Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'može'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Profesorica Phyllis Zagano o đakonatu žena - IKA IKA.HKM.HR Profesorica Phyllis Zagano, koju je papa Franjo 2016. imenovao u Povjerenstvo za proučavanje đakonata žena, u...
  2. Може ли се веровати организацији која је део УН, а коју не финансирају државе чланице, него углавном приватне фармацеутске корпорације и богати појединци? Најутицајнија организација са номиналном одговорношћу за глобалне здравствене и епидемијске проблеме је Светска здравствена организација Уједињених нација (СЗО) са седиштем у Женеви. Оно што малобројни људи знају су актуелни механизми њене политичке контроле, шокантни сукоби интереса, корупција и недостатак транспарентности који прожимају агенцију која би требало да буде непристрасни водич у изласку из актуелне пандемије вируса COVID-19. Текст који је пред вама садржаће само један део онога што је изашло на видело. ОБЈАВА ПАНДЕМИЈЕ? Тридесетог јануара је Тедрос Адханом, генерални директор СЗО, прогласио Јавноздравствено ванредно стање од међународног значаја (Public Health Emergency of International Concern – PHIEC). То је дошло само два дана након што се Тедрос у Пекингу срео са кинеским председником Сијем Ђинпингом да би разговарао о драматичном скоку тешких случајева новог коронавируса у Вухану и околини који је достигао драматичне размере. Најављујући проглашење PHIEC, Тедрос је похвалио кинеске карантинске мере, које су иначе веома контроверзне у круговима специјалиста за јавно здравље, и које никада у модерно време нису ни покушане да се примене на читаве градове, а камоли на целе државе. У исто време, Тедрос је, занимљиво, критиковао друге земље које су намеравале да блокирају летове за Кину како би обуздале ту чудну нову болест, што је довело до оптужби да је неоправдано бранио Кину. Прва три случаја су званично пријављена у Вухану 27. децембра 2019. године, пун месец раније. Сви случајеви су дијагностиковани као упала плућа узрокована „новом“ формом САРС коронавируса. Важно је напоменути да је највеће кретање људи у години, кинеска лунарна Нова година и Пролећни фестивал, током које неких 400 милиона људи путује по земљи, било између 17. јануара и осмог фебруара. Двадесет трећег јануара, у два сата после поноћи, два дана пре званичног почетка новогодишње прославе, власти у Вухану су објавиле карантин без преседана за цео град од 11 милиона људи, који ступа на снагу у 10 сати пре подне истог дана. До тада су стотине хиљада људи, ако не и милиони, побегли из града у паници како би избегли карантин. До тренутка када је СЗО објавила PHIEC, изгубљене су драгоцене недеље у сузбијању болести. Па ипак, Тедрос је похвалио кинеске мере „без преседана“ и критиковао друге земље због „стигматизације“ Кине у форми ограничавања путовања. Поводом ширења COVID-19 у Вухану и недоумице зашто оно није означено као пандемија, портпарол СЗО, Тарик Јашаревић, је рекао: „Не постоји званична категорија (за пандемију)… СЗО не користи стари систем са шест фаза– који се састоји од фазе један (нема извештаја о животињском грипу који изазива инфекцију код људи), до фазе шест (пандемија) – са којом су неки људи упознати током Х1Н1 епидемије 2009.“ Генерални директор СЗО Тедрос Адханом Гебрејесус са сарадницима проглашава глобалну пандемију вируса COVID-19 на конференцији за медије у седишту СЗО, Женева, 11. март 2020. (Фото: FABRICE COFFRINI/AFP/Getty Images) Након тога, сасвим неочекивано, 11. марта, Тедрос Адханом најављује по први пут да СЗО нову болест изазвану коронавирусом, сада преименовану у COVID-19, назива „глобалном пандемијом“. У том тренутку СЗО наводи да има 118 хиљада случајева у 114 земаља, са 4.291 умрлих. ЛАЖНА ПАНДЕМИЈА Х1Н1 СЗО је одлучила да престане да користи термин пандемија због фијаска и скандала из 2009. године када је прогласила лажну глобалну пандемију Х1Н1 „свињског грипа“. Разлог је показатељ ендемске корупције којој је склона СЗО. Само неколико недеља пре него што су се 2009. појавили први извештаји о мексичком детету зараженом новим Х1Н1 вирусом „свињског грипа“, СЗО је на дискретан начин изменила традиционалну дефиницију пандемије. Од тог тренутка више није било потребно да одређена болест буде екстремно распрострањена у много земаља, екстремно смртоносна и опасна по здравље. Потребно је било само да буде широко распрострањена, попут сезонског грипа, да би „експерти“ СЗО прогласили пандемију. Симптоми Х1Н1 су били исти као код јаче прехладе. Када је тадашњи генерални директор СЗО, др Маргарет Чен, хитно прогласила фазу шест глобалне пандемије, то је био окидач за националне ванредне здравствене програме који су подразумевали набавке вакцина за Х1Н1, вредне више милијарди долара. На крају сезоне 2009. се испоставило да је смртност од Х1Н1 незнатна у односу на смртност од обичног сезонског грипа. Тада je председавајући Парламентарне скупштине Савета Европе био др Волфганг Водарг, специјалиста пулмолог. Он је 2009. затражио истрагу поводом конфликта интереса везаних за реакцију ЕУ на пандемију свињског грипа. Холандски парламент је такође открио да је професор Алберт Остерхаус са Универзитета Еразмус, особа која је била у центру пажње због светске пандемије свињског грипа Х1Н1 из 2009. године као кључни саветник СЗО у вези грипа, био у позицији да лично профитира од продаје вакцина наводно намњењних за Х1Н1 у износу од неколико милијарди евра. И многи други научни експерти СЗО, који су саветовали др Маргарет Чен да прогласи пандемију, примали су новац директно или индиректно од великих компанија произвођача вакцина. укључујући ГлаксоСмитКлајн (GlaxoSmithKline – GSK), Новартис и друге главне произвођаче вакцина. Пандемија проглашена од СЗО је била лажна. Сезона 2009/2010. је имала само благо присуство сезонског грипа у односу на просечна забележена стања. Фармацеутски гиганти су инкасирали милијарде у тој превари. Тек након скандала са лажном пандемијом из 2009. године СЗО је престала да користи шестофазну пандемију и определила се за потпуно нејасан и збуњујући израз PHIEC. Али сада су Тедрос и СЗО самовољно одлучили да поново уведу термин пандемија, истовремено признајући да још увек раде на новој дефиницији тог појма. Израз пандемија је јачи окидач страха од израза PHIEC. СУКОБ ИНТЕРЕСА Упркос великим скандалима из 2009/2010. који су повезивали фармацеутску индустрију са СЗО, данашња СЗО, под вођством Тедроса, није учинила готово ништа да искорени корупцију и сукоб интереса. Садашња Научно-саветодавна група експерата СЗО (Scientific Advisory Group of Experts – SAGE) је пуна чланова који примају „значајне финансијске“ донације од великих произвођача вакцина, Фондације Била и Мелинде Гејтс или Велкам траста (Wellcome Trust). У најновијем билтену СЗО, од 15 чланова, најмање осморо је пријавило директан интерес или потенцијални конфликт интереса. У готово сваком од ових осам случајева значајан финансијски фактор представљају Фондација Била и Мелинде Гејтс, Мерк и партнери (MSD), Гави, вакцинашка алијанса (вакцинашка група финансирана од стране Гејтса), BMGF глобални здравствени научно-саветоавни одбор, Фајзер, Нововакс, GSK, Новартис, Гилеад, и други водећи играчи на тржишту фармацеутских вакцина. Толико о независној научној објективности СЗО. Чињеница да многи од чланова SAGE имају финансијске везе са Гејтс фондацијом казује много тога, премда то није изненађујуће. Данас већину финансија за СЗО не обезбеђују чланице УН, већ такозвано „јавно-приватно партнерство“ у којем доминирају приватне компаније за производњу вакцина, које су део групе Бил Гејтсових спонзорских ентитета. Бил и Мелинда Гејтс током годишњег обраћања јавности 2015. године (Фото: EMMANUEL DUNAND/AFP/Getty Images) У последњем доступном финансијском извештају СЗО, од 31. децембра 2017. године, мало више од половине износа буџета СЗО од преко две милијарде долара, су уплате приватних донатора или спољашњих агенција као што су Светска банка или ЕУ. Далеко највећи приватни или невладини финансијери СЗО су Фондација Била и Мелинде Гејтс, заједно са вакцинашком алијансом Гави, коју такође финансирају Гејтсови, као и Глобални фонд за борбу против AIDS-а, туберкулозе и маларије, такође инициран од стране Била Гејтса. Ова три фонда су уплатила више од 474 милиона долара у буџет СЗО. Само Фондација Била и Мелинде Гејтс је уплатила невероватних 324,654,317 долара. Поређења ради, највећи државни донатор СЗО, влада САД, је уплатила 401 милион. Међу осталим приватним донаторима налазимо водеће светске произвођаче вакцина и лекова укључујући Гилиад Сајенсис (који тренутно покушава да прогура свој лек за COVID-19), ГлаксоСмитКлајн, Хофман ла Рош, Санофи Пастер, Мерк Шарп и Дом Чибреј и Бајер. Произвођачи лекова су дали десетине милиона долара СЗО у 2017. Ова подршка приватне про-вакцинашке индустрије агенди СЗО путем Гејтс фондације и фармацеутске индустрије је више од тек простог сукоба интереса. То је де факто узурпација једне агенције УН која је одговорна за координацију светског одговора на изазове епидемија и болести. Штавише, Гејтс фондација, која је највећа на свету са 50 милијарди долара капитала, инвестира своје од пореза изузете доларе у исте те произвођаче вакцина, попут Мерка, Новартиса, Фајзера, GSK-а. С обзиром на овакву позадину не треба да чуди да је етиопски политичар, Тедрос Адханом, постао директор СЗО 2017. Тедрос је први директор СЗО који није доктор медицине, упркос његовом инсистирању на коришћењу докторске титуле. Његов докторат из области филозофије здравља заједнице тиче се „истраживања о утицају брана на преношење маларије у региону Тиграј у Етиопији“. Тедрос, који је до 2016. године био етиопски министар спољних послова, упознао је Била Гејтса када је био министар здравља Етиопије и када је постао председник управног одбора Глобалног фонда за борбу против HIV/AIDS, туберкулозе и маларије, повезаног са Гејтсом. Под Тедросовим руководством, злогласна корупција и конфликти интереса у СЗО су настављени, чак су и порасли. Према недавном извештају Аустралијског информационог јавног сервиса, у 2018. и 2019. под Тедросовим руководством Програм за здравствена ванредна стања СЗО ( иначе задужен за глобални одговор на пандемију вируса COVID-19) бива означен као високо ризичан, уз констатацију да „неуспех у адекватном финасирању програма и операција у ванредним околностима ризикује да резултати на националном нивоу буду неадекватни“. Извештај аустралијског јавног сервиса такође наводи да је приметно „повећање оптужби за унутрашњу корупцију у целој организацији, при чему је откривено више шема за проневере великих сума новца од овог међународног органа“. Нимало охрабрујуће. Почетком марта, Универзитет Оксфорд престао је да користи податке о COVID-19 добијене од СЗО, због поновљених грешака и непоузданости које је СЗО одбила да исправи. Протоколи СЗО за тестирање на COVID-19 су од стране различитих земаља, укључујући и Финску, наведени као пример непоузданости због лажно-позитивних тестова и других дефеката. То је СЗО на коју се сада ослањамо да нас води кроз најгору здравствену кризу у протеклих 100 година. Ф. Вилијам Енгдал је саветник за стратешке ризике и предавач. Дипломирани је политиколог са Универзитета Принстон и аутор више бестселера о нафти и геополитици Превод: Иван Лукић/Нови Стандард Насловна фотографија: Fabrice Coffrini/AFP/Getty Images Извор New Eastern Outlook https://www.standard.rs/2020/04/13/mozemo-li-verovati-svetskoj-zdravstvenoj-organizaciji/
  3. Passover Lamb could be Sacrificed on Temple Mount for first Time in 2,000 Years ENDTIMEHEADLINES.ORG OPINION (ETH) - Recently we reported on how there has been an increase in activity in regards to the push for what many are...
  4. David Sinclair, genetičar s Harvarda, tvrdi da starenje ne bismo trebali doživljavati kao prirodnu posljedicu životnog ciklusa Izvor: Profimedia / Autor: Auto Starenje doživljavamo kao nakupljanje svih ostalih stanja koja postaju sve češća s godinama - raka, demencije, fizičke slabosti... No, sve više znanstvenika dovodi u pitanje osnovnu koncepciju starenja. Što kad bismo mogli zaustaviti smrt, ili je potpuno spriječiti? Što ako su bolesti koje nas pogađaju u starosti simptomi, a ne uzroci? Što bi se promijenilo kad bismo starenje klasificirali kao bolest? Od davnina se na starenje gleda kao na neizbježan, nezaustavljiv i prirodan ciklus. 'Prirodni uzroci' glavni su uzrok smrti starijih osoba, čak i kad umiru zbog raznih patoloških stanja. No ne misle svi tako. David Sinclair, genetičar s Harvarda, tvrdi da starenje ne bismo trebali doživljavati kao prirodnu posljedicu životnog ciklusa već kao stanje. Starost je, kaže on, patologija i kao takva može se i liječiti, piše Technology Review.
  5. Pomoz' Bog! Mom prijatelju je juče umrlo tek rođeno dijete. Tačnije, beba je umrla iznenada treći dan nakon rođenja. Kada je otac djeteta otišao kod sveštenika, on mu je rekao da ne može da služi molitvu na sahrani, jer je dijete živjelo manje od 8 dana. Beba je umrla iznenada, nije se ni slutilo da nešto nije u redu da bi se pozvao sveštenik da krsti dijete. Zanima me ako neko može da mi objasni kakvo je to pravilo od 8 dana i da li je moguće da crkva nema neku molitvu za takve slučajeve, da ispoštuje porodicu umrle novorođenčadi, a služi se na sahranama osoba koji su izvršili samoubistvo recimo. Zar je u interesu crkve da gubi vjernike tako, da ne smisli neko rješenje za ovakve situacije?
  6. Papa o kanonizaciji kardinala Stepinca: 'On je blažen, može mu se moliti, ali do svetosti moramo izučiti neke povijesne točke' | Bitno.net https://www.bitno.net/vijesti/papa-o-kanonizaciji-kardinala-stepinca-on-je-blazen-moze-mu-se-moliti-ali-do-svetosti-moramo-izuciti-neke-povijesne-tocke/#.XNLBKD5Xuj4.whatsapp
  7. Kakvi glasovi dolaze iz crkve? Koliko crkva utiče na zbivanja u društvu, a koliko zbivanja u društvu utiču na nju? Da li je glas patrijarha glas cele crkve? Kakav odnos ima prema protestima, a kakav prema vlasti, kako vidi odnos mladih prema crkvi, ko je podržao njegovo pismo pročitano na protestu? U Pressingu je govorio sveštenik Nenad Ilić.
  8. "TO MOŽE SAMO PRAVOSLAVLjE": Lajfkoučing nema potencijal da isceli čoveka Veliki broj “lajfkoučeva” koji nude rešenja za brojne probleme savremenog čoveka govori upravo o tome da je savremeni čovek danas uplašen, da je njegova psiha razorena, da mu se duh razboleo Oliver Subotić / Foto Tanjug Veliki broj “lajfkoučeva” koji nude rešenja za brojne probleme savremenog čoveka govori upravo o tome da je savremeni čovek danas uplašen, da je njegova psiha razorena, da mu se duh razboleo i da mu je potrebno isceljenje, kaže za Tanjug uoči vaskršenjeg posta prezviter Oliver Subotić i upućuje da to isceljenje vekovima nudi Pravoslavna Crkva. “Jedan pravoslavni teolog kaže, kada bi sveti oci živeli u naše vreme, oni teologiju nikada ne bi poredili sa filozofijom nego sa medicinom, jer teologija treba da leči čoveka”, navodi Subotić, koji je početkom godine objavio drugo izdanje knjige "O kamenu odbačenom i onima koji ga odbaciše", koja odgovara na neke dileme odgovarao na brojna pitanja koja interesuju vernike, ali i ateiste. Pravoslavni pristup čoveku, kaže, usmerava ka Bogu, ka Hristu, jer isceljenje bez Božije blagodati nije moguće, a, kako kaže, savremeni čovek poseže za nekim površnim rešenjima koja suštinski ne rešavaju problem, jer ne isceljuju um i srce, a tome pribegava, jer oseća nedostatak mira i radosti, možda čak i ne može da definiše šta nema, premda oseća da mu nešto nedostaje. Upozorava da pristup “dovoljno je misliti pozitivno” može dovesti čoveka u stanje samoobmane da je on zaista isceljen i da je rešio problem, dok unutra “strasti tinjaju, muče čoveka i lome ga, a da on nije toga ni svestan”. “Taj ''lajfkoučing'' omogućava čoveku spoljašnje funkcionisanje i na neke kratke staze rešavanje ''ovozemaljskih'' problema, a u unutrašnjem smislu nema potencijal da isceli čoveka, jer nema odakle da pruži iscelenje, koje bez blagodati Duha Svetog nije moguće”, kaže Subotić. Kako kaže, mas mediji su učinili da je dalekoistočna tradicija svima poznata, a mali broj ljudi čak i na ovim prostorima je svestan da pravoslavlje ima ogromno blago unutrašnje, umne molitve i metod sticanja istinskog umnog mira i prosvetljenja, i navodi primer "kružnog kretanja uma" o kome govori upravo pravoslavno hrišćanstvo. Veliki broj “gurua” i opštu popularnost joge i meditacionih tehnika vidi kao posledicu duhovnog pustošenja posle Drugog svetskog rata i nemogućnost Crkve da slobodno deluje u posleratnom vremenu, ali i kao posledicu nedovoljnog rada sa vernicima u naše vreme. Na pitanje da li je suština da čovek “izgubi ličnost u bezličnom okeanu nirvane” i pronalasku mira kako to zagovara budizam, a o čemu se malo govori, Subotić kaže da je upravo takva ideja opasna. “U budizmu čovek postiže mir tako što gasi svoju ličnost, a u pravoslavlju čovek dobija mir tako što isceljuje svoju ličnost u zajednici sa ličnošću Božijom. To su dve potpune različite koncepcije. Šta ima radosno u gašenju ličnosti? Zašto smo zadobili energije ako treba da ih ugasimo?”, kaže Subotić i dodaje da se tu treba zapitati zašto je ličnost uopšte stvorena ako na kraju treba da se ugasi i uroni u nešto potpuno bezlicno. Subotić napominje da je najbolje da loše misli, naročite one koje su mračne, čovek molitveno odseca i odbacuje i da ne ulazi u “razgovor sa njima”. Takođe, ukazuje da ljudi osećaju misli koje drugi čovek ima prema njima, bez obzira što ih ne izgovara i preporučuje da u konfliktima u misaonom pogledu ne gajimo neprijateljstvo već da usmeravamo prema ljudima dobru energiju, kroz molitvu. U knjizi “O kamenu odbačenom i onima koji ga odbaciše” Subotić je odgovarao na brojna pitanja koja postavljaju vernici, ali i ateisti, poredio je svetske religije, govorio je o pravoslavnoj veri kao istinitoj, ali bez nametanja. “Nisam pokušao da dokažem Boga, ostavio sam slobodu svima, ali sam želeo da čitaocu ostavim neki trag prema kojem može da prepozna Istinitu Svetlost i da dalje sam traga”, priča Subotić. Ako ćemo da uporedimo svetske religije, ne treba da upoređujemo samo učenja, napominje on, iako na tom nivou odmah možemo primetiti gde je najuzvišenije ucenje i postavlja pitanje u kojoj svetskoj religiji se, osim u hrišćanstvu, može naći ljubav prema neprijatelju. Ističe da su istiniti ljudi, odnosno svetitelji, najveći argument istinosti pravoslavlja. Knjiga koju je nedavno objavio je, kaže, imala specifičan put i nastala je na osnovu njegovog duhovnog iskustva i traganja koje je pretočio u štivo. Želeo je da na taj način pomogne ljudima koji možda sada traže na način na koji je on tragao pre vishe od dvadeset godina i postavljao sebi razna, pitanja poput problema postojanja zla u svetu. U knjizi se bavio i otklanjanjem stereotipa o religiji koji su iz nekog razloga i danas uvreženi u društvu. “Ne u želji da ubedim. Ne verujem u metode dokazivanja koji čoveku ne daju mogućost izbora, nego u želji da ukažem na jednu perpsektivu koje čovek možda nije bio svestan i da probudim njegovu moć prepoznavanja”, napominje Subotić. Na pitanje da li crkva može da iskoristi nove kanale komunikacije budući da su u savremenom vremenu popularni “jutujberi” i blogeri, Subotić odgovara da često naglašava da crkva nikada nije bila moderna, ali da jeste uvek bila savremena, te da crkva koristi informacione tehnologije, ali koji su prikladni. “Jutjub je misionarski koristan, možete postaviti interesantna predavanja, pravoslavne filmove, razne klipove koji su duhovno poučni i crkva to i čini u meri u kojoj je to potrebno. Sa druge strane crkva ne želi da se takmiči poput drugih, u smislu ko će postaviti više klipova, imati više lajkova, a još manje da od sveštenika pravi jutjubere”, kaže Subotić. Smatra da se ne sme izgubiti živi kontakt vernog naroda sa crkvom, jer bez toga ljudi neće moći da isceljuju svoje duhovne rane. “Svaki medij, pa nek je i najsavršeniji, je ipak neka vrsta posrednika. Mi ne možemo da se pričestimo putem medija. Ne možemo da napravimo elektronsku crkvu i da budemo posmatrači liturgije. Moramo fizički da budemo tu i fizički da primimo pričešće. Tu je vrhunac našeg života u Hristu”, kazao je on. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:782050-TO-MOZE-SAMO-PRAVOSLAVLjE-Lajfkoucing-nema-potencijal-da-isceli-coveka
  9. Dr Ranko Bugarski, redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, objavio je veliki broj radova iz anglistike, opšte i primenjene lingvistike i sociolingvistike. Sa profesorom Bugarskim za BUKU razgovaramo o ugroženosti ćirilice, odnosu latinice i ćirilice, politizaciji pisma i drugim temama. Profesore Bugarski, posljednjih godina aktuelno je pitanje o ugroženosti ćirilice zbog uticaja latinice, interneta, engleskog jezika i sl. Da li je uopšte, po Vašem mišljenju, ćirilica ugrožena? Mislim da ćirilica nije egzistencijalno ugrožena time što je tokom poslednjih decenija, iz razloga koje pominjete ali i nekih drugih, ustupila deo svog prostora latinici kao alternativnom pismu srpskog jezika. Dva njena najčvršća uporišta su Ustav Srbije, po kome je ona obavezna u službenoj upotrebi, i školstvo, zato što se sva deca najpre opismenjuju na ćirilici pa tek onda na latinici, i što su svi udžbenici obavezno na ćirilici – tako da se osnovno obrazovanje ne može steći bez potpunog vladanja ovim pismom. Dakle, svi pismeni ljudi u Srbiji i dalje će znati ćirilicu, koja ne može i neće nestati. Drugo je pitanje koliko će ko u svakodnevnom životu i radu koristiti jedno ili drugo pismo, ili oba: to je stvar ličnog izbora, zavisno od profesije, okolnosti, sklonosti i navika, i ne može se regulisati zakonskom prisilom. Koje je Vaše mišljenje o zakonskim promjenama koje se žele uvesti u Srbiji, kada je javna upotreba pisma u pitanju. Nešto slično se planira i u Republici Srpkoj? Nisam pristalica predloženih izmena postojećeg Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama. Po svojoj prirodi ovakva materija uvek se opire svrstavanju u zakonske paragrafe, naročito pod pretnjom kazni. U predloženim promenama i njihovim obrazloženjima nazire se suštinski politička više nego kulturna motivacija, tim pre što je upravo u toku izrada vrlo sličnog zakona i u Republici Srpskoj – uz nevažnu terminološku razliku što se tu ćirilica tretira kao glavno pismo, a u Srbiji kao matično. I danas, u 21. vijeku mnogo je bazično nepismenih, ljudi čak završavaju formalno obrazovanje, a opet u nekim segmentima ostaju jezički neobrazovani, zar to ne bi trebalo da nas više brine od toga da li pišemo ćirilicom ili latinicom? Naravno da bi. Ja često kažem da nije osobito važno u kojem je pismu neko nepismen. Procenat funkcionalno nepismenih u Srbiji je nedopustivo visok za jednu evropsku zemlju, a nivo opšte jezičke kulture i kod pismenih često je zabrinjavajuće nizak; verujem da je slično i u Republici Srpskoj. Sistematski napor da se ova situacija promeni trebalo bi da bude prioritet, ali je neuporedivo lakše povremeno lansirati kampanje za zaštitu ćirilice, u ime spasavanja navodno ugroženog nacionalnog i kulturnog identiteta srpskog naroda. Šta Vi kao lingvista mislite o latinici, koliko je latinica legitimno i legalno srpsko pismo? Zbog čega se ćirilica konstantno nameće kao "srpskija" od latinice? Možda ću zvučati kao pedant, ali nametnuto pitanje koje je pismo srpsko (dakle, srpskog naroda) a koje nije pogrešno je postavljeno. Ono usmerava rasprave prema pitanjima istorijskog nasleđa, tradicije i “vlasništva” nad jezikom i pismom, gde je ionako nemoguće postići saglasnost. Daleko je produktivnije pitati da li je i latinica, pored ćirilice, pismo srpskog jezika, ali se ono ne postavlja jer je “nepoželjni” odgovor očigledno pozitivan. Niko ne može da spori da se srpski jezik bar celo stoleće piše i latinicom; uostalom, da nije tako ne bi ni bilo cele ove priče oko ugroženosti ćirilice. A i uopšte uzev, u lingvistici se smatra da pisma ne “pripadaju” narodima nego jezicima koji se njima pišu – kao što ni sami ti jezici nisu u “vlasništvu” naroda nego njihovih govornika, ma koje nacionalnosti oni bili (što se najlakše vidi kod engleskog, francuskog, španskog i drugih svetski raširenih jezika). Međutim, kad bi se stvari tako postavile izgubio bi se predmet spora, a neprestano sporenje oko ovog ili onog jeste sam smisao postojanja nekih ideologija i političkih garnitura. Koliko se potiskivanjem latinice u svrhu navodne zaštite ćirilice nanosi štete jednom jeziku? Koliko se ovdje radi o protjerivanju latinice, a koliko o zaštiti ćirilice? Srpskohrvatski je bio jedini evropski jezik koji se odlikovao sinhronijskom digrafijom – naporednom upotrebom dvaju pisama. Njegovi administrativni naslednici takođe poseduju to obeležje, utoliko što se mogu pisati i latinicom i ćirilicom, ali se danas u praksi ono u punom obimu ostvaruje samo u srpskom, dok se u slučaju hrvatskog, bosanskog i crnogorskog zadržalo samo kao ređe korišćen potencijal, pa se tu može govoriti o praktičnom prevazilaženju digrafije. Kad je reč o srpskom, mnogi njegovi govornici (uključujući i mene) smatraju dva pisma bogatstvom, dok neki drugi u tome pre vide prokletstvo. Oni skloni nacionalističkom doživljaju sveta i života, koji insistira na strogoj podeli svega i svačega bez ostatka, mešanja, dvostrukosti i uzajamnosti (što je deo same suštine nacionalizma) ne mogu da prihvate u svom jeziku latinicu, koja je navodno tuđa, uvezena, hrvatska, Srbima nametnuta od komunista. Tako se srpski jezik direktno osiromašuje zarad nekakvog nakaradno shvaćenog nacionalnog čistunstva. Nažalost, upravo ovaj mentalni sklop jasno se ocrtava u predloženim izmenama zakona, kojima se u ime čuvanja ćirilice latinica nastoji proterati ne samo iz službene nego i iz javne upotrebe. Koliko se ova tema uzima kao polje razdora, okvir oko kojih se grade nacionalističke priče, kako se izboriti sa tim? Iz prethodno rečenog vidi se da je ova tema jako pogodna za raspirivanje nacionalističkih strasti, jer je prilično lako manipulisati iskrenom emotivnom vezanošću za ćirilicu kod mnogih Srba, posebno onih tradicionalnog i patrijarhalnog usmerenja – pri čemu se oni modernijih shvatanja olako proglašavaju lošim Srbima, epigonima navodno trulih zapadnih vrednosti, čak nacionalnim izdajnicima. Sve se to kao na dlanu vidi i u aktuelnim izjavama protivnika latinice, kao i u komentarima tih i drugih izjava. Nije nimalo lako izboriti se sa predrasudama, netolerancijom, pa i mržnjom koje se roje oko ove vruće teme, ali treba istrajno i sistematski raditi na prosvećivanju naroda afirmisanjem nekih drukčijih, pozitivnijih i savremenom svetu primerenijih vrednosti, naročito u sferama obrazovanja i kulture; od večito zavađenih političara tu se ne može očekivati nikakva pomoć, naprotiv. Šta je uopšte pozadina ovakve nacionalističe jezičke politike i koliko ona ima uporište u lingvistici? Da li ovo znači da ćemo dobiti jednu vrstu jezičke policije i koliko to može da bude kontraproduktivno? Nacionalistička jezička politika nema uporište u lingvistici, ali očito ima u politici, i to onoj agresivnoj i isključivoj, koja u jednom izrazito osetljivom domenu ne preza ni od mera koje asociraju na svojevrsnu jezičku policiju. Da bi one mogle biti kontraproduktivne dobro se vidi već iz dosadašnjih reakcija i komentara čitalaca: nije zanemarljiv broj onih koji, revoltirani, izjavljuju da su dosad koristili oba pisma ali da će ubuduće iz inata pisati samo latinicom. Jednostavno, ljudi ne dozvoljavaju da im političke vlasti iz sopstvenog interesa propisuju kojim će se pismom služiti. Ako se osvrnemo na Deklaraciju o zajedničkom jeziku, šta se do sada uradilo, šta ona po Vama znači i koliko je važno isticati tu ideju o zajedničkom jeziku? Deklaracija živi svojim životom; dosad ju je potpisalo preko 9.000 ljudi iz regiona i dijaspore, uključujući i jedan broj svetski poznatih intelektualaca iz drugih sredina. Ideja o afirmisanju zajedničkog jezika, koja je naišla na jak otpor uticajnih nacionalistički orijentisanih krugova u državama regiona, široko je prihvaćena među tzv. običnim ljudima, kojima je dozlogrdila zvanična priča o suštinski različitim i samosvojnim nacionalnim jezicima koji se po svaku cenu moraju razdvajati, kad oni sami znaju da se i dalje međusobno odlično razumeju. To razdvajanje i nepotrebno umnožavanje ima pogubne društvene, psihološke i finansijske posledice u obrazovanju, državnoj administraciji, sudstvu, kulturi i drugim oblastima, koje su i motivisale Deklaraciju. Ona ne zagovara nikakav novi jezik niti traži novo ime za već postojeću ogromnu zajedničku osnovu, nego nju ističe u prvi plan bez obzira na različito zvanično imenovanje koje stvara utisak da su posredi četiri odelita i jasno razgraničena jezika. Drugim rečima, poziva na korišćenje nesumnjivih ali svesno zapostavljanih prednosti objektivno postojećeg jezičkog zajedništva, i u tom smislu se doživljava kao apel za povratak zdravom razumu. Upravo stoga je važno da se ova regionalna građanska inicijativa, koja nema nikakvu političku pozadinu niti institucionalnu podršku, održava u životu. Koliko se danas srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik razlikuju? Šta je u njima zajedničko, a šta se ističe kao različito? Da rezmiramo, šta je to zajednički jezik? Među njima postoje određene razlike koje niko ne spori, ali one nikad nisu tolike da bi ometale razumevanje i komunikaciju između njihovih govornika, što znači da su oni, lingvistički gledano, varijante jednog policentričnog standardnog jezika koji i jeste taj zajednički jezik, ranije nazivan srpskohrvatskim a danas različito od države do države. A razlikuju se najviše u imenu, donekle u leksici i veoma malo u glasovnoj i gramatičkoj strukturi. Zbog čega je važno odvojiti jezik od političkog uticaja, jezik je bio i biće prije i poslije ovih naših politika? Tačno je da jezik nadrasta i nadživljuje svaku politiku, pa će sigurno tako biti i u ovom našem slučaju. Neumerena i naopaka politizacija, kakva se na ovom terenu već dugo odvija, jeziku može da naškodi samo delimično i privremeno, ali ipak je za njega samog kao i za njegove govornike preporučljivo da se iz „higijenskih“ razloga, a dakako u okvirima mogućnosti, drže podalje od direktnog političkog uticaja. To je i jedna od glavnih, iako prećutnih, poruka Deklaracije o zajedničkom jeziku. Razgovarala: Maja Isović Dobrijević
  10. Više desetina Albanaca od jutros svojim vozilima, traktorima i teškom mehanizacijom blokiraju prilaz Crkvi Svete Trojice u Petriču kod Kline, javlja Radio Goraždevac. Oni ne dozvoljavaju raseljenim Srbima iz sela da obeleže današnji praznik po kome crkva nosi ime. Na terenu je prisutan veliki broj pripadnika kosovske policije. Okupljeni Albanci su sa tri strane blokirali prilaze crkvi, a oko podneva su zauzeli i crkveno dvorište u kome sede i ne dozvoljavaju kosovskim policajcima da ih pomere. Prema informacijama medija prisutno je između 50 do 150 Albanaca, koji su blokirali prilaz crkvi. Božidar Šarković, predsednik Privremenog organa Kline kaže da su Albanci blokirali put, tako da tridesetak raseljenih Srba nije uspelo da uđe u crkveno dvorište i preseče slavski kolač. - Albanci i dalje ne žele da se pomere, već su mnogi od njih posedali oko temelja porušene svetinje kojoj i dalje ne možemo da priđemo - kaže predsednik privremenog organa Kline Božidar Šarković koji se nada da će specijalne jedinice kosovske policije uspeti da sklone okupljene Albance i raseljenim Srbima omogućiti da obeleže seosku slavu. On je prethodno objasnio da su raseljeni Srbi policiji u Klini prijavili ovaj događaj. - Pošto nismo imali drugog izbora, a plašeći se za svoju bezbednost, otišli so do stanice policije u Klini, odakle su poslali specijalnu jedinicu koja će nadam se rasterati okupljene Albance a nama omogućiti da obeležimo seosku slavu iako je svih oko 250 Srba iz sela proterano 1999. godine - ističe predsednik Šarković, prenose "Večernje novosti". On napominje da Albanci nemaju nikakvog razloga da onemogućavaju obeležavanje verskih praznika pogotovu što ih raseljeni Srbi ničim ne ugrožavaju. Foto: screenshot Blokiran put do Crkve Svete Trojice Grupa raseljenih iz sela Petrič danas je trebalo da poseti ostatke porušene crkve i seosko groblje kako bi obeležili praznik Sv. Trojice. Inače, u selu Petrič kod Kline od Srba ostala je samo baka Kata Grujić, čija je imovina često na meti lopova. Crkva Svete Trojice nalazila se u Petriču nedaleko od Kline, na putu Peć-Priština. Sagrađena je 1992. godine, a nakon dolaska italijanskih snaga KFOR-a, demolirana je krajem juna 1999. Kamenicama na ambulantu kod Kosovske Mitrovice Ambulanta u srpskom delu Suvog dola, koji se nalazi na par kilometara od Kosovske Mitrovice ponovo se našla na meti nepoznatih napadača. U noći između nedelje i ponedeljka, kamenicama su polomljena stakla na ulaznim vratima i prozor na ordinaciji, a napadači, kao i u prethodnih nekoliko napada, nisu pronađeni. "Naša ambulanta u Suvom dolu, u kojoj pet dana u nedelji odriniraju lekar i medicinska sestra, često je na meti vandala koji uvek ostaju neotkriveni i nekažnjeni. Poslednji napad desio se februara meseca ove godine, ali su naše prostorije u ovom multietničkom selu bile meta i ranijih godina" kaže direktor Doma zdravlja u severnoj Kosovskoj Mitrovici doktor Mirjana Gvozdić. https://www.blic.rs/vesti/drustvo/tenzije-na-kosovu-albanci-vozilima-blokirali-srbima-prilaz-crkvi-i-posedali-u/71g3v5b
  11. Sanela Šmit, nemačka istoričarka, o knjizi dokumenata "Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945". Četrnaesti tom knjige „Jugoistočna Evropa i Italija“ predstavljen je nedavno u Beogradu. Reč je o zbirci dokumenata „Die Verfolgung und Ermordung der europaischen Juden durch das nationalsozialistische Deutschland 1933-1945“ (VEJ) (Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945). Knjigu je priredila nemačka istoričarka Sanela Šmit i ona tim povodom govori za Danas. Recite nešto više o knjizi dokumenata o Holokaustu i deportaciji Jevreja u logore koje ste predstavili u Beogradu? – Knjiga „Jugoistočna Evropa i Italija“ je 14. tom od ukupno 16 tomova zbirke dokumenata „Die Verfolgung und Ermordung der europaischen Juden durch das nationalsozialistische Deutschland 1933-1945 (VEJ) (Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945). Cilj cijelog projekta je sveobuhvatno naučno izdanje centralnih izvora o istoriji progona i ubistva evropskih Jevreja. U knjizi 14 je obrađen progon i ubistvo Jevreja na teritorijama Italije, Albanije, Grčke i Jugoslavije. Edicija pokazuje savremene kontekste i političku i društvenu dinamiku koja je dovela do ovog masovnog zločina bez presedana. Cijela edicija će sadržati oko 5.000 dokumenata, autentičnih, naučno prokomentarisanih svjedočenja progona, počinilaca i direktno uključenih posmatrača. Mnogi od dokumenata su po prvi put objavljeni. Može da služi kao naučno sredstvo za istraživanje i istorijsko obrazovanje. Kakvi zaključci mogu da se izvuku iz tih dokumenata i o kakvim dokumentima je reč (oni koji se odnose na Srbiju)? - Dokumente smo birali za svaku zemlju po istoj ideji, a to je kao prvo da pokažemo dokumente počinilaca zločina, žrtava, kao i posmatrača (bystanders – kategorija koju je prvi koristio istoričar Raul Hilberg). Onda smo za svaku zemlju ili – kad je riječ o Jugoslaviji – za teritorije pod različitom okupacijom odredili na osnovu postojeće naučne literature o Holokaustu u tim zemljama, teme koje bi trebale biti reprezentirane u knjizi i na kraju izabrali iz nađenih dokumenata one koji daju najbolju sliku progona i ubijanja Jevreja. Čitatelji mogu naći mnoge vrste dokumenata koji direktno prikazuju položaj Jevreja u Srbiji, njihov progon od strane raznih njemačkih vlasti (razni izvještaji, npr. Lipea ili Walthera o strijeljanju Jevreja, privatna pisma Haralda Turnera, naredbe i dr.), ali i kolaboraciju domaćih organa (Izvještaj Odsjeka za Jevreje i Cigane, Izvještaj Benclera o namjeri Milana Nedića da ubrzo internira Jevreje i masone). S druge strane su tu potresna svjedočenja, na primjer iz Sajmišta (dva pisma Hilde Dajč), iz Banjice (dva pisma Bukića Pijade), iz Kladovo transporta još prije rata, onih koji su se uspjeli spasiti u Dalmaciju ili izjava Momčila Damnjanovića o iskopavanju i spaljivanju leševa na Jajincima. Koliko ti dokumenti bacaju novo svetlo na Holokaust koji je sproveden u Srbiji ili na užase ustaških logora Jasenovac, Gradiška… i stradanje Srba u Hrvatskoj? – Cilj edicije nije bio u novim istraživanjima nego u prikazivanju – kroz izvorne dokumente – stradanja evropskih Jevreja, znači Holokausta. Katastrofalni uvjeti u ustaškim logorima su također prikazani, ali se prvobitno odnose na stradanje Jevreja, iako se ovo jako često ne može odvojiti od stradanja Srba u NDH. Na primjer, u dokumentu 102 naređuje Veliki župan velike Župe Vrhbosna da se odmah uhapse i interniraju jevrejski i srpski komunisti. Kakva je uloga Milana Nedića i njegove vlade (Specijalne policije sa Božidarom Bećarevićem na čelu) u rešavanju „Jevrejskog pitanja“? Pitam Vas ovo jer u poslednje vreme imamo grupu istoričara koja se upinje da dokaže da Nedić nije imao nikakve veze sa deportacijama Jevreja, Srba i Roma kako u beogradski logor Sajmište, tako i u druge nacističke logore po Evropi. – Kako sam već napomenula, ima u zbirci i dokumenata koji se odnose na saradnju srpskih vlasti sa NJemcima u progonu Jevreja. Iz izvještaja te iste Specijalne policije (Dok. Br. 103) vidi se da su Jevreje (i „Cigane“) i njihove radnje registrovali (naredbu o registraciji je dala njemačka okupaciona uprava), ali i da su prijavljivali one Jevreje koji su se krili i predavali ih Gestapou. Mislim to doslovce stoji u izvještaju. Isto tako su raspolagali sa jevrejskim prinudnim radnicima. A to je samo jedan jedini dokument… Znači o „nikakvoj vezi“ ne može biti govora. Kao i u Evropi, tako je i u Srbiji poslednjih godina vidljiv porast broja istoričara, političara i javnih ličnosti koji bi da se izvrši revizija Drugog svetskog rata, pa tako imate u udžbenicima istorije u Srbiji da se pominju dva pokreta otpora (partizanski i četnički), ali se nigde ne pominje kasnija kolaboracija četnika s nacistima. Kakve posledice nosi ovakva revizija istorije u kojoj se poraženi kolaboracionisti proglašavaju za pobednike? – Pa to vam u osnovi nije istorija nego politika, na koju mi istoričari koji se bavimo istorijom Drugo svjetskog rata, nažalost, ne utičemo tako jako kako bi trebali. Moj primjer nije Mihailović, nego hrvatska predsjednica koja želi da ustanovi „pravu istinu o Jasenovcu“. Mene je ova izjava jako potresla, jer u biti kaže da mi ne znamo pravu istinu o Jasenovcu – nakon brojnih stručnih radova o njemu u posljednjih 70 godina. Nama istoričarima je potpuno jasno šta se tamo dešavalo, a to može biti jasno i svakome tko je voljan da se sa time pozabavi (kako u biti piše i hrvatski istoričar Ivo Goldstein). Ali prihvatanje istraživanja i zaključaka istoričara u javnosti je jedna sasvim druga priča. Proglašavanje kolaboracionista za pobjednike na samo da okreće istoriju naopako, nažalost, posljedice ovakve revizije, se vide ne samo u Srbiji, nego diljem Evrope (spomenut ću samo Aleksandra Gaulanda, lidera njemačke stranke AfD i njegovu kvalifikaciju nacističkog režima kao „ptičje govno“). Tu se jasno narušava naš (evropski) zajednički temelj iz perioda posle 1945. koji je osnovan na antifašističkoj borbi. Kuda to može odvesti, na to ne mogu ni da pomislim. Aleksandar ROKNIĆ
  12. Izbori u Demokratskoj stranci Na jednom od skupova Demokratske stranke, dame su nosile glavnu poruku/AFP Opozicija u Srbiji probala je mnogo toga - bivšeg predsednika, tražila nova lica od ministra u Vučićevoj vladi do državnog činovnika, bogatog biznismena - ali je veći uspeh izostao. Među tim pokušajima nema - žena. Toga se setila i Gordana Čomić, dugogodišnja funkcionerka Demokratske stranke, koja je sa svojim timom prva predala kandidaturu za predsednicu DS-a. Na izbornoj sednici 2. juna, nekada najveća opoziciona stranka izabraće novo rukovodstvo. Pored Čomićeve, kandidaturu za sada najavljuju predsednik Političkog saveta DS-a Zoran Lutovac i potpredsednik stranke Branislav Lečić. Novi lider stranku će preuzeti u trenutku kada ima 13 poslanika u Skupštini Srbije, a u Beogradu, tradicionalnom uporištu, nije ni ušla u parlament zbog istorijski niskog rezultata od 2,25 odsto. Ukoliko bude izabrana, Gordana Čomić bila bi prva žena na čelu Demokratske stranke posle šest muških lidera nakon obnove stranke 1990. godine/DS Žena u politici - prednost ili mana Gordana Čomić nije novo lice na političkoj sceni Srbije - aktivna je u Demokratskoj stranci maltene od povratka višestranačja. Diplomirana fizičarka, u svojoj biografiji navodi da je majka četvoro dece, ali i da joj je hobi pecanje. "Milje za ženu u politici je da uvek imate jedno pitanje više, dovoljno ljudi koji se pita da li će ona to umeti iako je žena", kaže Čomić. Posle skoro tri decenije u politici, "punoletstva" u članstvu u "Ženskoj političkoj mreži", kaže da je to dodatno motiviše. "Moja misija je da žene u politici ne ulaze vezanih nogu predrasudama, a ne da joj se postavljaju pitanja je l kvalitetna. Torba je kvalitetna, a o ženama se ne može tako govoriti - jer žena nije roba u politici." Saglasna je da su demokrate probale sve - zato kaže da je sad trenutak da žene iz stranke pokažu za šta su se osposobile kroz rad, pa i za svoju zamenicu predlaže ženu, Natašu Vučković. "Nikad nisam pitala šta ću da budem, nego samo šta ću da radim. Devojčice učimo da će napredovati ako rade dobro. I to vam uđe u krv." Gordana Čomić sada ima ambiciju da demokrate "sabere, obnovi i reformiše, da pokažemo da smo naučili iz grešaka i da smo našli odgovor za nasilje koje sprovodi vlast". Ako dođe na čelo posrnule stranke, spremna je da razgovara sa "muškim društvom" bivših lidera i članova DS-a koji sada pretenduju da budu deo srpske opozicije. "Treba da se dogovorimo sami sa sobom - mi bivši, sa nama sadašnjim, za nas buduće - šta treba da se uradi za Srbiju", zaključuje Čomić. Olimpija de Guž Olimpija de Guž i danas ima važno mesto u francuskom Parlamentu/Getty Images Ko Vam je ženski idol u politici? Olimpija de Guž. U vreme Francuske revolucije i Univerzalne deklaracije o pravima čoveka i građanina, ona je izašla sa deklaracijom za prava žena. I giljotinirana je. Njena argumentacija za to zašto žene treba da glasaju je - ako sam pogodna i spremna za giljotinu, onda sam spremna i da glasam. "Srpska politika nisu testosteron i muskulatura" Pre vođenja stranke, Sanda Rašković Ivić bila je na čelu srpske ambasade u Italiji/Getty Images Stranka koja je kroz nedavnu prošlost koračala sličnim putem rejtinga kao DS, a iz nje je i nastala, probala je da upravu poveri ženi. Sanda Rašković Ivić manje od dve godine vodila je DSS, uspela da stranku vrati u parlamentarne klupe, ali su je stranačke kolege ubrzo smenile. "Srbija treba da se navikava na žene u politici. Malo dete kad se rodi ne zna da hoda i govori, ali ga mi posvećeno učimo. Tako je i demokratija u bebećem periodu u Srbiji i treba da se uči i na mom primeru koji nije ohrabrujući", kaže Rašković Ivić za BBC. Ipak, i pored otežanih uslova za opoziciono delovanje u Srbiji, smatra da za žene ima mesta na čelu opozicije. "Žene imaju snage za ovu arenu jer to nije samo testosteron i muskulatura. Mi kad vaspitavamo sinove, vaspitavamo ih da budu Srbi-muškarci, junaci, a ne pripremamo ih za ovaj svet u kome će da žive." Rašković Ivić zaključuje da bi za sadašnju situaciju u srpskoj opoziciji žene bile blagotvorne jer mogu lakše da se dogovore i ne osećaju se prikraćenim ako nisu na prvom ili najvažnijem mestu. Lakše predsednica države nego stranke Trenutna predsednica Vlade Srbije Ana Brnabić prva je žena na čelu srpske vlade, ali nije prva žena u višestranačkom sistemu na najvišim funkcijama. Na mesto predsednice Republike, kao privremeno rešenje koje je potrajalo 13 meseci, sa mesta predsednice parlamenta 2002. godine došla je Nataša Mićić. Žene u srpskoj višestranačkoj politici Nataša Mićić - v. d. predsednica Srbije, od 29. decembra 2002. do 27. januara 2004. godine Slavica Đukić-Dejanović - v. d. predsednica Srbije, od 5. aprila do 31. maja 2012. godine Ana Brnabić - predsednica Vlade Srbije, od 29. juna 2017. godine Nataša Mićić bila je prva žena na visokoj funkciji posle uspostavljanja višestranačja/Getty Images Seća se da su brojna novinarska pitanja o tome kako je ženi na visokom položaju obeležila njen mandat. "Osećala sam se kao da je izabrana neka životinjica, a ne žena. To je bila otežavajuća okolina jer smo mi patrijarhalna i konzervativna sredina. Bila sam izložena pritiscima - od ignorisanja do čiste mizoginije." U svom mandatu, donosila je odluke koje menjaju tok istorije, poput proglašenja vanrednog stanja po ubistvu premijera Zorana Đinđića. "Čak i moje najteže odluke koje sam po ustavu i zakonu donosila, poput vanrednog stanja, dovođene su u pitanje jer se omalovažavalo ono što sam radila izražavanjem sumnje da sam Đinđićeva marioneta To bi bilo značajno manje na tapetu da sam muškarac." Nataša Mićić u politiku je ušla kroz stranku koja je već imala iskustva sa ženama na čelu - predsednica Građanskog saveza Srbije bila je Vesna Pešić, jedna od opozicionih lideki 90-tih godina prošlog veka. Ipak, ističe da je stranački život za ženu često teži od - državničkog. "U Srbiji i u regionu, žene imaju veću šansu da budu na najvišim i najodgovornijim državnim funkcijama, nego da postanu lideri stranke. I ja sam prvo bila predsednica Skupštine, pa sam izabrana za predsednicu GSS-a." Ako žena već dolazi na čelo stranke, Nataša Mićić kaže da se to, kao po pravilu, događa u momentu kada se stranka nalazi u najtežoj situaciji i žena preuzima "vruć krompir". Izvor: BBC News na srpskom https://www.b92.net/bbc/index.php?yyyy=2018&mm=05&dd=22&nav_id=1395387
  13. Prilikom nedavne posete delegacije Ministarstva odbrane Srbije Moskvi prvi put smo zvanično dobili potvrdu da se sa Rusijom, pored dodatnih transportnih helikoptera Mi-17, pregovara i o nabavci, kako je rečeno, borbenih helikoptera Mi-35. Do sada smo o mogućoj kupovini ovakvih helikoptera obično dobijali informacije iz pojedinih domaćih medija koji su najavljivali nabavku četiri helikoptera Mi-24 (NATO oznaka “Hind“ što u prevodu s engleskog jezika znači košuta) ne samo iz Rusije već i iz Belorusije. Do sada je nove Mi-35M u svetu nabavilo 9 zemalja / Foto: Žarko Skoko, Tango Six Ovoga puta takođe je rečeno da bi iz Rusije stiglo 4 primerka Mi-35 koja je jedna od izvoznih varijanti čuvenog desantno-jurišnog Mi-24 koji je najraspostranjenijiborbeni helikopter u svetu, trenutno upotrebljava čak 58 država a koristilo ga je još 12. Ujedno to je borbeni helikopter koji je istoriji učestvovao u najviše sukoba, korišćen je u preko 30 ratova a mogli smo ga videti i u borbenim dejstvima u našem regionu, pre svega u Hrvatskoj, na Kosovu i Metohiji kao i u Makedoniji. Trenutno su 24-ke angažovane u kriznim žarištima u Iraku, Siriji, Libiji, Maliju, Nigeriji, Čadu, Sudanu, Južnom Sudanu, Avganistanu, Mjanmaru, Nagorno-Karabahu. Dvocevni top GŠ-23 kalibra 23 mm u pokretnoj nosnoj tureli NPPU-23 na helikopteru Mi-24VM (Mi-35M). Borbeni komplet topa je 450 granata / Foto: Živojin Banković, Tango Six Cilj ove analize je da se pre svega razjasne nedoumice šta je moguće nabaviti iz Rusije kao i Belorusije što se tiče novih ili polovnih helikoptera Mi-24. O samom tipu helikoptera ćemo se pozabaviti nekom drugom prilikom odnosno kada bude sasvim sigurno da će se takve letelice naći u inventaru RV i PVO iako je ministar odbrane Aleksandar Vulin najavio da helikopteri iz Rusije stižu krajem ove ili početkom sledeće godine. Danas se Mi-24 kao polovan može nabaviti iz nekoliko zemalja ali kao nov samo iz Ruske Federacije koja je i originalni proizvođač. Mnoge, pre svega afričke i azijske države su u proteklih 26 godina polovne Mi-24 nabavljale iz Ukrajine, Belorusije ali i same Rusije. Međutim svoje viškove helikoptera prodavali su i Češka, Slovačka, Bugarska, Indija. Dva Mi-24V koji su proizvedeni 1983. i 1985. nabavljena su za potrebe nekadašnje Jedinice za specijalne operacije RDB MUP-a Srbije 1998. iz Ukrajine. Predata su Vojsci Srbije 2006. ali zbog lošeg tehničkog stanja i nepotpune dokumentacije nikada nisu remontovani / Foto: Živojin Banković, Tango Six Najsvežiji su primeri kupovine tri polovna primerka iz Slovačke za Senegal (remontovani u Poljskoj), Indija je donirala 4 helikoptera Avganistanu koji je takođe prethodno nabavio Mi-24 i iz Češke, Libija nabavlja Mi-24 iz Belorusije a Bugarska je deo svog viška prodala Maliju. Sve su to naravno bili polovni helikopteri u verzijama Mi-24D kao i noviji Mi-24V i P. Trenutno u našem susedstvu Mi-24 koristi Makedonija, svoje helikoptere Mađarska je poslala na remont u Rusiju dok je Bugarska samostalno remontovala dva primerka. Na tržištu polovnjaka se najčešće mogu nabaviti verzije Mi-24V čija je izvozna oznaka Mi-35, tu je potom Mi-24P (izvozna oznaka Mi-35P), zatim mnogi prodaju i varijante s ograničenim borbenim mogućnostima poput Mi-24K koji je služio za korekturu artiljerijske vatre kao i Mi-24R (RHR) koji se koristi za radio-hemijsko izviđanje. Ruski Mi-24P u Siriji naoružani lanserima B-8V-20 nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm i protivoklopnim raketama 9M114 Kokon sistema 9К113 Šturm-V / Foto: Ministarstvo odbrane Rusije Jedini novi Mi-24 se mogu nabaviti u Ruskoj federaciji, helikopteri za Armijsku avijaciju Rusije nose oznaku Mi-24VM dok su za izvoz to Mi-35M (postoje i podvarijante Mi-35M2 i Mi-35M3) koji se proizvode u fabrici ’’Rosvertol’’ u Rostovu na Donu. Ruska vojska je do sada primila preko 60 Mi-24VM a svoju borbenu premijeru ova najnovija varijanta Mi-24 je imala u Siriji dok je pre toga izvozni Mi-35M iračke armijske avijacije upotrebljen protiv takozvane Islamske države. Izvozne Mi-24VM s oznakom Mi-35M su do sada nabavili Azerbejdžan (24 helikoptera za svoju Graničnu gardu), Brazil (12 Mi-35M3, brazilska vojna oznaka AH-2 Sabre), Irak (28 isporučenih), Kazahstan (4 isporučena od 12 naručenih), Mali (naručena 4, isporučena dva), Nigerija (nabavila 12, isporučena dva), Pakistan (dobio za sada 4 primerka), Venecuela (10 isporučenih Mi-35M2 nazvani ’’Caribe’’), Uzbekistan (10 naručenih). Četvorocevni rotirajući mitraljez JakB-12,7 na helikopteru Mi-24V / Foto: Aleksandar Milošević Od starijih verzija najrasprostranjenija verzija u ruskoj armijskoj avijaciji je Mi-24P koja je karakteristična po tome što na desnom boku prednjeg dela trupa ima montiran teški dvocevni top GŠ-30K kalibra 30 mm. Danas je mnogo manje je zastupljena varijanta Mi-24V s četvorocevnim rotirajućim mitraljezom Jakušev-Borzov JakB-12,7 kalibra 12,7 mm. U Mornaričkoj avijaciji može se videti retka verzija Mi-24VP koja u nosnoj pokretnoj tureli ima dvocevni top GŠ-23 kalibra 23 mm koji je preuzet i kao rešenje za Mi-24VM (Mi-35M). Nabavka polovnih Mi-24 bila bi samo privremeno rešenje jer bi oni mogli da lete još maksimalno nekoliko godina. Proizvodnja Mi-24V prestala je još 1986. a Mi-24P 1989. godine. Danas se na tržištu za tri do 5 miliona dolara mogu nabaviti takve letelice koji se mogu i modernizovati (Uganda je npr. nabavila Mi-24PN) pre svega kada je u pitanju elektronska oprema, za šta je potrebno izdvojiti i koji milion više. S druge strane nov Mi-35M košta oko 20 miliona dolara. Helikopteri Mi-24VM i Mi-24P ruske armije u letu iznad Sirije. Na fotografiji se u prvom planu vidi primerak Mi-24VM opremljen sistemom za samozaštitu helikoptera L370 “Vitebsk“. Iako se smatra dubokom modernizacijom Mi-24V, varijanta Mi-24VM je ipak sasvim nov, dosta drugačiji helikopter. Za razliku od svih drugih verzija Mi-24, Mi-35M ima fiksni stajni trap koji omogućuje lakše i bezbednije sletanje usled vanrednog događaja a uz to je i pojednostavljena konstrukcija i proizvodnja. Ima nešto manji razmah krila s 4 umesto 6 podvesnih tačaka. Tu su zatim novi jači motori Klimov VK-2500-II, a od helikoptera Mi-28 su preuzete kompozitne lopatice nosećeg rotora kao i tzv. “X“ repni rotor. Tu je potpuno nova elektronska oprema koja obuhvata i osmatračko-nišanski sistem OPS-24N, žirostabilisani optoelektronski sistem GOES-324 koji ima termalni i televizijski kanal, laserski daljinomer i pelengator. Kabine posade su opremljene modernim višenamenskim kolor prikazivačima. Već smo spomenuli top GŠ-23L kalibra 23 mm s borbenim kompletom od 450 granata koji je smešten u pokretnoj nosnoj tureli NPPU-23. Ostalo naoružanje je uglavnom ostalo isto, tu su 20-cevni saćasti lanseri B-8V-20nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm, petocevni lanseri B-13L nevođenih raketa S-13 kalibra 122 mm, kontejneri UPK-23-250 s dvocevnim topom GŠ-23 23 mm s 250 granata, infracrveno samonavođene rakete Igla-V za desjtvo po sporoleterćim i niskoletećim vazduhoplovimam, poluaktivno radio komandno vođene protivoklopne rakete 9M114 Kokon sistema 9K113 Šturm-V dometa 5 km, probojnosti 650 mm homogenog čeličnog oklopa, zatim protivoklopna raketa 9M120 Ataka (dalji razvoj 9M114) dometa 6 km, probojnosti 800 mm oklopa. Video na kome se vidi helikopter Mi-35M najnovijeg korisnika ovog helikoptera, Pakistana Živojin BANKOVIĆ
  14. Kompanija Samsung Electronics predstavila je na Svetskom mobilnom kongresu u Barseloni dva nova modela smartfona Galaxy S9 i Galaxy S9+. Pod nazivom „Camera. Reimagined“ najnovija perjanica Samsunga donosi velike novine u svetu pametnih telefona, a najveći aduti novih modela su Super Slow-mo video zapis, najbolja kamera za snimanje pri slabom osvetljenju i AR Emoji koji podstiču još ličniju komunikaciju. DJ Koh, predsednik i rukovodilac sektora za IT i mobilne komunikacije u kompaniji Samsung Electronics započeo je predstavljanje novih Samsung Galaxy S9 i S9+ modela rečima da živimo u uzbudljivom vremenu kada su neverovatne prednosti u tehnologiji stvorile savršene uslove za inovacije. „Svet ne menjaju tehnologije nego ljudi. Mi donosimo nove mogućnosti, ali tehnologija je u rukama ljudi koji prave magiju i transformišu živote. Vi ste kreatori i inovatori, vi ste oni koji vide nove mogućnosti koje potom otvaraju vrata univerzumu novih iskustava. Najbolji dokaz su mobilni telefoni – počeli su kao ideja, uređaj za pozive, ali brzo smo se zapitali zašto ako možemo da zovemo ne bismo mogli i da šaljemo mejlove, pravimo fotografije, slušamo muziku, gledamo snimke. Samsung inspirišu ideje koje ste vi tražili jer smo mi kompanija istraživača, inovatora, inženjera i imamo duboku obavezu da slušamo naše korisnike“, rekao je Koh. Šta novo donose Galaxy S9 i S9+ Redizajnirana kamera Vreme kada je kamera služila samo za fotografisanje odavno je prošlo. Danas su one sredstvo za povezivanje i komuniciranje, a uz pomoć visokokvalitetnih fotografija i alata mogu da ispričaju svoju jedinstvenu priču. Imajući tu želju korisnika na umu, Galaxy S9 i S9+ imaju kamere sa Super Speed Dual Pixel senzorom sa posvećenom snagom obrade i memorijom za visoki kvalitet slike. Karakteristike kamere na Galaxy S9 i S9+ uključuju i: Super Slow-mo: Dinamičnim i usporenim videozapisima koji snimaju do 960 slika u sekundi, svaki korisnik može učiniti nezaboravnim svakodnevne trenutke. Galaxy S9 i S9+ poseduju automatski Motion Direction, inteligentnu karakteristiku koja detektuje kretanje u okviru i automatski počinje da snima – svaki korisnik mora postaviti svoje postavke za snimak. Nakon snimanja video zapisa Super Slow-mo, korisnici mogu odabrati muziku u pozadini. Na raspolaganje imaju 35 različitih opcija, a mogu dodati i melodiju sa njihove omiljene plejliste. Korisnici takođe mogu jednostavno izraditi, uređivati i deliti GIFove jednostavnim dodirom sa tri pokretna stila kako bi bili u stanju da ih gledaju onoliko dugo koliko žele. Kamera za snimanje pri slabom osvetljenju: Dobro osvetljenje je tajna svake dobre fotografije. No, često se fotografije snimaju u manje idealnim uslovima osvetljenja, jer većina kamera na pametnim telefonima ima fiksni otvor koji se ne može prilagoditi niskim ili svetlim okruženjima osvetljenja. Ovo dovodi do zamućenih ili bledih fotografija. Slično načinu na koji se dužica ljudskog oka širi i smanjuje, Samsungov Dupli Otvor/blenda2 (F1.5/F2.4) automatski omogućava više svetla kad je mrak i manje svetla kada ima previše svetla. Na taj način korisnik dobija čiste i jasne fotografije. Smartfon namenjen vizuelnoj i socijalnoj generaciji Dnevno nastaje 1,2 triliona fotografija uslikanih sa smatrfonima, a svaki dan se snimi preko 5 milijardi snimaka i podeli isto toliko emodžija. Na početku smartfon ere nismo ni sanjali da će slike zameniti reči, a danas najvažnija opcija telefona nije pozivanje već hvatanje trenutka koji želimo da iskažemo kroz fotografiju ili emodži, pa su tako smarfoni postali najličiniji uređaji u našim životima. AR Emoji: Samsung omogućava korisnicima izradu emotikona koji izgledaju, zvuče i deluju baš poput njih samih. AR Emoji koristi algoritam mašinskog učenja koji se temelji na podacima koji analiziraju 2D sliku korisnika i iscrtavaju više od 100 izraza lica. Rezultat je 3D model za odražavanje i oponašanje izraza poput namigivanja i klimanja glavom. AR Emoji deli stvarna osećanja korisnika ne samo u video zapisu, već i u nizu nalepnica koje koriste standardni AGIF formata datoteke, tako da korisnici mogu podeliti svoje emocije na većini drugih platformi za razmenu poruka. Bixby – virtuelna realnost koja će vam olakšati život Samsungova inteligentna platforma, integrisana u kameru, koristi povećanu realnost i tehnologije dubokog učenja kako bi pružila korisne informacije o okruženju korisnika. Sa otkrivanjem i prepoznavanjem objekta u stvarnom vremenu, Bixby odmah generiše informacije direktno na vrhu slike na koju kamera ukazuje. Korisnici mogu prevoditi strane jezike kao i preračunavatii valute u stvarnom vremenu uz Live Translation, mogu saznati više o svojoj okolini, kupovati proizvode viđene u stvarnom svetu i pratiti unošenje kalorija u jednom danu. Na primer, ako kameru usmerite na jelo koje jedete ona vam može izračunati nutritivnu vrednost kalorija. U saradnji sa određenim brendovima možete i kupovati bez odlaska u prodavnicu, pa će se tako sve pripadnice lepšeg pola obradovati kada vide da im kamera može izračunati i boju pudera koji odgovara njihovom licu. Redizajnirana zabava uz vrhunski zvuk Pametni telefoni često su izbor za zabavu, zbog čega je Samsung stvorio uređaj koji nudi vrhunska iskustva zvuka sa stereo AKG zvučnicima. Zvukovi su jasni, čisti i kvalitetni bez obzira na to da li korisnici gledaju omiljeni film ili slušaju album omiljenog umetnika. Galaxy S9 i S9+ takođe podržavaju Dolby Atmos, sa efektom zvuka od 360 stepeni. Beskrajni ekran Galaxy S9 i S9+ audio iskustvo nadopunjuje Samsungov revolucionarni beskrajni ekran. Prvi put predstavljen na Galaxy S8, odvažni, svetli Super AMOLED beskrajni ekran stapa se gotovo direktno u telefon bez ometajućih ivica. Sa prilagodljivim poboljšanjem kontrasta, korisnici mogu koristiti svoj uređaj čak i kad su izloženi direktnoj sunčevoj svetlosti. Veličina ekrana Sasmung Galaxy S9 je 5,8“, a Galaxy S9+ 6,2“. Foto: B92 Uređaj koji podržava „povezani način života“ Kao prvi pametni telefoni koji podržavaju novu aplikaciju SmartThings, Galaxy S9 i S9+ mogu se povezati sa drugim Samsung uređajima, ali i uređajima koji ne pripadaju kompaniji. Najnoviji Samsung DeX idealan je za one koji su stalno u pokretu, nudeći odgovarajuće iskustvo na celom ekranu mobilnog uređaja. Sa DeX Padom, novim sistemom priključivanja, korisnici mogu jednostavno povezati Galaxy S9 i S9+ na veći monitor, tastaturu i miš. Na ovaj način, dobija se mobilno iskustvo sa poboljšanim editovanjem dokumenata ili čak igranjem po celom ekranu. Korisnici takođe mogu, s DeX Padom, pretvoriti Galaxy S9 i S9+ u Touch Pad. Najbolje je standard kompanije Samsung Samsung je postavio najviše standarde kada je reč o pametnim telefonima, uključujući IP68 otpornost na vodu i prašinu, kao i bežično punjenje. Galaxy S9 i S9+ idu korak dalje, jer podržavaju proširivu memoriju do 400 GB sa MicroSD karticomi opremljeni su najnovijim procesorima za premium aplikacije koje nude snažne performanse i sofisticiranu obradu slike. Sigurnost Osim toga, uz Galaxy S9 i S9+ korisnici mogu biti mirni, jer su uređaji zaštićeni Knox 3.1, najsavremenijom Samsung siguronosnom platformom. Galaxy S9 i S9+ podržavaju tri različite mogućnosti biometrijske provere autentičnosti – dužicu oka, otisak prsta i prepoznavanje lica. Korisnici sami mogu odabrati način za zaštitu uređaja i aplikacija. Uređaji podržavaju Inteligentno skeniranje, novu potvrdu koja koristi kolektivnu snagu skeniranja dužice oka i tehnologije prepoznavanja lica kako bi brzo i jednostavno otključala telefon korisnika u bilo kojoj situaciji. Dedicated Fingerprint dodatno pruža korisnicima mogućnost korišćenja različitih otisaka prstiju za pristup Secure Folderu, za razliku od one koja se koristi za otključavanje telefona. Galaxy S9 i S9+ su brigu o zdravlju podigli na još viši nivo uz poboljšani optički senzor ugrađen direktno u uređaj, pružajući bogatiju i tačniju informaciju o zdravstvenom statusu korisnika. Na taj način, senzor omogućava ovim telefonima praćenje Heart Load Factor-a samog korisnika. Radi se o novom merenju otkucaja srca u stvarnom vremenu. Galaxy S9 i S9+ u Srbiji Galaxy S9 i S9+ u Srbiji su dostupni od 16. marta 2018. godini, u ponoćno crnoj, koralno plavoj, te novoj purpurno ljubičastoj boji. Kupci koji unapred naruče svoj Galaxy S9 ili S9+ kod ovlašćenih Samsung partnera do 8. marta uštedeće do 47.725 dinara prilikom otkupa starog telefona za novi Galaxy, koji će dobiti na kućnu adresu nedelju dana pre početka prodaje. Oni koji novi Galaxy naruče unapred od 9 do 15. marta, takođe će moći da uštede prilikom otkupa starog telefona, a novi će preuzeti na dan početka prodaje, 16. marta. Za više informacija o Galaxy S9 i S9+ posetite www.samsung.com/rs/. Izvor B92
  15. “Dosta reči, nek zakmeči“ jedan je od slogana koji bi trebalo da podstakne rađanje u Srbiji. Posle žestokih kritika javnosti – slogani ostaju, ali je prilično nejasno hoće li biti korišćeni. Podeli Foto: Gettyimages Jelena Ćeriman sa Instituta za filozifiju i društvenu teoriju za B92.net objašnjava da nijedan od pobedničkih slogana ne cilja na složen splet društevnih faktora koji čine glavnu barijeru rađanju dece. Ministarstvo kulture i Savet za populacionu politiku objavili su prošle nedelje slogane za podsticanje rađanja u Srbiji. Umesto planirana tri, nagrađeno je šest. Odlikuje ih rima, u nekima ima i imperativa, a Ministarstvo smatra opravdanim deo kritika. Prvo mesto podelili su slogani “Ljubav i beba – prvo što nam treba“ i “Rađaj, ne odgađaj“, na drugom mestu su “Mama – neću sama, tata – hoću brata“ i “Dosta reči, nek zakmeči“, a na trećem “Čuda se ne dešavaju, čuda se rađaju“, kao i “Nek se deca rađaju i lepe stvari događaju“. Za tvorce ovih rima predviđena je nagrada u iznosu od 275.000 dinara. Ministarka bez portfelja zadužena za demografiju i populacionu politiku Slavica Đukić Dejanović, koja je bila u žiriju koji je birao pobedničke slogane, najavila je krajem prošle godine da će 2018. početi da se sprovodi Strategija za podsticanje rađanja. Prema njenim rečima tada, bolja demografska budućnost Srbije je pre svega vezana za stimulisanje i olakšavanje pozicije žene. Konačan izbor napravio je žiri u kom su bili ministarka zadužena za demografiju Slavica Đukić Dejanović, državni sekretar Ministarstva kulture i informisanja Aleksandar Gajović, šef kabineta ministarke Đukić Dejanović Nikola Jovanović, direktorka IAA Serbia (Međunarodna asocijacija za advertajzing) Jelena Ivanović i Vladimir Čeh, osnivač Instituta za istoriju oglašavanja, koji je predsednik Komisije. Prvi korak ka tome nije prošao kako treba. Slogane mnogi smatraju uvredljivim za žene, te navode da su potpuno promašili temu. “Istraživanja o mladima i roditeljstvu pokazuju da strukturalni aspekti svakodnevnog života čine osnovu razmatranja odluka o roditeljstvu. Ovde spadaju mogućnosti zaposlenja, količina resursa materijalne i nematerijane prirode koje pojedinci poseduju, kontinuiranost podrške sistema porodicama i pojedincima, na prvom mestu ženama, te s tim u vezi osećaj perspektive i mogućnosti planiranja budućnosti. Ovi slogani upravo potkrepljuju negativna gledišta o ženama, kao i kulturu koja negativno gleda na sve koji se usled niza društvenih ili individualnih činioca odlučuju ili su primorani na odlaganje rađanja ili na nerađanje dece“, navela je Jelena Ćeriman. Inače, kako je nedavno objavljeno na portalu “Global politiks“, Srbiju, kada je u pitanju broj stanovnika, čekaju sumorne prognoze. Prema objavljenim podacima, do 2050. broj stanovnika u našoj zemlji biće za trećinu manji. Mogu li onda ovakvi slogani da utiču na natalitet? “Smatram da ovakav tip akcije ne može podstaći rađanje, o čemu uostalom svedoče i reakcije javnosti. Naprotiv, neophodna je sistemska, kontinuirana i integrisana akcija u pravcu snažne podrške porodicama, roditeljima i deci, u pravcu poboljšanja opšteg životnog standarda“, navodi Ćeriman. U tom smislu, kako kaže, prioritet bi trebalo da predstavlja razvoj humanog kapitala zemlje posmatrano kvalitativno, a ne numerički. “To bi značilo povećan pristup zdravstvenim i socijalnim ustanovama, ustanovama kulture, mogućnostima obrazovanja i usavršavanja, kao i kvalitetnog provođenja slobodnog vremena, povećanje stopa zaposlenosti, smanjenje nasilja nad ženama i devojčicama, te pre svega promena kulture u kojoj je prirodno da su očevi 'pomažući' roditelji, a da su žene u lošijoj poziciji u poređenju sa muškarcima u braku, porodici, kao i u sferi rada“, dodala je ona. Jedan od nagrađenih slogana “Mama – neću sama, tata – hoću brata“ mnogi smatraju neprihvatljivim jer naglasak stavlja na rađanje muške dece. Jelena Ćeriman kaže da je saglasna da sročeni slogani pred žene stavljaju zahtev za reprodukcijom nacije u kojoj vlada muški princip. “Iz datih imperativa treba izvući jedan jedini zaključak – o neophodnosti revizije trenutne populacione politike, ali i kulture nasilja prema ženama i devojčicama u našem društvu“, zaključila je ona. Među kritičarima se posebno istakla potpredsednica Vlade i predsednica Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Zorana Mihajlović, koja je navela da slogani “javno sramote žene“, te da niko nema pravo da naređuje ženama da rađaju, niti da okrivi žene za stopu nataliteta. “Većina izabranih slogana u ovoj akciji jednostavno stavlja obavezu ženama, tačnije imperativ da rađaju decu što, uverena sam, može samo da izazove kontraefekat“, rekla je ona. Oglasila se i premijerka Ana Brnabić koja je rekla da slogani nisu u njenom stilu, te da bi “ona to drugačije“. Inače, slogani koji bi trebalo da podstaknu rast nataliteta nisu novitet u svetu. Verovatno najpoznatiji primer dolazi iz Danske. Agencija “Spies Travel“ napravila je pre nekoliko godina reklamu sa sloganom “Uradi to za mamu“, apelujući da mladi što pre stvaraju potomstvo, kako bi svojim roditeljima podarili unuke. “Danski sistem je pod velikim pritiskom. Ne rađa se dovoljno beba i to nas sve brine. Ipak, oni koji najviše brinu su majke, koje možda nikada neće dočekati unuče“, kažu u reklami koja prikazuje stariju ženu kako mašta o unucima. Devet meseci kasnije, statistika je pokazala da je kampanja urodila plodom. Ministar kulture i informaisanja Vladan Vukosavljević objasnio je da slogani ne rešavaju problem depopulacije, da neće biti korišćeni u kampanji, već su samo mali pomoćni alat koji može da pomogne. Kako je rekao, “niko razuman” ne može da računa da će slogan sam po sebi koliko god bio “simboličan ili duhovit” da opredeli ljude de rešavaju ovako važno pitanje. “Individualno pravo svakog pojedinca je da odlučuje o stvaranju svoje porodice. Slogani su samo mali pomoćni alat, trešnja na šlagu na torti”, rekao je Vukosavljević. Poziv za izradu slogana kod nas raspisan je na predlog Saveta za populacionu politiku, a predlozi su stigli iz cele Srbije. Inače, Ministarstvo kulture i informisanja je nakon upućenih kritika preciziralo da “nijedan od predloga ne zadovoljava potrebu da jedna poruka identifikuje složenost problema“, te da je zbog toga izabrano šest slogana koji su “najprihvatljiviji od ponuđenih“. Slavica Đukić Dejanović navela je da slogan mora da bude podsticajan, da ima poruku, da bude zvučan i da će “ipak profesionalci morati da rade“. Nevena Zdravković https://www.b92.net/info/vesti/tema.php?yyyy=2018&mm=02&nav_id=1360725
  16. Guest

    Može li Ethereum postati novi Bitcoin?

    Ako čitate IT portale, tada sve više možete vidjeti riječ “kriptovaluta” u naslovima članaka. Gdje god da se okrenete, koju god da stranicu otvorite, vidjeti ćete članke o kriptovalutama. Pa i na našem portalu sa vremena na vrijeme možete vidjeti članke koji se tiču istih. Zašto su kriptovalute zanimljive je teško reći u jednoj ili dvije rečenice, no činjenica je da će kriptovalute u budućnosti igrati veliku ulogu u našim životima. Pitanje je dana kada ćemo usluge moći plaćati virtualnim novcem (kriptovalutama), kada ćemo svi trgovati na burzama sa kriptovalutama i kada će ona biti izjednačena sa novcem. Nemojte se zavaravati – to će se dogoditi prije ili kasnije. Već sada se Bitcoin i Ethereum pokušavaju uvrstiti kao valute na mnogim tržištima i to će se dogoditi. Kad se to dogodi, uslijediti će val drugih kriptovaluta koje će također biti jednake novcu i međunarodno priznate. Vjerujemo da će se to dogoditi i u Hrvatskoj, mada zakon još ne priznaje uopće Bitcoin i druge valute kao ikakvu valutu ili vrijednost. Čak ne postoji ni porez na trgovanje istima što je jako često pitanje upućeno Poreznoj upravi. Realno gledajući, priznavanje kriptovaluta će se prvo dogoditi u Japanu, Kini i Americi, a zatim u Europi i samim time u Hrvatskoj. No ovaj tekst neće biti o tome, nego o jednoj od 700+ kriptovaluta koje postoje na tržištu, a to je Ethereum – kriptovaluta sa velikim planovima, a još većim potencijalom. Mnogi misle da je Bitcoin jedina prava valuta vrijedna spomena, no to je daleko od istine. Etherum velikim koracima grabi ka tronu i pitanje je kada će dostići i prestići Bitcoin. Ethereum – kriptovaluta i platforma Treba razlikovati Ethereum, odnosno Ether kao kriptovalutu (virtualnu kovanicu) i Etherum platformu na kojoj Ether živi. Ethereum je javna, open source, blockchain platforma koja funkcionira uz pomoć smart contracta, odnosno pametnih ugovora, no prije nego uđemo u detalje, pokušati ćemo na jednostavan način objasniti kako Ethereum funkcionira. Kada vi nešto koristite (npr. web servis, društvenu mrežu …) i spremate svoje podatke, oni se spremaju na računala, odnosno servere koje posjeduju Google, Facebook, Amazon ili netko četvrti. Dotične kompanije imaju jako puno zaposlenih specijalista koji se brinu o tim serverima, sigurnosti, replikaciji podataka i tako dalje. No to je model server-klijent koji je jako ranjiv. Kada padne server, odnosno bude nedostupan, više ništa ne funkcionira. Ne možete se spojiti na Dropbox i doći do svojih podataka, ne možete posjetiti Facebook i poslati poruku prijatelju, ne možete pročitati mailove na GMailu … Svaka kompanija ima praktički single point of failure, odnosno jednu kritičnu točku. Kao što bi kreator Apache Web Servera rekao – to je originalni i prvi grijeh Interneta. Upravo taj model koji je danas praktički teško održiv uz sve hakere i napade koji se izvode. Treba postojati određena decentralizacija podataka i servera, a Ethereum je upravo na tom tragu. Ono što Ethereum želi biti je “world computer”, odnosno mreža koja će decentralizirati i demokratiziraci spomenuti model “server-klijent”. Korištenjem Ethereuma dobiti ćemo da servere i cloud općenito zamijenimo sa tisućama “čvorova” (nodes) koji će biti raspoređeni diljem svijeta. U stvarnosti, čvor je svaka osoba koja će dati svoje računalo i resurse i odrađivati određene akcije u skladu sa “zakonima” Ethereuma, odnosno pravilima. Na taj način dobivamo potpunu decentralizaciju koja se može koristiti za bilo što, a to ćete vidjeti u nastavku teksta. Bilo koji projekt, bilo koji softver možete decentralizirati i napraviti ga transparentnijim i boljim, te otpornijim na bilo kakve napade. Na toj mreži se i generiraju coinovi koji se zovu “Ether” kako bi si čvorovi kompenzirali korištenje njihovih resursa. Ako ste čvor na mreži Ethereum, dobivate za sve transkacije pisanja u blockchain određeni dio Ethera. Upravo je Ether kriptovaluta koja je opasno krenula prema vrhu, kojoj vrijednost drastično raste i koja bi mogla “skinuti” Bitcoin sa vrha najpopularnijih kriptovaluta i prijeći njegovu vrijednost. Danas na burzi jedan Ether vrijedi preko 280 dolara, mada mu vrijednost varira. No, uzevši u obzir da mu je vrijednost prošle godine bila 0.20 dolara, vidi se drastičan rast. Da ne govorimo da oni koji su pametno uložili i na burzi kriptovaluta kupili Ethere, danas su relativno bogati. Ovisi koliko su ih kupili. Da ste u osmom mjesecu prošle godine uložili 100 dolara u 500 Ethera, danas bi tih 100 dolara vrijedilo oko 140.000 dolara. Da, dobro ste pročitali. Ista stvar je i sa Bitcoinom. Onaj tko je uložio u BTC prije 5-6 godina danas može imati milijune jer 1 BTC = 2800+ dolara. No, priliku smo propustili, barem većina nas, ali i da danas uložite novac u Ethereum, velika je šansa da ćete zaraditi 10-ak puta u slijedećih godinu ili dvije. Sve analize kažu da bi do kraja 2018.-te godine, Ethereum trebao stići i prestići Bitcoin, što znači da bi vrijednost Ethereuma mogla biti oko 3000+ dolara. Spomenimo još samo da svaki čvor na mreži preuzima određena pravila (smart contracte) po kojima radi. Kada određena akcija triggerira smart contract, on se odvrti. Ako je sve u redu i po pravilima, čvor u blockchain (distribuiranu bazu) upisuje podatke. I tako rade svi čvorovi. I imate potpuno decentraliziranu mrežu gdje svaki čvor zna sve i ima cijelu bazu sa svim podacima. Jedini način da netko “sruši” mrežu je da preuzme kontrolu nad preko 50% Ethereum mreže što je praktički i teoretski nemoguće. Sve u svemu jako zanimljiv koncept koji će definitivno promijeniti Internet kakvog znamo. Ovo nije poziv da uložite novac koji nemate, ali ako imate novac koji “možete izgubiti”, ulaganje u Ethereum bi vam se moglo isplatiti. Sa uloženih 1000 eura, vjerojatno ćete brzo imati 10.000 eura. Naravno, rizik je isključivo na vama jer isto tako Etherum može pasti na 0 dolara i sve uloženo u njega postaje bezvrijedno. Zato pametno ulažite! Roadmap Ethereuma i potencijalni projekti Dobro je pitanje kuda Ethereum ide? Platforma je stara dvije godine, no u te dvije godine napravili su jako puno toga. No, još više će napraviti u budućnosti. Ovdje možete naći Ethereum Roadmap za 2017.-u godinu. Iz teksta možete vidjeti da rade na sigurnosti, kriptografiji, boljim i fleksibilnijim pametnim ugovorima, proof-of-worku, miningu, novim aplikacijama, novim algoritmima i tako dalje. Sa svakim novim featureom, vrijednost Ethera će rasti, ali i rasti će Ethereum mreža na način da će na njoj biti izgrađeni mnogi projekti. Mnoge države razmatraju da Etherum platformu iskoriste za nacionalne projekte kao što je vođenje knjiga i vlasništva zemljišta. Zašto to ne bi bilo zapisano u distribuiranu bazu i zašto ne bi bilo transparentno? Zatim tu su projekti za logistiku koji bi mogli smanjiti trenutne troškove koji se mjere u milijardama na svega desetak milijuna dolara, te manji projekti o kojima imamo tek šture informacije. Pada nam na pamet i firma Uber. Zašto se vožnje i sve novčane transakcije ne bi zapisivale u blockchain, a svi vozači bili čvorovi koji će to zapisivati? Realno, samo nebo je granica što se tiče ove tehnologije. Sve što zamislite, možete ovako napraviti. Svakako si pogledajte i Siacoin projekt. Radi se o distribuiranom i kriptiranom dropboxu koji će biti decentralizirana i mogao bi biti jako interesantan u budućnosti. Vitalik Buterin i Vladimir Putin Zanimljivost vezana uz Etherum dogodila se prije par dana u Rusiji. Glavni programer i čovjek koji stoji iza Etheruma je Vitalik Buterin, sastao se sa jednim od najmoćnijih ljudi na svijetu – Vladimirom Putinom. Iako nema puno informacija o čemu su razgovarali, evidentno je da je Putina zanimala mogućnost kako implementirati Ethereum u Rusiju i kako pogurati određene projekte. Plin i nafta donose mnogo novca Rusiji, no i oni su shvatili da moraju proširiti krug djelovanja i da je digitalna ekonomija osnova za sve buduće poslove kojima će se baviti. Također, zanimljivo je da je u Rusiji već odrađen prvi pilot projekt za banke koji se temelji na Etherumu, a u njemu je sudjelovala i Sberbanka. Sve ukazuje na to da bi Rusija mogla preduhitriti Ameriku i postati prva velika zemlja koja će kriptovalutu prihvatiti kao novac i koristiti ju za brže i sigurnije poslovanje, slanje i primanje novaca, te poslovanje među poslovnim subjektima. Tada više ne bi bilo neplaćanja, prevara i slično, ili bi ih bilo u manjoj mjeri. U svakom slučaju, priča oko Ethereuma se zahuktava i biti će ju zanimljivo pratiti. Pogotovo kroz ovu i iduću godinu kada bi se mogla dogoditi ogromna ekspanzija Ethereuma ali i ostalih valuta. Piše: B.P. http://pcchip.hr/softver/posao-i-financije/moze-li-ethereum-postati-novi-bitcoin/
  17. Nevaspitana deca su sistemski zaštićena i njima niko ništa ne može, na opšte oduševljenje njihovih nevaspitanih roditelja, koje država direktno štiti. Kako da vaspitamo našu decu? Gde grešimo? Ako ih učimo da budu učtivi i pažljivi prema drugima, to se ismejeva među nevaspitanim i bezobraznim. Ako tražimo da budu kulturni i ljubazni, sprdaju se sa njima prostačine i divljaci. Ako im kažemo da budu vredni i da marljivo uče, smeju im se budući političari, tajkuni i kriminalci. Ako im kažemo da se ne tuku i sve rešavaju mirnim putem, napadaju ih nasilnici i siledžije. Šta da radimo? Kako decu da vaspitavamo? Ta pitanja postavljaju vaspitani roditelji. Oni koji su svoju decu vaspitali. Nevaspitani roditelji nemaju nikavih dilema. Njihova deca su nevaspitana. Kako nevaspitanu decu vaspitati? Bilo bi logično da se prvo prevaspitaju njihovi nevaspitani roditelji. Međutim, to prevaspitanje jako teško ide. Zapravo, ko to treba da uradi? Škola ne može da prevaspita nevaspitane roditelje. Pokušava da promeni njihovu nevaspitanu decu. Teško ide, jer nema podršku od države. Nevaspitana deca se vraćaju u porodice nevaspitanih roditelja. Država je potpuno digla ruke od vaspitanja dece u školama. Stvar da bude gora, država je zakonskim merama zaštitila nevaspitanu decu. Tako je država podržala nevaspitane roditelje da prave od svoje nevaspitane dece probleme u društvu. Pošto država nema stroge kazne prema nevaspitanim roditeljima i njihovoj nevaspitanoj deci, oni smatraju da im je sve dozvoljeno i maltretiraju vaspitanu decu i njihove roditelje. Sistemski se to namerno radi. Nevaspitana vlast podržava nevaspitane roditelje i njihovu nevaspitanu decu. Krug zla je zatvoren. Dobro je ostalo izvan tog kruga i mora samo da se snalazi. Nevaspitana deca su sistemski zaštićena i njima niko ništa ne može, na opšte oduševljenje njihovih nevaspitanih roditelja, koje država direktno štiti. Objasnio sam u ranijim tekstovima da se to namerno radi, da država ne kažnjava nevaspitane, jer se na taj način urušava škola, kao javna institucija, a roditelji i deca drže u stalnom strahu od nasilja. Doktrina neoliberalnog kapitalizma je upravo određena tim izazvanim strahom, jer se onda otvara veliki prostor za razvoj privatnog školstva, nasuprot nesposobnom javnom školstvu. U privatnom školstvu se to nasilje ne dozvoljava. Pred tom udruženom silom zla, koju država brani, rušeći institucionalne temelje same države, ostali su nastavno osoblje, vaspitana deca i njihovi roditelji.
  18. Juanito

    Može li Srbin biti musliman?

    Može li Srbin biti musliman? U više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje Mustafa Mulalić sa Dražom Mihailovićem Šestog aprila ove godine navršilo se tačno stotinu godina od rođenja Muse Ćazima Ćatića, pjesnika koji se smatra ocem moderne bošnjačke poezije. Rođen u Odžaku, u Posavini, u godini austrougarske okupacije (1878), a umro kao tridesetpetogodišnjak, u prvoj godini Prvog svjetskog rata, Ćatić je za svog kratkog života bio savremenik početaka vesternizacije i evropeizacije Bosne i Hercegovine. Ćatić je bio boem koji je živio programski neuredno, no kako to zna da biva, stotinu godina poslije njegove smrti, on se smatra figurom od nacionalnog ponosa. Nekoliko osnovnih škola u Bosni i Hercegovini nosi njegovo ime, kao i gimnazija u Tešnju. U dosta gradova postoji ulica koja se zove po njemu. Na novčanici od 50 konvertibilnih maraka nalazi se njegov lik, što će reći da ćete u svakoj boljoj mjenjačnici u Srbiji za jednog Musu dobiti jednog Vajferta i jednog Milankovića - 3.000 dinara. Prvu pjesmu Ćatić je objavio 1898, kad je, dakle, imao dvadeset godina. Pjesma se zove Oganj i ima karakterističan moto. S kojim je riječima otac moderne bošnjačke poezije stupio na književnu scenu? Ovako glase ti stihovi: Iz srpske duše ovaj oganj vrije, Samo za Srpstvo moje srce bije. U svojim ranim dvadesetim, Ćatić intenzivno piše poeziju nadahnutu sopstvenim srpskim patriotizmom. U pjesmi Srpski ponos kaže, recimo, ovako: Ja sam Srbin, srpsko d'jete, Srpska mi je savjest čista; Junačkih mi djeda slava Ko sunašce žarko blista. U istoj pjesmi su i ovi stihovi: Slavim Marka i Miloša; Slavim hrabrog Đerzeleza: Imam njinu uspomenu, Britki handžar oštra reza. U godinama u kojima se osjeća kao Srbin, Ćatić piše i pjesmu koja se zove Islamu i koja počinje ovako: O Islame, vjero moja sveta, Spasu duše griješničke moje, Velike su Tvoje svete misli, Tvoje ime veličanstveno je! Ćatićeva sudbina je u mnogo čemu karakteristična i paradigmatična za bosanskohercegovačke muslimane s početka dvadesetog vijeka. Samo nekoliko godina nakon što je poetski proklinjao izdajnike srpstva, Ćatić će najprije da prigrli kalajevsko bošnjaštvo, da bi pred kraj života počeo da piše pjesme iz kojih se otkriva da je počeo da se osjeća kao Hrvat. U jedva petnaestak godina svog odraslog života, uspio je da bude i Srbin, i Bošnjak, i Hrvat. Jedina konstanta u njegovom identitetu bila je to što se sve vrijeme osjećao kao musliman. Da se razumijemo, Ćatić nipošto nije bio nikakav tradicionalni vjernik. Banalno govoreći, bio je pijanac. Čak mu i na grobu piše da je "boemski živio". Kažu da ga je njegov mostarski mecena Muhamed Bekir Kalajdžić redovno vodio na ručak, ali mu nije davao novac znajući da će ovaj novac umjesto na hranu potrošiti na piće. Usprkos tome, osjećao je snažnu sentimentalnu identifikaciju sa islamom i islamskom kulturom generalno. Ćatićevo odbacivanje srpskog nacionalnog osjećanja ima veze, čini mi se, sa tendencijom koja je među srpskom nacionalnom elitom još u njegovo vrijeme postojala, mada tada nije bila potpuno dominantna, a prema kojoj se izjednačavaju srpsko nacionalno osjećanje u etničkom smislu i pripadnost pravoslavlju u vjerskom. Moglo bi se nadugo i naširoko analizirati zašto je tako. Dio razloga krije se nesumnjivo u dugoj otomanskoj okupaciji, odnosno u činjenici da je oslobađanje Srbije istovremeno bilo i oslobađanje od Turaka, a slovensko muslimansko stanovništvo koje je primilo islam, zadržavši jezik, kulturu i veliki dio običaja, olako je identifikovano sa Turcima. Imajući u vidu da su sve do balkanskih ratova, što će reći do prije stotinu godina, između ostalog i Sandžak i Kosovo još uvijek bili pod upravom Otomanskog carstva, neprijateljstvo prema Turcima nije bilo tek neki davni skoro mitski animozitet nego činjenica svakodnevnog života. Ipak, to ne objašnjava do kraja potrebu da se slovensko muslimansko stanovništvo proglasi Turcima i da ga se ultimativno poziva da se vrati "pradjedovskoj vjeri". Činjenica je da je velikom broju pravoslavnih Srba, svaki musliman koji se osjeća kao Srbin automatski sumnjiv, ako nije spreman da se pokrsti. U tom smislu je izuzetno indikativno iskustvo Mustafe Mulalića. Čudna je njegova životna priča i ako bi kakav stereotipni srpski nacionalista tražio muslimana po svojoj mjeri, teško da bi našao boljeg od Mustafe. Rodio se u Livnu 1896. godine. U Kraljevini Jugoslaviji bio je aktivista i poslanik Živkovićeve i Jevtićeve Jugoslovenske nacionalne stranke. Godine 1941. povezuje se s Dražom Mihailovićem i odlazi na Ravnu goru. Bio je član Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta. U Mihailovićevom štabu je bio sve do aprila 1945. godine. U socijalističkoj Jugoslaviji je kao četnički kolaboracionista osuđen na pet godina zatvora. Kaznu je odslužio u Glavnjači, a poslije robije je živio u Sarajevu gdje je radio kao trgovac. Umro je 1983. godine. Iza Mulalića su u rukopisu ostali memoari pod naslovom "Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja". U njima je i epizoda u kojoj Mulalić opisuje jedan svoj beogradski doživljaj. Došavši jednom prilikom s Ravne gore u Beograd, u nekoj kafani se susreo s nekoliko simpatizera četničkog pokreta. Dočekali su ga sa dobrodošlicom. U jednom trenutku ga, međutim, jedan riđokosi prota odvede za zaseban sto i reče mu: "Zdravo, kume." Mulalić se začudio jer je ovoga vidio prvi put, pa ga je upitao: "Otkud smo kumovi, kad se prvi put vidimo?" Pop je odgovorio ovako: "Eto, ja sam ti kum! Kad se budeš vraćao u pradjedovsku vjeru, nemoj da tražiš kuma, ja sam ti se prvi, i to od sveg srca, javio za kuma." Prisjećajući se toga godinama kasnije, Mulalić bilježi: "Bilo mi je jako teško. Taj šovinistički prepad me je duboko vrijeđao. U svojoj vjeri ja nisam bio kolebljiv da ne bi takvom ataku odolio, ali me vrijeđalo što ovakvi ispadi nanose štetu nacionalnoj stvari." Mulalić se tada upušta u raspravu s popom pa ga pita na koju pradjedovsku vjeru misli, a prota odgovora da misli na pravoslavlje, naravno. Mulalić kaže da je njegova pradjedovska vjera bogumilstvo, a da je i njemu i popu zajednička pradjedovska vjera Perun, odnosno slovenski politeizam, pa pita popa da se on vrati Perunu. Pop na to pobjesni te kaže kako su mu draži muslimani-Hrvati od muslimana-Srba jer prema njima "nema obzira u provođenju naše politike". Nesretni Mustafa izlazi iz kafane jako ožalošćen. Ovako se toga sjeća: "Pukla mi je pred očima realna slika naše stvarnosti, naših neiskrenih odnosa. Mjesto borbe protiv okupatora, vidjeh da nam predstoji međusobna borba." Mustafa Mulalić je bio Srbin, što se kaže - sa dna kace, ali nekima, eto, ni to nije bilo dovoljno, samo jer je bio musliman. Naoko paradoksalno, ali upravo je u socijalističkoj Jugoslaviji pojedincima koji su porijeklom iz muslimanskih porodica bilo najlakše da se osjećaju kao Srbi. Razlog za to je marginalizovanje religije u javnom životu. Veliki broj istaknutih političara i umjetnika sa imenima orijentalnog porijekla u SFRJ su se izjašnjavali kao Srbi. Meša Selimović i Skender Kulenović su samo najistaknutniji među njima. Ratni raspad Jugoslavije, a naročito rat u Bosni, učinio je gotovo nemogućom širu i masovniju identifikaciju južnoslovenskih muslimana sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Mržnja s kojom su rušene džamije i praktično svi simboli islamske kulture, intenzitet i okrutnost zločina, a naposljetku i izjava Ratka Mladića data baš u Srebrenici 11. jula 1995. da je poslije bune protiv dahija došlo vrijeme za još jednu osvetu Turcima - sve to ukazuje na odbacivanje muslimanske komponente vlastitog identiteta iz srpske perspektive. Uostalom, u više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje. Ne ulazeći ovdje u lične motive i ne problematizujući to na bilo koji način, valja čisto sociološki primijetiti da je Emir Kusturica valjda i prva osoba bosanskomuslimanskog porijekla kojoj je puno pravo da se osjeća Srbinom šira društvena zajednica priznala tek kad je prešao na pravoslavlje. Istovremeno postoji čitav niz osoba srpskog porijekla i etničke pripadnosti koje su u Sarajevu prešle na islam i počele se automatski izjašnjavati kao Bošnjaci jer očito ni iz tamošnje perspektive nije moguće biti Srbin islamske vjeroispovijesti. Koča Popović je nekad početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao kako Albanci mogu da budu dobri Jugosloveni, ali da ne mogu da budu Srbi. Na sličan način bi se današnja srpska politika trebala odnositi prema Bošnjacima u Srbiji. Oni mogu biti dobri politički Srbi, lojalni državljani Republike Srbije, ali je iluzorno od njih očekivati bilo kakav pretjeran sentiment prema pravoslavnom imaginarijumu. Uostalom, slučaj Adema Ljajića je tu odličan primjer. Ako je on voljan da mirno stoji dok sluša državnu himnu, ako je voljan da igra za reprezentaciju svoje zemlje, besmisleno je od njega očekivati da se aktivno identifikuje sa tekstom koji se skoro bez izuzetka čita u pravoslavnom ključu. Kad Aleksandar Vučić kaže da su Bošnjaci i Srbi isti, jedino su im religija i vjera različite, to je u savremenom političkom trenutku realna i ostvariva perspektiva kojoj valja težiti. Svima bi nam ovdje bilo bolje da lokalna etnogeneza nije bila bazirana na religiji nego kao u većini slučajeva na jeziku. Ako su katolici, muslimani i pravoslavci koji govore albanski svi Albanci, ako su katolici i protestanti, pa i sve više muslimana kojima je maternji jezik njemački Nijemci, šteta je što nas Južne Slavene jezik nije spojio čvršće nego što nas je religija razdvojila. Sada je, međutim, tako kako jest, što ne znači da je zabranjeno nadati se i sanjati. Uostalom, Musa Ćazim Ćatić je prije stotinu i petnaest godina pisao: Jedna nada bolnu dušu tješi; I sa srca crni očaj briše, Nada sloge - bratskog jedinstva Za čim Srbin umire i diše, Jer je sloga spasonosna zora Što će zbrisat mrak nam sa obzora. A Njegoš 1847. godine, u pismu Osman-paši Skopljaku kaže ovako: "Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo." Ima se, dakle, na čemu graditi sloga. Izvor
×
×
  • Креирај ново...