakanje“ ili razgovor u kojem ćete željeti čuti i iskustva drugih ljudi.

Imate pravo da tražite ono što vam je potrebno.

Ako ne osjećate sigurnost da svoja osjećanja podjelite sa drugim bliskim osobama i generalno ne pokazujete tugu, imate mogućnost da tugujete sami, ako vam to odgovara. Možete napraviti plan i dogovoriti sa sobom u kojem periodu dana i koliko dugo ćete tugovati. U redu je da odredite i 5 minuta dnevno kada ćete sebi dopustiti da razmišljate o svom gubitku i osjetite neprijatnost i tugu zbog toga.

Za osobu koja je blokirala tugu i tako ostavila mnogo „neodvezanih“ odnosa, 5 minuta dnevno (150 minuta mjesečno) je značajno vrijeme koje će iskoristiti za svoju dobrobit.

Iako je tugovanje normalan i prirodan proces, ponekad moze da bude ometan raznim faktorima koji ga mogu zakomplikovati.

[JESSY]

Komplikovana tuga

Osobe koje prolaze kroz komplikovano tugovanje često govore da se osjećaju „zaglavljenim“. To zapravo znači da se osoba ne uspijeva „odvezati“ od izgubljanog objekta, te dugo osjeća intezivna neugodna osjećanja, bijesa, straha, krivice i beznađa. Ovakvo stanje često prate problemi spavanja i ishrane i osoba ima velikih poteškoća da se vrati u neometano funkcionisanje. Ukoliko potraje, komplikovana tuga ima potencijal da pređe u depresiju.

Da bi se prevazišla komplikovana tuga, neophodna je stručna pomoć i psihoterapija. Psihoterapijom dobijate priliku da osvjestite faktore koji utiču na sprječavanje „odvezivanja“, pronađete svoj način tugovanja i podršku da pomognete sebi da se na zdrav način odvojite od izgubljenog objekta. Psihoterapija je veoma značajna jer vam pomaže da uočite štetne obrasce ponašanja i naučite funkcionalne sa kojim ćete povećati kvalitet svog života.

 

http://www.psihoverzum.com/bijeg-od-tuge-nije-rjesenje-kako-tuga-pomaze/?utm_source=feedburner&utm_medium=email&utm_campaign=Feed%3A+psihoverzum+(Psihoverzum)

[JESSY]

"Tuga je normalna i prirodna reakcija na gubitak svake vrste. Prema tome, i osećanja koja imate takođe su normalna i prirodna za vas. Nevolja je u tome što su sve nas tokom procesa socijalizacije naučili da verujemo kako su ta osećanja nenormalna i neprirodna.
Iako je tuga normalna i prirodna, i očito najsnažnija od svih emocija, ujedno je i doživljaj koji često najviše zanemaruju i pogrešno shvataju i ožalošćeni i oni oko njih. Tuga predstavlja sučeljena osećanja uzrokovana krajem ili promenom u poznatom obrascu ponašanja. (...)

Oporavak od značajnog emotivnog gubitka očito nije lak zadatak. Preduzimanje aktivnosti koje će vas dovesti do oporavka iziskivaće vašu pažnju, otvorenost, spremnost i hrabrost."

[JESSY]

[JESSY]

"Religijske i duhovne vođe vekovima ukazuju na to da na gubitak treba da gledamo kao na priliku za lični duhovni razvoj. Pa ipak se u savremenom životu prolaženje kroz snažnu emotivnu patnju shvata toliko pogrešno da većina nas zna vrlo malo o tome kako da reaguje na gubitak.
Šta podrazumevamo pod oporavkom? Oporavak znači da se osećamo bolje. Oporavak znači da mi preuzimamo vlast nad okolnostima u kojima se nalazimo umesto da okolnosti u kojima se nalazimo vladaju nama i našom srećom. Oporavak je pronalaženje novog značenja za život bez bojazni da će nas neko ili nešto ponovo povrediti. Oporavak znači da smo u stanju da uživamo u dragim uspomenama, koje neće pobuditi bolna osećanja tuge i kajanja. Oporavak je prihvatanje da je sasvim u redu da s vremena na vreme budemo tužni i pričamo o tim osećanjima bez obzira na to kako će ljudi oko nas reagovati. Oporavak znači kako smo u stanju da oprostimo drugima kad kažu ili urade nešto usled nedovoljnog znanja o tuzi. Oporavak je kad jednog dana shvatimo da je naša sposobnost da razgovaramo o gubitku koji nas je zadesio uistinu normalna i zdrava.
Ono što je najvažnije, oporavak znači sticanje veština kojima je trebalo da nas nauče još u detinjstvu. Te nam veštine omogućavaju da se neposredno izborimo s gubitkom. Većina nas je svesna kako nema garancije da će naši voljeni biti živi kad stignemo kući. Ljudi koji su prošli kroz razvod takođe uviđaju kako ne postoji garancija da će nas naš supružnik voleti kad stignemo kući. Veštine oporavka od tuge isceliće vam srce ako se slomi i zauzvrat vam omogućiti da stoprocentno učestvujete u svim svojim odnosima. Znanje i sloboda koji se stiču razrešavanjem gubitaka donose nam dodatnu korist – omogućavaju nam da volimo iz sveg srca.