Меша Селимовић - свашта по мало....

[JESSY]

[JESSY]

Bila je jedna reka i magle u njenim predvečerjima i sunčev odsjaj na njenim širinama.
Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca,
iz mraka tobožnjeg zaborava. Sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam , a stoji tu pred
nama, podsećajući nas i ranjavajući. Kasno je sećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne
utehe, podsećanja na nešto što je moglo da bude, jer, što nije bilo, nije ni moglo da bude. Vi ste varka
koja rađa nezadovoljstvo, ali varka koju ne mogu i ne elim da oteram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

[Снежана]

"Uvijek sam smatrao da je prijatelj čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag, jer izanđa, kao žena. A on je cjelac, uvijek svjež i uvijek drukčiji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao. Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjećao nižim. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi."

(Derviš i smrt)

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

[JESSY]

[Снежана]

"...volim proljeće, mislio sam, volim proljeće, neumoreno i neotežalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da počnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi niču iz starih stabala, volim proljeće, vičem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grančicu, sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama, tok im osjećam, neka mi kroz jagodice pređu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lišće na mojim dlanovima, da budem blagi miris voćkin, i njena tiha nebriga, nosiću ocvjetale ruke pred zadivljenim očima, pružaću ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka."

(Derviš i smrt)

 

 

 

[JESSY]

...počeo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja, a što niko, kad sazri, ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom, u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnome putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

 

[JESSY]

I sad me kažnjavaš praštanjem...
Ne, ne kažnjavam te..Primam te onakvog kakav si..
Kakav sam ?
Preosjetljiv, zatvoren, nemoguć...
Mučim sebe i druge..
Da...
I šta još ?
Bojiš se ljubavi...
Ne bojim se ljubavi, bojim se rizika...I zavisnosti. I mogućeg bola...Podržavam u sebi spremnost na odstupanje..da ne bude gore..
Uvijek si jednom nogom u bekstvu..
Uvijek polovinom sebe u ljubavi. Drugu ostavljam u pripravnosti da izvuče ludaka. Ali ta moja necinična polovina mnogo te voli. Toliko da me prevari cijelog. Večeras ti se nudim sav. Reci da me voliš... šta te staje?"

Mesa Selimovic

[JESSY]

"Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobivam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži."

[JESSY]

Ne želim da posedujem, ne želim da upravljam. Želim samo neko blago lice, malo poverenja, koju utešnu reč, toplu ruku, ispruženu da me prihvati kad posrnem. Da ne dozvoli da padnem ...

[JESSY]

Voljeću te kao sebe. Ili ne, to je malo, voljeću te više. Voljeću te kao potrebu koju sam sam sebi stvorio, čuvaću te kao talisman protiv svih životnih uroka, poput divljaka, stajaćeš oko mene kao zid, iznad mene kao krov, oko mene kao toplina.

[JESSY]

Život je zanimljivo rvalište u kojem jedni padaju, drugi pobjeđuju, a ne zato što su gluplji ili pametniji, već zato što su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba žaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slučaj ili sreća bacili nekome na leđa. Ne treba se uzbuđivati ni zbog čega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dođes pod žrvanj. Ako nećes da budeš odozgo, pričuvaj se da ne budeš odozdo, i živi kako ti je volja.

[Снежана]

"Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka."

(Ostrvo)