Меша Селимовић - свашта по мало....

[JESSY]

Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud.

Nećete postati bolji, nećete postati ja, jer treba vam i duša. A nju mi ne možete uzeti, i sve dok je imam, ostat ću Čovjek

[Драгана.]

"... zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom času zastaneš zaprepašten, i pitaš se u čudu: ko su ovi ljudi?"

(Tvrđava)

[Драгана.]

Ona to ne zna, ona gleda mimo mene, nekud u daljinu gdje nisam ja, ni ova zemlja. Ni ova sigurnost. Ko bi znao zasto ona ne voli sigurnost. Zar covjek nije stvoren za mir? A ovdje je mir. Sve sto je izvan dohvata nase ruke, sve sto nije potpuno nase, s cim nismo srasli tako da postane isto sto i mi, to je tude, nicije, ne stiti. To je kao vjetar, nista, nemas na cemu da stojis, nizasto se ne drzis, nista te ne drzi, oci su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir. Steta sto to ne znas. A mozda i znas, ali nije dovoljno samo znati. Treba zavoljeti mir, a ti to ne mozes. Ti si kao i ostali svijet, ti si svijet, otkinula si se, ludost te uhvatila i baca te u narucje svakoj nevolji. Cak i kad znas da je nevolja neizbjezna. U tome je zlo, tvoje i svijeta kojem pripadas
M.Selimovic.
Magla i mjesecina.

[Драгана.]

"Stojimo jedno prema drugom, lice u lice. Znam taj kratki trenutak ćutanja, zbunjenost obostrane želje i naglu odlučnost koju rješava nelagodnost ispunjavajući nas snagom našeg vlastitog osjećanja. Ali sad sam hladan, mirno ispitujem crte njenog lica, malo umorne, njen osmijeh, pomalo namješten, vidim njenu mrsku sigurnost, ne znam da li je lijepa ili nije, nije mi važno, strana mi je tako nepokorena, nepovoljno je komentarišem u sebi, a podešavam da mi izraz bude mek, da je pogled vidi željno, glumim napregnutu uznemirenost i tobožnju zbunjenost. Hoću da izgledam drukčije nego maloprije, da je oslobodim ograda. Ali, ona je neranjiva: ili zapaža igru, ili joj je svejedno."

(Tišine)

 

[Драгана.]

"Bože, je li dobro ovo što činim? Ako nije dobro, pokolebaj moju čvrstinu, oslabi moju volju, učini me nesigurnim. Daj mi neki znak, zaljuljaj grane topola, samo daškom vjetra, nikakvo čudo ne bi bilo u ovo jesensko doba. I odustaću, ma kolika bila želja da ovo učinim. '' 

[JESSY]

Nemoj svoj duševni mir narušavati,


tako što ćes razmišljati o


nedostacima drugih.


Ako te neko povredi,


predji preko toga.


I Budi kao Ruža koja


daje miris svima, a


ne samo dobrima, ili


Drvo koje daje hlad i


onome koji želi da

ga saseče.


 

[JESSY]

Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar.Uhvaćeni
nezaustavnim kolanjem krvotoka.
Nije važno šta se dešava u svijetu,nije važno šta će biti sutra,važan je ovaj čas blaženstva bez misli...
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj,ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova,ali ova nikada više. Nikada:jedina konačnost.
Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim,mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona,nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreća. Da li je mogu zadrzati?
San je ono što se želi a život je buđenje.
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju,hrabreći se njenim prisustvom.Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom,zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je čovjek,i lijepa žena, ali ono što je samo za mene,to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao.
Potrebna mi je savršena,i ne mogu dopusti ti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu,a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje.
Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen,ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno,i dobijam više nego što sam želio da imam.Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku,stvarnijem i ljepšem od mašte.Njoj priznajem sve što ja nisam,a opet
ništa ne gubim, odričući se.Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih.Nespokojan pred nesigurnošću svega,siguran sam pred ljubavlju,koja se stvara sama iz sebe,jer je potreba,pretvorena u osjećanje.
Ljubav je žrtva i nasilje,nudi i zahtijeva,moli i grdi.Ova žena,cio moj svijet,potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.Stvorio sam je kao divljak svoga kumira,da mu stoji iznad pečinske vatre,zaštita od groma, neprijatelja,zvijeri,ljudi,neba,samoće,da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće,da osjeća oduševljenje ,ali i ogorčenje,da se zahvaljuje i da grdi,uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena,radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

 

[JESSY]

TIŠINE

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost...
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog...

[JESSY]

Odlazeći,čuvas slobodu,
ostajući čovek trpi ili napada,
ja se krećem u krug..odlazim i vraćam se..
slobodan i vezan i mislim i čeznem i volim.

[JESSY]

''Zar ne vidiš koliko mi je važno...?
Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi,
da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo,
da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni,
da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim,
ili da se praviš da je tako,
da me obmaneš dok se ne naviknem na život,
jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje."
 

[pahulja]

"Vidiš, još mislim dobro o tebi i želim da se ponekad probudiš usred noći i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.
Ali, neka ti je Bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo. Čovječe kao i svi ostali, koji čine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smišljaju i određuju, neka Bog sačuva i tebe i mene."

(Tvrđava)

[JESSY]

"Postoji muka odlučivanja,kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak jer je putovanje kroz neispitene predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći!"

[Снежана]

"U ljubavi ne pomažu ubjeđivanja. A ne mogu ni da joj objašnjavam da sam ja sad u težem položaju, i da tražim od nje da mi bar za trenutak zamijeni svijet, da me prevari dok ne prebolim svoju muku, nestvarnu, ludu, nepotrebnu, možda, ali muku. Od čega bježim, pitaš. Plašim se praznog prostora, ne znam više šta mogu, suočen sam sa sobom kakav lako mogu da budem, a ja neću to. Hoću da ne strijepim od praznine. Nisam suviše jak, shvati to, molim te. Šta misliš, zašto oživljavam onaj trenutak svoga velikog zanosa, a bježim od sjećanja na strah? Zato što je taj strah moja stidna slabost, moje poniženje, ali je uvijek šansa, isto koliko i zanos. Možda izvjesnija. Za oduševljenje je potrebna pomoć i podrška, za slabost je dovoljno osjećanje napuštenosti, a ono je češće nego sigurnost. Govorim o sebi, ali kao da govorim i o životu. Želio bih da živi bolji dio mene, vrijedniji, ali nesigurniji. Podržavam ga, hranim, jer je bio, nije izmišljen, znači da je moguć ,okrećem se prošlosti da ga ona potvrdi, ali ne mogu da živim od prošlosti."

(Tišine)

[Milena B.]

Moji najomiljeniji Mesini citati:

" Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Sve je moguće, sve je na domak ruke, samo se čovek ne sme predati. Nije čovek ono što misli, već ono što čini.  "

" Ništa čoveku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago. "

" Najbolje se osećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu odbaciti svoje oklope, zaboraviti komplekse i opreznost, s kojima se mogu smejati, reći sve što mislim, ne plašeći se da će me pogrešno shvatiti. Srećom ima takvih ljudi, i ja im se uvek neobično radujem "

[pahulja]

" Najbolje se osećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu odbaciti svoje oklope, zaboraviti komplekse i opreznost, s kojima se mogu smejati, reći sve što mislim, ne plašeći se da će me pogrešno shvatiti. Srećom ima takvih ljudi, i ja im se uvek neobično radujem "

Jako dobar!