Jump to content

Препоручена порука

  • 4 weeks later...

Nesto me je tog dana
iz sna probudilo
i vratilo u vreme
kad sam se izgubio

Kao dete u predstavi
kada rec zaboravi
kao dete
samo nju trazio sam

Ref.
Sedimo u taxiju na
zadnjem sedistu i placemo
moja potreba i ja
u poteri za njom

Neko stvorio je snove
da bi nam se smejao
kad se budimo iz sna
moj nemir i ja

Nesto me je tog dana
kroz vreme vratilo
kisa bila je u raju
a ja sam sunce pratio

U polju maka suze
u znoju skolske bluze
kao dete
samo nju trazio sam

 

 

https://www.youtube.com/watch?v=advU6xulJ0U

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 1 month later...

@javor

Уф јаворе, пробала сам, али је баш иритантно, као кад ти у суботу ујуту, пред изборе, поправљају улицу...И што се бре овај певач кревељи овако? :)

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

On 26.4.2016. at 11:09, Снежана рече

@javor

Уф јаворе, пробала сам, али је баш иритантно, као кад ти у суботу ујуту, пред изборе, поправљају улицу...И што се бре овај певач кревељи овако? :)

Дообро, ... ево ти онда   ...........  Пролеће

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 weeks later...

Kad


Kad se, na primer, sretnu dva pogleda, kad se dva čoveka iznenada opuste u istom trenutku, van svih pravila ponašanja, van svega poznatog, i kad se pogledaju. Kad je sve jasno, odmah, kad nema dileme da su se sudarili svetovi i da je ugledan idealan presek tih svetova, i nepregledan autoput ispred njih. Kad je poziv na put jasan i kad sve priče stanu u taj trenutak, kad postane jasno da su dobre reči samo nemušti pokušaji komunikacije. Kad nam se posreći da se to desi, i kad posle toga nastavimo da izgovaramo prikladne rečenice, da hodamo po davno utabanim stazama da bismo stigli do davno proživljenih ishodišta, to je trenutak u kom se odričemo slobode.

Sloboda napadne kad nađe vremena za nas, i bez milosti sudi, slobodno. Sudi kao da mi imamo samo jedan život a ona puno posla, i čim nas ugleda kako drhtimo pred njom i stremimo sigurnim putevima, precrtava nas i hita dalje, ka carevima koji imaju herca.

 Tokin

 

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 weeks later...

" Odćutaću ti nešto. Kad mi nije dobro ja ćutim, bez šanse da kasnije ponovim to o čemu sam ćutao. Reč bi da me nađe, a ja joj se ćutke rugam dok se od nje skrivam. Ćutanjem slikam vatru, glas mi u plamenu, a pepeo mi publika.Branim se ćutanjem. Ćutim kao ova reka u meni što teče uzvodno od ušća sećanja.
Danas ćutim o tvojim bedrima i mirisu mandarine. Odćuti mi dobro o svemu, pa da se više nikada ne čujemo. Ovo ćutanje je most između dva zaborava.
Odćutiš svoj nesvedeni život i niko te ne upamti po kriku, već po tišini koja je postojala i pre tebe. "

nepoznat autor

 

01-Vassilis-Tangoulis-The-Sound-of-Silen

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Поразе ме тако неке ствари на моменат, и запитам се тада, има ли краја овоме.

Она је сјајна, а како другачије када је моја другарица, у ствари она је више од моје другарице, Јасна, моје кумче. Добила је мађарско држављанство после две године, у августу ће добити и пасош...и онда, онда ће да оде одавде. И ништа ту не би било чудно, много је одавде људи отишло. Јасна има 56 година, и она овде више не може да живи, не дозвољавају јој живот достојан човека...

 

:pivo:

 

 

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

 

tresnja(3).jpg

ја сам она

што јесени инати

трешњастим

минђушама

 

 

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Opomena

 

Kada ostarim nosiću haljinu boje purpura
I crven šešir koji ne ide a i ne stoji mi,
Trošiću penziju na piće, letnje rukavice i satenske cipele
I pričati kako nemam para ni za hleb.
Kada se umorim sešću na ivičnjak,
Skupljaću reklamne uzorke po radnjama i pritiskati alarmnu dugmad
Vući štap uz gelendere
Nadoknadjivaću propušteno u trezvenoj mladosti.
Izlaziću na kišu u kućnim papučama
Brati cveće po tudjim baštama
Gomilaću pera, olovke i druge tričarije
I početi da pljujem.

A sada još moramo paziti da nam odeća ne pokisne
Plaćati na vreme kiriju i ne psovati na ulici
Pružati dobar primer deci
Pozivati prijatelje na večeru i čitati novine.

A možda bi trebalo da se već pomalo pripremam
Da ljudi koji me znaju ne budu iznenađeni
Kad odjednom ostarim i počnem purpurno da se odevam

Dženi Džozef

.opomena dženi džozef

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 1 month later...

Сви људи траже срећу, са мање или више снаге и упорности, а највише изгледа да је нађу и сачувају имају они који је траже у заједничкој срећи што већег броја људи са којима их живот везује.

И. Андрић

317967_194294447364743_1423029074_n.jpg?

 

 

Слушај, гледај, ћути ако желиш живети у миру!

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 3 weeks later...

Lepota 21
Ivan Tokin

Skuvati čaj, pogledati kroz prozor, poseći se, zameniti sijalicu, pažljivo osloboditi zastrašujućeg insekta iz spavaće sobe, dodati nekome nešto, biti miran. Govoriti stihove ženi u alkoholnom delirijumu, tiho spustiti cveće pored uzglavlja bolesnog roditelja, zalepiti tri reda pločica u kupatilu, ofarbati policu, obrisati prašinu, pogledom ispratiti hod lepotice u letnjoj haljini. Jesti kad si gladan, spavati kad si umoran, hodati. Koristiti telo, poštovati ga, zloutrebljavati, rizikovati, biti naivan. Biti uporan. Gubiti. Kupati se. Plivati. Okretati pedale. Čekati. Čekati dugo i neutešno. Dočekati. Izaći na teren i odigrati utakmicu, prema trenutno važećim pravilima. Biti glup. Ponavljati. Ponavljati. Ponavljati. Pokušavati. Verovati. Biti nemilosrdan, neumoljiv, slab i nepobediv.

Voziti se preko Brankovog mosta, pred zalazak sunca, primetiti reku, javiti joj se, poslati joj poljupce, videti sve čamce i ljude na njima, brodove i odsjaje, talase, ptice, i sve ostalo što je čovek sposoban da ugleda, ne misliti, ne povezivati, ne zaključivati, samo gledati. Dati nekome tačan odgovor na pitanje. Preuzeti odgovornost. Ne pregovarati.

Zaliti cveće, nahraniti komarce, podmazati šarke na vratima, zategnuti šrafove na kuhinjskim elementima, ukrotiti roletne, oprati šerpe i sa spoljne strane, odložiti garderobu na za to predviđena mesta. Izgubiti sve što je moguće izgubiti. Ne podrazumevati ništa. Ćutati. Pažljivo slušati. Biti strpljiv. Biti nežan. Biti spreman. Biti spreman i za nespremnost. Ne osvrtati se. Ne koristiti dan, pustiti ga da on tebe koristi.

Zavoleti sebe, kad tad, koliko toliko.

13718583_1040819529289378_46050516514950

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 months later...

14494847_1737158013212372_37780695210185

 

 

 

Ponekad u cekaonici mog Savetovalista fali jos samo Emir Kusturica...da genijalno ovekoveci moje klijente...njihove slucajne susrete...poglede u prolazu...i dobije jos kojeg Lava zbog brilijantnog prikaza apsurdnosti zivota...
Razlicitosti ljudskih tuga...
I identicnosti sreca...
Da ponekad i ja osetim neodoljivu potrebu da uradim nesto nezamislivo...da moje klijente nekako medjusobno upoznam...da ih spojim...da im predlozim da odu na kafu ili jos bolje casu vina ili toceno pivo...i da porazgovaraju o svojim problemima...da ih uporede...
I da shvate univerzalnost zivota...i ljudske prirode...
Uravnoteze se...
I progledaju...
I samo me eticnost i pravilo aposolutne poverljivosti sprecava u tome...
Ali...
U fikciji...mada ne tako daleko od potpune autenticnosti i originalnosti...
Zamisljam...
Susret...
Jovana.. koji mrzi sve zene na svetu i misli da su sve one "kurve"...zato sto je poslednja zena u njegovom zivotu upravo takva bila...a eto bas sa njom je najvise uzivao...i najdalje zamisljao...snevao buducnost...i porodicu...pa se sada raspada u beznadju...i davi u zestini...
I Milice... koja je ubijena u pojam...jer ju je suprug ostavio zato sto " ona ne moze da ima decu"...ili zato sto nije zeleo da proveri sebe...kvalitet svoje, a kakve drugacije nego besprekorne, sperme...i eventualno ostavi upitnom svoju Bogomdanost i muskost (prim.aut. stavio bih navodnike ali ih je bilo stid...odbili su da saradjuju)..
Ili Ljiljane, koja misli da je potpuni luzer i da ne zasluzuje da zivi, da je potpuno bezvredna jer je pala par godina na medicini...jer su gori od nje sada na papiru bolji...i da je sve izgubljeno...da nikada vise nece biti srecna...i da nema smisla da joj se ista lepo desi...ikad...jer je propalitet...
I Milana...koji je sjajan student Fizicke Hemije...genije...ali su mu skoro nasli par malo cudnijih celija...u krvi...i sada samo razmislja o smislu...i sta bi sve mogao da uradi...od onih stvari sto je oduvek zeleo...u ovih par meseci...sto mu je ostalo...te je zbog toga zamrzao godinu na fakultetu...da ne gubi vreme...dok ne ozdravi...
Ili...
Ljubice koja je izgubila prvo dete u trecem mesecu...a drugo nekoliko dana pred porodjaj...i jedva ostala ziva posle par operacije...i koja se bori sa osecanjem krivice...jer je, jelte, u njoj problem...a sada je plus i nezaposlena...zbog tih silnih bolovanja...rada kod privatnika...i pravednosti naseg sistema...(prim.aut. isti problem sa navodnicima....fini neki simboli...nece pa nece da saradjuju sa olosem)..
I Mie... devojke po kojoj bi mogli definisati mernu jedinicu razmazenosti...i definitivno potvrditi pravilo kako novac kvari ljude...koja se sada kao mlada Beogradjanka (od 35g) potpuno prestravila i paralisala nakon iznenandne prosidbe...prstena...ponude da zive zajedno...i suptilnog pitanja kada je poslednji put bila kod ginekologa...nakon pomisli da je sa provodom gotovo...i da ce svet dobiti drugo uporiste...koje nema veze sa njom...
I jos desetine takvih kontradiktornosti...
Ponekad pomislim da ih neko odozgore namerno zakazuje jedne za drugim...
Da je sudbina da se sretnu...
I porazgovaraju...
Obicni nesrecni ljudi...
Koji nisu uznemireni svojom realnoscu...nego nacinom kako gledaju na nju... kao i vecina nas...
Smrtno ranjeni zbog nepromenjive proslosti i neizvesne buducnosti...ne obaziruci se na sadasnjost...koja mozda i nije sasvim ok...ali je jedina u potpunosti u njihovoj kontroli...i promenjiva...
I koji uopste nisu svesni koliko je nasa objektivnost u stvari subjektivna...nasa cula nesavrsena...koliko su neki zakljucci zablude...uverenja neistinita, nelogicna i po njih nekorisna...a misli iracionalne...
I kako ne trebaju verovati bas svemu sto misle...
Jer im upravo to iracionalno misljenje i radja nezdrave emocije...i posledicna disfunkcionalna ponasanja...
Pa imamo ljude koji jure za srecom...ne znajuci da je ona vec tu...
I one koji ostaju nesrecni...zato sto se nesto strasno desilo...makar oni za to bili krivi koliko i njihov bolni uzdah za globalno zagrevanje...
I razmisljam o onom predlogu od pocetka...
O ukljucivanju volontera....
Amaterskog koterapeuta u psihoterapiju...
O vezi Jovana i Milice...
O Ljiljani koja se stidi svoje depresivnosti pred Milanovim entuzijazmom...
O prijateljstvu Mie i Ljubice...i zajednickim setnjama dok guraju decija kolica po Stepi Stepanovicu...i drugim naseljima sa puno mladih parova...i buljukom decurlije...
I shvatam...
Kako nas nasa ocekivanja cine nesrecnim...
A ne realna dostignuca...ili posrnuca...
I kako nas nasa uverenja o sudbini uznemiravaju...
A ne sudbina sama po sebi...
I da je upravo najbolji nacin "prepravke sudbine"...
Ispravka zabluda...
I popravka nas samih...

Dr Vladimir Đurić

Путници, нема пута, путеви се стварају ходањем!

А.М.

 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

×
×
  • Креирај ново...