Velikodostojnici i duhovnici RKC imaju reč

[Marjanovic]

Италијански бискупи апелују на заштиту недеље

 

У Италији су радње отворене и недељом од 2012. године.

 

 

 

 

Рим, 30. април 2015. – Италијанска бискупска конференција позива да се заштити недељни дан одмора. Иначе, рад ће „поробити и скршити“ човекa, каже се у поруци поводом Дана рада (1. мај) која је објављена данас у Риму. „Ко не поштује недељу, тај неће имати самилости ни према незапосленима“ , каже се, између осталог, у овом саопштењу.

 

У Италији су радње од 2012. отворене и недељом. Продавнице могу преко целе године бити отворене по 24 часа. Међутим, и даље има много затворених радњи недељом и празником. Италијански бискупи су још 2012. позвали трговце да поштују дан одмора упркос допуштеној либерализацији.

Извор: Катпрес (Р.Ракић)

http://www.spc.rs/sr/italijanski_biskupi_apeluju_na_zashtitu_nedelje

 

 

[Милан Ракић]

ISPROBAO SAM SVA LICA STRAHA - fra Miro Babić

 

Kažu na engleskom jeziku kako riječ strah (eng. fear) ima dva lica - Forget Everything And Run - zaboravi sve i bježi. I drugo lice - Face Everything And Rise - suoči se sa svime i uzdigni.

 

 

 

 

Kada sam stigao u Afriku kao tek stasali svećenik, misionar sa svojih 29 godina, prošao sam oba lica straha. Bilo je situacija na početku u kojima sam gotovo bio siguran da neću moći izdržati poziv za koji sam se javio, da sam pogriješio, te da ću dići sidro i pobjeći. Bio sam spreman reći provincijalu kako ja to ne mogu, prihvatiti svoju nemoć i vratiti se. 

 

A onda sam sav svoj strah i nemoć predao Gospodinu, rekao sam mu ”Ako si me tu doveo onda znaš zašto si baš mene izabrao. Ma nisam se ja mogao sam sjetiti i odlučiti da ću biti misionar, ti si imao svoje prste u tome. Vjerujem da ćeš mi dati snagu i biti sa mnom dok se budem suočavao sa situacijama u koje si me ti poslao, a ja ću biti otvoren da tvoju ljubav prenesem drugima kojima sam došao služiti ovdje u Africi.“ 

 

Danas, deset godina kasnije, Subukija, planinsko mjesto u neposrednoj blizini ekvatora u centralnoj Keniji, je moj dom u kojem dijelim sudbinu 20-ak tisuća ljudi koji žive na ovom području. Preživljavaju na rubu siromaštva, između kišne sezone kada smo zbog neprohodnih blatnih puteva gotovo odsječeni od ostatka svijeta do sušne sezone kada sve što je na ovoj afričkoj crvenoj zemlji bude sprženo, ozbiljno nam se iscrpe izvori vode, a puno očiju i usta upereno je u mene, s vjerom da neće ostati gladni. Kukuruz je za nas čisto zlato. Vreća od 90 kilograma košta oko 200 kuna, osigurat će da prosječna obitelj koja broji 8 članova preživi mjesec i pol do dva. A ja svaki mjesec kalkuliram kako preliti iz jedne ruke u drugu i imati dovoljno da nahranim 300 djece za koje skrbim u sirotištu Mali dom i školi St Francis koje vodim u misiji, te preko dvije tisuće ljudi u prognaničkim kampovima koji su izbjegli za vrijeme plemenskih nesuglasica uzrokovanih nesređenom politikom u zemlji i koji su potpuno zaboravljeni. 

 

Ja i moj najbolji prijatelj Isus koji je uvijek sa mnom na suvozačkom mjestu, jurimo nesređenim putevima zasad prohodnim samo za terence, djelomično ih lokalne vlasti naspu šljunkom svakih par godina u vrijeme predizbornih kampanja. Kada izbori prođu zaborave nas do sljedećeg puta, pa tako naš put još uvijek nije prohodan do kraja. Isus me uvijek pusti da mislim kako ja vozim, ali cijelo ovo vrijeme on u stvari upravlja. I s njim smo svi sigurni - i ja i ljudi kojima služim. 

 

Trenutno je sa mnom u misiji je još četvero Hrvata volontera, altruista koji dolaze u misiju pokloniti svoje znanje, vještine, dobru volju, kako bi pomogli da život odbačene bolesne djece u Malom domu, ali i svih ljudi koji ovdje žive bude lakši i vrjedniji. Među volonterima su stomatolog i liječnica koji rade u misijskom Health Centru. S njima je naš zdravstveni centar dobio doktora jer inače jedina medicinska pomoć koju ljudima možemo pružiti je putem medicinske sestre i tehničara koji vrši testiranja na malariju, hiv i još neke analize. U ovom podneblju malarija je vrlo raširena i česta, a komarac malaričar još uvijek je na prvom mjestu ”ubojica” na afričkom kontinentu. Na sreću, u zdravstvenom centru uspijevamo uvijek imati lijekove pa svakim danom smanjujemo smrtnost ljudi od malarije. Naš zdravstveni centar kao i cijela misija financira se od donacija, a za jedan paketić antimalarika potrebno nam je 2 eura. 

 

Također priključila nam se i fizioterapeutkinja iz Dubrovnika koja će tijekom pedesetak dana koliko će boraviti u misiji raditi s bolesnom djecom u Malom domu. Ovo je prvi put da nam je u misiju stigla stručna osoba za fizioterapeutski rad s nepokretnom djecom. Većina njih ima dječju paralizu izazvanu poliom kojim je zagađena voda, uslijed čega je nastupila mišićna slabost, nažalost za cijeli život. No naša fizioterapeutkinja vjeruje da će ih za svog boravka osnažiti i ostaviti samostalnijima kada ode natrag u Hrvatsku. 

 

Ono što volonteri koji dolaze u misiju najsnažnije dožive je vjera, na afričkim misama, među ljudima koje potpuna materijalna neimaština uopće ne sprečava da svojim veselim afričkim ritmom slave život i zahvaljuju što su upoznali Boga. 

 

To su oni ljudi kojih sam se plašio na početku i strepio da im u teškim uvjetima u kojima žive neću znati otvoriti srce za Gospodina. Danas oni svjedoče vjeru i bijelcima koji dolaze u misiju, takoreći, tjeraju ih da vjeru udahnu punim plućima. 

 

Četvrta volonterka je studentica iz Pule i ona je ovdje doživjela buđenje vjere. Naime, na Veliku Subotu, na Uskršnjem bdijenju, uz milijune katekumena po cijelom svijetu i ja ću po prvi put u Africi krstiti i krizmati bijelca volontera. Svakodnevno uz volonterski rad ona s nama prolazi katekumensku pripremu za sakramente i znam da će biti spremna. 

 

I to je ono što se događa s crkvom, ona sve snažnije raste u zemljama trećeg svijeta, u zemljama u koje smo mi misionari hrabro krenuli prije nekog vremena, a sada, čini se, taj kompas se polako okreće i vjerujem da će se za pedesetak godina smjer misionara koji donose svjetlost Isusa Krista promijeniti i krenuti iz Afrike ka razvijenim zemljama i kontinentima gdje je vjera malo usporila ili se izgubila u preopterećenosti modernog života. Tamo će doći novi misionari izrasli iz djece koju danas odgajam i borim se da im djetinjstvo bude dostojanstveno. 

 

Kada u zapadnom svijetu netko na utakmici, ulici ili u udobnim uredima dobije inspiraciju i zapleše svoj ples iz duše, ma sigurno će ga sa strane snimiti i završit će na Facebooku i YouTubeu pa će u tren oka prikupiti milijune fanova i lajkova. Ovdje u divljini suptropske Afrike daleko od očiju svijeta, ljudi oko mene, i odrasli i djeca, neprestano plešu svoj ples životne radosti. Dok satima pješače zemljanim putevima da bi stigli do crkve, na misama kada naše drvene crkve poskakuju uz bubnjeve, dok čekaju svoj red ispred zdravstvenog centra, dok na pojilištu čekaju da se vodom napune teški kanisteri koje će potom remenom okačiti na glavu i odnijeti u svoje zemljane kuće. Ples je nerazdvojni dio života afričkog čovjeka, s plesom se ovdje rađa i umire. Ne znam koliko ću još ostati na afričkom kontinentu i kamo će me dalje Isus odvesti, ali siguran sam da će ritmom afričkog plesa moje srce uvijek kucati za vrijeme mise, ma gdje bio. 

 

Srdačno vas pozdravljam i svima vam želim da Uskrs doživite čistog i radosnog srca, razigranog kao što je u mojih afričkih susjeda! 

 

fra Miro Babić

Subukija, Veliki tjedan 2015.

 

 

[Дијана.]

REGION10

"Nadbiskup traži referendum o ustaškom pozdravu"

Nemački nedeljnik "Cajt" objavio je tekst u kome navodi da neki od velikodostojnika katoličke crkve "otvoreno simpatišu ustaše".

IZVOR: TANJUG  SUBOTA, 29.08.2015. | 12:06

 

 

Foto: Beta/AP (arhiva)

List navodi da neki od velikodostojnika katoličke crkve traže da se o uvodjenju fašističkog pozdrava u vojsku "za dom spremni" raspiše referendum, ali podseća i da je hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović protiv ove inicijative.

Nemački nedeljnik je u petak u svom internet izdanju objavio vest o izjavi predsedavajućeg biskupske konferencije Hrvatske nadbiskupa Želimira Puljića koji je predložio referendum o ponovnom uvođenju u vojsku fašističkog pozdrava "za dom spremni", pod naslovom "Hrvatski nadbiskup poziva na referendum o fašističkom pozdravu".

 

Taj pozdrav su, kako podseća nemački nedeljnik, koristile hvratske ustaše, koje su bile povezane sa Hitlerovom Nemačkom i on je od tada zabranjen. 

"Neki od velikodostojnika katoličke crkve otvoreno simpatišu ustaše", navodi "Cajt". 

List, međutim, podseća da je Grabar-Kitarović ove sedmice odbila inicijativu jedne grupe konzervativnih političara o ponovnom uvođenju pozdrava u vojsku, a tokom fudbalskih utakmicama taj se pozdrav, kako se navodi u tekstu, gotovo uvek skandira. 

Nedeljnik podseća da se u junu, za vreme kvalifikacione utakmice protiv Italije u Splitu, mogao da vidi kukasti krst, koji je bio iscrtan na travi fudbalskog terena na Poljudu. 

Posle jedne utakmice sa Norveškom, raspravljalo se i o isključenju hrvatske fudbalske selekcije sa evropskog prvenstva, podseća nedeljnik i dodaje da je Hrvatska od 2009. godine član NATO i od 2013. godine Evropske unije. 

Grupa hrvatskih građana zatražila je nedavno od hrvatske predsednice i lidera HDZ-a Tomislava Kramarka da se u službenu upotrebu u hrvatskim oružanim snagama uvede fašistički pozdrav "Za dom spremni".

 

http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=08&dd=29&nav_category=167&nav_id=1032621.

[Милан Ракић]

Fra Drago Bojić: Živimo u vremenu religije bez Boga

Cijela povijest religija prepuna je vjerskog fanatizma i svih mogućih oblika patologije i oboljenja koji se pokrivaju božanskim autoritetom. Vjerski fanatici »ne padaju s neba«, oni se rađaju, odrastaju i stvaraju u srcu određene religije i hrane se njezinim rezervoarom mržnje, prezira i nepodnošljivosti prema drugima

 

Drago Bojić franjevac je franjevačke zajednice Bosne Srebrene. Titulu doktora stekao je 2009. godine na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču, na temu medija. Nekadašnji je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik nekad vrlo cijenjenog franjevačkog mjesečnog magazina »Svjetlo riječi«.

 

S te dužnosti ga je 2013. razriješio  vrh Rimokatoličke crkve u BiH, zbog neslaganja s njegovim stavovima o politizaciji religije. Fra Drago Bojić direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – »Zajedno« u Sarajevu, a trenutno je baza njegovog rada i djelovanja u Jajcu.

 

Za razgovor s fra Dragom Bojićem mnogo je povoda –  pitanja religije i vjere,  njihove zloupotrebe, kako na prostorima bivše Jugoslavije, tako na tlu Europe i šire. Njegovi pogledi vjeru rasvjetljavaju iz onih uglova koji su najčešće posve zamagljeni ili nevidljivi.

 

Razgovarala: Tatjana Gromača Vadanjel- Novi list

 

• U ljudskoj je svijesti najčešće se pitanja i odgovori vjere uzimaju »zdravo za gotovo«, na svećenike i ostala službena crkvena lica gleda  kao na osobne posrednike između Boga i čovjeka, koji to zaslužuju svojom bezgrješnošću. Vjera i sve oko nje prihvaćaju se najvećim dijelom kao zgotovljena ideologija, prema kojoj ne smije biti sumnji, i ti su momenti ono što crkva i njeni službenici velikim dijelom zloupotrebljavaju, u svrhe prizemnih, ne duhovnih ciljeva…

 

Vjera koja ne dopušta pitanja je sterilna, zarobljavajuća, bez duha, u konačnici i opasna vjera. Religijske zajednice koje ne propituju svoja vjerovanja, koje ne dovode u pitanje svoje dogme, učenja, zakone i propise, također mogu postati opasne po čovjeka. U vjeri ne bi smjelo postojati ni jedno pitanje koje se ne smije postaviti, a trebalo bi postavljati baš ona najteža pitanja.

U vjeri nijedno pitanje nije »zauvijek« odgovoreno, na svako pitanje uvijek iznova treba odgovarati. Vjera ne živi od dogmi, učenja, paragrafa, formula, liturgija i rituala. Ona živi od pitanja i pokušaja da se na njih životno odgovori.

 

• Kada vi kažete »vjera je okovana religijski«, što bi to zapravo značilo – da je onaj tko želi vjerovati u nešto više unaprijed determiniran religijskim okvirima koji mu se tu nameću?

 

Najveći broj ljudi svoju vjeru duguje drugima – obitelji, prijateljima, vjerskoj zajednici kojoj pripadaju. Zajednica na pojedinca prenosi svoju tradiciju i običaje, svoje religijske prakse i propise i u tome ima i ljepote i smisla. Kada se vjera zadrži samo na tom stadiju i ne želi učiniti veći napor, onda se može dogoditi da bude »religijski okovana«.

 

Takva vjera je odvojena od stvarnog života i ona je u praktičnom smislu često negacija onoga što se usnama ispovijeda i naviješta. Vjera mora biti slobodni i dogovorni čin pojedinca i morala bi se »opravdati« pred drugima, ljudskim, humanim razlozima.

 

• Na raznim javnim priredbama na kojima sudjeluju i predstavnici crkve, a zasigurno i na nekim vrstama božjih službi, mogu se čuti svećenici koji se pozivaju na to da »govore u ime« određenog vrhovnog entiteta, da ih je on osobno ovlastio da kažu određene stvari… U tijeku strašnih događaja u Francuskoj  mogli smo čuti kako oružani napadači na nedužne civilne žrtve kažu da im je vrhovni entitet osobno naložio da učine krvave pohode.

 

Cijela povijest religija prepuna je vjerskog fanatizma i svih mogućih oblika patologije i oboljenja koji se pokrivaju božanskim autoritetom. U svakoj religiji postoje zastrašujuća, uznemirujuća i šokantna vjerovanja i vjerske prakse. Zaluđenih i religijski oboljelih samoprozvanih zemaljskih mandatara nebeskog gospodara imate u svakoj religiji i posvuda u svijetu.

U posljednje vrijeme u centru pozornosti je islamska religija i strašno zlo koje čine pripadnici te religije, ubijajući nevine ljude i nanoseći veliku štetu muslimanima diljem svijeta, jer ih se na taj način stigmatizira i izručuje mržnji i preziru svijeta. No, ni u ovom slučaju kao ni u slučaju drugih religija, nije samo riječ o »luđacima« i vjerskim fanaticima koji zloupotrebljavaju religiju. U svakoj religiji je najveći problem u njoj samoj, u njezinim učenjima, vjerovanjima, tradiciji i običajima. Religija po sebi nije dobra i to je činjenica koja vrijedi za sve religije ovoga svijeta. Vjerski fanatici »ne padaju s neba«, oni se rađaju, odrastaju i stvaraju u srcu određene religije i hrane se njezinim rezervoarom mržnje, prezira i nepodnošljivosti prema drugima.

 

• Religija je nešto što pripada vrlo intimnom području čovjekovom, međutim ona je s tog područja, rastom nacionalizma i ratovima tijekom 90-ih, dovedena na društvenu pozornicu, gdje joj nije mjesto. Vi puno govorite o toj zlouporabi, o potrebi da se religija odvoji od politike, jer se tu čine i učinjene su ogromne štete. Religija gubi svoju svetost, a čovjek koji se izdaje za vjernika gubi mogućnost unutarnjeg rasta i traganja za visokim i važnim spoznajama?

 

Religija pripada javnoj sferi, preciznije kazano, ona naprosto mora pripadati javnoj sferi. Pitanje je koje joj mjesto pripada, koliko religije treba biti u javnosti i kako pojedince i naša društva zaštititi od svakodnevnog (pseudo)religijskog terora.

 

Živimo u vremenu vjerskih parada i manifestacija i što je više javnih vjerskih manifestacija, što je više »velike, narodne, nacionalne, entitetske, političke vjere« to je teže sačuvati osobnu vjeru – malu, krhku, nenametljivu, skrovitu, strpljivu, suzdržanu, radosnu vjeru u kojoj je položeno blago života – a to su uvijek drugi ljudi, njihovi životi, njihovo dobro i njihova sreća.

 

• Vidimo da se religijsko instrumentalizira u svijetu danas na ubojit način, kao što se  nerijetko instrumentaliziralo i tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji 90-ih. Kako vi, kao čovjek vjere, gledate na aktualna događanja, kada se oružje i ubijanje izjednačavaju s ljubavlju prema Bogu, i kada se životi dovode u situacije strepnje, pa time i tihe ili pojačane mržnje prema određenoj vjeri?

 

Ne sviđa me se izraz »čovjek vjere«, a mislim da s tim treba biti oprezan pogotovo danas jer on može biti pokriće za zlo, prazninu i totalnu odsutnost smisla. Za koga se sve danas ne kaže da su »ljudi vjere«: za ratne zločince, za ljude koji su podržavali ili podržavaju zle režime, za mnoge vjerske službenike koji kao »ljudi vjere« patološki mrze druge i drugačije, ali i svoje kad drugačije misle i kad im smetaju.

 

Upravo oni ljudi koji za sebe rado vole reći da su »ljudi vjere« znaju činiti velika zla i pritom još i Boga uzimati za saveznika. Takvi »ljudi vjere« vjeruju u Boga smrti, Boga ratnog zločina, Boga terorizma, Boga kaosa, Boga mrzitelja ljudi, u Boga koji prezire bolesne, slabe, nezaštićene, nezaposlene, prevarene, opljačkane. Prezirući i mrzeći ljude, prezire se i mrzi Boga, jer Bog nije prezreo ljude, nego je radi njih postao čovjekom, kako se često naglašava u kršćanskoj teologiji, ali rijetko ozbiljno povjeruje u to.

 

• Vi naglašavate kako je za vjeru važno da ona bude poosobljena, ne institucionalizirana, jer poosobljena vjera podrazumijeva sumnju, propitivanja, dok u suprotnom ona može postati ideologija, fanatizam, i može dovesti do posljedica kojima smo svjedočili tijekom ljudske povijesti i još svjedočimo…

 

Gdje god se ne postavljaju pitanja, gdje je zabranjena sumnja, kritika i mišljenje, nužno se upada u ideologiju. Sve zajednice, pa tako i religijske, izgrađuju neku vrstu svoje ideologije s pretenzijama da ju stalno održavaju i jačaju i po mogućnosti što veći broj ljudi regrutiraju u svoje redove. U ideologijama nema pojedinca, nema osobe, nema čovjeka, nema konkretnih ljudi i njihovih lica. Zato su sve ideologije opasne i zle, a religijske tim više jer se pokrivaju božanskim autoritetom. Zato i njihovo zlo jest gore, strašnije i brutalnije.

 

Kad na jednoj strani pogledate silno mnoštvo vjerskih manifestacija i sveprisutnu bahatu, razuzdanu, glasnu, vrišteću i pompoznu »religioznost« ljudi, a na drugoj zlo koje ti ljudi zagovaraju i čine, mora vas obuzeti strah od »ljudi vjere« pa vam se zgade i religija i njihovi bogovi. Ako Boga zamišljamo kao dobrog, milosrdnog, opraštajućeg i pravednog, a religijske zajednice i njihove svete prostore kao mjesta gdje bi taj Bog trebao »obitavati«, onda je takav Bog često mrtav i sahranjen upravo tamo gdje bi trebao živjeti – u religijskim zajednicama, svetim prostorima i među vjernicima. Živimo u vremenu »religije bez Boga«, u vremenu u kojem su religijske ideologije Boga i Božju stvarnost poistovjetile s vlastitom religijom, iz čega nužno proizlazi i pojedinačno i kolektivno zlo.

 

• To bi podrazumijevalo drugačiju crkvu, drugačije svećenike i teologe, drugačija društva, koji bi s više odgovornosti i poštovanja radili svoj posao. Jesmo li tu na područjima utopijskog? Ima li, prema vašem mišljenju, trenutno dovoljno ljudskog potencijala na tim područjima za preobrazbe koje bi išle u tom smjeru?

 

Mislim da ni pojedinac, ni zajednice, a niti svijet u cjelini ne može živjeti bez neke vrste utopije, shvaćene ovdje u njezinom pozitivnom, kreativnom i optimističnom kontekstu i smislu. Utopije postaju opasne kad prestane njihovo propitivanje, kad postanu iracionalne i odvojene od konkretnog života i ljudi, kad velike ideje služe za velika zla. Čovjek ima i svoje male, osobne utopije koje se vežu uz njegove čežnje, slutnje, želje, nadanja i uz ljude koje voli.

 

Međuljudski odnosi – ljubavni, bračni, prijateljski – započinju i traju zahvaljujući zajedničkim utopijama koje ponekad i izmiču i ne daju se dohvatiti, ali koje nas čuvaju od banalnih, površnih, vulgarnih, sračunatih, pragmatičnih odnosa, u kojima se sve računa i mjeri, i u kojima najveće ljudske čežnje i nadanja postaju smetnja i višak, a nekad i opasnost za cementirane i učmale odnose, životne baruštine i buvljake koji se guše u svojoj samodostatnosti i siromaštvu duha. Slično je i s vjerskim zajednicama i vjernicima koji su sve poravnali, umirili i standardizirali i koji ostaju na »vjeri otaca« i »starih vremena« uzimajući od toga ono najgore, a pritom se odričući snažnih zahtjeva vjere za plemenitošću, dobrotom, praštanjem, milosrđem, pravednošću.

 

• Na prostorima bivše Jugoslavije od velike bi važnosti bilo da se i unutar vjerskih zajednica dogodi susret s prošlošću – to ste već isticali, no ima li tu kakvih događanja, širih inicijativa?

 

Ovdje se zapravo i živi isključivo u prošlosti i na iracionalnim romantičarskim vizijama budućnosti koje proizlaze iz te prošlosti. Ovdje nema sadašnjosti, nju prošlost svakodnevno jede. Naša prošlost je prepuna neostvarenih budućnosti koje kao »zombiji« tumaraju našim životima i svjetovima, a naše budućnosti se napajaju iz monstruzonog rezevoara prošlih, neostvarenih, nedogođenih budućnosti, kako na jednom mjestu kaže austrijski filozof Liessmann.

 

Sadašnjost će započeti onda kad se umiri i zadovolji prošlost, kad se više bude prisutno u sadašnjosti i konačno shvati da »prošlost ne može biti naš program« kako je govorio Vaclav Havel. Nesretni ljudi su uvijek odsutni od samih sebe, a odsutan se može biti ili u prošlosti ili u budućnosti, govorio je Kierkegaard. To se upravo događa ljudima na ovim prostorima jer se ne uspijevaju, a mnogi i ne žele, osloboditi prošlosti, i jer sanjaju »bolju« budućnost, ali bez onih drugih.

 

[kopitar]

mogo bi se složiti uvvećini toga što je rekao, samo koliko se vidi ima problema sa poglavarima a to nije dobro.

[Милан Ракић]

mogo bi se složiti uvvećini toga što je rekao, samo koliko se vidi ima problema sa poglavarima a to nije dobro.

Па због већине навода из овог текста је и разрешен са места глодура "Свјетла ријечи", односно професуре на Фрањевачкој теологији... Због осуда фашизма, нацизма, усташства и његовог повампирења, пројекта "Херцег-Босне" и прочаја...

[kopitar]

Biće da je malo pretjero, poznato je da su bosanski franjevci prilično liberalni a također i novine Svijetlo riječi , ipak je on redovnik i mora slušati .

[Милан Ракић]

Biće da je malo pretjero, poznato je da su bosanski franjevci prilično liberalni a također i novine Svijetlo riječi , ipak je on redovnik i mora slušati .

Мора слушати наравно, ал` и главу користити... Но, небитно, кога интересују дешавања у РКЦ и сам рад фра Драга, одавде из Србије је могао да стекне тај утисак... Било је поред тога ту и неке критике око "дешавања" у Међугорју итд... 

[Paradoksologija]

Мора слушати наравно, ал` и главу користити... Но, небитно, кога интересују дешавања у РКЦ и сам рад фра Драга, одавде из Србије је могао да стекне тај утисак... Било је поред тога ту и неке критике око "дешавања" у Међугорју итд... 

 

Retko normalan čovek na ovim prostorima, men' se čini, uključujući taj poslednji momenat.

[kopitar]

Мора слушати наравно, ал` и главу користити... Но, небитно, кога интересују дешавања у РКЦ и сам рад фра Драга, одавде из Србије је могао да стекне тај утисак... Било је поред тога ту и неке критике око "дешавања" у Међугорју итд...

Ovo što on piča to je dosta blisko bosanskim franjevcima zato mi je sumljivo što je smjenjen ,da je riječ o hercegovačkim ne bih se čudio, neznam samo pretpostavljam.

[kopitar]

Sveti Toma Akvinski - najučeniji svetac i najsvetiji učenjak | Bitno.net http://www.bitno.net/vjera/sveti-toma-akvinski-najuceniji-svetac-i-najsvetiji-ucenjak/#.VqsOiEw0DGc.whatsapp

[kopitar]

Sveta Agata, zaštitnica žena oboljelih od raka dojke | Bitno.net http://www.bitno.net/vjera/sveta-agata-zastitnica-zena-oboljelih-od-raka-dojke/#.VrYB7Bpw4mU.whatsapp

[kopitar]

Maronitski patrijarh: U Siriji se jedino Rusi bore protiv džihadista | Bitno.net http://www.bitno.net/vijesti/svijet/kardinal/#.Vtqa4IixkH4.whatsapp

[kopitar]

[VIDEO] Pogledajte tko je zapravo bio sv. Leopold Mandić | Bitno.net https://www.bitno.net/mulitmedija/video/pogledajte-dokumentarni-film-leopold-mandic/#.VxRz4sOabrI.whatsapp

[kopitar]

Therese Neumann - katolička stigmatičarka koje se bojao Adolf Hitler | Bitno.net https://www.bitno.net/vjera/therese-neumann-stigmaticarka/#.Vy7wrjIGjE8.whatsapp