Претражи Живе Речи Утехе

Foto: Sisačka nadbiskupija SISAČKI biskup Vlado Košić u nedjelju je održao misno slavlje u spomen na 443. obljetnicu pada utvrde Gvozdansko 1578. godine. U homiliji biskup je rekao kako su branitelji Gvozdanskog svijetli primjer ljubavi prema Domovini i žrtve za nju, prenosi sisačka nadbiskupija. "Poznato nam je kako su pred jačom turskom silom hrabro tri mjeseca odolijevali i nisu prihvaćali nekoliko poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote. No, oni su radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine negoli se pokoriti neprijatelju i njegovoj sili. Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi. Sve smo te zulume, progone i agresije hrabro odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju“, kazao je Košić. "Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba" Onda je kazao kako je danas najveći neprijatelj potres. "On pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati. Prije toga nas je pogodila pandemija, koja doduše nije zaratila samo protiv nas nego protiv cijeloga svijeta i svih ljudi. I treći je, već 25 godina prisutan neprijatelj koji je u nama samima, a zove se izumiranje: ne rađaju se djeca, sve nas je manje i nestajemo", kaže biskup Košić. "Koji je naš odgovor, kako se poput branitelja Gvozdanskog hrabro boriti – i pobijediti te današnje neprijatelje? Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. Međutim, ima lijeka toj pošasti. To je naša kršćanska ljubav", navodi Košić. Biskup Košić: Potres je teško predvidljiv, ne možemo se boriti kao protiv Srba - Index.hr WWW.INDEX.HR SISAČKI biskup Vlado Košić u nedjelju je održao misno slavlje u spomen na 443. obljetnicu pada utvrde Gvozdansko 1578. godine.

У недељу, 10. јануара, у месту Гвозденско, сисачки бискуп Владо Кошић је одржао мису поводом одбране тог места и тврђаве од напада Турака 1578. године. На сајту сисачке бискупије је објављена и његова беседа коју је том приликом одржао, а у којој је, између осталог, рекао: "...Poznato nam je kako su pred jačom turskom silom hrabro tri mjeseca odolijevali i nisu prihvaćali nekoliko poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote. No, oni su radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine negoli se pokoriti neprijatelju i njegovoj sili. Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi. Sve smo te zulume, progone i agresije hrabro odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju... ...Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. Međutim ima lijeka toj pošasti. To je naša kršćanska ljubav. Koliko li je samo tona, šlepera, vagona hrane, tople odjeće, sredstava za higijenu, grijalica došlo ovih 12 dana u Sisak, Petrinju, Glinu, Hrvatsku Kostajnicu, Dvor, Pokupsko i druge naše župe, mjesta i gradove došlo od dobrih ljudi, osoba i ustanova koje su se same osjetile pozvane i potaknute velikom našom nevoljom učinile sve što su mogle da pomognu najpotrebnijima." https://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/6044-spomen-na-branitelje-gvozdanskog

Biskup Ivan Šaško o euharistiji u vrijeme pandemije koronavirusa U jeku pandemije COVID-19 ima puno primjerenih i neprimjerenih stavova pojedinaca i skupina. Među njima me, zbog opasnosti koju u sebi kriju, privuklo i nekoliko onih koji se tiču Crkve, a izravno se odnose na pitanja o liturgiji i poglavito euharistiji, stoji u tekstu mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog i član BK HBK za liturgiju, a koji nam je u subotu 14. ožujka dostavio TU Zagrebačke nadbiskupije. Naime, neki vjernici, a među njima i klerici, vjerojatno želeći istaknuti svoju “stamenu” vjeru i posvemašnje pouzdanje u Boga, „sve koji pozivaju na oprez i primjenu mjere za zaštitu vlastitoga života i života drugih prozivaju nevjernicima i luđacima, jer smatraju da se ne može zaraziti blagoslovljenom vodom, pričešću na jezik niti pružanjem ruke u znak mira“. Sve to iznose uz popratno prozivanje Crkve, jer je „napravila kompromis i popustila pred svjetovnim uputama o očuvanju zdravlja“, dodajući rečenicu koja zvuči i više nego uvjerljivo: “Bog odlučuje tko će umrijeti a tko živjeti.” Tko se od vjernika s time ne bi složio? Dobro je da postoji čvrsta vjera, posebno ona koja je sposobna činiti dobro bližnjima; koja jača poštivanje i brigu za druge te plodonosno i radosno vodi prolaznim životom prema vječnosti. Takvo svjedočanstvo vjere, življeno u prvome licu, ne ugrožavajući nego spašavajući druge, oduvijek je resilo kršćansku zajednicu. Znamo dobro da trebamo biti spremni i za smrt, ali ta spremnost u kršćanstvu ne obescjenjuje dar života. Na tragu euharistijske brižnosti svetoga Pavla Neke su Crkve, pred valom epidemije, odlučile ograničiti ili čak obustaviti euharistijska slavlja s narodom, da bi se izbjeglo širenje zaraze. Svaka takva odluka, kao i sve drugo u životu kršćana, treba biti vođena ljubavlju, poglavito ljubavlju prema Crkvi, Kristovu Tijelu. Sjetimo se samo kojom je gorljivošću apostol Pavao bdio nad jedinstvom Crkve i kako je oštro prozivao najteži grijeh protiv Crkve – nejedinstvo i razdor, dijeljenje Kristova Tijela, to jest neprimjereno slavljenje euharistije (usp. 1Kor 11, gdje se nalazi izravni Pavlov tekst o euharistiji). Taj grijeh razdora nije u nevjerovanju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji (što tada nitko nije ni izdaleka dovodio u pitanje), nego u sebičnosti, u nebrizi za bližnje. Dakle, neki su sudjelovali u slavlju euharistije, to jest bili su dionici, pričesnici, ne brinući se za svoju najsiromašniju i najslabiju braću i sestre koji su se – nezbrinuti – razboljeli i umirali. Pričest ne znači samo blagovati komadić, dio posvećenoga kruha i vina te se diviti tomu čudu; to znači „razlikovati Tijelo“, prepoznati Kristovo Tijelo, Crkvu, što je – prema klasičnoj teologiji stvarnost euharistije. Ta ista stvarnost i danas vodi pastire da se brinu o svojim vjernicima pred kušnjom zarazne bolesti. Ista vjera i ljubav traže najbolji način u brizi za povjerenu zajednicu da se izbjegne izlaganje bližnjih, poglavito najslabijih, opasnosti obolijevanja ili čak i smrti. Pritom se ne smije zaboraviti, nego cijeniti spremnost i žrtva, znanje i predanost medicinskoga osoblja koje izlaže svoje živote radi drugih. Stoga je pripisivanje “praktičnoga ateizma”, “popuštanja mentalitetu svijeta” pastirima koji – vođeni brižnošću i ljubavlju – donose odluku o ograničavanju ili obustavi slavlja s narodom, potpuno neprimjereno. Jer, takve odluke nisu rođene iz smatranja najsvetijih stvarnosti pukim znakovima bez sadržaja, nego iz iskrene ljubavi prema euharistiji, prema onomu što ona jest: Crkva sastavljena od lica, povijesti, osjećaja osoba koje Gospodin pritjelovljuje sebi, da bi bile njegovo Tijelo. Teološke okosnice No, kušnje na koje nailazimo ujedno su i prilika za produbljivanje i obnovu, pa tako i za naglašavanje katoličkoga nauka o euharistiji. U svakome vremenu se raspravlja o euharistiji. Kako i ne bi, kad je upravo ona srce naše vjere i življenja? Neka pitanja u sadašnjosti prizivaju iskustva i odgovore iz prošlosti. Iz povijesti euharistije posebno je značajno ono vrijeme u kojemu kršćanstvo prihvaćaju narodi sa svojom kulturom oblikovanom izvan židovsko-grčko-rimske baštine. Tako se, posebice od 9. stoljeća, razvija i zahtjevna i vrijedna rasprava s puno pitanja i odgovora koji nam, u nekim aspektima, mogu pomoći i danas. Ponajprije ne zaboravimo da je to bistrenje pojmova i nauka iznjedrilo, na primjer, tekst Ave verum corpus i vodilo prema bogatijoj teologiji i novoj snazi. Kada se danas, u suočenosti s koronavirusom, govori na način optuživanja koji sam istaknuo, teško je izbjeći sličnost s pitanjima ponekoga srednjovjekovnog viteza: „Ako je euharistija pravi i živi Krist, bio bi znak nevjere smatrati da se po euharistiji (misleći pritom na posvećen kruh i vino) mogu širiti bolesti i zaraze.“ Hipostatska unija Druge božanske osobe Presvetoga Trojstva s ljudskom naravi nije imunizirala tu narav od bolesti i slabosti (što je najvidljivije u otajstvu Kristove muke koje posebnom ljubavlju razmatramo i živimo u Velikome tjednu, a sadržano je u svakoj euharistiji svakome liturgijskom slavlju). Na to se može prigovoriti da, nakon Uskrsnuća, Kristovo čovještvo postoji (subsistit) u proslavljenome obliku i potpuno je lišeno bilo kakve propadljivosti. Ako je to istina, ništa manje nije istina da sakramentalni znakovi našim osjetilima ne daju svoj supstancijalni sadržaj (ono što tomistička teologija naziva res), nego nepromijenjene elemente u svemu što ih se tiče materijalno (sacramentum). Kada je Tridentski koncil odlučio usvojiti pojam i značenje transupstancijacije, učinio je to da bi vjernici imali određeno sredstvo za nadvladavanje manje ili više skrivenih usko fizičkih poimanja, od kojih je jedno izraženo u gore navedenoj tipiziranoj rečenici srednjovjekovnoga viteza i stavova o pričesti kao o izravnome tjelesnom lijeku za sve, kakvih ni danas ne nedostaje. Jedan je sažetak o tome iznio o. Th. Michelet: Sakrament je milost u osjetilnome obliku znaka. Sve dok postoji znak, sve dok potpuno nije uništen, on ostaje sakramentalnim znakom. Hostija uronjena u otrov može istodobno biti posvećena hostija, to jest duši donijeti milost, i otrovana, to jest sposobna ubiti tijelo. Usko fizičko poimanje posvećenoga kruha dovodi do netočnih zaključka da se materija hostije ne može izmijeniti (na primjer, upljesniviti). To je iskustveno višestruko dokazano. Bog nam je darovao i izvanredne znakove svoga djelovanja u kojima vidimo da se ta materija ne ponaša po očekivanim zakonima fizike. No, to promatramo kao iznimku, izvanredno Božje djelo koje vodi prema poštivanju od Boga stvorene stvarnosti i njene redovitosti. Uostalom, znamo dobro da Bog svoju milost nije ograničio na sakramentalnu milost (to također susrećemo u učenju sv. Tome Akvinskoga), odnosno: znamo da nam je on darovao Crkvu i sakramente kao darove spasenja, ali je On uvijek slobodan milost darivati na druge načine. Opravdanost ograničenja Dakle: Može li se koronavirus prenijeti posvećenom hostijom? Najprije treba reći da se u našim trenutnim okolnostima radi o prijenosu virusa pri dijeljenju, između primatelja, pričesnika i pričestitelja. Zbog toga su donesene odluke o ograničenjima, odnosno o nekorištenju oblika pričešćivanja na jezik. Ovdje je poglavito pitanje širenja virusa putem kapljica i njihove povezanosti s očima, nosom i ustima. Mjere ograničenja koje su biskupi donijeli tiču se tih oblika prenošenja, zbog čega je istaknuto pričešćivanje u kojemu se hostija daje u ruke vjernika, da bi sami hostiju prinijeli svojim ustima. Tamo gdje je opasnost prenošenja, o kojoj govore odgovorne medicinski stručne osobe, prevelika, pastoralna ljubav može ordinariju dati pravo da dodatno ograniči okolnosti moguće zaraze, obustavljajući na određeno ili neodređeno vrijeme euharistijska slavlja s narodom (misse cum populo), s time da se svete mise koje slave svećenici u prisutnosti jednoga ili nekoliko vjernika ne prestaju slaviti i da Crkva i dalje od njih živi. U svezi dubljega pitanja o samoj hostiji, dostupne spoznaje nam ne potvrđuju da bi virus živio u hrani, ali se može prenijeti pri dijeljenju pričesti, a svakako je dobro imati na pameti značenje sakramentalnosti i nijanse odnosa u nauku o transupstancijaciji. S druge strane: Što s mogućnostima koje predviđa Zakonik kanonskoga prava, a još više s primjerima iz povijesti Crkve koji jasno i životno svjedoče o takvim postupcima? Primjer iz prošlosti Crkve u Lombardiji Navodim primjer koji dolazi upravo sa sjevera Italije, iz kraja koji je danas viđen kao jedno od najvećih žarišta bolesti Covid-19, primjer o kojemu se podrobnije može pročitati u članku na internetskoj stranici: Una penna spuntata. Sažimam i djelomično preuzimam tamo napisano. U 19. stoljeću stanovništvo, pa tako i vjernici biskupije Pavia, bilo je suočeno s kolerom, s tom, kako su ju zvali, „čudnom, do tada neviđenom zvijeri“. Liječnici su ju poznavali od ranije, iz nekih drugih krajeva, ali kao nešto što ne bi trebalo doprijeti do europskih zemalja. Ipak je doprla. Godina je 1830. Liječnici tapkaju u mraku ne shvaćajući kako se zaraza širi. Upoznao ju je i Beč 1831. Na sjeveru Italije se stvaraju sanitarni kordoni. U prvi mah je Lombardija očuvana, ali s vremenom, čini se zbog oklijevanja kuće Savoia, 1835., u samo nekoliko mjeseci kolera je zahvatila i Lombardiju. Pavia je također bila na udaru. Tadašnji biskup Pavije Luigi Tosi (između ostaloga i duhovnik slavnoga pisca Alessandra Manzonija) osjeća kušnju; čita u njoj i Božji gnjev. On, uz duhovni poziv na povratak ljudi k Bogu, poziva vlasnike tvornica, radnji i trgovina da ne uskraćuju plaću i ne guraju ljude u neishranjenost, da ih tako ne bi dodatno oslabili u borbi s bolešću. Ujedno daje poseban oprost zdravstvenomu osoblju koje se brine za oboljele od kolere, budući da su neki liječnici bježali pred zarazom. Osim toga, dan je poseban oprost i onima koji su financijski podupirali liječnike u njihovim naporima za koje su bila potrebna i sredstva (danas bismo rekli, na primjer, za istraživanja). Ta je odredba bila samo djelomice zdravstvene naravi (premda je bilo itekako opasno doći u dodir s ustima vjernika, zaraženih bolešću koja se prenosi slinom), dok je više bila povezana s vjerom. Bilo je problematično to što se Crkva bojala dati pričest bolesniku koji je često i obilato povraćao pa je i posvećena hostija bila izložena opasnosti da završi u povraćenome sadržaju. Kako to samo zvuči neprimjereno i okrutno: da se umirućima uskraćivala mogućnost posljednje svete pričesti! No, postojala je suglasnost o činjenici da zahtjev bolesnika za popudbinom nije mogao biti iznad dužnosti čuvanja razboritosti u odnosu prema Presvetomu. Znači li to da su u smrtnome času ti ljudi ostavljeni bez sakramentalne milosti? Nipošto. Bili su ispovijeđeni i dano im je posljednje (bolesničko) pomazanje, ali ne i popudbina. Biskup Tosi također je odredio da se slavlje svete mise previše ne oduži; da se prostor crkava prozrači i da se uporabe sredstva koja predlaže medicinska skrb za pročišćavanje zraka. Bile su zabranjeni drugi obredi i službe, velike procesije koje biskup nije odobrio, osobito ako se radi o manjim crkvama. Nadalje, biskup je ublažio odredbe o postu, koje su u ono vrijeme bile stroge, određujući da se vjernici klone posebnih trapljenja omogućujući blagovanje mesa, što je bilo uvelike smanjeno. Te su odredbe bile na tragu onoga što je činila i Sveta Stolica dajući dispenze (oslobađajući) od odredaba o postu u onim biskupijama koje su bile zahvaćene epidemijom ili gdje su ljudi bili slaba zdravlja. Putem koji je zacrtao biskup Tosi (nipošto tada jedini u Europi) išao je i njegov nasljednik, biskup Pavije, danas sluga Božji Angelo Ramazzotti (u tijeku je proces za proglašenje blaženim pa je i to određeni pokazatelj njegove vjere i života), pri drugome valu kolere. Pričest se i dalje nije dijelila oboljelima od kolere; mise nisu bile dokinute, ali se pazilo da u crkvama ne bude zagušljivo, zbog pretrpanosti mnoštva; izvanredna okupljanja i pobožnosti bile su dokinute; pazilo se na ishranu. Biskup je upozoravao da kršćanska razboritost savjetuje primijeniti one mjere čistoće i higijene koje propisuje i mjerodavna vlast. U svim tim poteškoćama i kušnjama nije zabilježena neka pobuna, prosvjedi ili negodovanje. To ne znači da nije bilo i protivnih mišljenja, ali su vjernici razumjeli da se te odluke donose radi dobra, a ne radi hira; iz vjere, a ne iz nevjere ili popuštanja mondenosti. Zaključak nam je poznat Nešto što u prvi mah izgleda kao vrhunska pobožnost, čistoća vjere, junačka krjepost, može u sebi nositi pokazatelje neznanja, klice bolesti nevjere ili krivovjerja, fanatizma ili besmislenoga iskušavanja Gospodina. Svaka stvarnost, pa tako i bolest, dana nam je da bismo s Gospodinom snažnije živjeli ljubav, sigurni da Bog „u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). Život sa svim svojim kušnjama dan nam je da bi se proslavio Bog i očitovala ljubav – po nama, a Krist je došao da bismo imali život u izobilju; došao je trpjeti, sebe je ograničio, radi bezgraničnosti ljubavi. U tome nam je duhu živjeti s pouzdanjem i vjerom.

Svečanom arhijerejskom liturgijom koju je predvodio episkop Pakračko – slavonski Jovan, uz koncelebraciju domaćeg paroha Đorđa Ostojića te drugih svećenika i đakona, u Daruvaru je svečano proslavljen pravoslavni Uskrs. Episkop Jovan je na početku pročitao Uskršnju homiliju Sv. Ivana Zlatoustog, a na kraju liturgije domaći paroh je pročitao poslanicu patrijarha SPC, Irineja. Svečanu uskrsnu liturgiju direktno je prenosila Hrvatska radio televizija na prvom programu. Liturgiji je, pored domaćeg rimokatoličkog župnika Ante Ivića, kao ekumenski gost nazočio i biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj, dr.sc. Jasmin Milić. Svojom nazočnošću, slavlje je uveličao i daruvarski gradonačelnik, Damir Lneniček. Nakon svečane liturgije, domaćini su ugostili goste zajedničkim svečanim ručkom. Svim vjernicima koji po istočnom računanju Uskrsa – istočnoj pashaliji slave najveći kršćanski blagdan, želimo blagoslovljen Uskrs tradicionalnim pozdravom: Hristos voskrese! Vaistinu voskrese!

Od 16. do 23. lipnja, ove 2018. godine Gospodnje, imao sam prilike posjetiti Sveti grad Jeruzalem. Primarni razlog moga odlaska u Jeruzalem bila je značajna konferencija GAFCONA-a (Global Anglican Future Conference). Konferencija je okupila oko 2000 delegata iz cijeloga svijeta od kojih je bilo preko 300 nadbiskupa i biskupa. No bila je ovo prilika vidjeti i neka značajna mjesta vezana za Kristov život, smrt i uskrsnuće. U nedjelju, 17. 06. – okupili smo se u Anglikanskoj “Kristovoj crkvi”, najstarijoj protestantskoj crkvi na Srednjem istoku, posvećenoj 1849. Crkva se nalazi u Starom gradu, u blizini Jafa ulaza (Jaffa Gate). Budući da je crkva bila puna posjetitelja, održana su u isto vrijeme dva bogoslužja: jedno u crkvi, jedno u dvorištu crkve. Nakon bogoslužja obišao sam Baziliku Groba Kristovog.. Bazilika je sagrađena u IV stoljeću a danas je djele pravoslavni, rimokatolici i armenci. Najznačajnija mjesta u Bazilici su Golgota – Mjesto Kristovog raspeća, ploča pomazanja – mjesto gdje je Krist bio pomazan prije ukopa, te grobnica u kojoj je bilo položeno Kristovo tijelo. Golgota Ploča pomazanja Ispred “Kapela groba Kristovog” Ploča na kojoj je po vjerovanju bilo položeno tijelo Kristovo Odmah u blizini Bazilike Groba Gospodnjega nalazi se Evangelička (luteranska) crkva Krista otkupitelja sagrađena 1898. godine. Dalje me je put vodio ulicom Via Dolorosa kojom je Isus prošao svoj križni put. Tu sam se zaustavio kod mjesta gdje je Isus bio zatvoren, Franjevačkog samostana gdje se pojavio pred Pilatom, kao i kod Crkve svete Ane gdje se nalazi i Banja Betezda. Dalje sam produžio prema Getsemanskom vrtu koji si nalazi na obroncima Maslinske gore. Na kraju sam ovoga dana sam posjetio Zid plača, odnosno Zapadni zid koji je ostao nakon razaranja Herodovog Hrama 70. godine nakon Krista. U utorak, 19. 06.2018. posjetili smo Betlehem, mjesto u kojem je Isus rođen. Betlehem se nalazi pod palestinskom samoupravom. Prvo smo posjetili Pastirska polja gdje su anđeli navijestili rođenje Kristovo pastirima koji su čuvali stada. Tu se nalazi i pećina u kojoj su pastiri boravili. Nakon toga smo posjetili Baziliku Kristova rođenja u Betlehemu. Crkva je izgrađena u IV stoljeću (kasnije dograđivana i obnavljana) a djele je također pravoslavni, rimokatolici i armenci. Mjesto gdje je po vjerovanju Marija rodila Krista U četvrtak, 21.06. svih 2000 delegata okupilo se na stepenicamakoje su vodile u Hram (Drugi Hram, odnosno Herodov Hram) – iste one po kojima je Isus s apostolima hodao dok je ulazio i izlazio iz Hrama. Na ovome je mjestu Petar održao i svoju znamenitu propovijed na Dan pedesetnice, kada se obratilo i krstilo 3000 duša. Konferencija GAFCON-a pod nazivom “Naviještamo Krista svim narodima”, okupila je oko 2000 delegata od kojih preko 300 primasa, nadbiskupa i biskupa. Bio je blagoslov sudjelovati na bogoslužjima, čuti ohrabrujuća predavanja te imati kršćansko zajedništvo koje ruši nacionane, rasne i druge ograde. Zaključak konferencije bio je Euharistijskim bogoslužjem u petak, 22. 06. 2018. Bogoslužje možete pogledati u priloženom videu ovdje od 3:00 Dakako da se u kratkom vremenu ne mogu obići sva značajna mjesta u Jeruzalemu (osim ako niste došli samo kao turista), no vjerujem da ćemo se Jeruzalem i ja, ako Bog da, još koji puta družiti u budućnosti. Izvještaje s konferencije možete vidjeti ovdje ovdje. Video izvještaje sa svih predavanja i ostalih aktivnosti možete vidjeti ovdje. https://ipaprkc.org/2018/06/27/sedam-dana-u-jeruzalemu-u-rijeci-i-slici/