Drago Pilsel: Stepinac Titu: ”Valja razgovarati i s čestitim ustašama!”

[Милан Ракић]

Prošle srijede, 3. listopada, navršilo se 20 godina od beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, ceremonije koju dobro pamtim i koju je 1998. predvodio sveti papa Ivan Pavao II. u okviru svog drugog pohoda Hrvatskoj, ali ne pred više od pola milijuna vjernika kako iznosi Tiskovni ured zagrebačke nadbiskupije ovih dana.

Nije mi jasno čemu takva pretjerivanja. Znamo koliki je prostor ispred svetišta u Mariji Bistrici, a savršeno dobro pamtimo misu na punom zagrebačkom hipodromu, kod prve posjete Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994., kada nas je tamo bilo gotovo 700.000 duša.

Elem, možda Bozanićevi PR-ovci pretjeruju jer im obilježavanje ove 20. godišnjice nije prošlo odviše zapaženo, osim u tzv. katoličkim medijima. Malo tko je zapamtio što je kardinal Bozanić kazao pred biskupima, svećenicima i bogoslovima koji su te srijede pohodili župni dvor i crkvu u Krašiću, gdje je Stepinac bio konfiniran po izlasku iz Lepoglave i gdje je 10. veljače 1960. preminuo, nikako mučenički kako izmišlja katolička kaptolska propaganda (zračenje, trovanje… kajgod!), već od posljedice raka krvi – policitemije vere, kako sam već dobrano pojasnio i argumentirao u nekoliko navrata.

Zapravo, ništa novo Bozanić nije rekao, a trebao je, osobito jer je kanonizacija, za koju se opet u Krašiću molilo, odgođena ad calendas graecas, što će reći da nije na vidiku, točnije, da je vrlo upitno da se za naših života i dogodi.

Bozanić je već mutio. I to sam in extenso pojasnio, jer je znao da papa Franjo ima namjeru formirati mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju, što je čuo iz prve ruke u Vatikanu, ali je gotovo godinu dana to sve tajio od domaće publike i bio je prisiljen progovoriti, na Trsatu (30.08.2015.), kada se njegova šutnja u samom Vatikanu i u hrvatskim medijima činila odviše ridikulozna i kompromitirajuća. Tako da ne čudi što muti i sada te što s njime muti cijela pokrajinska crkvena hijerarhija i kler, pa im ne preostaje nego papagajski ponavljati da je ”Stepinac najodličniji sin Hrvatske u novije vrijeme, svjetionik našem hrvatskom narodu te je simbol očuvanja katoličke vjere u hrvatsko” (župnik Hrvatske Dubice u Sisačkoj biskupiji Željko Jurković).

A što bi Bozanić mogao i morao napraviti da ne muti? Fino: kazati istinu o Stepincu: napustiti hagiografiju i prijeći na historiografiju.

Evo, ja mu danas želim kratko, ali značajno pripomoći.

Naime, papagajski se ponavlja i to da je Stepinac stradao samo zato što se suprotstavio komunistima. Hajde da malo osvijetlimo to poglavlje.

U više je navrata (u katoličkoj publicistici napose) elaboriran susret Tita i Stepinca. Najopširnije je to napravio prvi pouzdani hrvatski katolički biograf Alojzija Stepinca fra Aleksa Benigar (Zagreb, 28. 1. 1893. – Rim, 2. 11. 1988.) čija je knjiga ”Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal” najprije izašla u Rimu 1974. (u nakladi ZIRAL-a), a pod nazivom ”Stepinac” godine 1993. u Zagrebu (kao suizdanje Glasa Koncila i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda).

Ali Benigar ne donosi transkript susreta Tita i Stepinca (tek ga prepričava) jer pošteno kaže da pri pisanju Stepinčeve biografije nije mogao dobiti uvid u izvorne isprave koje se nalaze u Vatikanskom arhivu papina Državnoga tajništva (s obzirom na to da prema važećim propisima tada to nije bilo moguće), a nije ih našao niti u državnim arhivima Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske ni komunističke Jugoslavije (premda smatra da to za njegov rad i nije bio veliki propust; danas bismo drugačije sudili, a i moramo suditi drugačije nakon rada mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu).

Vratimo se onim napetim danima nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke i bijega Ante Pavelića i ustaških glavešina iz Zagreba. Vrlo brzo se opazilo da su nove vlasti uzele nadbiskupa Stepinca na nišan. Već nekoliko dana nakon njihova dolaska, 15. svibnja (sasvim slučajno se to poklopilo s predajom ustaških trupa kod Bleiburga), bio mu je zaplijenjen automobil. Iako su ga poslije vratili, don Giuseppe Masucci (tajnik opata Ramira Marconea, papinskog legata pred vlastima NDH) konstatira u svojim spisima da je to bila najava represije prema nadbiskupu.

Nedugo prije sloma mons. Svetozar Rittig, koji je za rata konspirativno surađivao s partizanima, poručio je Stepincu da će partizanska komanda doći najprije k njemu i da dočeka jugoslavensku vojsku naredbom zvonjave svih zagrebačkih crkvenih zvona. Rittig je pojasnio nadbiskupu da imenovani partizanski komandant Zagreba Većeslav Holjevac želi baš kod Stepinca preuzeti vlast nad Zagrebom.

Rano poslijepodne toga 8. svibnja 1945. partizani su počeli ulaziti u Zagreb. Emisari su stigli na Kaptol u 13.30 sati. Ali vrlo brzo će početi uhićivanja ne samo svećenika nego i biskupa.

Dana 17. svibnja don Masucci, tajnik papina izaslanika, u svom dnevniku piše: ”U 12.30 sati su jedan potpukovnik i dvije osobe u građanskim odijelima došli uhapsiti nadbiskupa Stepinca”. Najprije je odveden u jednu kuću u Mlinarskoj ulici gdje mu je priopćeno da je lišen slobode. Stepinac je prosvjedovao i zatražio da se o tomu obavijesti generalni vikar biskup dr. Franjo Salis-Seewis, koji je odmah preuzeo upravu nadbiskupije i naredio da se na svim misama moli za nadbiskupa.

U toj ga je kući posjetio mons. Rittig, dotadašnji župnik sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, ali je Stepinac bio odrešit prema Rittigu. Nije ga podnosio. Neki Ranogajac je zatim optužio Stepinca da je ”surađivao s okupatorima”, na što mu je Stepinac odvratio: ”A što je to okupator?” ”Nijemci i ustaše”, reče ovaj, pa je Stepinac odgovorio: ”Što se tiče Nijemaca, stvar je jasna. A što se tiče ustaša, mogu reći samo to da nitko ne može okupirati svoju vlastitu zemlju na kojoj je”.

Više je ljudi ispitivalo Stepinca, ali on se sve više zatvarao u sebe.

Približavalo se Tijelovo, pa je naredio da se održi uobičajena procesija.

Jednoga dana, dok je Stepinac još bio u Mlinarskoj, kaže Rittig, koji je u međuvremenu postao ministar za vjerska pitanja, da Tito, predsjednik savezne Vlade, dolazi u Zagreb i da se želi susresti s klerom. Tito se sastao sa Salisom-Seewisom i grupom kanonika u prisustvu predsjednika hrvatske Vlade dr. Vladimira Bakarića i mons. Svetozara Rittiga 2. lipnja 1945. na građanskom terenu.

Salis je u ime Crkve zatražio oslobađanje Stepinca pozivajući se na načelo deklaracije o slobodi vjeroispovijesti i savjesti jugoslavenskih partizana te o slobodi kršćanskog odgoja na području školstva, ali i zagovarajući suradnju novih i crkvenih vlasti.

Na to je Tito pozitivno odgovorio izjašnjavajući se kao Hrvat i kao katolik (vidi dokument 359. Josip Broz ”Tito katoličkom kleru u Zagrebu” u Jure Krišto, ”Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska – Dokumenti, 1941-1945”, knjiga druga, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 372 i 373) te obećao da će jugoslavenska vlada raditi u duhu spomenutih načela.

Međutim, Tito je rekao da, ”kao Hrvat i kao katolik”, baš tako, ”nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva” tijekom rata.

Dodao je da ne osuđuje ”svećenstvo (kao takvo) uopće”, nego one koji su se ”odbili” od ”velikog Strossmayera, sljedbenika jugoslavenske ideje”.

Kazao je Tito da je jasno da se stvari ne mogu ”riješiti dekretima” i da je pitanje religije ”duboko ukorijenjeno u našem (hrvatskom) narodu”. Zatim je predložio da predstavnici klera uz pomoć Rittiga učine jedan elaborat kako riješiti odnose Crkve i države, ali je dodao ono što će se kasnije pokazati kao kamen spoticanja, što pak crkveni hrvatski historičari tumače kao glavni argument za obračun sa Stepincem.

Tito je kazao: ”Ja bih sa moje strane rekao da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji (…) da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje povezano s narodom nego sada”.

Kritizirao je Tito Vatikan koji je ”uvijek više naginjao Italiji nego našem narodu”, pa je zatražio ”više samostalnosti za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj”. Kazao je da je to ”osnovno pitanje” i da je sve drugo ”sekundarno” te je to stavio u kontekst stvaranja ”velike zajednice Južnih Slavena”. Dakle, kaptolska je laž da je Tito tražio prekid odnosa domaće Crkve sa Svetom Stolicom.

Zatim se razgovor malo zaoštrio jer su klerici oponirali Titu pojašnjavajući što Sveta Stolica znači Hrvatima, da je poštivala crkvenu vlast Stepinca i hrvatskih biskupa na okupiranim (predanim) teritorijima od strane Mađara (Međimurje) i Talijana (Dalmacija), pa su se napokon zauzeli za slobodu Stepinca argumentirajući to njegovom veličinom u suprotstavljanju ustašama i u spašavanju ”hrvatskih pravoslavaca, Židova i Cigana”.

Tito je onda prigovorio zbog tolikih svećenika koji su bili ustaše i ustaški službenici te zbog onih koji su s ustašama pobjegli iz zemlje.

Tito se obavezao ispitati slučajeve svećenika koji su nevini u logorima.

Došlo je i do prepirke između Rittiga i kanonika, jer je Rittig optužio svećenike da su pogriješili i da moraju ”učiniti pokoru”, a klerici su uzvraćali da su to bili neki, ali ne i svi. Tito je zaključio sastanak kazavši da je to točno i da ne treba generalizirati.

Tito popušta ili čini manevar povjerenja. Sljedećeg dana, tj. 3. lipnja, u 10.15 sati Stepinac je bio vraćen u nadbiskupski dvor na Kaptolu. Posjetio je bogosloviju, dobro raspoložen, ali je rekao, u kratkom obraćanju da će ”biti borbe”, najviše ”za odgoj mladeži”.

Istoga dana u podne Tito je uz Bakarića primio opata Ramira Marconea i njegova tajnika Masuccija. Papin legat je upozorio Tita da njegova politika, komunistička, nije ispravna i žalio se na partizanski tisak koji je uvjeravao čitatelje da je Vatikan žarko želio Hitlerovu pobjedu. Opat je upozorio i na ateizaciju društva.

Tito je obećao da će za 40 dana biti uspostavljeni mir i da će vladati ”najveća sloboda savjesti” (npr., hrvatske su vlasti 6. lipnja opatu vratile telefon, ali mu nikada nisu vratile i njegov konfiscirani automobil).

Sljedećeg dana, 4. lipnja, Tito se sastao sa nadbiskupom Stepincem u današnjem Lovačkom muzeju u Ulici V. Nazora 63 u Zagrebu.

Na sastanku je bio i Bakarić. Svrha sastanka, izrečena odmah na početku, bila je da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti.

Dok sam još pisao za tjednik Nacional, donijeli smo (lani, zahvaljujući istraživanjima Gordana Akrapa u HDA) faksimil zapisnika toga povijesnoga susreta, dokument br. 5997 Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu koji je ovjeren pečatom i potpisom crkvene vlasti u Zagrebu dana 1. 10. 1946. (za potrebe suda) potvrđujući da se prijepis slaže s izvornikom.

Budući da je bio informiran o onome što se dogodilo dva dana prije na susretu Tita i zagrebačkog klera, Stepinac je priznao da je uređenje države složen zahvat, ali da ”mudri državnici poštuju vjerski osjećaj državljana i slobodu savjesti”.

Pojasnio je da je Kraljevina Jugoslavija pravno uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, što je imalo teške posljedice. Za uređenje toga položaja nadležna je Sveta Stolica, dodao je nadbiskup.

”Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može, čak ni uz cijenu vlastitog života, mimoići svoju vrhovnu vlast, Svetu Stolicu, jer inače prestaje biti katolik.”

Stepinac je, drugim riječima, bacio rukavicu Titu u lice, pa je predložio konkordat ili neki drugi način, neki modus vivendi kakav je nađen ”u bivšoj Čehoslovačkoj”. Založio se i za uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Katoličke Crkve, jer je to za opće dobro i za međunarodni prestiž nove države vrlo važna stvar.

Tito je izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i da ga je načelno spreman urediti, no izrazio je bojazan s obzirom na ”premalu sklonost Svete Stolice prema slavenskim narodima, posebno prema Jugoslaviji”.

Nadbiskup mu je odgovorio da je ta bojazan bez temelja i argumentirao je to slično kao Salis-Seewis. Podsjetio je Tita da kardinal Maglione, državni tajnik Svete Stolice, nije popustio Mađarima i održao zadanu riječ Stepincu da se ne mijenja status quo dok se rat ne završi. Slično je bilo i u Dalmaciji.

Sveta Stolica, rekao je Stepinac Titu, ”ni za čas nije pomislila da bi dalmatinske biskupije pripojila Italiji i time ih odrezala od hrvatskih biskupa”. Tito je izrazio želju da Vatikan podupre jugoslavensku vlast u pitanju Istre, jer je ona ”slavenska pokrajina”. Stepinac je uzvratio da je Istra ”još danas Hrvatska zahvaljujući katoličkom svećenstvu koji je uz silne muke održalo materinski jezik”.

Kako bi argumentirao posebnu skrb Svete Stolice prema Slavenima, nadbiskup je pojasnio važnost dozvole da se rabi staroslavenski jezik u bogoslužju, povlasticu koju nisu dobili ni najveći narodi na svijetu kao što su Nijemci, Francuzi ili Englezi.

Ako je tada već bilo napetosti između Tita i Stepinca, čini se da je Stepinac učinio potez koji se Titu uopće nije dopao jer je stao zagovarati dijalog s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke i sa ”čestitim pristašama ustaškog pokreta”, te je dodao: ”Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušali porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.”

Među povjesničarima i teolozima koji nisu opterećeni hagiografskim pristupom Stepincu možda bi se trebalo raspraviti koliko se Stepinac tim nastupom definitivno ukopao i pokazao kao dobronamjeran, ali nedovoljno mudar i za politiku potpuno netalentiran čovjek.

Konačno je nadbiskup stavio Titu na srce da se štedi život gdje god je moguće. Tito je odgovorio da je to i njemu važno, ali da se ”pravdi mora udovoljiti za (poradi) najteže povrede čovječnosti”.

Na samome kraju Stepinac je kazao da je mišljenja kako se svi problemi mogu riješiti uz obostranu dobru volju ”jer se Katolička Crkva drži Kristova načela prema kojem treba dati caru carevo, a Bogu što je Božje”.

Ta Stepinčeva izjava, smatra Benigar, kao i sam razgovor dokazuju da kasniji sukob koji je nastao između Crkve i države nije nadbiskup niti htio niti ga je izazvao (Pastirsko pismo od 22. rujna 1945. je bila reakcija Biskupske konferencije Jugoslavije na neodrživo stanje komunističkog nasilja smatra Benigar).

Riječi koje stoje u zapisniku susreta Tita i Stepinca sadržavaju program koji je, tvrdi Crkva, režim mogao prihvatiti budući da se predstavljao kao narodni i demokratski te kao pobornik narodnosne ravnopravnosti i slobode.

Dokument svjedoči i o nadbiskupovom dijaloškom duhu (mada nije dokaz njegove nevinosti iz perspektive, počnimo od Srpske Pravoslavne Crkve jer se ona sada računa u Vatikanu, koja u pismima papi Franji, koje sam dao na uvid šire javnosti, osporava Stepinčevu najavljenu kanonizacija već svima poznatim argumentima ”Stepinčeva ćutanja o genocidu nad Srbima”).

Recimo na samome kraju i to da je novi režim, usprkos obećanju što ga je Tito dao predstavnicima klera i samom Alojziju Stepincu da se u stvarima vjere i Crkve neće ništa određivati nego sporazumno raditi, te da je spreman odgovoriti na pitanja koja ”tište hrvatski kler” (Stepinac je napisao mnoge predstavke počevši od one Vladimiru Bakariću, br. 64/BK, od 21.7.1945,), jer se Stepinac pozivao na Titove riječi, ”dane u jednom svečanom času, te su imale biti temelj dobrim odnosima između državnih i crkvenih vlasti”, zastupao i provodio protuvjerski, pa i u mnogočemu zločinački smjer.

Za mnoge je 1945. došla sloboda, ali za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj je počela strahovlada. Problem je u tome što ni nadbiskup Bozanić niti bilo koji drugi (nad)biskup nije sposoban razlučiti, pojasniti i prihvatiti odgovornost Katoličke Crkve za grozne zločine ustaša, barem onako kako je Argentinska biskupska konferencija 2000. godine prihvatila odgovornost i pokajala se zbog zločine generala tijekom posljednje vojne diktature (1976. – 1983.), poduprte (podsjetimo) episkopatom (ili njegovim većim djelom) ili kako se papa Franjo i mnogi (nad)biskupi kaju zbog užasa pedofila u redovima klera. Takvih usporedbi ima više.

Problem je, dakako, u tome što mnogi u Crkvi danas potpuno krivo misle da je ta Titova strahovlada (koju se naravno osuđuje kao što je to, npr. činio pokojni Slavko Goldstein), sudeći prema njenim učincima, bila groznija od strahovlade nacista, fašista i ustaša. Ne, nije!

Stepinac je, sasvim sigurno i kao posljedica bijesa koji je zavladao među komunistima nakon objave i čitanja Pastriskoga pisma, postao meta hajke u štampi. Atmosfera se zahuktala.

Uhićen je ponovo u srijedu, 18. rujna 1946. kada su milicionari nahrupili u kapelicu nadbiskupskoga dvora dok se nadbiskup pripremao služiti misu. Nosili su uhidbeni nalog javnog tužioca Jakova Blaževića od 17. rujna 1946. Stepinac je odgovorio: ”Idem s vama. Ako ste žedni moje krvi, eto me!”

Glavna je rasprava počela 30. rujna 1946. Četvrti dan rasprave, 3. listopada, dopušteno je Stepincu da govori: ”…Savjest mi je čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti…”.

Dana 11. listopada 1946. Stepinac je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. To Crkva Titu i jugoslavenskim komunistima ne može i, što je važnije i preciznije, ne želi zaboraviti.

Gospodin Josip Bozanić bi trebao, čini mi se da je odavno kucnuo taj čas, smoći snage i unutarnje slobode duha da o važnim obljetnicama Stepinca (120 godina rođenja i 20 godina beatifikacije) kaže ili počne kazivati da shvaća kako je poziv Ivana Pavla II. na čišćenje memorije i na kajanje (Tertio millennio adveniente, upućen, hej! 10. studenog 1994., a kamoli da se najiskrenije bavimo homilijom Ivana Pavla II. na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. koju Bozanić, Glas Koncila et al. sustavno prešućuju!) prioritetan zadatak.

Može li sve što je Stepinac pretrpio od komunista njega ekskulpirati od drugih očitih ogromnih propusta? (Naime, hoće li se stići priznati da Stepinac nije samo ”ćutao” već i na svoj način govorio kao kada je koncem 1943., naravno prekasno, osudio rasizam?) Može li izaći neokaljan nakon suda povijesti? Ili će prevagnuti zaključak da je morao manje moliti Svevišnjega, pak više glasno tražiti pravdu za progonjene (Židove, Srbe, Rome i druge), a ne 1945. pred Titom i Bakarićem tražiti suradnju i izgradnju nove države s ”čestitim ustašama”?!

Pada mi na pamet mogućnost da kardinal Franjo Kuharić onda predloži Franji Tuđmanu koaliciju s Milom Martićem ili da Alija Izetbegović, nakon nagovora kardinala Vinka Puljića, pohrli u bratski zagrljaj Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću… Imali biste pravo da me nazovete političkom budalom kada bih ikoga nekako tako, ”u duhu Stepinca”, nagovarao, iako bih vam kazao da je to – dogovor i suradnja bivših neprijatelja – cilj kršćanskog humanizma među inima.

Da, točno, ali brate, Alojzije je bio do grla umočen u ustaška sranja pak ga je strašno mučilo što Hrvati psuju i što žene, oh da, to ga je osobito nerviralo dok je mudrovao u Krašiću, tamo gdje se Bozanić ”nadahnjuje”, oblače hlače i zarađuju, pa će takve prokleti nazivajući ih (1955.) ”nakazama” i ”odvratnima i Bogu i poštenim ljudima”.

Mislim, da zaključim ovaj gotovo pa roman, kako nešto u Stepinčevom (i Bozanićevom) poimanju ”čestitosti” i ”poštenja” temeljito ne valja.