Меша Селимовић - свашта по мало....

[JESSY]

....Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve
drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može
da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas
Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem,
biću ti prijatelj.

Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo
nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome
što mi je postao potreban, što nisam zamjerio
ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo
postalo važno.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba
objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom
pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti
u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni
poklonio svoje prijateljstvo.
Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav...

A ništa ja nisam poklonio tebi
već sebi...

[JESSY]

Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadašnji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.

Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.

 

[Margareta]

U jesen sam joj predlozio da se vencamo. Iskreno sam to zeleo, nisam mogao zamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam posteno rekao da sam rdjava prilika, nemam nista niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Mozda nije pravo sto joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Volecu je, i necemo imati nista, je li joj to dovoljno?
Ali ona je jos ludja od mene. Volecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Nista mi drugo ne treba.

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

[**Sarah]

Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračaću po njoj

dok u meni ima snage. Treba tako, to je moj zadatak i moja životna svrha...

Ne pitam da li je pravedna... moja je.

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

Nemir me strpljivo cekao

Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izašao.
Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodredeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tišinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nešto promašio, da sam u necemu pogriješio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i cuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Cemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.
Bila je mjesecina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj durdevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strašcu i bijesom, ludošcu i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što cinimo? Je li rijec božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

[JESSY]

http://www.youtube.com/watch?v=h1QrIsoNprg