Меша Селимовић - свашта по мало....

[JESSY]

“Nikad ne zalite sto ste upoznali neku osobu u svom zivotu…Jer, dobre osobe ti daruju srecu…Lose ti daju iskustvo, a zle ti daju lekciju…U svakom slucaju dobijes nesto, i ne mozes nikako biti gubitnik, jer u zivotu koliko si naucio toliko si pobedio.

[Margareta]

"To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji."

[JESSY]

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu reč kaže. Kako onda misliš da živiš.

Duša može često da održi telo, ali telo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama.

Ako bismo otpatili svačiju nesreću, šta bi bilo od nas?

Najmanja mogućnost da pogrešim je ako budem ćutao.

- Šta bi ti savetovao čoveku kome želiš dobro?
- Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti pre nego što išta učini.
- Drugi moj savet čoveku kome želim dobro bio bi: ne govori uvek ono što misliš.

[JESSY]

sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovek ne sme predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom  neslućeni putevi, i svet više nije skučen ni pun pretnji.

Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obeležio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja ni čistog života.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.

Smešno je možda , bio sam čovek sa onim od juče, i hoću da budem čovek sa ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovek je promena, a zlo je ako ne poslušamo savest kad se javi.

Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovek sam sebi.

Nikad čovek ne sme misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.

Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo.

Ko oprosti, on je najveći.

Lepo je osećanje ponosa, brani nas od kajanja.

Nekad i sad to su dva čoveka.

[JESSY]

Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Uteha je samo što će oni koji budu posle nas živeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

Lako će se sporazumeti dva čoveka koji misle.

Kud vojska prođe, trava ne niče, ali niču deca.

Ljubav je valjda jedina stvar na svetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, sinovi postanu razumni čim postanu očevi.

Nemojte nikad reći da ste sreli najglupljeg čoveka; uvek se može desiti da ga neko pretekne!

Sve će proći. Ali, kakva je to uteha? Proći će i radost, proci će i ljubav, proći će i ivot. Zar je nada u tome da sve prođe?

Pretvorio sam se u čoveka koji moli, a to je poslednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.

Zaustaviće te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudiće ti  bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka.

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

... nije teško kad biju, teško je kad čekaš. Gledaš i čekaš, pa boli unapred. Boli i posle, ali je to lakše.

Čovek je nepopravljiv, i najčešće laže sam sebe.

Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže.

Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.

[JESSY]

 "Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti"

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrću jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukroćena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.

[JESSY]

"Sjećanja"

Pa ipak, evo, pišem svoja „Sjećanja“, rukovođen jednim važnim i jednim smiješnim razlogom.

Važan razlog je u tome što ovim zapisivanjem želim da se otarasim svoga privatnog života, da ga u sebi likvidiram kao stalno prisutno žarište i izvor sjećanja, da ispalim taj moćni naboj, kako mi ne bi smetao u mom književnom radu: kad ga zabilježim, to sjećanje što slobodno pluta po meni preći će iz oblasti potisnute ali stalno prisutne svijesti u inventarisanu memoriju, i neće više intenzivno živjeti kao mogućnost koja se zaobilazi. Oslobodivši se pritiska vlastitih privatnih doživljaja, koji izgledaju mnogo značajniji dok nisu fiksirani, pa slobodno sjećanje na njih brodi neusmjereno kroz našu svijest, poput oblaka i sna, preplićući se ili mimoilazeći, kao sjenke ili prijetnja ili konkurencija, s mišlju kojoj pokušavamo da posvetimo punu pažnju, ostaće u meni slobodan prostor za književno oblikovanje nekog zamišljenog, mogućeg događaja, očišćenog od tereta životne doslovnosti. To je, naravno, neriješen teoretski spor sa samim sobom, o suštini oblikovane slike svijeta: ,,malo je biti samo ja". Za literaturu nema značaja moje golo iskustvo samo po sebi, ono je samo mogući oblik života koji mi omogućava neophodnu identifikaciju s drugim ljudima, sa mnogim zamišljenim likovima i njihovim postupcima. Tako sve postaje moje, na jedan poseban način, i tuđe, po mogućnosti svačije. Ali je mnogo važniji oblik doživljavanja putem unutrašnjeg iskustva, aktiviranjem potisnutih misli i osjećanja iz oblasti nesvjesnog: to je mogući izvor identifikacije s ogromnim brojem ljudskih postupaka, jer smo, naravno u toku svoga života potisnuli u sferu nesvjesnog i podsvjesnog velik broj zabranjenih misli. One su bogat fond za razumijevanje svega ljudskog, ako naše kočnice i predrasude dozvole da postanu svjesne, da se oslobode mnogobrojnih hipoteka koje ih drže u tami naše podsvijesti. Naravno, možda je samo pretpostavka i želja, da će zabilježeno iskustvo prestati da mi se nameće svojim sirovim oblikom kao književna tema. Ali, pred piscem stoji toliko prepreka, od kojih je on sam sebi najteža, da u svojim mukama često postane i sujevjeran, pa ako uobrazi da će mu pomoći zapis protiv ma kakvih uroka, vjerujem da neće potražiti svaku pomoć.

Drugi razlog što pišem „Sjećanja“ je sitan, ali je sušta istina da su mnogi naši postupci, pa i veoma krupni, motivisani nevažnim razlozima. Prije dvije godine posjetio me jedan mladi novinar, uputila ga je redakcija da zapiše razgovor s Ivom Andrićem, Milošem Crnjanskim, Mihailom Lalićem i sa mnom. Pristali smo, Crnjanski, Lalić i ja. (Andrić je odbio.) Razgovarali smo dugo i srdačno, o svemu, a najviše o našem životu. Mladi kolega je sve marljivo zabilježio, uzeo mi desetak fotografija, i nakon izvjesnog vremena poslao mi dvadeset i pet stranica prekucanog teksta, radi autorizovanja, s molbom da odgovorim na još neka pitanja, jer mu je potrebno oko trideset stranica. Učinio sam i to. Poslije nekoliko mjeseci Miloš Crnjanski mi je ispričao kako je pitao redakciju zašto ni poslije toliko vremena nije objavljen razgovor koji je s njim vodio njihov novinar. Tada mu je neko iz redakcije mirno i učtivo objasnio da će taj zapisani razgovor, kao i drugi, s Lalićem i Selimovićem, biti objavljeni poslije naše smrti. Zadivila me sistematičnost i praktičnost tih ljudi koji su željeli da prekinu s ružnom praksom da čitulje pišu na brzinu, preko noći i odlučili da pravovremeno pripreme cjelovite autentične, čak autorizovane materijale za tužni trenutak smrti ljudi o kojima će se tek tada doznati da su bili zaslužni za domovinu. Ne znam da li su drugovi novinari željeli da te pripremljene čitulje objave što prije, mada ne vjerujem, jer sam s njima u najboljim odnosima; pa ipak, važno je da su oni spremni, sve ostalo je na nama. Ja, doduše, još ne mislim na smrt, ali se slažem s ljudima od reda da ništa ne treba ostavljati slučaju i da sve valja svršiti na vrijeme. Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi. A volim i čiste račune: zar nije bolje da pišem o sebi dok sam živ i tako da svakome dam priliku da mi prigovori zbog eventualnih netačnosti: tako, evo, nudim svoja „Sjećanja“ na provjeru.

Postoji i jedan izravan povod za ovo sjećanje. Pripremajući za Izdavačko preduzeće „Svjetlost“ izbor kritika o mojim književnim djelima (,,Kritičari o Meši Selimoviću"), prof. Razija Lagumdžija me zamolila da napišem svoju autobiografiju za tu knjigu. Pristao sam na taj prijateljski prijedlog i napisao „Sjećanja“, izmijenivši i proširivši razgovor s mladim novinarem.

[Margareta]

,,Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.''

 

,,To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili.''

 

,,A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.''

[JESSY]

 "Tvrđava - Tijana"

U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa, niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije pravo što joj to nudim, ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno.
Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.
Našalio sam se da će nam u početku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazićemo se kako znamo, osvježavaćemo našu ljubav, kao stari Džezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa svojom ženom.
- Bez potrebe je mučio i sebe i nju – pobunila se Tijana.
- Trebalo je da nađe ženu s kojom
se neće nikada rastati. Ili da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
- Ti bi otišla?
- Otišla bih.
- Zato što me ne voliš?
- Zato što te volim.
Nije mi sasvim jasna ta ženska logika, ali sam znao da govori istinu.
I bilo mi je drago što to kaže, mada je zvučalo suviše ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio.

[JESSY]

Tvrđava - Zlo"

…lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti. Zlo nosimo u sebi kao izvornu strast, a može postati pogubno ako se predstavi kao jedino dobro. ...

O bože, nepravedni, šta ćeš još navaliti na moju glavu! Nije ni najpametnija, ni najgluplja. Toliki krivi i nekrivi prožive život neprestano zjevajući. Zašto baš mene izabra da mi nikad ne bude dosadno? I uvjek moram da rješavam nerješive zadatke, kao treći brat u priči. A volio bih da mi malo bude i dosadno, i lako, i glatko, i da mirno spavam ljetni dan do podne, i da se budim dez misli i bez muke, i da ne mislim na sutrašnji dan sa strahom.

[JESSY]

Meša Selimović - "Prijateljstvo se ne bira"

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,to ne može,jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, bicu ti prijatelj.

Ali, bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,što nisam zamerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.

Ljubav je valjda jedina stvar na svetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.

Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem coveka koji je uneo toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom,kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog cega kao ljubav… A ništa ja nisam poklonio tebi vec sebi…

[JESSY]

Meša Selimović - "Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti"

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrću jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukroćena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.А

[JESSY]

Meša Selimović - "Djevojka crvene kose"

U časovima kad mu je žudnja treperila na usnama i u očima, i ona kao da je drukčije gledala, drukčije se smiješila, kao da se rascvjetavala osjećajući kako je gleda s divljenjem.

Ali sve je trajalo kratko, i prolazilo začas, kao mađija, kao oblak. A možda nije ni postojalo. Možda su ga čula varala, jer ona, eto, sjedi mirno, toliko uzdržana i sigurna u sebe da izgleda nedodirljiva kao zvijezda na nebu.

Lijepa je, priznao je komandant u sebi. Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, određenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala.

Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenađenje. Sve je na njoj uznemirujuće lijepo: kako je nosila bogatu kućnu haljinu od srebrnastog tafta, kako je češljala gustu crvenu kosu što joj je u mekim uvojcima padala prema vratu i oblim ramenima, kako je stajala sigurno i lako, kako mu je pružila nježnu ruku s dugim njegovanim prstima koji su ga opekli dodirom, kako se našalila što joj dolazi s automatom o ramenu, i svim time - priznao je to u sebi, ljuteći se - zbunjivala ga je, povećavajući njegovu nesigurnost.

[JESSY]

... da na svim stvarima koje dotakneš ostaviš prozirne
otiske, nevidljivi miris lepote i lelujanje poljubaca.
Da budeš vitki most visoko iznad ponora, po kojem
struje i sele se nebesa, vremena i prostori.
Da vežeš svet za svet gdegod se kida i raspada.
I da ne živiš dužnosti, nego da živiš nadahnuća.

[JESSY]

“Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom. Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ružnih sjećanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem nježnošću što vri u meni kao vrutak.
Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osjećam se kao gospodar svijeta.”