[INTERVJU] Dejv „Bio“ Barenek: Top Gan – Između istine i Holivuda

[Милан Ракић]

Dejv „Bio“ Baranek nekadašnji je instruktor u školi Topgan. Učestvovao je i u snimanju istoimenog holivudskog hita koji će ove i iduće godine ponovo biti u centru pažnje.

Prvi slijeva nije Anthony Edwards, koji je glumio RIO-a pod imenom „Goose“, nego naš sugovornik sa suprugom Laurom i Tomom Cruiseom, na zabavi u povodu okončanja snimanja filma. Tadašnja sličnost Baraneka i Edwardsa je gotovo čudesna! / Foto: Dave Baranek

Povodom otpočinjanja snimanja nastavka ovog legendarnog filma, naš saradnik Antonio Prlenda ponavlja deo intervjua objavljenog pre nešto više od pet godina u časopisu „Aeronautika“, uz još dva nova pitanja za Tango Six vezana za drugi deo koji će biti nazvan „Top Gun: Maverick“. 

Valjda ne postoji zaljubljenik letenja koji se gledajući film „Top Gun“ nije zapitao tko su neprijateljski piloti u supercool crnim lovcima, tamnih kombinezona i kaciga sa crvenom petokrakom, koja nas je neodoljivo podjećala i na rondelu tadašnjeg Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva (JRV i PVO). Odjavna špica otkrivala je tek imena, nadimke i prezimena nastavnika mornaričke škole za pilote lovce (Navy Fighter Weapon School), koji su na snimanju filma letjeli fiktivnim „Migovima“. Ovo je intervju sa čovjekom čije je ime na odjavnoj špici prvo među njima.

„Bio“

Dave Baranek, pozivnog znaka „Bio“, bivši je „navigator“ američkog palubnog lovca-presretača F-14 Tomcat. Preciznije, bio je operater presretačkog radara (radar intercept officer – RIO). Na vrhuncu svoje karijere letio je kao nastavnik u školi Topgun, na stražnjem sjedalu lovca F-5F Tiger II, u vrijeme kada je 1985. godine Paramount Pictures snimao film „Top Gun“. O tome je u Americi napisao i knjigu „Topgun Days“.

Baranek je letio u tri skvadrona (eskadrile) F-14 iz sastava Pacifičke flote Ratne mornarice SAD-a: VF-24, VF-2  i VF-211. U periodu od 1981. do 1998. godine sudjelovao je u pet produženih krstarenja na nosačima aviona USS Constellation, USS Ranger i USS Nimitz. Ostvario je 600 slijetanja na nosače aviona i više od 3.000 sati naleta u lovcima F-14 i F-5. Jednom je s pilotom iz njihova Tomcata čak morao i iskočiti u Indijski ocean, dok ih nije izvukao spasilački helikopter.

Dave Baranek danas / Foto: David F. Brown

Nenadmašne scene letenja

• Koje detalje o američkom mornaričkom zrakoplovstvu i obuci u Topgunu je ovaj film uspio najvjernije predstaviti, a koji su to koji nisu baš realno prikazani?

Često me ljudi pitaju: „Koliko je film zbilja realan?“. Obično im prvo kažem – pazite, ovo nije dokumentarac! Smatram da je najrealnije prikazan natjecateljski duh svakog pilota lovca, vještina i briga nastavnika, kao i sveprisutne opasnosti pri letenju moćnim zrakoplovima. S druge strane, popis stvari koje nisu realne poprilično je dug. Većina vaših čitatelja zapazilo ih je sigurno desetak, a da se nisu ni trudili tražiti ih, no pomenuo bih neke za koje ljudi obično ne znaju.

Kao prvo, letenje u F-14 je glatko. Posada se ne trese stalno, kako je prikazano u filmu. F-14 je obično vrlo stabilan, a tresao bi se jedino u manevrima kojima bi se približio „bubotanju“ (granici prevlačenja – op.nov.).  Kao drugo, mi se nismo toliko znojili. U filmu, glumci se na brodovima i u avionima prosto kupaju u znoju, da se sve s njih cijedi! U stvari, F-14 je imao izvrstan klima-uređaj. Jednom kad se naviknete na ovaj avion i zadaće koje njime obavljate, možete mirno letjeti i ostati hladni. Prirodno, tjelesni napor pri borbama u zraku ponekad bi ipak preznojio posadu.

U pogledu prikazane taktike uporabe zrakoplova, film ističe važnost koncepta „nikad ne napuštaj svog pratitelja“, no to ne znači da smo pri zračnim borbama letjeli u formaciji onako kako je prikazano na filmu. Ostale nedostatke neću spominjati, jer bi moglo zvučati kao da sam ocrnio film, a to mi nije namjera. Scenaristi, redatelj, snimatelji, glumci i svi ostali izvrsno su obavili posao, imajući u vidu izazove koji postoje pri snimanju suvremenih zrakoplova.

Trojica nastavnika Topguna daju legionarski pozdrav nakon snimanja scena letenja. / Foto: Dave Baranek

• Do danas nenadmašene scene letenja snimane su iz posebno prilagođenog mlažnjaka Learjet 25, nakrcanog kamerama, ali i s planine iznad poligona. Što je predstavljalo najveći izazov za vas posade izmišljenih lovaca „MiG-28“ pri snimanju tih scena?

Najveći izazov bilo je na velikom ekranu predstaviti dinamični boj lovaca dok izvode manevre pri brzinama od 300 do 400 čvorova. Morali smo letjeti mnogo bliže jedan drugom nego što bi obično letjeli pri uvježbavanju zračne borbe. No, snimanja bismo pozorno isplanirali. Rezultat stoga nije baš uvijek bio do kraja realističan, ali je dobro izgledalo na ekranu. A to nam je i bio cilj.

• Pošto ste bili ukjučeni i u montažu letačkog žargona i dijaloga u kokpitu, koje su bile glavne prepreke što vjernijem prikazivanju letačke komunikacije u filmu? Koliko ste zadovoljni konačnim rezultatom?

S Miramara su me poslali u Hollywood na dva dana s jednim pilotom (ja sam bio RIO), da pomognemo Paramountu montirati letačke sekvence po logičnom redu te da bismo napisali dijalog koji ide uz njih. Bilo je zabavno gledati dijelove filma i raditi s montažerom, kao i pripremiti realističnu komunikaciju posada putem radija i intercomma. Teži dio posla je ležao u činjenici da avijatičari nastoje pričati čim manje, te da koristimo termine nerazumljive običnoj publici. No redatelj nas je stalno podsjećao „Ovo je Hollywood!“. Stoga smo govorili više nego li je uobičajeno. Onda je scenarist rekao da bi zamijenio naše izraze terminima koje će gledatelji moći razumjeti, pa smo dobili to što smo dobili. Ponavljam, uspjeli su napraviti uzbudljiv film. Ali vas molim, ne sudite o mojim taktičkim sposobnostima na temelju njega.

• Kako su film i njegov globalni uspjeh utjecali na vaš privatni život te jesu li na neki način utjecali i na samu mornaričku školu za pilote lovce, tada smještenu u Mornaričkoj zračnoj bazi NAS Miramar?

Ne mislim da je film mnogo utjecao na samu Školu. Škola ima mnogo važniju zadaću te se vodi po čvrstim načelima. A što se mog privatnog života tiče, to što sam imao veze sa snimanjem filma može biti dobra tema za početak neke konverzacije s nekim, a jedan je i od razloga zbog kojih sam odlučio napisati knjigu. No upamtite, neki ljudi smatraju da je taj film šala ili čak i uvreda, tako da ne vole svi pričati o njemu.

• Po čemu ste upamtili preminulog Tonyja Scotta, redatelja filma „Top Gun“?

Tony je na mene ostavio snažan dojam. Bio je redatelj iz Hollywooda, pa iako u vrijeme otpočinjanja snimanja filma „Top Gun“ još nije bio previše poznat, znali smo da je on odgovoran za taj veliki projekt. Bio je pun energije, ali baš – pun! Sve je radio s intenzitetom, brzo se kretao i govorio brzo. Bio je vrlo nadaren. Bio je i velik lider. Znao je kako raditi s ljudima, motivirati ih ili pritisnuti da urade najbolje što mogu, da bi dobio ono što želi. Ražalostilo me kad sam čuo za njegovu smrt.

• Što očekujete od nastavka filma, koji se upravo počeo snimati?

Nadam se da su sastavili odličnu ekipu scenarista i snimatelja te da slušaju savjete stručnjaka iz Mornarice koji rade s njima. Naravno, više nema moga ljubljenog Tomcata. Ali mi smo svoje odslužili na prvoj liniji i sad je na novim naraštajima da ponesu stvari. Nadam se da prave dobar film, koji prikazuje uzbuđenja mornaričke avijacije novim generacijama fanova.

• Jeste li na bilo koji način uključeni u snimanje nastavka „Top Gun: Maverick“?

Nisam. Kad su snimali „Top Gun“ konzultirali su se s aktivnim instruktorima i savjetnicima. Očekujem da isto rade i ovaj put.

Lovci F-5 iz škole Topgun, radi filma prefarbani u opasnu crnu boju, u ulozi izmišljenih komunističkih lovaca „MiG-28“. / Foto: Dave Baranek

• Da li se „Topgun“ piše kao jedna riječ ili dvije?

Mornarica ga općenito koristi kao jednu riječ kad se misli na eskadrilu. No pojedinci u Mornarici ga također koriste i sa dvije riječi kad misle na eskadrilu. To nije toliko važno. Službeni naziv eskadrile je – Navy Fighter Weapons School (NFWS), a sada je to odjel u mornaričkom središtu za zračno ratovanje (Naval Strike and Air Warfare Center – NSAWC). Paramount Pictures se odlučio na dvije riječi kada je dao naslov filmu „Top Gun“. Neki kažu da je to učinjeno kako bi se osigurali da Mornarica ni na koji nači ne traži prava na naziv, no to je samo špekulacija. Što se mene tiče, ja stalno koristim „Topgun“ kao jednu riječ kad govorim o eskadrili (i školi), a dvije riječi kad govorim o filmu.

Hladni rat

• Kako izgleda uobičajen radni dan jednog Topgun nastavnika, a kako učenika?

Za učenike raspored bi obično počinjao u 07:00 ujutru, ali ponekad i već u 06:00. Prvoga dana su bila samo predavanja u učionicama. No poslije toga često bismo imali jedan ili dva nastavna sata u učionici ujutru, nakon čega bi uslijedio jedan, dva ili tri leta. Kad sam bio učenik 1982. godine, tečaj je trajao pet tjedana i pred kraj tečaja više niti ne bismo imali nastavu u učionicama, nego samo letove. Naravno, pripreme za let su bile vrlo iscrpne, a analize nakon leta još i više od toga, jer su sadržavale mnoge lekcije o tome što smo uradili ispravno ili pogrešno. Ako bismo imali poslijepodnevni let, naša posljednja analiza leta bi završila oko 18 sati.

Kao nastavnik sam služio od 1984. do 1987. godine. Dani obično počinju u isto vrijeme kad i za učenike, ali bi radni dan mogao trajati nešto dulje, ukoliko biste pripremali predavanje nove lekcije. Nastavnici koji bi pripremali svoje predavanje često bi radili do 21 sat, pa čak i nakon toga, a radili bi i vikendima! No ne žalim se – bilo je to zadubljivanje u svijet lovačke avijacije, kojeg smo svi obožavali. Kad bi nastavnik od ostalih kolega nastavnika konačno dobio „prolaz“ da je spreman za svoje predavanje, dan bi završavao oko 17 ili 18 sati. Što se letenja tiče, za 31 mjesec koliko sam ukupno bio nastavnik prosječno sam obavio četiri leta tjedno. Najviše sam upamtio dane u kojima smo imali po tri leta, ali bilo je i dana u kojima nebih bio raspoređen za letenje ili meteo uvjeti nebi bili dobri za to.

Što se današnjeg Topgun tečaja tiče, na temelju mojih neformalnih razgovora s kolegama koji su bili nastavnici u novije vrijeme, znam da je tečaj postao intenzivniji za nastavnike i za učenike. Obuka obuhvaća ne samo zadaće zrak-zrak, već i zrak-zemlja (napade ciljeva na tlu – op.nov.), a i borbeno okružje je mnogo složenije nego je bilo 80-tih godina. Stoga je tečaj produljen na devet tjedana. Dani su također dulji, jer je noćno letenje postalo uobičajen dio obuke. Kad sam ja bio učenik, letjeli smo samo zrak-zrak i to samo danju! S druge strane, predanost poslu i entuzijazam se nisu promijenili, jer je služba u Topgunu i dalje pitanje prestiža.

• Nešto prije nego što ćete u Topgun doći kao učenik, par lovaca F-14 iz sastava eskadrile VF-41 oborili su dva libijska jurišnika Su-22. Koliko detaljno ste na tečaju Topgun analizirali tu zračnu borbu tada, ili možda kasnije kad ste bili nastavnik?

Zračni dueli s Libijcima, taj 1981. godine i drugi 1989. godine, su pilotima-lovcima diljem svijeta poslužili da provjere što su načela koja vrijede u stvarnosti. Dokazali su da je svijet hirovito mjesto, čak i ako niste uključeni u proglašeni rat. Iskoristili smo elemente tih incidenata da bismo lakše definirali nastavne ciljeve za nekoliko tipova vježbovnih letova i lekcija.

F-14A Tomcat iz sastava Baranekove eskadrile VF-24 u niskom holdingu nad nosačem USS Ranger (CV-61), 1983. godine. / Foto: Dave Baranek

• Što su lekcije koje su se mogle naučiti iz dvoboja s libijskim Su-22?

Jedna od lekcija bi bila važnost pravovremene provjere kontrolne liste postupaka u borbi i ispravnog postavljanja prekidača naoružanja u kokpitu, prije nego se susretnete s potencijalnim neprijateljem. Lovački avioni američke Atlantske flote relativno često su bez incidenata presretali libijske lovce, te je bilo lako uspokojiti se i postati neoprezan. Druga važna lekcija bi se odnosila na vrijednost učinkovite međusobne potpore lovačkog para i upravljanja energijom u manevrima – lovci F-14 brzo su izmanevrirali za 180 stupnjeva, te se postavili u poziciju za lansiranje raketa AIM-9.

• A koje su se lekcije mogle naučiti iz drugog incidenta, u kojom je 1989. godine par F-14 eskadrile VF-31 oborio dva libijska lovca MiG-23?            

Iako se radilo o drukčijoj situaciji, većina lekcija su iste.

• Postoje li razlike u predavanju lekcije o prijetnjama za avijatičare i eskadrile Pacifičke flote i za one koji lete u sastavu Atlantske flote?

Kad sam bio nastavnik u Topgunu, svi učenici jednog naraštaja slušali su iste lekcije o prijetnjama. Jedina razlika se odnosila na lekcije koje se tiču specifične borbene platforme. Znači, lekcije o presretanju lovcem F-4 predavane su samo posadama F-4, lekcije o upotrebi raketa AIM-54 predavane su samo posadama F-14 itd. Lekcije o specifičnim prijetnjama davane su svakoj palubnoj zrakoplovnoj pukovniji (carrier air wing) na posebnim vježbama prije borbenog krstarenja.

• Jeste li ikad raspravljali o bivšem Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu dok ste bili učenik ili nastavnik u Topgunu? Jesu li možda tadašnje JRV i PVO analizirali samo piloti američke Atlantske flote?

Program obuke eskadrila F-14 fokusirao se na zračne snage onih zemalja blizu kojih bismo bili razmješteni. Za mene je to uvijek bilo područje sjevernog Arapskog mora i Perzijskog zaljeva. Kao nastavnik u Topgunu razmatrali smo taktike zemalja diljem svijeta te predstavljali scenarije različitih izazova učenicima. Zapravo se ne mogu sjetiti jesmo li ili nismo razmatrali Jugoslaviju. Bilo je to prije dva desetljeća.

• U svojoj knjizi opisujete susret s poznatim sovjetskim pilotom Viktorom Belenkom, koji je lovcem MiG-25 prebjegao u Japan 1976. godine. Koliko često nastavnik Topguna dobije sličnu mogućnost i o čemu bi najčešće razgovarali? 

Kad sam bio nastavnik, susretali bismo gosp. Belenka nekoliko puta godišnje, no to je bilo davno. Bilo je fascinantno družiti se s njim, pošto se radilo o nekom tko je bio na protivničkoj strani. U učionici nam je predstavio očaravajući pogled na sovjetsku obuku, naoružanje, taktiku i slično. Izvan učionice, bio je kao i svi mi. Znali bismo razgovarati o uzbudljivim letovima, o tome koliko volimo nove avione, žalili se o pravilima koja moramo poštivati i sličnim stvarima.

• Tko odlučuje o kamuflažnim shemama bojenja neprijateljskih aviona u Topgunu? Osmisli li se to u samoj eskadrili ili netko to odluči u Ministarstvu obrane u Washingtonu?

Kad sam ja služio tamo, o tome je odlučivao jedan ili možda dva mornarička poručnika (Lt), a možda i jedan kapetan korvete (Lt Cdr).

Grb na Baranekovoj kacigi govori sam za sebe. / Foto: Dave Barenek

Današnje prijetnje

• Koje su još glavne razlike između sadašnjeg tečaja Topgun u Mornaričkoj zračnoj bazi NAS Fallon u Nevadi i prijašnje škole koja je bazirala na NAS Miramaru u Californiji?

Osim što je, kako sam već kazao, tečaj sada dulji i što se uvježbavaju i zadaće zrak-zemlja, glavna je razlika što nastavnici lete i na strani „plavog“ (Blue Air). Topgun nastavnik leti sa studentom na svim grupnim letovima.

• Jesu li zrakoplovne prijetnje na moru danas manje za američke udarne skupine nosača aviona (carrier strike group) u odnosu na vrijeme Hladnoga rata?

To je složeno pitanje. Jednostavan odgovor bi bio da su zrakoplovne prijetnje na moru definitivno evoluirale. U svojoj knjizi pominjem da je moja prva lekcija koju sam predavao kao nastavnik u Topgunu bila upravo ta – Maritime Air Threat. Tako sam vrlo intimno postao familijaran s bombarderima Badger, Bear, Backfire, njihovim raketama AS-4, AS-6 i drugim. No to je bilo vrijeme Hladnoga rata i sovjetske ere 80-tih godina prošloga stoljeća. Svijet se izmijenio kako politički, tako i tehnološki. Na stotine bombardera Badger je povučeno iz upotrebe, zajedno sa svojim moćnim raketama AS-6. No, rekao bih da se broj potencijalnih prijetnji u stvari povećao. Zahvaljujući napretku u elektronici, manje letjelice i rakete sada mogu nanijeti ozbilju štetu. Srećom, američki nosači aviona i njihovo naoružanje također su evoluirali. Sjećam se, u magazinu Flight Journal objavljen je vrlo zanimljiv članak dr. Carla Koppa pod naslovom „Perfect Fighter“. On u članku razmatra prednosti najnovije tehnologije i mogućnosti prikrivenosti (stealth), kao i troškove. Smatram da njegovi stavovi vrijede za mnoge aspekte zračnog ratovanja i poslije pete generacije zrakoplova.

• Što je predstavljalo najveći izazov na moru u vrijeme Hladnoga rata, a što je to danas?  

Oh, to je lako pitanje! Tada je bilo najteže dobiti frišku salatu i svježe mlijeko, a danas stalan pristup internetu. Dobro, šalim se! Rekao bih da su mnogi izazovi iz Hladnoga rata i danas prisutni. I danas od potencijalnih neprijatelja i njihovih borbenih platformi nastojite „sakriti“ brod koji je dulji od 300 metara i nosi više od 70 zrakoplova. Drugi su problemi geopolitičke prirode: treba znati donijeti odluku o tome koje zahtjeve treba podržati s onim brojem udarnih skupina nosača aviona koje vam stoje na raspolaganju. Kao što rekoh, prijetnje se jesu nešto promijenile, kao i udarne skupine nosača aviona, ali mnogi od ključnih elemenata jesu i dalje isti.

• Koja je glavna razlika između nekadašnjeg lovca Tomcat i današnjeg Super Horneta, kad je u pitanju obrana nosača aviona i njegove borbene skupine?

Baš vam i ne mogu dati dobar odgovor, jer nikad nisam letio Super Hornetom. Umirovljen sam 1999. godine, tako da vam o tome nebih mogao reći puno više od onoga što vaši čitatelji već znaju na temelju podataka s interneta, knjiga i novinskih članaka.

• Kojih je to pet glavnih karakteristika dobrog pilota i njegovog „navigatora“ (RIO/WSO)?

Kad sam počinjao pisati knjigu, razmišljao sam da u njoj iznesem svoja razmišljanja o pitanjima poput tog. Odlučio sam, međutim, ispričati priču i prepustiti čitateljima da sami zaključe koje su to karakteristike. No to pitanje uvijek zaslužuje raspravu, pa evo što o tome mislim:

1) Predanost poslu. Borbeni piloti i njihovi operateri oružnog sustava (weapon system officer – WSO), da upotrijebim današnju terminologiju, moraju biti posvećeni tome da postanu najbolji što mogu, jer će se suočavati s mnogim zahtjevima već na samoj obuci. Zahtjevi se nastavljaju u vojnim operacijama, ali se povećava i ono što dobijete za uzvrat.

2) Brzo razmišljanje. Posada zrakoplova mora imati glavu punu podataka koje su upamtili, poput ograničenja letjelice, postupaka za nuždu i parametara naoružanja. Ali mora biti i sposobna u sekundi prilagoditi razmišljanje, da bi izašla na kraj sa situacijama poput one kada jedan od zrakoplova ne uspije uzletjeti, kada se promijeni cilj djelovanja ili naglo iskrsne nova prijetnja. Nije svatko sposoban izaći na kraj s tim.

3) Timski rad – sposobnost vođenja i praćenja. Ovo važi ne samo u letenju, nego i u radu eskadrile. Lovačku eskadrilu čini mnogo daroviti ljudi jakih osobnosti, pa će dobar pilot i/ili WSO pomoći da je eskadrila učinkovitija time što će predvoditi ili slijediti onda kada ustreba.

4) Agresivnost. Posada mora biti spremna napasti i omesti ili uništiti neprijatelja, a volja da se to i učini ne proizilazi iz stidljivosti. To je tako. S druge strane, ta agresivnost mora biti kontrolirana, jer može voditi jednostavnim greškama. Kad sam 1982. godine došao u Topgun kao učenik, nastavnici su rabili izraz „inteligentno agresivan“.

5) Samopouzdanje. Do trenutka svršetka svoje obuke i dolaska u operativnu eskadrilu, pilot lovac bi već trebao imati dobru razinu vjere u svoje sposobnosti, sposobnosti aparata kojim leti i svojih kolega, pilota, mehaničara i ostalih. Bez te vjere on neće djelovati na najvišoj razini. Ta razina samopouzdanja bi trebala doći kao prirodan rezultat solidne obuke i razvoja vještine. Ako to nije slučaj, onda nešto nije u redu s procesom ili samim pilotom.

Sad kad sam vam predočio svoju listu, moram kazati da sam ispustio nešto od očigledno važnih karakteristika, poput dobre koordinacije oka i ruke te odličnog vida. Bilo bi zanimljivo ovu listu usporediti s razmišljanjima drugih avijatičara, i starih i mladih. Također, moram kazati da ovako moja lista izgleda danas. Narednog tjedna će mi možda nešto drugo pasti na pamet kao još važnije. Imao sam sreću sresti mnogo izvrsnih pilota lovaca i RIO-a, koji su imali mnogo različitih osobina. Pokušao sam navesti one koje su meni ostale u sjećanju.

Naslovnica prve Baranekove knjige. / Foto: Dave Baranek

Iranski Tomcati

• Koliki izazov bi iranski lovci-presretači F-14A Tomcat mogli predstavljati američkim ili izraelskim lovcima u eventualnom sukobu?

Vaši čitatelji vjerojatno znaju da postoje različita mišljenja o operativnom stanju iranskih F-14. No bez obzira jesu li u vrhunskom stanju ili su na granici otpadanja dijelova, nekoliko stvari se ne smije zaobraviti. Iran ima mnogo pilota s borbenim iskustvom. Pa iako je od tog iskustva prošlo više od 20 godina njihove su sposobnosti iznimno vrijedne.

Druga stvar je da gotovo svaki lovački avion, ako se valjano upotrijebi, može predstavljati prijetnju, koju morate uzeti u obzir. Povijest je puna primjera gdje očekivana tehnološka prednost nije bila odlučujuća onoliko koliko se to očekivalo – što znači da je očekivano slabila sila nametnula pravu borbu. To se može opisati i onako kao što je kazao Manfred von Richthofen: „Nije važan sanduk, već čovjek koji u njem sjedi“.  To se obistinilo s američkim iskustvom iznad Sjevernog Vijetnama, kad su supermoderni F-4 Phantomi imali pravih problema sa starijim jednostavnijim Migovima-17. Srećom Mornarica i Zrakoplovstvo su tu naučili lekciju i prilagodili se tome. Znam da Topgun još uvijek gaji tu misao, i podučava da posada često može biti odlučujući faktor. To je možda i zaobilazni put da vam odgovorim da su iranski Tomcati možda i stari, ali da moraju biti uzeti u obzir u svakoj procjeni prijetnje vezane za Iran.

• Koja bi mogla biti najveća prednost njihovih Tomcata, a koja bi bila najveća slabost?

Ako govorimo samo o iranskim Tomcatima, rekao bih da su jedna od njihovih najvećih prednosti upravo njihove posade i njihova potencijalna sposobnost da primjene lekcije iz više godina ratovanja. Na temelju mojeg poznavanja situacije, njihova najveća slabost vjerojatno je ta što su im avioni već stari i „umorni“. No nisam sto posto siguran u to. Svakako bi bilo cool pogledati izbliza neki od njih!

Dopustite mi, međutim, da ocjenim F-14A kada je bio na vrhuncu svoje službe u Ratnoj mornarici SAD, sredinom 80-tih godina. Jedna od njegovih najvećih prednosti je bio njegov raznovrstan oružni sustav. Dobar mu je bio i kapacitet goriva. A moram reći da su mu najveća slabost bili motori. Vjerojatno znate da su motori TF30 trebali bili samo privremeno rješenje, do ugrađivanja jačih motora. Drugi nedostatak bi mu bio to što nema digitalni sustav upravljanja. Nisam nikad letio s digitalnim sustavom, posljednji let mi je bio 1998. godine, no avijatičari s kojima sam pričao kažu da poboljšava letne karakteristike.

• Kako vidite budućnost borbe u zračnom prostoru? Hoće li stealth i rakete postati važniji od dobro uvježbanog pilota?

Kao što rekoh, prikrivenost i projektili jesu iznimno važni, no neće osigurati stalnu prednost ili zaštitu koja bi zamijenila dobru letačku izobrazbu. Ponovno podjećam na iskustvo iznad Vjetnama, ali i na vježbe pri evaluacijama zračnih borbi i presretačkih raketa (Air Combat Evaluation – ACEVAL i Air Intercept Missile Evaluation – AIMVAL). Te se teme navode i u pomenutom članku dr. Koppa. Jedno je sigurno, piloti lovca F-22 su iznimno uvježbani, a bit će i piloti od F-35. Moraju biti, jer jedino tako mogu u potpunosti upotrijebiti svoj impresivni zrakoplov. Znam da je F-22 impresivan i da je radio neke čudnovate stvari u realističnim vježbama borbe. Ali ih i nemamo baš mnogo, pa ih moramo koristiti mudro. Da zaključim, stealth i rakete će pomoći dobro uvježbanom pilotu, no obuka je osnova uspjeha u borbi.

Antonio PRLENDA