Меша Селимовић - свашта по мало....

[pink panter]

Meša Selimović
"Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojima posjedima na sjeveroistoku Bosne.
Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Šefik Pašić, koji je ispitivao porijeklo naših porodica, piše o tome, na osnovu dokumenata koje je pronašao u arhivskim i porodičnim dokumentima.
"Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg-Novom prije 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodijeljena mletačkim podanicima. Takođe u Crnoj Gori je bilo Selimovića, navodno su od Babahetovića ove porodice - Selimovići, Ćorić i Ovčine. U Jednošima jedan lokalitet naziva se Selimovina i Selimova Bistijerna, a u Plavu spominje se 1710. godine Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović potječe iz ove porodice."
... Kad sam 1972. godine naveo ovaj podatak (iz normalne radoznalosti i želje za otkrivanjem svog korijena), neki intelektualci iz Bosne su mi to oštro zamjerili. Rekli su otprilike: "Mnogi od nas tačno znaju svoje hrišćanske pretke, i mogli bismo da pokažemo i direktne dokumente. Ali čemu to? Šta bismo time postigli?" Ova zamjerka i ovakvo pitanje mogli bi se postaviti povodom otkrivanja svakog istorijskog podatka. U ime čega zatvarati oči pred istinom? Time se ništa ne mijenja, kao što se nikakva ljaga ne baca na bosansko-hercegovačke muslimane ako se ukaže na njihovo porijeklo. Kod mene je ostala i jaka nostalgija za zavičajnim korijenom, mada i Beograd veoma volim. Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko porijeklo, i uvjeren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih tuđih navika koje smo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova) izuzetno bogata stvaralačkim mogućnostima."

(Sjećanja)

[JESSY]

 

Kako da kaže da li ga voli? Šta bi rekla time? I šta se drugome može reći o tome? Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže. Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje. I neodlučnost: sve te veže, sve te zaustavlja, pređeni put, korak koji nije više lak, strah od novih počinjanja, samo zapravo nema straha jer nema iskustava, i onda se čuva ono do čega ti nije stalo, što je tvoje koliko i ma čije, tvoje po nevolji i po neimanju ničega a ne po voljenju, a to je najcrnja varka, jer i ovako ništa nemaš, pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući da ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi ni dobili, zato ćute i čekaju.

 

 

Magla i mjesečina

 

[JESSY]

“Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tudih ljubavi bice kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konacnost. Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.”
 Tvrđava

 

[JESSY]

“Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobiješ svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.”

****

“Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.”

*****

“Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha, nego zbog grijeha.”

[JESSY]

“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”

*****

“Do kraja života upoznavaću ljude,
a nikada ih upoznati neću.
Uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka”

[JESSY]

“Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može.
Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,
što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav.

A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”

[JESSY]

“Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud.

Nećete postati bolji, nećete postati ja, jer treba vam i duša. A nju mi ne možete uzeti, i sve dok je imam, ostat ću Čovjek.”

[JESSY]

“Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.”

[JESSY]

“Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjsnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide? Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.”

[JESSY]

“Vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.”

[JESSY]

“Griješne misli su kao vjetar ko ce ih zaustaviti U cemu je pobožnost ako nema iskušenja koja se savladavaju Čovjek nije Bog i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu.”

[JESSY]

“Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje”

[JESSY]

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

[JESSY]

“... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.”

[JESSY]