Претражи Живе Речи Утехе

TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima. Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima. Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje. Prevelika šutnja – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije. Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo. Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu. – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija. Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan? – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika. Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom? – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija. Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti. Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske? – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira. Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII. Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH. – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost. Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces? – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima. No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti. U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena. Izvor: Novi list, Foto: YouTube

Pomirenje Srba i Hrvata i uspostavljanje trajno dobrih odnosa susjednih Republika Srbije i Hrvatske nužno je i bilo bi logično iz niza razloga. Srbi i Hrvati jedni uz druge živjet će još stoljećima i bilo bi neizdrživo, poražavajuće, ostanu li međusobni odnosi još dugo napeti, ispunjeni sumnjičenjem, neprestanim strahovima i nepovjerenjem. Hrvatskoj je stabilna i bogata Srbija vezana za Zapad, što ranije članica Europske unije, jednako važan cilj kao što bi to trebao biti i za samu Srbiju. Srbija daleko od Europe, frustrirana siromaštvom i nezadovoljna neovisnošću Kosova, znatno bi lakše mogla iskoristiti kaotično stanje u najmlađoj europskoj državi, zaoštriti odnose s Prištinom. To bi bilo pogubno za hrvatski turizam, a to znači i za naš cjelokupni ekonomski život. Želi li Hrvatska, ali i Srbija i međunarodna zajednica, ikada rasplesti prilike u Bosni i Hercegovini, nužno je najprije pomiriti Srbiju i Hrvatsku, i to ne hinjeno, površno, nego iskreno, s punom sviješću golemih uloga. Za Hrvatsku je strateški svakako najpovoljnija stabilna, jedinstvena Bosna i Hercegovina. Stabilna Bosna i Hercegovina važna je za tamošnje Hrvate, važna je za stabilnost europskog jugoistoka, nužna je za uspostavljanje ukupnih dobrih odnosa Srba i Hrvata. Raspad ili još veći kaos u BiH Hrvatsku bi pogodio na više načina, i to ne samo naš turizam. Granice s agresivnom Velikom Srbijom od Baranje do Banje Luke dodatno bi militarizirale odnose unutar Hrvatske i destabilizirale regiju. Iskreno pomirenje Srba i Hrvata danas je važnije za međunarodnu zajednicu nego što je bilo prije desetak godina. Najvažnije je to zbog Balkana, ali i onoga što se zbiva na istoku. Rusija danas ima daleko važniju ulogu, agresivnija je i prisutnija nego u vrijeme Jeljcina i ranog Putina. Rusija je nositelj nervoze, najizravnije je bila upletena u zbivanja u Crnoj Gori koja su trebala završiti pučističkom promjenom vlasti. Uspješno integriranje Srbije u EU, pa i nastavak makedonskog europskog puta, uz dobre vijesti iz Crne Gore, bit će dobre vijesti za europski projekt i odlične vijesti za Hrvatsku. U svijetu koji je nestabilniji nego prije, gdje su europske granice okružene ratom razrovanim arapskim svijetom, migracijama iz Afrike i središnje Azije, terorističkim prijetnjama i populističkim partijama unutar Unije, bogatija, stabilnija, europska Srbija Hrvatskoj je potrebna želi li i sama zadržati stabilnost. Želi li obnoviti svoju ekonomiju, pa čak i dobiti pokojeg radnika, korisno bi bilo olakšati i unaprijediti odnose između Srbije i Hrvatske. “Gastarbajteri” iz Srbije ne traže vrijeme prilagodbe. Hrvatska i srpska ekonomija velikim su dijelom kompatibilne. Još uvijek nikoga u Srbiji ne treba uvjeravati da je čokolada Zvečevo – dok smo je proizvodili – ili Kraševa čokolada sve do danas, bolja od mnogih koje bi u Beogradu mogli uvesti sa Zapada. Vrijedilo bi i obrnuto. Hrvati i Srbi govore jezike kojima se razumiju, čitaju se – pod uvjetom da tekstovi nisu na ćirilici – bez poteškoća. Pomirenje Srbije i Hrvatske bilo bi važno za naše visoko školstvo, za zajedničke nastupe, za bolja natjecanja na kulturnom planu, osiguralo bi bolju kulturnu ponudu, bolja kazališna gostovanja i filmove, bilo bi to odlično tržište za naše glazbenike. Pomirenje Srba i Hrvata važno je i zato što će u tome slučaju Hrvatska biti stabilnija iznutra. Bez obzira na to što je broj Srba danas u Hrvatskoj znatno manji te u hrvatskoj politici više nemaju ni izdaleka onako važnu ulogu kakvu su imali tijekom 19. i 20. stoljeća, ipak su dovoljno važni da se bez njih često ne može formirati Vlada ili većina u Saboru. Bolji međudržavni odnosi olakšali bi ili umanjili diskriminatorske prakse prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, ali i obrnuto. Iskreno dobri odnosi dviju država osigurali bi zdraviju klimu unutar obiju država, smanjili bi napetosti unutar oba društva. Hrvatska i Srbija koje bi bile pomirenije nego što jesu posljednjih 25 godina bile bi važnije za Europu i svijet, učvrstile bi mir, osigurale pretpostavke za veće blagostanje, omogućile stabilnost Bosne i Hercegovine i osigurale sretnije unutarnje prilike u obje države. Sve navedeno bilo bi logično, normalno, samorazumljivo. Bilo bi izvanredno da se što više ovakvih politika ili pretpostavki ostvari prije nego što se Srbija približi Europskoj uniji, što još nije iza ugla, ali nije ni posve neizvjesna daleka budućnost. Ako je vrlo izvjesno da će granica Srbije i Hrvatske u doglednoj budućnosti biti poput granice između Hrvatske i Slovenije, bilo bi dobro da što više zaostalih pitanja, dunavskih ada i hrvatskih džepova na vojvođanskoj strani raščistimo prije nego što Beograd dođe nadomak Bruxellesa. Pomirenje Srba i Hrvata trebalo bi biti takvo da se ne zatrese svakih nekoliko tjedana, da ga ne zaljulja priča o uhićenju branitelja, da se ne tužakaju u Europi, da se svako proljeće, jesen i ljeto ne pune žestokim izjavama vezanim uz prošlost, bez obzira govori li se o Jasenovcu, Vukovaru ili Oluji. Odnosi će biti dobri ako se ne budu događali slučajevi u kojima bi ponovo neki budući predsjednik HDZ-a kao tragičnu grešku otpisao koaliranje svoje stranke sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom, kao što je to učinio Tomislav Karamarko i dobio ovacije članova stranke, istih onih koji su godinu dana nakon toga spremni posve prešutjeti koaliranje sa Srbima, i to lijevom srpskom partijom, članicom socijalističke skupine partija. Takva suradnja ne smije biti nešto čega se HDZ srami, nego je treba reklamirati. Suradnja srpskih i hrvatskih partija u Hrvatskoj dobra je za zemlju, pa i odnose dviju država, ali ona mora donositi više rezultata od izdašnog financiranja srpskih aktivnosti u zemlji. Ona mora biti zalog da će se incidenti kao ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu ukloniti, a da će HDZ-ovski dužnosnici biti spremni učiniti barem neku gestu u vezi s pobjedom Hrvatske u antifašističkoj borbi. Takva gesta, koja je u vrijeme Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović posve izostala, najlošija je, naravno, za same Hrvate, ali i za međunacionalne odnose. Za Hrvatsku je tragično da se antifašistička borba gura samo u krilo srpskih partija, ali često je SDSS jedini koji je tvrdo inzistirao na tim tradicijama. Pomirenje Hrvata i Srba i normalni odnosi Srbije i Hrvatske bili bi logični i korisni za obje strane. Hrvatska i Srbija mogle bi krenuti od činjenice da su naša glavna otvorena pitanja zatvorena. Nevraćene umjetnine, nestali i nepokopani, izbjegli i obnova imovine, pa i vojna imovina, sve bi se to 22 godine nakon rata moralo moći razriješiti a da se ne opterećuju odnosi na najvišoj razini. Nema u Srbiji izbjegličkih kampova za Srbe iz Hrvatske, nema više onih koji su na položaju moći a da (još uvijek) smatraju kako su granice dviju država privremene. Ne znači to da ne postoje oni koji će uvijek tvrditi da Hrvatska ne treba biti veća od teritorija koji danas uglavnom ne glasa za HDZ i nalazi se na potezu od Međimurja preko Zagreba do Istre. Uvijek će biti onih koji će Srbe u Hrvatskoj nazivati “gostima” u zemlji u kojoj žive stoljećima. Na takve ne treba računati, takvi nikada neće biti za logična i miroljubiva rješenja, ali ne treba ih ni imati u vrhu vlasti. Bilo bi isto tako lakše kad bi obje crkve, Srpska Pravoslavna i Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj, bile spremne jasnije i više djelovati u skladu s onim što bi od njih tražilo njihovo poslanje, na pomirenju, ljubavi. Bilo bi to samo bolje i lakše, ali država bi trebala voditi računa o klimi u društvu, ne o stanju unutar Crkve. Ono što bude činio državni vrh najvažnije je za stvaranje društva koje će biti spremno na oprost, pa i društva koje će osuditi one biskupe koji ljube ruke ratnim zločincima ili čine ono što s vjerom nema veze. Puno je razloga zašto bi bilo logično i dobro da se Hrvatska i Srbija pomire, da obje države pokušaju biti sličnije Francuskoj i Njemačkoj, a ne Indiji i Pakistanu. Ono što je logično ne znači da je uvijek i najizglednije. Ono što donosi dobrobit i zacjeljenje rana ne znači da može nadjačati nacionalizme i političke interese koji su isključivi i rušilački. Prolazak vremena i činjenica da će nešto biti teže kasnije ne mora djelovati na one koji donose odluke. Može li biti pomirenja u zemljama u kojima su vodeći političari izgovorili nevjerojatan broj rečenica kojima je cilj produbljenje sukoba? Kako očekivati pomirenje kada su ministri u srbijanskoj Vladi Aleksandar Vulin ili tamo gdje je šef oporbe, a onda zamalo premijer, četiri godine bio netko kao Tomislav Karamarko? Kako očekivati pomirenje ako se u jednoj državi rehabilitira Draža Mihailović, a u drugoj se čini sve da se posve “normalizira” Nezavisna Država Hrvatska? Kada bi se u Hrvatskoj i Srbiji držali vrijednosti antifašizma, bilo bi lakše u Kninu poslati različite poruke koje bi bile okrenute boljoj budućnosti Hrvata i Srba. Nekoliko rečenica napisanih za vrijeme Drugog svjetskog rata, a izgovorenih na prvom kongresu USAOH-a za Dalmaciju krajem 1943., moglo je i desetljećima kasnije puno značiti Kninskoj krajini, ali i drugdje. “Srpski narode Kninske krajine – zar si zaboravio zlodjela Nijemaca? Zar pred tvojim očima ne stoje žrtve Beograda, Šapca, Kraljeva…? Zar se još ne osjeća miris nevine srpske krvi koju proliše ustaški koljači? Ali, sve te žrtve zaboraviše prodane duše i četničke ‘vođe’ i ‘vojvode’ Đujić, Bogunović i Rokvić na čelu s Dražom Mihailovićem, koji za Judine srebrnjake prelaze preko leševa nevinog srpskog naroda i danas pomažu Nijemcima i ustašama u njihovim samrtničkim trzajima…” Kako bi i danas sve bilo logično kada se Draža i ustaše ne bi rehabilitirali. Hrvatsko slavljenje pobjede, kraja rata i ponovnog ujedinjenja zemlje 1995. nije sporno i nije stvar koja bi trebala smetati bilo kome. Isto tako, pravo na obilježavanje i dostojanstveno prisjećanje na srpske žrtve, koje su pale dijelom i zato što su ih ubili pripadnici hrvatskih snaga, ne smije biti čudno niti tajno, pa ni mjesto produbljenja podjela. Ne može se negirati opravdanost borbe za slobodu, ali nitko tko se borio na hrvatskoj strani ne smije vjerovati da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini. Da bi se krenulo takvim putom, nije dovoljna jedna dobra izjava, čak ni kada je izrečena na Kninskoj utvrdi i na Dan domovinske zahvalnosti. Nije toliko važno ni to što se dogodila dvije godine nakon predsjedničkih izbora i dvije godine prije budućih izbora. Nije važno ni to što ona dolazi nakon niza žestokih okršaja s vodećim srpskim političarima u Hrvatskoj, danas članovima vladajuće koalicije. Važna izjava sama po sebi, izolirana iz konkretne politike, nije dovoljan znak da se atmosfera između Hrvata i Srba mijenja. Izjava bez stvarnih, vidljivih poteza kratko prije ili pošto se izgovori, nije znak stvarne promjene, nego je sličnija politikama isprika kakve smo i do sada gledali. Stvarne promjene neće biti dok je ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu, dok se pokušavaju postaviti nove ploče, kada se ministri u vladi slikaju na koncertima koji započinju ustaškim usklicima. Pomirbe neće biti ako ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić govori kako Slunj 2017. nije izabran slučajno za mjesto koncerta povodom Oluje, jer je baš tamo 1942. izvršen pokolj nad Srbima. Kada bi politička elita računala da joj je zadaća odgajati javnost, onda bi predsjednik Sabora RH poslao izaslanika na obilježavanje Dana pobjede, jer to je svjetska vrijednost, to je crta koja dijeli rasiste, supremaciste i mrzitelje od ideja otvorenog društva. Sve dok postoji elita kojoj je najlakše na nacionalizmu, a posebno na antisrpstvu mobilizirati javnost, dok su političari razdora još uvijek u najisturenijim redovima, teško će se moći doći do stvarnog pomirenja. Sve dok su srpski političari u Hrvatskoj zbog izdašnosti suradnje s Vladom spremni biti nedovoljno uporni na točkama koje su najvažnije za njihovu zajednicu, stvarnih dobrih odnosa neće biti. Drugi svjetski rat samo je jedna točka nejasnoća u odnosima Hrvata i Srba. Druga, još otvorenija, ona o kojoj se još nije ni počelo raspravljati tako da se argumenti sučele, tamo gdje smo sami, bez svijeta i usporedbi, jesu devedesete godine. Za Hrvatsku su sukob koji je Tuđman nazvao Domovinskim ratom i Oluja odgovori na brutalnu agresiju i okupaciju. Za Srbiju je to građanski rat koji je završio genocidnim progonom Srba iz Hrvatske. Srbija je poražena u Hrvatskoj, ali nije u Bosni i Hercegovini. Sud u Haagu jest osudio više Srba nego predstavnika ostalih naroda, ali nema jasnoće tko je dokraja poražen i posvemašnjeg prihvaćanja s druge strane tko je pobijedio. Nedvosmislena krivnja nije utvrđena, krivica nije posve prihvaćena, nema prihvaćanja bilo kakve odgovornosti s druge strane. Odnosi Srba i Hrvata tako nemaju pretpostavku kakva je postojala između Francuza i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, a EU ne predstavlja dovoljno snažan međunarodni kontekst da se traži zajednički jezik. Za razrješenje tih dvojbi i razgovora o žrtvama, traumama, osim među nevladinim udrugama, jedva da je učinjen ijedan korak. Netko naivan mogao bi pomisliti da se iz činjenice da su se četničke jedinice mirno 1945. povlačile kroz glavni grad Nezavisne Države Hrvatske i da se država nije zvala Neovisna, kako bi to danas vjerojatno ispravili svi lektori hrvatskog, može graditi budućnost. Ne može. Ne može se ni stalnim inzistiranjem na “našoj” žrtvi, “našoj” patnji, optuživanju samo jednih, bez mjere, posve isključivo, očekivati da će u zemljama utopljenima u prošlost ikada biti pretpostavki za suradnju. Ne pomire li se Hrvati i Srbi u dogledno vrijeme, svake će im godine biti još teže, bit će sve manji i izoliraniji. A onda opet, kao u bliskoistočnoj priči o žabi i škorpionu koji su se našli u nabujaloj rijeci i jedino mogu preživjeti budu li surađivali, škorpion žabu ipak grize. “Zašto si to učinio, sada ćemo oboje poginuti?” zavapila je žaba. “Znam, ali ovo je Bliski istok, morao sam to učiniti”, odgovorio je škorpion gušeći se. Bliski istok ili Balkan, čini se, nema velike razlike budu li prevladavali nacionalizmi i mržnja.