Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'kod'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. Sun14861

    Debilski doček kod skupstine

    Ko ovo finansira ...
  2. Komentar Problem Kosova nije pao u zapećak: kancelar Olaf Šolc Foto: AP 3. 5. 2022. / 10.10 Vučić kod Šolca: Bod u gostima bio bi kao kuća Šolc je hladan čovek koji ume sa brojevima. Zavisnost od ruskog gasa, cena energenata, radna mesta, to je jezik koji razume. U Šolcovom svetu sankcije nisu pitanje morala, i sa njim bi Vučić mogao da politčki trguje. Nevolja je što se tu više radi o tome šta Srbija može da izgubi, nego šta može da dobije Piše: Nemanja Rujević U Evropi se pitaju da li je ovaj čovek uopšte iskreni zapadnjak, misle da je previše slab na Rusiju, kritikuju ga jer ne zna gde bi otkako je zapucalo u Ukrajini. Opis može da se primeni i na nemačkog kancelara Olafa Šolca, i na njegovog gosta u sredu, srpskog predsednika Aleksandra Vučića. Nema tog pera nemačke štampe koje se nije iskalilo na kancelaru, te kasni sa slanjem oružja, te kukavički se plaši Putinovih pretnji atomskim bombama, a svi kanda znaju da je to blef. Paradoksalno, socijaldemokrata Šolc je oklevanjem da stavi Nemačku baš u prvu liniju fronta pogodio nerv – javno mnjenje nije oduševljeno slanjem oružja Ukrajini. Ipak, deluje usamljen pored ratobornijih Zelenih i Liberala sa kojima deli vlast. Vučić je pak, birajući između dva zla po Srbiju i svoj kult ličnosti, izgleda odabrao da preko bulevarske štampe otvori prostor za uvođenje nekakvih sankcija Rusiji. Kakvih, to ne znamo, a biće da još ne zna ni Vučić. U mirnija vremena, Šolc bi dočekao Vučića kao muška kopija Angele Merkel, pun razumevanja za jeftini ruski gas i slovensku dušu. Ovo nisu ta vremena. Što bi rekli Amerikanci, shit rolls downhill: što prebacuju Šolcu, ovaj će prebaciti Vučiću. Kao predigra mu dođe zaključak Bundestaga od prošle sedmice – koji se sigurno ne dopada Šolcu – gde se gorljivo traži još oružja za Ukrajinu. U tački 19, u samo jednoj rečenici, provučeno je da treba "preispitati" predpristupnu pomoć EU za zemlje-kandidate (čitaj: Srbiju) koje "podrivaju" sankcije. To što su u Berlin pozvani i Aljbin Kurti i Miroslav Lajčak, te će njih dvojica sa Vučićem imati i odvojeni sastanak, pokazuje da problem Kosova nije pao u zapećak zbog ruske agresije. Naprotiv, on ide u paketu, i to sad valja demonstrirati. Nemačkoj je stalo da pokrpi balkanske rupe kroz koje nadire ruski uticaj. Berlin drži važnu poziciju Visokog predstavnika u BiH, a ova Vlada prvi put je uvela i mesto specijalnog poverenika za Zapadni Balkan. U crno-belom svetu gde je, iz zapadne vizure, Kosovo na "ispravnoj", a Srbija (za sada) na "pogrešnoj" strani, Vučić ne može da se nada da će Šolc zavrnuti ruku Kurtiju i naterati ga da konačno napravi Zajednicu srpskih opština. Ali, Šolc je hladan, racionalan čovek koji ume sa brojevima. Cena energenata i radna mesta, to je jezik koji razume. U Šolcovom svetu sankcije nisu pitanje morala, kao što evrofanatici u Srbiji (i Nemačkoj) sugerišu. Vučić sa Šolcom može da trguje. Ko nije primetio, cenkanje je počelo kad je Srbija triput glasala protiv Rusije u UN, a zauzvrat je Naftna industrija Srbije izuzeta iz sankcija. Da je samo do Šolca, on bi verovatno ponudio regionu brzo članstvo u EU – više puta je, od početka rata, neupitan govorio da se mora "održati obećanje" dato balkanskim zemljama. Ovako, pitanje je više šta Srbija može da izgubi, nego šta može da dobije. Sigurno će nas Vučić o tome potanko izvestiti u petak, u obraćanju koje je odložio za sedam dana, baš jer ga je Šolc pozvao u Berlin. Kanda i Vučić misli da ga u Kancleramtu čeka bitan dan. Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
  3. Poremećaj pažnje i hiperaktivnost kod dece, poznat je još i kao “AD/HD” (skraćeno od “Atention defficit and/or hyperactivity”). To je poremećaj koji se javlja kod dece a teškoće koje izaziva se prolongiraju i na odraslo doba, pogotovo ako nije lečen. Poslednjih godina sve se više govori o ovoj temi. Gde se i kada ispoljava hiperaktivnost? Hiperaktivnost ima svoju istoriju. Majke nekada posvedoče da su to deca koja su bila nemirna još u utrobi, te da kasnije nisu prohodala, već protrčala! Dakle bitna je vremenska komponenta. Tragovi problema postoje još od malena, a simptomi najčešće dolaze do izražaja pri polasku deteta u školu. Granica do koje se simptomi moraju ispoljiti je nekada bila niže, ali je pomerena na 12 godina. Takođe simptomi se moraju ispoljiti i u školi i kod kuće, odnosno, u minimum dve različite sredine u kojima dete boravi i treba da prožimaju različite sfere funkcionisanja. Kako prepoznati dete koje ima poremećaj pažnje i hiperaktivnost? Prepoznavanje problema je posao profesionalaca. Roditelji, nastavnici i vaspitači mogu izraziti sumnju i preporučiti obraćanje lekaru ukoliko prepoznaju da se ponašanje njihovog deteta uklapa u opis ovog poremećaja. O AD/HD možemo govoriti tek kada se isključe svi drugi potencijalni uzroci detetovog ponašanja. Deficit pažnje, hiperaktivnost i impulsivnost su tri skupine simptoma koje karakterišu poremećaj i na osnovu kojih se izdvajaju podvrste poremećaja. Pa dete može biti prvenstveno sa oštećenom pažnjom, hiperaktivno i impulsivno, ili može biti kombinovani tip. Deficit pažnje Dete često ne posvećuje pažnju detaljima, čini neoprezne greške i često ima problema sa zadržavanjem pažnje na zadacima ili igri. Često ne prati uputstva i čini se da ne sluša šta mu se govori.
  4. U zaselak kraj Valjeva već tri godine pristižu ljudi iz čitave Srbije jer veruju da molitve seoskog sveštenika Marjana Kneževića leče i pomažu U mesto Stave kod Valjeva u poslednje tri godine na stotine ljudi svake nedelje dolaze kako bi prisustvovali službi koju u seoskoj crkvi drži sveštenik Marjan Knežević. Među vernicima i stari i mladi, i bolesni i zdravi, i krivi i pravi. Molitve iz Jevanđelja, koji drugi popovi ne koriste, kao i razgovor sa vernicima, po njihovim pričama, leče i pomažu. Proširenje crkve - Morali smo da proširimo seosku crkvu za 50 kvadrata, jer na pojedinim molitvama bude više od 700 vernika iz cele Srbije. Ti radovi će biti gotovi do proleća. Sledeći plan nam je izgradnja crkvenog doma, u kome će vernici moći da prenoće, kao u manastiru Ostrog. Zasad se snalaze tako što prenoće u nekom od dva ovdašnja domaćinstava koja se bave seoskim turizmom - priča sveštenik Marjan. Mesto Stave smešteno je ispod Medvednika. Ima prodavnicu, kafanu i tablu na kojoj piše Stave, ali to selo katastarski ne postoji. Stave su mesto gde se spajaju četiri valjevska sela, Suvodanje, Sitarice, Stanina Reka i Boboba, pa su mu seljani dali takav naziv. Za Stave se, zahvaljujući lokalnom svešteniku, čulo od Vranja do Subotice. Stave pune ljudi - Svaki dan dođe neko sa strane. Non-stop defiluju automobili iz svih krajeva Srbije. Kad je veći praznik, tada se stvaraju i velike kolone, pa naše selo izgleda kao neki velegrad. Ovoliko sveta koliko je prodefilovalo poslednjih godina nisam video za mojih 80 leta - priča za Press deda Miša, koga smo sreli u seoskoj kafani. Otac Marjan službuje u seoskoj crkvi više od 30 godina. Vernicima, kaže, pomaže i leči isključivo čitanjem molitvi. - Interesovanje ljudi je poraslo kada sam počeo u crkvi da služim Svetu tajnu jeloosvećenja, koja je jedna od sedam svetih tajni. Veruje se da se u toj svetoj tajni potapaju zaboravljeni gresi, a oni nekada mogu biti uzrok bolesti i nevolja. Ta molitva se čita samo u nekoliko pravoslavnih hramova u celom svetu. Smatra se da tu molitvu treba da služi sedam sveštenika i zbog toga je najčešće ne sprovode u hramovima, ali moje je mišljenje da to može da obavlja i jedan sveštenik, ukoliko je „čist" i spreman da svoju energiju podeli sa vernicima. Kada se pročulo za ovu molitvu, počeli su svakodnevno da dolaze ljudi iz svih krajeva Srbije. Uz to, čitaju se molitve protiv „volšebnih energija", a svedoci smo da sve više ljudi odlazi kod crnih magova i proroka. Posle čitanja molitve, ako je neko pod magijom, oseti muku, strah, desi se da poneko i vrisne ili pobegne iz crkve - priča otac Marjan, i napominje da je jedini spas molitva. Širi se glas o službi oca Marjana... Crkva uvek puna On navodi da su u protekle tri godine u crkvu dolazili oni koji su pokušali da se ubiju, parovi koji nemaju decu, bolesni... - Dolaze ljudi svih profesija. Do sada sam uspeo da izlečim galopirajući tumor, leukemiju, rak pluća, tumor na mozgu, a petoro dece je zahvaljujući molitvi posle nekoliko godina progovorilo. Ja znam da sve ovo zvuči kao naučna fantastika, ali sve je prosto i jednostavno. Ako je Bog stvorio čoveka, on može i da ga izleči. Nekome pomaže samo jedna molitva, a neko mora češće da dolazi - priča Marjan. Početno nepoverenje U većini seoskih crkava u valjevskom kraju službe se obavljaju samo nedeljom i većim praznicima, a broj vernika se tada može izbrojati na prste dve ruke. Na Stavama otac Marjan službu pred puno ljudi obavlja svaki dan, a za vreme Božićnog posta svakodnevno se obavljaju i ponoćne liturgije. - Meštani su bili malo nenaviknuti na to, jer većina njih u crkvu dolazi samo nedeljom. U početku, tokom jedne od prvih ponoćnih liturgija, dok sam čitao molitvu u crkvu je ušla policija. Neko od meštana je prijavio da su se u seoskoj crkvi okupili „sektaši" i da sprovode neki obred. Kada su uvideli o čemu se radi, policajci su brzo napustili selo. Većina meštana je teško prihvatila to što se služba vrši i subotom, pa je bilo raznih otpora, a neki od njih su me prozvali čak i subotarom. Sada su naviknuti na svakodnevne službe i problema više nema - priča otac Marjan. Zvanični crkveni krugovi nerado pričaju o tome, a otac Marjan kaže da i sami sveštenici o njemu pričaju svašta. - Neki kažu da sam vračar, neki da sam vidovit, ali ja smatram da radim ispravnu stvar. Naša sveštenička dužnost je da se molimo i da bogoslužimo, pogotovo u ovim pomalo čudnim vremenima - kaže otac Marjan. Stižu i po kiši i po snegu Ni kiša, ni sneg, ni led nisu prepreka za mnogobrojne vernike da dođu do crkve na Stavama, u kojoj smo zatekli nekoliko porodica iz Loznice, Beograda i Kraljeva. Nerado govore o razlozima zbog kojih su došli u ovo planinsko selo, ali svi tvrde da molitve sveštenika Marjana i te kako pomažu. - Da ne mislim tako, ne bih ovde došla po ovom nevremenu, a nije mi ni prvi put. Ne umem da vam objasnim kako to svešteniku polazi za rukom, ali svaki put kad napustim Stave osećam se smireno, bezbrižno, a mnogobrojni problemi koje sam imala počeli su da se rešavaju - kazala je M. T. (45), koja je sa suprugom doputovala iz Kraljeva.
  5. Koja je normalna mera materijalizma kod zene? Ako je nezgodno ovako, nek bude i podela na zenu vernik i zenu ateist, mada tek onda ima da nastupi buckurish... Mislim da nema bas toliko velike razlike, ali i to je teza pa demantujte....
  6. Crtani film Volta Diznija "Kuća sova" promoviše homoseksualno ponašanje. Devojčica Luz razmenjuje nežnosti sa svojom drugaricom. Šta deca treba da gledaju, kako to utiče na njihovo ponašanje i razvoj, gde roditelji greše bila su neka pitanja za psihoterapeuta Zorana Milivojevića u „Jutru“. 20.08.2020. - 09:10h „U ovom filmu je poruka jasna i studio je stao iza toga, u pitanju je normalizacija homoseksualnosti“, rekao je Milivojević koji je objasnio da ljudi mnogo blagonaklonije gledaju na lezbejstvo nego na mušku homoseksualnost i da su zato izabrane dve devojčice. iPak, on je istakao da je problem u tome što su to poruke za mlade. „U toku je borba za decu. Ko prvi dođe kod dece, ko deci formira stavove, taj odlučuje kakvo će biti društvo za 20 godina“. Ovo je samo deo priče na tu temu koju je započeo psihoterapeut Milivojević. Opširnije pogledajte u video-prilogu. Milivojević o homoseksualnosti u Diznijevom filmu: Ko prvi dođe kod dece i formira im stavove, taj odlučuje kakvo će biti društvo WWW.PRVA.RS Crtani film Volta Diznija Kuća sova promoviše homoseksualno ponašanje. Devojčica Luz razmenjuje nežnosti sa svojom drugaricom. Šta deca treba da gledaju, kako to utiče na...
  7. Tragom najnovijeg senzacionalnog otkrića duboko u tlu brda: Najveća misterija je iz kog vremena potiču brodovi, hermetički sačuvani glinom i muljem. Arheologe dodatno zbunjuje što kraj plovila nema predmeta koje su koristili lađari SENZACIONALNO otkriće "fosilizovanih" brodova, u noći između petka i subote, duboko u tlu brda ispod ugljenokopa Kostolac, na kome se prostirao veliki rimski grad Viminacijum, zaprepastilo je i najiskusnije arheologe. Plovila kojima stručnjaci ne mogu da odrede starost pronađena su u toku neke davno nestale velike reke, sudeći po slojevima šljunka debelim oko 15 metara ispod ostataka brodova. Rečnog peska i mulja ima i iznad drevnih plovila, ali se uopšte ne zna koja bi to reka mogla da bude. Tok Dunava je od mesta nalaza udaljen oko dva kilometra vazdušnom linijom. Arheolozi kažu da nije reč ni o presahloj reci Klepečki koja je do 19. veka tekla ovim prostorom, a ni o starom toku Mlave. Sve je zagonetno kada je reč o viminacijumskoj floti čiji ostaci vire iz litice kopa, malo na nebu, a malo u zemlji. Najveća misterija je iz kog vremena potiču ostaci brodova koje su u davnoj prošlosti hermetički zatvorili glina i mulj, tako da su im čak i metalni delovi savršeno očuvani. - Najveći brod, dug 15 metara i širok 2,65 metara, pronađen je na dubini od oko sedam metara ispod površine zemlje, a rimski grobovi se završavaju na dva metra dubine! Zato je za sada nemoguće reći iz kog hronološkog perioda plovila potiču. Ona su pronađena u istom arealu gde i ostaci mamuta, stari milion godina, na 19-20 metara dubine. Po toj analogiji, brodovi bi poticali iz perioda od pre 70.000 godina, što je nemoguće. Zato smo poslali njihovo izuzetno očuvano hrastovo drvo na analize starosti metodom C-14, ali i druge, jer smo se našli pred velikim i potpuno zagonetnim otkrićem - uzbuđeno nam je pričao prof. dr Miomir Korać, direktor Arheološkog instituta i čelnik Naučnog projekta "Viminacijum", dok nas je vodio stazom duž trošne litice površinskog kopa koju je napravio rudarski bager. Koračali smo kroz pesak u kome se bele bezbrojne ljušture rečnih školjki i puževa iz vremena kada je ovde tekla moćna reka. U ponoru pod nama crneli su se izlomljeni komadi drevnih brodova, čamaca i okresano deblo ogromnog hrasta dužeg od dest metara, prečnika većeg od metar. Reporter "Novosti" imao je ekskluzivnu priliku da u nedelju rano ujutro dođe na ugljenokop u Kostolcu i prisustvuje čišćenju "viminacijumske arke" sa arheolozima koji neumorno rade na nalazištu od petka noću. - Telefon je zazvonio oko 22 sata. Iz slušalice sam čuo glas gospodina Slavkovića iz uprave kostolačkih kopova, koji je uzbuđeno govorio da je bager udario u nešto veliko i da su radovi momentalno obustavljeni. Ekipa iz Naučnog centra "Viminacijum" je odmah izašla na teren - opisao nam je dramatični događaj dr Korać. Ekipa arheologa se iz baze kroz mrkli mrak uputila "nivama" kroz pustinjski pejzaž površinskog kopa prema dalekoj svetlosti moćnih reflektora bagera - glodara. - Kada smo stigli do tog kruga svetla, nismo mogli da verujemo u ono što smo videli: ispred nas je ležala krma broda sa veslom, koju je otkinula kašika bagera. Reflektor je usmerio snop na liticu i na oko 18 metara iznad nas videli smo daske trupa. Odmah smo uzeli alat, uzverali se uz liticu i počeli da kopamo. Nije nam bilo svejedno, jer je tlo vrlo nestabilno. Ispod sloja peska došli smo do gline i shvatili da je ona konzervirala drvenu konstrukciju, za koju smo prvo pomislili da je čamac. Prvi zraci sunca otkrili su nam obrise broda - ispričao nam je dr Nemanja Mrđić iz viminacijumskog tima dok smo tragali za ostacima flote hodajući opasnom liticom. Na sve strane su provirivali delovi konstrukcija. Negde pramac, negde rebra trupa, negde daske. Sa visine se u dnu kopa dobro video krš drvenih konstrukcija koje je iz litice iščupao bager. Ovo je neverovatno, kao da je cela flota bila usidrena i onda odjednom propala u mulj gde je konzervirana. Vide se ostaci različitih plovila. Neka liče na ostatke rimskih ratnih rečnih brodova, ali ima i dosta monoksila, čamaca izdubljenih u deblu, koje Rimljani nisu koristili. U stvari, pre nekoliko dana smo 500 metara od sadašnjeg lokaliteta prvo pronašli prvi monoksil, ali na još većoj dubini. Da bismo mogli da pretpostavimo šta se ovde desilo, moramo da sačekamo procenu starosti materijala - kaže dr Mrđić. Ono što dodatno zbunjuje arheologe je što kraj ostataka plovila nema nijednog pokretnog nalaza, predmeta koji su koristili lađari, koji bi ukazao ko ih je koristio. - Raspored monoksila i brodova podseća na poredak ratnog desanta, ali za sada nismo našli tragove koji ukazuju na borbe ili paljevine. Jednostavno, kao da je sve odjednom propalo u mulj. Iskopavanja su složena, jer je podloga pesak rečnog dna koji se odronjava i neophodno je da se istraživanje celog prostora obavi što brže. Zato radimo bez prekida, bez obzira na umor. Jednostavno, reč je velikom otkriću koje ne sme da se ostavi nerazjašnjeno - kaže dr Mrđić. Arheološki lokalitet Viminacijum, čije je istraživanje počelo zbog ostataka rimske prestonice provincije Gornje Mezije, još jednom je iznenadilo stručnjake. Posle pronalaska ostataka mamuta i tajanstvenih magijskih zlatnih svitaka na aramejskom jeziku, kojim je govorio Hrist, sada je na svetlo dana izronila i cela avetinjska flota. - Očigledno je da smo tek na pragu velikih otkrića. Koliko god se trudio da budem racionalan, ne mogu da se otmem utisku da je oblast Viminacijuma iz nekog neobjašnjivog razloga ostala sačuvana kao vremenska kapsula u kojoj se nalaze odgovori koji će odgonetnuti istoriju našeg prostora - kaže dr Miomir Korać. DUNAVSKA TRADICIJA ODLIČNO očuvano korito velikog broda stručnjacima daje mnogo informacija. - Brod je konstruisan na isti način kako su pravljena slična dunavska plovila do naših vremena. Za trup su korišćene daske spojene metalnim klanfama. Ivice su im na spoju bile zakošene, da bi u nastali žleb bio uguran materijal koji bi nabrekao u vodi i savršeno zaptivao. Poslaćemo zaptivku sa drevnog broda na analizu, da utvrdimo da li je reč o zamašćenoj kudelji ili možda o hrastovoj mahovini, koja se u našem Podunavlju tradicionalno koristila u tu svrhu - ispričao nam je arheolog Ilija Danković. TIM ARHEOLOGA U BLATU I PRAŠINI TIM arheologa koji neumorno radi na otkrivanju misteriozne flote i u blatu i u prašini, na opasnoj litici, čine vrhunski stručnjaci: dr Bebina Milovanović, dr Nemanja Mrđić, dr Ivan Bogdanović, Mladen Jovanović, doktorandi Ilija Danković i Ljubomir Jevtović, Goran Stojić. Viminacijska flota izronila iz ugljenokopa: Senzacionalno otkriće kod Kostolca (Foto/Video) | Reportaže | Novosti.rs WWW.NOVOSTI.RS Tragom najnovijeg senzacionalnog otkrića duboko u tlu brda: Najveća misterija je iz kog vremena potiču brodovi, hermetički sačuvani glinom i muljem. Arheologe dodatno zbunjuje što kraj...
  8. Pošto smo imali temu šta čovečice(žene) žele/im se svidja/vole, da vidimo i šta ne žele, šta im je odbojno kod muških? ?? Naravno iščekujem i kontra temu... da ne rušimo tradiciju ... ?
  9. Kako Tango Six saznaje jutros se oko 8 časova u reonu aerodroma „Ečka“ na Zrenjaninu dogodio udes aviona Zlin 526F. Vlasnik aviona i pilot Vladimir Bulat poginuo je prilikom pada letelice u kojoj je bio sam. Direktor Centra za istraživanje nesreća u saobraćaju Nebojša Petrović potvrdio je za N1 da pilot nije preživeo: – (…) tom prilikom došlo je do smrtnih posledica po pilota. Pilot je očigledno izgubio kontrolu tokom leta iznad aerodroma i došlo je do pada letelice. – izjavio je Petrović. Kako Tango Six saznaje od očevidaca sa lica mesta avion se zario u zemlju i od njega je prepoznatljiv samo rep. Kako takođe saznajemo u pitanju je bila akro-zona (izvođenje akrobatskog leta) u reonu aerodroma. Pink je prvi objavio fotografije uništenog Zlina sa lica mesta – fotografije pogledajte ovde. Večernje novosti su prve objavile navodnu fotografiju sa lica mesta koja nije fotografija jutrošnje nesreće već ranije nesreće dvomotornog aviona. U letelici se nalazio njen vlasnik, pilot Vladimir Bulat, predsednik aero-kluba „Falcons“ i direktor aerodroma „Ečka“, rođen 1972. godine. Bulat je bio jedan od trenutno najiskusnijih akrobatskih pilota i instruktora akrobatskog letenja u Srbiji budući da je u vlasništvu imao akrobatski avion u kojem je danas poginuo. Petar VOJINOVIĆ
  10. Zna li neko adresu manastrira Svete Trojice kod Ljubovije?
  11. U poslednjih 20 godina na Islandu je drastično smanjeno konzumiranje alkohola, droga i pušenja. 20 godina ranije, Island je bio jedna od najproblematičnijih država u Evropi po ovim pitanjima, pre uvođenja sistemskih mera brige o mladima. Procenat petnaestogodišnjaka i šesnaestogodišnjaka sa Islanda koji su prethodni mesec bili pijani 1998. g. je bio 42%, a 2016. g. taj procenat je iznosio samo 5%. Procenat mladih koji su u istom periodu koristili marihuanu je opao sa 17% na 7%. U slučaju pušenja, u istom periodu konzumiranje cigareta je opalo je sa 23% na samo 3%. Manje ili veće korišćenje alkohola, droga i pušenja je u vezi sa našim odnosom prema stresu – kako se nosimo sa stresnim situacijama Američki profesor psihologije Harvey Milkman je početkom devedesetih godina u svojoj doktorskoj disertaciji na osnovu istraživanja došao do zaključka da zavisnici od heroina i amfetamina koriste ove supstace da bi na različite načine pokušali da se izbore sa stresom. Načini borbe sa stresom kod mladih praktično predstavljaju „ulaznicu“ u različite vrste zavisnosti, uključujući i zavisnost od pušenja, droga i alkohola. U poslednje vreme mladi postaju zavisni od kompjutera, interneta, mobilnih telefona… Nakon objavljivanja pomenute doktorske disertacije, profesora Milkmana je angažovao Nacionalni institut za bolesti zavisnosti od droga u SAD, da kao jedan od istraživača pomogne u sistemskom rešavanju problema zavisnosti dobijanjem odgovora na sledeća pitanja: Zašto mladi počinju sa upotrebom droga? Zašto nastavljaju da da ih koriste? Kada mladi dolaze do stadijuma da postaju zavisni od droga? Kada prestaju da koriste droge? Kada se ponovo vraćaju drogama? Rezultati ovog istraživanja doveli su do državnog granta od preko milion $US u 1992. g., finasiranjem projekta „Samo-otkrivanje“, koji je za osnovu imao potencijalno rešenje problema zavisnosti: Istraživanje je pokazalo da razlozi za nastavak korišćenja supstanci koje vode u zavisnost imaju veze sa hemijskim promenama u mozgu koji generišu ove supstance. Zavisnost se razvija upravo željom za ponavljam tih promena u mozgu. Ideja za projekat „Samo-otkrivanje“ je bila – kako prirodnim putem da mladi proizvedu pozitivne promene u mozgu (bez korišćenja stimulansa), i kako oko ove ideje stvoriti društveni pokret. Kreirani program lečenja je bio namenjen mladima koji ispoljavaju različite vrste zavisnosti. Aktivnost po izboru (ne dosada) i učenje veština življenja – donose promene u životu Mladima koji su pristupali programu nije rečeno da se radi o vrsti lečenja od zavisnosti, već je predstavljen kao program edukacije gde mladi mogu da nauče ono što ih interesuje – muzika, ples. umetnost… Ideja je bila da se različitim vrstama aktivnosti kod mladih produkuju pozitivne promene hemije u mozgu, kao zdrava alternativa stimulisanim promenama koje podstiču zavisnost. Paraleleno sa ovim programom edukacije, mladi su išli na treninge iz oblasti usvajanja pozitivnih životnih veština, sa fokusom na unapređenje načina razmišljanja mladih o sebi i svom životu, kao i o načinima unapređenja odnosa sa drugim osobama. 1991. g. na osnovu rezultata svog istraživanja profesor Milkman je bio pozvan na Island da podeli svoja saznanja i ideje iz ove oblasti. U gradu Tindar je bio angažovan kao konsultant u centru za lečenje zavisnosti adolescenata, sa idejom da pomogne u kreiranju programa koji će omogućiti deci da rade nešto drugo, u odnosu na aktivnosti koje ih dovode i zadržavaju u zavisnosti od droga. Kako zaustaviti decu da puše, da piju i da se drogiraju? Inga Dóra Sigfúsdóttir, istraživač sa Univerziteta na Islandu je saznala za aktivnosti profesora Milkmana, i započela je revoluciju na Islandu postavljanjem ključnog pitanja: Kako zaustaviti decu da puše, da piju i da se drogiraju? Na osnovu njene inicijative, 1992., 1995. i 1997. g. urađena su istraživanja odnosa mladih (14-16 godina) prema alkoholu, drogama i pušenjem – što je pokazalo prethodno pomenute tadašnje alarmantne podatke o ponašanju tinejdžera, ali je pokazalo i još nekoliko faktora koji razdvajaju decu koja su postala zavisna od onih koja nisu: Učešće u organizovanim aktivnostima, naročito sportskim – 3 do 4 puta nedeljno. Ukupno vreme provedeno s roditeljima. Osećaj učenika da se o njima vodi računa u školama. Ne ostajanje van kuće u kasnim večernjim satima. U to vreme i na Islandu i u SAD bilo je aktuelnih programa edukacije iz oblasti sprečavanja bolesti zavisnosti za mlade, ali se ispostavilo da ti programi nemaju efekta. Inga i profesor Milkman su hteli da pokušaju da pokrenu program, ali sa drugačijim pristupom… Gradonačelnik Rejkjavika se zainteresovao za ceo projekat, i lobiranjem je doprineo kreiranju Nacionalnog plana za poboljšanje života mladih, pod nazivom „Omladina na Islandu“. Nacionalni plan je kreiran na osnovu podataka iz pomenutog istraživanja i rezultata rada profesora Milkmana. Kako je Island uspeo sistemski da poboljša život omladine u poslednjih 20 godina? Fokus na rešavanje pravih, ne sporednih pitanja Nakon donošenja nacionalnog plana krenulo se u njegovu implementaciju. Karakteristike ovog plana su sledeće: Nacionalni plan nije vodila Država, već je upravljanje programima prosleđeno gradovima i naseljima (decentralizacija upravljanja). Veoma brzo su promenjeni određeni Zakoni. Postalo je nelegalno kupovati cigarete ispod 18 godina, i alkohol ispod 20 godina. Zakonom je zabranjen boravak dece između 13 i 16 godina napolju zimi do 22:00 sata i leti posle ponoći. Veza između roditelja i škola je zakonski osnažena kreiranjem organizacija roditelja u svakoj školi. Država je značajno povećala finasiranje različtih vrsta rekreativnih aktivnosti, sa ciljem kreiranja organizovanog pristupa pozitivnim aktivnostima dece, umesto ulaska u različite vrste zavisnosti. Ova finansiranja uključuju i pomoć siromašnima koji dobijaju posebna sredstva za finasiranje aktivnosti dece. Nacionalna organizacija roditelja „Kuća i škola“ decentralizovano vodi brigu o samim roditeljima dece – kreiranjem i sprovođenjem edukativnih programa za roditelje, i potpisivanjem različitih vrsta ugovora sa roditeljima koji imaju za cilj osnaživanje veze između roditelja i dece. Fokus ovih programa jeste osnaživanje autoriteta roditelja kod dece. Kao rezultat ovog programa, u periodu od 1997. g. i 2012. godine, u uzrastu dece od 15 i 16 godina procenat dece koja često ili skoro uvek provode vikende sa roditeljima se duplirao – sa 23% 1997. na 46% 2012. g. Procenat dece iz ove starosne grupe koja provode svoje vreme na sportskim aktivnostima bar 4 puta nedeljno se povećao sa 24% 1997. na 42% 2012. g. Ovaj primer uvođenja sistemske prevencije u obrazovanje mladih pokazije da kada se smisleno povećaju faktori zaštite mladih (uz efikasnu edukaciju roditelja), faktori rizika povećanja bolesti zavisnosti kod mladih se smanjuju. Napomena: Kreirano na osnovu teksta „Iceland knows how to stop teen substance abuse but the rest of the world isn’t listening„. Dodatno pročitati „Iceland Succeeds at Reversing Teenage Substance Abuse The U.S. Should Follow Suit„.
  12. Feng Wang, direktor kineske kompanije Šangdong Linglong leteo je juče u Galebu G-2A Aerokluba „Galeb“. Ovo zadovoljstvo koštaće ga skoro 800 miliona evra u naredne dve godine. U pitanju je, najverovatnije, najskuplji let u istoriji srpske generalne avijacije. Ne, nije u pitanju prvoaprilska šala. Gospodin Feng gotovo sigurno ne bi mogao da leti nešto slično u Kini. Ne toliko zbog činjenice da je u pitanju oldtimer, već zbog toga što u Kini generalna avijacija gotovo da ne postoji. Investiranjem u Srbiju neplanirano je dobio i možda najuzbudljiviji bonus. Aeroklub „Zrenjanin“ i aerodrom Ečka za dve godine biće prve komšije najvećoj grinfild investiciji koja je ikad stigla u Srbiju. Iznos investicije domaći mediji procenjuju na 800 miliona evra. Kompanija Šangdong Lingdong od države je dobila 96 hektara zemljišta na kojem će, u okviru Slobodne zone Zrenjanin, podići fabriku površine 500.000 kvadratnih metara u kojoj će proizvoditi automobilske gume. „Kineska invazija“ na Zrenjanin, prema najavama državnih službenika, obuhvatiće i izgradnju auto-puta „punog profila“ do Beograda. Buduće komšije oduševljeno iskusili opcije za buduće tim bildinge na aerodromu / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Pre nego što i Cesna postane kineska, jedan Insta momenat / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Prve komšije buduće fabrike biće korisnici aerodroma Ečka. Od skora pod novom upravom, Aeroklub „Zrenjanin“ planira da iz korena revitalizuje jedan od najaktivnijih „manjih“ aerodroma u državi. Ne znajući šta se planira već više od dve godine na njivi pored, vest da će uskoro biti komšije kompaniji koja je prošle godine „obrnula“ oko 2 milijarde dolara, inspirisala je letače na aerodromu Ečka. Upoznavanje komšija Do upoznavanja sa ljudima koji će zauvek promeniti izgled prilazne ravni u pravcu piste 15 došlo je na inicijativu prvog čoveka Aerokluba „Zrenjanin“ Vladimira Bulata. Dan nakon velike državne manifestacije polaganja kamena temeljca za novu fabriku, radnici, inostrani dobavljači i menadžment Linglonga pozvan je da na par sati poseti Ečku. Savršeno vreme, egzotična stajanka i pomoć prijatelja doprineli su da oko 400 gostiju doživi nešto čemu se nisu nadali. Nedeljna proba kapaciteta aerodorma Ečka pred pravi aero-miting? / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Priređen je mini aero-miting generalne avijacije, koju, kako sam napomenuo na početku, prosečan Kinez retko kad može iskusiti. Možemo zamisliti onda kako je kada se na uobičajeno prisustvo klipnih jednomotornih i dvomotornih letelica dodaju i dva mlazna, nekadašnja vojna, aviona. Letela su oba srpska Galeba G-2A (Aerokluba „Zrenjanin“ i Aerokluba „Galeb), Zlin 526F. Hepeningu je pomogao i Prince Aviation sa svoje tri Cesne 172 i dvomotornim Pajperom. Nekad zaboravimo koliko interesantna civilna raznovrsnost leti iznad Srbije / Foto: Petar Vojinović Gosti su se oduševljeno slikali u letelicama na stajanci i u hangaru, a događaj je počeo interesantnim iznenađenjenjem – skokom padobranca koji je za sobom vukao zastavu sa logom kompanije Linglong. Detalji Domaćini su se pobrinuli da se gosti iz Kine osete posebnim. G-2 racer YU-YAB (ako bi tako mogli da krstimo Galeba bez tip tankova) dobio je interesantan, privremeni, „nose art“. U pitanju je trkački broj 88. Broj 8 se u kineskoj kulturi smatra srećnim brojem. Dve muve jednim udarcem. Lep detalj za Kineze i slobodan trkački broj za Nevadu / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Drugi detalj bio je poklon za direktora Linglonga – posebno izrađena „Fajerka“ sa njegovim name tagom. Sledeće je bilo pitanje za gospodina Wanga: da li želi da se provoza Galebom? Prihvatio je bez razmišljanja i ubrzo poleteo sa Vladimirom Bulatom u akro-zonu iznad aerodroma. Za nezaboravan utisak strancima iz Srbije zovite avijaciju / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Direktor Linglonga u svojoj novoj jakni / Foto: Petar Vojinović, Tango Six Cimanje Dugoročni cilj Aerokluba „Zrenjanin“, kako su rekli za Tango Six, je da se ukine praksa nekadašnjeg funkcionisanja i da se komercijalizuje upravljanje aerodromom Ečka kako bi se na održiviji način revitalizovale njegove aktivnosti. Novo rukovodstvo planira dodatna ulaganja u razvoj aerodroma a nadaju se da će uskoro sa Galebom učestvovati i na Rino er rejsu (Reno Air Race) u Americi. Svi ambiciozni, pa i preterano ambiciozni ciljevi kao što je Rino, počinju, naradoski rečeno, „cimanjem“. Velikim materijalnim ulaganjem pre izgleda da se bilo šta od uloženog povrati. Inoviranjm, kvalitetom i pažnjom o detaljima. Jučerašnja akcija zrenjaninaca savršen je primer kako svaka livada (sada su svi zvanično „aerodromi“) može preživeti. Ključ je u identifikovanju bliskih, gravitirajućih privrednika i kompanija. Njihovo privlačenje i animiranje može početi, na primer, na način koji definiše život na livadi – pozivom na letenje na lep nedeljni dan. Država ne zna da generalna avijacija postoji. Sve i da zna, u 21. veku više nema mesta za „država duradi nešto“ princip. Mala avijacija ne postoji i ne leti na entuzijazmu, ljubavi i tradiciji već jedino i isključivo uz pomoć para. Prepišite ovo što rade u Zrenjaninu, u pitanju je verovatno jedini recept za budućnost. Petar VOJINOVIĆ
  13. Danas se navršava tačno godinu dana od kako se vojni avion Super galeb G-4 srušiona području sela Slatina kod Šapca tokom izvođenjа redovne borbene letаčke obuke. U udesu su tada stradala dva pilota – potpukovnik Nenad Ćulibrk iz Komande RV i PVO i kapetan Dejan Pandurović iz 252. školsko-trenažne avijacijske eskadrile 204. vazduhoplovne brigade. Nakon udesa, prijatelji i kolege pokojnih pilota osnovali su „Fondaciju Dejan Pandurović“ uz saglasnost porodice Pandurović. Kako navode u svom osnivačkom aktu, fondacija definiše nekoliko ciljeva: – Negovanje sećanja na lik i delo pilota kapetana avijacije Vojske Srbije Dejana Pandurovića; – Pružanje pomoći i podrške članovima njegove uže i šire porodice i članovima porodica poginulih ili teško povređenih pilota, letača i ostalih pripadnika Vojske Srbije u vazduhoplovnim i drugim nesrećama, u skladu sa mogućnostima; – Podizanje nivoa bezbednosne kulture u svim segmentima sistema bezbednosti letenja, kao i promocija prediktivnih i proaktivnih mera za unapređenje bezbednosti letenja u srpskom vazduhoplovstvu; – Ostvarivanje saradnje sa obrazovnim institucijama u zemlji i inostranstvu na svim nivoima obrazovanja; – Promovisanje pozitivnih vrednosti i sportskog duha kod dece i omladine; – Promovisanje amaterskog sporta; – Ostvarivanje saradnje sa drugim organima i organizacijama u zemlji i inostranstvu sličnog interesovanja kao Fondacija. Fondacija će raditi na unapređenju svesti o bezbednosti letenja u srpskom vazduhoplovstvu / Foto: Fondacija „Dejan Pandurović“ Takođe, oni ističu i nekoliko različitih aktivnosti kroz koje fondacija planira da ostvaruje svoje ciljeve: – Prikupljanjem donacija, novčanih i drugih sredstava; – Obeležavanjem godišnjice od vazduhoplovnog udesa pilota kapetana avijacije Vojske Srbije Dejana Pandurovića na prikladan način u skladu sa odlukom Upravnog odbora; – Organizacijom aktivnosti “Memorijal Dejan Pandurović “; – Organizacijom seminara iz oblasti bezbednosti letenja; – Objavljivanjem knjiga i drugih publikacija sa temama koje se odnose na negovanje tradicije srpskog vazduhoplovstva, u skladu sa pozitivnim vrednostima koje promoviše Fondacija; – Saradnjom sa naučnim institucijama, univerzitetima i školama u zemlji i inostranstvu; – Saradnjom sa stručnim udruženjima i drugim organizacijama u zemlji i inostranstvu koje se bave sličnom delatnošću kao Fondacija. Potpukovnik Nenаd Đure Ćulibrk rođen je 30. avgusta 1968. godine u Virovitici. Obаvljаo je dužnost referentа u Odseku zа vаzduhoplovnu podršku Odeljenjа zа operаtivne poslove Komаnde RV i PVO. Nа službi u Vojsci Srbije je od 20. jula 1991.godine. Tokom vojničke kаrijere obаvljаo je niz dužnosti i više putа je nаgrаđivаn i pohvаljivаn. Potpukovnik Ćulibrk bio je nаstаvnik i instruktor letenjа, nosilаc je Zlаtnog letаčkog znаkа. Ćulibrk je bio oženjen i imа dvoje dece, saopštilo je Ministarstvo odbrane. Dejan Pandurović, kapetan avijacije srpskog ratnog vazduhoplovstva, rođen je 15. aprila 1978. godine u Vrbasu. Septembra 1993. godine upisuje Vojnu gimnaziju u Beogradu koju uspešno pohađa kao učenik 5. vazduhoplovnog odeljenja 23. klase. Nakon selektivnog letenja na avionu Utva 75 1997. godine, postaje student 54. klase Vojne akademije u Beogradu na smeru avijacija. Kao diplomirani oficir, usmerenja – pilot aviona, 2001. godine stupa na prvu dužnost u 239. lbae u Podgorici. Nakon završenog kursa nastavnika letenja prekomandovan je na aerodrom Kovin u 251. lbae gde školuje mnoge generacije mlađih pilota. U „Kurjacima sa Ušća“ dobija zvanje starijeg nastavnika letenja na avionu Super Galeb G-4. Poznato je i da se Pandurović jednom katapultirao – u padu vojnog aviona 24. oktobra 2000. godine. Tada je bio kadet na obuci i leteo je sa majorom Asimom Pandžićem u naselju Rakića Kuće kod Podgorice, kada je Super Galebu G4 otkazao motor.
  14. Antonov 2 firme „STS Avijacija“ bazirane na Lisičjem Jarku juče je imao vanaerodromsko sletanje kod sela Novo Lanište blizu Jagodine, javio je prvi Telegraf. Kako Tango Six saznaje i kako se jasno vidi na fotografiji koja je objavljena na Fejsbuk stranici jagodinskog portala „Infocentrala“ u pitanju je An-2 YU-BRK. „STS Avijacija“ registrovani je operater, odnosno pružalac komercijalnih usluga iz vazduha od kojih im je avio-tretiranje primarna aktivnost.
  15. Vrlo interesantno i zanimljivo! Makar meni!
  16. U poslednjih 20 godina na Islandu je drastično smanjeno konzumiranje alkohola, droga i cigareta kod mladih, nakon što su uvedene sistemske mere brige. U anketama iz 1998. čak 42 odsto 15-godišnjaka i 16-godišnjaka iz ove zemlje odgovorilo je da u prethodnog meseca bar jednom bili pijani. Koliko su delotvorne bile mere vlade najbolje pokazuje činjenica da je u 2016. taj procenat spao na samo 5 odsto. Broj korisnika marihuane ovog uzrasta smanjio se sa 17 na 7 odsto, a broj pušača sa 23 na samo 3. Kako im je to uspelo? Sve je počelo kad je Inga Dora Sigfusdotir, istraživač sa Univerziteta na Islandu, saznala za aktivnosti američkog profesora psihologije Harvija Milkmana. Milkman je, naime, početkom devedesetih u svojoj doktorskoj disertaciji došao do zaključka da je odavanje porocima kod mladih posledica pokušaja da se izbore sa stresom. Nakon objavljivanja pomenute doktorske disertacije, profesora je angažovao Nacionalni institut za bolesti zavisnosti od droga u SAD, da kao jedan od istraživača pomogne u sistemskom rešavanju problema zavisnosti dobijanjem odgovora na sledeća pitanja: Zašto mladi počinju sa upotrebom droga? Zašto nastavljaju da da ih koriste? Kada mladi dolaze do stadijuma da postaju zavisni od droga? Kada prestaju da koriste droge? Kada se ponovo vraćaju drogama?
  17. Biskup Jasmin Milić govori o tome je li Crkva tamo gdje su dvoje ili troje?
  18. Neko reaguje na prvi znak nezadovoljstva, a neko čeka da „dotakne dno” pre nego što prizna sebi da je potrebno nešto menjati. (Фото Пиксабеј) Kako promeniti stvari kojima smo nezadovoljni? Da li je proleće koje je stiglo idealno doba godine za promene koje već dugo planiramo da izvedemo u svom životu? Odgovore na ova pitanja daje Jovana Trbojević, psiholog i psihoterapeut, koja podseća da „iako stalno pričamo o promeni, često nam nedostaje inicijative da je zaista i sprovedemo”. Jovana Trbojević (Foto Lična arhiva) – Teoretišemo o promeni... Zamišljamo je... Na taj način ubeđujemo sebe da smo stvari i pokrenuli, jer, ako razmišljamo o promeni to je kao da smo načinili i korak ka njoj. Ipak, da bismo nešto mogli da promenimo u svom životu, prvi korak je prihvatanje svoje odgovornosti za ono čime nismo zadovoljni. Tek tada ćemo moći da se pokrenemo i nastavimo put u pravcu u kojem želimo– objašnjava naša sagovornica. Istina je da sa prolećnim danima počinjemo da se budimo i uviđamo da postoji nešto što možemo u svom životu da uradimo drugačije. 1. Kada nešto treba da menjamo? Tačka „pucanja” je za svaku osobu drugačija. Neko reaguje na prvi znak nezadovoljstva, a neko čeka da „dotakne dno” pre nego što prizna sebi da je potrebno nešto menjati. Uglavnom nam telo da onaj najglasniji signal da treba zastati i proceniti gde se nalazimo i zašto nam se iznova dešavaju neke situacije i reakcije na njih. Psihosomatske bolesti nas odvedu kod lekara koji u većini slučajeva preporuči promenu načina života i ishrane, ali i potrebu da promenimo način razmišljanja. Kada telo zakaže, tada smo spremniji da radimo na sebi. Strah nam bude glavni motivator. Samo, problem kod ove vrste motivacije za promenu jeste što je kratkog daha. Čim se telo oporavi, osnova koja je ležala iza oslabljenog tela se zaboravi i nastavi se po starom. Utopijski gledano, vreme za promenu je kada osetimo prve znake nezadovoljstva koje nije rezultat jednog neuspeha ili problema, već predstavlja ustaljeni mehanizam po kojem obrađujemo životne situacije i sami sebe. Prepoznavanjem šablona po kojem delujemo i živimo, otvaramo put promeni. 2. Da li više energije i mentalne snage iziskuje promena ili pristajanje na nepromenljivost– održavanje „status kvo” situacije? Iako većina klijenata pravilno zaključuje da je rad na sebi izuzetno zahtevan i naporan „status kvo” zapravo crpi više energije. Promena boli, ali bez te vrste bola ne možemo napredovati. Ali, to je prijatan bol jer vodi ka većem zadovoljstvu, ka ispunjenijem životu i prihvatanju samog sebe. Stajanje u mestu zapravo više troši čoveka nego kretanje. To je kao varenje hrane: ako se ne krećemo, slabije varimo i imamo osećaj težine u telu. Isto je i sa mentalnim „varenjem”. Ako ne radimo na proradi osećanja, konflikta, onda nećemo biti u mogućnosti da ih svarimo, imaćemo težinu koju ne možemo da rešimo „ranisanom“. 3. Da li kada odlučimo da nešto menjamo to radimo postepeno, polako ili radikalno – šta savetujete kao psiholog? Postoji jedan ustaljeni oblik promene koji većina nas koristi kada osetimo da smo udarili u zid i gubimo kontrolu nad svojim životom, a nismo spremni da to proradimo na psihološkom planu. Menjaju se frizura, okruženje, boja sobe, odeće... Menjamo neki spoljašnji deo sebe, jer se plašimo rada iznutra. To su privremena, brza rešenja, vremenski efikasna, ali dugotrajno nekorisna. Tempo promene može biti drastičan ili postepen i zavisi od situacije, osobe, kapaciteta, sistema podrške. Bitno je da psiholog promenu „proradi“ sa klijentom, pruži mu podršku u primeni, osnaži ga i pripremi za posledice koje će promena izazvati u njemu, ali i odnosima koje ima. 4. Koje su najčešće pogreške u promenama: da li kada krenemo, pa se vratimo „na staro” ili kada „guramo” u promenu iako vidimo da ne idemo u pravom smeru? Oscilacije u sprovođenju promene postoje, jer ako smo 30 godina funkcionisali na jedan način, teško je preko noći primeniti drugi sistem razmišljanja i ponašanja. Potrebno je vreme da uvide usvojimo i osetimo kao svoje. Ne postoji trenutak gde možemo reći da smo se u potpunosti promenili, da smo savršena verzija sebe. Naša osećanja i reakcije na ljude uvek će biti na testu. Nekad imamo više kapaciteta da se izborimo sa izazovima, nekad ne, ali to ne znači da smo se vratili na stari put, već jednostavno treba da se podsetimo da to možemo drugačije – da se setimo da postoji opcija i levo i desno. 5. Kada sam psihoterapeut savetuje da se promene ostave za neko drugo vreme? Postoje situacije kada se sa klijentom radi neka tema i dođe do zaključka da on nije trenutno spreman da tu situaciju obradi, da mu treba još vremena... To se onda stavlja „na policu” tema koje treba razraditi, ne potiskuje se i ne zaboravlja. Ljudi potraže pomoć jer imaju neki gorući problem, ali se tokom vremena ispostavi da postoje i drugi problemi sa kojim se valja suočiti. Nakon što se razreši goruća tema, klijent završi terapiju, ali se nakon nekog vremena vrati da proradi i drugu temu. 6. Kada su promene na poslu, u porodici, partnerskom odnosu neophodne? Kada uočimo da ponavljamo iste šablone u različitim odnosima, a koji dovode do toga da se osećamo neadekvatno, nezadovoljno, usamljeno. Kada osetimo da smo stalno „ranjeni” u odnosima. 7. Kako ćemo znati da li je promena bila uspešna ili nije? Promena zahteva pre svega prepoznavanje načina na koji smo ranije tumačili događaje, koji značaj i smisao smo im pridavali i kako je to doprinosilo da se osećamo nezadovoljno. Prepoznavanje omogućava da kada se nađemo u istoj situaciji reagujemo drugačije, osvestimo svoje stare strategije i iz svoje „kutije alata“ izvučemo neki novi. Tada se može reći da je promena bila uspešna. 8. U kom životnom dobu su promene lakše, a kada su teže? Da li je starijoj osobi, na primer, teže da se menja i da li samo zbog zrelih godina treba da odustane? Hronološki uzrast ne igra značajnu ulogu u promeni. U pitanju je, pre svega, unutrašnja zrelost. Postoje ljude koji u poznijim godinama lakše prihvataju promene nego mladi ljudi od kojih se očekuje da budu prilagodljivi nastupajući društvenim, a samim tim i ličnim promenama. Za svaku uzrasnu dob postoje određeni razvojni zadaci i krize koje moraju da prođu. To su životne prekretnice koje zahtevaju promene i razvoj. Njihova težina zavisi od spremnosti osobe da ih sprovede. Promena nije uzrasno uslovljena, samim tim, odustajanja od ličnog razvoja nema. 9. Da li postoji neka „skala težine” promena? Šta je najteže promeniti – sebe, partnera, roditelje, dete, posao, prijatelje, mesto prebivališta? Svaka promena je važna. Ne postoji mala promena, jer iskorak iz poznatog zahteva veliku hrabrost, zato se svaka promena hvali. Promene u vidu preseljenja, promene partnera i posla su promene u vidu bežanja ukoliko se ne proradi razlog zašto nešto nije funkcionisalo ranije. Jer, ako promenimo partnera, a da nismo proradili šta je to što nam je otežavalo odnos, uskočićemo u odnos koji će biti potpuno isti, samo će ime osobe biti drugačije. Promena ide iznutra, jer jedino što zaista možemo da promenimo jesmo mi sami. Ostalo je van naše kontrole. 10. Zašto se ljudi teško odlučuju za promene? Nepromenljivost daje određenu vrstu sigurnosti. Sistem koji godinama koristimo nam je poznat, reakcije su nam poznate, osećanja i očekivanja od ljudi su poznati. Samim tim, nismo izloženi riziku. U svom balonu nezadovoljstva mi znamo kako da živimo, ono što je van balona daje previše mogućnosti čiji ishodi su nepoznati. Promena nas izvodi iz zone sigurnosti, traži od nas da rukovodimo svojim životom, što je nekad zastrašujuće. Tada nam niko drugi, do nas samih, nije kriv što živimo na način koji nas ne ispunjava. http://www.politika.rs/sr/clanak/402117/Tacka-pucanja-kod-svakog-drugacija
  19. Heroj, kukavica ili samo srećnik, to je pitanje koje se i danas postavlja, kada se spomene ime bivšeg američkog pilota Skota O Grejdija koji je oboren 2. juna 1995. godine raketnim sistemom ” Kub” i koji je posle pada lovca F -16C na teren Republike Srpske, proveo šest dana skrivajući se od potere pre nego što su ga spasli pripadnici MEUSOC i AFSOC. Naime, krajem maja 1995. godine NATO avioni imali su zadatak da sprovedu odluku o zabrani letova (engl. Deny flight) na vazdušnom prostoru Bosne i Hercegovine, na osnovu ranije donete odluke Ujedinjenih nacija. Tokom sprovođenja misije oni su povremeno dejstvovali i po objektima i jedinicama Vojske Republike Srpske. Zbog toga je komandant Glavnog štaba VRS naredio komandantu V i PVO VRS da dejstvuje po avijaciji NATO. Snage srpske PVO već su bile duže vreme u zasedama na širem području Banja Luke i Bosanske krajine, gde su pratili povremene letove muslimanskih ili hrvatskih helikoptera, ali i motreći i na aktivnost vazdušnih snaga NATO na nebu BiH. Tokom operacije, NATO lovci F -16C leteli su na visini od 26.000 stopa. Lovci su patrolirali bez upotrebe uređaja za elektronsko ometanje AN/ALQ-131 nad područjem Bihać-Banja Luka-Bosanski Petrovac. Položaji srpskih protivvazdušnih jedinica su im bili poznati od ranije, tako da nisu očekivali značajnije probleme tokom misije. Međutim, u skladu sa naređenjem 1. Srednja samohodna baterija (SSRB) 155. raketne brigade PVO , sa raketnim sistemom KUB, bila je u zasedi na položajima između Sanskog Mosta i Ključa. NATO avioni nisu ulazili u zonu dejstva raketnih sistema ” kub”. Komanda V i PVO VRS organizovala je premeštanje jedne baterije KUB, južnije, u Bravsko Polje iznad koga su redovno leteli avioni NATO. Tokom noći između 29. i 30. maja, baterija je izvršila marš i posela vatreni položaj u rejonu sela Bravsko, opština Bosanski Petrovac, i tako napravila zasedu za dolazeće avione. Puna tri dana baterija je pratila letove avijacije NATO po podacima talasa obaveštavanja bez uključivanja zračenja sopstvenih radarskih sistema, sve do popodnevnih časova 2. maja. Tog popodneva dva američka lovca F-16C približili su se na 20 km od vatrenog položaja baterije. Par lovaca koji su tog popodneva 2.maja leteli činili su piloti: kapetan Skot V. O`Grejdi ( pozivno kodno ime Basher 56) i kapetan Robert G. Rajt (kodno ime Basher 57). O Grejdi i Rajt su delovali u sklopu 555. lovačke eskadrile 31. lovačkog puka, iz baze Aviano. Inače Grejdiju je to bio 47 put da leti u zonu borbenog delovanja. Tog dana od svih ostalih pripadnika 555. lovačke eskadrile 31. lovačkog puka bili su jedini za zadatku. Leteli su na visini od 26.000 stopa i nekoliko puta su nadleteli područje Bihać-Banja Luka-Bosanski Petrovac. Nisu pokazivali nervozu i bili su bezbriži. Sve se činilo da je to još jedan sasvim rutinski zadatak i da im se ništa ne može dogoditi jer su im bile poznate ranije pozicije raketnih sistema VRS koji su raspolagali sa baterijama SA-6. Međutim, ono što im je bilo nepoznato jeste da je u najvećoj tajnosti 1. Srednja samohodna baterija (SSRB) 155. raketne brigade PVO , sa raketnim sistemom KUB izvršila marš i posela vatreni položaj u rejonu sela Bravsko, opština Bosanski Petrovac. Posada baterije na sistemu ” kub” po primećivanju letelica odmah je uključila osmatrački, a po zahvatu vođe para i nišanski radar. U tom trenutku avioni su se udaljili iza planine Srnetica. Pošto gađanje nije bilo moguće zračenje je isključeno posle 3-4 sekunde. Isti par aviona se nakon petnaestak minuta ponovo približio zoni dejstva baterije. Posluga je u međuvremenu promenila frekvenciju nišanskog radara i kada je cilj bio udaljen 22 kilometra uključila je antenu osmatračkog radara. Na 20 kilometara otkriven je i drugi avion. Tada je uključen i nišanski radar. Zahvat je izvršen je na 18 km. Gađanje je izvršeno sa dve rakete. Prva je lansirana kada je cilj bio na 17 km od vatrenog položaja, a druga tri sekunde kasnije. Pogodak i uništenje cilja bilo je na daljini 15 km i visini 5,5 km. Posle eksplozije bojeve glave prve rakete cilj se prepolovio na dva dela, a druga raketa je pogodila jedan od delova aviona. Ostaci aviona su pali na dve lokacije udaljene oko 1,5 km u oblasti Vaganca. Pilot je uspeo da se katapultira i padobranom spusti na udaljenju oko 6 km od olupine aviona. Baterija je odmah isključila sredstva prešla u marševski poredak, udaljila se i maskirala. U toku noći je baterija je premeštena sa mesta gde se maskirala na novu lokaciju udaljenu oko 100 km od mesta delovanja. Nišanski radar je ukupno zračio 26 sekundi. O Grejdijeva agonija posle obranja F-16C Kapetan Bob Rajt koji je bio u drugom F-16C video je kako je eksplozija rakete presekla avion na dva dela i kako je kopkit u kome se nalazio O Grejdi neoštećen nestao u oblaku, dok je drugi deo letelice pretvoren u vatrenu loptu, ali dalje više ništa nije znao. Rajt je ustaljenom rutinom odmah markirao poziciju na kojoj je avion srušen i to javio bazi, ali nije bio siguran da li se Skot O Grejdi katapultirao iz pogođenog aviona. Međutim, O Grejdi prvo šokiran eksplozijom rakete i time da su nos letelice i kabina ostali u jednom komadu uspeo je da povuče ručicu katapultirajućeg sedišta ” tu lepu zlanu ručku” kako je kasnije izjavio. Iako ošamućen i opečenog vrata prilikom katapultiranja O Grejdi je uspeo da iskoči iz aviona i počne da se spusti. O Grejdi je padobranom preleteo put i uspeo da se prizemlji na slabo naseljenom terenu u rejonu prevoja Vaganac između Petrovačkog i Bravskog polja. Kako je on naveo u svom svedočenju prilikom prizemljenja uočio je neke ljude koji su mahnito jurili ka njemu. Jedino što mu je preostalo bilo je da paodbran baci u grmlje, a onda se on sam uvuče i namaže lice blatom, uši prekrije zelenim pilotskim rukavicama i umiri se skoro do mrtvila. Iako su vojnici VRS pretraživali čitav teren bez korišćenja službenih pasa, O Grejdija nisu uspeli da pronađu. Često su prolazili i na metar od O Grejdija, ali ga otkrili nisu. O Grejdi sa sobom nije poneo paket za preživljavanje, koji se nalazio uz pilotsko sedište koji je sadržavao: pribor za prvu pomoć, 8 paketića vode po 1,13 decilitara svaki, pištaljku, kompas, signalno ogledalo, crvene rakete za obeležavanje pozicije i baterije za radio. Poneo je samo ono što je imao u prsluku na sebi, a to je bio prenosni radio uređaj PRC -112, težine 0,8 kg koji je mogao da radi sedam sati bez prestanka, maskirne boje za lice, pištolj kalibra 9 mm, plastičnu mapu Bosne i Hercegovine dimenzija 915×1525 mm sa napisanim uputstvima za pronalaženje hrane u divljini. O Grejdi je uspeo odmah posle prvog dana odlučio da promeni položaj skrivanja. Noću je odlučio da se pomeri 3 kilometra dalje u šumi koja je bila gusta, sa dosta grmlja i stena što mu je omogućilo da se lakše sakrije i izbegne potere. U noj je O Grejdi proveo naredne dane krećući se u radijusu od dva kilometra od mesta pada. Kako je vreme bilo kišno sa veoma niskom oblačnošću O Grejdi nije uspeo da uspostavi nikakav kontakt sa američkim avionima, koji nisu leteli zbog loših meteo uslova nad tim područjem. Inače O Grejdi je zbog straha da bude demaskiran retko uključivao radio PRC -112, a kodni poziv Bašer -56 retko je emitovao pozove za pomoć. Zanimljivo je inače da američki avioni možda zbog lošeg vremena ili straha od srpske PVO nisu puno nadletali samu tačku gde je O Grejdi iskočio. Tek 6 dana od iskakanja 8. juna O Grejdijev glas prepoznao je kolega iz 555. eskadrile kapetan Tomas Henford. Prve reči su bile ” I m alive, help”. Da bi proverio zaista da se radi o O Grejdi, Henford ga je upitao nekoliko pitanja sa kojim je želeo da se uveri da li je to zaista on, jer se javilo pitanje verodostojnosti signala. Naime komanda eskadrile i Operativni centar u Napulju verovali su da je O Grejdi uhvaćen i da je u pitanju klopka. Henford ga je pitao gde je, kako i kada leteo u USAF. Posle dobijanja potvrdnih odgovora on je svojim F-16 nastavio na nadleće zonu gde se O Grejdi nalazio, ali je bio prinuđen da izvrši dopunu goriva i da se ponovo vrati i kruži oko pozicije gde se O Gredi nalazio. Kada su izvršene detaljne provere WMA (AW-533) iz Avijana poslala je odmah jedan F-18 sa kojim je upravljao kapetan Dejvid Elhart koji je u niskom brišućem leteo nadleteo mesto gde se oboreni pilot nalazio sa zadatkom da mu da informaciju da je otpočela akcija spasavanja. Odmah zatim na nebu se pojavio i drugi hornet kojim je upravljao kapetan Vilom Tomas koji se obratio O Grejdio njegovim nadimkom ” Zulu”. O Grejdi mu je dao odmah sve potrebne podatke i F-18 je odmah napustio markiranu zonu. Počinje akcija spasavanja O Grejdija Zadatak spasavanja O Grejdiju poverena je Marinskom korpusu a ne specijalnim timovima za izvlačenje, koji su bazirani na Siciliji. Pošto su prikupljene sve potrebne informacije, akcija spasavanja predata je MEUSOC. Pukovnik Martin Berndt, komandant 24. Marine Expeditionary Unit na nosaču helikoptera ” USS Kearsage” na Jadranu dao je naređenje za pokret. On je inače pre toga dobio direktno iz Vašingtona naređenje da se krene odmah u akciju spasavanja koristeći pri tome sve raspoložive jedinice. Na nosaču helikoptera ” USS Kearsage” tog istog 8. juna u tri časa ujutro po lokalnom vremenu data je uzbuna za 50 marinaca uključujući tu i 10 helikopterskih posada. Formirana je Udrana grupa 24th MEU koju su činila 2 borbena helikoptera AH-1W Super Cobra, 2 transportna helikoptera CH 53 Super Stalion, 2 aviona AV8B Harrier, kojima su pridodata i 2 aviona EA-6B Prowler i 2 aviona F-18 C/D Hornet koji su imali zadatak lovačke zaštite borbene grupe. Ovoj grupi pridodata su i dva F-111A namenjeni za elektronsko ometanje i dva A-10 Warthog. Za slučaj nužde sastavljen je identičan pomoćni sastav koji je stavljen u stanje pripravnosti. Cela operacija sastavljena je bila od 40 letelica kojima je upravljao AWACS koji je leteo nad Mađarskom. Kada se u vazduh podigao deo grupe TRAP sastavljena od dva helikoptera AH-1W Super Cobra i dva helikoptera CH-53 Super Stalion, koji su prvo kružili nad Jadranom čekajući dolazak ostalih članova grupe, koji su poletali sa nosača aviona, i iz baze Avijano. Kada se grupa prikupila AWACS je dao naređenje za pokret i aktiviranje akcije spasavanja O Grejdija. Borbena grupa prvo je nadletela ostrva i krenuli dalje u unutrašnjost srećni da ne moraju da lete noću. Najveći problem tokom leta bio je veliki broj bandera za struju i telefon, pa i dalekovodi koji su ometali niski let. Veliki problem predstavljala je i magla koja se pojavljivala u kotlinama ovog područja, takođe niska oblačnost je omogućila da borbena grupa leti u oblacima, pa time nije bilo ni delovanja srpske PVO. AWACS je borbenu grupo detaljno vodio od tačke do tačke. Kada su bili na 17 kilometara od mesta gde se O Grejdi nalazio dva borbena helikoptera AH-1W krenula su napred ispred dva CH -53 kako bi obezbedili spštanje borbene grupe. Za to vreme avioni F-18 Hornet, AV-8B, EF-111 i A-10 su nadeltali širu zonu i bili u pripravnosti da reaguju ako bude potrebno. Piloti helikoptera AH-1W kada su bili na 9 km od zone počeli su da pozivaju O Grejdija da se javi. Bili su presrećni kada su čuli odzivni glas ” bolt/ this is Basher 56″. Usledila su dva kratka pitanja i provera njegovih ličnih podataka. Na 5 km od zone ponovo su stupili u kontakt sa O Grejdijem. On ih je navio jer ih je čeo, ali nije video zbog magle i niske oblačnosti. Zbog toga su mu rekli da ispali crvenu signalnu raketu. Pošto su helikopteri bili iznad magle videli su crvenu raketu. Znali su gde se O Grejdi nalazi. Kobre su odmah obavestile o pronalasku pilote dva CH 53 koji su se usmerili ka lokaciji koja im je data. Kada su se našli tačno iznad zone gde se nalazio O Grejdi krenula je akcija spuštanja. Posle spuštanja koje je moglo biti katastrofalno za jedna helikopter koji je zakačio neku ogradu sa bodljikavom žicom iskočilo je 20 marinaca. Za to oba aviona AV8B su nadletali zonu sletanja. O Grejdi se iznenada pojavio istrčavši iz šume sa pištoljem u ruci, dotrčao do helikoptera i ukrcao se u njega. Odmah zatim u helikopter su se ukrcali marinci. Akcija od momenta sletanja do kurcavanja O Grejdija i poletanja trajala je osam i po minuta. Po ulasku u helikopter O Grejdi je predao svoj pištolj stavio kacigu na glavu, a zatim pod uticajem stresa popio flašu vode i pojeo četiri obroka piletine iz MRE ( Meal Ready to Eat). Za to vreme dežurni AWACS iznad Mađarske je naredio da borbena grupa skrene 230 stepeni i usmeri se ka Jadranu. Međutim tu svim problemima nije bio kraj. Umesto mirnog leta usledila je opasnost jer se magla digla na helikopteri koji su leteli na samo 300 stopa su se omgli videti. Početni deo puta prošao je bez incidenata, osim što su često kada su leteli na 50 stopa porali preskakati dalekovode. Međutim, njih je čekalo iznenađenje kada je izenanda pored jednog od helikoptera proleltela protivavionska raketa ispaljena iz lansera SA-7, koja se nije aktivirala, jer su helikopteri leteli na maloj visini. Tad je usledila puščana paljba iz svog raspoloživog oružja, pa i PVO topova kalibra 20 mm na borbenu grupu. Međutim vatra je bila kratkotrajna pošto su uspeli da prelete planisnki greben kada su ugledali malo jezero, a onda za par minuta već su bili na otvorenom moru. Helikopteri CH-53 supustili su se na noasač helikoptera poprilično izbušeni puščanom vatrom, ali neoštećeni, odmah do njih spustili su se AV-8B. Sa ovim činom operacija spasavanja pilota kapetana Skoto O Grejdija je završena. Gorka medijska pilula O Grejdi je sa nosača helikoptera prebačen u Avijano gde je dočekan kao heroj. Međutim sve lovorike slave upropastio je sam, jer je na jednoj od konferencija za novinare čak i zaplakao. Da stvar bude gore po njega, pred američkim medijima kroz suze je izjavio da on nije bio nikakav heroj, već preplašeni zec koji je pokušao samo da preživi. Ovu njegovu izjavu američki mediji dočekali su na nož čak su neki prizivali da se general Paton vrati iz mrtvih i išutira O Grejdija. Neki mediji su tvrdili da zvanična informacija o spasavanju nije istinita i puna nelogičnosti: Kako je oboren kod Mrkonjić Grada, a spasen kod Bosanskog Petrovca?, ako se krio u šumi kako je peške prešao neopažen destine kilometara?, kako je od silne patnje održavao kondiciju, ako je jeo bube i pio samo kišnicu?. Mediji su tvrdili da je neverovatno da američke snage nisu izvršile po srpskim PVO nijedno dejstvo, posebno po radarima tokom spasavanja koji su verovatno primetli takav intenzitet naleta. O Grejdija je primio po povratku u SAD lično tada američki predsednik Bil Klinton. Sam O Grejdi je posle nekoliko godina napustio američku vojsku, a o svom obaranju i akciji spasavanja napisao je čak dve knjige. Njegovo obaranje je čak ekranizovano filmom i dokumentarcem. Dok je O Grejdi ubirao pomalo gorku medijsku slavu, borbena posluga baterije koja je oborila prvi američki avion na Balkanu je ostala u senci anonimnosti, jer u opštem ludilu, ali i decenijama kasnije nikoga nije interesovala činjenica da su u našoj vojsci postojali veoma sposobni i uvežbani pojedinci i jedinice, školovani i obučavani za odbranu SFRJ koji su dokazali svoje sposobnosti protiv tada najmoćnije i najsposobnije vazduhoplovne sile!? Obaranje američkog aviona i pilota O Grejdija od strane raketnog sistema “KUB” imalo je snažan odraz na proceduru američkog vazduhoplovstva u vazdušnim operacijama koje su sledile. Avioni nisu ulazili u zonu dejstva bez podrške avijacije za neutralisanje PVO. Uvedeni su bili striktni donji limiti visine za letove nad srpskom teritorijom. Andrej MLAKAR https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2018/06/01/obaranje-skot-o-grejdija-kod-bosanskog-petrovca-da-li-je-pilot-f-16-heroj-kukavica-ili-samo-srecnik/
  20. Vojni avion “super galeb “srušio se kod Kovačice, u blizini Pančeva, nezvanično saznaje N1. U avionu su bili pilot i kopilot koji su se katapultirali, a jedan od njih je poginuo. Piloti su, rečeno je za N1, bili na redovnoj letačkoj obuci. "Bio sam kod kuće kada se začuo prestanak rada motora aviona i video da su se dva pilota katapultirala. Na licu mesta se može videti i krater", izjavio je D. B. iz Kovačice za "Blic". Hitan pomoć je na licu mesta, a sa VMA su upućeni helikopteri u pravcu Kovačice. http://rs.n1info.com/a378856/Vesti/Srusio-se-vojni-avion-kod-Kovacice.html
  21. Nesvakidašnji oglas jedne porodice‚ da žele besplatno da ustupe na korišćenje kuću i veliko imanje u Maloj Ivanči kod Sopota nekome ko bi ga obrađivao, privukao je veliku pažnju na društvenim mrežama. Prijave im stižu već nekoliko dana, a među njima ima i onih koje su ih ostavljale u čudu. Porodica Vukčević koja živi u Maloj Ivanči, selu u opštini Sopot, od centra Beograda udaljenom oko 30 kilometara, odlučila se da na društvenim mrežama oglasi "ponudu koja se ne odbija". "Na samo 30 kilometara od Beograda, u zaseoku sela Mala Ivanča, naša porodica daje na korišćenje tri hektara plodne zemlje, sa kućom (kupatilo, struja, voda, televizor, telefon), vajatom, štalom za stoku, kokošinjcem, košnicama... Na imanju se pored zemlje (jedan deo pripremljen za baštu) nalazi majdan, potok i bagremova šuma i dosta stabala oraha. Želimo da sarađujemo sa ok, pozitivnim, poštenim i normalnim ljudima koji vole prirodu i koji imaju želju da se bave organskom poljoprivredom. Jedini uslov je da od svega što se proizvede na imanju polovina pripada vlasnicima", naveo je stariji sin iz porodice Vukčević u objavi na Fejsbuku. Foto: Porodica Vukčević / RAS Srbija Kuća na oko 30 kilometara od Beograda potpuno je sređena za život U istom oglasu, on navodi i da porodica nudi i pomoć vlasnika novim stanarima. "Sa naše strane, možemo obezbediti plasman svih proizvoda sa farme, dolazak volontera koji bi pomagali u poljskim poslovima, dolazak organizovanih grupa ljubitelja prirode i organske hrane. Takođe možemo pomoći u formiranju zasada povrća, formiranju stada i slično, kao i obezbediti određene alate za rad. Imanje je okruženo šumom i zemlja nikada nije tretirana nikakvom hemijom. Ukoliko vam je želja da se bavite organskom proizvodnjom, volite prirodu i taj način života, a usput želite da obezbedite stalne i sigurne prihode, kontaktirajte nas... Dobrodošli su svi vredni ljudi, sa malom prednošću porodice, kao i stranaci (Rusi ili Evropljani)", dodaje se u Vukčevićevoj objavi. Foto: Porodica Vukčević / RAS Srbija Imanje je okruženo šumom, tu su i potok, majdan... "Blic" je kontaktirao mladića koji je postavio neobičnu objavu, a on nam je otkrio motive za ovakav oglas. - Ne želimo da prodamo zemlju jer smatramo da je to resurs budućnosti, a takođe nekoliko porodica, uglavnom naših prijatelja, želi da se snabdeva zdravom i proverenom organskom hranom, pa smo došli na ideju da oformimo organik klub. Sa druge strane, moji roditelji su u bašti na ovom imanju proizvodili mnogo šta, uglavnom za naše potrebe, a višak uglavnom delili i poklanjali ljudima. Kako su ušli u neke godine kada više ne mogu da rade, odlučili smo se da sve to podignemo na jedan ozbiljniji nivo, tako da tražimo partnere, ljude koji vole prirodu, organsku poljoprivredu, koji bi mogli da se ozbiljnije posvete svemu tome. Mi sa svoje strane finasiramo sve što je potrebno za proizvodnju, đubre, seme, alate, frezu, gorivo, finasiramo podizanje zasada i formiranje stada. Zauzvrat, sav višak proizvoda deli se pola-pola, što je uslov sa naše strane kao vlasnika i finasijera. Tako ljudi mogu da predvide svoja primanja i zavise od sebe i svog rada - objašnjava Vukčević. Foto: Porodica Vukčević / RAS Srbija Vajat u blizini porodične kuće Kome će ova porodica poveriti imanje, zavisi od više uslova, ali najbitnije je da ljudi budu pošteni i radni. Sa druge strane, pored ozbiljnih prijava, za ovih nekoliko dana stizale su im i pozivi koji su ih ostavljali u čudu. - Nećete verovati koliko ima negativnih ljudi u Srbiji i kakve sve pozive i ponude dobijamo. Javio nam se čovek koji želi da pobegne od žene sa ljubavnicom, pa mu treba kuća. Odmah je naglasio da ne može da radi, ali da može da pokosi malo ispred kuće. Neki imaju ideje da im ovo bude samo vikendica, pa su preispitivali i tu opciju, a neki traže fiksnu platu. Sva sreća pa ima i normalnih ljudi, koji razumeju ceo smisao ovoga, tako da se nadam da ćemo uskoro napraviti selekciju i naći prave ljude. Nadamo se da ćemo privući prave partnere koji su na drugom nivou svesti, pa neće sve ovo gledati samo kroz profit, već kao način života - zaključuje Vukčević. Ovaj mladić i njegov brat, kaže on, nisu u mogućnosti da se bave ovim poslom. Mlađi je sportista, a stariji vodi drugi porodični posao, dok su roditelji ostarili te ne mogu više da se bave poljoprivredom. Vukčevići na kraju ističu i da im je velika želja da ova ideja zaživi jer smatraju da je organska hrana i zdrav život budućnost Srbije. https://www.blic.rs/vesti/beograd/porodica-nudi-besplatno-kucu-i-imanje-kod-beograda-uz-jedan-uslov-ali-nisu-ocekivali/gbgs3vt
  22. Posle posrtanja i godina provedenih u zatvoru, ugostitelj iz Gradiške odlučio da pomaže nevoljnicima. Nišić svakodnevno nahrani ljude koji nemaju novac. Boro Nišić kraj svoje "Bijele lađe" BORO Nišić, tridesetpetogodišnji ugostitelj iz Gradiške, svojim pokretnm grilom, nazvanim "Bijela lađa", svakodnevno nahrani po nekoliko ljudi koji nemaju dovoljno novca da sebi obezbede ručak. Odlučio je da bude malo humaniji od drugih, jer je njegov dosadašnji životni put bio prepun iskušenja. Na vreme se, ipak, trgao, i, kako sam kaže, vratio među ljude. Posle malo manje od pet godina provedenih u banjalučkom zatvoru Tunjice, Boro se odlučio da krene novim putem. - Bio sam mlad i naivan, vezivao se za pogrešne ljude - priča Boro. - Provesti četiri godine i osam meseci sa one strane brave previše je, ali sam zato imao sasvim dovoljno vremena da o svemu razmislim, da uvidim greške i odbacim od sebe sve ono što ne valja. Mnogo sam knjiga pročitao za to vreme i doneo nepromenjivu odluku. Napustio sam bezbožni život i vratio se među ljude. Loše društvo i narkotike Boro je zamenio dobrim ljudima i običnim životnim radostima. Odlučio se da pokrene sopstveni posao. Znao je da je Gradiška, kao pogranično mesto, grad kroz koji svakodnevno prolaze hiljade ljudi, pa je pokretni gril osmislio kao jedinstvenu ideju u tom kraju. Ali brzo su se pojavila nova iskušenja. Prvih dana suočio se s nemalim brojem ljudi koji nemaju novca a gladni su. - Primetio sam da ljudi dođu i pitaju koliko koštaju ćevapi, pa se stidljivo okrenu - kaže Boro. - A ja ih vratim i ponudim im toplo jelo. Tako je to trajalo nekoliko dana, a onda sam odlučio da odštampam svojevrsnu poruku da niko ne treba da bude gladan. Bog mi je, dok sam bio na stranputici, pokazao pravi put, i shvatio sam da moram da reagujem. Ovaj humani ugostitelj objašnjava da, osim ljudi koji dođu da nešto pojedu a nemaju novca, postoje i dobri ljudi koji ostave bakšiš. - Znaju da će na taj način i oni pomoći gladnima - priča Boro, glava četvoročlane porodice. Ubrzo je otišao i korak dalje. Sedam godina mlađeg Aldina Kaurina iz Bosanske Krupe nahranio je, smestio u vlastitu kuću, obukao u pristojnu garderobu i zaposlio. Aldin je išao od nemila do nedraga, radio za dnevnicu, često bio i prevaren... Put sreće naveo ga je baš u Gradišku. Došao je do "Bijele lađe" i upoznao Boru. - Kada sam upoznao Aldina, zaprepastila me je njegova životna priča. Nesavesni roditelji odbacili su ga još kao bebu, a potom se snalazio po domovima. Došao je slučajno kod mene. Iznajmio sam mu jednu sobicu, dao nešto garderobe i našao mu posao u jednom privatnom preduzeću - kaže Boro. MIRNA SAVEST NAJVAŽNIJA BORO priznaje da je u svojoj glavi prepoznao ono glavno - greh i dobro delo. I kako kaže, nije greh imati novac, ali. Ako ga steknete na ljudski način i usput pomognete nevoljnicima, onda mirne savesti možete i da radite i da zarađujete. Očekuje da će "Bijelom lađom" konačno zaploviti u mirno more, među dobre i iskrene ljude. Prema prvim reakcijama gradiške javnosti, u jedra njegove lađe duva dobar vetar. Aldin Kaurin i Boro Nišić Aldin kaže da se oseća nestvarno i presrećno. Još ne može da veruje da su ga okružili plemeniti ljudi dobre volje: - Bio sam u beznađu, a sad mi se otvorio sasvim novi životni put. Radio sam za komad hleba po Hercegovini i Krajini, a onda sam došao ovde. Hvala Bori i njegovim prijateljima do neba. Boro veruje da će Aldin uspeti u životu. U šali kaže da će mu uskoro i ženu naći, kako bi postao "kompletan" čovek: - Aldin je celi svoj život bio gubitnik. Sada smo mu u ruke dali najjače karte, jer želimo da postane dobitnik. Već jeste, jer je dobio našu naklonost. http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:710200-Ko-je-gladan-a-nema-da-plati-kod-Bore-svrati
  23. Danijela

    Sledeća kontrola kod interneta

    Jakovljević o nadrilekarstvu: Dođu posle 15 god i kažu “rekao travar” Konvencionalna ili alternativna medicina, vera u stručnost lekara ili pribegavanje raznim alternativama, pomaganje ili odmaganje sebi. Kada se nađemo u najgorim situacijama, suočeni sa teškim bolestima, hvatamo se i za slamku zbog koje neretko i tonemo. Specijalista opšte hirurgije i pomoćnik direktora KBC "Dragiša Mišovića“ Moma Jakovljević je nedavno gostujući na jednoj televiziji privukao pažnju javnosti, ne samo onim o čemu je govorio već i reakcijom. Jakovljević je prekinuo gostovanje napustivši studio nakon uvreda "iscelitelja“ Alena Azarića. "Sada kada su se stvari malo slegle, ja to gledam ovako – oni time dižu rejting. Ja izlaženjem iz emisije ništa ne gubim, jednostavno nisu dostojni da sa njima nastavim diskusiju. Sam sebe sam iznenadio. Moja greška je bila što sam otišao, ali to se više neće ponoviti. Ipak, ispalo je dobro što se otvorila Pandorina kutija", priča Jakovljević za B92. Problem, kaže Jakovljević, nije u alternativnoj medicini, već u onima koji je predstavljaju. "Alternativna medicina je zvanično grana medicine, altrnativne su pomoćne metode. Ako imaš virus kijavicu... Čaj za ovo, čaj za ono... Ja protiv toga nemam ništa, ali ovaj čovek priča: 'Sve što ne mogu lekari, ja lečim' i to prolazi kod neukog naroda. Nije bitno šta neko kaže, već ko. Ko priča o vakcinama? Ljudi koji nisu lekari. Ko od takvih ljudi pravi heroje? Kad god su neprijatelji bombardovali i osvajači unazad stotinu godina prvo gađaju biblioteku da unište sva kulturna blaga, to malo ko primeti.“ Ono što najviše plaši kod ovakvih slučajeva, objašnjava specijalista, jeste da nadrilekarstvo ne postane masovna pojava. "Kažu 'Lekari su krivi za smrt moje babe koja je imala rak'. Olako se udari na doktore. Bojim se da ovo ne bude masovna pojava, jer se ljudima lako može manipulisati. Takvi ljudi će uvek imati mušterije, razni iscelitelji, skrivanje belih magija, gledanje sudbine... Ja tu ništa ne mogu da promenim. Zašto nam mladi intelektualci odlaze iz zemlje? Pa zbog ovakvih“ Za najvećeg krivca, smatra medije i nepostojanje emisija za sve strukture društva. "Novine su pune crne hronike. Nema govora o značajnim ljudima. Zašto televizije ne prave priče o doktoru sa neurohirurgije, profesoru koji presađuje ruke? Onda mi kažu: 'Koga to interesuje? Znaš ti šta ima na estradi, ko je sa kim?' Toliko mladih osvaja nagrade iz fizike, matematike, njih niko ne intervjuiše. Hajde da se takmičimo u tome, pa dokle stigneš. Apelovao bih na Ministarstvo prosvete da se u petom razredu uvede psihologija, da naučiš da razmišljaš, rezonuješ. Onda će neko malo teže da te prevari, ipak je znanje moć“, nastavlja. Podrška kolega, ali ne i javne reakcije Brojni pacijenti, ali i kolege pozdravile su njegovu reakciju uz brojne pozitivne komentare. "Dolaze pozdavljaju me, 'Bravo, majstore', 'Ti si naš idol'. I brojne kolege tako reaguju. Pitam ih zašto ćute, kažu sad se namestilo. Kao da se svi boje zbog nečega", priča Jakovljević. Ipak, ne može se negirati da u takvim situacijama, kada ljudi jednostavno više nemaju izbor, kada su u pitanju ozbiljne bolesti, pribegavaju svakakvim opcijama. "Davljenik se za slamku hvata. Tada bi prevarili i intelektualca. Ti prevaranti poznaju psihologiju nemoći. Zato se vraćam na znanje. Odluka je na tebi. Najgore je kad neko naglo uskoči u zlatne kočije, koje ničim nije zaslužio. Tako nastaju potresi u društvu koji izazivaju haos.“ Verovanje i pribegavanje nadrilekarstvu može da bude opasnije nego što se misli, po samog pacijenta. "Ne samo što se time gubi vreme, nego mi pacijenti onda dođu u zakasneloj fazi i ćute. Ja pitam: 'Šta će vam taj apsces (gnoj na nekom delu tela)?' Kad otvorim izađe pola litre gnoja. Kaže: 'Stavljao sam ove trave, pio ovo, ono'. Izgubi čovek vreme i kad dođe, kasno. Nije isto kada zovete vatrogasce kad primetite dim i kad se razgori. Otežavaju posao, a onda ljudi od sramote ćute. 'Što ste sad došli kad traje 15 godina?', kaže 'Rekao travar'. Onda dođu i kažem im kako stoje stvari, ali odgovore: 'Na internetu jeste to'. Onda kažem: 'Dobro, sledeća kontrola kod interneta'.“ Jedini spas, navodi Jakovljević, jeste edukacija. "Najveća beda je beda praznog mozga. Svaki mozak ima 1.100 do 1.300 grama, ali zavisi kako napreduje. Agresivnost kod starijih ide iz propuštene mladosti, znate kako kažu – nemoj da te pita starost gde ti je bila mladost. Kad čovek umre, njega ništa ne boli, njemu nije teško, teško je nama. Isto je i sa budalama“, zaključuje dr Jakovljević u razgovoru za B92. https://www.b92.net/zdravlje/vesti.php?yyyy=2018&mm=02&nav_id=1354323
  24. Protojerej Saša Umićević paroh u Petrinji, omiljen kod vjernog naroda Otvoreno nebo najčešće nam je crkvena kupola PETRINJA - Gdje god čovek pošao neophodno je da se prilagodi mentalitetu i da razume potrebe ljudi sa kojima živi, iz tog razloga u svim humanitarnim akcijama, obnovama hramova i crkveno-narodnim sabranjima naizostavno učestvujem zajedno sa suprugom Natašom i sinom Arsenijem, koji su mi ujedno i najveća podrška, kaže mladi sveštenik, humanista, entuzijasta i graditelj. *Osim Petrinje nadležni ste paroh i u još nekoliko mjesta. Koliko je pravoslavnih domaćinstava i vjernika pod Vašom nadležnošću?– Tako je. Parohiju petrinjsku pored grada Petrinje čini još 55 naseljenih mjesta, i to na području 4 opštine (Petrinja, Sisak, Sunja i Majur), a prostire se na preko 120 kilometara. Na tom području danas živi oko 2.200 vjernika u 800 domova koji primaju sveštenika. Do Drugog svjetskog rata na području koje danas pokriva naša parohija bilo je čak 19 funkcionalnih hramova, te su se u svakom od njih vršila bogosluženja, što će reći da je svaki hram imao svog stalnog sveštenika. Na žalost, danas čitavo to područje opslužuje jedan sveštenik iz Petrinje. Parohiju čini mahom starije stanovništvo, dok ovo malo preostalog mlađeg stanovništva odlazi „trbuhom za kruvom“, i to pretežno u zemlje zapadne Evrope.*Problemi pravoslavne zajednice su poznati od nazaposlenosti, komunalne loše infrastrukture, još prisutne nesigurnosti. Manje je poznato široj javnosti da Vi pokrećete niz akcija humanitarnog karaktera. Uz ostale sa vjernicima uređujete zgarišta i ostatke nekadašnjih hramova i u njima obavljate službe? – Crkva se, od apostolskih vremena, kao neodvojivi dio svoje misije na zemlji, stara o siromašnima i svima koji su na bilo koji način egzistencijalno ugroženi, a takvih je na našoj parohiji zaista mnogo. Bez obzira što se Crkvena opština u Petrinji i sama nalazi u teškoj situaciji, mi ipak dajemo sve od sebe kako bismo pomogli onima kojima je ruka pomoći i milosrđa bližnjeg potrebna. Nekoliko puta godišnje obilazimo potrebite porodice i pojedince, Dom za stara i nemoćna lica, Dom za duševno bolesne odrasle osobe, Opštu bolnicu i svima uručujemo pomoć. U sve akcije uključujem i učenike vjeronauke, jer im se na taj način pruža mogućnost da razvijaju i praktikuju čovjekoljublje na djelu, što sprečava emocionalnu hladnoću i otuđenost od drugog čovjeka. Pored toga, roditeljima pomažemo pri kupovini školskog pribora za djecu, organizujemo sajmove polovne garderobe i obuće, prikupljamo novac za lječenje bolesnih parohijana. Uz sve ove planirane akcije često smo prinuđeni organizovati i dodatne, kako bismo rješili trenutne probleme pred kojima se parohijani nađu. Ako me pitate kako uspjevamo osigurati sredstva za sve ove akcije obzirom da na parohiji živi mahom starije i materijalno ugroženo stanovništvo, koje nije u mogućnosti pomoći naše akcije, moj odgovor je da se sam Gospod po Svom milosrđu i čovekoljublju preko dobrih ljudi stara o tome da makar na tren unesemo malo radosti u sumornu svakodnevnicu ovih ljudi.ČEKAMO DAN DA SV. SPIRIDON OPET ZVONI *Prijeratna Petrinja je poznata po pravoslavnom hramu Svetog Spiridona. Srušen u ratu, do danas nije obnovljen?– Zbog ratnih razaranja mi smo danas prinuđeni da se zajedno sa vernim narodom sabiramo i bogoslužimo pod vedrim nebom, te nam je najčešće otvoreno nebo crkvena kupola. O ratnim razaranjima najbolje može da posvjedoči petrinjski hram Sv. Spiridona koji smo prozvali „hram mučenik“, budući da je taj hram kroz svoju istoriju čak tri puta građen i sva tri puta uništen. Uz ovaj hram, parohija je u svom vlasništvu imala strogi centar grada Petrinje, a u to je uz hram spadala zgrada parohijskog doma, škola, današnji gradski trg, kao i hotel. Većinu te crkvene imovine (osim parohijskog doma) država je oduzela, i danas kada je na snazi zakon o denacionalizaciji imovine slobodno možemo reći da se ništa nije pomjerilo sa mrtve tačke. Međutim, ne gubimo nadu, već se uzdamo u Božiju pravdu, kako po pitanju povrata oduzete imovine, tako i po pitanju hrama, iščekujući dan kada će se crkveno zvono ponovo oglasiti i pozvati vjerni narod na Svetu Liturgiju.RUMA, PUTINCI, INĐIJA, PETRINjA… *Podižete pravoslavne krstove. Poslednji su u Starom Selu i Brđanima. Pogotovo je interesantan krst u porti crkve Svetog Georgija u Brđanima. Manji broj ljudi zna da ste za ovaj krst imali sve dozvole ali hrvatski ultradesničari su sprečili njegovu izgradnju. Ipak je podignut?! – Kao što sam rekao na početku, na području petrinjske parohije nekada je bilo čak 19 hramova. Međutim, najveći broj hramova uništen je u toku Drugog svjetskog rata, dok su preostali uništeni u toku poslednjih ratnih zbivanja. Tako je od nekadašnjih 19 hramova čak 10 uništeno do temelja, dok su od još 4 hrama ostali samo zidovi. Na mestima hramova uništenih do temelja danas nije ostao ni „kamen na kamenu“ koji bi vjerno svedočio o postojanju i mučeničkoj sudbini ovih svetinja. Kako bi se ova mjesta, osvećena molitvama i pokajničkim suzama generacija vjernika sačuvala od zaborava i označila, pokrenuli smo inicijativu za izradu i postavljanje Časnih Krstova. U toku 2017. godine, na ovaj način smo uspeli da označimo tri lokacije, i to: hram Svetih apostola Petra i Pavla u Tremušnjaku, hram Svetog velikomučenika kneza Lazara u Drljačama i hram Svetog oca Nikolaja u Starom Selu, dok nastavak ove akcije planiramo za 2018. godinu. Isto tako, zahvaljujući donacijama Vijeća srpske nacionalne manjine opštine Sunja i naših parohijana, izradili smo, postavili i obložili mermernim kamenom Krst podignut za sve nevino postradale od Drugog svjetskog rata do današnjih dana. Upravo zbog ovog Krsta se podigla velika „prašina“ u hrvatskoj javnosti, te smo čak dobijali pretnje rušenjem i miniranjem, ali Bogu hvala, na kraju je sve ispalo dobro.*Iako ste godinama i duhom veoma mlad sveštenik za Vas se slobodno može reći da ste pravi neimar jer u ranijoj parohiji u kojoj ste službovali takođe ste počeli graditi hram? – Trudim se koliko mi Gospod daje snage da budem na korist Svete Crkve i vjernog naroda. Tokom vršenja dužnosti paroha drugog karlovačkog, odnosno trebinjsko-utinjskog, zajedno sa članovima Inicijativnog odbora na čijem čelu je Njegovo Preosveštenstvo Episkop gornjokarlovački g. Gerasim, pokrenuli smo nastavak izgradnje hrama Svete Petke u Sjeničaku. Čitavu akciju prikupljanja priloga osmislili smo na jedan vrlo transparentan način, te je rezultat bio neminovan. Ubrzo nakon izgradnje zvonika i stavljanja hrama pod krov (2013. godine) prešao sam na parohiju petrinjsku, gdje sam po dolasku pristupio obnovi kapele Sv. Spiridona, u kojoj se trenutno vrše bogosluženja, budući da je parohijski hram uništen u toku poslednjih ratnih razaranja. Nakon radova na obnovi kapele, pristupili smo obnovi parohijskog doma, koji se nalazio u veoma teškom stanju. I evo, upravo ovih dana smo okončali pomenute radove, te je Crkvena opština Petrinja konačno dobila ne samo potpuno funkcionalan, već i reprezentativan objekat.*Službom u Gornjokarlovačkoj eparhiji vratili ste se geografski bliže starim porodičnim korjenima. Od rodnog Srijema u Vojvodini do Banije. Parohijani posebno veseli što na službe dolazite sa suprugom i malim djetetom.– Rodio sam se u Rumi, odrastao u Putincima, Bogosloviju završio u Nišu, predavao vjeronauku u OŠ „B.P. Pinki“ u Staroj Pazovi i u STŠ „Mihajlo Pupin“ u Inđiji. Volja Božija me je dovela 2009. godine u Eparhiju gornjokarlovačku gdje sam rukom Preosvećenog Episkopa Gerasima rukopoložen za sveštenika. Dolaskom na parohiju petrinjsku približio sam se starim porodičnim korijenima, kao što ste rekli, obzirom da se moj otac rodio u Johovici, nadomak Novog Grada. Međutim, gdje god čovek pošao neophodno je da se prilagodi mentalitetu i da razumije potrebe ljudi sa kojima živi. Iz tog razloga u svim humanitarnim akcijama, obnovama hramova i crkveno-narodnim sabranjima naizostavno učestvujem zajedno sa suprugom Natašom i sinom Arsenijem, koji su mi ujedno i najveća podrška. Srpsko Kolo
×
×
  • Креирај ново...