Претражи Живе Речи Утехе

Kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca mora biti trenutak zajedništva za cjelokupnu Crkvu, i katolike i pravoslavne. Kako na pravoslavnoj strani i dalje postoji otpor, do daljega, Stepinac neće biti proglašen svetim, najvažnija je (očekivana) poruka državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, iz intervjua koji je dao katoličkom tjedniku Glas Koncila. Kardinal Pietro Parolin najvažniji je suradnik pape Franje, a prošli tjedan boravio je u Hrvatskoj u povodu ređenja novoga nadbiskupa i nuncija mons. Ante Jozića, i tada je dao intervju Glasu Koncila, koji je u srijedu objavljen na internetu. Razumije se da je najzanimljiviji dio u kojem on govori o Stepincu, i objašnjava da je kanonizacija nemoguća sve dok postoje otpori iz Srpske pravoslavne crkve. Strpljivost “Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a Papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji...” potvrdio je kardinal Parolin, inače, član Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za biskupe i Kongregacije za istočne Crkve. Zatim je državni tajnik Svete Stolice dodao da nema novih detalja “u odnosu na ono što je već rečeno u vezi s kanonizacijom kardinala Stepinca, u smislu u kojem smo to mi objasnili biskupima i u kojem su to biskupi objasnili narodu”. Ali, ovo je prvi put da iz Vatikana priznaju kako su razgovori hrvatskih biskupa i srpskih episkopa o Stepincu - propali. Dijalog “Papa je izabrao metodologiju nastojanja da se približe stajališta, i kad je riječ o pitanju koje razdvaja (SPC i Katoličku crkvu u Hrvatskoj, op. aut.). Smatram također da je takva metodologija najispravnija. Poznato je Papino stajalište da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike te da se pomire različita stajališta. Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban rezultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susretâ izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove”, zaključio je kardinal Parolin. U crkvenim krugovima u Zagrebu, istup najbližeg Papina suradnika nije dočekan s iznenađenjem. Na Kaptolu podsjećaju da je prije gotovo tri godine, prilikom posjeta Zagrebu, kardinal Parolin također odbio precizirati kad bi Stepinac mogao biti proglašen svetim, ali je izjavio i da je “kardinal Stepinac bio branitelj istine, a to je posvjedočio ne samo svojim riječima i naukom, nego je za to položio i vlastiti život”. Parolin je tom prilikom pohvalio rad Mješovite komisije Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve “kao gestu od velike ekumenske vrijednosti prema našoj pravoslavnoj braći”, i pritom zatražio da se kroči zajedno prema željenomu jedinstvu. Žalosno je, ali za SPC Vatikan ima više razumijevanja - To je stajalište na koje smo navikli. Prije pet ili šest godina bismo se iznenadili, ali u međuvremenu je postalo jasno da u Vatikanu nema razumijevanja za Hrvate, kao što je bilo tijekom pontifikata Ivana Pavla II. Papa Franjo je kao jedan od glavnih ciljeva označio približavanje katoličanstva i pravoslavlja, a Stepinac predstavlja smetnju na tom putu, reći će svećenik, koji je dobro upućen u odnose između HBK i Svete Stolice. Prema njegovim riječima, nitko od ovdašnjih biskupa nije sretan zbog Franjine politike, pa čak ni članovi HBK, koje je imenovao sadašnji papa. Ali o tome nitko od njih ne smije govoriti javno, “a i ne bi imalo smisla”, kako je rekao sugovornik s Kaptola. “Žalosno je da u sadašnjem Vatikanu imaju više razumijevanja za SPC, koja i dalje otvoreno podržava velikosrpsku ideologiju, nego za Katoličku crkvu u Hrvatskoj. No, nitko od biskupa nije se usudio to izgovoriti javno, možda zato što znaju da ne bi postigli ništa. Tako preostaje vjerovati da će neki budući papa proglasiti Stepinca svetim, jer od Franje to ne treba očekivati, što je definitivno potvrdio kardinal Parolin”, zaključio je sugovornik. Papin najvažniji suradnik: Bez Srpske pravoslavne crkve ništa od kanonizacije Alojzija Stepinca. To treba biti trenutak zajedništva SLOBODNADALMACIJA.HR Najnovije vijesti iz Hrvatske.

Gost Novog dana bio je urednik portala Autograf i teolog Drago Pilsel, koji je komentirao priopćenje Tiskovnog ureda Svete stolice, koje je jučer objavila Hrvatska biskupska konferencija (HBK) o zaključcima Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za zajedničko razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca. Postoji zaključak da se nisu dogovorili, da nije bilo zapravo pomaka s obzirom na rad Komisije? Nije točno da nije bilo pomaka, bilo je pomaka, a mislim da je najvažniji trenutak bio u čitavom ovom procesu kada smo donijeli pismo državnog tajnika Pietra Parolina, a koje je zatajeno u Republici Hrvatskoj, a imali su ga godinu dana, mi smo objavili pismo u Nacionalu i na Autografu, pismo predsjedniku HBK-a Želimiru Puljiću i sa zahtjevom da se o tome obavijeste svi (nad)biskupi te katolička i šira javnost, i počela se tada tresti čitava propagandna struktura Katoličke crkve u RH. A Pietro Parolin u ime Pape u tom pismu kaže, najkraće rečeno: Stepinčeva kanonizacija - da, možda jednog dana, nije bitno kada. Bitne su pretpostavke pošto obje strane imaju ozbiljne prijepore jedna spram druge i traži se trenutak svijesti obje strane da se, kako kaže Papa, stekne stanje duha i uma koje će omogućiti dijalog i, što je najvažnije, zajedničkog čitanja povijesti ovog prostora kako bi se dogodili plodovi razumijevanja, pomirenja i poboljšanja odnosa između pravoslavaca i katolika, Srba i Hrvata. Tih pretpostavki još nemamo, nemamo uvjete postavljene od same Svete Stolice za kanonizaciju Alojzija Stepinca. Nije li bila iluzija očekivati zajedničko čitanje povijesti koje se toliko razlikuje u interpretaciji? Naravno da je iluzija očekivati to unutar jedne godine koliko su katolici forsirali da traje ova Komisija, ali treba uzeti u obzir da su katolici igrali nekorektno pa je moderator Komisije, Francuz otac Bernard Arduro, doveden da neutralno vodi taj dijalog, stopirao važne dokumente iz vatikanskih arhiva. Bilo je bojkota pa se nisu dobivali dokumenti onako kako su to tražili pravoslavni. I o tome postoji pismo koje smo objavili. Arduro je imao moć otvoriti te arhive, pogotovo kako je, otkako je Franjo postao Papa, počela se digitalizirati ostavština Pija XII. i to će uskoro biti gotovo. Hoće li se pojaviti neki novi dokumenti koji bi ukazali na neke nove povijesne činjenice? Pojavile su se argumentirane spoznaje, počevši od onih one koje su srpski stručnjaci pokazali u Zagrebu, na opće iznenađenje katolika, da je Stepinac odgovoran moralno, ako ne i politički za sve što se događa na području Kraljevine Jugoslavije među katolicima, odgajajući kadrove u okviru Katoličke akcije, koji su dijelom bili oslonjeni na HSS, dijelom na druge strukture, on ih ne odgaj u zdravom duhu, već se može govoriti o nekim zastranjenjima i ti ljudi postaju dužnosnici ustaškog režima. On ima odgovornost za ono što se dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a što pravoslavni pojednostavljuju pa kažu - šutio je. Dijana Budisavljević je pokušvala uvjeriti Stepinca, imamo tekst u Globusu, koliko joj je bilo teško i mukotrpno ga uvjeriti da stavi na raspolaganje infrastrukturu kako bi se pomoglo djeci koju je spašavala, sve to pomalo izlazi van, kao i to da je bio upoznat sa strahotama koje je provodio ustaški pokret. Njegova odgovornost je ogromna i tko se s time ne želi suočiti - biva lošim kršćaninom i povjesničarem. Komisija je, smatram, tek ogrebala po površini neke važne teme. Je li ovo bio svojevrsni arbitražni sud u kojemu je Papa tražio zajednički stav? Ovo je za mene, poznavajući psihologiju Pape Franje, a gledam ga i slušam svaki tjedan, on pili, pili, pili stalno o jednakosti, zajedništvu, stvaranju prostora za drugoga, mimo egoizma, htio je vidjeti hoće li obje strane pokazati mudrost i sposobnost dijaloga. Osim toga, dobio je alibi - jer pismo patrijarha Irineja je alibi - od pravoslavaca, i vidjet ćemo, puno toga još ne znamo, mogu li Srbi i Hrvati unutar godinu dana pokazati malo mudrosti i želje za mirnim, neglupim, a takvih smo imali od strane srpske politike, komunikacijama. Ovo je bilo razdoblje i slijedi razdoblje kada se političari trebaju maknuti iz te priče, a progovoriti trebaju dokumenti. Počela je važna komunikacija Pape i patrijarha Irineja i gotovo sam siguran da će na jesen, možda tijekom zime, uslijediti novo pismo Papi patrijarha ne samo da se vratimo tamo gdje smo bili, da je potrebno pristupiti kanonizaciji ako postoje elementi, a ja mislim da ne postoje, da se Stepinca prihvati kao vjerskog orijentira. Kad ste blaženik, to je neka osoba koja može biti uzor mjesnoj crkvi, ali kada nekoga proglastite svecem, uzorom općenito, taj mora biti orijentir univerzalno, a Stepinac to, nažalost, zasada, nije. Postoje crne točke koje treba rasvijetljivati u njegovoj biografiji. No, pitanje svetosti je marginalno pitanje, fundamentalno pitanje je Isus Krist, oko njega se okreće čitava naša priča, on je centar. Možemo li očekivati da se ide prema svojevrsnom zaključku da će iduće godine biti proglašenja Stepinca svecem? Mislim da bi to bilo velik grijeh prema ekumenizmu, mislim da Papa ima važnije ciljeve nego nahraniti hrvatski ego. Kakva bi u tom slučaju mogla biti reakcija hrvatskih katolika? Pod pretpostavkom da će jednoga dana u ovoj zemlji živjeti informirani građani, biti izgrađeni vjernici, samosvjesni i svoju vjeru temeljiti ne na mitologiji, nego na evanđelju, na ekumenizmu, onda neka Stepinac bude proglašen svetim, ako to većina u Katoličkoj crkvi želi, ako su se smirile sve polemike, ako sve znamo o njemu, a zasada ne znamo. Zaključno, mislim da slijedi intenzivniji rad povjesničara i da papa Franjo neće žuriti i pokvariti još više ekumenske i međunacionalne odnose.

Iz fascinacije državom, pa onda i iz opsjednutosti pitanjima nacije (a sada i iz uspjeha nogometaša, a bilo je prilika i kod ranijih uspjeha sportaša), naime, iz klanjanja lažnom bogu države i nacije, proizlazi i svojevrsna “domoljubna blokada”. Krilaticu je skovao varaždinski teolog i župnik fra Bono Zvonimir Šagi, koliko pamtim, u jednom razgovoru za tjednik Feral Tribune, premda je pater Šagi o tome pisao u svojim publicističkim člancima (mjesečnik KANA) i knjigama. Želio je naglasiti potrebu kritičkog preispitivanja vladajućeg paradiranja, ruku pod ruku, države i svećenstva. Kazao je da Crkva na taj način postojećoj politici daje veći legitimitet nego što bi trebalo. Posebno kritički treba prosuditi nacionalizam, jer je snažno povezivanje katolištva s hrvatstvom, po Šagiju, dovelo do “domoljubne blokade”, to znači da se ”iz domoljubnih razloga nisu postavljala pitanja otvaranja modernom svijetu”. Nevjerojatnu zarobljenost tim kvazipatriotskim razlozima crkvena je hijerarhija pokazala i povodom masovnih egzekucija Srba u Gospiću i Pakračkoj Poljani, pa kasnije na područjima oslobođenim u Bljesku i Oluji, čemu katolički mediji (kako je tada konstatirala Jelena Lovrić), počevši s tjednikom zagrebačke nadbiskupije, dakle sada tjednikom kardinala Josipa Bozanića, nisu našli za shodno posvetiti ni retka! A kako i bi kada je koncem kolovoza 1995., premda upoznat sa stravičnim zločinima koji su hrvatski vojnici i policajci počinili nakon ”Oluje”, tadašnji komentator GK-a don Živko Kustić pozdravio u najsvirepijem tekstu u povijesti toga lista – ”Neviđenu humanost ratovanja”, o čemu sam pisao u brojnim prilikama. Katolički tjednik Glas Koncila o temi ratnih zločina nije inače šutio. Uredništvo se trudilo da bude registriran svaki zločin koji je počinjen nad Hrvatima. O tome mogu govoriti iz prve ruke jer sam dvije godine početkom devedesetih pisao za kaptolski tjednik. Ali o zločinima koje su počinili Hrvati taj je list, koji se smatrao glasom oficijelne Crkve, uporno šutio, pokazujući koliko mu je teško konkretizirati načelan stav što su ga hrvatski biskupi zauzeli u posebnoj izjavi povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata. Tada su naglasili da svakoj nevinoj žrtvi pripada jednako poštovanje bez obzira na nacionalne, konfesionalne ili stranačke razlike. Također su precizirali da je osnovno pitanje kako žaliti žrtve druge zajednice i kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici. Dapače, ne samo što Glas Koncila i druge katoličke tiskovine, a sada i elektronički mediji (katolički programi na HRT-u, Radio Marija, Hrvatski katolički radio, Laudato TV, IKA, itd.), šute o svinjarijama i zločinima Hrvata već se bave revizijom povijesti, žele prikazati ustaše kao dobročinitelje, a partizane kao najveće zločince. Jasenovac je, po njima, bio uzoran sanatorij, maltene SPA. Još sam u riječkom Novom listu, kada sam precizirao da se Šagijeva krilatica ima tumačiti kao ”domoljubna blokada duha”, smatrao potrebnim kazati kako se duboka šutnja Crkve o hrvatskim zločinima može tumačiti kao odbijanje da se prizna vlastita pogreška. ”Onima koji su pisali o neviđenoj humanosti hrvatskog ratovanja i koji su svako govorenje o zločinu sustavno diskvalificirali kao antihrvatsko djelovanje teško je priznati da im je urednička i komentatorska koncepcija bila pogrešna”, napisao sam još 1995. Braneći svoje pozicije, ti su glasnogovornici Crkve u posljednje vrijeme skliznuli možda niže nego ikad dosad, do upravo skandalozne razine. Otvoreno su se radovali izbornoj pobjedi HDZ-a, kritičke opservacije vjernika proglasili su djelom Antikrista, sugerirali su da kukaste križeve na židovskom groblju ispisuju pripadnici organizacija za zaštitu ljudskih prava, lagali su kada se raspravljalo o Istanbulskoj konvenciji, zazivali su propast za one koji neće slušati episkopat… Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, nećemo mu to zaboraviti, najavio je da “Katolička Crkva u Hrvatskoj želi ispitati svoju dugu prošlost, obnoviti koncilsku usmjerenost, ojačati ekumenska nastojanja i poticati dijalog na svim razinama, vjerujući da tako najbolje služi čovjeku koji je jedini razlog postojanja i Crkve i države”. Za njega je samostalna i međunarodno priznata Hrvatska prvorazredan povijesni događaj, ali nije vrhunski kriterij. On je neko vrijeme insistirao na sadržaju, kazivao da najviši državni dužnosnici trebaju služiti općem dobru svih građana Hrvatske. Tvrdio da je razdoblje kada je trebalo više isticati povijest i pravo na državu stvar prošlosti i da se Crkva treba okrenuti budućnosti. Govorio je o pluralizmu u društvu i Crkvi, prizivao za Hrvatsku ljude novih vizija, koji će unositi duh razumijevanja, dogovaranja i tolerantnosti, najavljivao je insistiranje na socijalnoj pravednosti. Tako je to bilo kada je u listopadu 1997. nasljeđivao nadbiskupa Franju Kuharića. Mnogi su ga u Hrvatskoj prepoznali kao nadu. Ali, avaj, Bozanić se već 2000. stropoštao u nacionalističku kaljužu. Kada se ganjalo Mirka Norca, izjavio je u tzv. Porečkoj izjavi da vlast (čitaj: Račan) ”hapsi selektivno da bi zastrašila narod” (SIC)! Od groznih Bozanićevih izjava možemo izdvojiti i onu kojom se nadbiskup protivio mogućnosti da u državi u kojoj se većina građana izjašnjava katolicima najviše zakonodavno tijelo donese zakone koji nisu u skladu s katoličkom vjerom, što je sasvim moguće i prihvatljivo, pače demokratski, legalno i legitimno, jer u članku 41. našeg Ustava stoji da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i da su odvojene od države. To znači da Crkva nema pravo tražiti da zakoni budu ”u skladu s katoličkom vjerom”. Ali nije samo to ono što Bozanić ne shvaća. Na primjer, on ne vidi da je nacionalizam zlo. Citirajući Stepinca, kazao je da ima svetih istina i uzvišenih ideala kao što je nacionalizam! Kao, postoji dobar nacionalizam, onaj Pavelićev, koji je Stepinac na sva zvona hvalio u travnju 1941., zatim branio pred papom Pijom XII sredinom 1943., čak i malo prije ulaska partizana u Zagreb. Kaže da postoji i loš nacionalizam, poganski, ”fanatičan”, onaj hitlerovskog tipa, koji je Bozanić, s nekoliko godina zakašnjenja, stao osuđivati. Kako je napisao Milan Kangrga u knjizi ”Nacionalizam ili demokracija”, nema dobrog nacionalizma. Svaki je poguban. Kao što je pogubno kada se iz zagrebačke prvostolnice narušava ustavni poredak naše zemlje. Govorio nam je to veliki fra Tomislav Janko Šagi-Bunić (čiju smo se 19. obljetnicu smrti spomenuli u subotu), a ponovio je to ovih dana kardinal Reinhard Marx kritizirajući njemačkog ministra unutarnjih poslova Seehofera: ”Nacionalizam nije opcija za kršćane. Čovjek je po prirodi solidaran i dostupan, ali je i ranjiv kada mu strah zamagli osjećaje”, kazao je kardinal Marx. Ukratko, ”domoljubna blokada duha” je stanje opsjednutosti državom i nacijom u kojoj akteri toga sljepila ne vide ili ne žele vidjeti ni kršenja ljudskih prava, ni nasrtaje na pravnu državu, ni nacionalistička pretjerivanja, ni brak trona i oltara, ni bilo kakav oblik obespravljenosti. Jednom će Alojzije Stepinac okrenuti glavu od zločina Pavelićevih ustaša, drugi puta će Kaptol zašutjeti kada se Srbe nabija na kolac u Lici, treći puta će Bozanić zažmiriti pred ustaškim kostimima na Bleiburgu, dapače, jer je izjavio da tamo progovara kao ”biskup Crkve hrvatskog naroda” (što je nevjerojatna glupost i teološka nepismenost s obzirom na to da je Crkva univerzalna – jer je Kristova, a nikako hrvatska), četvrti puta će Vlado Košić zatražiti da se u redovnu uporabu u Hrvatskoj vojsci uvede ustaški pozdrav ”Za dom spremni”, peti će puta nadbiskup Đuro Hranić preskočiti umorstvo mlade Madine od strane MUP-a (koji je ugurao izbjegličko dijete pod kotače teretnoga vlaka), i tako dalje, i tako slično. ”Domoljubna blokada duha” nije imanentna samo crkvenim predstavnicima. Vidjeli smo ovih dana kako blokada zahvaća i Milana Bandića koji dopušta Zlatku Daliću da Marka Perkovića Thompsona pretvori u VIP gosta autobusa i dočeka ”vatrenih”, ali i Zlatka Dalića i Luku Modrića koji, jer su politički nepismeni, ne znaju ili ne shvaćaju da Thompson promovira ustaštvo i nacizam u mjeri u kojoj pjeva ustaške i rasističke stihove (u ”Bojna Čavoglave” i u ”Geni kameni”). Jer, dodajmo, zar nije domoljubna blokada duha kada Zlatko Dalić nameće pjesme sa nacionalističkim i razbijačkim stihovima (onima koji pretendiraju ugurati ”Herceg-Bosnu” u Lijepu našu i onima o arijskim Hrvatima) nazivajućih ih ”hrvatskim himnama”?! Rečena blokada zahvaća i šire mase u Hrvatskoj (ali i u susjednim zemljama). Na primjer, kada se pozdravlja nacionalističko urlikanje Drage Ćosića na HTV-u ili kada se žuri vidjeti kako je raspoloženje Zdravka Mamića u međugorskim pripizdinama, kada Aleksandar Vučić naređuje da se Srbi ne smiju veseliti uspjehu Hrvatske ili kada naši fašisti bacaju govna na Novaka Đokovića. Sve je to ”domoljubna blokada duha”. Kakvo je to domoljublje, zapitajmo se za kraj, ako većina ljudi sve više tone u siromaštvo, sve manje djece se rađa, a sve više stanovnika umire? Kada se događa pravi egzodus iz zemlje? O kakvom se domoljublju u takvoj stvarnosti može govoriti? Domoljublje se mora dokazati u brizi za siromašne i dobrobit obitelji. Oni su, međutim, zanemareni, o njima malo tko govori na pravi način, o socijalnoj pravednosti se uopće ne govori. U sve većoj mjeri dolazi do izražaja zlouporaba općega dobra u privatne svrhe. Zbog različitih zlouporaba vode se sudovi, u javnosti se stvara slika o korumpiranosti na svim razinama društva. Sudski se sporovi vode unedogled i više se ne može znati što je istina, tko je kriv, a tko prav (reče Šagi). Povucimo crtu. Domoljublje nije mahanje zastavom, pozivanje na netolerantnost i mržnju niti kukavičluk da se suočimo s vlastitim postupcima. Srećom, još ima ljudi koji ne žele da se Hrvatska predstavlja i ponaša kao mafijaška organizacija, koji su se uvijek borili za Hrvatsku drugačiju od one ”koja ne želi da drugi narodi žive u njoj” i od one u kojoj će sve biti u rukama 200 obitelji (ističe Zoran Pusić). O tome za koje vrijednosti ćemo se uspjeti izboriti ovisi kakvu ćemo Hrvatsku imati. Naš je imperativ da se bude čestit spram prošlosti i prema našim sugrađanima, osobito onima u potrebi. I zato u ovim kolumnama pokušavam razviti teološko promišljanje kao čežnju za solidarnijim svijetom i nadom u bolje i pravednije sutra. Istina, u tom se potrebnom suočavanju s tragičnošću naše istine u nas dosta zakasnilo: kad su se još nedavno Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je SPC) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je ”prvo biti Hrvat, a potom katolik”, gotovo nitko se ili se malo tko tome odupro (malo nas je zaista bilo), iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju. Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana, nove generacije hrvatskih građana svih svjetonazora morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u vladavinu prava i u ustavne vrijednosti. Katolička Crkva je na ovim prostorima Isusa iz Nazareta i kršćanstvo ugušila nacionalnim, zamračila ih zastavama i grbovima, ušutkala proročku i kritičku riječ Evanđelja bukom i šundom nacionalnih i pseudoreligijskih poskočica. Konstatiramo li to za početak, na dobrom smo putu.