Drago Pilsel: Domoljubna blokada duha od Alojzija Stepinca do Zlatka Dalića

[Милан Ракић]

Iz fascinacije državom, pa onda i iz opsjednutosti pitanjima nacije (a sada i iz uspjeha nogometaša, a bilo je prilika i kod ranijih uspjeha sportaša), naime, iz klanjanja lažnom bogu države i nacije, proizlazi i svojevrsna “domoljubna blokada”. Krilaticu je skovao varaždinski teolog i župnik fra Bono Zvonimir Šagi, koliko pamtim, u jednom razgovoru za tjednik Feral Tribune, premda je pater Šagi o tome pisao u svojim publicističkim člancima (mjesečnik KANA) i knjigama.

Želio je naglasiti potrebu kritičkog preispitivanja vladajućeg paradiranja, ruku pod ruku, države i svećenstva. Kazao je da Crkva na taj način postojećoj politici daje veći legitimitet nego što bi trebalo.

Posebno kritički treba prosuditi nacionalizam, jer je snažno povezivanje katolištva s hrvatstvom, po Šagiju, dovelo do “domoljubne blokade”, to znači da se ”iz domoljubnih razloga nisu postavljala pitanja otvaranja modernom svijetu”.

Nevjerojatnu zarobljenost tim kvazipatriotskim razlozima crkvena je hijerarhija pokazala i povodom masovnih egzekucija Srba u Gospiću i Pakračkoj Poljani, pa kasnije na područjima oslobođenim u Bljesku i Oluji, čemu katolički mediji (kako je tada konstatirala Jelena Lovrić), počevši s tjednikom zagrebačke nadbiskupije, dakle sada tjednikom kardinala Josipa Bozanića, nisu našli za shodno posvetiti ni retka!

A kako i bi kada je koncem kolovoza 1995., premda upoznat sa stravičnim zločinima koji su hrvatski vojnici i policajci počinili nakon ”Oluje”, tadašnji komentator GK-a don Živko Kustić pozdravio u najsvirepijem tekstu u povijesti toga lista – ”Neviđenu humanost ratovanja”, o čemu sam pisao u brojnim prilikama.

Katolički tjednik Glas Koncila o temi ratnih zločina nije inače šutio. Uredništvo se trudilo da bude registriran svaki zločin koji je počinjen nad Hrvatima. O tome mogu govoriti iz prve ruke jer sam dvije godine početkom devedesetih pisao za kaptolski tjednik. Ali o zločinima koje su počinili Hrvati taj je list, koji se smatrao glasom oficijelne Crkve, uporno šutio, pokazujući koliko mu je teško konkretizirati načelan stav što su ga hrvatski biskupi zauzeli u posebnoj izjavi povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata.

Tada su naglasili da svakoj nevinoj žrtvi pripada jednako poštovanje bez obzira na nacionalne, konfesionalne ili stranačke razlike. Također su precizirali da je osnovno pitanje kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici.

Dapače, ne samo što Glas Koncila i druge katoličke tiskovine, a sada i elektronički mediji (katolički programi na HRT-u, Radio Marija, Hrvatski katolički radio, Laudato TV, IKA, itd.), šute o svinjarijama i zločinima Hrvata već se bave revizijom povijesti, žele prikazati ustaše kao dobročinitelje, a partizane kao najveće zločince. Jasenovac je, po njima, bio uzoran sanatorij, maltene SPA.

Još sam u riječkom Novom listu, kada sam precizirao da se Šagijeva krilatica ima tumačiti kao ”domoljubna blokada duha”, smatrao potrebnim kazati kako se duboka šutnja Crkve o hrvatskim zločinima može tumačiti kao odbijanje da se prizna vlastita pogreška. ”Onima koji su pisali o neviđenoj humanosti hrvatskog ratovanja i koji su svako govorenje o zločinu sustavno diskvalificirali kao antihrvatsko djelovanje teško je priznati da im je urednička i komentatorska koncepcija bila pogrešna”, napisao sam još 1995.

Braneći svoje pozicije, ti su glasnogovornici Crkve u posljednje vrijeme skliznuli možda niže nego ikad dosad, do upravo skandalozne razine. Otvoreno su se radovali izbornoj pobjedi HDZ-a, kritičke opservacije vjernika proglasili su djelom Antikrista, sugerirali su da kukaste križeve na židovskom groblju ispisuju pripadnici organizacija za zaštitu ljudskih prava, lagali su kada se raspravljalo o Istanbulskoj konvenciji, zazivali su propast za one koji neće slušati episkopat…

Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, nećemo mu to zaboraviti, najavio je da “Katolička Crkva u Hrvatskoj želi ispitati svoju dugu prošlost, obnoviti koncilsku usmjerenost, ojačati ekumenska nastojanja i poticati dijalog na svim razinama, vjerujući da tako najbolje služi čovjeku koji je jedini razlog postojanja i Crkve i države”.

Za njega je samostalna i međunarodno priznata Hrvatska prvorazredan povijesni događaj, ali nije vrhunski kriterij. On je neko vrijeme insistirao na sadržaju, kazivao da najviši državni dužnosnici trebaju služiti općem dobru svih građana Hrvatske.

Tvrdio da je razdoblje kada je trebalo više isticati povijest i pravo na državu stvar prošlosti i da se Crkva treba okrenuti budućnosti.

Govorio je o pluralizmu u društvu i Crkvi, prizivao za Hrvatsku ljude novih vizija, koji će unositi duh razumijevanja, dogovaranja i tolerantnosti, najavljivao je insistiranje na socijalnoj pravednosti.

Tako je to bilo kada je u listopadu 1997. nasljeđivao nadbiskupa Franju Kuharića. Mnogi su ga u Hrvatskoj prepoznali kao nadu.

Ali, avaj, Bozanić se već 2000. stropoštao u nacionalističku kaljužu. Kada se ganjalo Mirka Norca, izjavio je u tzv. Porečkoj izjavi da vlast (čitaj: Račan) ”hapsi selektivno da bi zastrašila narod” (SIC)!

Od groznih Bozanićevih izjava možemo izdvojiti i onu kojom se nadbiskup protivio mogućnosti da u državi u kojoj se većina građana izjašnjava katolicima najviše zakonodavno tijelo donese zakone koji nisu u skladu s katoličkom vjerom, što je sasvim moguće i prihvatljivo, pače demokratski, legalno i legitimno, jer u članku 41. našeg Ustava stoji da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i da su odvojene od države. To znači da Crkva nema pravo tražiti da zakoni budu ”u skladu s katoličkom vjerom”.

Ali nije samo to ono što Bozanić ne shvaća. Na primjer, on ne vidi da je nacionalizam zlo. Citirajući Stepinca, kazao je da ima svetih istina i uzvišenih ideala kao što je nacionalizam! Kao, postoji dobar nacionalizam, onaj Pavelićev, koji je Stepinac na sva zvona hvalio u travnju 1941., zatim branio pred papom Pijom XII sredinom 1943., čak i malo prije ulaska partizana u Zagreb. Kaže da postoji i loš nacionalizam, poganski, ”fanatičan”, onaj hitlerovskog tipa, koji je Bozanić, s nekoliko godina zakašnjenja, stao osuđivati.

Kako je napisao Milan Kangrga u knjizi ”Nacionalizam ili demokracija”, nema dobrog nacionalizma. Svaki je poguban. Kao što je pogubno kada se iz zagrebačke prvostolnice narušava ustavni poredak naše zemlje.

Govorio nam je to veliki fra Tomislav Janko Šagi-Bunić (čiju smo se 19. obljetnicu smrti spomenuli u subotu), a ponovio je to ovih dana kardinal Reinhard Marx kritizirajući njemačkog ministra unutarnjih poslova Seehofera: ”Nacionalizam nije opcija za kršćane. Čovjek je po prirodi solidaran i dostupan, ali je i ranjiv kada mu strah zamagli osjećaje”, kazao je kardinal Marx.

Ukratko, ”domoljubna blokada duha” je stanje opsjednutosti državom i nacijom u kojoj akteri toga sljepila ne vide ili ne žele vidjeti ni kršenja ljudskih prava, ni nasrtaje na pravnu državu, ni nacionalistička pretjerivanja, ni brak trona i oltara, ni bilo kakav oblik obespravljenosti.

Jednom će Alojzije Stepinac okrenuti glavu od zločina Pavelićevih ustaša, drugi puta će Kaptol zašutjeti kada se Srbe nabija na kolac u Lici, treći puta će Bozanić zažmiriti pred ustaškim kostimima na Bleiburgu, dapače, jer je izjavio da tamo progovara kao ”biskup Crkve hrvatskog naroda” (što je nevjerojatna glupost i teološka nepismenost s obzirom na to da je Crkva univerzalna – jer je Kristova, a nikako hrvatska), četvrti puta će Vlado Košić zatražiti da se u redovnu uporabu u Hrvatskoj vojsci uvede ustaški pozdrav ”Za dom spremni”, peti će puta nadbiskup Đuro Hranić preskočiti umorstvo mlade Madine od strane MUP-a (koji je ugurao izbjegličko dijete pod kotače teretnoga vlaka), i tako dalje, i tako slično.

”Domoljubna blokada duha” nije imanentna samo crkvenim predstavnicima. Vidjeli smo ovih dana kako blokada zahvaća i Milana Bandića koji dopušta Zlatku Daliću da Marka Perkovića Thompsona pretvori u VIP gosta autobusa i dočeka ”vatrenih”, ali i Zlatka Dalića i Luku Modrića koji, jer su politički nepismeni, ne znaju ili ne shvaćaju da Thompson promovira ustaštvo i nacizam u mjeri u kojoj pjeva ustaške i rasističke stihove (u ”Bojna Čavoglave” i u ”Geni kameni”).

Jer, dodajmo, zar nije domoljubna blokada duha kada Zlatko Dalić nameće pjesme sa nacionalističkim i razbijačkim stihovima (onima koji pretendiraju ugurati ”Herceg-Bosnu” u Lijepu našu i onima o arijskim Hrvatima) nazivajućih ih ”hrvatskim himnama”?!

Rečena blokada zahvaća i šire mase u Hrvatskoj (ali i u susjednim zemljama). Na primjer, kada se pozdravlja nacionalističko urlikanje Drage Ćosića na HTV-u ili kada se žuri vidjeti kako je raspoloženje Zdravka Mamića u međugorskim pripizdinama, kada Aleksandar Vučić naređuje da se Srbi ne smiju veseliti uspjehu Hrvatske ili kada naši fašisti bacaju govna na Novaka Đokovića.

Sve je to ”domoljubna blokada duha”.

Kakvo je to domoljublje, zapitajmo se za kraj, ako većina ljudi sve više tone u siromaštvo, sve manje djece se rađa, a sve više stanovnika umire? Kada se događa pravi egzodus iz zemlje? O kakvom se domoljublju u takvoj stvarnosti može govoriti?

Domoljublje se mora dokazati u brizi za siromašne i dobrobit obitelji. Oni su, međutim, zanemareni, o njima malo tko govori na pravi način, o socijalnoj pravednosti se uopće ne govori. U sve većoj mjeri dolazi do izražaja zlouporaba općega dobra u privatne svrhe. Zbog različitih zlouporaba vode se sudovi, u javnosti se stvara slika o korumpiranosti na svim razinama društva. Sudski se sporovi vode unedogled i više se ne može znati što je istina, tko je kriv, a tko prav (reče Šagi).

Povucimo crtu.

Domoljublje nije mahanje zastavom, pozivanje na netolerantnost i mržnju niti kukavičluk da se suočimo s vlastitim postupcima. Srećom, još ima ljudi koji ne žele da se Hrvatska predstavlja i ponaša kao mafijaška organizacija, koji su se uvijek borili za Hrvatsku drugačiju od one ”koja ne želi da drugi narodi žive u njoj” i od one u kojoj će sve biti u rukama 200 obitelji (ističe Zoran Pusić).

O tome za koje vrijednosti ćemo se uspjeti izboriti ovisi kakvu ćemo Hrvatsku imati.

Naš je imperativ da se bude čestit spram prošlosti i prema našim sugrađanima, osobito onima u potrebi. I zato u ovim kolumnama pokušavam razviti teološko promišljanje kao čežnju za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra.

Istina, u tom se potrebnom suočavanju s tragičnošću naše istine u nas dosta zakasnilo: kad su se još nedavno Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, gotovo nitko se ili se malo tko tome odupro (malo nas je zaista bilo), iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.

Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana, nove generacije hrvatskih građana svih svjetonazora morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u vladavinu prava i u ustavne vrijednosti.

Katolička Crkva je na ovim prostorima Isusa iz Nazareta i kršćanstvo ugušila nacionalnim, zamračila ih zastavama i grbovima, ušutkala proročku i kritičku riječ Evanđelja bukom i šundom nacionalnih i pseudoreligijskih poskočica.

Konstatiramo li to za početak, na dobrom smo putu.

[kopitar]

пре 38 минута, Милан Ракић рече

A kako i bi kada je koncem kolovoza 1995., premda upoznat sa stravičnim zločinima koji su hrvatski vojnici i policajci počinili nakon ”Oluje”, tadašnji komentator GK-a don Živko Kustić pozdravio u najsvirepijem tekstu u povijesti toga lista – ”Neviđenu humanost ratovanja”, o čemu sam pisao u brojnim prilikama.

Ovdje se radi o pretjerivanju i mržnji s obzirom da Kustići nije mogao znati o zločinima krajem 95 jer to tada gotovo da nije niko ni znao a većina nezna ni sada ...

 

Don Joso Felicinović je Kustiću potkraj drugoga svjetskog rata ovako objasnio političko stanje: “Na vlasti je krvnik, a u šumi krvavi bezbožnik”.^[3] Kustićev društveni angažman ostao je svih posljednjih 70 godina života obilježen tom rečenicom, uvjerenjem da je njegova kršćanska dužnost pozicionirati se tako da ne popusti ni „crnom vragu“ (tj. fašistima, koje je na Pagu doživio i kao nacionalne zatornike), ni „crvenom vragu“, tj. komunistima. Ta linija ga je izvrgavala vehementnim napadima, i slijeva i zdesna. I Kustić je znao biti oštar polemičar.

Zauzimao se bezrezervno za ekumenizam; tvrdio je da hrvatstvo nije rezervat katolika, da jednako tako dobar (ili loš) Hrvat može biti i musliman, i evangelik, i ateist, da je važno da je „čovjek na hrvatski način“.^[4] Nije bio oduševljen vjeronaukom u školi, pa je objavio i ovo: „Vjeronauk je opterećen razmjernim neuspjehom. Radije bih da se u škole uvelo obavezno poznavanje religije kao elementa kulture tako da svako dijete zna što je kršćanstvo, budizam, islam.“^[5]

Svoj svećenički pogled na nacionalistički ekstremizam u jednom je intervjuu ilustrirao ovako: „Svojedobno sam u Australiji doživio da me ljudi, koji su se predstavili kao ustaški odbor, zatraže da održim misu za Poglavnika. Rekao sam im, tamo gdje taj pokojnik jest, nije Poglavnik, a ako vas zanimaju njegovi grijesi, mogu služiti misu za grešnu dušu pokojnog Ante. Nisam htio služiti misu za Poglavnika.“ ^[6]

[nikola888]

Dobar tekst samo ipak bi Dragi Pilselu vise verovao da je ostao ustasa nego ovako ,nekako mi lici na hrvatsku light verziju natase kandic

[Милан Ракић]

On 25.7.2018. at 14:22, kopitar рече

Ovdje se radi o pretjerivanju i mržnji s obzirom da Kustići nije mogao znati o zločinima krajem 95 jer to tada gotovo da nije niko ni znao a većina nezna ni sada ...

 

Don Joso Felicinović je Kustiću potkraj drugoga svjetskog rata ovako objasnio političko stanje: “Na vlasti je krvnik, a u šumi krvavi bezbožnik”.^[3] Kustićev društveni angažman ostao je svih posljednjih 70 godina života obilježen tom rečenicom, uvjerenjem da je njegova kršćanska dužnost pozicionirati se tako da ne popusti ni „crnom vragu“ (tj. fašistima, koje je na Pagu doživio i kao nacionalne zatornike), ni „crvenom vragu“, tj. komunistima. Ta linija ga je izvrgavala vehementnim napadima, i slijeva i zdesna. I Kustić je znao biti oštar polemičar.

Zauzimao se bezrezervno za ekumenizam; tvrdio je da hrvatstvo nije rezervat katolika, da jednako tako dobar (ili loš) Hrvat može biti i musliman, i evangelik, i ateist, da je važno da je „čovjek na hrvatski način“.^[4] Nije bio oduševljen vjeronaukom u školi, pa je objavio i ovo: „Vjeronauk je opterećen razmjernim neuspjehom. Radije bih da se u škole uvelo obavezno poznavanje religije kao elementa kulture tako da svako dijete zna što je kršćanstvo, budizam, islam.“^[5]

Svoj svećenički pogled na nacionalistički ekstremizam u jednom je intervjuu ilustrirao ovako: „Svojedobno sam u Australiji doživio da me ljudi, koji su se predstavili kao ustaški odbor, zatraže da održim misu za Poglavnika. Rekao sam im, tamo gdje taj pokojnik jest, nije Poglavnik, a ako vas zanimaju njegovi grijesi, mogu služiti misu za grešnu dušu pokojnog Ante. Nisam htio služiti misu za Poglavnika.“ ^[6]

Fra Drago se ovde očito "razračunao" i sa GK i sa (kroz vreme) jednim delom uređivačkom politikom ovog glasila. Kada sam onomad pripremao tekst o počivšem profesoru Šagi-Buniću, u Patrijaršijskoj i fakultetskoj biblioteci sam prelistao dvestotinak nomera GK iz sedamdesetih godina. Upravo iz vremena kada je prof. Bunić bivao ili glodurom, ili uvodničarem svakog pojedinačnog broja.

Tadašnji Glas Koncila i današnji (poratni i delom sadašnji), ne mogu se porediti. Koliko je tih sedamdesetih godina prof. Janko inzistirao na tolmačenju i kroza lični opit sprovođenju npr. odredaba Drugog Koncila, te  koliko je bilo ne samo njegovih kvalitetnih tekstova, ovo u poslednjih dve i više decenije, barem koliko sam "ispratio" je "nebo i zemlja".

Sa žalošću moram da konstatujem da je kod Hrvata i njihovih teologa primetan nedostatak jedne veličine kao što je bio počivši profesor. Ima čestitih prelata nesumnjivo, ali je (etno)filetistički duh bojim se prevladao.

I da dodam, tko je hteo da zna za zločine počinjene tijekom "Oluje", znao je još u kolovozu. Nije morao da "čeka" prosinac... 

[kopitar]

пре 53 минута, Милан Ракић рече

Fra Drago se ovde očito "razračunao" i sa GK i sa (kroz vreme) jednim delom uređivačkom politikom ovog glasila. Kada sam onomad pripremao tekst o počivšem profesoru Šagi-Buniću, u Patrijaršijskoj i fakultetskoj biblioteci sam prelistao dvestotinak nomera GK iz sedamdesetih godina. Upravo iz vremena kada je prof. Bunić bivao ili glodurom, ili uvodničarem svakog pojedinačnog broja.

Tadašnji Glas Koncila i današnji (poratni i delom sadašnji), ne mogu se porediti. Koliko je tih sedamdesetih godina prof. Janko inzistirao na tolmačenju i kroza lični opit sprovođenju npr. odredaba Drugog Koncila, te  koliko je bilo ne samo njegovih kvalitetnih tekstova, ovo u poslednjih dve i više decenije, barem koliko sam "ispratio" je "nebo i zemlja".

Sa žalošću moram da konstatujem da je kod Hrvata i njihovih teologa primetan nedostatak jedne veličine kao što je bio počivši profesor. Ima čestitih prelata nesumnjivo, ali je (etno)filetistički duh bojim se prevladao.

I da dodam, tko je hteo da zna za zločine počinjene tijekom "Oluje", znao je još u kolovozu. Nije morao da "čeka" prosinac... 

Precijenio sam Kustića malo.

Kako je skrenuo Glas Koncila. Skrenuo udesno... https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kako-je-skrenuo-glas-koncila-skrenuo-udesno/6512134/#.W1opLzNR0_A.whatsapp