Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'biskupi'.
Found 6 results
-
TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima. Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima. Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje. Prevelika šutnja – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije. Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo. Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu. – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija. Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan? – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika. Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom? – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija. Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti. Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske? – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira. Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII. Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH. – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost. Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces? – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima. No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti. U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena. Izvor: Novi list, Foto: YouTube
-
Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to je Budisavljević dobila i Zlatnu arenu za režiju. U izjavi za portal Telegram redateljica je kazala i ovo: ”Moj film ne izaziva podjele. Upravo suprotno, on poziva na humanost, on je spomenik Diani i preživjeloj djeci, on govori o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Dianina priča daje nam snagu da odbijemo revizionistička podmetanja i da budemo ponosni na nju, njene suradnike, na tisuće hrvatskih obitelji koje su udomljavale srpsku djecu. Osim partizana koji su pružili oružani otpor fašizmu postojala je i građanska klasa koja je pružala otpor na drugi način. Komunisti su jako pogriješili kada su zatajili te ljude pripisavši sebi sve zasluge za humanitarnu akciju koju je inicirala Diana. Bila je to vjerojatno najveća akcija spašavanja djece u Drugom svjetskom ratu i svaka normalna država bi to ugradila u nacionalni identitet, a ne bi se sramotila ustašama koji su ideju o nezavisnosti hrvatskog naroda sprovodili tako da unište druge narode s kojima stoljećima dijele životni prostor. Mislim da zaslužujemo bolje. Diana i njezini suradnici, kao i svjedočanstva spašene djece, velika su inspiracija da krenemo biti ponosni na prave stvari”. Tema filma – spašavanje djece od ustaškog terora i dvije važne poruke koje su se čule u proteklom tjednu novi su poziv da se obratimo hrvatskom episkopatu koji kasni, debelo kasni s molbom za oprost upućenom svim žrtvama ustaškog divljanja koje se dogodilo i zbog aktivnog sudjelovanja u tome sinova i kćeri Katoličke crkve, ali i katoličkih prvaka: neki su od njih žestoko zagovarali ustaše i Poglavnika (nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu), neki su oklijevali, ili bili nedorečeni ili često prešućivali i eskivirali nužni sukob s ustašama i Pavelićem (nadbiskup Alojzije Stepinac u Zagrebu). Prvo o dva meni važna događaja. Japanska biskupska konferencija je pismom zamolila oboljele od Hansenove bolesti (gube,lepre) i njihove obitelji za oproštenje što u prošlosti nisu ”na odgovarajući način osudili izoliranje i eliminaciju tih pacijenata”. Pojasnimo, Zakon o prevenciji gube (lepre) je u Japanu ukinut tek 1996. Godine, te je odlučeno da je država odgovorna za odštetu pacijentima. Godine 2001. ta je odšteta i zajamčena. Kada je godine 2005. državni odjel za Hansenovu bolest objavio zaključno izvješće s konkretnim uvjetima i uzrocima štete te mjere za njihovu buduću prevenciju, biskupi nisu zamolili gubavce i njihove obitelji za oproštenje, obrazložili su u pismu isprike japanski biskupi. ”Danas izražavamo duboko žaljenje što nam je tako dugo trebalo da zamolimo za oproštenje”, istaknuli su japanski biskupi. Godine 1943. razvijen je lijek pomoću kojega je Hansenova bolest postala lako izlječiva. Premda je još 1956. u Izjavi iz Rima o zaštiti oboljelih i njihovu ponovnom uključivanju u društvo zatraženo ukidanje svih diskriminirajućih zakona, kao što je Zakon o prevenciji gube u Japanu, tamošnja se politika promijenila tek 2001. Dotad su gubavci doživotno bili izolirani, podsjećaju biskupi u pismu. Također priznaju da se nisu dovoljno zauzimali za prava pacijenata na odštetu i ponovno uključivanje u društvo, te ”nisu uvidjeli koliko je taj njihov propust povećao patnju”. Nisu podržali one čija su prava trebali štititi, ističu japanski biskupi i poručuju da ”riječi nisu dovoljne da iskažu njihovo duboko žaljenje zbog toga”. Na kraju pisma obećaju da taj grijeh nikada više neće ponoviti nego će kao Kristovi sljedbenici cijeniti sve ljude i nikada više neće zanemariti zaštitu ljudskih prava, prenosi Vatican News, odnosno IKA. Navodim ovaj najnoviji primjer katoličkog kajanja da se vidi koliko Crkva zna i može biti ”konkretna”. Druga važna poruka koja nam je stigla je vezana uz 75. godišnjicu neuspjelog atentata na Hitlera. Kancelarka Angela Merkel poručila je u Berlinu, u sjedištu Ministarstva obrane, da ”postoje trenuci u kojima je neposluh obveza i da treba izvući pouke iz prošlosti”. Ona je u Berlinu nedvojbeno odala počast počiniteljima. ”Protivili su se nečovječnom sustavu, svjesni posljedica koje bi mogli snositi oni i njihove obitelji. Bili su spremni podnijeti najveću žrtvu i dati život za domovinu. Odlučnost i odgovornost pokazuju se na velikim djelima, ali i u malim gestama. To vrijedi i za nas danas. Moramo održavati sjećanje i odavati počast. Moramo se pobrinuti za to da pouke iz prošlosti ne izblijede”, rekla je kancelarka Angela Merkel u povijesnom bloku Bendler, u kojem su strijeljani izvršitelji neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera okupljeni oko časnika Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga. Dana 20. srpnja 1944. na tom su mjestu pogubljeni organizatori atentata. Inače, nikako slučajno, tradicionalno tu svake godine na ovaj dan ročnici Bundeswerha (njemačke vojske) polažu prisegu. Nova ministrica obrane i predsjednica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer je prije toga ročnike podsjetila na to da Bundeswehr njeguje tradiciju časnika koji su izgubili život u likvidacijama nakon neuspjelog atentata. ”Ovi vojnici bili su uzor jer su ustali protiv nepravde, barbarstva i prezira prema ljudima”, rekla je Kramp-Karrenbauer kojoj je to bio prvi javni nastup na dužnosti ministrice obrane. Elem, više su to nego poticajne poruke da svi mi, kako je to učinila nagrađena ekipa predvođena Danom Budisavljević, ”krenemo biti ponosni na prave stvari”, odnosno shvatimo kako se ”odlučnost i odgovornost pokazuju na velikim djelima, ali i u malim gestama” i da to vrijedi i za nas danas, dakle i za hrvatske katoličke (nad)biskupe. Gospoda iz episkopata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini duguju to pokajanje. Ta njihova gromoglasna šutnja više nema nikakvo opravdanje. Papa Franjo je u više navrata javno molio za oprost: recimo u pismu Crkvi u Čileu zbog vlastitih pogrešnih zaključaka (branio je biskupa grada Osorno i kada je već bilo jasno da isti zataškava pedofilske skandale) ili, recimo, za mnogo teže stvari, za užasne grijehove Crkve prema domorodcima u vremenima kolonizacije američkih zemalja. Nedavno je, tijekom posjete Rumunjskoj, molio oprost romske zajednice zbog grijehove Crkve tijekom povijesti, osobito zbog češćih slučajeva nove diskriminacije. Kako pak zaboraviti možda najveću gestu u inače impresivnom pontifikatu sv. Ivana Pavla II. tijekom mise za čišćenja pamćenja 12. ožujka 2000. kada je, na simboličan način, sedam puta molio oprost za grijehe Crkve tijekom povijesti? ”Priznati devijacije u prošlosti služi nam kako bismo probudili savjest pred obavezama sadašnjosti, otvarajući svakome od nas ponaosob put obraćenja”, rekao je tada Papa tijekom homilije. Ta velika gesta Ivana Pavla II. bila je početak niza povijesnih kajanja koja su nastavljana i u pontifikatima Benedikta XVI. i Franje. No, ovdje ću navesti i par konkretnih primjera poziva na kajanje od strane Ivana Pavla II koji se tiču nas (a ima ih more). U Sarajevu, na stadionu Koševu, na misi održanoj 13. travnja 1997. (bio sam) rekao je i ovo: ”Draga braćo i sestre! Kada sam 1994. tako žarko želio doći k vama, u pameti mi je bila misao koja se očitovala izvanredno znakovitom u sudbonosnome trenutku europske povijesti: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Rečeno mi je tada da ono nije pravo vrijeme za to. Zar sada nije došlo vrijeme za to? Vraćam se danas k toj misli i k tim riječima. Želim ih ponoviti kako bi ušle u svijest onih koje je ujedinilo bolno iskustvo ovoga grada i ovoga kraja, svih naroda i zemalja razdiranih ratom: ‘Oprostimo i zatražimo oproštenje’. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim, ali nužnim putem oproštenja, koji vodi k duboku pomirenju”. Na misi (i na njoj sam bio) na kojoj je proglasio blaženim Ivana Merza, 22. lipnja 2003. u Banja luci, nadomak mjestu na kojem su ustaše izvršile svirepe zločine nad Srbima, priznajući odgovornost katolika kod ustaških zločina rekao je ovako: ”Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i sa strane nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja”. Podsjetimo još jednom da je delegacija hrvatskih biskupa, predvođena predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, u Požegi 17 siječnja 2019., na susretu s vladikama koje imaju sjedišta na teritoriju RH u zajedničkom priopćenju izjavila i ovo: ”Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom (…) Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’ (Rim 8,37) (…) Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: ‘Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan’ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka...”. Te riječi, i one kazane u Pismu HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata i one obećane na prošlom plenarnom zasjedanju HBK (kada su se bavili ”čišćenjem pamćenja”), hitan su poziv da oba episkopata objave dokument u kojem će se, u ime, Crkve, pokajati za strahote ustaša (članovi HBK se jako distanciraju od partizana, jer da su bili ”komunisti”, premda je i u partizanima bilo mnogo katolika, svećenika, redovnika i laika i drugih vjernika, ali bi se isto trebali ispričati i pokajati zbog grijehova katolika i na strani NOB-a). Jasno je – količina trostrukog genocida ustaša: protiv Židova, Srba i Roma je tolika da se episkopat ne smije nikako o tom pitanju izraziti u nekoj općenitom formi, nikako ne osuđujući ”grijehe totalitarizama”, već jako konkretno i precizno, kako pokazuju rimski biskupi ili japanski, već navedeno u ovoj kolumni. Crkva je ta koja mora učiniti prvi korak i ne čekati da je drugi potaknu na kajanje. Pojasnio je to dubrovački biskup na otvorenju Teološke ljetne škole. Citiram ga: ”Prema sv. Pavlu VI., Crkva ne treba čekati da je drugi pozovu, nego je, pokrenuta ljubavlju prema drugome, prva pozvana povesti dijalog, uvažavajući slobodu drugoga, bez obzira na njegove zasluge i bez obzira na to koliko će uspješan biti taj susret s drugim. Takav dijalog treba biti obilježen temeljnom Kristovom značajkom, a to je blagost (usp. Mt 11,29), što znači da crkveni dijalog sa suvremenim svijetom ne smije biti ohol, zajedljiv i uvredljiv. Ne smije biti zapovjednički i nije nametljiv. Oslanja se na nutarnji autoritet koji mu daje istina koju naviješta, ljubav koju razlijeva i primjer kojim je potvrđen. Takvu, blagom dijalogu svojstveno je da bude miroljubiv, izbjegava žestinu, strpljiv i velikodušan (usp. ES 83)”. Eto, to sam vam danas želio kazati. Čestitam Dani Budisavljević i cijelom njenom timu: dala je našoj omladini važan film koji obavezno svi moraju pogledati kako bismo se kao društvo učvrstili na putu pravde i mira. Predlažem i da članovi episkopata prije sastavljanja tog važnog dokumenta koje od njih očekujemo pogledaju ”Dnevnik Diane Budisavljević”. Vjerujem da neće ostati hladni kada osvijeste koliko je sućuti i ljubavi bilo potrebno da se spase toliki maleni, a oni su Kristu najdraži. Rekao nam je to.
-
Čileanski biskupi su ostavke podnijeli nakon trodnevnog susreta s papom Franjom na kojem se raspravljalo o uzrocima i posljedicama seksualnog zlostavljanja u Čileu Svi aktivni čileanski biskupi ponudili su pisane ostavke papi Franji što su obznanili na konferenciji za medije, danas održanoj u Vatikanu. Ostavke su podnijeli nakon trodnevnog susreta koji je papa Franjo održao s biskupima na kojem se raspravljalo o uzrocima i posljedicama seksualnog zlostavljanja u Čileu. Sudbina 34 čileanska biskupa je sada u rukama Svetoga Oca, koji će odlučiti hoće li prihvatiti ili odbiti njihove ostavke. Inače, situacija u kojoj članovi jedne nacionalne biskupske konferencije podnose ostavke predstavlja presedan. Biskupi su svoje ostavke Papi uručili jučer, a Sveti Otac će odluku o njima morati donijeti u sljedećih nekoliko tjedana. Biskupi su pisanu izjavu o ostavkama započeli zahvalom papi Franju jer ih je saslušao i „bratski ispravio“. Zatim su zatražili „oprost za bol koju su uzrokovali žrtvama, Papi i Božjem narodu zbog njihovih teških propusta i pogreški“. „Hvala žrtvama zbog ustrajnosti i hrabrosti, koju su pokazali unatoč ogromnim, osobnim, društvenim i obiteljskim poteškoćama s kojima su se morali suočiti zbog nerazumijevanja i napada same crkvene zajednice“, napisali su. Papin susret s čileanskim biskupima je započeo u utorak, 15. svibnja, koji je bio dan molitve, a završio je u četvrtak, 17. svibnja, navečer. Agencija AP piše da su čileanski biskupi podnijeli ostavke nakon što je čileanska televizija T13 objavila dokument od deset stranica u kojem je papa Franjo cijelu čileansku crkvenu hijerarhiju prozvao odgovornom zbog teških propusta u rješavanju slučaja i gubitka vjerodostojnosti Katoličke Crkve. Catholic Herald piše kako je Fernando Ramose Perez, pomoćni biskup Santiaga i glavni tajnik Čileanske biskupske konferencije, izjavio kako je Sveti Otac pred 34 biskupa pročitao dokument u kojem je komentirao rezultate istrage koju je o seksualnim zlostavljanjima u Čileu vodio maltežanski nadbiskup Charles Scicluna. „Papin dokument je jasno ukazao na niz represivnih činova koji su se dogodili u čileanskoj Crkvi, a odnose se na seksualno zlostavljanje i neprihvatljivu zloupotrebu moći. Takvo ponašanje je rezultiralo smanjenjem proročke snage koju je obilježavala Katoličku Crkvu u Čileu“, izjavio je Perez. Papa je okupio prelate u Rimu nakon što je prošlog mjeseca završena detaljna istraga o zlostavljanju u Čileu. Istragu je predvodio nadbiskup Scicluna. Nakon što je papa Franjo iščitao prikupljenu dokumentaciju, izjavio je: „Vjerujem da mogu potvrditi kako su mnoge žrtve podnijele težak križ, zbog kojega osjećam bol i sramotu.“ Jedna od žrtava, Juan Carlos Cruz, koji je ovih dana također bio u Vatikanu, nakon susreta je izjavio: „Nikada nisam doživio da mi se netko tako pokajnički obraća. Osjetio sam kako je Papu doista pogodilo sve što se dogodilo. Ne znam koje bih riječi upotrijebio jer se ne događa često da ti se Papa ispričava.” Također je nadodao kako je papa Franjo na tom susretu izjavio da se sam osjeća kao dio problema i od žrtava zatražio oprost. Rašeljka Zemunović
-
Hrvatski biskupi izabrali novog ravnatelja i glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže: To su vlč. Fabijan Svalina i Siniša Kovačić “Zahvaljujem dragom Bogu na milosti, darovima i talentima kojima me je nagradio”, rekao je Siniša Kovačić za portal Direktno Foto: Facebook, Pixsell Na izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, koje je održano u ponedjeljak 22. siječnja, biskupi su za ravnatelja Hrvatske katoličke mreže izabrali mons. Fabijana Svalinu, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i ravnatelja Hrvatskog Caritasa. Na istom su zasjedanju biskupi za glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže izabrali Sinišu Kovačića. Siniša Kovačić rođen je u Koprivnici 1977. godine. Oženjen je i otac jednog djeteta. Završio je studij novinarstva na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Polaznik je doktorskoga studija komunikologije u Mostaru. Kao mladi novinar radio je na radiju, pisao kolumne u novinama, a na HRT-u djeluje od 1996. kao novinar, reporter, urednik, koordinator i komentator. Tijekom 2016. bio je v.d. glavnog ravnatelja HRT-a. Više godina kao vanjski suradnik predaje novinarstvo na više fakulteta i visokih učilišta. U nastavnom je zvanju predavača i višeg asistenta. Jedan je od utemeljitelja i bio je prvi predsjednik udruge Hrvatski novinari i publicisti. “Kao katolik i vjernik te profesionalac s velikim novinarskim iskustvom radujem se razvijanju Hrvatske katoličke mreže…Duboko svjestan svoje odluke, zahvaljujem svim gledateljima na pozornosti, a dragom Bogu na milosti, darovima i talentima kojima me je nagradio”, rekao je Siniša Kovačić za portal Direktno. Hrvatska katolička mreža novi je medijski projekt Hrvatske biskupske konferencije koji će spojiti Hrvatski katolički radio, Infomativnu katoličku agenciju i nove digitalne medije. Bitno.net
-
Hrvatski biskupi izabrali novog ravnatelja i glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže: To su vlč. Fabijan Svalina i Siniša Kovačić “Zahvaljujem dragom Bogu na milosti, darovima i talentima kojima me je nagradio”, rekao je Siniša Kovačić za portal Direktno Foto: Facebook, Pixsell Na izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, koje je održano u ponedjeljak 22. siječnja, biskupi su za ravnatelja Hrvatske katoličke mreže izabrali mons. Fabijana Svalinu, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i ravnatelja Hrvatskog Caritasa. Na istom su zasjedanju biskupi za glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže izabrali Sinišu Kovačića. Siniša Kovačić rođen je u Koprivnici 1977. godine. Oženjen je i otac jednog djeteta. Završio je studij novinarstva na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Polaznik je doktorskoga studija komunikologije u Mostaru. Kao mladi novinar radio je na radiju, pisao kolumne u novinama, a na HRT-u djeluje od 1996. kao novinar, reporter, urednik, koordinator i komentator. Tijekom 2016. bio je v.d. glavnog ravnatelja HRT-a. Više godina kao vanjski suradnik predaje novinarstvo na više fakulteta i visokih učilišta. U nastavnom je zvanju predavača i višeg asistenta. Jedan je od utemeljitelja i bio je prvi predsjednik udruge Hrvatski novinari i publicisti. “Kao katolik i vjernik te profesionalac s velikim novinarskim iskustvom radujem se razvijanju Hrvatske katoličke mreže…Duboko svjestan svoje odluke, zahvaljujem svim gledateljima na pozornosti, a dragom Bogu na milosti, darovima i talentima kojima me je nagradio”, rekao je Siniša Kovačić za portal Direktno. Hrvatska katolička mreža novi je medijski projekt Hrvatske biskupske konferencije koji će spojiti Hrvatski katolički radio, Infomativnu katoličku agenciju i nove digitalne medije. Bitno.net View full Странице
-
Poljski biskupi, pokazali su kako lažne ‘katoličke političare’ u svojoj zemlji neće ignorirati, nego će im reći što ih ide. Ne samo zbog političara samih nego i zbog savjesti i spasenja vjernika na čije živote oni s političkom i društvenom moći imaju utjecaj Foto: Shutterstock.com Prošle nedjelje, 19. nedjelje kroz godinu, katolički su vjernici u Poljskoj nakon župnih obavijesti na kraju svete mise mogli čuti još jednu važnu informaciju. Zapravo – podsjećanje. U tom su podsjećanju vjernici koji su profesionalni političari i koji su na bilo koji način podržali nedavno donesen zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji bili ponovno upozoreni – time su počinili težak grijeh i prije nego pristupe pričesti trebaju se ispovjediti i iskreno pokajati zbog toga. Tako je u svim poljskim župama pred vjernicima ponovno izrečen zaključak iz dokumenta koje je nedavno objavilo Vijeće za pravna pitanja Poljske biskupske konferencije i koji je potpisao čelnik tog tijela nadbiskup Andrzej Dzięga (o tome smo pisali OVDJE). U tom se dokumentu jasno navodi: “Vjernik koji se svjesno i dragovoljno suprotstavio dostojanstvu čovjeka glasajući za ili potpisujući zakon koji je legalizirao in vitro metodu, a želi pristupiti svetoj pričesti, mora se prije toga pomiriti s Bogom i Crkvom kroz sakrament ispovijedi, pokajati se za počinjeni grijeh i popraviti nanesenu štetu… U ovom slučaju treba znati da je grijeh počinjen javno, a sudjelovanje u donošenju zakona koji narušava dostojanstvo života jest posebno štetna sablazan. Iz tog razloga, takva osoba trebala bi se suzdržavati od pristupanja svetoj pričesti (dok se ne pokaje i ispovijedi, op. a.)”. Dokument, koji su neki katolički komentatori opisali kao ‘povijestan’ objavljen je nakon što je Poljska dobila jedan od najpermisivnijih zakona o in vitro metodi u Europi, koji uključuje selekciju, zamrzavanje, a naposljetku i moguće uništenje zametaka, te ostale negativnosti vezane uz ovaj medicinski postupak. Zakon je donesen ‘zahvaljujući’ inicijativi i potpori zastupnika Građanske platforme (PO), vladajuće stranke desnog centra među čijim se parlamentarnim zastupnicima nalazi veliki broj deklarativnih vjernika, a u njezinu programu je uključeno i pozivanje na kršćanske vrednote kao izvorište europske civilizacije. Nakon što je prošao parlamentarnu proceduru, zakon je potpisao sada već bivši predsjednik Bronisław Komorowski, kandidat PO-a, političar koji se također deklarira kao vjernik. Sve se to dogodilo unatoč konstantnim upozorenjima poljskih biskupa kako je zakon u ovom obliku neprihvatljiv za katolike i kako vjernici angažirani u politici trebaju ponuditi drugačija zakonska rješenja koja će pomoći parovima koji se bore s neplodnošću. Kada je zakon došao na potpis na stol Komorowskog, predsjednik Poljske biskupske konferencije nadbiskup Stanisław Gądecki poslao je pismo u kojem je apelirao na političara i vjernika da ne potpiše zakon i ponovno ga vrati na raspravu u Sejm, gdje bi se korigirale odredbe koje idu protiv ljudskog dostojanstva i začetog života. Komorowski, kojem je, usput budi rečeno, verificiranje tog zakona bila jedna od posljednjih predsjedničkih dužnosti i koji nije imao jače političke razloge da biskupov apel ne uvaži – zakon je ipak potpisao. Dogodilo se, dakle, da je zakon čije su odredbe u izravnoj suprotnosti s teološkim i moralnim naukom Katoličke Crkve, politički ‘prošao’ zahvaljujući – katolicima. I to uz popratne besmislene komentare poput onog Komorowskog koji je rekao kako je ‘za život’ i ‘zato podupire in vitro’. Crkva je na ovu apsurdnost odmah reagirala i to preko svojih kanonskih stručnjaka koji su jasno obrazložili da su predsjednik Komorowski i oni parlamentarni zastupnici koji su za zakon glasali i podržali izašli iz jedinstva s Crkvom, te su u stanju grijeha i ne mogu pristupiti pričesti. Ono što se, međutim, nakon toga dogodilo bilo je to da je predsjednik na odlasku nazočio jednom euharistijskom slavlju u Varšavi i pred televizijskim i fotografskim kamerama pristupio pričesti. Tog trenutka postalo je očito kako biskupi moraju pokazati kako ‘misle ozbiljno’. Jer, ako predsjednik Komorowski može dopustiti sebi da kao deklarirani katolik u svom političkom djelovanju ne slijedi nauk Crkve kojoj pripada i pri tome ne snosi nikakve posljedice, to bi značilo i kako Crkva pristaje na situaciju u kojoj njezin nauk ne treba imati utjecaj na društveno djelovanje bilo kojeg od njezinih vjernika. On tada postaje tek skupom određenih teoretskih načela koje vjernik nema obvezu ozbiljno shvatiti i provoditi u svom životu. A ovdje je riječ o jednom od načela koje je najvažnije – zaštiti života. Puno toga je, dakle, bilo ‘u igri’ nakon postupaka Komorowskog. Ono što je uslijedilo bilo je već spomenuto priopćenje nadbiskupa Dzięge koje je na jasan, ali i empatičan način, u majčinskom tonu poručilo: Počinjen je grijeh koji traži ispovijed. Prije te ispovijedi – nemojte se pričešćivati. Pomirite se s Bogom i Crkvom. Dokument je upozorio i kako je uskraćivanje pričesti za svećenike osjetljivo pitanje. Svećenik ne može biti siguran da konkretna osoba nije ipak pristupila sakramentu ispovijedi. Zato je najbolje ocjenu o tome prepustiti ordinariju, koji će potom donijeti odluku u svezi konkretnog vjernika. Ovo biskupsko priopćenje dočekano je ‘na nož’ u liberalnim medijima. Čak su ga i pojedini svećenici ocijenili kao ‘preradikalno’. Međutim, biskupi su nastavljali davati do znanja kako ‘misle ozbiljno’. Nakon što je na misi povodom napuštanja dužnosti Komorowskog jedan svećenik tijekom homilije izjavio kako se ‘ispričava predsjedniku zbog neprikladnih postupaka nekih ljudi Crkve’, aludirajući na priopćenje objavljeno par dana ranije, reakcija duhovnih poglavara bila je odlučna. Nadbiskup varšavski Kazimierz Nycz (kojega svjetovni mediji u Poljskoj doživljavaju kao ‘liberalnog’ biskupa) pozvao je tog svećenika na razgovor i tražio pojašnjenje njegova politikantskog istupa za oltarom. Postalo je jasno. Iza dokumenta stoje svi biskupi i to bezrezervno. I iza njegove glavne poruke – političar koji se izjašnjava kao katolik (na što ga nitko ne primorava) mora pokazati odgovornost prema općem dobru i katoličkom nauku u svom djelovanju, upravo zbog toga što je njegova djelatnost javna i može zbuniti illi sablazniti druge vjernike. Prije desetak godina slična se rasprava vodila u SAD-u, kada su neki od prelata tražili uskraćivanje pričesti za katolike političare koji podržavaju pravo na abortus. Međutim, američki biskupi tada nisu pokazali jedinstvenost kakvu danas pokazuju poljski duhovni pastiri. Neki od američkih biskupa tada su inzistirali kako umjesto uskraćivanja pričesti treba ponuditi ‘pozitivni pastoralni pristup’. Ovaj ‘pastoralni pristup’, nažalost, potpuno je zakazao, pa danas imamo situaciju u kojoj nema niti jednog ozbiljnog katoličkog političara u Demokratskoj stranci (inače stranci čija je povijest vezana uz američke katolike) koji ima pro-life stajališta. Dapače, neki od katolika-demokrata najglasniji su u promoviranju abortusa – među njima je Nancy Pellosi, nekadašnja predsjednica Zastupničkog doma Kongresa koja je pričala takve gluposti o ‘sukladnosti katoličke vjere i zalaganja za prava na abortus“ da joj je papa Benedikt XVI. morao održati predavanje (doslovno) na susretu u Vatikanu 2009. Poljski biskupi, pokazali su, takve ‘katoličke političare’ u svojoj zemlji neće ignorirati, nego će im reći što ih ide. Ne samo zbog političara samih nego i zbog savjesti i spasenja vjernika na čije živote oni s političkom i društvenom moći imaju utjecaj. Što se Hrvatske tiče, u našoj zemlji još se uvijek se nije dogodila izraženija politička konstelacija u kojoj bi političari koji se izjašnjavaju kao katolici morali pokazati da deklariranu vjeru doista ozbiljno shvaćaju. Ako se i dogodi, nadajmo se da neće stvoriti situaciju u kojoj će naši biskupi morati reagirati na isti način na koji su reagirali poljski. Goran Andrijanić | Bitno.net https://www.bitno.net/vijesti/biskupi-porucili-ne-mozes-donositi-bezbozne-zakone-a-sutra-ici-na-pricest-kao-da-se-nista-nije-dogodilo/
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.