Претражи Живе Речи Утехе

„Ako Vaš Bog postoji, pokažite nam ga! Gde je on? Gde stanuje? Gde je Njegovo mesto? Nigde! Ni jedan mikroskop ga nije otkrio. Ni iz jednog teleskopa se ne da videti. Nije li zato bolje prekinuti slične brbljarije?“. Na ovako izazovno pitanje treba neizostavno dati odgovor – odgovor jednostavan, jasan, naučan i tačan. Dovoljno dugo smo oklevali. Gde se nalazi naš Bog?… Ako pod tim „gde“ pretpostavimo određeno mesto u prostoru, onda se On nalazi nigde. Ali, vi, gospodo bezbožnici, morate, tim pre, da priznate postojanje realnosti kojima se bavi i pozitivna nauka, ali koje u prostoru ne zauzimaju mesto. To su predmeti bez „gde“, bez rezidencije, bez mesta prebivanja i stanovanja; primeniti na njih mikroskop i teleskop, atomsku energiju i hemijsku formulu besmisleno je; ali njima se, ne manje, bave čitavi univerziteti. Pokušajte, gospodo, sa vašim „gde“, da se obratite pravnicima (upravo tako: kroz mikroskop valja gledati kupoprodaju, ugovore o najamnini, pravo na odabir); ili, pokušajte da dobijete savet od matematičara (na primer: „Gde se nalazi mesto diferencijala ili čiste veličine u prostoru?“); obratite se psiholozima i pitajte ih za tačnu težinu duše, namučite logičara pitanjem može li se kroz teleskop videti pojam. Rezultat tog vašeg pokušaja za vas može biti samo postiđe, a za svakog drugog – besmislica. Dakle, prekinite svoje brbljanje o „gde“! I spasavajte se, gospodo moja! Promenite što pre svoje neoprezno pitanje. A, tako? Imate bolje pitanje: pitate ne proističe li poznanje Gospoda iz određenog iskustva, i da li je to iskustvo dostupno svima? Da, naravno, takvo iskustvo postoji; i, kao o svakom iskustvu, o njemu se treba starati i razvijati ga. Zato je ono nedostupno svima. Baš kao u nauci i umetnosti, tri, četiri, pet godina zaredom valja slušalac visoke škole da se stara o svojoj veštini i da je razvija kako bi ponešto pravilno primio i razumeo; a vi biste sad, odmah, da sudite o Bogu? Ko vas je naučio prevrtničkome mišljenju, ko vas je naučio da snagom prosuđivanja ovladava svaki čovek? Ko je taj koji zna sve? Ko se oseća u svakoj oblasti kao kod kuće? Moraju učiti i truditi se jedan limar i jedan čizmar, a vi biste u toj, najdubljoj i najprfinjenijoj, oblasti duha hteli odmah s neba pa u rebra?! Kakav je to nauk? Morao bih odmah da vas uvedem u predsoblje, gde ću vas i naputiti, jer upravo tamo počinju samostalan život i promisao; tamo treba predati samoga sebe, otvoriti širom svoje srce, otvoriti duhovno oko, osetiti, usvajati, osvajati, graditeljski stvarati… Tamo je neophodno starati se o svojoj duši i pročišćavati je. To iskustvo otpočinje od ljubavi. Ko njome ne ovlada, ko propoveda jedino mržnju, taj ostaje pred vratima. Međutim, ljubav mora da bude istinska, duševna i iskrena; ovde ne pomaže mlako licemerje. Ta ljubav mora da ima dodira sa karakterom, istinskim, nepodeljenim karakterom, sa usavršavanjem; u svemu – u prirodi, u umetnosti, u odnosima čoveka sa čovekom, u nauci, u socijalnom poretku. Tamo gde se ukrštaju ljubav i karakter, gde ljubav prema savršenstvu postaje plamen, tamo počinje religiozno iskustvo, tamo se čovek nahodi u zračenju Gospodnjem, tamo on sme da pređe iz predsoblja u unutrašnje odaje spokoja. I nija nam dozvoljeno da mu otkrijemo ono što će morati da proživi u njemu. Ako to ne želite, gospodo, onda idite svojim putem; ali budite barem toliko korektni da ne sudite o onome čemu niste dorasli. Inaće će vas opet postići stid. baštabalkana.com

Ivan Tasovac (55), direktor Beogradske filharmonije, preminuo je večeras u svom domu u Beogradu oko 21 sat, nakon što mu je iznenada pozlilo, potvrđeno je za Nova.rs. Bio je direktor Beogradske filharmonije od 23. marta 2001-2013. godine. Početkom 2014. na konkursu za novog direktora jednoglasno je izabran kao najbolji kandidat za ovu poziciju. Tasovac je bio ministar kulture od 2013. do 2016. godine. https://nova.rs/kultura/ivan-tasovac-preminuo/?ref=fbnova

Biskup Ivan Šaško o euharistiji u vrijeme pandemije koronavirusa U jeku pandemije COVID-19 ima puno primjerenih i neprimjerenih stavova pojedinaca i skupina. Među njima me, zbog opasnosti koju u sebi kriju, privuklo i nekoliko onih koji se tiču Crkve, a izravno se odnose na pitanja o liturgiji i poglavito euharistiji, stoji u tekstu mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog i član BK HBK za liturgiju, a koji nam je u subotu 14. ožujka dostavio TU Zagrebačke nadbiskupije. Naime, neki vjernici, a među njima i klerici, vjerojatno želeći istaknuti svoju “stamenu” vjeru i posvemašnje pouzdanje u Boga, „sve koji pozivaju na oprez i primjenu mjere za zaštitu vlastitoga života i života drugih prozivaju nevjernicima i luđacima, jer smatraju da se ne može zaraziti blagoslovljenom vodom, pričešću na jezik niti pružanjem ruke u znak mira“. Sve to iznose uz popratno prozivanje Crkve, jer je „napravila kompromis i popustila pred svjetovnim uputama o očuvanju zdravlja“, dodajući rečenicu koja zvuči i više nego uvjerljivo: “Bog odlučuje tko će umrijeti a tko živjeti.” Tko se od vjernika s time ne bi složio? Dobro je da postoji čvrsta vjera, posebno ona koja je sposobna činiti dobro bližnjima; koja jača poštivanje i brigu za druge te plodonosno i radosno vodi prolaznim životom prema vječnosti. Takvo svjedočanstvo vjere, življeno u prvome licu, ne ugrožavajući nego spašavajući druge, oduvijek je resilo kršćansku zajednicu. Znamo dobro da trebamo biti spremni i za smrt, ali ta spremnost u kršćanstvu ne obescjenjuje dar života. Na tragu euharistijske brižnosti svetoga Pavla Neke su Crkve, pred valom epidemije, odlučile ograničiti ili čak obustaviti euharistijska slavlja s narodom, da bi se izbjeglo širenje zaraze. Svaka takva odluka, kao i sve drugo u životu kršćana, treba biti vođena ljubavlju, poglavito ljubavlju prema Crkvi, Kristovu Tijelu. Sjetimo se samo kojom je gorljivošću apostol Pavao bdio nad jedinstvom Crkve i kako je oštro prozivao najteži grijeh protiv Crkve – nejedinstvo i razdor, dijeljenje Kristova Tijela, to jest neprimjereno slavljenje euharistije (usp. 1Kor 11, gdje se nalazi izravni Pavlov tekst o euharistiji). Taj grijeh razdora nije u nevjerovanju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji (što tada nitko nije ni izdaleka dovodio u pitanje), nego u sebičnosti, u nebrizi za bližnje. Dakle, neki su sudjelovali u slavlju euharistije, to jest bili su dionici, pričesnici, ne brinući se za svoju najsiromašniju i najslabiju braću i sestre koji su se – nezbrinuti – razboljeli i umirali. Pričest ne znači samo blagovati komadić, dio posvećenoga kruha i vina te se diviti tomu čudu; to znači „razlikovati Tijelo“, prepoznati Kristovo Tijelo, Crkvu, što je – prema klasičnoj teologiji stvarnost euharistije. Ta ista stvarnost i danas vodi pastire da se brinu o svojim vjernicima pred kušnjom zarazne bolesti. Ista vjera i ljubav traže najbolji način u brizi za povjerenu zajednicu da se izbjegne izlaganje bližnjih, poglavito najslabijih, opasnosti obolijevanja ili čak i smrti. Pritom se ne smije zaboraviti, nego cijeniti spremnost i žrtva, znanje i predanost medicinskoga osoblja koje izlaže svoje živote radi drugih. Stoga je pripisivanje “praktičnoga ateizma”, “popuštanja mentalitetu svijeta” pastirima koji – vođeni brižnošću i ljubavlju – donose odluku o ograničavanju ili obustavi slavlja s narodom, potpuno neprimjereno. Jer, takve odluke nisu rođene iz smatranja najsvetijih stvarnosti pukim znakovima bez sadržaja, nego iz iskrene ljubavi prema euharistiji, prema onomu što ona jest: Crkva sastavljena od lica, povijesti, osjećaja osoba koje Gospodin pritjelovljuje sebi, da bi bile njegovo Tijelo. Teološke okosnice No, kušnje na koje nailazimo ujedno su i prilika za produbljivanje i obnovu, pa tako i za naglašavanje katoličkoga nauka o euharistiji. U svakome vremenu se raspravlja o euharistiji. Kako i ne bi, kad je upravo ona srce naše vjere i življenja? Neka pitanja u sadašnjosti prizivaju iskustva i odgovore iz prošlosti. Iz povijesti euharistije posebno je značajno ono vrijeme u kojemu kršćanstvo prihvaćaju narodi sa svojom kulturom oblikovanom izvan židovsko-grčko-rimske baštine. Tako se, posebice od 9. stoljeća, razvija i zahtjevna i vrijedna rasprava s puno pitanja i odgovora koji nam, u nekim aspektima, mogu pomoći i danas. Ponajprije ne zaboravimo da je to bistrenje pojmova i nauka iznjedrilo, na primjer, tekst Ave verum corpus i vodilo prema bogatijoj teologiji i novoj snazi. Kada se danas, u suočenosti s koronavirusom, govori na način optuživanja koji sam istaknuo, teško je izbjeći sličnost s pitanjima ponekoga srednjovjekovnog viteza: „Ako je euharistija pravi i živi Krist, bio bi znak nevjere smatrati da se po euharistiji (misleći pritom na posvećen kruh i vino) mogu širiti bolesti i zaraze.“ Hipostatska unija Druge božanske osobe Presvetoga Trojstva s ljudskom naravi nije imunizirala tu narav od bolesti i slabosti (što je najvidljivije u otajstvu Kristove muke koje posebnom ljubavlju razmatramo i živimo u Velikome tjednu, a sadržano je u svakoj euharistiji svakome liturgijskom slavlju). Na to se može prigovoriti da, nakon Uskrsnuća, Kristovo čovještvo postoji (subsistit) u proslavljenome obliku i potpuno je lišeno bilo kakve propadljivosti. Ako je to istina, ništa manje nije istina da sakramentalni znakovi našim osjetilima ne daju svoj supstancijalni sadržaj (ono što tomistička teologija naziva res), nego nepromijenjene elemente u svemu što ih se tiče materijalno (sacramentum). Kada je Tridentski koncil odlučio usvojiti pojam i značenje transupstancijacije, učinio je to da bi vjernici imali određeno sredstvo za nadvladavanje manje ili više skrivenih usko fizičkih poimanja, od kojih je jedno izraženo u gore navedenoj tipiziranoj rečenici srednjovjekovnoga viteza i stavova o pričesti kao o izravnome tjelesnom lijeku za sve, kakvih ni danas ne nedostaje. Jedan je sažetak o tome iznio o. Th. Michelet: Sakrament je milost u osjetilnome obliku znaka. Sve dok postoji znak, sve dok potpuno nije uništen, on ostaje sakramentalnim znakom. Hostija uronjena u otrov može istodobno biti posvećena hostija, to jest duši donijeti milost, i otrovana, to jest sposobna ubiti tijelo. Usko fizičko poimanje posvećenoga kruha dovodi do netočnih zaključka da se materija hostije ne može izmijeniti (na primjer, upljesniviti). To je iskustveno višestruko dokazano. Bog nam je darovao i izvanredne znakove svoga djelovanja u kojima vidimo da se ta materija ne ponaša po očekivanim zakonima fizike. No, to promatramo kao iznimku, izvanredno Božje djelo koje vodi prema poštivanju od Boga stvorene stvarnosti i njene redovitosti. Uostalom, znamo dobro da Bog svoju milost nije ograničio na sakramentalnu milost (to također susrećemo u učenju sv. Tome Akvinskoga), odnosno: znamo da nam je on darovao Crkvu i sakramente kao darove spasenja, ali je On uvijek slobodan milost darivati na druge načine. Opravdanost ograničenja Dakle: Može li se koronavirus prenijeti posvećenom hostijom? Najprije treba reći da se u našim trenutnim okolnostima radi o prijenosu virusa pri dijeljenju, između primatelja, pričesnika i pričestitelja. Zbog toga su donesene odluke o ograničenjima, odnosno o nekorištenju oblika pričešćivanja na jezik. Ovdje je poglavito pitanje širenja virusa putem kapljica i njihove povezanosti s očima, nosom i ustima. Mjere ograničenja koje su biskupi donijeli tiču se tih oblika prenošenja, zbog čega je istaknuto pričešćivanje u kojemu se hostija daje u ruke vjernika, da bi sami hostiju prinijeli svojim ustima. Tamo gdje je opasnost prenošenja, o kojoj govore odgovorne medicinski stručne osobe, prevelika, pastoralna ljubav može ordinariju dati pravo da dodatno ograniči okolnosti moguće zaraze, obustavljajući na određeno ili neodređeno vrijeme euharistijska slavlja s narodom (misse cum populo), s time da se svete mise koje slave svećenici u prisutnosti jednoga ili nekoliko vjernika ne prestaju slaviti i da Crkva i dalje od njih živi. U svezi dubljega pitanja o samoj hostiji, dostupne spoznaje nam ne potvrđuju da bi virus živio u hrani, ali se može prenijeti pri dijeljenju pričesti, a svakako je dobro imati na pameti značenje sakramentalnosti i nijanse odnosa u nauku o transupstancijaciji. S druge strane: Što s mogućnostima koje predviđa Zakonik kanonskoga prava, a još više s primjerima iz povijesti Crkve koji jasno i životno svjedoče o takvim postupcima? Primjer iz prošlosti Crkve u Lombardiji Navodim primjer koji dolazi upravo sa sjevera Italije, iz kraja koji je danas viđen kao jedno od najvećih žarišta bolesti Covid-19, primjer o kojemu se podrobnije može pročitati u članku na internetskoj stranici: Una penna spuntata. Sažimam i djelomično preuzimam tamo napisano. U 19. stoljeću stanovništvo, pa tako i vjernici biskupije Pavia, bilo je suočeno s kolerom, s tom, kako su ju zvali, „čudnom, do tada neviđenom zvijeri“. Liječnici su ju poznavali od ranije, iz nekih drugih krajeva, ali kao nešto što ne bi trebalo doprijeti do europskih zemalja. Ipak je doprla. Godina je 1830. Liječnici tapkaju u mraku ne shvaćajući kako se zaraza širi. Upoznao ju je i Beč 1831. Na sjeveru Italije se stvaraju sanitarni kordoni. U prvi mah je Lombardija očuvana, ali s vremenom, čini se zbog oklijevanja kuće Savoia, 1835., u samo nekoliko mjeseci kolera je zahvatila i Lombardiju. Pavia je također bila na udaru. Tadašnji biskup Pavije Luigi Tosi (između ostaloga i duhovnik slavnoga pisca Alessandra Manzonija) osjeća kušnju; čita u njoj i Božji gnjev. On, uz duhovni poziv na povratak ljudi k Bogu, poziva vlasnike tvornica, radnji i trgovina da ne uskraćuju plaću i ne guraju ljude u neishranjenost, da ih tako ne bi dodatno oslabili u borbi s bolešću. Ujedno daje poseban oprost zdravstvenomu osoblju koje se brine za oboljele od kolere, budući da su neki liječnici bježali pred zarazom. Osim toga, dan je poseban oprost i onima koji su financijski podupirali liječnike u njihovim naporima za koje su bila potrebna i sredstva (danas bismo rekli, na primjer, za istraživanja). Ta je odredba bila samo djelomice zdravstvene naravi (premda je bilo itekako opasno doći u dodir s ustima vjernika, zaraženih bolešću koja se prenosi slinom), dok je više bila povezana s vjerom. Bilo je problematično to što se Crkva bojala dati pričest bolesniku koji je često i obilato povraćao pa je i posvećena hostija bila izložena opasnosti da završi u povraćenome sadržaju. Kako to samo zvuči neprimjereno i okrutno: da se umirućima uskraćivala mogućnost posljednje svete pričesti! No, postojala je suglasnost o činjenici da zahtjev bolesnika za popudbinom nije mogao biti iznad dužnosti čuvanja razboritosti u odnosu prema Presvetomu. Znači li to da su u smrtnome času ti ljudi ostavljeni bez sakramentalne milosti? Nipošto. Bili su ispovijeđeni i dano im je posljednje (bolesničko) pomazanje, ali ne i popudbina. Biskup Tosi također je odredio da se slavlje svete mise previše ne oduži; da se prostor crkava prozrači i da se uporabe sredstva koja predlaže medicinska skrb za pročišćavanje zraka. Bile su zabranjeni drugi obredi i službe, velike procesije koje biskup nije odobrio, osobito ako se radi o manjim crkvama. Nadalje, biskup je ublažio odredbe o postu, koje su u ono vrijeme bile stroge, određujući da se vjernici klone posebnih trapljenja omogućujući blagovanje mesa, što je bilo uvelike smanjeno. Te su odredbe bile na tragu onoga što je činila i Sveta Stolica dajući dispenze (oslobađajući) od odredaba o postu u onim biskupijama koje su bile zahvaćene epidemijom ili gdje su ljudi bili slaba zdravlja. Putem koji je zacrtao biskup Tosi (nipošto tada jedini u Europi) išao je i njegov nasljednik, biskup Pavije, danas sluga Božji Angelo Ramazzotti (u tijeku je proces za proglašenje blaženim pa je i to određeni pokazatelj njegove vjere i života), pri drugome valu kolere. Pričest se i dalje nije dijelila oboljelima od kolere; mise nisu bile dokinute, ali se pazilo da u crkvama ne bude zagušljivo, zbog pretrpanosti mnoštva; izvanredna okupljanja i pobožnosti bile su dokinute; pazilo se na ishranu. Biskup je upozoravao da kršćanska razboritost savjetuje primijeniti one mjere čistoće i higijene koje propisuje i mjerodavna vlast. U svim tim poteškoćama i kušnjama nije zabilježena neka pobuna, prosvjedi ili negodovanje. To ne znači da nije bilo i protivnih mišljenja, ali su vjernici razumjeli da se te odluke donose radi dobra, a ne radi hira; iz vjere, a ne iz nevjere ili popuštanja mondenosti. Zaključak nam je poznat Nešto što u prvi mah izgleda kao vrhunska pobožnost, čistoća vjere, junačka krjepost, može u sebi nositi pokazatelje neznanja, klice bolesti nevjere ili krivovjerja, fanatizma ili besmislenoga iskušavanja Gospodina. Svaka stvarnost, pa tako i bolest, dana nam je da bismo s Gospodinom snažnije živjeli ljubav, sigurni da Bog „u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28). Život sa svim svojim kušnjama dan nam je da bi se proslavio Bog i očitovala ljubav – po nama, a Krist je došao da bismo imali život u izobilju; došao je trpjeti, sebe je ograničio, radi bezgraničnosti ljubavi. U tome nam je duhu živjeti s pouzdanjem i vjerom.

SVI U IRSKU, A IVAN U ZEMLJU KOJU SVI ZAOBILAZE U ŠIROKOM LUKU Nekoliko je puta došao turistički i zemlja ga je osvojila, pa je jednostavno ostao Ivan Đogić u Iran je došao kao turist, u ranim tridesetim godinama, svidjelo mu se toliko da se uskoro vratio provjeriti bi li doista mogao ostati dulje, nastaniti se tamo, i - ostao. No, nije išao bezglavo, vođen jedino emocijama. Poslovni plan što mu je spontano sinuo za putovanja zemljom pokazao se prilično realan. U telefonskom razgovoru, dok WhatsAppom razgovara s nama s pustinjske ceste što vodi u Isfahan, citira staru perzijsku izreku. U doslovnom prijevodu ona bi značila: “Iransko tlo povlači haljinu”. “Iran povlači, tj. privlači putnika kao dijete koje povlači mamu za rukav ili za skute haljine, baš tako te Iran ne pušta otići dalje”, objašnjava, pokušavajući dočarati vezanost što ju je razvio za tu zemlju. U Isfahanu živi od siječnja 2018. godine. Prvi put u Iran je došao početkom 2016., turistički, htio je vidjeti zemlju. Ostao je četrdeset i pet dana. “Stalno sam bio na cesti, kampirao, putovao pješice, autostopom, neprestano sam bio među ljudima, upoznavao sela…, da sam drugačije putovao, onako tipično turistički, vjerojatno danas ne bi bio ovdje, ne bi me toliko privukla.” Nakon pola godine ponovo je iz Zagreba otputovao u Teheran. Ovaj put “da vidim je li moja želja da se preselim realna ili je puka fantazija. Išao sam razgovarati s lokalnim ljudima, prijateljima koje sam upoznao za prijašnjeg boravka, s njima sam otvorio tvrtku, jer na svoje ime to ovdje kao stranac ne mogu.” Đogić se bavi savjetovanjem u turizmu. Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je ekološku poljoprivredu i agroturizam, potom radio u očevu obrtu, koji proizvodi drvene suvenire i drvenu ambalažu. Neko je vrijeme na Cresu razvijao turističke projekte, “smišljao sam nove stvari u turizmu na otoku”. Sve mu je to dobro došlo u Iranu. “S obzirom na to da sam studirao turizam i radio u turizmu, ovdje sam lako shvatio da je Iran brzo rastuće tržište i da, s obzirom na to da je turizam ovdje još u povojima, ima jako puno neiskorištenih potencijala. Nakon pola godine ponovo je iz Zagreba otputovao u Teheran. Ovaj put “da vidim je li moja želja da se preselim realna ili je puka fantazija. Išao sam razgovarati s lokalnim ljudima, prijateljima koje sam upoznao za prijašnjeg boravka, s njima sam otvorio tvrtku, jer na svoje ime to ovdje kao stranac ne mogu.” Đogić se bavi savjetovanjem u turizmu. Na zagrebačkom Agronomskom fakultetu diplomirao je ekološku poljoprivredu i agroturizam, potom radio u očevu obrtu, koji proizvodi drvene suvenire i drvenu ambalažu. Neko je vrijeme na Cresu razvijao turističke projekte, “smišljao sam nove stvari u turizmu na otoku”. Sve mu je to dobro došlo u Iranu. “S obzirom na to da sam studirao turizam i radio u turizmu, ovdje sam lako shvatio da je Iran brzo rastuće tržište i da, s obzirom na to da je turizam ovdje još u povojima, ima jako puno neiskorištenih potencijala. Iskustvo s europskim gostima Kad sam prvi put došao, htio sam kupiti i kući poslati razglednice, ali nisam ih mogao pronaći. Tada mi je palo na pamet da sam napravim razglednice, jer bio sam siguran da tržište za takvo što postoji. Generalno, htio sam iskoristiti iskustvo i znanje iz Europe, činjenicu da poznajem profil europskih gostiju i primijeniti to tamo gdje je konkurencija slabija. Motiv je bio doći negdje gdje ću biti prvi i najbolji ili barem među prvima i najboljima. Dok se mnogi sele u razvijenije zemlje, ja sam išao u suprotnom smjeru, vjerovao sam da na takvom mjestu bolje i brže mogu uspjeti. U manje od godinu dana od preseljenja u Iran napravio sam razglednice kvalitete kakvu ovdje nitko drugi ne radi. U manje od godinu dana moje razglednice su postale dio službenog poklona Turističke zajednice Irana, a neke od mojih fotografija su tiskali na šestmetarskim plakatima za velike međunarodne turističke sajmove. Prilično sam siguran da takvo što ne bih uspio da sam ostao u Hrvatskoj. Danas radim razglednice koje ne samo da su najbolje u Iranu nego vjerojatno i na cijelom Bliskom istoku”, kaže. Zašto tako samouvjereno misli da su nadaleko najbolje? privatni album “Ovdje ljudi ne poznaju profil onih kojima žele nešto prodati. Dođe Nijemac ili Talijan i oni njega ne razumiju. Mi u Hrvatskoj jako dobro poznajemo naše europske goste. Isti ti gosti idu i u Iran. Nijemci, Talijani, Nizozemci. No, ovdašnji ljudi ne razumiju što oni žele, za što su spremni platiti i kako prodati neki proizvod u turizmu. U Iranu su razglednice bitno slabije kvalitete. Moje se sada prodaju po hotelima, turističkim agencijama po cijeloj zemlji”, kaže i dodaje: “Iran je nekoliko zadnjih godina jedno od najbrže rastućih turističkih tržišta na svijetu. Ima velike, zasad neiskorištene potencijale, sve to obećava da će se takav trend rasta i nastaviti. Blizu je Europi, cijene nisu visoke, Europljanima je egzotičan, bogata kulturno-povijesna baština i poznata gostoljubivost Iranaca samo su neki od razloga velikog iranskog turističkog uzleta.” Spominje lokalnu agenciju koja ga je tražila da im osmisli marketinški plan. “Žele da im dovedem više turista, osmislim nove ture, uredim web stranicu, podučim ih kako komunicirati sa zapadnim agencijama, stranim gostima, kako sročiti mail…” privatni album Uživati u malim stvarima Stranaca koji žive u Iranu je malo. “Pretpostavljam da ih većina radi u velikim firmama. Ima i nekolicina entuzijasta sličnih meni, ali uglavnom iz razvijenijih zemalja zapadne Europe. Ne poznajem puno stranaca ovdje, gotovo ih uopće ne viđam.” Uči farsi, na tom jeziku sad se već može sporazumijevati. “Farsi je, po mom mišljenju, vrlo jednostavan, nema padeže, nema rodove, gramatika je jednostavna, kao i pismo, makar ga se stranci pribojavaju. No, svako slovo je jedan glas, dakle nije to nama posve stran koncept kao mandarin, recimo. Bitna je razlika, jasno, da se piše zdesna nalijevo. No, farsi je indoeuropski jezik i nama je dosta logičan.” privatni album Poput mnogih putnika, i Đogić je obilazeći zemlju stare civilizacije i velike kulture, ali siromašnu, ekonomski nerazvijenu, naučio drugačije promatrati i onu otkud je stigao. “Irancima se divim na izdržljivosti i pozitivnom duhu. Problemi koje mi u Hrvatskoj imamo i na koje se volimo žaliti u usporedbi s iranskim su gotovo ništa. Ponekad otvorim naše vijesti pa se iskreno nasmijem svim tim našim ‘velikim’ problemima. Naučio sam cijeniti to što mi kod kuće imamo i shvatio da nam generalno uopće nije loše. A ako nam je i loše, najvećim dijelom smo za to sami krivi. Zamislite koliko bismo mi kukali da preko noći cijene porastu za čak tri puta. Od banalnih stvari poput paste za zube, preko mobitela i laptopa, do automobila ili strojeva za posao.” Što bi Hrvatska mogla naučiti od Irana? “Više uživati u malim stvarima, Iranci su majstori uživanja u malom. Ovdje je puno toga zabranjeno, drži se neprimjerenim, i ljudi se moraju snaći, moraju se zabaviti na neki skromniji način. Pa sjednu u auto, puste glazbu, voze se gradom i plješću, jer se u stanu ne smije pustiti glasna muzika i plesati. Partyji kakve mi znamo u Iranu ne postoje. Alkohol je zabranjen, žene moraju nositi hidžab, ne smiju pjevati, jer se njihov glas smatra zavodljivim, ne smiju voziti motor…” privatni album Iranci obožavaju piknike. Rasprostru deku, donesu hranu, čajnik, voće, povrće, sjede na toj prostirki i to je masovna vikend-zabava. Milijuni ljudi su vani.” Većina Iranaca na godišnji odmor odlazi u proljeće, od 1. do 13. dana proljeća, u doba kad slave Novu godinu, Novruz. Tada masovno putuju unutar zemlje. “Kako ovdje nema puno hotela, Iranci uglavnom kampiraju. Mnogi iz Teherana idu na kaspijsku obalu. Jedini grad u Iranu koji u to doba postane prazan je Teheran, jer nije privlačan za posjete, velik je, užurban i ružan, dok svim drugim gradovima u to doba broj posjetitelja raste - Isfahan, Širaz, cijela obala je krcata... Bogatiji idu u inozemstvo, uglavnom u susjedne zemlje za koje ne trebaju vizu - Gruziju, Armeniju, Tursku…” Inflacija je golema. “Cijene mnogih proizvoda su u samo godinu dana skočile od 2 do 5 puta. Vrijednost novca u posljednjih godinu i pol pala je za tri puta. To najviše na ruku ide stranim turistima te općenito onima koji imaju strane valute. Treba biti iskren i reći da je išlo na ruku i meni kad sam počinjao i kad još nisam zarađivao već sam živio od ušteđevine, mijenjajući eure koje sam donio. Danas imam sreću da su moja ciljna skupina strani turisti koji unose svjež novac izvana. Ali istovremeno je tužno gledati kako s padom vrijednosti novca pada i vrijednost rada ovdašnjih ljudi. Kad već pričam o turizmu, reći ću da usluga koju je netko prije godinu dana pružao za primjerice 10 eura, danas košta samo 5 eura, a ta razlika ide na korist jedino stranom gostu kojemu je i onih početnih 10 eura bila smiješno mala cijena.” Iran je, kaže, odlična destinacija za turiste. Cijene su niske, a zemlja bogata poviješću, zanimljiva. “Što je za stranog gosta malo, za ovdašnje ljude je jako puno. Cijena 0,33 Coca-Cole je kunu, vožnja autobusom od 400 km u VIP busu s ručkom je 20 kuna, 30 km taksijem košta 10 kn, obilan i kvalitetan ručak u restoranu je 15 kuna. Prosječna plaća u Iranu je oko 100 eura.” Društveni igrokaz Za razumjeti mentalitet i običaje treba vremena. “Ovdje me jako puno stvari frustrira, ali mi je i dalje lijepo. Baš uživam. Frustrira me ponešto dio njihova mentaliteta, ta neodređenost ljudi, krivo daju upute, teško je poslovati jer često nisu profesionalni. To je tzv. tarof, ovdašnji društveni igrokaz, neiskrena pristojnost. Ja vas iz pristojnosti pozovem kod sebe, kući na ručak, iako zapravo ne želim da dođete. A vi, ponovo iz te pristojnosti, odbijete poziv, iako možda želite doći. I tako smo mi jedni prema drugima pristojni, ali se ništa suštinski ne dešava, ne mijenja. Tarof ovdje ide do neslućenih razmjera u svim sferama života, pogotovo u poslu. Recimo, dogovorite suradnju s nekim, on kaže da, napravite svoj dio posla, a on se više nikad ne javi na mobitel. Jer, njemu je zapravo bilo neugodno reći ‘ne’ na vaš prijedlog suradnje. I očekuje da nekako sami shvatite da on ne želi surađivati. Imam djevojku, Iranku, s kojom se uskoro namjeravam oženiti, ona mi puno pomaže da shvatim kako Iranci razmišljaju, što zapravo poručuju”, kaže i dodaje: “Život u Iranu je dovoljno različit od onog u Hrvatskoj da svaki dan bude vrlo zanimljiv, a dovoljno sličan da nisam ni s čim šokiran.” privatni album Hrvatska je u Iranu, zbog nogometa, otkriva nam, jako popularna. “Ali, od Modrića i Rakitića puno je popularniji trener Branko Ivanković. Njegovo ime se spomene svaki put kad kažem da sam iz Hrvatske. Tri puta uzastopno je bio prvak s klubom Perzepolis iz Teherana i najpopularnije je sportsko ime u Iranu. Na sam spomen Branka mnogi administrativni poslovi su mi bili olakšani.” Kakvi su mu planovi, namjerava li tamo ostati? “Iran je zemlja u kojoj je jako teško dugoročno planirati, budućnost je neizvjesna pa je i meni teško reći koliko ću dugo ostati. No, zasad se vidim ovdje, jer bih rado ostvario ideje i planove koje sam si zacrtao.” IZVOR Jutarnji.hr

"OVDE JE SISTEM TAKO NAPRAVLJEN DA SE MI PLAŠIMO DRŽAVE. DRŽAVA JE NAŠ SERVIS, MI PLAĆAMO NJIH DA RADE. ALEKSANDAR VUČIĆ RADI ZA NAS, ON JE NAŠ ZAPOSLENI. DA LI SE IJEDAN ŠEF PLAŠI SVOG ZAPOSLENOG? ZAŠTO BI GA SE PLAŠIO? STRAH JE KAO I LEPOTA – U OČIMA POSMATRAČA. TO JE TVOJA ODLUKA. KAD ODLUČIŠ ILI KAD SI ROĐEN TAKO DA SE NE PLAŠIŠ, TO JE TO. EVO, SAD NEMAM POSAO, I ŠTA ĆEMO SAD" Svoju karijeru na TV Prvoj Ivan Ivanović je završio u istom stilu kako ju je i započeo 2007, kad se ta televizija zvala Foks – burno, bučno i u centru pažnje. Došao je u "Keš taksiju", a otišao uz "Veče sa Ivanom Ivanovićem". U međuvremenu je bio i jedan od voditelja rijalitija "Survajvor", voditelj i urednik Jutarnjeg programa na nekadašnjem B92 i urednik zabavnog programa na Prvoj. Njegova autorska tok-šou emisija "Veče sa Ivanom Ivanovićem" u svakom svom segmentu bila je na nivou velikih uzora na uglednim svetskim televizijama. Nekad čak i bolja. Ivanović je intervjuisao skoro svakog iz sveta srpskog šou-biznisa, kulture, sporta, od velikih svetskih zvezda Brajana Ferija i Stinga, preko Borisa Tadića i Aleksandra Vučića do Novaka Đokovića. Sluteći da promena vlasnika televizija Prva i O2 neće na dobro izaći, u svojoj pretposlednjoj emisiji je najavio da odlazi, a poslednja emisija nije emitovana jer se novi menadžment našao uvređen Ivanovićevim obraćanjem. Čovek za koga struka još uvek nije utvrdila da li je novinar, voditelj ili zabavljač, diplomirao je u svojim četrdesetim godinama na Pravnom fakultetu u Beogradu, prvi posao mu je bio naplata parkinga, a dugo pre televizijske karijere radio je na poslovima obezbeđenja. "VREME": Profesorka Anđelka iz Gimnazije "Sveti Sava" kaže da ste bili slab učenik, ali da ste stalno i svima govorili: "Videćete vi, jednog dana ja ću biti poznat." IVAN IVANOVIĆ: Anđa je moja profesorka hemije iz gimnazije. Divna žena. Imali smo specifičan odnos, ja sam nju imitirao, to je cela škola znala. Gotivili smo se. Uvek sam mislio da ću raditi nešto veliko, nisam baš tačno znao šta. Kad bih sad mogao da gledam svoje odrastanje, ništa, sem moje upornosti, nije ukazivalo da bi bilo šta u mom životu moglo da krene na dobro. Danas verujem da me je neka ruka dovela do televizije, potpuno sporednim putevima, i to nije bilo slučajno. Kako mislite da ništa u vašoj mladosti nije moglo da krene na dobro? Potičem iz radničke porodice, iz radničkog naselja, poznatog samo po znamenitim kriminalcima koje je dalo beogradskom podzemlju. Očigledno je da nisam imao kapaciteta da se bavim time. Uvek sam imao neke veće snove, ali dugo nisam mogao da prepoznam šta je to u čemu bih bio toliko dobar. Tek kad sam došao na televiziju, sve je eksplodiralo u meni, i prvi put u životu sam osetio da sam tamo gde treba da budem. A to je neverovatan osećaj, kad čovek sebe pronađe i ide srećan na posao. Mislim da mali broj ljudi to doživi. Ne bih ovo menjao ni za šta. Zašto ste odabrali late night show, kako se zove format emisije koju ste vodili? Zato što je to crème de la crème televizijskog šou-biznisa. Ako treba da igraš fudbal, a ne možeš da igraš u Zvezdi ili Partizanu, nema razloga da karijeru provedeš u Maloj Moštanici. Ako na televiziji hoćeš da dotakneš sam vrh i pipneš zvezde, to možeš samo radeći late night show. To je tako u svih 56 zemalja u kojima postoji taj format i u svakoj je voditelj takve emisije jedna od najpoznatijih ličnosti. Temelje ovog posla postavio je Ed Saliven, ali je takav format postao poznat tek sa Džonijem Karsonom šezdesetih godina. Svi koji se time bavimo radimo na isti način: sve što je bitno za takvu emisiju jeste sadržaj, a ne forma. Ako imaš loše šale ili loše goste ili ne umeš da radiš intervju, nema ti spasa. Imaš Lava Pajkića kao primer kako stvari mogu da skrenu sa tog puta. Komedija je težak posao, a komedija na televiziji u ovakvoj zemlji je pakao. U takvim emisijama se podrazumeva i izvesna doza političke satire. Da li je tako bilo kod vas od početka? Naravno. Nikad neću zaboraviti prvu epizodu, odnosno pilot-emisiju, kada sam rekao da je napolju – bio je januar – toliko hladno da je Mlađan Dinkić – tada ministar – stavio ruke u svoje džepove. U studiju muk. Publika u šoku, samo su se uzdasi čuli. Tada sam shvatio šta me čeka i da će tu biti svega i svačega. Međutim, do 2012. mene niko nije pozvao telefonom niti se požalio na bilo šta. Nekako, moje šale o političarima bile su normalna stvar. Ko vas je prvi pozvao? Direktor televizije, jer je i njega neko pre toga zvao. Ostaće zauvek tajna ko, ali direktor je dobio poziv u vezi sa emisijom u kojoj je gostovao Tomislav Nikolić, tada kandidat za predsednika. Boris Tadić je bio uoči prvog kruga predsedničkih izbora, a Nikolić uoči drugog. Ideja je bila da obojicu ravnopravno predstavimo i da narod odluči za koga će glasati. To sa Tomom je bio najveći incident do tada. Snimili smo emisiju i onda je bila frka da li će uopšte biti emitovana. Tada sam prvi put u životu stavio karijeru na kocku i rekao da ću da dam otkaz ukoliko se to ne emituje, jer ja dajem sve od sebe da se ne bojim bilo kakvim političkim bojama i da je nekorektno da me menadžment oboji. Odluka da se ta emisija emituje doneta je u osam uveče, a emitovanje je bilo u devet. Ali je emitovana. Godinu dana ranije smatrao sam, kao novinar, da je potpuno neprihvatljivo da jedan od lidera opozicije, Aleksandar Vučić, ne može da se pojavi ni na jednoj nacionalnoj frekvenciji. Pozvao sam ga u svoju emisiju i on je bio prvi političar koji je ušao u moj studio. Tada mi je direktor televizije rekao da ne misli da je to pametno i što bih ja to radio, odgovorio sam mu: "To tako mora. Ako hoćemo da budemo slobodni, ako mislimo da smo prava televizija, moramo da pružamo jednake šanse svima, i ko bude bolji neka pobedi. To nije naša briga." Zašto danas ne postoji niko ko sme da dovede lidera opozicije, ko god to bio, na nacionalnu frekvenciju, da sedi sam u emisiji 48 minuta i kaže šta ima? Dakle, promenilo se sve. Mora da postoji određeni nivo ispod kojeg nijedan novinar ne bi smeo da ide. Ko je od opozicionih političara gostovao u vašoj emisiji poslednjih šest godina? Nije niko. Ukinuo sam gostovanje političara posle gostovanja Vuka Draškovića. Bio je sjajan intervju, odlična emisija sa 35 odsto šera, ali je REM sledećeg dana doneo zabranu gostovanja političara u zabavnim emisijama tokom izborne kampanje. Onda sam rešio da ta zabrana traje zauvek. Gostovalo je nekoliko ljudi koji su u opoziciji, ali tema nije bila politika. Bili su Siniša Kovačević i Dragoljub Mićunović, ali smo pričali samo o njihovim knjigama koje su bile aktuelne. Nekako sam shvatio da ako ne može da se radi kako treba, onda nećemo da radimo nikako. Ali, nisam mogao da odustanem od politike u uvodnom monologu jer ideja late night showa je da analizira ono što se dešavalo u toku tog dana, a u našem slučaju sve što se desilo u toku prethodne nedelje. Nisam nikada u emisiji imao ništa što nije bilo naslov u novinama ili na internetu. Takve emisije se bave prepakivanjem javnog mnjenja u proteklih sedam dana i davanjem humoristički uspešnog pristupa nekim ozbiljnim temama. To je, zapravo, ono što biste sa svojim ortacima u kafani rekli za stolom dok pijete treće, četvrto piće. Kako se sadašnja vlast, odnosno predsednik Aleksandar Vučić, odnosi prema šalama na njihov račun? Mislim da je ovo osvešćivanje režima koliko su moćni i šta sve mogu. To je, prosto, njihova odluka da se medijima ozbiljno pozabave. Oni se od januara 2014. do danas ozbiljno bave medijima i sad imamo priliku da vidimo, malo je reći, pokolj u medijskom svetu. Svakom od nas bi, u najmanju ruku, trebalo da bude neprijatno čak i bez svoje krivice. Već dvanaest godina se bavim ovim poslom i jedini sam kao autor preživeo promenu režima. Kesić je počeo pod Vučićem, ovo što danas radi nije radio za vreme Tadića. Ja jedini imam iskustvo sa oba režima, ali poslednje dve godine su postale stvarno nepodnošljive. Svaki put kad gledam neki intervju sa Vučićem, hoću da umrem od smeha. Imate jednu potpuno nenormalnu situaciju da novinar mora da bude oponent predsedniku. Novinar je instrument koji priču treba da predstavi narodu, a ne neko ko treba svoje lične stavove da sučeljava sa predsednikom. Radio sam i ja intervju sa njim 2015. i to je za mene bilo neverovatno iskustvo, kad sam mu uživo rekao da me cenzurišu i opisao mu kako to rade, na šta je on odgovorio: "Pa, što ne nađete neku televiziju gde će vas više ceniti?" Taj intervju nije bio u mojoj emisiji, to je bio njegov novogodišnji intervju, pošto on odluči i na kojoj televiziji će biti i ko će da vodi... Televizija je insistirala da ja to radim, pa sam pristao. Ispratili su me kao na streljanje, tako su me tužno gledali kad sam ulazio u studio. Vučiću sam rekao da je narod gladan, on je crtao neke razlomke na papiru, pričao o bruto društvenom proizvodu, onda me pitao koliko plaćam porez. Najzanimljivije je da se u isto vreme održavaju protesti "Novinari ne kleče", a posle te emisije ni jedan jedini kolega, ni jedne novine, ni jedna televizija nisu rekli reč o tome da sam predsedniku saopštio da me cenzurišu i kako to rade. Ni reč. Ni UNS, ni NUNS. Tada sam shvatio da nam se ne piše ništa dobro i da ništa dobro nismo ni zaslužili zbog takvog ponašanja. A možda vas kolege ne doživljavaju kao pravog novinara? Znam da me ne doživljavaju, ali to mene uopšte ne interesuje. Celu svoju karijeru zalagao sam za istinu, slobodu i humanitarni rad. Ne mogu da nađem ništa loše u tome. S vremena na vreme sam umeo da pomenem neki polni organ u emisiji, ako je to toliki greh da ćemo da zanemarimo sve drugo što sam radio, onda u redu. Da li ste se tokom intervjua sa Vučićem osećali kao da morate da se branite, što se redovno dešava kolegama na RTS-u kad razgovaraju sa predsednikom? Ma, ja se njega uopšte nisam plašio, kao što ga se ne plašim ni danas. Ovde je sistem tako napravljen da se mi plašimo države. Država je naš servis, mi plaćamo njih da rade. Aleksandar Vučić radi za nas, on je naš zaposleni. Da li se ijedan šef plaši svog zaposlenog? Zašto bi ga se plašio? Strah je kao i lepota – u očima posmatrača. To je tvoja odluka. Kad odlučiš ili kad si rođen tako da se ne plašiš, to je to. Evo, sad nemam posao, i šta ćemo sad? Kojoj vrsti pritisaka ste bili izloženi dok ste radili na TV Prvoj? Pre svega, pritisak kreće preko tabloida. Taj pritisak je mnogo gori od političkog. To je orkestrirana hajka za koju tačno znaš ko će da započne i kako će da izgleda. Ona uvek počinje u "Informeru" i uvek najnenormalnijim tekstovima o meni – da primam pare od hrvatske tajne službe i poustašujem Srbiju, da radim za tajkune, da kradem vespe po Beogradu, da sam narkoman, ološ, izdajnik. Lanac ide kad predsednik nešto kaže, to je odmah signal, kao Pavlovljev refleks, za tabloide da treba da napadnu, oni to sve već imaju uigrano. Tu niko nema nikakav dokaz, niko nema nijednu činjenicu jer niko nije opterećen tegovima morala. I sad ti bivaš izložen na stubu srama, na kraju se sve završava nekim baticom od dva metra i 120 kila koji hoće da ti lomi ruke i noge, i onda ideš u odeljenje za visokotehnološki kriminal. Imam toliko poseta tom odeljenju da očekujem da me neko uzme za kuma. Nije normalno da deset puta godišnje idem tamo i to je svaki put izazvano izjavom predsednika, ministra ili nekog ozbiljnog državnika. Još 2011. "Informer" je počeo o meni da piše najgore moguće budalaštine, i pametan čovek mora tada da reaguje. Moraš da se ogradiš od takvih ljudi i kažeš: "To nije naša profesija. Ovo je odmetnik, ima neke svoje interese, ovo nije novinarstvo, ovo nisu novinari. Neću da budem kolega s tim ljudima." A ne da smatraš da si heroj ako uspeš da objaviš istinu. To treba da bude normalno stanje stvari. Kad kažem da Beograd nema metro, sutra osvanem kao izdajnik. A Beograd nema metro. Prosto nema. Uvek se završi u tabloidima. Tabloidi su osnovni instrument pritiska na bilo koga ko misli drugačije od ovog režima. Da me ne shvatite pogrešno, ja nisam nikakva opozicija, nisam politički aktivan na bilo koji način. Ja predstavljam slobodnomislećeg čoveka koji u ovom trenutku slobodno misli da u ovoj zemlji ništa nije kako treba. Stvari nisu normalne i, da izvinite, niko nas ne jebe dva posto. Da li vi glasate? Glasam. Poslednjih nekoliko godina redovno glasam. Imao sam i ja svoj period apstinencije nakon Đinđićevog ubistva, a vratio sam se glasanju od 2013. Ali, mislim da mi i dalje možemo mnogo toga da promenimo. Verujem da među nama novinarima – evo, nazvaću sebe novinarom – ima 80 posto normalnih ljudi kojima nije dobro kad posle svojih emisija i svojih intervjua dođu kući i legnu u krevet. Nisu u redu sa sobom što su morali tako da rade. Pozivam ih da se zapitaju da li stvarno moraju. Da li stvarno zarađuju toliki novac koji ne mogu da zarade na drugom mestu pa da se osećaju bolje? Na to će mnogi da vam odgovore da je vama lako jer ste zaradili veliki novac i imate komoditet da kažete da nećete da radite. Evo na čemu se zasniva moj komoditet: na tome što mi obraz, stvarno, nema cenu. Sad ću da prodam svoj stan, pa ću od toga da živim. Ako je to dobar plan, onda sam ja car. Na kraju krajeva, ako ja mogu sa svojom platom da uradim ovako nešto, onda može i neko sa daleko manjom. Mnogo je lakše naći posao za manje plaćene pozicije od ove na kojoj sam ja bio. Znam da više nikada neću naći posao za platu kakvu sam imao na Prvoj. I uopšte mi nije bitno. To je moja donja crta dostojanstva. Sve materijalno što si jednom napravio u životu možeš da izgubiš, pa da napraviš drugi, treći put, ali dostojanstvo gubiš samo jednom u životu. Da li mislite da je trebalo da posle godina poštenog rada ostavim svoje ime u jednoj ovakvoj transakciji u kojoj je prodata Prva? U kojoj je 200 miliona evra državnih para okrenuto u roku od dve nedelje pred svima nama. Gde novi vlasnik nije imao revizora da proveri papire u Prvoj. Pa polovni auto kad kupuješ odeš kod majstora da ga stavi na kompjuter da proveriš da li je sve u redu. Druga stvar, da li mislite da ja treba da budem kolega sa Đukom, da radimo u istoj firmi? A doći će Đuka? Đuka ne mora da dođe, on je u Kopernikusu, a Kopernikus je u Prvoj. Evo još jedno pitanje: u novogodišnjoj čestitki na televiziji piše "Kopernikus grupa", po kom osnovu kad je Srđan Milovanović kupio Prvu kao fizičko lice? Tu toliko sumnjivih detalja ima da ja ne želim da moje ime bude deo toga. Pritom, njihovo skidanje poslednje epizode je pečat na sve ovo što sam rekao. To je ekstremno glup potez koji je u rekordno kratkom roku potvrdio apsolutno sve ono što sam ja rekao publici u svom obraćanju. Koje, naravno, nije viđeno, ali stoji na Jutjubu. Ali, niste ste u toj epizodi previše šalili sa Vučićem. Ta epizoda je skinuta zbog poslednjeg dela u kojem objašnjavam zašto odlazim. Ne zbog nečega što sam rekao o Prvoj, već zbog onoga što sam rekao o stanju u medijima u Srbiji. Da je na nacionalne frekvencije pao mrak. Kraj, to je vest. Javite svima, da se ne zanose. Sve što možeš da vidiš jesu samo prividi slobode. To su ozbiljne mašinerije, uredničke, direktorske, koje kontrolišu maltene svaku reč koja će se izgovoriti. I kad se izgovori nešto što ti deluje kao sloboda, to je planirano pušteno. Da bi bio privid slobode. Ja sam bio urednik na toj televiziji, a kad sam podneo ostavku na tu funkciju, niko me nije zvao da pita zašto sam to uradio. Kada je Vučić odlučio da njegov intervju sa Brankicom ide petkom u devet, a meni niko nije javio, niti me ko pitao šta mislim o tome, nego sam sve saznao na Tviteru, ušao sam kod direktorke i rekao da Vučić može da uređuje i ostale dane. Ne moram ja da se cimam bez razloga i dolazim na posao, dajte mu i "Jutarnji program" i "150 minuta" i sve ostalo, pa nek radi čovek kad voli. Za mene je bilo neprihvatljivo da kao urednik zabavnog programa na Tviteru saznam da je promenjena programska šema za koju ja odgovaram. Da li ćete se priključiti protestu "Stop krvavim košuljama"? Nisam pristalica toga da novinari treba javno da podržavaju bilo koju političku opciju. Mene nikada nećete videti ni na jednom protestu, ni na jednom političkom skupu. Ja zabavljam sve ljude u ovoj zemlji i sve što želim je da slobodno razmišljaju. Mislim da ovi ljudi i bilo koji u budućnosti moraju da žive u zemlji u kojoj normalno mogu da se okupe i da protestuju protiv onoga što im ne odgovara u državi koju sami finansiraju i izdržavaju. To je elementarna stvar u demokratiji. Priča se da ćete svoju emisiju ubuduće raditi za TOP kanal. Ni sa jednom televizijom još nisam pregovarao. Za sada sa svojim timom pokrećem emisiju, prva epizoda će biti na Jutjubu 8. februara, a snimaćemo je u mojoj dnevnoj sobi. Bez gostiju. Radoslav ĆEBIĆ

Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa Kada sam u meču Kupa Uefe protiv Širokog Brijega u Bazelu ulazio u igru u drugom poluvremenu, nekoliko hiljada navijača gostujućeg sektora klicalo je “Ubij, ubij Srbina!” Bilo je pomalo čudno to doživeti na stadionu na kom sam proveo devet godina i koji sam svim srcem smatrao svojim. Posle utakmice, svita novinara, među kojima i par “naših”, tražila je od mene da prokomentarišem taj detalj. Bilo je previše lako i nimalo viteški reći kako su to sve hrvatski ekstremisti koji, eto, po ko zna koji put pokazuju svoju pravu narav. Umesto tog tradicionalnog “balkanskog” refleksa, koji je danas medijski i huškačko-forumaški sveprisutan, rekao sam da su to isto moji, u ovom slučaju ne toliko zbog toga što sam odrastao u jugoslovenskom duhu, već zbog toga što nisam hteo nikom “napolju” da dam povoda za priču o balkanskim plemenima i varvarima koji imaju tradicionalno šovinistički odnos jedni prema drugima. Kada kao klinac sanjaš o igranju za nacionalni tim, čistom dušom i naivnim dečačkim patriotizmom ne možeš da pretpostaviš kako sve to izgleda uistinu. Ne slutiš da se sport hrani najprizemnijim nacionalizmom, a da se stadioni i arene pretvaraju u fabrike šovinizma, nasilja i mržnje. Dok sam igrao, bio sam u priči u kojoj se sportski patriotizam identifikovao sa nacionalnim populizmom i pravoslavnom običajnošću, koji su meni više ličili na paganske rituale. Bio sam svedok tragikomičnog ispoljavanja neurotičnog kvazipatriotizma i verništva, ljubljenja krstova pred izlazak na teren, konstantnog krštenja, molitvi za pobedu i pogleda u nebo, salutiranja prepoznatljivim nacionalističkim pozdravima, kako na samom terenu među igračima tako i na tribinama. U takvim situacijama postaje primetno da se igrači ponašaju udvorički i populistički, uglavnom želeći da utole opsesivan strah da ne budu proglašeni za nepatriote. Pred odlazak na Svetsko prvenstvo u Južnoj Africi, srpska reprezentacija je posetila Hram Svetog Save u Beogradu. Polako se ustaljuje običaj da mnogi timovi pred početak sezone ili pred odlazak na veliko takmičenje traže naklonost Boga na putu ka uspehu, što nije karakteristično samo za balkansko podneblje, već na svim mestima gde religija ima narodnjački karakter i čini snažan element nacionalne svesti. Izbornik hrvatske reprezentacije pred utakmicu protiv Srbije moli se za snagu u predstojećem meču i svoju molitvu postavlja na društvene mreže, verovatno da bi dokazao svoj patriotizam. Na tribinama takođe dominiraju religijsko-nacionalna ikonografija i skandiranje. Sveštenstvo ne želi da progovori o toj vrsti bogohuljenja i “uzimanja zalud imena Gospodovog”, i sve dok uživa naklonost tih grupa i široke populacije koja se drži daleko od progresivnih ideja, biće im oprošteni smrtni grehovi i posezanje za “lažnim idolima”. Evangelizacija sportskih priredbi, kao što je to katolički kler podsticao nedavno u Poljskoj, i koketiranje sveštenstva sa sportom, pre svega su vrhunska blasfemija, jer je sport kao takav ustvari fetišizacija uspeha, medalja i pehara, gde dominiraju paganski rituali i idolopoklonstvo. Međutim, pored kriminalaca i novopečenih biznismena, sportisti su najveći ktitori crkve i zbog toga je organizovan sistem indulgencija, zastupljen gotovo više nego u srednjem veku. Religijsko licemerje pomešano sa praznoverjem, sujeverjem i neurotičnim kvaziverskim ritualima susretao sam kod svojih kolega svih mogućih vera, nevezano za zemlju u kojoj sam igrao. Nacionalizam je gotovo po pravilu u prirodnoj simbiozi sa crkvom i to u tranzicionim procesima postaje okosnica stvaranja reakcionarne društvene klime i politike. To nije fenomen uočljiv samo unutar verskih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, već globalno – sveštena lica redom su postala politički komesari desnice i najnazadnijeg konzervatizma. Kao što su sportisti i navijači privrženi banalizovanom iskustvu nacionalizma, na isti način su bliski narodnjačkoj religioznosti i bigoteriji, gde demonstriraju nepoznavanje najosnovnijeg katehizma, dok je meni sve to bila potvrda pređašnje intuicije da je dublja vera ateiste nego pomodnog i folklornog vernika. Huškački mentalitet neretko prati ostrašćena masovna događanja, a ovde je on pojačan medijima, navijačima, pa i političarima koji su uvek bliski toj vrsti patosa, dok se iracionalni patriotizam poslednih decenija pokazao kao tragična nit politike među jugoslovenskim narodima. Iako su te stvari, nažalost, postale uobičajene i vremenom se, što je još tragičnije, stvara određeni imunitet prema njima, najviše me potreslo kolektivno bezumlje navijača na utakmici Srbije i Crne Gore protiv Bosne, u Beogradu. Tada je veliki deo navijača na stadionu uzvikivao notornu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, nešto čemu u tim razmerama još nisam svedočio. Ova vrsta fašizma oseća se, nažalost, na velikoj većini sportskih priredbi, naročito kada nastupaju reprezentacije i klubovi iz bivše zemlje. Na osnovu iskustva sa igračima iz bivše Jugoslavije, shvatio sam da klerikalizacija i podržavljenje sporta nisu samo srpski fenomen. Hrvatski su sportisti još u većem obimu nego srpski uzjahali kleronacionalizam. Dobar deo njih svrstao se uz desnicu HDZ-a, za koju su postali najobičnije političke reklamne figure. To se dešava kada se stvori takva klima da se ne može biti patriota ako nisi uz izrazito nacionalistički program i ideologiju, tako da aklamacija hrvatskih fudbalera i rukometaša desnici naposletku izgleda kao prirodan čin. U Hrvatskoj je nezaobilazan deo kolektivne sportske ikonografije i euforije i famozni Marko Perković Thompson sa svojim neofašističkim nastupom, koji upotpunjuju sami navijači na tribinama fašističkim salutiranjem. On što je pritom neugodan presedan u regionu jeste da ovo ponašanje nije samo tolerisano od hrvatskog nogometnog vrha i izbornika, već je i direktno sa njihove strane podsticano. Profesionalni sport kao zrcalo anomalija društva U tranzicijskom, poratnom i postsocijalističkom društvu sport postaje institucija koja akumulira frustracije i reprodukuje nacionalizam, šovinizam i netrpeljivosti i kao takav idealan je instrument za držanje prekarijata i nezadovoljne mladosti daleko od zgrada ministarstava, fabričkih dvorišta i studentskih domova. Sport stoji tu zajedno sa svim drugim oblicima kolektiviteta i masovnim događajima u kojima sve otuđeniji građanin dobija snagu u kolektivnom ushićenju. Stadioni i arene time se pretvaraju se u inkubatore nacionalizma i šovinizma, a potomci osiromašene radničke i srednje klase u klasičan lumpenproletarijat. Klupska, regionalistička, nacionalistička svest je lažna svest, koja sprečava razvoj autentične klasne svesti. Nacionalna ili klupska zastava zamenjuje zastave i parole o društvenoj pravdi, a baklja zamenjuje molotovljev koktel. Sport kao takav u sebi već nosi takmičarsku notu brutalnosti i gladijatorstva, koja razvija oblik ratničke svesti. Tu je važno reći, nevezano samo za specifični balkanski prostor, da sport kao masovni fenomen nema samo instrumentalni karakter u političkom smislu, već ima i pedagošku ulogu jer reprodukuje darvinistički model ponašanja koji treba da se naturalizuje i izgleda kao prirodan. U tom smislu zapanjujući je nekritički odnos čak i najvrsnijih teoretičara iz levičarskog spektra prema profesionalnom sportu kao sekularnoj religiji našeg doba, koji često perpetuira i učvršćuje sve anomalije na kojima je izgrađeno kapitalističko društvo. Pored toga, profesionalni sport danas od samog sportiste stvara telesno i duhovno osakaćenu ličnost, i to nije očigledno samo meni kao nekom ko je dobar deo života proveo u profesionalnom sportu, nego i samoj javnosti povodom svakog javnog nastupa mladog sportiste, što je već dobilo poslovičan status. Međutim, umesto da se iskreno i kritički zamisle zbog čega sportisti većinom postaju samozadovoljni, nekultivisani i narcisoidni skorojevići i nadmeni šminkeri, javnost i društvo s jedne strane biraju licemerno zgražavanje ili s druge strane običnu porugu i podsmeh. Izbegava se suočavanje sa činjenicom da samo društvo stvara određene slojeve koji odrastaju u specifičnim uslovima, tako da su sportisti, kao i navijači, proizvod anomalija društva kao takvog, dok se sport i navijanje pokušavaju instrumentalizovati za njihovo odvraćanje od borbe za pravedniji svet. Zbog toga je važno da sport zaokuplja pažnju mladih ljudi i da njihovi junaci budu Davor Šuker ili Siniša Mihajlović, a ne Rade Končar ili Ivo Lola Ribar. Nacionalizam, politika i sport nisu povezani na specifičan način samo na balkanskom prostoru, već su pikanterije tipa koji igrači ne pevaju himnu ili šta skandiraju navijači uočljive u svim zemljama koje su pred izazovima nacionalizma, identiteta, integracije, ksenofobije, multikulturalnosti. Ovo je zapaženo u zemljama sa velikim brojem imigranata, kao što su Nemačka, Francuska, Švedska, i u njima jako često dolazi do politizacije koja dobija svoju medijsku dinamiku i naizgled tabloidni ukus, a ta pitanja su, po svojoj prirodi, jako opasna po društvo. Ne moramo uzimati regionalna neprijateljstva podstaknuta sportom kao primer, recimo ono u Mostaru između Hrvata i Bošnjaka, dovoljno je pogledati koliko utakmice Engleske i Nemačke sa sobom nose izraziti nacionalistički naboj, pa da postane očigledno zašto se sport često percipira kao nastavak rata drugim sredstvima. Čak ako se ne analizira strukturalno već samo fenomenološki, profesionalni sport, sve više sveden na svoj darvinistički aspekt a nauštrb estetskog i etičkog, gotovo uvek nosi pečat belicizma i ratničkog. Sportista je podlegao pritisku javnosti i postaje uočljivo kako se grozničavo trudi da u svakom javnom nastupu dokaže svoj patriotizam. Dominantna kvazipatriotska javnost uspela je da ga ubedi da ne može da bude pravi rodoljub ukoliko nije izričit u svom nacionalizmu i čvrstoj odanosti domovini, tako da on jako često i u svom matičnom klubu, u svakoj povoljnoj prilici, ističe nacionalne simbole i ikonografiju. Sportista zaboravlja svoje klasno poreklo – ako ga je uopšte ikada bio u dovoljnoj meri svestan. Naime, velika većina sportista rođena je u nižim slojevima i siromaštvu, u čiji su svet već na početku prodrli nacionalizam i vera kao ideologije koje imaju zadatak da naturalizuju njihov društveni položaj, koji im od početka izgleda sudbinski, tj. “od Boga”. To se može primetiti i kod južnoameričkih fudbalera koji većinom potiču iz favela, kod tamnoputih Afrikanaca iz prašnjavih provincijskih sela, kod Afroamerikanaca u američkim getima ili pak kod dece doseljenika iz prekarnih predgrađa evropskih metropola. Teško je ostati relaksiran u svom identitetu i dostojanstvu posle svega šta su jugoslovenski narodi prošli ili pred globalno-političkim izazovima kojima su izloženi. Međutim, jako je tanka granica između naizgled benignog nacionalizma i radikalne ksenofobije, mržnje i netrpeljivosti. Kada evropska javnost reaguje na rasističke, fašističke i nasilničke ispade navijača, onda postajemo zabrinuti za imidž zemlje koja teži demokratskim vrednostima i proklamovanom antifašizmu. Međutim, mnogo više od potrebe da izgledamo civilizovano u očima sveta, trebamo da budemo zabrinuti zbog suptilne i postepene fašizacije društva, koja u određenim političkim prilikama prerasta u političke pokrete i programe na šta, kao što može da se vidi u poslednje vreme, nisu imune ni najnaprednije evropske zemlje. Stadioni onda neretko postaju mesta inscenacije, okupljanja i organizovanja fašistoidnih grupa, a posredno i mesta društvene normalizacije takvih tendencija. Lumpenproletarizacija mladih ljudi najjasnije se ogledava u kafanskom i folklornom nacionalizmu, koji se onda ispoljava na sportskim priredbama i kolektivnim manifestacijama tog tipa. Stadioni i arene tako postaju mesta gde se akumulira nezadovoljstvo prekarizovane mladosti, koja je zajedno sa svojim roditeljima najveći “gubitnik tranzicije”. Upravo zbog toga, u tranzicijskom poretku, bolje reći haosu divljeg kapitalizma, sport kao institucija neretko dobija vrlo specifičnu i problematičnu ulogu. Energija koja treba da donese promenu i ustane protiv tranzicijske nepravde, umesto da postane svesna sebe kao klase, pretvara se u iracionalnu stihiju koja se vodi lažnim idolima kluba ili nacije. S druge strane, uspesi sportista i nacionalni naboj nude samo trenutno zadovoljstvo i osećaj povraćenog dostojanstva, izgubljenog nedaćama i poniženjima rata i neimaštine. Narodnjački populizam je zbog toga uvek blizak sportu u kojem vlada iracionalnost i tu se jasno vidi istorodnost politike i sporta, gde ne dolazi samo do politizacije sporta, već sportizacije politike – oni konvergiraju u slogane kao “Forza Italia” i slične, dok se sami političari služe navijačkom retorikom i tonom. Sportista: protivrečni idol Treba razumeti da se sportisti, naročito fudbaleri, nalaze u jednom svetu u kojem dominiraju kriminalci i lihvari iz menadžerskih struktura, korumpirani kravataši sportskih organizacija i političari raznih profila, koji svi zajedno eksploatišu njihovu popularnost, računajući pre svega na njihovu nezrelost. Njih niko ne vidi u tom smislu kao žrtve, štaviše, dominantna malograđanska javnost uglavnom im zavidi i u svakoj prilici gleda da ih omalovaži. Paradoksalno, oni su sa druge strane inaugurisani u idole i ljude koji trebaju da budu uzori, i to je dominantno mišljenje u svetu, jer sport kao poslednje utočište morala i fer pleja teži da zadrži auru čistote i nevinosti. Međutim, do sada niko nije uspeo da objasni kako neko u svojim dvadesetima, bez obrazovanja i izgrađenih vrednosnih orijentira, može da bude uzor, da bude svestan društva u kom živi i svoje prave funkcije u njemu. On jeste uzoran, ali u jednom drugom smislu, u smislu idola koji treba da sugeriše da je biti uspešan i popularan najviše životno postignuće, a za to je poželjno biti brutalan i beskompromisan takmičar. Zbog toga je sportista zahvalna figura za kapitalistički sistem i socijaldarvinizam koji nagrađuje one koji se bezobzirno popnu do samog vrha. Nacionalizam ima neverovatnu sposobnost regeneracije i njega desnica koristi u srednjoročne i kratkoročne dnevnopolitičke svrhe. U nedostatku kolektivnih događaja u kojima ima priliku da učestvuje čitava nacija, sport postaje gotovo jedino polje ispoljavanja nacionalizma u svom vulgarnom obliku. On kao takav postaje presudan za konstantno osvežavanje nacionalne svesti. Bez ikonografije, parola, pesama, zastava, običan čovek u svakodnevnom iskustvu ne ume više da ispolji patriotizam i ljubav prema domovini. Kolektivno ushićenje, naročito kod uspeha i pobeda, postaje kompenzacija za sva poniženja i šikaniranja koja se doživljavaju na radnom mestu i u svakodnevici, i u tom smislu takođe ima katarzično dejstvo, što je neofrojdijanska teza koja nije prevaziđena. Klubaška svest, regionalizam, rivalstvo, državni tim, navijanje, doveli su do takvog stanja svesti da je nemoguće zamisliti državu i društvo bez sporta. Velika većina mladih doživljava veći emocionalni lom i u većoj je egzistencijalnoj panici kada se njihov omiljeni klub nalazi pred bankrotom i gašenjem nego kada je pred gašenjem veća firma od koje živi lokalna zajednica ili širi region. Ovo može najbolje da se vidi u periodima krize, kada spašavanje klubova koji se smatraju nosiocima identiteta ima ogromnu podršku javnosti, tako da se često novac tih istih poreskih obveznika koji ostaju bez najosnovnijih uslova za život koristi za opstanak i oporavak kluba. Nije slučajno što veća ostrašćenost i okrenutost sportskom kolektivizmu i euforiji koincidiraju upravo sa periodom krize, tranzicije i drugih društvenih procesa, koji su po svojoj prirodi stresni i često nepodnošljivi. Zajedno sa nacionalnim timom, privrženost klubu i aktivno angažovanje imaju presudan politički značaj za očuvanje socijalnog mira, što političari i institucije kapitalističkog poretka jako dobro znaju. Gotovo da plaši pomisao na nestanak sporta, jer bi posledice po društvo i socijalni mir, a samim tim i poredak, bile katastrofične. Starorimska maksima “hleba i igara”, nažalost, ne gubi na svojoj aktuelnosti sve dok postoje izrabljivački odnosi unutar jednog društva, jer to je najpogodniji i, što je još važnije, najjeftiniji način imunizacije nižih slojeva i osiromašene radničke klase te izbegavanja klasnih animoziteta. Nekada je to bila religija kao opijum za narod, a danas je to sport kao sekularna religija. Zbog toga, kao što se dete odmalena krsti i veže za veru, koja je na ovim prostorima gotovo po pravilu u simbiozi sa etničkom pripadnošću, tako se odmalena zaodeva u klupske i nacionalne šalove i zastave, i to postaje neotuđivi deo njegovog identiteta koji nosi u sebi. To prepoznaje kao nešto benigno i vanpolitičko, što u svojoj suštini nikako nije, jer se afektivna vezanost i nekritički odnos prema stvarima i stvarnosti najbolje daju eksploatisati. Sve ovo nije izrečeno sa pozicije anacionalnog puritanizma koji se gadi prizemnih parola i ikonografije ili sa pozicije nekakvog samodovoljnog kosmopolitizma koji odozgo arbitrira. Kod mene lično više preovlađuje žal za poumljenim patriotizmom i za narodom svesnim svoje društvene realnosti, koju treba menjati kolektivnim naporom, a ne kolektivnom euforijom. Nacionalizam u smislu domoljublja ima svoju svrhu u momentima kada su ugroženi identitet ili kultura jednog naroda ili kada se na osnovama nacionalne svesti artikulišu kulturni ili ekonomski antiimperijalizam i druge vrste otpora. Međutim, ako se karakter društvenih pojava postavi u istorijsku ravan, dolazi se do spoznaje da sport, religija, nacionalizam, kako u određenim istorijskim trenucima mogu da služe emancipaciji, tako u nekim drugim služe konzerviranju postojećih odnosa i gramšijanskoj integraciji u kapitalistički vrednosni horizont. Ova vrsta kulturne hegemonije jača kada treba sprovesti ekonomsku liberalizaciju. Ovi narativi samo su simptom iskrivljene svesti i, kao što je pokazala naša nedavna prošlost, u pravilu služe da bi se iza njih sprovela prvobitna akumulacija i razvlašćivanje radnika kroz privatizaciju, drugim rečima klasična pljačka. Zbog svega toga ostaje nerazumljivo zašto kritička teorija i levica hronično izbegavaju da analiziraju profesionalni sport u njegovoj društvenoj suštini, tj. kao funkcionalni element unutar klasnog sistema eksploatacije, koji služi njegovom održavanju i učvršćenju. Obično se fokusiraju na karakter sporta kao akumulatora nacionalističkih i drugih strasti, što on i jeste, ali ne prepoznaju ulogu sporta u društvenoistorijskom totalitetu, u kojem on neretko igra ulogu kao institucija kapitalističkog poretka par ekselans. Ivan Ergić rođen je u Šibeniku 1981. godine. Kao nogometaš najviše se ostvario u Baselu, gdje je na poziciji veznog igrača u 202 nastupa postigao 31 gol. Prije Basela bio je kratko u Juventusu, u koji je došao iz Pertha, a karijeru je završio u Bursasporu. Bio je izabran u reprezentaciju Srbije i Crne Gore na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. Međutim, Ergić je u posljednoj deceniji poznat kao kolumnist koji je javnost upoznao s pravom slikom nogometa danas. Prenosimo ovdje njegov tekst objavljen 2013. u hrvatskom izdanju Le Monde diplomatique-a.

Animirani film "Savremena islamska politička misao" urađen je na bazi scenaria koji je napisao Ivan Ejub Kostič, izvršni direktor Balkanskog centra za Bliski istok. Animiran film rađen je u okviru projekta "Islam i modernost" koji je Balkanski centar za Bliski istok sproveo uz pomoć Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji. www.balkanskicentarzabliskiistok.com www.islamimodernost.com