utopija

+! Lk 3,14 Pitahu ga i vojnici: "A nama, što je nama činiti?" I reče im: "Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom." 'Božji bedak' je postavio temu o novcu. Plaća ne mora uvijek biti novac kao nagrada. Vjerujem, da se novac ne koristi u Kraljevstvu nebeskom. Iako novac sam po sebi nije zlo kao ni oružje, nego zlo dolazi iz ljudskog srca, ipak je novac simbol ljudske računice. Iako novac nije 'hršćanski', to ne znači kako 'hrišćanin' ne smije koristiti novac (gotovina, kreditna kartica, bonovi,...). 'Hrišćansko' je ono što ima veze s 'hrišćanstvom' - Sv. Pismo, Sv. Sakramenti, liturgijsko ruho i posuđe, 'hrišćanska' simbolika,... Lk 22,35-38 I reče: "Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala, je li vam što nedostajalo?" Oni odgovore: "Ništa." Nato će im: "No sada tko ima kesu, neka je uzme! Isto tako i torbu! A koji nema, neka proda svoju haljinu i neka kupi sebi mač jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na Meni: Među zlikovce bi ubrojen. Uistinu, sve što se odnosi na Mene ispunja se." Oni mu rekoše: "Gospodine, evo ovdje dva mača!" Reče im: "Dosta je!"

+! Već se spominjao Rim kao "drugi" ili "treći". Od 'rimske bolesti' može oboliti i moskovski patrijarh. 'Bolest' nije: 'aleksandrijska', 'antiohijska', 'jeruzalemska',.. Jedno kratko vrijeme je sjedište Zapadnog Rimskog Carstva bilo u Milanu, pa u Raveni, ali biskupi tih gradova nisu tražili neke posebne privilegije kao dvorski biskupi. Dakle, ni prvi ravenski biskup Urso ni kasnije sv. Petar Krizolog i ostali nisu tražili "uzvišeniji položaj". - Zašto ne bi kijevski mitropolita UPC-MP od ruskog patrijarha zatražio autokefalnost? - Zar to ne bi bilo mudro u Gospodinu iz više razloga, ako se želi Mir i Jedinstvo 'pravoslavnih' u Ukrajini?

+! U Ukrajini je zavrzlama ne na kvadrat ili kub nego na entu. Teoretski: - Kad bi kijevski mitropolit UPC-MP zatražio autokefalnost, da li bi patrijarh RPC to odobrio? Stvarnost: Pravoslavnim vjernicima u Ukrajini (Ukrajinci, Rusi,...) nije baš draga ovakva situacija.

+! @Вилер Текс Zavrzlama je bilo i prije (gruzijska, bugarska,...), a vjerojatno će ih još biti. - A zašto patrijarh ne bi dozvolio nekoj crkvenoj zajednici na određenoj teritoriji autokefalnost, jer bi tako i sebi olakšao rad u 'Ovčinjaku'? U ovom slučaju je to teritorij u Ukrajini, koji baš i nije mali, a i velik je broj vjernika.

+! Iako nisam 'pravoslavac', žalosti me ovakvo ponašanje posvećenih osoba, jer mislim kako to nije plod Duha Svetoga. Ne vjerujem, da je ova situacija draga Čovjekoljupcu, koji je Glava Crkve. Kanoni su potrebni kod ustroja Crkve, ali ih treba provoditi čista i ponizna srca u postu i molitvi na Slavu Božju. - Zašto uopće dolazi do ljudskih zavrzlama kod traženja i priznavanja autokefalnosti?

+!

+! Nisam baš neki 'teolog' (stvorenje koje 'secira' Stvoritelja) i nije baš žao, ali bih volio biti 'teofil'. Jednog 'teologa' i 'teofila' veoma poštujem - Bogorodicu. Mislim, da nije potrebna neka velika inteligencija, da se shvati: - Jesu li također i stvorenja ('lude djevice'), koje nisu s Desne, također bespočetna? Napisao bih moje osobno uvjerenje, da Juda Iškariotski nije bio pričešćen Bespočetnim (Tijelo/Duša/Božanstvo), nego je blagovao umočen zalogaj, jer je Pasha bila prije sv. Liturgije, te nakon što je Juda izašao nastaje Otajstvo, koje se dariva čovjeku. Moje osobno uvjerenje jest i to kako Učitelj nije pozvao Judu Iškariotskog za Apostola. Iv 13, 18 "Ne govorim o svima vama! Ja znam koje izabrah! Ali - neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže." Hristos se rodi!

+! - Zar to mladomisnici braća Ratzinger blagoslivljaju narod jednom rukom? Vladika Nikolaj Velimirović usred Beograda 1935. godine na Kolarčevu narodnom sveučilištu rekao je sljedeće: “Nacionalizam je srpski najstariji u Evropi, stariji je 600 godina od evropskog. Ali ne samo da je najstariji, već je i savršeniji, jer je jevanđelski i organski. Evropski nacionalizam rođen je u buntu i očajanju, dok je svetosavski nacionalizam započet i ostvaren u tišini i radosti stvaranja. Najzad se Evropa umorila od strašnih i stoletnih borbi i napora i u toj zamorenosti mnogi njeni sinovi digli su ruke sasvim, ne samo od crkve, nego i od vere hrišćanske. Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi Hitleru, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija i jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, u XX. veku on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sv. Sava (…). Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost najstariji u Evropi” (Episkop Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save, Beograd, 1935. {i 1938.}, str. 27.-28.). Vladika Nikolaj, iste godine kada su u Trećem Reichu doneseni rasni zakoni, o Hitleru je dakle imao samo riječi hvale te se nije libio usporediti nacističkoga vođu Hitlera s ni manje ni više nego utemeljiteljem SPC-a i duhovnim ocem Srba svetim Savom. https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/mjesovito-povjerenstvo-o-stepincu-srbi-falsificiraju-izjave-kardinala-stepinca/ - Što više treba pisati? - Čemu uopće komisija, kad je već sve poznato? - Tko normalan može braniti? Vjerojatno će ga Papa degradirati i skinuti ono 'blaženi' ispred njegovog imena. Ne samo to, nego je podržavao i Kraljevinu Jugoslaviju i novu Titinu Jugoslaviju. Popis klera: http://issuu.com/glaskonc/docs/feljton_2007_07/2?e=0 https://hr.wikipedia.org/wiki/Političko_djelovanje_Srpske_pravoslavne_crkve Čak je jedan izmislio 'popovo bure': https://hr.wikipedia.org/wiki/Momčilo_Đujić http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/umanovi-vladimir/19620-cetnik-s-petokrakom-pop-momcilo-dujic-u-ustanku-od-27-srpnja.html Pa, stvarno, kada čovjek sve to prouči trezveno, onda uopće nije upitna činjenica oko lika Alojzija Stepinca.

+! Sv. Misa u pravoslavnoj crkvi u Banja Luci Iz ovoga vremena datira još jedan sličan slučaj. Naime, u spomenutom potresu 26. i 27. listopada 1969. teško je stradala banjalučka katedrala tako da se u njoj, zbog opasnosti od dodatnih rušenja, nije smjela slaviti sv. Misa. U prvim tjednima poslije potresa, dok je vrijeme bilo lijepo, sv. Misa za vjernike koji su je pohađali u katedrali slavljena je sub divo u dvorištu porušene katedrale. A, prema zapisu sestara Klanjateljica Krvi Kristove, koje su vodile biskupovo domaćinstvo i uređivale katedralu, "kad je vrijeme zahladilo i kad su počele padati kiše po želji našeg biskupa Alfreda Pichlera prešli smo sa služenjem sv. Mise u pravoslavnu crkvu". O ovom slavljenju sv. Mise u pravoslavnoj crkvi u Banja Luci u Arhivu biskupskog ordinarijata nisam pronašao nikakav pisani trag, pa je razborito pretpostaviti da su se dvojica biskupa, imajući u vidu praecedens iz Slatine koji je dobro funkcionirao, o tome usmeno dogovorili. Prema svjedočanstvu kardinala Vinka Puljića, koji je od 1970. obnašao službu župnoga vikara u gradskoj župi u Banjoj Luci, u pravoslavnoj crkvi najčešće je sv. Misu služio biskupov tajnik mons. Tomislav Matković, a katkad i sam kardinal Puljić. Biskup Pichler je, prema svjedočanstvu navedene kronike časnih sestara, na velike blagdane također slavio sv. Misu u pravoslavnoj crkvi: npr. ta kronika bilježi da je biskup predvodio 1969. božićnu polnoćku a 1970. uskrsno bdijenje i Misu na dan Uskrsa, dok su obredi Velikoga četvrtka i petka te posvete ulja na Veliki utorak iste godine obavljeni u banjalučkoj župnoj crkvi, koja je u međuvremenu bila toliko obnovljena da se u njoj smjelo okupljati. Svi koji se toga sjećaju, tvrde da se sv. Misa slavila u pravoslavnoj crkvi još tijekom 1972. godine, a, budući da je prva sv. Misa u novoj katoličkoj katedrali slavljena za Božić 1973., misle da je opravdano pretpostaviti da je to bio ujedno kraj dotadašnje prakse, odnosno da se u pravoslavnoj crkvi katolička sv. Misa slavila otprilike od Božića 1969. do Božića 1973. Međutim, sam biskup Pichler u jednom službenom izvještaju Vijeću za ekumenizam BKJ-a od 4. ožujka 1972. tvrdi da je ta praksa potrajala samo jednu godinu dana. Doslovce je napisao ovako: "Naime, katastrofalni zemljotres u Banja Luci 1969. god. tako teško je oštetio našu katedralnu crkvu da je dulje vremena morala ostati van uporabe. U toj situaciji katolički biskup zamolio je pravoslavnoga episkopa da bi mogli svoje liturgijske funkcije obavljati u pravoslavnoj katedralnoj crkvi. Pravoslavni episkop velikodušno je svoju crkvu stavio katolicima na raspolaganje. Godinu dana svake nedjelje i blagdana slavljena je katolička euharistijska žrtva u pravoslavnoj crkvi. U početku je to bilo neobično za vjernike i jedne i druge crkve, ali su se s vremenom do te mjere privikli da su pravoslavni znali prisustvovati katoličkoj sv. misi i obratno. Imamo dokaza da je to osobito na pravoslavne vrlo pozitivno djelovalo, da je čak utjecalo na povećani posjet crkve." A prema sjećanju svećenika s kojima sam razgovarao, osjećanja katolika u samome gradu, kako svećenika, tako vjernika, glede slavljenja sv. Mise u pravoslavnoj crkvi bila su podijeljena. Jedni su to prihvaćali jer je biskup tako bio odlučio dok su drugi ponekad negodovali, postavljajući pitanja zašto se tamo slavi sv. Misa. Isti svećenici ne sjećaju se da je bilo ikakvih javnih komentara pravoslavnih vjernika ili svećenika, osim što bi se ponekad (sjećanje kard. Puljića) kakav pijani pravoslavac pojavio u vrijeme slavljenja sv. Mise, te na glas pitao: "Što ćete vi ovdje?" U svakom slučaju, kako primjer iz Slatine tako ovaj iz Banja Luke najvjerojatnije su u međusobnim odnosima pravoslavaca i katolika na ovim područjima prvi slučajevi posudbe crkve u vlasništvu jedne Crkve za potrebe vjernika druge Crkve. I bez obzira na neke protivne reakcije koje su se pojavljivale, pa i one u najvišim pravoslavnim krugovima 1986., sposobnost posudbe vlastitoga prostora drugim kršćanima koji nemaju svoj prostor za slavljenje Boga dokaz je velike unutrašnje slobode i otvorenosti. Uostalom, spremnost na takvu suradnju s pripadnicima drugih kršćanskih vjeronazora dio je ne samo kršćanske pristojnosti već i katoličkoga crkvenoga zakona. izvor: Tomo Vukšić MEĐUCRKVENO I MEĐUNACIONALNO PITANJE U DJELU I MISLI BISKUPA ALFREDA PICHLERA

+! Katolici u pravoslavnoj crkvi u Slatini od 1967. do 1986. Najstariji dokument koji potvrđuje vrlo dobre međusobne odnose nosi datum od 22. srpnja 1967. Naime, toga je dana župnik župe Petrićevac fra Rafael Lipovac "putem Biskupskog ordinarijata u Banja Luci" uputio molbu vladiki Andreju da dopusti fratrima, koji su vodili ovu župu, "držati svete mise i vjeronauk za rimokatolike naselja Slatina u tamošnjoj srpskopravoslavnoj crkvi". U dopisu župnik Lipovac navodi da je prethodno dobivena suglasnost za ovo od pravoslavnoga slatinskoga paroha i nekoliko članova crkvenoga odbora u razgovoru na Petrovdan te godine, a na zamolbu ga je navela činjenica da katolici u Slatini nemaju nikakva svoga crkvenoga objekta te da je "župski ured spreman na protuuslugu, ako je može u čemu dati". Fra Rafael Lipovac, obrazlažući svoju za ono vrijeme zaista neobičnu zamolbu, piše: "Na ovu molbu nas navode ovi razlozi: 1. U području Slatine nalazi se oko 15 domaćinstava rimokatoličkih. Osim njih u ljetnoj sezoni ima pacijenata u kupkama. Nisam mogao saznati koliko. Ali barem četvrtina od sviju. 2. Od rata tamo se nije držao vjeronauk niti misa. 3. Tamo je rimokatolicima oduzet župski ured, a crkvica srušena. Nikakvog crkvenog objekta nemamo. Zato se obraćamo Vašoj bratskoj susretljivosti. Namjeravamo u ljetnom vremenu tamo držati misu i po potrebi vjeronauk svakih 14 dana i to u 17 sati po podne. S time se neće ometati srpskopravoslavno bogosluženje, jer će oni držati jutrom. Nadam se da će uz milost Božju i vaš blagoslov ovaj pothvat pridonijeti svoj udio kršćanskom ekumenizmu." Biskup Pichler je ovu molbu, uz svoj popratni odobravajući dopis, proslijedio vladiki Andreju tri dana kasnije, 25. srpnja 1967. Pisao je ovako: "Smatram da će preosvećeni Gospodin učiniti dobro ako se prethodno raspita o eventualnim posljedicama takvoga jednog ustupanja crkve, osobito kod mase pravoslavnih vjernika. U našim krajevima to bi bio prvi slučaj takozvane simultane crkve. Dakako, ja molbu najtoplije preporučujem radi potreba svojih vjernika. No, ako bi prihvatanje ovoga prijedloga izazvalo revolt vjernika Srpsko-pravoslavne Crkve i time naškodilo ekumenizmu - do kojeg nam je obojici toliko stalo - smatram da bi bilo bolje ne ustupiti zatraženu crkvu." Već 29. srpnja iste godine, nakon što je o svojoj odluci obavijestio paroha u Slatini, vladika Andrej je potvrdno odgovorio Biskupu: "U duhu hrišćanske ljubavi i sloge i želje da u našem Spasitelju jedno budemo, sjedinjeni vjerom u jednoga Boga i Spasitelja u svetoj crkvi koja nas spašava i osvećuje istim svetim tajnama, sa radošću dajemo u duhu od Boga blagoslovenom ekumenizmu, dozvolu župnom uredu iz Petrićevca da može u srpsko-pravoslavnoj parohijskoj crkvi sv. ap. Petra u Slatini, držati svete mise-liturgije i vjeronauku u dane i vrijeme koje će se sporazumom naknadno odrediti." Od tada pa sve do jeseni 1986. u pravoslavnoj crkvi u Slatini redovito je služena sv. Misa za katolike i održavan vjeronauk za katoličku djecu. Kroz prvih šest godina redovito su to činili fratri iz samostana Petrićevac jer je Slatina tada pripadala njihovoj župi. A kad je 13. svibnja 1973. osnovana župa Marija Zvijezda i bila povjerena trapistima, Slatina je pripala ovoj novoj župi pa su otada trapisti nastavili usluživati katolike u Slatini na isti način kao i fratri u prethodnom razdoblju. Kroz cijelo vrijeme sve do 1986. odnosi s pravoslavnim svećenikom Stevom Marijancom, koji je poslije Drugoga svjetskoga rata s nekim katoličkim svećenicima bio zajedno u zatvoru i tamo ih dobro upoznao, kao i samim pravoslavcima u selu bili su izvrsni. Pop Stevo Marijanac bi redovito pričekao dolazak katoličkoga svećenika, otvorio crkvu, mnogo puta i sam bio prisutan na svetoj misi te poslije sv. Mise sa svojom gospođom često bi ugostio katoličkoga svećenika. Čak je ponekad i pokoji pravoslavac znao doći na sv. Misu. Tako je to potrajalo sve do jeseni 1986., kad se pri jednom redovitom dolasku o. Antuna Goričanca u Slatinu da odsluži sv. Misu dogodilo da nije bilo kod kuće popa Steve niti je ostavio ključ od crkve, pa su se i o. Goričanec i vjernici vratili kućama bez sv. Mise. Sljedeći put je pop Stevo Marijanac bio kod kuće, ali je, vidno neraspoložen, ključ od crkve dao "preko volje". Tako se počelo događati da jednom, kad svećenik dođe služiti sv. Misu, pravoslavnoga svećenika i ključa od crkve ima, a drugi put nema. Na to je o. Goričanec otišao biskupu Pichleru, ispripovijedao mu što se događa, a ovaj mu obećao da će razgovarati s novim vladikom Jefremom (od 1980.). U kasnijem razgovoru biskup Pichler je prenio o. Goričancu da je razgovarao s vladikom Jefremom koji mu je, prema Goričančevu pripovijedanju, kazao da on, tj. vladika Jefrem, ne zna što se događa u Slatini jer da on nije ni odobrio ni zabranio održavanje sv. Mise u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi. U tom istom razgovoru biskup je Goričancu rekao: "Nemojte više ići gore!" - trapisti nisu više poslije toga služili sv. Misu u pravoslavnoj crkvi u Slatini,ali je, malo poslije razgovora s biskupom, o. Goričanec pohodio popa Stevu Marijanca i u prijateljskom razgovoru upoznao ga sa sadržajem razgovora s biskupom. Prenio mu je vladikino mišljenje, kako gaje čuo od biskupa, ali i biskupovu odluku da se više ne dolazi, izražavajući zahvalnost za sve dotada učinjene usluge. Na to je pop Stevo Marijanac rekao o. Goričancu: "Episkop mi je zabranio. Ja ne smijem više!" Dok se još služila sveta misa za katolike u pravoslavnoj crkvi u Slatini, u svom izvještaju Vijeću za ekumenizam BKJ 4.III 1972. biskup Pichler je o svemu tome pisao ovako: "Maloj skupini katolika, koji žive u čisto pravoslavnoj sredini, postalo je gotovo nemoguće dolaziti u župnu crkvu, a u mjestu nikakve kapelice nisu imali. Župnik se s dozvolom Ordinarija obratio za pomoć pravoslavnima. Spremno su mu ustupili svoju mjesnu crkvu. Jednom mjesečno sa svojom malom zajednicom slavio je svetu misu u pravoslavnoj crkvi. S vremenom se crkva sve više i više punila da se nakon nekoliko mjeseci mala katolička zajednica gotovo izgubila među mnogobrojnim pravoslavnima. Bila je to veća propaganda ekumenizma nego svi dijalozi i propovijedi. Napominjem daje to bilo još prije potresa, kad se nije moglo računati s nekom sentimentalnošću, nego s čistim približavanjem jednih drugima." Iz ovoga načina pisanja očito se vidi daje biskup Pichler bio vrlo zadovoljan pozitivnim primjerom međucrkvene suradnje u Slatini. Ovdje je prigoda napomenuti također daje pravoslavna crkva u Slatini bila oštećena u potresu koji je pogodio Banju Luku krajem listopada 1969. Crkva je obnavljana tijekom 1973. i 1974. a pop Stevo Marijanac je o. Goričancu pripovijedao daje za vrijeme obnove crkve biskup Pichler osobno materijalno pomagao njezinu sanaciju. izvor: Tomo Vukšić MEĐUCRKVENO I MEĐUNACIONALNO PITANJE U DJELU I MISLI BISKUPA ALFREDA PICHLERA

+! Ne vjerujem, da se pravim naivan, iako je moguće kako sam uistinu naivan, spor u ispravnom zaključivanju ili sklon krivom shvaćanju podataka. http://www.arhiv.hr/arhiv2/Koristenjegradiva/index.htm Inače, IV i V knjiga su za ratno razdoblje. Ako nađete vremena, možda budete pročitali neke zanimljive detalje: https://issuu.com/glaskonc/docs/feljton_2007_40 - Zašto nisu za vrijeme SFRJ objelodanili 'Dnevnik', ako je bilo na štetu nadbiskupa Alojzija Stepinca? Smatram sebe amaterom za povijest, a ovdje samo želim sudjelovati u analiziranju tekstova i argumenta. Neću biti žalostan, ako bl. Alojzije Stepinac ne bude proglašen svecem, a niti ću biti radostan, ako bude proglašen. Dakle, ništa ne dokazujem nego komuniciram. Meni nije konkretno poznato to što aludiraš, pa ako ti nije teško postaviti konkretan materijal za tu tematiku. Osim toga, mene ne zanima svetost neke osobe niti je to moj zadatak. Pišem ovako, ne da bi me netko proglasio svecem, jer za takvo nešto teško da ima i teoretske šanse. Ja tebe mogu ovdje omalovažavati i "šamarati", dok ti meni možeš ljubiti ruke i prati noge, ali to ne utječe na povijesne činjenice, ako ima dovoljno argumenata i dokaza s raznih i različitih izvora.

+! Vjerojatno samo ljubiteljima Stepinca.

+! @Pisum @Zoran Đurović Nije se sudilo nadbiskupu Stepincu na temelju njegovih kronoloških dnevnika niti se to može uspoređivati s 'Ispovijestima' sv. Augustina. Nešto drugo ovdje smrdi. Dotične knjige su dostupne. - Zašto nije javno dostupan (arhiv i sl.) dnevnik Nikole Tesle? 'Memoari' http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kaptol-uzvratio-manolicu-stepincevo-je-srce-danima-cuvano-u-samostanu-a-nadb.-seper-ga-je-predao-agentima-udbe-tek-nakon-prijetnje/281533/

+!@ @Volim_Sina_Bozjeg Uistinu se ovdje svašta može pročitati, ali to nije nikakvo čudo, jer se ipak radi o amaterima ( @utopija, @Zayron,...) a ne profesionalcima. Partizani su dobro znali za ponašanje i djelovanje nadbiskupa Stepinca još dok su bili 'u šumi'. Takvo mišljenje imaju i dalje, te je ono napisano i 30.VIII 1945., dok se pripremaju kako će eliminirati protivnika Stepinca, onda je čudnovato kako netko i dalje uporno misli drugačije.

+! Dokaz nije ni moj ni tvoj ni njegov ni njihov, jer dokaz je dokaz, ali nekima ni dokazi ništa ne znače. Možda jesam površan, pa mi je promakao neki dokaz o krivici bl. Alojzija Stepinca, ali nisam vidio i pročitao nijedan takav dokaz ne samo na ovom forumu, a da ne spominjem tvrdnje kako nije ni prstom mrdnuo kako bi potrebitome pomogao. Što se tiče šutnje, čak i da je svaki dan na ulici preko megafona protestirao, to ne bi bilo dovoljno za njegovu potpunu nevinost. Možda bi jedino štrajk glađu mogao donekle biti nekakav mali dokaz o nevinosti, ali ne i o svetosti. - Tko 'Dnevnicima' špekulira? Oni su dostupni, a SPC može angažirati svog stručnjaka, da ih analizira u detalje. Vjerojatno postoji čak mikro-film i u Beogradu kao i dokumenti iz logora Jasenovac. Netko može vjerovati kako samo 'Dnevnici' mogu dokazati njegovu nevinost ili krivicu. To se čini kao neka posljednja slamka spasa za one, koji mantraju odavno prožvakane laži. 'Dnevnici' bi trebali srušiti sve mnogobrojne dokaze i svjedoke, koji su prikupljeni i predani 'Kongregaciji za kauze svetaca'. - Vjeruješ li, da sadržaj dotičnih knjiga nije bio na analizi u 'Kongregaciji za kauze svetaca'? Mt 5,37Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je. Špekuliranje Nevezano za temu, ali vezano za javnu dostupnost nečijeg dnevnika. - Je li javno dostupan (arhiv i sl.) dnevnik Nikole Tesle? Ako je čovjek iskren prema samome sebi, onda neće ni na Sudu biti 'jarac' i pitati Ljubav, kad Mu to nije pomogao. Naravno da neće ni policajcu soliti pamet, ako je svjestan da je učinio prekršaj.