Меша Селимовић - свашта по мало....

[JESSY]

"Svijet mi je odjednom postao tajna,
i ja svijetu,stali smo jedan prema drugome,
začuđeno se gledamo,
ne raspoznajemo se,ne razumijemo se više."

[JESSY]

Odlučio sam se za
ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I
ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

[JESSY]

..."Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti...
i po izrazu patnje na licu ,kakvo vise nikad nisam vidio, niti sam dugo mogao da zaboravim, jer sam tu patnju prouzrokovao.
Zbog te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio.
Zbog nje, izgubljene, zbog nje otete, postao sam tvrdji i zatvoreniji prema svakome. Osecao sam se poharan... i nisam davao ni drugima ono sto nisam mogao dati njoj...
Mozda sam se svetio sebi i ljudima, nehotice i ne znajuci.
Boljela me, odsutna... o, zaista ...ali je sve bilo kasno.
Steta sto moju neistrosenu njeznost nisam dao ma kome-roditeljima, bratu, drugoj zeni...
Ali, mozda to govorim bez razloga... sad ... svodeci racune.
Jer i nju sam ostavio i otisao na vojnu, ne zaleci, a pozalio sam kad nista vise nisam mogao izmjeniti"..

[JESSY]

Neki su gluvi na tuđe reči ...
oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvek treba pokušati. Pitaćeš:
zašto? Nizašto. Da bude manje gluvo i pusto.

 

 

 

Kunem se vremenom,
koje je početak i završetak svega,
da je svako uvijek na gubitku.

[JESSY]

Sve ima svoju vrednost i težinu, ni manju ni
veću nego što je ima, a nama izgledaju različite. Jedne nevolje vreme
čini lakšim, druge težim. Mi se menjamo, svet ostaje.

*****

 

Čovjek sam i ponekad se bojim da mi duša ne bude slabija od želje...

[JESSY]

Osmijehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo,
vjerovao da u životu nema samo pobjeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje,
i slušanje, i riječ i ljubav, i prijateljstvo, i običan život, koji mnogo zavisi samo od nas.

 

******

Govorio sam zato što je bila mjesečina, što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke nježno savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oči zrele djevojke, što me slušala kako me nikad niko u životu nije slušao.

[JESSY]

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod,
sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je
sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine,
od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno,
ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

[JESSY]

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!

[JESSY]

Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge.
Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne verujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje...

[Ayla]

Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grješne misli su kao vjetar, tko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio… Sad o tome mislim drukčije… Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više…

[Teofanija]

Imao sam cilj.

 

Posao sam medju ljude,smiren,tih,snabdjeven strpljenjem.Zahvalno sam primao sve sto su mogli da mi pruze,

i grdnju,i porugu,i obavjestenje.

 

Nisam isao nasumce.Ako sam i skretao s pravca,ako sam i lutao bespucima,uvek bih se vratio na put koji sam 

trazio.Putokaz mi je bila moja upornost,i necija rijec ,nagovestaj,uzivanje nad mojom nesrecom,cudjenje zbog 

moje promjene,i koracao sam sve sigurnije u traganju za tajnom,sve bogatiji i sve siromasniji od tog paljetkovanja,

od te milostinje tudjih rijeci,mrznje,samilosti.

[JESSY]

[JESSY]

“Otići ću jednom.
Kuda?
Ma kuda.
Kada?
Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.”

[JESSY]

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”

[JESSY]

“Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.”