Претражи Живе Речи Утехе

Foto: Sisačka nadbiskupija SISAČKI biskup Vlado Košić u nedjelju je održao misno slavlje u spomen na 443. obljetnicu pada utvrde Gvozdansko 1578. godine. U homiliji biskup je rekao kako su branitelji Gvozdanskog svijetli primjer ljubavi prema Domovini i žrtve za nju, prenosi sisačka nadbiskupija. "Poznato nam je kako su pred jačom turskom silom hrabro tri mjeseca odolijevali i nisu prihvaćali nekoliko poziva na predaju, čime su mogli spasiti vlastite živote. No, oni su radije ostali na braniku utvrde Gvozdansko i na braniku Domovine negoli se pokoriti neprijatelju i njegovoj sili. Ta borba do kraja resila je i resi naš hrvatski narod, bilo da su nas tlačili Turci, bilo komunisti, bilo Srbi. Sve smo te zulume, progone i agresije hrabro odbijali jer smo imali pojedince koji su nas vodili u tom otporu i borbi za svoju zemlju“, kazao je Košić. "Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba" Onda je kazao kako je danas najveći neprijatelj potres. "On pustoši, zavija u crno, ruši kuće i crkve, tjera nas s naših stoljetnih ognjišta i prijeti da nestanemo, da u ovim dijelovima Lijepe naše više ne žive Hrvati. Prije toga nas je pogodila pandemija, koja doduše nije zaratila samo protiv nas nego protiv cijeloga svijeta i svih ljudi. I treći je, već 25 godina prisutan neprijatelj koji je u nama samima, a zove se izumiranje: ne rađaju se djeca, sve nas je manje i nestajemo", kaže biskup Košić. "Koji je naš odgovor, kako se poput branitelja Gvozdanskog hrabro boriti – i pobijediti te današnje neprijatelje? Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba. On je podmukao neprijatelj koji sve napada, ne gleda tko je tko niti dolazi najavljen, nikad ne znamo kada će udariti i što će srušiti, koga protjerati iz njegova doma, kome će se doslovno oduzeti tlo pod nogama. Međutim, ima lijeka toj pošasti. To je naša kršćanska ljubav", navodi Košić. Biskup Košić: Potres je teško predvidljiv, ne možemo se boriti kao protiv Srba - Index.hr WWW.INDEX.HR SISAČKI biskup Vlado Košić u nedjelju je održao misno slavlje u spomen na 443. obljetnicu pada utvrde Gvozdansko 1578. godine.

Savez potomaka ratnika Srbije 1912–1920. godine pravi jedinstvenu bazu sa imenima i prezimenima poginulih i memorijalnom baštinom iz Prvog svetskog rata Генералштабни капетан Драгомир Васовић с ратним другом Стеваном Раденковићем (фотографија из 1914) (Фото „Албум сећања на наше претке из Првог светског рата”) Posle prikupljanja fotografija i dokumenata učesnika Prvog svetskog rata i digitalizovanja kartona nosilaca Albanskih spomenica, Savez potomaka ratnika Srbije 1912–1920. godine započeo je novi projekat: prikupljanje imena i prezimena stradalih i pravljenje baze memorijalne baštine iz perioda Velikog rata. Ideja je da se kroz projekat „Spomenici junaka iz Velikog rata” napravi jedinstvena baza podataka o stradalima, kao i o svim spomenicima u zemlji i inostranstvu vezanim za ovaj ratni period: krajputašima, spomenicima kulture, spomen-česmama, spomen-pločama... Sve lokacije, i groblja i memorijalna baština, biće unete na „gugl mapu”, a podaci će lako moći da se pretražuju i biće deo sajta „Album sećanja na naše pretke iz Prvog svetskog rata”, na kojem već postoji velika baza građe vezane za Veliki rat. Rad na popisu stradalih i spomenika koji se nalaze u inostranstvu već je započeo i, kako objašnjava Aleksandar Vasilić, rukovodilac projekta „Album sećanja”, oko 80 odsto tog posla je završeno. – U saradnji sa našim ambasadama i Srpskom pravoslavnom crkvom popisali smo sva groblja u severnoj Africi, Grčkoj (Krf, Zejtinlik, Vido), logore u Poljskoj, Češkoj, Francuskoj. Taj posao obavljamo isključivo sa arhivima i zvaničnim institucijama, koristimo njihovu dokumentaciju. Završili smo popis stradalih i spomenika u severnoj Africi, Grčkoj, Poljskoj i Francuskoj i za sada iz ovih zemalja imamo imena i prezimena oko 40.000 stradalih Srba – kaže Vasilić. Dodaje da se trenutno radi na unosu i obradi podataka koji se tiču stradalih u logoru Jindrihovice u Češkoj i onih koji su život izgubili u austrijskom Mauthauzenu. – Od češkog Vojnog arhiva dobili smo knjige mrtvih u kojima su popisani sahranjeni na vojničkom groblju u Jindrihovicama. Tu ima oko 7.000–8.000 stradalih Srba. Sličnu dokumentaciju dobili smo i iz logora Mauthauzen, gde je sahranjeno između 8.000 i 9.000 Srba stradalih u Prvom svetskom ratu – kaže Vasilić. Pre dve nedelje Savez potomaka ratnika Srbije dobio je blagoslov patrijarha srpskog Irineja za prikupljanje ovih podataka u našoj zemlji. Naime, Savez je zamolio sve eparhije SPC da im pošalju informacije o sahranjenima i spomenicima na njihovoj teritoriji, odnosno na crkvenim grobljima ili kod manastira. U septembru bi i građanima Srbije, kao i Srbima u regionu i dijaspori, trebalo da bude upućen javni poziv da se priključe i pomognu formiranje baze slanjem fotografija spomenika, lokacijom na kojoj se on nalazi i imenom i prezimenom stradalog. Sličnim javnim pozivom građanima, Savez je pre četiri godine započeo obeležavanje velikih godišnjica vezanih za Prvi svetski rat pokrenuvši projekat „Album sećanja”. Tada su objavili javni poziv svim građanima da dostavljaju fotografije, dokumenta, dopisne karte, ordenje, pisma svojih predaka koji su učestvovali u Velikom ratu. Iz tih porodičnih riznica do današnjeg dana prikupljena je impresivna baza sa više od 6.000 fotografija, od kojih je oko 3.000 postavljeno na sajt slavnim-precima.srb. – Nismo očekivali takav odziv građana, niti da će nam i četiri godine kasnije potomci i dalje slati fotografije i dokumenta. Prvi put smo digitalizovali i učinili dostupnim javnosti i 8.000 personalnih kartona nosilaca Albanske spomenice – kaže Vasilić. „Album sećanja” čuva uspomenu na obične ljude, male sudbine u velikim, turbulentima događajima. Priče o preživelima, onima koji su tragično stradali i onima koji su nestali. To su portreti vojnika, ali i fotografije sa fronta, sa proslave krsnog imena u Solunu, sa školovanja srpskih đaka u francuskom Banjer de Bigoru, ispred srpske državno-kraljevske štamparije na Krfu, iz bolnica, zatočeništva... Na nekim snimcima ima i poznatih istorijskih ličnosti, poput Ave Justina Popovića u vojničkoj uniformi ili engleske bolničarke Flore Sands uslikane sa pripadnicima Drugog voda čuvenog „Gvozdenog puka”. Izvor: Politika

Sanela Šmit, nemačka istoričarka, o knjizi dokumenata "Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945". Četrnaesti tom knjige „Jugoistočna Evropa i Italija“ predstavljen je nedavno u Beogradu. Reč je o zbirci dokumenata „Die Verfolgung und Ermordung der europaischen Juden durch das nationalsozialistische Deutschland 1933-1945“ (VEJ) (Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945). Knjigu je priredila nemačka istoričarka Sanela Šmit i ona tim povodom govori za Danas. Recite nešto više o knjizi dokumenata o Holokaustu i deportaciji Jevreja u logore koje ste predstavili u Beogradu? – Knjiga „Jugoistočna Evropa i Italija“ je 14. tom od ukupno 16 tomova zbirke dokumenata „Die Verfolgung und Ermordung der europaischen Juden durch das nationalsozialistische Deutschland 1933-1945 (VEJ) (Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945). Cilj cijelog projekta je sveobuhvatno naučno izdanje centralnih izvora o istoriji progona i ubistva evropskih Jevreja. U knjizi 14 je obrađen progon i ubistvo Jevreja na teritorijama Italije, Albanije, Grčke i Jugoslavije. Edicija pokazuje savremene kontekste i političku i društvenu dinamiku koja je dovela do ovog masovnog zločina bez presedana. Cijela edicija će sadržati oko 5.000 dokumenata, autentičnih, naučno prokomentarisanih svjedočenja progona, počinilaca i direktno uključenih posmatrača. Mnogi od dokumenata su po prvi put objavljeni. Može da služi kao naučno sredstvo za istraživanje i istorijsko obrazovanje. Kakvi zaključci mogu da se izvuku iz tih dokumenata i o kakvim dokumentima je reč (oni koji se odnose na Srbiju)? - Dokumente smo birali za svaku zemlju po istoj ideji, a to je kao prvo da pokažemo dokumente počinilaca zločina, žrtava, kao i posmatrača (bystanders – kategorija koju je prvi koristio istoričar Raul Hilberg). Onda smo za svaku zemlju ili – kad je riječ o Jugoslaviji – za teritorije pod različitom okupacijom odredili na osnovu postojeće naučne literature o Holokaustu u tim zemljama, teme koje bi trebale biti reprezentirane u knjizi i na kraju izabrali iz nađenih dokumenata one koji daju najbolju sliku progona i ubijanja Jevreja. Čitatelji mogu naći mnoge vrste dokumenata koji direktno prikazuju položaj Jevreja u Srbiji, njihov progon od strane raznih njemačkih vlasti (razni izvještaji, npr. Lipea ili Walthera o strijeljanju Jevreja, privatna pisma Haralda Turnera, naredbe i dr.), ali i kolaboraciju domaćih organa (Izvještaj Odsjeka za Jevreje i Cigane, Izvještaj Benclera o namjeri Milana Nedića da ubrzo internira Jevreje i masone). S druge strane su tu potresna svjedočenja, na primjer iz Sajmišta (dva pisma Hilde Dajč), iz Banjice (dva pisma Bukića Pijade), iz Kladovo transporta još prije rata, onih koji su se uspjeli spasiti u Dalmaciju ili izjava Momčila Damnjanovića o iskopavanju i spaljivanju leševa na Jajincima. Koliko ti dokumenti bacaju novo svetlo na Holokaust koji je sproveden u Srbiji ili na užase ustaških logora Jasenovac, Gradiška… i stradanje Srba u Hrvatskoj? – Cilj edicije nije bio u novim istraživanjima nego u prikazivanju – kroz izvorne dokumente – stradanja evropskih Jevreja, znači Holokausta. Katastrofalni uvjeti u ustaškim logorima su također prikazani, ali se prvobitno odnose na stradanje Jevreja, iako se ovo jako često ne može odvojiti od stradanja Srba u NDH. Na primjer, u dokumentu 102 naređuje Veliki župan velike Župe Vrhbosna da se odmah uhapse i interniraju jevrejski i srpski komunisti. Kakva je uloga Milana Nedića i njegove vlade (Specijalne policije sa Božidarom Bećarevićem na čelu) u rešavanju „Jevrejskog pitanja“? Pitam Vas ovo jer u poslednje vreme imamo grupu istoričara koja se upinje da dokaže da Nedić nije imao nikakve veze sa deportacijama Jevreja, Srba i Roma kako u beogradski logor Sajmište, tako i u druge nacističke logore po Evropi. – Kako sam već napomenula, ima u zbirci i dokumenata koji se odnose na saradnju srpskih vlasti sa NJemcima u progonu Jevreja. Iz izvještaja te iste Specijalne policije (Dok. Br. 103) vidi se da su Jevreje (i „Cigane“) i njihove radnje registrovali (naredbu o registraciji je dala njemačka okupaciona uprava), ali i da su prijavljivali one Jevreje koji su se krili i predavali ih Gestapou. Mislim to doslovce stoji u izvještaju. Isto tako su raspolagali sa jevrejskim prinudnim radnicima. A to je samo jedan jedini dokument… Znači o „nikakvoj vezi“ ne može biti govora. Kao i u Evropi, tako je i u Srbiji poslednjih godina vidljiv porast broja istoričara, političara i javnih ličnosti koji bi da se izvrši revizija Drugog svetskog rata, pa tako imate u udžbenicima istorije u Srbiji da se pominju dva pokreta otpora (partizanski i četnički), ali se nigde ne pominje kasnija kolaboracija četnika s nacistima. Kakve posledice nosi ovakva revizija istorije u kojoj se poraženi kolaboracionisti proglašavaju za pobednike? – Pa to vam u osnovi nije istorija nego politika, na koju mi istoričari koji se bavimo istorijom Drugo svjetskog rata, nažalost, ne utičemo tako jako kako bi trebali. Moj primjer nije Mihailović, nego hrvatska predsjednica koja želi da ustanovi „pravu istinu o Jasenovcu“. Mene je ova izjava jako potresla, jer u biti kaže da mi ne znamo pravu istinu o Jasenovcu – nakon brojnih stručnih radova o njemu u posljednjih 70 godina. Nama istoričarima je potpuno jasno šta se tamo dešavalo, a to može biti jasno i svakome tko je voljan da se sa time pozabavi (kako u biti piše i hrvatski istoričar Ivo Goldstein). Ali prihvatanje istraživanja i zaključaka istoričara u javnosti je jedna sasvim druga priča. Proglašavanje kolaboracionista za pobjednike na samo da okreće istoriju naopako, nažalost, posljedice ovakve revizije, se vide ne samo u Srbiji, nego diljem Evrope (spomenut ću samo Aleksandra Gaulanda, lidera njemačke stranke AfD i njegovu kvalifikaciju nacističkog režima kao „ptičje govno“). Tu se jasno narušava naš (evropski) zajednički temelj iz perioda posle 1945. koji je osnovan na antifašističkoj borbi. Kuda to može odvesti, na to ne mogu ni da pomislim. Aleksandar ROKNIĆ

Molba za potpis peticije u zaštitu nacionalnih manjina u Evropi (Lužičkih Srba i svih ostalih)Prosba za podpis petice na ochranu národních menšin v Evropě (Lužických Srbů a všech ostatních) Na VIDEU (Senat Češke Republike - javno slušanje delegacije Lužičkih Srba) možete čuti kako izgleda serbština (lužičtina), gornjolužička serbština (Budišin, Bautzen, Dresden) je sličnija češkom jeziku. Video traje 6 sati pa se naslušajte lužičkog srpskog. a donjolužička serbština ( Chóśebuz, Chotěbuz na češkom, Cottbus, Braniborsko, Brandenburg, Berlin) je sličnija poljskom jeziku. https://www.senat.cz/cinnost/galerie.php?aid=21073 Fotogalerija sa javnog slušanja u Senatu Češke Republike https://ec.europa.eu/citizens-initiative/32/public/#/ Peticija https://www.facebook.com/groups/slavlit/ Videa itd. http://www.minority-safepack.eu/ Peticija

Prvi pouzdani spomen Srba u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj vezan je uz 1434. godinu, kada se Ulrich II. Celjski oženio Kantakuzinom, kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića. Po tadašnjem običaju, ona je sa sobom povela pratnju, u kojoj su uz dvorjane bili i pravoslavni svećenici U posljednjih nekoliko mjeseci javnosti su predstavljene dvije monografije autora Hrvoja Petrića i Filipa Škiljana, u izdanju srpskih manjinskih vijeća, koje se bave viševjekovnim prisustvom Srba u Hrvatskoj sjeverno od Save – ‘Iz povijesti Srba u Varaždinskoj županiji od prvih doseljavanja do današnjih dana’ i ‘Iz povijesti Srba u parohiji Salnik od doseljavanja do današnjih dana’. Tim povodom razgovaramo s Hrvojem Petrićem, izvanrednim profesorom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktoriravši na temi o Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji u 17. vijeku, uz mentora profesora Dragu Roksandića, Petrić je autor brojnih članaka i koautor udžbenika za historiju namijenjenih srpskim učenicima 6. i 7. razreda osnovne škole, kao i pripadajućih radnih sveski. Samim tim i teme ovog razgovora tiču se daljnje prošlosti, koja je vrlo zanimljiva i iz niza razloga široj javnosti prilično nepoznata. Otkada datira prvi spomen Srba na području sjeverozapadne Hrvatske? Prvi pouzdani spomen Srba u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj vezan je uz 1434. godinu, kada se Ulrich II. Celjski oženio Kantakuzinom, kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića koju većina izvora zapadne provenijencije naziva imenom Katarina. Po tadašnjem običaju, ona je sa sobom povela pratnju, u kojoj su uz dvorjane bili i pravoslavni svećenici. Osim toga, upravo zahvaljujući Kantakuzini Branković Srbi su tokom 15. stoljeća služili u posadama utvrda Medvedgrad, Rakovec, Koprivnica, Veliki i Mali Kalnik. Njihovi potomci kasnije su se asimilirali. O njihovom dolasku svjedoči sačuvana historijska građa. Zato su osim hrvatskih i austrijski arhivi neobično važni za poznavanje povijesti Srba u Vojnoj krajini. Iz dokumenata se može saznati mnogo toga o brojnim pojedincima i svakodnevnom životu Srba u Varaždinskom generalatu, koji je prvenstveno bio vezan uz kombinaciju vojne službe i bavljenja poljoprivredom. Od pojedinaca spomenuo bih Ivana Margetića koji je sredinom 16. stoljeća bio na čelu skupine Srba koji su naselili ludbreški kraj i sudjelovao u borbama s Osmanlijama. Na osnovi zasluga kralj Ferdinand darovao mu je posjed na rijeci Muri u Štajerskoj. Zanimljiva je i obitelj Peašinović koja je krajem 16. i početkom 17. stoljeća bila među organizatorima doseljavanja Srba u Varaždinski generalat. Za tu obitelj se smatra da je imala ulogu pri osnivanju manastira Lepavina. Kako se kretala brojnost Srba odnosno pravoslavaca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj? U Varaždinskom je generalatu oko 1610. popisano ukupno 59 naselja u kojima je bilo 1.256 pravoslavnih domova, da bi za oko sto godina broj domova u ovim naseljima bio više nego udvostručen – 2.810. Varaždinski generalat je nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. proširen na istok; njegova istočna granica je premještena približno s rijeke Česme na rijeku Ilovu. Na području proširenog Varaždinskog generalata 1732. popisana su 4.693 doma u kojima su živjeli srpskopravoslavni stanovnici. Pritom valja istaknuti kako su pravoslavni stanovnici početkom 17. stoljeća na području Varaždinskog generalata predstavljali većinu stanovništva, a pretpostavljam da su obuhvaćali možda i više od dvije trećine ukupne vojnokrajiške populacije. Postotak pravoslavnih od prve polovice 17. stoljeća bio je u kontinuiranom padu: krajem 17. stoljeća na prostoru Varaždinskog generalata živio je podjednak broj katolika i pravoslavnih, oko 1763/1764. pravoslavnih je bilo 34,4 posto, početkom 19. stoljeća 28,7 posto, da bi 1857. na tome prostoru živjelo 23,7 posto srpskopravoslavnih. Iako je i u tim područjima bilo prisilnog unijaćenja ili prelazaka na katoličku vjeru, treba reći da je na smanjenje udjela pravoslavaca u ukupnom stanovništvu utjecalo mnogo toga. Koliko je nabacivanje pojmovima Srbin, Vlah ili pravoslavac bilo u službi nacionaliz(a)ma, odnosno može li se reći da su i današnji Srbi i Hrvati prešli s vjerskog na nacionalno samoodređenje otprilike u isto vrijeme? Ova problematika nije nimalo jednostavna niti ju je moguće gledati jednoobrazno. Na osnovu istraživanja Varaždinskog generalata u 17. stoljeću shvatio sam da valja biti oprezan kod bilo kakvih pokušaja određivanja etničke pripadnosti stanovništva jer se kod naziva koji izgledaju kao etnički mora, ako je to moguće, za svaki slučaj raščlaniti širi kontekst u kojem se on javlja. Prije svega, može se primijetiti da izvori ne sadrže takve podatke iz kojih bi se mogli sagledati objektivni kriteriji za određivanje jasnog etničkog karaktera i etničke pripadnosti pojedinih grupa. Naša historiografija je, u slučaju čitava ovog izazova, neovisno o svemu što je dosad učinjeno i čega zbilja ima vrlo mnogo, naročito s kulturološkog stajališta, još uvijek suočena s vrlo velikim nepoznanicama. Vezano uz pojam ‘Vlah’, otvorimo li na str. 569 znameniti rječnik ‘Gazophylacium’ Ivana Belostenca, pisan u 17. stoljeću, naći ćemo pojam ‘Vlah’ tumačen latinskim izrazima ‘Valachus, Rascinus, Trax, Tracus, Thr(a)cis’. Za Belostenca bi Vlah i Rašanin (Rascianus) bili sinonimi, a Rašani su Srbi. Što se tiče nazivanja srpskog stanovništva, više se ozbiljnih istraživača time bavilo, a među posljednjima Drago Roksandić. Oni su za Srbe u Varaždinskom generalatu utvrdili kako je primjerice zagrebačkog biskupa interesirao prije svega njihov socijalni tj. ‘vlaški’ status, pa u izvorima zagrebački biskupi najčešće govore o Vlasima, ali nije slučajno što u isto vrijeme Sveta Stolica ustrajno govori o Rašanima. Habsburgovci će za isto stanovništvo do davanja povlastica 1630. češće govoriti o Rašanima nego o Vlasima. Upravo su raško/srpske reference bile češće kada je riječ bila o konfesionalnim pitanjima, a vlaške kada je riječ bila o socijalnom i statusnom. Kao vjernici nazivani su Rašani ili Srbi, dok im je u socijalnom i/ili statusnom smislu vlaška apelacija bila bliža. Prema onome što sam istraživao za svoj doktorat, utvrdio sam da Nikola Peašinović u jednom dokumentu iz 1610. izričito govori o ‘yezero vitezow Zerbzkyh zynow’, dakle o tisuću vitezova srpskih sinova u Varaždinskom generalatu, što jasno ukazuje da oni o sebi nedvosmisleno govore kao o Srbima. Ima li interakcije između Srba iz sjevernih područja Hrvatske s onima južno od Save, odnosno Kupe prije druge polovine 19. vijeka, kada je rasformirana Vojna krajina? Predstavnici Srba s prostora današnje sjeverozapadne Hrvatske bili su redovito zastupljeni na srpskim narodno-crkveni saborima. Pokazatelj interakcije su i pravoslavni trgovci, dijelom Srbi, koji su se od 17. stoljeća postepeno preseljavali iz Osmanskog Carstva u Habsburšku Monarhiju radi posla. U njihovim je rukama bila gotovo sva kopnena trgovina između Bliskog istoka i srednje Europe. Možemo se sjetiti i književnika Petra Preradovića, čiji su se srpski preci u Varaždinski generalat doselili iz Potiske vojne krajine, ali i brojnih drugih. Osim brojnih crkvenih lica i trgovaca, mnoštvo oficira je komuniciralo u svim smjerovima. Spomenimo primjer Mihajla Mikašinovića (1715.-1774.), koji je od Marije Terezije 1760. dobio barunstvo, a 1766. postao feldmaršal-lajtnant, kao prvi Srbin s tako visokim činom u Habsburškoj Monarhiji. Mikašinović je nakon sudjelovanja na više europskih ratišta i više službi u Vojnoj krajini dobio povjerenje za upravljanje Karlovačkim generalatom. U toj je službi dao veliki doprinos razvoju srpskog školstva, a doprinio je i utemeljenju pravoslavne kapele Sv. Nikole u Karlovcu. Mikašinović je bio uvjereni pravoslavac koji je stečeno obrazovanje i položaj koristio za zaštitu interesa pravoslavne crkve te općenito stanovnika Vojne krajine. On je novčanim sredstvima pomagao opremanje i obnove brojnih pravoslavnih crkava i manastira. Streloviti Mikašinovićev uspon naglo se zaustavio zbog njegovog držanja na srpskom narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima 1769., kada se birao novi karlovački arhiepiskop. Habsburški je dvor pokušao tom prilikom konačno uspostaviti snažniju kontrolu nad pravoslavnom crkvom u sklopu svojih općih nastojanja k centralizaciji Monarhije. Mikašinović je na saboru sudjelovao kao poslanik Gornjokarlovačke eparhije. Svojim držanjem i odbijanjem da glasa za izbor dotadašnjeg vršačkog episkopa i kandidata Beča Jovana Đorđevića za arhiepiskopa i pristajanjem uz gornjokarlovačkog vladiku Danila Jakšića pao je u nemilost bečkog dvora. Po završetku sabora poslan je na zapovijed Marije Terezije iz Osijeka u Karlovac, a Generalkomandi je dan nalog da strogo prati njegovu aktivnost i dopisivanje. Godine 1771. suspendiran je iz službe, nakon čega se nastanjuje u Koprivnici, da bi 1774. umro u Beču. Što se od baštine Srba sjeverozapadne Hrvatske očuvalo do danas? Ima toga mnogo pa ću spomenuti tek nekoliko primjera. Za Kantakuzinu (Katarinu) Branković je u Varaždinu u 15. stoljeću prepisan Apostol, kao važna bogoslužbena knjiga koja se sačuvala do danas u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. To je najstarija do sada poznata srpska rukopisna knjiga pisana ćirilicom na tlu hrvatskih zemalja. Na 258. stranici je zapis: ‘Slava u Trojici Jedinomu Bogu, koji je dao posle početka i svršetka svakome dobrom delu koje se s njim počinje i svršava. U godini 6962 (1454) ispisa se ovaj božanstveni praksi (Praksapostol) u Varaždinu, Celjske oblasti, pri blagočestivoj gospođi kneginji Kantakuzini kćeri despota Đurđa samodršca srpskog.’ Od velike važnosti su i tzv. Statuta Valachorum iz 1630. godine. Ostao je i manastir Lepavina i brojne crkve. Kada se govori o Srbima i njihovom prisustvu u Hrvatskoj, obično se spominju Kordun, Banija, Lika i sjeverna Dalmacija, odnosno područja koja je obuhvaćala Vojna krajina, dok se Srbi u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom ne spominju. Zašto je tome tako? Postoji profesionalna historiografija s hrvatske i sa srpske strane koja je daleko od podložnosti mitovima i bilo bi dobro da se takav pristup prenosi na mlađe generacije i da dopire do šire javnosti. Na takav sam način nastojao pristupiti zajedno s kolegom Škiljanom u knjigama o Srbima u Varaždinskoj županiji i o parohiji Salnik nedaleko od Zagreba. U njima sam se bavio poviješću do sredine 19. stoljeća, a kolega Škiljan novijim razdobljem. Istaknuo bih još jedan detalj iz etnokonfesionalno izmiješanog Varaždinskog generalata koji je kroz 18. stoljeće obilježen s jedne strane sukobom oko pokušaja širenja unije pravoslavaca s Rimom, a s druge jakim otporom lokalnog stanovništva svih konfesija reformama vojnokrajiškog sustava usmjerenim modernizaciji koje su provodile habsburške vlasti. Moj kolega s Filozofskog fakulteta Dragan Damjanović i ja u završnoj smo fazi izrade članka o vizualizaciji protonacionalnih identiteta sredinom 18. stoljeća u Varaždinskom generalatu Vojne krajine kroz političke poruke sakralnih kompozicija u prostoru konflikta. Radi se o obradi slikarskih kompozicija na ikonostasima koje predstavljaju rane primjere vizualizacije srpskih i hrvatskih (proto)nacionalnih ideologija koje će svoj puni procvat doživjeti na ovim prostorima tek gotovo stoljeće kasnije. Te je kompozicije izveo slikar Joakim Marković, porijeklom iz Novog Sada, u dvije pravoslavne crkve, u Plavšincu kraj Koprivnice i u Dišniku nedaleko od Garešnice, a vezane su uz mecenatsku djelatnost Mihajla Mikašinovića koji je definirao političke poruke na njima. Kompozicije su završene 1750. godine, a iznimne su sadržajem na cijelom južnoslavenskom području pod tadašnjom habsburškom vlašću. Na dišničkom ikonostasu prikazani su hrvatski i srpski grb, a na plavšinačkom ikonostasu prikazane su dvije scene. Prva je ‘Srbi i Hrvati pred bizantskim carem Bazilijem Makedoncem, koji im dodjeljuje pravo naseljavanja’ kojom se ističe Mikašinovićev stav o autohtonosti ovih naroda na teritoriju Varaždinskog generalata. Neuobičajenost sadržaja ove kompozicije predstavlja okolnost da bizantski car prava ne dodjeljuje teritorijima već narodima. Drugom scenom ‘Predstavnici svjetovne i crkvene vlasti Srba i Hrvata pred austrijskim carem Rudolfom II. dobivaju privilegije’ naglašava se željena ravnopravnost katolika i pravoslavaca, ali i ističe pravo pravoslavnih krajišnika na ispovijedanje vjere, jer je položaj katolika u Habsburškoj Monarhiji bio privilegiran. Ta je kompozicija nastala kao odraz otpora lokalnog pravoslavnog stanovništva prema širenju unije. Na plavšinačkim se kompozicijama na više razina uočavaju počeci procesa nacionalne homogenizacije koja će se na ovome području intenzivirati tek od druge četvrtine 19. stoljeća, pa i kasnije. Sadržaji kompozicija pokazatelji su s jedne strane infiltriranja protonacionalnih ideja u male sredine, a s druge predstavljaju pokušaj vizualnog prikazivanja težnji lokalnog stanovništva i u odnosu na lokalne, krajiške organe vlasti i u odnosu na Beč u doba jakih političkih previranja. Kompozicije u Dišniku čuvaju se i dalje u tamošnjoj crkvi, a plavšinačke se danas nalaze u Muzeju Mitropolije zagrebačko-ljubljanske SPC-a u Zagrebu, gdje se nalazi mnoštvo ostataka baštine Srba s prostora današnje sjeverozapadne Hrvatske, koje bih svima preporučio za razgledanje. Nenad JOVANOVIĆ

Humanitarac Gujon: Dobijam pretnje Albanaca i Srba Autor: MONDO/Tanjug Francuski humanitarac Arno Gujon, koji se proslavio humanitarnom pomoći Srbima na Kosovu, izjavio je danas da se "medijska hajka" protiv njega, koja je započela gostovanjem na jednoj beogradskoj televiziji, pojačava. Foto: Screesnhot Progon se nastaljva, kaže Gujon, pretećim porukama Albanaca, koje prenose albanski mediji na Kosovu, ali i ekstremista u Srbiji. Arno je kazao da se oseća ugroženo, kao i da ga hajka dovodi u neposrednu opasnost. Kako je naveo, Albancima sa Kosova i Metohije i albanskim medijima smeta što govori o teškoj humanitarnoj situaciji u kojoj žive Srbi na Kosovu. Zbog hajke koja je počela u petak, dobio "mnogo pretnji, uvreda i poruka mržnji od Albanaca i ekstremista u Srbiji". Francuski humanitarac postao državljanin Srbije Istovremeno, istakao je on, u Francuskoj je često morao da se pravda jer pomaže Srbima. "Iako sve pretnje koje dobijam dovode lično mene u opasnost, oni koji će najviše ispaštati su ljudi kojima pomažemo i koji žive u nehumanim uslovima na Kosovu, a o kojima niko ne priča u tim medijima što me napadaju. Očigledno je u pitanju dobro orkestrirana kampanja sa ciljem da se uspori naš rad, samo zato što jasno i glasno govorimo u Srbiji i Francuskoj o situaciji na Kosovu", rekao je Arno za elektronsnki tabloid Telegraf.rs i dodao da može da se desi da mu se zabrani ulazak na KiM. OVO je dokaz da humanost u Srbiji i dalje postoji Prethodnih dana u javnosti se dosta govorilo o Gujonovom gostovanju na N1 televiziji, u kojem je bilo više reči o njegovim političkim stavovima i desničarskom bekgraundu, nego o humanitarnom radu. GUJON I IDENTITARCI Kako je N1 objavio, Gujon je član ekstremno desničarskog pokreta identitaraca, od kojeg se ogradio i Nacionalni front Marin Le Pen. Gujon tvrdi da je član bio šest meseci 2010. i 2011. godine. U biografiji Gujona, pak, stoji da je član postao po osnivanju pokreta 2003, da je 2005. učestvovao u prvomajskim nemirima u Nici i rasističkim incidentima, kao i da je 2010. ispred te organizacije objavio kandidaturu za predsednika. "Evropljanin sam jer su mi preci stradali na Kosovu polju, Evropljanin sam jer su mi preci stigli do Granade, oslobodili Španiju od muslimanskog jarma.. Evropljanin sam jer mi je prva zastava boja kože, to mi se može spočitati, ali mi se ne može oduzeti", govorio je Gujon. Za predsedničku kandidaturu ipak nije dobio neophodnih 500 potpisa gradonačelnika. Dok se spremao za izbore, Gujon je u kampovima identitaraca kao trener pripremao druge - o čemu svedoče i klipovi sa Youtuba, piše na sajtu N1. http://mondo.rs/a1062578/Info/Drustvo/Arno-Gujon-o-pretnjama-Albanaca-i-Srba.html?utm_source=facebook&utm_medium=social&utm_campaign=mondofb

Pomirenje Srba i Hrvata i uspostavljanje trajno dobrih odnosa susjednih Republika Srbije i Hrvatske nužno je i bilo bi logično iz niza razloga. Srbi i Hrvati jedni uz druge živjet će još stoljećima i bilo bi neizdrživo, poražavajuće, ostanu li međusobni odnosi još dugo napeti, ispunjeni sumnjičenjem, neprestanim strahovima i nepovjerenjem. Hrvatskoj je stabilna i bogata Srbija vezana za Zapad, što ranije članica Europske unije, jednako važan cilj kao što bi to trebao biti i za samu Srbiju. Srbija daleko od Europe, frustrirana siromaštvom i nezadovoljna neovisnošću Kosova, znatno bi lakše mogla iskoristiti kaotično stanje u najmlađoj europskoj državi, zaoštriti odnose s Prištinom. To bi bilo pogubno za hrvatski turizam, a to znači i za naš cjelokupni ekonomski život. Želi li Hrvatska, ali i Srbija i međunarodna zajednica, ikada rasplesti prilike u Bosni i Hercegovini, nužno je najprije pomiriti Srbiju i Hrvatsku, i to ne hinjeno, površno, nego iskreno, s punom sviješću golemih uloga. Za Hrvatsku je strateški svakako najpovoljnija stabilna, jedinstvena Bosna i Hercegovina. Stabilna Bosna i Hercegovina važna je za tamošnje Hrvate, važna je za stabilnost europskog jugoistoka, nužna je za uspostavljanje ukupnih dobrih odnosa Srba i Hrvata. Raspad ili još veći kaos u BiH Hrvatsku bi pogodio na više načina, i to ne samo naš turizam. Granice s agresivnom Velikom Srbijom od Baranje do Banje Luke dodatno bi militarizirale odnose unutar Hrvatske i destabilizirale regiju. Iskreno pomirenje Srba i Hrvata danas je važnije za međunarodnu zajednicu nego što je bilo prije desetak godina. Najvažnije je to zbog Balkana, ali i onoga što se zbiva na istoku. Rusija danas ima daleko važniju ulogu, agresivnija je i prisutnija nego u vrijeme Jeljcina i ranog Putina. Rusija je nositelj nervoze, najizravnije je bila upletena u zbivanja u Crnoj Gori koja su trebala završiti pučističkom promjenom vlasti. Uspješno integriranje Srbije u EU, pa i nastavak makedonskog europskog puta, uz dobre vijesti iz Crne Gore, bit će dobre vijesti za europski projekt i odlične vijesti za Hrvatsku. U svijetu koji je nestabilniji nego prije, gdje su europske granice okružene ratom razrovanim arapskim svijetom, migracijama iz Afrike i središnje Azije, terorističkim prijetnjama i populističkim partijama unutar Unije, bogatija, stabilnija, europska Srbija Hrvatskoj je potrebna želi li i sama zadržati stabilnost. Želi li obnoviti svoju ekonomiju, pa čak i dobiti pokojeg radnika, korisno bi bilo olakšati i unaprijediti odnose između Srbije i Hrvatske. “Gastarbajteri” iz Srbije ne traže vrijeme prilagodbe. Hrvatska i srpska ekonomija velikim su dijelom kompatibilne. Još uvijek nikoga u Srbiji ne treba uvjeravati da je čokolada Zvečevo – dok smo je proizvodili – ili Kraševa čokolada sve do danas, bolja od mnogih koje bi u Beogradu mogli uvesti sa Zapada. Vrijedilo bi i obrnuto. Hrvati i Srbi govore jezike kojima se razumiju, čitaju se – pod uvjetom da tekstovi nisu na ćirilici – bez poteškoća. Pomirenje Srbije i Hrvatske bilo bi važno za naše visoko školstvo, za zajedničke nastupe, za bolja natjecanja na kulturnom planu, osiguralo bi bolju kulturnu ponudu, bolja kazališna gostovanja i filmove, bilo bi to odlično tržište za naše glazbenike. Pomirenje Srba i Hrvata važno je i zato što će u tome slučaju Hrvatska biti stabilnija iznutra. Bez obzira na to što je broj Srba danas u Hrvatskoj znatno manji te u hrvatskoj politici više nemaju ni izdaleka onako važnu ulogu kakvu su imali tijekom 19. i 20. stoljeća, ipak su dovoljno važni da se bez njih često ne može formirati Vlada ili većina u Saboru. Bolji međudržavni odnosi olakšali bi ili umanjili diskriminatorske prakse prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, ali i obrnuto. Iskreno dobri odnosi dviju država osigurali bi zdraviju klimu unutar obiju država, smanjili bi napetosti unutar oba društva. Hrvatska i Srbija koje bi bile pomirenije nego što jesu posljednjih 25 godina bile bi važnije za Europu i svijet, učvrstile bi mir, osigurale pretpostavke za veće blagostanje, omogućile stabilnost Bosne i Hercegovine i osigurale sretnije unutarnje prilike u obje države. Sve navedeno bilo bi logično, normalno, samorazumljivo. Bilo bi izvanredno da se što više ovakvih politika ili pretpostavki ostvari prije nego što se Srbija približi Europskoj uniji, što još nije iza ugla, ali nije ni posve neizvjesna daleka budućnost. Ako je vrlo izvjesno da će granica Srbije i Hrvatske u doglednoj budućnosti biti poput granice između Hrvatske i Slovenije, bilo bi dobro da što više zaostalih pitanja, dunavskih ada i hrvatskih džepova na vojvođanskoj strani raščistimo prije nego što Beograd dođe nadomak Bruxellesa. Pomirenje Srba i Hrvata trebalo bi biti takvo da se ne zatrese svakih nekoliko tjedana, da ga ne zaljulja priča o uhićenju branitelja, da se ne tužakaju u Europi, da se svako proljeće, jesen i ljeto ne pune žestokim izjavama vezanim uz prošlost, bez obzira govori li se o Jasenovcu, Vukovaru ili Oluji. Odnosi će biti dobri ako se ne budu događali slučajevi u kojima bi ponovo neki budući predsjednik HDZ-a kao tragičnu grešku otpisao koaliranje svoje stranke sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom, kao što je to učinio Tomislav Karamarko i dobio ovacije članova stranke, istih onih koji su godinu dana nakon toga spremni posve prešutjeti koaliranje sa Srbima, i to lijevom srpskom partijom, članicom socijalističke skupine partija. Takva suradnja ne smije biti nešto čega se HDZ srami, nego je treba reklamirati. Suradnja srpskih i hrvatskih partija u Hrvatskoj dobra je za zemlju, pa i odnose dviju država, ali ona mora donositi više rezultata od izdašnog financiranja srpskih aktivnosti u zemlji. Ona mora biti zalog da će se incidenti kao ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu ukloniti, a da će HDZ-ovski dužnosnici biti spremni učiniti barem neku gestu u vezi s pobjedom Hrvatske u antifašističkoj borbi. Takva gesta, koja je u vrijeme Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović posve izostala, najlošija je, naravno, za same Hrvate, ali i za međunacionalne odnose. Za Hrvatsku je tragično da se antifašistička borba gura samo u krilo srpskih partija, ali često je SDSS jedini koji je tvrdo inzistirao na tim tradicijama. Pomirenje Hrvata i Srba i normalni odnosi Srbije i Hrvatske bili bi logični i korisni za obje strane. Hrvatska i Srbija mogle bi krenuti od činjenice da su naša glavna otvorena pitanja zatvorena. Nevraćene umjetnine, nestali i nepokopani, izbjegli i obnova imovine, pa i vojna imovina, sve bi se to 22 godine nakon rata moralo moći razriješiti a da se ne opterećuju odnosi na najvišoj razini. Nema u Srbiji izbjegličkih kampova za Srbe iz Hrvatske, nema više onih koji su na položaju moći a da (još uvijek) smatraju kako su granice dviju država privremene. Ne znači to da ne postoje oni koji će uvijek tvrditi da Hrvatska ne treba biti veća od teritorija koji danas uglavnom ne glasa za HDZ i nalazi se na potezu od Međimurja preko Zagreba do Istre. Uvijek će biti onih koji će Srbe u Hrvatskoj nazivati “gostima” u zemlji u kojoj žive stoljećima. Na takve ne treba računati, takvi nikada neće biti za logična i miroljubiva rješenja, ali ne treba ih ni imati u vrhu vlasti. Bilo bi isto tako lakše kad bi obje crkve, Srpska Pravoslavna i Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj, bile spremne jasnije i više djelovati u skladu s onim što bi od njih tražilo njihovo poslanje, na pomirenju, ljubavi. Bilo bi to samo bolje i lakše, ali država bi trebala voditi računa o klimi u društvu, ne o stanju unutar Crkve. Ono što bude činio državni vrh najvažnije je za stvaranje društva koje će biti spremno na oprost, pa i društva koje će osuditi one biskupe koji ljube ruke ratnim zločincima ili čine ono što s vjerom nema veze. Puno je razloga zašto bi bilo logično i dobro da se Hrvatska i Srbija pomire, da obje države pokušaju biti sličnije Francuskoj i Njemačkoj, a ne Indiji i Pakistanu. Ono što je logično ne znači da je uvijek i najizglednije. Ono što donosi dobrobit i zacjeljenje rana ne znači da može nadjačati nacionalizme i političke interese koji su isključivi i rušilački. Prolazak vremena i činjenica da će nešto biti teže kasnije ne mora djelovati na one koji donose odluke. Može li biti pomirenja u zemljama u kojima su vodeći političari izgovorili nevjerojatan broj rečenica kojima je cilj produbljenje sukoba? Kako očekivati pomirenje kada su ministri u srbijanskoj Vladi Aleksandar Vulin ili tamo gdje je šef oporbe, a onda zamalo premijer, četiri godine bio netko kao Tomislav Karamarko? Kako očekivati pomirenje ako se u jednoj državi rehabilitira Draža Mihailović, a u drugoj se čini sve da se posve “normalizira” Nezavisna Država Hrvatska? Kada bi se u Hrvatskoj i Srbiji držali vrijednosti antifašizma, bilo bi lakše u Kninu poslati različite poruke koje bi bile okrenute boljoj budućnosti Hrvata i Srba. Nekoliko rečenica napisanih za vrijeme Drugog svjetskog rata, a izgovorenih na prvom kongresu USAOH-a za Dalmaciju krajem 1943., moglo je i desetljećima kasnije puno značiti Kninskoj krajini, ali i drugdje. “Srpski narode Kninske krajine – zar si zaboravio zlodjela Nijemaca? Zar pred tvojim očima ne stoje žrtve Beograda, Šapca, Kraljeva…? Zar se još ne osjeća miris nevine srpske krvi koju proliše ustaški koljači? Ali, sve te žrtve zaboraviše prodane duše i četničke ‘vođe’ i ‘vojvode’ Đujić, Bogunović i Rokvić na čelu s Dražom Mihailovićem, koji za Judine srebrnjake prelaze preko leševa nevinog srpskog naroda i danas pomažu Nijemcima i ustašama u njihovim samrtničkim trzajima…” Kako bi i danas sve bilo logično kada se Draža i ustaše ne bi rehabilitirali. Hrvatsko slavljenje pobjede, kraja rata i ponovnog ujedinjenja zemlje 1995. nije sporno i nije stvar koja bi trebala smetati bilo kome. Isto tako, pravo na obilježavanje i dostojanstveno prisjećanje na srpske žrtve, koje su pale dijelom i zato što su ih ubili pripadnici hrvatskih snaga, ne smije biti čudno niti tajno, pa ni mjesto produbljenja podjela. Ne može se negirati opravdanost borbe za slobodu, ali nitko tko se borio na hrvatskoj strani ne smije vjerovati da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini. Da bi se krenulo takvim putom, nije dovoljna jedna dobra izjava, čak ni kada je izrečena na Kninskoj utvrdi i na Dan domovinske zahvalnosti. Nije toliko važno ni to što se dogodila dvije godine nakon predsjedničkih izbora i dvije godine prije budućih izbora. Nije važno ni to što ona dolazi nakon niza žestokih okršaja s vodećim srpskim političarima u Hrvatskoj, danas članovima vladajuće koalicije. Važna izjava sama po sebi, izolirana iz konkretne politike, nije dovoljan znak da se atmosfera između Hrvata i Srba mijenja. Izjava bez stvarnih, vidljivih poteza kratko prije ili pošto se izgovori, nije znak stvarne promjene, nego je sličnija politikama isprika kakve smo i do sada gledali. Stvarne promjene neće biti dok je ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu, dok se pokušavaju postaviti nove ploče, kada se ministri u vladi slikaju na koncertima koji započinju ustaškim usklicima. Pomirbe neće biti ako ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić govori kako Slunj 2017. nije izabran slučajno za mjesto koncerta povodom Oluje, jer je baš tamo 1942. izvršen pokolj nad Srbima. Kada bi politička elita računala da joj je zadaća odgajati javnost, onda bi predsjednik Sabora RH poslao izaslanika na obilježavanje Dana pobjede, jer to je svjetska vrijednost, to je crta koja dijeli rasiste, supremaciste i mrzitelje od ideja otvorenog društva. Sve dok postoji elita kojoj je najlakše na nacionalizmu, a posebno na antisrpstvu mobilizirati javnost, dok su političari razdora još uvijek u najisturenijim redovima, teško će se moći doći do stvarnog pomirenja. Sve dok su srpski političari u Hrvatskoj zbog izdašnosti suradnje s Vladom spremni biti nedovoljno uporni na točkama koje su najvažnije za njihovu zajednicu, stvarnih dobrih odnosa neće biti. Drugi svjetski rat samo je jedna točka nejasnoća u odnosima Hrvata i Srba. Druga, još otvorenija, ona o kojoj se još nije ni počelo raspravljati tako da se argumenti sučele, tamo gdje smo sami, bez svijeta i usporedbi, jesu devedesete godine. Za Hrvatsku su sukob koji je Tuđman nazvao Domovinskim ratom i Oluja odgovori na brutalnu agresiju i okupaciju. Za Srbiju je to građanski rat koji je završio genocidnim progonom Srba iz Hrvatske. Srbija je poražena u Hrvatskoj, ali nije u Bosni i Hercegovini. Sud u Haagu jest osudio više Srba nego predstavnika ostalih naroda, ali nema jasnoće tko je dokraja poražen i posvemašnjeg prihvaćanja s druge strane tko je pobijedio. Nedvosmislena krivnja nije utvrđena, krivica nije posve prihvaćena, nema prihvaćanja bilo kakve odgovornosti s druge strane. Odnosi Srba i Hrvata tako nemaju pretpostavku kakva je postojala između Francuza i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, a EU ne predstavlja dovoljno snažan međunarodni kontekst da se traži zajednički jezik. Za razrješenje tih dvojbi i razgovora o žrtvama, traumama, osim među nevladinim udrugama, jedva da je učinjen ijedan korak. Netko naivan mogao bi pomisliti da se iz činjenice da su se četničke jedinice mirno 1945. povlačile kroz glavni grad Nezavisne Države Hrvatske i da se država nije zvala Neovisna, kako bi to danas vjerojatno ispravili svi lektori hrvatskog, može graditi budućnost. Ne može. Ne može se ni stalnim inzistiranjem na “našoj” žrtvi, “našoj” patnji, optuživanju samo jednih, bez mjere, posve isključivo, očekivati da će u zemljama utopljenima u prošlost ikada biti pretpostavki za suradnju. Ne pomire li se Hrvati i Srbi u dogledno vrijeme, svake će im godine biti još teže, bit će sve manji i izoliraniji. A onda opet, kao u bliskoistočnoj priči o žabi i škorpionu koji su se našli u nabujaloj rijeci i jedino mogu preživjeti budu li surađivali, škorpion žabu ipak grize. “Zašto si to učinio, sada ćemo oboje poginuti?” zavapila je žaba. “Znam, ali ovo je Bliski istok, morao sam to učiniti”, odgovorio je škorpion gušeći se. Bliski istok ili Balkan, čini se, nema velike razlike budu li prevladavali nacionalizmi i mržnja.