Pavle Maksimović: Najstariji živi pilot u Crnoj Gori

[Милан Ракић]

„Ja sam kompletan čovjek“!

U toj rečenici stalo je bogato životno i profesionalno iskustvo Nikšićanina Pavla Maksimovića, koji je zagazio u desetu deceniju, i koji skromno nosi titulu najstarijeg živog pilota u Crnoj Gori. I još važnije, osnivača Avio - helikopterske jedinice Crne Gore.

Da nema, pak mjesta skromnosti govori i sljedeći podatak – iza Pavla Maksimovića je 40 godina aktivnog letjenja, odnosno 60 godina radnog staža, na preko 20 različtih tipova letjelica i ko zna koliko hiljada sati letjenja.

No, protiv ljudske prirode se ne može. Ali, može se odati zahvalnost za sve zasluge ovom čovjeku, makar i pričom, jer Pavle Maksimović je vrijedan svakog slova.

Mnogi bi rekli da nije najvažnije koliko život traje, već koliko je ispunjen? Pavle Maksimović, međutim, može se pohvaliti i jednim i drugim.

Kako je teklo školovanje u Rusiji, koliko je bilo teško osnovati Avio-helikoptersku jedinicu, od kojih situacija mu se “ledila” krv u žilama, budući da je zanimanje pilota jedno od najstresnijih, kako je uspio da „katapultira“ stres iz svoje životne kabine sve te godine…

DIVIO SE VAZDUHOPLOVSTVU, KASNIJE I NJEMU SVI

 Pavle Maksimović rođen je prije 96 godina u Gornjem Polju, u mjestu Brod.

„Živjeli smo u to vrijeme dobro, sve dok se nije zaratilo - 1942, kada su nam Italijani zapalili kuću, prvu u Gornjem Polju. Moj otac Rako je, inače, bio veliki radnik i napravio je 1928. veliko imanje od 80 rala u Gornjem Polju, sa hidroelektranom i sistemom za navodnjavanje imanja u dužini od skoro dva kilometra. Imali smo struju, veliku trgovinu... Prije nego što je moj otac umro, dobio je odlikovanje od Jugoslavije, Zlatni krst Svetog Save, kao uzoran domaćin, poljoprivrednik. Razbolio se, međutim, rano i umro“, crtica je to samo iz Maksimovićevog života u kome je ljubav prema letjelicama još u ranoj mladosti zauzimala posebno mjesto.

„Sjećam se kada je bila kapitulacija stare Jugoslavije, kada je kralj Petar II Karađorđević pobjegao sa Kapinog Polja, tu je bilo aviona, i ja sam kao klinac trčao da vidim avione, divio sam se vazduhoplovstvu.”

I sam je postao neko kome su se divili, o čijim vještinama i majstorstvu ispod oblaka i danas sa velikim poštovanjem govore kolege sa prostora bivše Jugoslavije. Baš onako kako su mu se divili drugovi - pitomci kada je izveo prvi let u Rusiji. Bili su, sjeća se i tog momenta, svi u čudu kako sve to uspijeva, na šta im je Maksimović u šali odgovorio:

„Da ste kao i ja vozili zaprežna kola kao niz Šipačnu stijenu i vi biste isto“!

ŠKOLOVANJE

Na pilotskoj akademiji, u gradu Čkalov - Orenburg na Uralu proveo je tri godine, do 1948.

Ruski jezik, kaže nije znao, ali to mu nije smetalo da „kao od šale“ savlada ono zbog što je i došao iz Gornjeg Polja.

Savršeno je, ipak razumio ono što su mu instruktori tokom obuke često govorili: „Maksimovič, harašo“!

Priznaje i da nije bio tako dobar đak kao njegov brat Dragiša i sestra Milena, ali kada je došao u Rusiju, druge kaže nije bilo, no sjedi i uči.

Tako i bi.

„Moj uspjeh je bio izvanredan tokom školovanja u Rusiji. Ono što sam i najviše želio i uspio sam – savladao sam tu avijaciju, išlo mi je to nekako od ruke. Obučavao se na školskim avionima tipa UT-2 i na borbenim avionima tipa IL-2 zvani Štormovik, koji su Njemci zvali “ Vazdušni tenk”, tako da sam komotno mogao da ratujem sa tim čuvenim avionima koji su bili fantastično naoružani“.

BOGATA PILOTSKA KARIJERA

Nakon završene pilotske akademije januara 1948. Maksimović dolazi u Jugoslaviju u borbene jedinice, tačnije u 422. vazduhoplovno borbeni jurišni puk lociran na aerodromu Pleso u Zagrebu.

„Cijelu '48 vozili smo avione koji su imali rusku tehniku. Godinu kasnije nastupa promjena, Infobiro kada smo počeli da dobijamo zapadne avione - Tanderbolte, fine, lovci- bombarderi, nakon čega je uslijedila kompleta preobuka“.

Po završetku obuke Maksimović se vraća u vazduhoplovnu bazu Brežice, Slovenija gdje je na dužnosti komadira eskadrile ostao do kraja 1959.

Nakon toga, zajedno sa još pet pilota, nastavnika letjenje stiže u vazduhoplovni puk vazduhoplovne baze Golubovci u Podgorici gdje je postavljen za komandira škole rezervnih oficira.

Počinje da obučava pilote na školskim avionima tipa Aero3 i školsko borbenim avionima tipa 522. jugoslovenske proizvodnje.

“Bez ijednog udesa mog ili mojih pilota, izveo sam osam klasa rezervnih oficira, od kojih su mnogi nastavili u JAT i drugim aviokompanijama”.

Tu se zadržava godinu do prebaziranja eskadrile na aerodrom Zemunik u Zadru.

1961. biva upućen na aerodrom Pula, gdje završava obuku visokog stepena rukovođenja operativnim jedinicama.

Po završetku obuke vraća se u Zadar gdje nastavlja poslove komandira škole rezervnih oficira sve do 1965. Nakon toga se vraća u Podgoricu i gradi pilotsku karijeru do 1985, kada završava letačku karijeru.

I u penziji, znao je sebe da “počasti” po nekim letom, jer godine nijesu umanjile ljubav prema helikopterima, zato u šali Maksimović u desetoj deceniji znao je i da kaže:

“Sad garant, samo malo da pogledam instrumente mogao bih da poletim”.

OSNOVAO AVIO-HELIKOPTERSKU JEDINICU

Maksimović je osnovao dvije jedinice Avio-helikoptersku sa pilotima i Avionsku sa dva aviona: “Pajper“ i Beechcraft, što tada nije bilo nimalo na oduševljenje Armije .

Razlog - nije bilo dovoljno pilota. Ipak, pustili su ga, kaže na jedvite jada da dođe i uspješno odradi još jedan zadatak.

Preciznije 1972. na zahtjev Izvršnog vijeća Crne Gore Maksimović biva odabran za formiranje Avio - helikopterske jedinice Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Vlade Crne Gore i ujedno penzionisan sa činom pilota potpukovnika JNA.

„Te godine prelazim u Republički SUP. Tada sam nabavio iz Italije mali fini helikopter AB 206. Takođe, iz Milana, u Galarateu sam nabavio veliki helikopter, koji je mogao da nosi do 18 vojnika sa ratnom opremom, imao je dva jaka motora, ako jedan otkaže, drugi je tu, zaista sigurna letjelica. Kasnije smo nabavili Gazelu, AB21…“, priča Pavle koji je uporedo okupljao i obučavao pilote.

UVIJEK SPREMAN- U PODNE U PONOĆI

„Ono na šta sam posebno ponosan jeste što sam obučio petoro njih na helikopterima, to je velika stvar, a za to nikada ništa nijesam tražio, dobio sam simbolično primanje. Volim sam zaista da letim, ne za pare, već iz meraka i uvijek sam bio spreman, u podne, u ponoći“.

U Avio-helikopterskoj jedinici odškolovao je pilote među kojima su: Milija Rovčanin, Dragan Popović, Branislav Stojanović, Vuka Zečević, Savo Drobnjak, Imre Šimon, Dragan Šćepanović, Đoko Masoničić, Radomir Peković.

Neki od njih su kasnije otišli u Montenegroairlines, zbog čega Maksimović i smatra da MA potiče iz Avio-helikopterske jedinice Crne Gore, koju je osnovao početkom 70-tih.

„Nikada se nije desilo da Avio- helikopterska jedinica nije bila spremna da odgovori na zadatke. Ta jedinica je, zapravo Bogom data za sve - i policiji, poljoprivredi, zdravstvu, i kao takva treba da ima što više pilota, da se modernizuje i ojača“, smatra Maksimović.

NESREĆA NA MAGANIKU, POTRAGA ZA KARAVELOM

U sjećanju Maksimovića urezan je i 11. septembar 1973, kada je avion „Karavela“ sa linije Skoplja udario u Babin zub. To popodne, kada je obaviješten da se dogodila nesreća, u kojoj je inače poginulo svih 35 putnika i šest članova posade, i dalje je pred očima ovog iskusnog pilota:

„Brže bolje, pokupim mehaničara i dođemo do aerodroma. Tada je u potragu bio uključen i pomoćnik Sekretara SUP-a. I krenem maršutom kojom je trebalo "Karavela" da dođe - od Skoplja preko Mojkovca do Podgorice. Taj avion je, međutim, napravio zaokret kod Mojkovca, toliko se bio spustio, što je dosta greška pilota, a i kontrole letjenja koja je to trebalo da zna, tako da je on na kraju sa sjeverne strane od Mojkovca udario u vrh Maganika“, prisjeća se Pavle koji u jednom dahu nastavlja priču:

„Maganik je bio u oblacima, a sjeverni vjetar je bio toliko jak da je bacao helikopter kao perušku. I baca nas tako gore, dolje, i ja odlučim da napravim čitav jedan krug. Ne vidim vrh Maganika, ali ne odustajem, i kažem: “Ajde da napravim još jedan krug". Oblaci se pomjeraju, čas ima, čas nema Sunca, i samo u jednom trenutku vidim olupinu na dnu Maganika, nakon čega smo obavijestili toranj o tom strašnom događaju”.

I poslije nesreće, Maksimović je išao na Maganik, vozio je pojedine rukovodioce da kupe djelove od aviona.

„To je bio dosta težak zadatak, jer zaista bilo je loše vrijeme, toliko je bio jak sjeverni vjetar da sam se borio praktično sa mašinom da je održim u vazduhu“, kaže Maksimović pred kojim je bilo mnogo izazova, ali gotovo nikada ne i prepreka.

ZEMLJOTRES 1979.

Još jedan prizor je pred očima Maksimovića - zemljotres 1979, tada su učestvovali u spašavanju povrijeđenih, a na raspolaganju su, kaže imali - mali Ben i Gazelu.

„Kada je zatreslo bio sam u stanu u Podgorici. Odmah sam pozvao da se pripremi helikopter. Nakon toga, pozvao me je sekretar SUP i saopštio da će i predsjednik Izvršnog vijeća hitno ići u obilazak primorja. Mehaničar i ja „fićom“ krećemo ka Aerodromu. I tada smo Gazelom obišli područje od Ulcinja do Herceg Novog. Nijesmo ulazili u kuću tih dana”, sjeća se Pavle.

Vrijedan pomena je i podatak da je za vrijeme zemljotresa, Crna Gora dobila i prvi AB212 sa autopilotom.

MNOGE ŽIVOTE SPASIO, RIZIKUJUĆI SVOJ

Toliko je bilo situacija, da je nemoguće nabrojati sve u kojima je humanost Maksimovića ostavljala bez riječi. O tome najbolje svjedoči, koliko bi se ljudi na ulici javilo ovom Nikšićaninu u znak zahvalnosti.

A ovo su samo neke od tih, u kojima je želja da se pomogne drugom bila mnogo jača od straha za sopstveni život.

„U mjestu Sirovac kod Šavnika, jedan čovjek je pao sa kuće, čistio snijeg i oba kuka polomio. Bio je snijeg toliko veliki da nijesam mogao da sletim ispred kuće, ali uspjeli smo nekao umotanog u ponjave da ga ubacimo u helikopter i dopremili do bolnice u Nikšiću“.

Takođe, život je spasio jednom dvanestogodišnjaku iz Šavnika, kome je bilo puklo slijepo crijevo.

Sjeća se i porodilje Solumiju Dakić, koja se, istina i Maksimovića sjećala do pred smrt.

„Tu porodilju iz snijegom osiječene Male Crne Gore po jakom vjetru helikopterom prevezli smo do nikšićke bolnice. Ne znam ni  sam kako, ali sam uspio da sletim pred samu kuću. Ali, nijesam smio da pustim komande, otišao sam bez mehaničara. Njenom mužu uspio sam da objasnim kako da uđu u helikopter, zatvore vrata i zavežu se. Žena Boga moli da se ne porodi u helikopteru, i eto, nekim čudom, dovezem ih do bolnice i žena se srećno porodila“, priča Pavle koji je za ovaj gest dobio grudu sira i kablić skorupa.

„Često sam nosio ljekove do Šavnika, Žabljaka. Stalno sam, zapravo krstario po Crnoj Gori. Ono što se mogu pohvaliti jeste da ko kog je tražio od Republičkog SUP-a helikoptere za pomoć nikada nikome nijesmo odbili, iako je bilo rizika na pretek".

Prisjeća se Pavle još nekih opasnih situacija iz kojih je uspio da se bezbjedno izvuče.

„Dešavao se da nestane struja, pokidaju se dalekovodi. Muka živa je to bila, vrlo opasno je to letjenje bilo. Prst pred okom se ne vidi, mećava i po takvom nevremenu tražili smo kvar čitavom trasom od Podgorice do Berana, Bijelog Polja...Kada pronađemo gdje su pokidane žiće, spustimo radnike da otklone kvar. Elektroprivreda je mnogo tražila od nas i mi smo mnogo toga uradili za nju“.

No, nijesu to bile jedine drame na nebu, a koje su na sreću imale srećan kraj za Maksimovića.

„Nekoliko puta je grom udarao u moje avione i crknu instrumenti na komandnoj tabli, ali srećom ne i motor“.

Izbjegao je toliko kritičnih situacija na nebu, jednu pak ispred svoje kuće nije, cijepajući drva ostao je bez prsta.

No, ni to mu nije bio problem da nastavi letjenje, još 15 godina pilotirao je bez palca.

Uspio je 1988. i da preživi teški saobraćajni udes u Brezoviku.

Mnogo toga, zapravo uspio je u životu Pavle Maksimović, dostojanstveno i nadasve skromno kako voli i sam da kaže.

I onda kada je život imao ugasitije boje, uz porodične tragedije, ipak zahvaljujući onome za šta ne postoji mjerna jedinica, a to je ljubav i pažnja najbližih, Maksimović ponosno gazi svoje godine i daje, bez lažne skromnosti primjer kako je to biti maestro u svom poslu.

Jelena Ćetković