Drago Pilsel: Kada će hrvatski biskupi moliti za oprost žrtve ustaškog terora?

[Милан Ракић]

Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to je Budisavljević dobila i Zlatnu arenu za režiju.

U izjavi za portal Telegram redateljica je kazala i ovo: ”Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način.

Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da krenemo biti ponosni na prave stvari”.

Tema filma – spašavanje djece od ustaškog terora i dvije važne poruke koje su se čule u proteklom tjednu novi su poziv da se obratimo hrvatskom episkopatu koji kasni, debelo kasni s molbom za oprost upućenom svim žrtvama ustaškog divljanja koje se dogodilo i zbog aktivnog sudjelovanja u tome sinova i kćeri Katoličke crkve, ali i katoličkih prvaka: neki su od njih žestoko zagovarali ustaše i Poglavnika (nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu), neki su oklijevali, ili bili nedorečeni ili često prešućivali i eskivirali nužni sukob s ustašama i Pavelićem (nadbiskup Alojzije Stepinac u Zagrebu).

Prvo o dva meni važna događaja.

Japanska biskupska konferencija je pismom zamolila oboljele od Hansenove bolesti (gube,lepre) i njihove obitelji za oproštenje što u prošlosti nisu ”na odgovarajući način osudili izoliranje i eliminaciju tih pacijenata”. Pojasnimo, Zakon o prevenciji gube (lepre) je u Japanu ukinut tek 1996. Godine, te je odlučeno da je država odgovorna za odštetu pacijentima. Godine 2001. ta je odšteta i zajamčena. Kada je godine 2005. državni odjel za Hansenovu bolest objavio zaključno izvješće s konkretnim uvjetima i uzrocima štete te mjere za njihovu buduću prevenciju, biskupi nisu zamolili gubavce i njihove obitelji za oproštenje, obrazložili su u pismu isprike japanski biskupi.

”Danas izražavamo duboko žaljenje što nam je tako dugo trebalo da zamolimo za oproštenje”, istaknuli su japanski biskupi. Godine 1943. razvijen je lijek pomoću kojega je Hansenova bolest postala lako izlječiva. Premda je još 1956. u Izjavi iz Rima o zaštiti oboljelih i njihovu ponovnom uključivanju u društvo zatraženo ukidanje svih diskriminirajućih zakona, kao što je Zakon o prevenciji gube u Japanu, tamošnja se politika promijenila tek 2001. Dotad su gubavci doživotno bili izolirani, podsjećaju biskupi u pismu.

Također priznaju da se nisu dovoljno zauzimali za prava pacijenata na odštetu i ponovno uključivanje u društvo, te ”nisu uvidjeli koliko je taj njihov propust povećao patnju”. Nisu podržali one čija su prava trebali štititi, ističu japanski biskupi i poručuju da ”riječi nisu dovoljne da iskažu njihovo duboko žaljenje zbog toga”. Na kraju pisma obećaju da taj grijeh nikada više neće ponoviti nego će kao Kristovi sljedbenici cijeniti sve ljude i nikada više neće zanemariti zaštitu ljudskih prava, prenosi Vatican News, odnosno IKA.

Navodim ovaj najnoviji primjer katoličkog kajanja da se vidi koliko Crkva zna i može biti ”konkretna”.

Druga važna poruka koja nam je stigla je vezana uz 75. godišnjicu neuspjelog atentata na Hitlera. Kancelarka Angela Merkel poručila je u Berlinu, u sjedištu Ministarstva obrane, da ”postoje trenuci u kojima je neposluh obveza i da treba izvući pouke iz prošlosti”. Ona je u Berlinu nedvojbeno odala počast počiniteljima. ”Protivili su se nečovječnom sustavu, svjesni posljedica koje bi mogli snositi oni i njihove obitelji. Bili su spremni podnijeti najveću žrtvu i dati život za domovinu. Odlučnost i odgovornost pokazuju se na velikim djelima, ali i u malim gestama. To vrijedi i za nas danas. Moramo održavati sjećanje i odavati počast. Moramo se pobrinuti za to da pouke iz prošlosti ne izblijede”, rekla je kancelarka Angela Merkel u povijesnom bloku Bendler, u kojem su strijeljani izvršitelji neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera okupljeni oko časnika Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga.

Dana 20. srpnja 1944. na tom su mjestu pogubljeni organizatori atentata. Inače, nikako slučajno, tradicionalno tu svake godine na ovaj dan ročnici Bundeswerha (njemačke vojske) polažu prisegu. Nova ministrica obrane i predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer je prije toga ročnike podsjetila na to da Bundeswehr njeguje tradiciju časnika koji su izgubili život u likvidacijama nakon neuspjelog atentata. ”Ovi vojnici bili su uzor jer su ustali protiv nepravde, barbarstva i prezira prema ljudima”, rekla je Kramp-Karrenbauer kojoj je to bio prvi javni nastup na dužnosti ministrice obrane.

Elem, više su to nego poticajne poruke da svi mi, kako je to učinila nagrađena ekipa predvođena Danom Budisavljević, ”krenemo biti ponosni na prave stvari”, odnosno shvatimo kako se ”odlučnost i odgovornost pokazuju na velikim djelima, ali i u malim gestama” i da to vrijedi i za nas danas, dakle i za hrvatske katoličke (nad)biskupe.

Gospoda iz episkopata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini duguju to pokajanje. Ta njihova gromoglasna šutnja više nema nikakvo opravdanje.

Papa Franjo je u više navrata javno molio za oprost: recimo u pismu Crkvi u Čileu zbog vlastitih pogrešnih zaključaka (branio je biskupa grada Osorno i kada je već bilo jasno da isti zataškava pedofilske skandale) ili, recimo, za mnogo teže stvari, za užasne grijehove Crkve prema domorodcima u vremenima kolonizacije američkih zemalja. Nedavno je, tijekom posjete Rumunjskoj, molio oprost romske zajednice zbog grijehove Crkve tijekom povijesti, osobito zbog češćih slučajeva nove diskriminacije.

Kako pak zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti? ”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje.

No, ovdje ću navesti i par konkretnih primjera poziva na kajanje od strane Ivana Pavla II koji se tiču nas (a ima ih more).

U Sarajevu, na stadionu Koševu, na misi održanoj 13. travnja 1997. (bio sam) rekao je i ovo:

”Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to? Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju”.

Na misi (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina rekao je ovako:

”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”.

Podsjetimo još jednom da je delegacija hrvatskih biskupa, predvođena predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, u Požegi 17 siječnja 2019., na susretu s vladikama koje imaju sjedišta na teritoriju RH u zajedničkom priopćenju izjavila i ovo:

”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom (…) Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8,37) (…) Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka...”.

Te riječi, i one kazane u Pismu HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i one obećane na prošlom plenarnom zasjedanju HBK (kada su se bavili ”čišćenjem pamćenja”), hitan su poziv da oba episkopata objave dokument u kojem će se, u ime, Crkve, pokajati za strahote ustaša (članovi HBK se jako distanciraju od partizana, jer da su bili ”komunisti”, premda je i u partizanima bilo mnogo katolika, svećenika, redovnika i laika i drugih vjernika, ali bi se isto trebali ispričati i pokajati zbog grijehova katolika i na strani NOB-a).

Jasno je – količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitom formi, nikako ne osuđujući ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi ili japanski, već navedeno u ovoj kolumni.

Crkva je ta koja mora učiniti prvi korak i ne čekati da je drugi potaknu na kajanje. Pojasnio je to dubrovački biskup na otvorenju Teološke ljetne škole. Citiram ga: ”Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim.

Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohol, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83)”.

Eto, to sam vam danas želio kazati.

Čestitam Dani Budisavljević i cijelom njenom timu: dala je našoj omladini važan film koji obavezno svi moraju pogledati kako bismo se kao društvo učvrstili na putu pravde i mira.

Predlažem i da članovi episkopata prije sastavljanja tog važnog dokumenta koje od njih očekujemo pogledaju ”Dnevnik Diane Budisavljević”. Vjerujem da neće ostati hladni kada osvijeste koliko je sućuti i ljubavi bilo potrebno da se spase toliki maleni, a oni su Kristu najdraži. Rekao nam je to.