Претражи Живе Речи Утехе

Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII. Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji intervju koji je HRT-u dao patrijarh SPC Porfirije htio bih još jednom javno izraziti svoje mišljenje o osobi koja je u glavnom gradu Hrvatske provela proteklih sedam godina u svojstvu mitropolita zagrebačko – ljubljanskog. Pritom nažalost nemam iluzija da će moje riječi doprijeti do onih zaslijepljenih nacionalizmom i isključivošću, onih koji se, da stvar bude “bolja”, nazivaju kršćanima, a koji kršćanstvo niti poznaju niti razumiju. Dakle, ako je Porfirije Perić problem hrvatsko-srpskih odnosa onda Hrvati i Srbi nemaju problema, a ako o patrijarhu Porfiriju ovisi kakvi će biti odnosi između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve onda su ti odnosi na dobrom putu da postanu bolji nego što su ikada u povijesti bili. Na spomenuti intervju reagiralo je nekoliko hrvatskih političara, generala, akademika, kolumnista i svećenika koji sada traže isprike i ostavke odgovornih na HTV-u, a cijeli “slučaj” čak dovode u vezu s (narušenom) nacionalnom sigurnošću. Ne pada mi na pamet ovom prilikom polemizirati s njima i njihovima stavovima jer je jasno da najveći problem u ovoj priči (njima) nisu izgovorene riječi nego činjenica da ih je izgovorio jedan Srbin i usto pravoslavni svećenik. Međutim, ipak bih se osvrnuo na jedan komentar, i to onaj svećenika Jurja Batelje, pošto se radi o čovjeku koji godinama proučava život zagrebačkog nadbiskupa i koji nosi titulu “postulatora kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca”. Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a. Porfirijev stav o Stepincu Za one koji nisu gledali intervju Porfirije je na pitanje o kanonizaciji Stepinca odgovorio ustvari vrlo odmjereno, pohvalivši angažman pape Franje, a rad zajedničke komisije predstavnika Katoličke crkve i SPC-a označio plodotvornim i korisnim. Onda je uslijedila rečenica koja je izazvala najviše reakcija: “U rukama imam pisma koja je Stepinac upućivao Piju XII. i iz kojih zaista mogu da se nađu mesta koja jesu duboko problematična”, ali onda i dodao nešto važno: “Što ne znači da on nije živeo u teškom vremenu i da se može sagledavati u crno-beloj tehnici”. Iz cijelog intervjua je jasno da Porfirije niti u jednom trenutku nije doveo u pitanje potrebu za daljnjim dijalogom na tu temu, niti odluku Katoličke crkve da Stepinca ipak odluči proglasiti svetim, a kamoli da je imao potrebu koristiti teške i grube riječi i tvrdnje, kao npr. da zagrebačkog nadbiskupa okvalificira zločincem. Spomenuti poznavatelj lika i djela Alojzija Stepinca, monsinjor Batelja, reagirao je porukom da bi bilo dobro da je patrijarh naveo mjesta koja on ocjenjuje duboko problematičnima u Stepinčevim pismima. A onda, prije nego je dopustio da mu se odgovori, ponudio svoj odgovor: “O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. O Stepinčevim pogledima na NDH i položaj vjernika u njoj Batelja kaže: “Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.” Što, zapravo, stoji u Stepinčevim pismima papi Piju XII. Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima. Pa krenimo redom. Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom. Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi“. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“. Prije nego što prijeđem na sljedeće pismo samo jedno pojašnjenje za sve one koji ovo čitaju, a nisu povjesničari, ili nisu upoznati s razvojem događaja nakon proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine. U trenutku kada Stepinac piše ovo pismo već nekoliko tjedana postoji logor Danica pokraj Koprivnice u koji ustaše odvode stotine (a uskoro i tisuće) nevinih Srba i Židova. Dva tjedna prije Stepinčeva pisma, 28. travnja, ustaše su poubijale dvjestotinjak seljaka srpske nacionalnosti iz sela Gudovca kraj Bjelovara, a samo tri dana prije Stepinčeva pisma (12./13. svibnja) blizu 400 Srba iz Gline i okolice. Naravno to nisu i jedine nevine, civilne žrtve ustaškog režima u spomenutom periodu. I naravno, o svim navedenim, i ovdje nenavedenim slučajevima, nadbiskup Stepinac je bio odmah obaviješten. O ‘duši poglavnika Pavelića’ U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”. Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove“. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.” Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup. Papa Pio XII. O Srbima i katoličanstvu Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine. “Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti. Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH. Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda. Извор: Pisma Alojzija Stepinca papi Piju XII koja spominje Porfirije NET.HR Donosimo dijelove pisama koje je Alojzije Stepinac slao papi Piju XII. Prije nego što kažem nešto o reakcijama na posljednji...

TVRTKO JAKOVINA: Stepinac je bio klasičan vojnik Pia XII što današnji hrvatski biskupi nisu papi Franji ShareTweetGoogle++ Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija Od prije dva tjedna, istraživači zainteresirani za pontifikat pape Pija XII imaju u vatikanskom Apostolskom arhivu pristup dokumentima vezanim za to razdoblje između 1939. i 1958. Papa Franjo prošle godine je, u skladu sa svojim stavom još iz vremena kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, donio odluku o otvaranju arhiva o njegovom prethodniku, kojem se zamjera što nije reagirao na holokaust i općenito izostanak osude njemačkog nacističkog režima. Ta je pasivnost Eugeniju Pacelliju priskrbila čak i naziv Hitlerov papa. Stoga nije iznenađenje da su povjesničari, koji su se od listopada mogli prijavljivati, popunili već sve termine u arhivu do srpnja ove godine. Ti su dokumenti, zbog toga što se pontifikat Pije XII preklapao i s četverogodišnjim trajanjem NDH, zanimljivi i Hrvatima. Povjesničar Tvrtko Jakovina procjenjuje da se među njima neće pronaći ništa prekretničkog karaktera, ali svejedno važnom smatra odluku pape Franje. Prevelika šutnja – On je tu dokumentaciju učinio dostupnom i prije nego što je prošlo 70 godina od Pacellijeve smrti, imajući pretpostavljam na umu veliki interes javnosti, i taj je njegov potez važan za komunikaciju Vatikana sa svijetom, židovsku zajednicu i za znanstvenike. To je nesumnjivo dobra stvar, a još bi bolje bilo kad bi ovaj papu slijedile i pojedine katoličke crkve kojima je on nadređen, kako bi i one napravile nešto slično. Arhiv Katoličke crkve u Zagrebu sigurno spada među najzatvorenije. Mi vjerojatno, na temelju drugih arhiva ili izjava svjedoka, znamo puno toga što se nalazi u dokumentaciji koja je od 2. ožujka otvorena istraživačima, ali bit će zanimljivo saznati određene nijanse, što su papa Pio XII i njegovi suradnici zaista mislili u nekim konkretnim situacijama. Makar, revolucionarnih, spektakularnih otkrića neće biti. Vrlo je malo moguće da će ovi dokumenti otkriti da je rijeka tekla jednim sasvim drugim koritom nego što se to godinama vjerovalo. Za pretpostaviti je da se papa Franjo ne bi odlučio na ovakvu što kad bi iz toga moglo proizaći nešto uistinu štetno za Vatikan i uzdrmati samu Katoličku crkvu. – U tom se kontekstu onda može posumnjati da je netko u ovih šezdesetak godina nakon Pacellijeve smrti najdelikatnije dokumente već izlučio iz tog arhiva. Ne bi to bilo čudno, događa se to i u mnogim civilnim arhivima. Naravno, možda u ovom slučaju nije dirano ništa. Instituciji koja se poziva na Božju riječ valjda bi istina trebala biti najsvetija. Zašto je papa Pio XII toliko kontroverzan? – Zato što je bio papa u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je stradalo 60 milijuna ljudi, a on je do završetka svog pontifikata tvrdokorno provodio politike koje su bile norma u Vatikanu. Zadržao je srednjovjekovne obrasce ponašanja, titule, način oblačenja, protokole. Nadalje, njegova istočna politika faktično nije postojala, papa Pio XII i Crkva prepoznavali su isključivo katolike, dijaloga s pravoslavnima, kojeg je danas dio i proces kanonizacije kardinala Stepinca, nije bilo. Promijenilo se to tek s njegovim odlaskom, s Drugim vatikanskim koncilom. Papa takvog svjetonazora, koji je toliko zazirao od svega što se događalo u Sovjetskom savezu i marksizma generalno, ostao je više u strahu od Istoka, od komunizma, nego od Hitlerove Njemačke. I to je bio razlog njegove šutnje. Nisu bitni pojedinačni slučajevi spašavanja Židova, kakvih je bilo i kod Stepinca, nego je li crkvena institucija, poput civilnih vlasti nekih država, grmjela protiv svega što se zbivalo ili je čekala. Ta je šutnja bila prevelika. Nije li Pija XII ipak možda preteško nazivati Hitlerovim papom? – Možda jest, mogao bi se za njega naći neki blaži termin, premda je dio američkih povjesničara vrlo oštar prema Pacelliju. Ali, ponavljam, ne treba se koncentrirati samo na papu nego na čitavu instituciju u vrijeme kada je prosječno 20 tisuća ljudi dnevno stradalo. Moje je mišljenje da je ta institucija naprosto morala biti glasnija. Naročito zato što je bilo klerika koji su se ponašali posve suprotno poslanju za koje se tvrdi da oni inače imaju. Nadam se da ćemo iz otvorenog arhiva saznati nešto baš o ovim stvarima, je li u Vatikan netko dojavljivao o postupcima klerika o kojima govorim i kakve su bile papine reakcije na to. Recimo, Sveta Stolica nije odmah prekinula odnose s Kraljevinom Jugoslavijom i možemo pretpostaviti da je nuncij akreditiran kod njezine vlade u Londonu imao informacije o događajima na području NDH. Odjeci počinjenih zločina sigurno su došli do Svete Stolice i mogli su progovoriti. Čak i kad bi ih do ugrozilo, radili bi u skladu s dobrom koje bi Crkva trebala činiti. Što bi se to u ovom arhivu moglo pronaći, a ticalo bi se izravno Hrvatske? – Sarajevski Židov Haris Avdić Pejčić, koji je pobjegao od tamo za posljednjeg rata, studirao je kod mene, a u svom magistarskom radu analizirao je ponašanje Vatikana prema NDH, koju nisu priznali. Jedan od otvorenih izvora bile su mu vatikanske novine L’Osservatore Romano i u njima je od 1941. do 1945. broj vijesti o NDH i Nedićevoj Srbiji bio potpuno jednak. Izvještavali su o, primjerice, žetvi u Nedićevoj Srbiji, prenosili poruke jugoslavenskog kralja 1942. iz Kaira. Odnosi Vatikana s Jugoslavijom, posebno stav Svete Stolice prema područjima koja su nekad bila talijanska, nakon 1945. ušla u Jugoslaviju, a danas pripadaju Hrvatskoj, silno je interesantan i u sada dostupnim dokumentima sigurno nešto ima o toj temi. Ne vjerujem da će to u Hrvatskoj biti ugodna priča za one koji bi pod svaku cijenu rehabilitirali Pacellija. Kad je riječ o Stepincu, on je po mnogo čemu bio klasičan vojnik pape Pacellija, što današnji hrvatski svećenici nisu papa Franji. Stepinac se ponašao u dlaku isto kao papa Pio XII. Pio XII primio je Antu Pavelića, iako Vatikan nije priznao NDH. – Primio ga je u privatnu posjetu i Pavelić je pokopan s krunicom koju mu je papa tada darovao. Svakako bi zanimljivo bilo znati o čemu s njih dvojica razgovarali. Pavelić nikad nije službeno posjetio Vatikan, makar je to nastojao. Logična mi je ta Pacellijeva opreznost. Kanonizacija Stepinca tretira se u Hrvatskoj kao jako važna stvar, bi li dokumenti o pontifikatu Pije XII mogli ubrzati ili još više usporiti, čak prekinuti zaj proces? – Moći ćemo, nadam se, vidjete što je Stepinac javljao u Vatikan i od koga je drugog papa još dobivao informacije o stanju u NDH. S tim u vezi, zanimljiva je uloga biskupa u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, on je sigurno imao saznanja o događanjima u NDH, ona za Vatikan nisu mogla biti tajna. Ali, nešto dramatično novo o ulozi Stepincu u NDH nećemo doznati, mi o tome praktično sve znamo. Znamo u kakvim je odnosima on bio sa šefom te države i kako se ponašao ukupan katolički kler u NDH. Sam proces kanonizacije dio je istočne politike Vatikana, papa Franje, i nije hrvatska priča. Stepinac kao svetac nije pitanje odnosa Vatikana i Zagreba ili Katoličke crkve u Hrvatskoj nego odnosa Vatikana i ostatka kršćanskog svijeta, koji bi trebao imati sveca kojeg će kao svetog prihvaćati svi kršćani, kojeg će svi moći jednako cijeniti kao mučenika i svetu osobu. A ne samo jedan minijaturan segment Katoličke crkve. Stepinčeva kanonozacija nije povezana s povijesnim istraživanjima. No, ne slažem se s povjesničarima koji govore da je proces istraživanja Stepinčevog života, njegovih čuda, okončan, teško to može biti tako ako tek sada dobivamo na raspolaganje milijune stranice novih materijala o papi koji je bio kardinalov istovremenik. Ne vjerujem u Stepinčeva čuda koja je on navodno činio i ne fokusiram se na njegovu kanonizaciju, ali povjesničari će o njemu imati što za reći i za toliko godina koliko je do sada proteklo od njegove smrti. U pitanju je drukčiji tip procesa. Problem je hrvatske desnice da ne mogu pronaći nekomuniste koji su se borili protiv NDH, jer Stepinac to sigurno nije. Što se kanonizacije tiče, zadaća hrvatske Crkve, pa i hrvatske politike koja se u to petlja, bila bi objasniti u kojem se kontekstu ona odvija, što je istočna politika Vatikana, sama logika kršćanstva. O dijalogu s pravoslavnim i židovskim svijetom trebalo bi se razgovarati u Hrvatskoj, ali to nije lako ako vam je pogled sužen na ono što se vidi sa Sljemena. Izvor: Novi list, Foto: YouTube

Spomen ploči Alojziju Stepincu nije mesto nigde u svetu, a kamoli u Jerusalimu i učiniću sve što mogu da ona što pre bude uklonjena, izjavio je šef jerusalimskog centra "Simon Vizental" Efraim Zurof. On je to rekao za današnji "Kurir", a povodom postavljanja memorijalne ploče zagrebačkom nadbiskupu u vreme NDH u centru Jerusalima. Zurof je izjavio da je tek u četvrtak saznao da je memorijalna ploča postavljena i to na Putu suza kojim je, prema predanju, poslednji put prošao Isus Hrist na putu do Golgote, gde je razapet na krst. To je odvratno. Pod jedan, ne znam ko je to uradio i nemam nikakvu ideju ko bi to mogao da uradi. Mnogo sam tužan zbog toga jer memorijalnoj ploči Alojziju Stepincu nema mesta nigde u svetu, a kamoli u Jerusalimu. Ne mogu da uzmem čekić i razbijem ploču, ali ću ove nedelje učiniti sve što je u mojoj moći da ona što pre bude skinuta - rekao je Zurof. FOTO: RAS SRBIJA Stepinac je bio zagrebački nadbiskup za vreme NDH, koji nije učinio ništa da spreči usrtaške zločine i masovna mučenja i ubistva Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu i drugim logorima u Hrvatskoj, navodi list. Memorijalna ploča Stepincu postavljena je još 27. aprila ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije (HMD), čiji je zaštitnik bio Stepinac, a povod za postavljanje je bilo prvo hodočašće u Svetu zemlju od 23. do 30. aprila. izvor

Odgovor preuzvišenom g. Nadbiskupu Alojziju Stepincu na njegov govor od 31.10.1943. Nadbiskup pričal priču je neku O jednom mužu i jednom peku: Mužek je nemlih sakoga jutra Peku donašal po pet kil putra. Mužek je – tak je pogodba bila Primal za putar kruha pet kila. Jednog je dana pek puter vagal Al mu se nekak z gvinti ni slagal, Falilo ga je ravno prek funta – Mužek me vara, pek si pregrunta, Pa ga pozove, da ga zašpota Kak prevaranta i kak falota. Mužek mu rekel: „Gospon pek dragi, Nisem ih bormeš varal na vagi, Kak sem si gvihte kupit pozabil Ja sem kak gviht si njihov kruh rabil. Če pet kil si njihov kruhek ne važe Onda se mera nikak ne slaže.“ Probal pek vagu pa se vuveril, Da kontam dasad krivo sve meril, I mam proč hitil vagu tu staru, Da ne bi konte bile na kvaru. I kupil vagu točnu in novu …. Nadbiskup spričal priču je ovu I onda zvlekel nauk je stoga Kak svet furt varal dragog je Boga, Da se za Boga nikaj ni brigal I Bog ga zato z ratom kaštigal. Nosil ni boga svet v svojoj duši Zato Bog grade i sela ruši. I sad prečasni Metropolita Raznim peršonam levite čita: ”Za cirkvu si su ljudi jednaki Ar stvorek božji čovek je svaki. Katolik, Židov il pravoslavni Pred cirkvom si su jednaki, ravni. Krala v palati, cigana v šatri Isto jednako štimajne patri. Horvat il Srbin – prostak kak fini Deca su Božja – Božji su sini. Nikaj ne vredi nauk rasistov, Ar svakog zbavil sveti križ Kristov Narodi si su čisto jednaki Nikog se nemre štimat po šaki.” Šakon po nosu dal sad Prečasni I teoriji takajšne rasni. Ali prečasni Metropolita Je l’ Vas se nekaj slobodno pita? Gde ste vi dragi Prečasni mili Tak dugo bili? Već četrdeset i prvo leto Mogli ste zdignut ovakvo veto Zakaj ni bilo dani baš vuti Vašega glasa Prečasni čuti? Makar su v oni krvavi dani Srbi kak janjci nedužni klani Da ih se tuklo, klalo i peklo Hitalo v Savu – v logore vleklo. Kad pravoslavni su svečeniki Trpeli jakše neg mučeniki I mnogi platili zvajne su glavom V Beograd mrtav poslan je Savom. Znali in vidli onda ste se to Al niste Vaš Vi podigli veto. Ah Vaša šutnja puno je kriva Kaj mnoga srpska glava ni živa, Kaj mnoge Srbe grobek sad skriva. Je l’ se prečasni Metropolita Slobodno jošće nekaj Vas pita? Kak to da Penić črlenog pasa Ustaše slavil iz sega glasa? A Šarić se je v Bosni raspeval Dok Gutić srpsku krv je proleval? Dok isti rekel famozni Gutić: ”Srbov poželel drum bu i putić Al Srbov ne bu više tu najti Vništili bumo sve ih mi kajti.” Kak to da mnogi z Vašega klera Ustaški posel na velko tera? Em logorniki – prem to ne patri – Vaši su mnogi popi i fratri. „Ljubav“ to za njih pojam je temni Njihov je moto: „Za dom smo spremni. Van z Srbi, mesta ni njima, Tu živet more kaj Papu štima I onaj kaj se Alahu klanja, A kaj je srpsko sve se preganja.“ Sve ste Vi ovo Prečasni znali, Ali protesta niste Vi dali. I kad su srpski rušeni hrami – O čem ste mamce doznali sami – Prem saka cirkva mesto je sveto Vi niste onda zdigli svoj veto. Ah Vaša šutnja puno je kriva Kaj mnoga srpska glava ni živa, Kaj mnoge Srbe grobek sad skriva. Morate znati, svet se je čudil Kaj Vi to sve skup niste osudil Kaj s nadbiškupskog Vašega mesta Vi prvi niste dali protesta. Sad ste reč rekli – to očevesno- Samo ste rekli se to prekesno. Kesno protest ste ovaj Vi zdigel Kesno je Janko v Kosovu stigel. Jezeram žrtvih nikaj ne hasni Kaj protestiral sad ste Prečasni. Nemre protest taj život da vrne Srbom kaj rake skrivaju črne. Nemre on deci da z grobne tame Vubite vrne tate i mame.. Nemre protest taj z rake da skopa Nit jednog mrtvog srpskoga popa. Taj bi protest se mogel prijeti Da je on zrečen pred dvimi leti Tak tu vu srce nikog ne dira Nadbiskup kasno če protestira, Ar njegva šutnja puno je kriva Kaj mnoga srpska glava ni živa Kaj mnoge Srbe grobek sad skriva. Spuknuvši sad tu govorancu Vi ste zameril sad se Makancu. Gospon minister članek napisal Pa Vas Prečasni, hudo tam zbrisal. Alzo ste kesno s vetom se javil Kesno ste točnu vagu nabavil Dok Srbi išli put su svoj križni Mislili niste da su Vam bližni. I da i oni veruju v Krista Sveta im Djeva Marija čista A s hramov da im sveti križ blista Da svetog križa delaju znamen Sve ste to zabil Prečasni. Amen. Na Vaš se veto saki nasmeši: Ar kasno it je popoldan k meši … (Opaska uredništva: Ponavljamo tekst koji nam se čini uputnim dovesti u sjećanje, sada, kada se opet oštre noževi. Ne bi li bilo uputno da se ovodobna kaptolska ”uzoritost” barem zakašlja? Elem, prije par godina smo primili slijedeće pismo: ”…Prije koji mjesec, premećući požutjele, prašnjave papire u podrumu naišao sam na pjesmu koju prilažem. Pisana je na staroj pisaćoj mašini kao underground, negdje u jesen 1943. Napisao ju je Žmigavec, pseudonim novinara koji je pisao prije rata (mislim Drugog) satirične pjesme u ‘Koprivama’ koje bi se mogle uzeti kao preteča Ferala. Inače čovjek se zvao Milan Dobrovoljac, rođen u Dugom selu, zaređen za svečenika 1901. Pjesma je autentični dokument nastao ‘in real time‘ i čini mi se, interesantno povijesno svjedočenje.” Smatramo da je potrebno je objaviti na našemu portalu). http://www.autograf.hr/stepinac-vasa-sutnja-puno-je-kriva-2/

Prošle srijede, 3. listopada, navršilo se 20 godina od beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, ceremonije koju dobro pamtim i koju je 1998. predvodio sveti papa Ivan Pavao II. u okviru svog drugog pohoda Hrvatskoj, ali ne pred više od pola milijuna vjernika kako iznosi Tiskovni ured zagrebačke nadbiskupije ovih dana. Nije mi jasno čemu takva pretjerivanja. Znamo koliki je prostor ispred svetišta u Mariji Bistrici, a savršeno dobro pamtimo misu na punom zagrebačkom hipodromu, kod prve posjete Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994., kada nas je tamo bilo gotovo 700.000 duša. Elem, možda Bozanićevi PR-ovci pretjeruju jer im obilježavanje ove 20. godišnjice nije prošlo odviše zapaženo, osim u tzv. katoličkim medijima. Malo tko je zapamtio što je kardinal Bozanić kazao pred biskupima, svećenicima i bogoslovima koji su te srijede pohodili župni dvor i crkvu u Krašiću, gdje je Stepinac bio konfiniran po izlasku iz Lepoglave i gdje je 10. veljače 1960. preminuo, nikako mučenički kako izmišlja katolička kaptolska propaganda (zračenje, trovanje… kajgod!), već od posljedice raka krvi – policitemije vere, kako sam već dobrano pojasnio i argumentirao u nekoliko navrata. Zapravo, ništa novo Bozanić nije rekao, a trebao je, osobito jer je kanonizacija, za koju se opet u Krašiću molilo, odgođena ad calendas graecas, što će reći da nije na vidiku, točnije, da je vrlo upitno da se za naših života i dogodi. Bozanić je već mutio. I to sam in extenso pojasnio, jer je znao da papa Franjo ima namjeru formirati mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju, što je čuo iz prve ruke u Vatikanu, ali je gotovo godinu dana to sve tajio od domaće publike i bio je prisiljen progovoriti, na Trsatu (30.08.2015.), kada se njegova šutnja u samom Vatikanu i u hrvatskim medijima činila odviše ridikulozna i kompromitirajuća. Tako da ne čudi što muti i sada te što s njime muti cijela pokrajinska crkvena hijerarhija i kler, pa im ne preostaje nego papagajski ponavljati da je ”Stepinac najodličniji sin Hrvatske u novije vrijeme, svjetionik našem hrvatskom narodu te je simbol očuvanja katoličke vjere u hrvatsko” (župnik Hrvatske Dubice u Sisačkoj biskupiji Željko Jurković). A što bi Bozanić mogao i morao napraviti da ne muti? Fino: kazati istinu o Stepincu: napustiti hagiografiju i prijeći na historiografiju. Evo, ja mu danas želim kratko, ali značajno pripomoći. Naime, papagajski se ponavlja i to da je Stepinac stradao samo zato što se suprotstavio komunistima. Hajde da malo osvijetlimo to poglavlje. U više je navrata (u katoličkoj publicistici napose) elaboriran susret Tita i Stepinca. Najopširnije je to napravio prvi pouzdani hrvatski katolički biograf Alojzija Stepinca fra Aleksa Benigar (Zagreb, 28. 1. 1893. – Rim, 2. 11. 1988.) čija je knjiga ”Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal” najprije izašla u Rimu 1974. (u nakladi ZIRAL-a), a pod nazivom ”Stepinac” godine 1993. u Zagrebu (kao suizdanje Glasa Koncila i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda). Ali Benigar ne donosi transkript susreta Tita i Stepinca (tek ga prepričava) jer pošteno kaže da pri pisanju Stepinčeve biografije nije mogao dobiti uvid u izvorne isprave koje se nalaze u Vatikanskom arhivu papina Državnoga tajništva (s obzirom na to da prema važećim propisima tada to nije bilo moguće), a nije ih našao niti u državnim arhivima Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske ni komunističke Jugoslavije (premda smatra da to za njegov rad i nije bio veliki propust; danas bismo drugačije sudili, a i moramo suditi drugačije nakon rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu). Vratimo se onim napetim danima nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke i bijega Ante Pavelića i ustaških glavešina iz Zagreba. Vrlo brzo se opazilo da su nove vlasti uzele nadbiskupa Stepinca na nišan. Već nekoliko dana nakon njihova dolaska, 15. svibnja (sasvim slučajno se to poklopilo s predajom ustaških trupa kod Bleiburga), bio mu je zaplijenjen automobil. Iako su ga poslije vratili, don Giuseppe Masucci (tajnik opata Ramira Marconea, papinskog legata pred vlastima NDH) konstatira u svojim spisima da je to bila najava represije prema nadbiskupu. Nedugo prije sloma mons. Svetozar Rittig, koji je za rata konspirativno surađivao s partizanima, poručio je Stepincu da će partizanska komanda doći najprije k njemu i da dočeka jugoslavensku vojsku naredbom zvonjave svih zagrebačkih crkvenih zvona. Rittig je pojasnio nadbiskupu da imenovani partizanski komandant Zagreba Većeslav Holjevac želi baš kod Stepinca preuzeti vlast nad Zagrebom. Rano poslijepodne toga 8. svibnja 1945. partizani su počeli ulaziti u Zagreb. Emisari su stigli na Kaptol u 13.30 sati. Ali vrlo brzo će početi uhićivanja ne samo svećenika nego i biskupa. Dana 17. svibnja don Masucci, tajnik papina izaslanika, u svom dnevniku piše: ”U 12.30 sati su jedan potpukovnik i dvije osobe u građanskim odijelima došli uhapsiti nadbiskupa Stepinca”. Najprije je odveden u jednu kuću u Mlinarskoj ulici gdje mu je priopćeno da je lišen slobode. Stepinac je prosvjedovao i zatražio da se o tomu obavijesti generalni vikar biskup dr. Franjo Salis-Seewis, koji je odmah preuzeo upravu nadbiskupije i naredio da se na svim misama moli za nadbiskupa. U toj ga je kući posjetio mons. Rittig, dotadašnji župnik sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, ali je Stepinac bio odrešit prema Rittigu. Nije ga podnosio. Neki Ranogajac je zatim optužio Stepinca da je ”surađivao s okupatorima”, na što mu je Stepinac odvratio: ”A što je to okupator?” ”Nijemci i ustaše”, reče ovaj, pa je Stepinac odgovorio: ”Što se tiče Nijemaca, stvar je jasna. A što se tiče ustaša, mogu reći samo to da nitko ne može okupirati svoju vlastitu zemlju na kojoj je”. Više je ljudi ispitivalo Stepinca, ali on se sve više zatvarao u sebe. Približavalo se Tijelovo, pa je naredio da se održi uobičajena procesija. Jednoga dana, dok je Stepinac još bio u Mlinarskoj, kaže Rittig, koji je u međuvremenu postao ministar za vjerska pitanja, da Tito, predsjednik savezne Vlade, dolazi u Zagreb i da se želi susresti s klerom. Tito se sastao sa Salisom-Seewisom i grupom kanonika u prisustvu predsjednika hrvatske Vlade dr. Vladimira Bakarića i mons. Svetozara Rittiga 2. lipnja 1945. na građanskom terenu. Salis je u ime Crkve zatražio oslobađanje Stepinca pozivajući se na načelo deklaracije o slobodi vjeroispovijesti i savjesti jugoslavenskih partizana te o slobodi kršćanskog odgoja na području školstva, ali i zagovarajući suradnju novih i crkvenih vlasti. Na to je Tito pozitivno odgovorio izjašnjavajući se kao Hrvat i kao katolik (vidi dokument 359. Josip Broz ”Tito katoličkom kleru u Zagrebu” u Jure Krišto, ”Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti, 1941-1945”, knjiga druga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 372 i 373) te obećao da će jugoslavenska vlada raditi u duhu spomenutih načela. Međutim, Tito je rekao da, ”kao Hrvat i kao katolik”, baš tako, ”nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva” tijekom rata. Dodao je da ne osuđuje ”svećenstvo (kao takvo) uopće”, nego one koji su se ”odbili” od ”velikog Strossmayera, sljedbenika jugoslavenske ideje”. Kazao je Tito da je jasno da se stvari ne mogu ”riješiti dekretima” i da je pitanje religije ”duboko ukorijenjeno u našem (hrvatskom) narodu”. Zatim je predložio da predstavnici klera uz pomoć Rittiga učine jedan elaborat kako riješiti odnose Crkve i države, ali je dodao ono što će se kasnije pokazati kao kamen spoticanja, što pak crkveni hrvatski historičari tumače kao glavni argument za obračun sa Stepincem. Tito je kazao: ”Ja bih sa moje strane rekao da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji (…) da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje povezano s narodom nego sada”. Kritizirao je Tito Vatikan koji je ”uvijek više naginjao Italiji nego našem narodu”, pa je zatražio ”više samostalnosti za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj”. Kazao je da je to ”osnovno pitanje” i da je sve drugo ”sekundarno” te je to stavio u kontekst stvaranja ”velike zajednice Južnih Slavena”. Dakle, kaptolska je laž da je Tito tražio prekid odnosa domaće Crkve sa Svetom Stolicom. Zatim se razgovor malo zaoštrio jer su klerici oponirali Titu pojašnjavajući što Sveta Stolica znači Hrvatima, da je poštivala crkvenu vlast Stepinca i hrvatskih biskupa na okupiranim (predanim) teritorijima od strane Mađara (Međimurje) i Talijana (Dalmacija), pa su se napokon zauzeli za slobodu Stepinca argumentirajući to njegovom veličinom u suprotstavljanju ustašama i u spašavanju ”hrvatskih pravoslavaca, Židova i Cigana”. Tito je onda prigovorio zbog tolikih svećenika koji su bili ustaše i ustaški službenici te zbog onih koji su s ustašama pobjegli iz zemlje. Tito se obavezao ispitati slučajeve svećenika koji su nevini u logorima. Došlo je i do prepirke između Rittiga i kanonika, jer je Rittig optužio svećenike da su pogriješili i da moraju ”učiniti pokoru”, a klerici su uzvraćali da su to bili neki, ali ne i svi. Tito je zaključio sastanak kazavši da je to točno i da ne treba generalizirati. Tito popušta ili čini manevar povjerenja. Sljedećeg dana, tj. 3. lipnja, u 10.15 sati Stepinac je bio vraćen u nadbiskupski dvor na Kaptolu. Posjetio je bogosloviju, dobro raspoložen, ali je rekao, u kratkom obraćanju da će ”biti borbe”, najviše ”za odgoj mladeži”. Istoga dana u podne Tito je uz Bakarića primio opata Ramira Marconea i njegova tajnika Masuccija. Papin legat je upozorio Tita da njegova politika, komunistička, nije ispravna i žalio se na partizanski tisak koji je uvjeravao čitatelje da je Vatikan žarko želio Hitlerovu pobjedu. Opat je upozorio i na ateizaciju društva. Tito je obećao da će za 40 dana biti uspostavljeni mir i da će vladati ”najveća sloboda savjesti” (npr., hrvatske su vlasti 6. lipnja opatu vratile telefon, ali mu nikada nisu vratile i njegov konfiscirani automobil). Sljedećeg dana, 4. lipnja, Tito se sastao sa nadbiskupom Stepincem u današnjem Lovačkom muzeju u Ulici V. Nazora 63 u Zagrebu. Na sastanku je bio i Bakarić. Svrha sastanka, izrečena odmah na početku, bila je da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti. Dok sam još pisao za tjednik Nacional, donijeli smo (lani, zahvaljujući istraživanjima Gordana Akrapa u HDA) faksimil zapisnika toga povijesnoga susreta, dokument br. 5997 Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu koji je ovjeren pečatom i potpisom crkvene vlasti u Zagrebu dana 1. 10. 1946. (za potrebe suda) potvrđujući da se prijepis slaže s izvornikom. Budući da je bio informiran o onome što se dogodilo dva dana prije na susretu Tita i zagrebačkog klera, Stepinac je priznao da je uređenje države složen zahvat, ali da ”mudri državnici poštuju vjerski osjećaj državljana i slobodu savjesti”. Pojasnio je da je Kraljevina Jugoslavija pravno uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, što je imalo teške posljedice. Za uređenje toga položaja nadležna je Sveta Stolica, dodao je nadbiskup. ”Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može, čak ni uz cijenu vlastitog života, mimoići svoju vrhovnu vlast, Svetu Stolicu, jer inače prestaje biti katolik.” Stepinac je, drugim riječima, bacio rukavicu Titu u lice, pa je predložio konkordat ili neki drugi način, neki modus vivendi kakav je nađen ”u bivšoj Čehoslovačkoj”. Založio se i za uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Katoličke Crkve, jer je to za opće dobro i za međunarodni prestiž nove države vrlo važna stvar. Tito je izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i da ga je načelno spreman urediti, no izrazio je bojazan s obzirom na ”premalu sklonost Svete Stolice prema slavenskim narodima, posebno prema Jugoslaviji”. Nadbiskup mu je odgovorio da je ta bojazan bez temelja i argumentirao je to slično kao Salis-Seewis. Podsjetio je Tita da kardinal Maglione, državni tajnik Svete Stolice, nije popustio Mađarima i održao zadanu riječ Stepincu da se ne mijenja status quo dok se rat ne završi. Slično je bilo i u Dalmaciji. Sveta Stolica, rekao je Stepinac Titu, ”ni za čas nije pomislila da bi dalmatinske biskupije pripojila Italiji i time ih odrezala od hrvatskih biskupa”. Tito je izrazio želju da Vatikan podupre jugoslavensku vlast u pitanju Istre, jer je ona ”slavenska pokrajina”. Stepinac je uzvratio da je Istra ”još danas Hrvatska zahvaljujući katoličkom svećenstvu koji je uz silne muke održalo materinski jezik”. Kako bi argumentirao posebnu skrb Svete Stolice prema Slavenima, nadbiskup je pojasnio važnost dozvole da se rabi staroslavenski jezik u bogoslužju, povlasticu koju nisu dobili ni najveći narodi na svijetu kao što su Nijemci, Francuzi ili Englezi. Ako je tada već bilo napetosti između Tita i Stepinca, čini se da je Stepinac učinio potez koji se Titu uopće nije dopao jer je stao zagovarati dijalog s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke i sa ”čestitim pristašama ustaškog pokreta”, te je dodao: ”Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušali porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.” Među povjesničarima i teolozima koji nisu opterećeni hagiografskim pristupom Stepincu možda bi se trebalo raspraviti koliko se Stepinac tim nastupom definitivno ukopao i pokazao kao dobronamjeran, ali nedovoljno mudar i za politiku potpuno netalentiran čovjek. Konačno je nadbiskup stavio Titu na srce da se štedi život gdje god je moguće. Tito je odgovorio da je to i njemu važno, ali da se ”pravdi mora udovoljiti za (poradi) najteže povrede čovječnosti”. Na samome kraju Stepinac je kazao da je mišljenja kako se svi problemi mogu riješiti uz obostranu dobru volju ”jer se Katolička Crkva drži Kristova načela prema kojem treba dati caru carevo, a Bogu što je Božje”. Ta Stepinčeva izjava, smatra Benigar, kao i sam razgovor dokazuju da kasniji sukob koji je nastao između Crkve i države nije nadbiskup niti htio niti ga je izazvao (Pastirsko pismo od 22. rujna 1945. je bila reakcija Biskupske konferencije Jugoslavije na neodrživo stanje komunističkog nasilja smatra Benigar). Riječi koje stoje u zapisniku susreta Tita i Stepinca sadržavaju program koji je, tvrdi Crkva, režim mogao prihvatiti budući da se predstavljao kao narodni i demokratski te kao pobornik narodnosne ravnopravnosti i slobode. Dokument svjedoči i o nadbiskupovom dijaloškom duhu (mada nije dokaz njegove nevinosti iz perspektive, počnimo od Srpske Pravoslavne Crkve jer se ona sada računa u Vatikanu, koja u pismima papi Franji, koje sam dao na uvid šire javnosti, osporava Stepinčevu najavljenu kanonizacija već svima poznatim argumentima ”Stepinčeva ćutanja o genocidu nad Srbima”). Recimo na samome kraju i to da je novi režim, usprkos obećanju što ga je Tito dao predstavnicima klera i samom Alojziju Stepincu da se u stvarima vjere i Crkve neće ništa određivati nego sporazumno raditi, te da je spreman odgovoriti na pitanja koja ”tište hrvatski kler” (Stepinac je napisao mnoge predstavke počevši od one Vladimiru Bakariću, br. 64/BK, od 21.7.1945,), jer se Stepinac pozivao na Titove riječi, ”dane u jednom svečanom času, te su imale biti temelj dobrim odnosima između državnih i crkvenih vlasti”, zastupao i provodio protuvjerski, pa i u mnogočemu zločinački smjer. Za mnoge je 1945. došla sloboda, ali za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj je počela strahovlada. Problem je u tome što ni nadbiskup Bozanić niti bilo koji drugi (nad)biskup nije sposoban razlučiti, pojasniti i prihvatiti odgovornost Katoličke Crkve za grozne zločine ustaša, barem onako kako je Argentinska biskupska konferencija 2000. godine prihvatila odgovornost i pokajala se zbog zločine generala tijekom posljednje vojne diktature (1976. – 1983.), poduprte (podsjetimo) episkopatom (ili njegovim većim djelom) ili kako se papa Franjo i mnogi (nad)biskupi kaju zbog užasa pedofila u redovima klera. Takvih usporedbi ima više. Problem je, dakako, u tome što mnogi u Crkvi danas potpuno krivo misle da je ta Titova strahovlada (koju se naravno osuđuje kao što je to, npr. činio pokojni Slavko Goldstein), sudeći prema njenim učincima, bila groznija od strahovlade nacista, fašista i ustaša. Ne, nije! Stepinac je, sasvim sigurno i kao posljedica bijesa koji je zavladao među komunistima nakon objave i čitanja Pastriskoga pisma, postao meta hajke u štampi. Atmosfera se zahuktala. Uhićen je ponovo u srijedu, 18. rujna 1946. kada su milicionari nahrupili u kapelicu nadbiskupskoga dvora dok se nadbiskup pripremao služiti misu. Nosili su uhidbeni nalog javnog tužioca Jakova Blaževića od 17. rujna 1946. Stepinac je odgovorio: ”Idem s vama. Ako ste žedni moje krvi, eto me!” Glavna je rasprava počela 30. rujna 1946. Četvrti dan rasprave, 3. listopada, dopušteno je Stepincu da govori: ”…Savjest mi je čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti…”. Dana 11. listopada 1946. Stepinac je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. To Crkva Titu i jugoslavenskim komunistima ne može i, što je važnije i preciznije, ne želi zaboraviti. Gospodin Josip Bozanić bi trebao, čini mi se da je odavno kucnuo taj čas, smoći snage i unutarnje slobode duha da o važnim obljetnicama Stepinca (120 godina rođenja i 20 godina beatifikacije) kaže ili počne kazivati da shvaća kako je poziv Ivana Pavla II. na čišćenje memorije i na kajanje (Tertio millennio adveniente, upućen, hej! 10. studenog 1994., a kamoli da se najiskrenije bavimo homilijom Ivana Pavla II. na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. koju Bozanić, Glas Koncila et al. sustavno prešućuju!) prioritetan zadatak. Može li sve što je Stepinac pretrpio od komunista njega ekskulpirati od drugih očitih ogromnih propusta? (Naime, hoće li se stići priznati da Stepinac nije samo ”ćutao” već i na svoj način govorio kao kada je koncem 1943., naravno prekasno, osudio rasizam?) Može li izaći neokaljan nakon suda povijesti? Ili će prevagnuti zaključak da je morao manje moliti Svevišnjega, pak više glasno tražiti pravdu za progonjene (Židove, Srbe, Rome i druge), a ne 1945. pred Titom i Bakarićem tražiti suradnju i izgradnju nove države s ”čestitim ustašama”?! Pada mi na pamet mogućnost da kardinal Franjo Kuharić onda predloži Franji Tuđmanu koaliciju s Milom Martićem ili da Alija Izetbegović, nakon nagovora kardinala Vinka Puljića, pohrli u bratski zagrljaj Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću… Imali biste pravo da me nazovete političkom budalom kada bih ikoga nekako tako, ”u duhu Stepinca”, nagovarao, iako bih vam kazao da je to – dogovor i suradnja bivših neprijatelja – cilj kršćanskog humanizma među inima. Da, točno, ali brate, Alojzije je bio do grla umočen u ustaška sranja pak ga je strašno mučilo što Hrvati psuju i što žene, oh da, to ga je osobito nerviralo dok je mudrovao u Krašiću, tamo gdje se Bozanić ”nadahnjuje”, oblače hlače i zarađuju, pa će takve prokleti nazivajući ih (1955.) ”nakazama” i ”odvratnima i Bogu i poštenim ljudima”. Mislim, da zaključim ovaj gotovo pa roman, kako nešto u Stepinčevom (i Bozanićevom) poimanju ”čestitosti” i ”poštenja” temeljito ne valja.