Претражи Живе Речи Утехе

Biskup Ivan Šaško o euharistiji u vrijeme pandemije koronavirusa U jeku pandemije COVID-19 ima puno primjerenih i neprimjerenih stavova pojedinaca i skupina. Među njima me, zbog opasnosti koju u sebi kriju, privuklo i nekoliko onih koji se tiču Crkve, a izravno se odnose na pitanja o liturgiji i poglavito euharistiji, stoji u tekstu mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog i član BK HBK za liturgiju, a koji nam je u subotu 14. ožujka dostavio TU Zagrebačke nadbiskupije. Naime, neki vjernici, a među njima i klerici, vjerojatno želeći istaknuti svoju “stamenu” vjeru i posvemašnje pouzdanje u Boga, „sve koji pozivaju na oprez i primjenu mjere za zaštitu vlastitoga života i života drugih prozivaju nevjernicima i luđacima, jer smatraju da se ne može zaraziti blagoslovljenom vodom, pričešću na jezik niti pružanjem ruke u znak mira“. Sve to iznose uz popratno prozivanje Crkve, jer je „napravila kompromis i popustila pred svjetovnim uputama o očuvanju zdravlja“, dodajući rečenicu koja zvuči i više nego uvjerljivo: “Bog odlučuje tko će umrijeti a tko živjeti.” Tko se od vjernika s time ne bi složio? Dobro je da postoji čvrsta vjera, posebno ona koja je sposobna činiti dobro bližnjima; koja jača poštivanje i brigu za druge te plodonosno i radosno vodi prolaznim životom prema vječnosti. Takvo svjedočanstvo vjere, življeno u prvome licu, ne ugrožavajući nego spašavajući druge, oduvijek je resilo kršćansku zajednicu. Znamo dobro da trebamo biti spremni i za smrt, ali ta spremnost u kršćanstvu ne obescjenjuje dar života. Na tragu euharistijske brižnosti svetoga Pavla Neke su Crkve, pred valom epidemije, odlučile ograničiti ili čak obustaviti euharistijska slavlja s narodom, da bi se izbjeglo širenje zaraze. Svaka takva odluka, kao i sve drugo u životu kršćana, treba biti vođena ljubavlju, poglavito ljubavlju prema Crkvi, Kristovu Tijelu. Sjetimo se samo kojom je gorljivošću apostol Pavao bdio nad jedinstvom Crkve i kako je oštro prozivao najteži grijeh protiv Crkve – nejedinstvo i razdor, dijeljenje Kristova Tijela, to jest neprimjereno slavljenje euharistije (usp. 1Kor 11, gdje se nalazi izravni Pavlov tekst o euharistiji). Taj grijeh razdora nije u nevjerovanju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji (što tada nitko nije ni izdaleka dovodio u pitanje), nego u sebičnosti, u nebrizi za bližnje. Dakle, neki su sudjelovali u slavlju euharistije, to jest bili su dionici, pričesnici, ne brinući se za svoju najsiromašniju i najslabiju braću i sestre koji su se – nezbrinuti – razboljeli i umirali. Pričest ne znači samo blagovati komadić, dio posvećenoga kruha i vina te se diviti tomu čudu; to znači „razlikovati Tijelo“, prepoznati Kristovo Tijelo, Crkvu, što je – prema klasičnoj teologiji stvarnost euharistije. Ta ista stvarnost i danas vodi pastire da se brinu o svojim vjernicima pred kušnjom zarazne bolesti. Ista vjera i ljubav traže najbolji način u brizi za povjerenu zajednicu da se izbjegne izlaganje bližnjih, poglavito najslabijih, opasnosti obolijevanja ili čak i smrti. Pritom se ne smije zaboraviti, nego cijeniti spremnost i žrtva, znanje i predanost medicinskoga osoblja koje izlaže svoje živote radi drugih. Stoga je pripisivanje “praktičnoga ateizma”, “popuštanja mentalitetu svijeta” pastirima koji – vođeni brižnošću i ljubavlju – donose odluku o ograničavanju ili obustavi slavlja s narodom, potpuno neprimjereno. Jer, takve odluke nisu rođene iz smatranja najsvetijih stvarnosti pukim znakovima bez sadržaja, nego iz iskrene ljubavi prema euharistiji, prema onomu što ona jest: Crkva sastavljena od lica, povijesti, osjećaja osoba koje Gospodin pritjelovljuje sebi, da bi bile njegovo Tijelo. Teološke okosnice No, kušnje na koje nailazimo ujedno su i prilika za produbljivanje i obnovu, pa tako i za naglašavanje katoličkoga nauka o euharistiji. U svakome vremenu se raspravlja o euharistiji. Kako i ne bi, kad je upravo ona srce naše vjere i življenja? Neka pitanja u sadašnjosti prizivaju iskustva i odgovore iz prošlosti. Iz povijesti euharistije posebno je značajno ono vrijeme u kojemu kršćanstvo prihvaćaju narodi sa svojom kulturom oblikovanom izvan židovsko-grčko-rimske baštine. Tako se, posebice od 9. stoljeća, razvija i zahtjevna i vrijedna rasprava s puno pitanja i odgovora koji nam, u nekim aspektima, mogu pomoći i danas. Ponajprije ne zaboravimo da je to bistrenje pojmova i nauka iznjedrilo, na primjer, tekst Ave verum corpus i vodilo prema bogatijoj teologiji i novoj snazi. Kada se danas, u suočenosti s koronavirusom, govori na način optuživanja koji sam istaknuo, teško je izbjeći sličnost s pitanjima ponekoga srednjovjekovnog viteza: „Ako je euharistija pravi i živi Krist, bio bi znak nevjere smatrati da se po euharistiji (misleći pritom na posvećen kruh i vino) mogu širiti bolesti i zaraze.“ Hipostatska unija Druge božanske osobe Presvetoga Trojstva s ljudskom naravi nije imunizirala tu narav od bolesti i slabosti (što je najvidljivije u otajstvu Kristove muke koje posebnom ljubavlju razmatramo i živimo u Velikome tjednu, a sadržano je u svakoj euharistiji svakome liturgijskom slavlju). Na to se može prigovoriti da, nakon Uskrsnuća, Kristovo čovještvo postoji (subsistit) u proslavljenome obliku i potpuno je lišeno bilo kakve propadljivosti. Ako je to istina, ništa manje nije istina da sakramentalni znakovi našim osjetilima ne daju svoj supstancijalni sadržaj (ono što tomistička teologija naziva res), nego nepromijenjene elemente u svemu što ih se tiče materijalno (sacramentum). Kada je Tridentski koncil odlučio usvojiti pojam i značenje transupstancijacije, učinio je to da bi vjernici imali određeno sredstvo za nadvladavanje manje ili više skrivenih usko fizičkih poimanja, od kojih je jedno izraženo u gore navedenoj tipiziranoj rečenici srednjovjekovnoga viteza i stavova o pričesti kao o izravnome tjelesnom lijeku za sve, kakvih ni danas ne nedostaje. Jedan je sažetak o tome iznio o. Th. Michelet: Sakrament je milost u osjetilnome obliku znaka. Sve dok postoji znak, sve dok potpuno nije uništen, on ostaje sakramentalnim znakom. Hostija uronjena u otrov može istodobno biti posvećena hostija, to jest duši donijeti milost, i otrovana, to jest sposobna ubiti tijelo. Usko fizičko poimanje posvećenoga kruha dovodi do netočnih zaključka da se materija hostije ne može izmijeniti (na primjer, upljesniviti). To je iskustveno višestruko dokazano. Bog nam je darovao i izvanredne znakove svoga djelovanja u kojima vidimo da se ta materija ne ponaša po očekivanim zakonima fizike. No, to promatramo kao iznimku, izvanredno Božje djelo koje vodi prema poštivanju od Boga stvorene stvarnosti i njene redovitosti. Uostalom, znamo dobro da Bog svoju milost nije ograničio na sakramentalnu milost (to također susrećemo u učenju sv. Tome Akvinskoga), odnosno: znamo da nam je on darovao Crkvu i sakramente kao darove spasenja, ali je On uvijek slobodan milost darivati na druge načine. Opravdanost ograničenja Dakle: Može li se koronavirus prenijeti posvećenom hostijom? Najprije treba reći da se u našim trenutnim okolnostima radi o prijenosu virusa pri dijeljenju, između primatelja, pričesnika i pričestitelja. Zbog toga su donesene odluke o ograničenjima, odnosno o nekorištenju oblika pričešćivanja na jezik. Ovdje je poglavito pitanje širenja virusa putem kapljica i njihove povezanosti s očima, nosom i ustima. Mjere ograničenja koje su biskupi donijeli tiču se tih oblika prenošenja, zbog čega je istaknuto pričešćivanje u kojemu se hostija daje u ruke vjernika, da bi sami hostiju prinijeli svojim ustima. Tamo gdje je opasnost prenošenja, o kojoj govore odgovorne medicinski stručne osobe, prevelika, pastoralna ljubav može ordinariju dati pravo da dodatno ograniči okolnosti moguće zaraze, obustavljajući na određeno ili neodređeno vrijeme euharistijska slavlja s narodom (misse cum populo), s time da se svete mise koje slave svećenici u prisutnosti jednoga ili nekoliko vjernika ne prestaju slaviti i da Crkva i dalje od njih živi. U svezi dubljega pitanja o samoj hostiji, dostupne spoznaje nam ne potvrđuju da bi virus živio u hrani, ali se može prenijeti pri dijeljenju pričesti, a svakako je dobro imati na pameti značenje sakramentalnosti i nijanse odnosa u nauku o transupstancijaciji. S druge strane: Što s mogućnostima koje predviđa Zakonik kanonskoga prava, a još više s primjerima iz povijesti Crkve koji jasno i životno svjedoče o takvim postupcima? Primjer iz prošlosti Crkve u Lombardiji Navodim primjer koji dolazi upravo sa sjevera Italije, iz kraja koji je danas viđen kao jedno od najvećih žarišta bolesti Covid-19, primjer o kojemu se podrobnije može pročitati u članku na internetskoj stranici: Una penna spuntata. Sažimam i djelomično preuzimam tamo napisano. U 19. stoljeću stanovništvo, pa tako i vjernici biskupije Pavia, bilo je suočeno s kolerom, s tom, kako su ju zvali, „čudnom, do tada neviđenom zvijeri“. Liječnici su ju poznavali od ranije, iz nekih drugih krajeva, ali kao nešto što ne bi trebalo doprijeti do europskih zemalja. Ipak je doprla. Godina je 1830. Liječnici tapkaju u mraku ne shvaćajući kako se zaraza širi. Upoznao ju je i Beč 1831. Na sjeveru Italije se stvaraju sanitarni kordoni. U prvi mah je Lombardija očuvana, ali s vremenom, čini se zbog oklijevanja kuće Savoia, 1835., u samo nekoliko mjeseci kolera je zahvatila i Lombardiju. Pavia je također bila na udaru. Tadašnji biskup Pavije Luigi Tosi (između ostaloga i duhovnik slavnoga pisca Alessandra Manzonija) osjeća kušnju; čita u njoj i Božji gnjev. On, uz duhovni poziv na povratak ljudi k Bogu, poziva vlasnike tvornica, radnji i trgovina da ne uskraćuju plaću i ne guraju ljude u neishranjenost, da ih tako ne bi dodatno oslabili u borbi s bolešću. Ujedno daje poseban oprost zdravstvenomu osoblju koje se brine za oboljele od kolere, budući da su neki liječnici bježali pred zarazom. Osim toga, dan je poseban oprost i onima koji su financijski podupirali liječnike u njihovim naporima za koje su bila potrebna i sredstva (danas bismo rekli, na primjer, za istraživanja). Ta je odredba bila samo djelomice zdravstvene naravi (premda je bilo itekako opasno doći u dodir s ustima vjernika, zaraženih bolešću koja se prenosi slinom), dok je više bila povezana s vjerom. Bilo je problematično to što se Crkva bojala dati pričest bolesniku koji je često i obilato povraćao pa je i posvećena hostija bila izložena opasnosti da završi u povraćenome sadržaju. Kako to samo zvuči neprimjereno i okrutno: da se umirućima uskraćivala mogućnost posljednje svete pričesti! No, postojala je suglasnost o činjenici da zahtjev bolesnika za popudbinom nije mogao biti iznad dužnosti čuvanja razboritosti u odnosu prema Presvetomu. Znači li to da su u smrtnome času ti ljudi ostavljeni bez sakramentalne milosti? Nipošto. Bili su ispovijeđeni i dano im je posljednje (bolesničko) pomazanje, ali ne i popudbina. Biskup Tosi također je odredio da se slavlje svete mise previše ne oduži; da se prostor crkava prozrači i da se uporabe sredstva koja predlaže medicinska skrb za pročišćavanje zraka. Bile su zabranjeni drugi obredi i službe, velike procesije koje biskup nije odobrio, osobito ako se radi o manjim crkvama. Nadalje, biskup je ublažio odredbe o postu, koje su u ono vrijeme bile stroge, određujući da se vjernici klone posebnih trapljenja omogućujući blagovanje mesa, što je bilo uvelike smanjeno. Te su odredbe bile na tragu onoga što je činila i Sveta Stolica dajući dispenze (oslobađajući) od odredaba o postu u onim biskupijama koje su bile zahvaćene epidemijom ili gdje su ljudi bili slaba zdravlja. Putem koji je zacrtao biskup Tosi (nipošto tada jedini u Europi) išao je i njegov nasljednik, biskup Pavije, danas sluga Božji Angelo Ramazzotti (u tijeku je proces za proglašenje blaženim pa je i to određeni pokazatelj njegove vjere i života), pri drugome valu kolere. Pričest se i dalje nije dijelila oboljelima od kolere; mise nisu bile dokinute, ali se pazilo da u crkvama ne bude zagušljivo, zbog pretrpanosti mnoštva; izvanredna okupljanja i pobožnosti bile su dokinute; pazilo se na ishranu. Biskup je upozoravao da kršćanska razboritost savjetuje primijeniti one mjere čistoće i higijene koje propisuje i mjerodavna vlast. U svim tim poteškoćama i kušnjama nije zabilježena neka pobuna, prosvjedi ili negodovanje. To ne znači da nije bilo i protivnih mišljenja, ali su vjernici razumjeli da se te odluke donose radi dobra, a ne radi hira; iz vjere, a ne iz nevjere ili popuštanja mondenosti. Zaključak nam je poznat Nešto što u prvi mah izgleda kao vrhunska pobožnost, čistoća vjere, junačka krjepost, može u sebi nositi pokazatelje neznanja, klice bolesti nevjere ili krivovjerja, fanatizma ili besmislenoga iskušavanja Gospodina. Svaka stvarnost, pa tako i bolest, dana nam je da bismo s Gospodinom snažnije živjeli ljubav, sigurni da Bog „u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). Život sa svim svojim kušnjama dan nam je da bi se proslavio Bog i očitovala ljubav – po nama, a Krist je došao da bismo imali život u izobilju; došao je trpjeti, sebe je ograničio, radi bezgraničnosti ljubavi. U tome nam je duhu živjeti s pouzdanjem i vjerom.

Za Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti izabran je 27. siječnja jer je na taj dan 1945. ruska armija oslobodila oko 7.000 zatvorenika koje su ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj. Sistematska i namjerna destrukcija jednoga naroda ili etničke grupe se iz perspektive međunarodnoga prava smatra najtežim od svih mogućih zločina. Zovemo ga genocid. To je zločin protiv čovječnosti, zločin koji teško i danas možemo razumjeti. Holokaust, masovno umorstvo Židova u Europi (Hitler je želio zbrisati i Rome), je grčka riječ koja znači ”potpuno spaljen”, a obilježava razdoblje od 1933. do 1945. koje karakterizira neprekidna eskalacija sve brutalnijih mjera nacističkih vlasti i njihovih pomagača. Vrhunac je bilo ”konačno rje­šenje” (Endlösung), što je u nacističkoj terminologiji bio eufemizam za masovno ubijanje i uništenje čitavog europskog židovstva. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu U civiliziranom svijetu javne institucije i mediji provode posebne programe koji se bave antisemitizmom, a njega ima i u nas iako je pojačana obrazovna aktivnost. To što se holokaust (šoah na hebrejskom) dogodio i na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske, dakle i na teritoriju sadašnje Republike Hrvatske, trebalo bi nas činiti izuzetno osjetljivima i nepopustljivima prema bilo kakvoj pojavi negacionizma i relativiziranja bilo čijih zločina, odnosno uzdizanja ili nekritičnoga predstavljanja bilo kojeg od ustaških dužnosnika i ubojica, od Ante Pavelića na niže. Povijest holokausta je pedantno i na široko dokumentirana, kako pokazuje 72 milijuna stranica, 300.000 fotografija i 23.000 predmeta u arhivima Yad Vashema u Izraelu. Naši povijesničari još duguju iscrpno istraživanje o zločinačkom ustaškom režimu. Tragična je činjenica da veći dio naše mladeži nije informirana o njemu. Mnogi ne znaju o strahovitom zločinu koji su Srbi počinili kod Ovčare u studenom 1991. ili Hrvati kod Mrkonjić grada u listopadu 1995., a kamoli o stradanjima u Jadovnom ili Jasenovcu u režiji ustaških mesara. Izazov je to i za Katoličku crkvu, pogotovo što je 1941. podržala ustaški režim i što se do dana današnjega nije ispričala i pokajala na adekvatan način, a željela bi se baviti obrazovanjem djece i mladeži. Nobelovac Elie Wiesel, koji je preživio čak tri nacistička logora, kao i naš oskarovac Branko Lustig ili antifašist koji je također preživio Auschwitz Oleg Mandić, naučili su me da moramo svjedočiti u ime onih koji su stradali kao nevine žrtve i da to moramo učiniti odgajajući za mir. Jer što će nam sjećanje na holokaust bez želje da nam se ne ponovi povijest koja u nas ima neumoljivu sklonost prema nasilju? Što se mene tiče, ja imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki puta kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je stajala sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge u pokušaju da oživim duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još uvijek pred nama stoji teška zadaća da demontiramo mitove naše povijesti, da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima. Valja upozoriti na još uvijek prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. Itekako ga ima. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu (”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički”), grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice kao što je praznina u Praškoj ulici u Zagrebu gdje sramota traje jer sinagoga i prateći kulturni centar nikako da se dogode! Još nešto. Hrvatska biskupska konferencija još nikad nije NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac magnum crimenom, podrazumijevajući da je zločinac Ante Pavelić ipak ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivahu ustaške novine iz tog tragičnog vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske, ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Međutim, kada se analiziraju, na primjer, govori (nad)biskupa na Bleiburškom polju, vidi se da se veliča vojska NDH i žali zbog stradavanja ”nevinih” ustaša. Taj refleks ne bi trebao iznenaditi: Katolička crkva se dosta puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! Pa i kada osuđuju zločine NDH-zije, predstavnici Katoličke crkve stalno moraju balansirati, nivelirati, relativizirati, svoditi na rat brojem žrtava. Zašto se broj žrtava mijenja ovisno o okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti? Zašto se neke žrtve nisu smjele ni spominjati, zašto mi u naše vrijeme ne spominjemo sve žrtve, nego neke prešućujemo, zašto ne brojimo sve, nego samo žrtve na svojoj strani te zašto Jasenovac nije do danas od političke prerastao u povijesnu temu? ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” Odmah nakon proglašenja NDH na udaru sistematskog državnog terora našli su se prije svega Srbi i Srpska pravoslavna crkva, s njima i Židovi, Romi i politički protivnici, prije svega komunisti i demokratski orijentirani Hrvati. Sve to odvijalo se pred očima Alojzija Stepinca koji je, manje-više, kako je napisao patrijarh srpski Irinej papi Franji – ”ćutao”. Važno je istaknuti da je on sudjelovao i u iniciranju nekih važnih dalekosežnih odluka koje su se uklapale u strateške ciljeve RKC i ustaške države, a ujedno i u planove o ”etničkoj reorganizaciji” Europe koju je provodila nacistička Njemačka. Na primjer: ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, koje je pratila mnogo surovija praksa, nadbiskup Stepinac se zalagao samo za to da se oni provode ”na čovječan način”. On nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve. Nadbiskup se pri tome nije obazirao na činjenicu da je ta država stvorena agresijom osovinskih sila na Kraljevinu Jugoslaviju (kojoj je bio obećao lojalnost), da je organizirana na principima i u okviru ”novog europskog poretka”, odnosno na totalitarnim načelima, na vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti i masovnoj represiji i uništenju diskriminiranih grupa. Povremene intervencije u korist progonjenih Srba i Židova izloženih genocidu, prije svega onih koji su prešli na rimokatoličku vjeru, te zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja. Dapače, sredinom 1943., nakon uništenja Židova, Stepinac će se i dalje pred samim papom Pijom XII. zalagati za priznanje NDH!! Nadbiskup Stepinac je imao vrlo naglašen moralni autoritet i velik utjecaj na vlasti NDH. To je svakako bio glavni razlog da mu ustaški vođa Ante Pavelić uoči sloma države i povlačenja iz zemlje ponudi prerogative vlasti, što je Stepinac odbio. Ostaje nejasno kako su se sistematske mjere državnog terora mogle provoditi ”na human način” i nadbiskup Stepinac je toga morao biti svjestan. Njegov stav je proizlazio iz osnovnog uvjerenja da je stvorena velika hrvatska država i da ima pravo i dužnost donositi zakone koje valja poštovati jer, po njegovom mišljenju, djeluje u interesu hrvatskog naroda i same Crkve Elem, tvrdi se da mi koji na te stvari upozoravamo napadamo, čak i mrzimo Crkvu. To nije točno. Crkva napada samu sebe sadržajem onoga što je izgovarala, ne samo u doba NDH, što je jednostavno pokazati i to na temelju izjava članova episkopata koji ne poznaju niti poštuju duh Drugog vatikanskog sabora. Slično je ponašanje predstavnika hrvatskih vlasti, cinične dabome (kako to pojašnjava kolega Dragan Markovina). To dokazuje da su i tada i danas na djelu oni koji prakticiraju moral fašista. A on je, u najkraćim crtama, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussolinija, u sljedećem: ”Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima koliko nastojimo razviti svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom.” Bilo bi vrijeme da se ta praksa napusti: da Crkva jasno osudi ustaše i NDH te da Andrej Plenković prestane razvijati jedan diskurs za po doma, a drugi za Yad Vašem. View full Странице

Pomirenje Srba i Hrvata i uspostavljanje trajno dobrih odnosa susjednih Republika Srbije i Hrvatske nužno je i bilo bi logično iz niza razloga. Srbi i Hrvati jedni uz druge živjet će još stoljećima i bilo bi neizdrživo, poražavajuće, ostanu li međusobni odnosi još dugo napeti, ispunjeni sumnjičenjem, neprestanim strahovima i nepovjerenjem. Hrvatskoj je stabilna i bogata Srbija vezana za Zapad, što ranije članica Europske unije, jednako važan cilj kao što bi to trebao biti i za samu Srbiju. Srbija daleko od Europe, frustrirana siromaštvom i nezadovoljna neovisnošću Kosova, znatno bi lakše mogla iskoristiti kaotično stanje u najmlađoj europskoj državi, zaoštriti odnose s Prištinom. To bi bilo pogubno za hrvatski turizam, a to znači i za naš cjelokupni ekonomski život. Želi li Hrvatska, ali i Srbija i međunarodna zajednica, ikada rasplesti prilike u Bosni i Hercegovini, nužno je najprije pomiriti Srbiju i Hrvatsku, i to ne hinjeno, površno, nego iskreno, s punom sviješću golemih uloga. Za Hrvatsku je strateški svakako najpovoljnija stabilna, jedinstvena Bosna i Hercegovina. Stabilna Bosna i Hercegovina važna je za tamošnje Hrvate, važna je za stabilnost europskog jugoistoka, nužna je za uspostavljanje ukupnih dobrih odnosa Srba i Hrvata. Raspad ili još veći kaos u BiH Hrvatsku bi pogodio na više načina, i to ne samo naš turizam. Granice s agresivnom Velikom Srbijom od Baranje do Banje Luke dodatno bi militarizirale odnose unutar Hrvatske i destabilizirale regiju. Iskreno pomirenje Srba i Hrvata danas je važnije za međunarodnu zajednicu nego što je bilo prije desetak godina. Najvažnije je to zbog Balkana, ali i onoga što se zbiva na istoku. Rusija danas ima daleko važniju ulogu, agresivnija je i prisutnija nego u vrijeme Jeljcina i ranog Putina. Rusija je nositelj nervoze, najizravnije je bila upletena u zbivanja u Crnoj Gori koja su trebala završiti pučističkom promjenom vlasti. Uspješno integriranje Srbije u EU, pa i nastavak makedonskog europskog puta, uz dobre vijesti iz Crne Gore, bit će dobre vijesti za europski projekt i odlične vijesti za Hrvatsku. U svijetu koji je nestabilniji nego prije, gdje su europske granice okružene ratom razrovanim arapskim svijetom, migracijama iz Afrike i središnje Azije, terorističkim prijetnjama i populističkim partijama unutar Unije, bogatija, stabilnija, europska Srbija Hrvatskoj je potrebna želi li i sama zadržati stabilnost. Želi li obnoviti svoju ekonomiju, pa čak i dobiti pokojeg radnika, korisno bi bilo olakšati i unaprijediti odnose između Srbije i Hrvatske. “Gastarbajteri” iz Srbije ne traže vrijeme prilagodbe. Hrvatska i srpska ekonomija velikim su dijelom kompatibilne. Još uvijek nikoga u Srbiji ne treba uvjeravati da je čokolada Zvečevo – dok smo je proizvodili – ili Kraševa čokolada sve do danas, bolja od mnogih koje bi u Beogradu mogli uvesti sa Zapada. Vrijedilo bi i obrnuto. Hrvati i Srbi govore jezike kojima se razumiju, čitaju se – pod uvjetom da tekstovi nisu na ćirilici – bez poteškoća. Pomirenje Srbije i Hrvatske bilo bi važno za naše visoko školstvo, za zajedničke nastupe, za bolja natjecanja na kulturnom planu, osiguralo bi bolju kulturnu ponudu, bolja kazališna gostovanja i filmove, bilo bi to odlično tržište za naše glazbenike. Pomirenje Srba i Hrvata važno je i zato što će u tome slučaju Hrvatska biti stabilnija iznutra. Bez obzira na to što je broj Srba danas u Hrvatskoj znatno manji te u hrvatskoj politici više nemaju ni izdaleka onako važnu ulogu kakvu su imali tijekom 19. i 20. stoljeća, ipak su dovoljno važni da se bez njih često ne može formirati Vlada ili većina u Saboru. Bolji međudržavni odnosi olakšali bi ili umanjili diskriminatorske prakse prema srpskoj manjini u Hrvatskoj, ali i obrnuto. Iskreno dobri odnosi dviju država osigurali bi zdraviju klimu unutar obiju država, smanjili bi napetosti unutar oba društva. Hrvatska i Srbija koje bi bile pomirenije nego što jesu posljednjih 25 godina bile bi važnije za Europu i svijet, učvrstile bi mir, osigurale pretpostavke za veće blagostanje, omogućile stabilnost Bosne i Hercegovine i osigurale sretnije unutarnje prilike u obje države. Sve navedeno bilo bi logično, normalno, samorazumljivo. Bilo bi izvanredno da se što više ovakvih politika ili pretpostavki ostvari prije nego što se Srbija približi Europskoj uniji, što još nije iza ugla, ali nije ni posve neizvjesna daleka budućnost. Ako je vrlo izvjesno da će granica Srbije i Hrvatske u doglednoj budućnosti biti poput granice između Hrvatske i Slovenije, bilo bi dobro da što više zaostalih pitanja, dunavskih ada i hrvatskih džepova na vojvođanskoj strani raščistimo prije nego što Beograd dođe nadomak Bruxellesa. Pomirenje Srba i Hrvata trebalo bi biti takvo da se ne zatrese svakih nekoliko tjedana, da ga ne zaljulja priča o uhićenju branitelja, da se ne tužakaju u Europi, da se svako proljeće, jesen i ljeto ne pune žestokim izjavama vezanim uz prošlost, bez obzira govori li se o Jasenovcu, Vukovaru ili Oluji. Odnosi će biti dobri ako se ne budu događali slučajevi u kojima bi ponovo neki budući predsjednik HDZ-a kao tragičnu grešku otpisao koaliranje svoje stranke sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom, kao što je to učinio Tomislav Karamarko i dobio ovacije članova stranke, istih onih koji su godinu dana nakon toga spremni posve prešutjeti koaliranje sa Srbima, i to lijevom srpskom partijom, članicom socijalističke skupine partija. Takva suradnja ne smije biti nešto čega se HDZ srami, nego je treba reklamirati. Suradnja srpskih i hrvatskih partija u Hrvatskoj dobra je za zemlju, pa i odnose dviju država, ali ona mora donositi više rezultata od izdašnog financiranja srpskih aktivnosti u zemlji. Ona mora biti zalog da će se incidenti kao ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu ukloniti, a da će HDZ-ovski dužnosnici biti spremni učiniti barem neku gestu u vezi s pobjedom Hrvatske u antifašističkoj borbi. Takva gesta, koja je u vrijeme Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar-Kitarović posve izostala, najlošija je, naravno, za same Hrvate, ali i za međunacionalne odnose. Za Hrvatsku je tragično da se antifašistička borba gura samo u krilo srpskih partija, ali često je SDSS jedini koji je tvrdo inzistirao na tim tradicijama. Pomirenje Hrvata i Srba i normalni odnosi Srbije i Hrvatske bili bi logični i korisni za obje strane. Hrvatska i Srbija mogle bi krenuti od činjenice da su naša glavna otvorena pitanja zatvorena. Nevraćene umjetnine, nestali i nepokopani, izbjegli i obnova imovine, pa i vojna imovina, sve bi se to 22 godine nakon rata moralo moći razriješiti a da se ne opterećuju odnosi na najvišoj razini. Nema u Srbiji izbjegličkih kampova za Srbe iz Hrvatske, nema više onih koji su na položaju moći a da (još uvijek) smatraju kako su granice dviju država privremene. Ne znači to da ne postoje oni koji će uvijek tvrditi da Hrvatska ne treba biti veća od teritorija koji danas uglavnom ne glasa za HDZ i nalazi se na potezu od Međimurja preko Zagreba do Istre. Uvijek će biti onih koji će Srbe u Hrvatskoj nazivati “gostima” u zemlji u kojoj žive stoljećima. Na takve ne treba računati, takvi nikada neće biti za logična i miroljubiva rješenja, ali ne treba ih ni imati u vrhu vlasti. Bilo bi isto tako lakše kad bi obje crkve, Srpska Pravoslavna i Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj, bile spremne jasnije i više djelovati u skladu s onim što bi od njih tražilo njihovo poslanje, na pomirenju, ljubavi. Bilo bi to samo bolje i lakše, ali država bi trebala voditi računa o klimi u društvu, ne o stanju unutar Crkve. Ono što bude činio državni vrh najvažnije je za stvaranje društva koje će biti spremno na oprost, pa i društva koje će osuditi one biskupe koji ljube ruke ratnim zločincima ili čine ono što s vjerom nema veze. Puno je razloga zašto bi bilo logično i dobro da se Hrvatska i Srbija pomire, da obje države pokušaju biti sličnije Francuskoj i Njemačkoj, a ne Indiji i Pakistanu. Ono što je logično ne znači da je uvijek i najizglednije. Ono što donosi dobrobit i zacjeljenje rana ne znači da može nadjačati nacionalizme i političke interese koji su isključivi i rušilački. Prolazak vremena i činjenica da će nešto biti teže kasnije ne mora djelovati na one koji donose odluke. Može li biti pomirenja u zemljama u kojima su vodeći političari izgovorili nevjerojatan broj rečenica kojima je cilj produbljenje sukoba? Kako očekivati pomirenje kada su ministri u srbijanskoj Vladi Aleksandar Vulin ili tamo gdje je šef oporbe, a onda zamalo premijer, četiri godine bio netko kao Tomislav Karamarko? Kako očekivati pomirenje ako se u jednoj državi rehabilitira Draža Mihailović, a u drugoj se čini sve da se posve “normalizira” Nezavisna Država Hrvatska? Kada bi se u Hrvatskoj i Srbiji držali vrijednosti antifašizma, bilo bi lakše u Kninu poslati različite poruke koje bi bile okrenute boljoj budućnosti Hrvata i Srba. Nekoliko rečenica napisanih za vrijeme Drugog svjetskog rata, a izgovorenih na prvom kongresu USAOH-a za Dalmaciju krajem 1943., moglo je i desetljećima kasnije puno značiti Kninskoj krajini, ali i drugdje. “Srpski narode Kninske krajine – zar si zaboravio zlodjela Nijemaca? Zar pred tvojim očima ne stoje žrtve Beograda, Šapca, Kraljeva…? Zar se još ne osjeća miris nevine srpske krvi koju proliše ustaški koljači? Ali, sve te žrtve zaboraviše prodane duše i četničke ‘vođe’ i ‘vojvode’ Đujić, Bogunović i Rokvić na čelu s Dražom Mihailovićem, koji za Judine srebrnjake prelaze preko leševa nevinog srpskog naroda i danas pomažu Nijemcima i ustašama u njihovim samrtničkim trzajima…” Kako bi i danas sve bilo logično kada se Draža i ustaše ne bi rehabilitirali. Hrvatsko slavljenje pobjede, kraja rata i ponovnog ujedinjenja zemlje 1995. nije sporno i nije stvar koja bi trebala smetati bilo kome. Isto tako, pravo na obilježavanje i dostojanstveno prisjećanje na srpske žrtve, koje su pale dijelom i zato što su ih ubili pripadnici hrvatskih snaga, ne smije biti čudno niti tajno, pa ni mjesto produbljenja podjela. Ne može se negirati opravdanost borbe za slobodu, ali nitko tko se borio na hrvatskoj strani ne smije vjerovati da se u obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini. Da bi se krenulo takvim putom, nije dovoljna jedna dobra izjava, čak ni kada je izrečena na Kninskoj utvrdi i na Dan domovinske zahvalnosti. Nije toliko važno ni to što se dogodila dvije godine nakon predsjedničkih izbora i dvije godine prije budućih izbora. Nije važno ni to što ona dolazi nakon niza žestokih okršaja s vodećim srpskim političarima u Hrvatskoj, danas članovima vladajuće koalicije. Važna izjava sama po sebi, izolirana iz konkretne politike, nije dovoljan znak da se atmosfera između Hrvata i Srba mijenja. Izjava bez stvarnih, vidljivih poteza kratko prije ili pošto se izgovori, nije znak stvarne promjene, nego je sličnija politikama isprika kakve smo i do sada gledali. Stvarne promjene neće biti dok je ploča “Za dom spremni” u Jasenovcu, dok se pokušavaju postaviti nove ploče, kada se ministri u vladi slikaju na koncertima koji započinju ustaškim usklicima. Pomirbe neće biti ako ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić govori kako Slunj 2017. nije izabran slučajno za mjesto koncerta povodom Oluje, jer je baš tamo 1942. izvršen pokolj nad Srbima. Kada bi politička elita računala da joj je zadaća odgajati javnost, onda bi predsjednik Sabora RH poslao izaslanika na obilježavanje Dana pobjede, jer to je svjetska vrijednost, to je crta koja dijeli rasiste, supremaciste i mrzitelje od ideja otvorenog društva. Sve dok postoji elita kojoj je najlakše na nacionalizmu, a posebno na antisrpstvu mobilizirati javnost, dok su političari razdora još uvijek u najisturenijim redovima, teško će se moći doći do stvarnog pomirenja. Sve dok su srpski političari u Hrvatskoj zbog izdašnosti suradnje s Vladom spremni biti nedovoljno uporni na točkama koje su najvažnije za njihovu zajednicu, stvarnih dobrih odnosa neće biti. Drugi svjetski rat samo je jedna točka nejasnoća u odnosima Hrvata i Srba. Druga, još otvorenija, ona o kojoj se još nije ni počelo raspravljati tako da se argumenti sučele, tamo gdje smo sami, bez svijeta i usporedbi, jesu devedesete godine. Za Hrvatsku su sukob koji je Tuđman nazvao Domovinskim ratom i Oluja odgovori na brutalnu agresiju i okupaciju. Za Srbiju je to građanski rat koji je završio genocidnim progonom Srba iz Hrvatske. Srbija je poražena u Hrvatskoj, ali nije u Bosni i Hercegovini. Sud u Haagu jest osudio više Srba nego predstavnika ostalih naroda, ali nema jasnoće tko je dokraja poražen i posvemašnjeg prihvaćanja s druge strane tko je pobijedio. Nedvosmislena krivnja nije utvrđena, krivica nije posve prihvaćena, nema prihvaćanja bilo kakve odgovornosti s druge strane. Odnosi Srba i Hrvata tako nemaju pretpostavku kakva je postojala između Francuza i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, a EU ne predstavlja dovoljno snažan međunarodni kontekst da se traži zajednički jezik. Za razrješenje tih dvojbi i razgovora o žrtvama, traumama, osim među nevladinim udrugama, jedva da je učinjen ijedan korak. Netko naivan mogao bi pomisliti da se iz činjenice da su se četničke jedinice mirno 1945. povlačile kroz glavni grad Nezavisne Države Hrvatske i da se država nije zvala Neovisna, kako bi to danas vjerojatno ispravili svi lektori hrvatskog, može graditi budućnost. Ne može. Ne može se ni stalnim inzistiranjem na “našoj” žrtvi, “našoj” patnji, optuživanju samo jednih, bez mjere, posve isključivo, očekivati da će u zemljama utopljenima u prošlost ikada biti pretpostavki za suradnju. Ne pomire li se Hrvati i Srbi u dogledno vrijeme, svake će im godine biti još teže, bit će sve manji i izoliraniji. A onda opet, kao u bliskoistočnoj priči o žabi i škorpionu koji su se našli u nabujaloj rijeci i jedino mogu preživjeti budu li surađivali, škorpion žabu ipak grize. “Zašto si to učinio, sada ćemo oboje poginuti?” zavapila je žaba. “Znam, ali ovo je Bliski istok, morao sam to učiniti”, odgovorio je škorpion gušeći se. Bliski istok ili Balkan, čini se, nema velike razlike budu li prevladavali nacionalizmi i mržnja.