Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'između'.
Found 8 results
-
Mnogi narodi su posle velikih potresa u svojoj istoriji morali sebe nanovo da izmisle ili barem novo da definišu. Lep primer su Japanci, koji su krajem 19. veka i početkom dvadesetoga bukvalno na sebi sve novo izmislili (te i njihov džudo i karate su iz 1900 odnosno 1920) - japanska istorija daleko da je romantična kao što nam se prikazuje danas. Kad pogledamo stare fotografije iz 19. veka, ma koji crni Japan, malena Srbija bila je sto puta lepša. A u drugom svetskom ratu Japanci su još jeli ljude, zarobljenike itd. Mogu da razumem šok, kada su 1905. potukli Ruse tamo u Koreji... mali, garavi primitivci da pobede jednu evropsku velesilu i kulturu! Ali danas je Japan drugačiji. Ili Kina. Isto tako. Kina danas nije Kina ona u 1900. Ili Jevreji, dan danas stvaraju svoj jezik, i slave kada imaju jednu novu reč. Stari narod a ni svoj jezik nema. Ili Sjedinjene Američke Države, ili eto Hrvati... A svi, kao, imaju vekovnu ako ne i hiljadugodišnju historiju. I imaju je, ali u novoj interpretaciji. --- Da li je vreme da i mi Srbi sebe nanovo izmislimo, ili nanovo definišemo, novo pronađemo, ovo za 21. vek? I nismo li istok zapadu i zapad istoku? Ovo možemo da prevedemo dalje na Evropu i Aziju, dakle Evropa Aziji i Azija Evropi? Od Atlantika pa i Amerike, preko Rusije, Sibira i Persije, sve do Kine. Marko Polo po jednom predanju beše rodom iz Korčule. A prvi, koji je posetio Mongole, beše Đovani Plano Karpini (Giovanni da Pian del Carpine), barski nadbiskup, kada su u Kotoru naši Rimokatolici oterali papine poslanike, govoreći "ko je papa, kralj Uroš je naš papa!" (Quid est papa!? Dominus noster rex, Urosius est nobis papa!). Ili da nije bilo Save Lukića-Vladislavića Raguzinskog, Srbina iz Hercegovine (Gacko), koji bi u Carigradu oktupio onog malog afričkog roba Hanibala Avraama i poklonio ga ruskom caru Petru Velikome, ne bi bilo ni Puškina, praunuka istoga toga Hanibala Avraama, a bez Puškina ne bi bilo ni modernog ruskog jezika. A tek jadan Kraljević Marko, koji golim rukama gradi crkvu pokajnicu zbog one garave Arapkinje, ili crnkinje, koju je prevario da je voli kako bi stekao slobodu te bi je zatim ubio. Znači, tu smo negde, Evropa, barem severna Afrika, Azija do Kine... Mislim da imamo dosta materijala za našu kulturu. Emerik (srpski za Amerigo, tj. Amerika) ima svoje kauboje; no, mi Srbi imamo Put svile, mnogo više zanimljivije od kauboja i Indijanaca, zar ne.
-
BEZGRANIČNA ljubav prema deci je odlika većine roditelja. Ipak, u nekim slučajevima preterana briga kao posledica ljubavi može rezultirati "mešanjem" roditelja u život svog deteta, čak i onda kada je dete zasnovalo brak i svoju porodicu. Roditelji vlasnici, kako ih oslovljavaju američki stručnjaci, predstavljaju teret i deci i sebi, opterećeni činjenicom da moraju da znaju svaku pojedinost iz života i braka deteta uz neizostavne primedbe. Granice između "primarne" i "sekundarne" porodice se moraju postaviti, ali je zdrava komunikacija ključna kako bi odnosi bili skladni, savetuje psihoterapeut doktor Zoran Milivojević. - Kada se ljudi vole, kada im je važno kako se osećaju njihovi bliski i šta se sa njima dešava, tada je sasvim normalno da i jedni i drugi imaju neku vrstu uvida u život onih drugih i da učestvuju u njihovim životima - objašnjava doktor Milivojević. - Između porodica mora da postoji granica. To jednostavno znači da ona i on imaju svoj život, da samostalno donose važne odluke i da ne dozvoljavaju svojim roditeljima da im se mešaju u život u smislu da ga uređuju i da im naređuju kako da se postave u različitim situacijama.
-
[INTERVJU] Dejv „Bio“ Barenek: Top Gan – Između istine i Holivuda
тема је објавио/ла Милан Ракић у Ваздухопловство
Dejv „Bio“ Baranek nekadašnji je instruktor u školi Topgan. Učestvovao je i u snimanju istoimenog holivudskog hita koji će ove i iduće godine ponovo biti u centru pažnje. Prvi slijeva nije Anthony Edwards, koji je glumio RIO-a pod imenom „Goose“, nego naš sugovornik sa suprugom Laurom i Tomom Cruiseom, na zabavi u povodu okončanja snimanja filma. Tadašnja sličnost Baraneka i Edwardsa je gotovo čudesna! / Foto: Dave Baranek Povodom otpočinjanja snimanja nastavka ovog legendarnog filma, naš saradnik Antonio Prlenda ponavlja deo intervjua objavljenog pre nešto više od pet godina u časopisu „Aeronautika“, uz još dva nova pitanja za Tango Six vezana za drugi deo koji će biti nazvan „Top Gun: Maverick“. Valjda ne postoji zaljubljenik letenja koji se gledajući film „Top Gun“ nije zapitao tko su neprijateljski piloti u supercool crnim lovcima, tamnih kombinezona i kaciga sa crvenom petokrakom, koja nas je neodoljivo podjećala i na rondelu tadašnjeg Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva (JRV i PVO). Odjavna špica otkrivala je tek imena, nadimke i prezimena nastavnika mornaričke škole za pilote lovce (Navy Fighter Weapon School), koji su na snimanju filma letjeli fiktivnim „Migovima“. Ovo je intervju sa čovjekom čije je ime na odjavnoj špici prvo među njima. „Bio“ Dave Baranek, pozivnog znaka „Bio“, bivši je „navigator“ američkog palubnog lovca-presretača F-14 Tomcat. Preciznije, bio je operater presretačkog radara (radar intercept officer – RIO). Na vrhuncu svoje karijere letio je kao nastavnik u školi Topgun, na stražnjem sjedalu lovca F-5F Tiger II, u vrijeme kada je 1985. godine Paramount Pictures snimao film „Top Gun“. O tome je u Americi napisao i knjigu „Topgun Days“. Baranek je letio u tri skvadrona (eskadrile) F-14 iz sastava Pacifičke flote Ratne mornarice SAD-a: VF-24, VF-2 i VF-211. U periodu od 1981. do 1998. godine sudjelovao je u pet produženih krstarenja na nosačima aviona USS Constellation, USS Ranger i USS Nimitz. Ostvario je 600 slijetanja na nosače aviona i više od 3.000 sati naleta u lovcima F-14 i F-5. Jednom je s pilotom iz njihova Tomcata čak morao i iskočiti u Indijski ocean, dok ih nije izvukao spasilački helikopter. Dave Baranek danas / Foto: David F. Brown Nenadmašne scene letenja Koje detalje o američkom mornaričkom zrakoplovstvu i obuci u Topgunu je ovaj film uspio najvjernije predstaviti, a koji su to koji nisu baš realno prikazani? Često me ljudi pitaju: „Koliko je film zbilja realan?“. Obično im prvo kažem – pazite, ovo nije dokumentarac! Smatram da je najrealnije prikazan natjecateljski duh svakog pilota lovca, vještina i briga nastavnika, kao i sveprisutne opasnosti pri letenju moćnim zrakoplovima. S druge strane, popis stvari koje nisu realne poprilično je dug. Većina vaših čitatelja zapazilo ih je sigurno desetak, a da se nisu ni trudili tražiti ih, no pomenuo bih neke za koje ljudi obično ne znaju. Kao prvo, letenje u F-14 je glatko. Posada se ne trese stalno, kako je prikazano u filmu. F-14 je obično vrlo stabilan, a tresao bi se jedino u manevrima kojima bi se približio „bubotanju“ (granici prevlačenja – op.nov.). Kao drugo, mi se nismo toliko znojili. U filmu, glumci se na brodovima i u avionima prosto kupaju u znoju, da se sve s njih cijedi! U stvari, F-14 je imao izvrstan klima-uređaj. Jednom kad se naviknete na ovaj avion i zadaće koje njime obavljate, možete mirno letjeti i ostati hladni. Prirodno, tjelesni napor pri borbama u zraku ponekad bi ipak preznojio posadu. U pogledu prikazane taktike uporabe zrakoplova, film ističe važnost koncepta „nikad ne napuštaj svog pratitelja“, no to ne znači da smo pri zračnim borbama letjeli u formaciji onako kako je prikazano na filmu. Ostale nedostatke neću spominjati, jer bi moglo zvučati kao da sam ocrnio film, a to mi nije namjera. Scenaristi, redatelj, snimatelji, glumci i svi ostali izvrsno su obavili posao, imajući u vidu izazove koji postoje pri snimanju suvremenih zrakoplova. Trojica nastavnika Topguna daju legionarski pozdrav nakon snimanja scena letenja. / Foto: Dave Baranek Do danas nenadmašene scene letenja snimane su iz posebno prilagođenog mlažnjaka Learjet 25, nakrcanog kamerama, ali i s planine iznad poligona. Što je predstavljalo najveći izazov za vas posade izmišljenih lovaca „MiG-28“ pri snimanju tih scena? Najveći izazov bilo je na velikom ekranu predstaviti dinamični boj lovaca dok izvode manevre pri brzinama od 300 do 400 čvorova. Morali smo letjeti mnogo bliže jedan drugom nego što bi obično letjeli pri uvježbavanju zračne borbe. No, snimanja bismo pozorno isplanirali. Rezultat stoga nije baš uvijek bio do kraja realističan, ali je dobro izgledalo na ekranu. A to nam je i bio cilj. Pošto ste bili ukjučeni i u montažu letačkog žargona i dijaloga u kokpitu, koje su bile glavne prepreke što vjernijem prikazivanju letačke komunikacije u filmu? Koliko ste zadovoljni konačnim rezultatom? S Miramara su me poslali u Hollywood na dva dana s jednim pilotom (ja sam bio RIO), da pomognemo Paramountu montirati letačke sekvence po logičnom redu te da bismo napisali dijalog koji ide uz njih. Bilo je zabavno gledati dijelove filma i raditi s montažerom, kao i pripremiti realističnu komunikaciju posada putem radija i intercomma. Teži dio posla je ležao u činjenici da avijatičari nastoje pričati čim manje, te da koristimo termine nerazumljive običnoj publici. No redatelj nas je stalno podsjećao „Ovo je Hollywood!“. Stoga smo govorili više nego li je uobičajeno. Onda je scenarist rekao da bi zamijenio naše izraze terminima koje će gledatelji moći razumjeti, pa smo dobili to što smo dobili. Ponavljam, uspjeli su napraviti uzbudljiv film. Ali vas molim, ne sudite o mojim taktičkim sposobnostima na temelju njega. Kako su film i njegov globalni uspjeh utjecali na vaš privatni život te jesu li na neki način utjecali i na samu mornaričku školu za pilote lovce, tada smještenu u Mornaričkoj zračnoj bazi NAS Miramar? Ne mislim da je film mnogo utjecao na samu Školu. Škola ima mnogo važniju zadaću te se vodi po čvrstim načelima. A što se mog privatnog života tiče, to što sam imao veze sa snimanjem filma može biti dobra tema za početak neke konverzacije s nekim, a jedan je i od razloga zbog kojih sam odlučio napisati knjigu. No upamtite, neki ljudi smatraju da je taj film šala ili čak i uvreda, tako da ne vole svi pričati o njemu. Po čemu ste upamtili preminulog Tonyja Scotta, redatelja filma „Top Gun“? Tony je na mene ostavio snažan dojam. Bio je redatelj iz Hollywooda, pa iako u vrijeme otpočinjanja snimanja filma „Top Gun“ još nije bio previše poznat, znali smo da je on odgovoran za taj veliki projekt. Bio je pun energije, ali baš – pun! Sve je radio s intenzitetom, brzo se kretao i govorio brzo. Bio je vrlo nadaren. Bio je i velik lider. Znao je kako raditi s ljudima, motivirati ih ili pritisnuti da urade najbolje što mogu, da bi dobio ono što želi. Ražalostilo me kad sam čuo za njegovu smrt. Što očekujete od nastavka filma, koji se upravo počeo snimati? Nadam se da su sastavili odličnu ekipu scenarista i snimatelja te da slušaju savjete stručnjaka iz Mornarice koji rade s njima. Naravno, više nema moga ljubljenog Tomcata. Ali mi smo svoje odslužili na prvoj liniji i sad je na novim naraštajima da ponesu stvari. Nadam se da prave dobar film, koji prikazuje uzbuđenja mornaričke avijacije novim generacijama fanova. Jeste li na bilo koji način uključeni u snimanje nastavka „Top Gun: Maverick“? Nisam. Kad su snimali „Top Gun“ konzultirali su se s aktivnim instruktorima i savjetnicima. Očekujem da isto rade i ovaj put. Lovci F-5 iz škole Topgun, radi filma prefarbani u opasnu crnu boju, u ulozi izmišljenih komunističkih lovaca „MiG-28“. / Foto: Dave Baranek Da li se „Topgun“ piše kao jedna riječ ili dvije? Mornarica ga općenito koristi kao jednu riječ kad se misli na eskadrilu. No pojedinci u Mornarici ga također koriste i sa dvije riječi kad misle na eskadrilu. To nije toliko važno. Službeni naziv eskadrile je – Navy Fighter Weapons School (NFWS), a sada je to odjel u mornaričkom središtu za zračno ratovanje (Naval Strike and Air Warfare Center – NSAWC). Paramount Pictures se odlučio na dvije riječi kada je dao naslov filmu „Top Gun“. Neki kažu da je to učinjeno kako bi se osigurali da Mornarica ni na koji nači ne traži prava na naziv, no to je samo špekulacija. Što se mene tiče, ja stalno koristim „Topgun“ kao jednu riječ kad govorim o eskadrili (i školi), a dvije riječi kad govorim o filmu. Hladni rat Kako izgleda uobičajen radni dan jednog Topgun nastavnika, a kako učenika? Za učenike raspored bi obično počinjao u 07:00 ujutru, ali ponekad i već u 06:00. Prvoga dana su bila samo predavanja u učionicama. No poslije toga često bismo imali jedan ili dva nastavna sata u učionici ujutru, nakon čega bi uslijedio jedan, dva ili tri leta. Kad sam bio učenik 1982. godine, tečaj je trajao pet tjedana i pred kraj tečaja više niti ne bismo imali nastavu u učionicama, nego samo letove. Naravno, pripreme za let su bile vrlo iscrpne, a analize nakon leta još i više od toga, jer su sadržavale mnoge lekcije o tome što smo uradili ispravno ili pogrešno. Ako bismo imali poslijepodnevni let, naša posljednja analiza leta bi završila oko 18 sati. Kao nastavnik sam služio od 1984. do 1987. godine. Dani obično počinju u isto vrijeme kad i za učenike, ali bi radni dan mogao trajati nešto dulje, ukoliko biste pripremali predavanje nove lekcije. Nastavnici koji bi pripremali svoje predavanje često bi radili do 21 sat, pa čak i nakon toga, a radili bi i vikendima! No ne žalim se – bilo je to zadubljivanje u svijet lovačke avijacije, kojeg smo svi obožavali. Kad bi nastavnik od ostalih kolega nastavnika konačno dobio „prolaz“ da je spreman za svoje predavanje, dan bi završavao oko 17 ili 18 sati. Što se letenja tiče, za 31 mjesec koliko sam ukupno bio nastavnik prosječno sam obavio četiri leta tjedno. Najviše sam upamtio dane u kojima smo imali po tri leta, ali bilo je i dana u kojima nebih bio raspoređen za letenje ili meteo uvjeti nebi bili dobri za to. Što se današnjeg Topgun tečaja tiče, na temelju mojih neformalnih razgovora s kolegama koji su bili nastavnici u novije vrijeme, znam da je tečaj postao intenzivniji za nastavnike i za učenike. Obuka obuhvaća ne samo zadaće zrak-zrak, već i zrak-zemlja (napade ciljeva na tlu – op.nov.), a i borbeno okružje je mnogo složenije nego je bilo 80-tih godina. Stoga je tečaj produljen na devet tjedana. Dani su također dulji, jer je noćno letenje postalo uobičajen dio obuke. Kad sam ja bio učenik, letjeli smo samo zrak-zrak i to samo danju! S druge strane, predanost poslu i entuzijazam se nisu promijenili, jer je služba u Topgunu i dalje pitanje prestiža. Nešto prije nego što ćete u Topgun doći kao učenik, par lovaca F-14 iz sastava eskadrile VF-41 oborili su dva libijska jurišnika Su-22. Koliko detaljno ste na tečaju Topgun analizirali tu zračnu borbu tada, ili možda kasnije kad ste bili nastavnik? Zračni dueli s Libijcima, taj 1981. godine i drugi 1989. godine, su pilotima-lovcima diljem svijeta poslužili da provjere što su načela koja vrijede u stvarnosti. Dokazali su da je svijet hirovito mjesto, čak i ako niste uključeni u proglašeni rat. Iskoristili smo elemente tih incidenata da bismo lakše definirali nastavne ciljeve za nekoliko tipova vježbovnih letova i lekcija. F-14A Tomcat iz sastava Baranekove eskadrile VF-24 u niskom holdingu nad nosačem USS Ranger (CV-61), 1983. godine. / Foto: Dave Baranek Što su lekcije koje su se mogle naučiti iz dvoboja s libijskim Su-22? Jedna od lekcija bi bila važnost pravovremene provjere kontrolne liste postupaka u borbi i ispravnog postavljanja prekidača naoružanja u kokpitu, prije nego se susretnete s potencijalnim neprijateljem. Lovački avioni američke Atlantske flote relativno često su bez incidenata presretali libijske lovce, te je bilo lako uspokojiti se i postati neoprezan. Druga važna lekcija bi se odnosila na vrijednost učinkovite međusobne potpore lovačkog para i upravljanja energijom u manevrima – lovci F-14 brzo su izmanevrirali za 180 stupnjeva, te se postavili u poziciju za lansiranje raketa AIM-9. A koje su se lekcije mogle naučiti iz drugog incidenta, u kojom je 1989. godine par F-14 eskadrile VF-31 oborio dva libijska lovca MiG-23? Iako se radilo o drukčijoj situaciji, većina lekcija su iste. Postoje li razlike u predavanju lekcije o prijetnjama za avijatičare i eskadrile Pacifičke flote i za one koji lete u sastavu Atlantske flote? Kad sam bio nastavnik u Topgunu, svi učenici jednog naraštaja slušali su iste lekcije o prijetnjama. Jedina razlika se odnosila na lekcije koje se tiču specifične borbene platforme. Znači, lekcije o presretanju lovcem F-4 predavane su samo posadama F-4, lekcije o upotrebi raketa AIM-54 predavane su samo posadama F-14 itd. Lekcije o specifičnim prijetnjama davane su svakoj palubnoj zrakoplovnoj pukovniji (carrier air wing) na posebnim vježbama prije borbenog krstarenja. Jeste li ikad raspravljali o bivšem Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu dok ste bili učenik ili nastavnik u Topgunu? Jesu li možda tadašnje JRV i PVO analizirali samo piloti američke Atlantske flote? Program obuke eskadrila F-14 fokusirao se na zračne snage onih zemalja blizu kojih bismo bili razmješteni. Za mene je to uvijek bilo područje sjevernog Arapskog mora i Perzijskog zaljeva. Kao nastavnik u Topgunu razmatrali smo taktike zemalja diljem svijeta te predstavljali scenarije različitih izazova učenicima. Zapravo se ne mogu sjetiti jesmo li ili nismo razmatrali Jugoslaviju. Bilo je to prije dva desetljeća. U svojoj knjizi opisujete susret s poznatim sovjetskim pilotom Viktorom Belenkom, koji je lovcem MiG-25 prebjegao u Japan 1976. godine. Koliko često nastavnik Topguna dobije sličnu mogućnost i o čemu bi najčešće razgovarali? Kad sam bio nastavnik, susretali bismo gosp. Belenka nekoliko puta godišnje, no to je bilo davno. Bilo je fascinantno družiti se s njim, pošto se radilo o nekom tko je bio na protivničkoj strani. U učionici nam je predstavio očaravajući pogled na sovjetsku obuku, naoružanje, taktiku i slično. Izvan učionice, bio je kao i svi mi. Znali bismo razgovarati o uzbudljivim letovima, o tome koliko volimo nove avione, žalili se o pravilima koja moramo poštivati i sličnim stvarima. Tko odlučuje o kamuflažnim shemama bojenja neprijateljskih aviona u Topgunu? Osmisli li se to u samoj eskadrili ili netko to odluči u Ministarstvu obrane u Washingtonu? Kad sam ja služio tamo, o tome je odlučivao jedan ili možda dva mornarička poručnika (Lt), a možda i jedan kapetan korvete (Lt Cdr). Grb na Baranekovoj kacigi govori sam za sebe. / Foto: Dave Barenek Današnje prijetnje Koje su još glavne razlike između sadašnjeg tečaja Topgun u Mornaričkoj zračnoj bazi NAS Fallon u Nevadi i prijašnje škole koja je bazirala na NAS Miramaru u Californiji? Osim što je, kako sam već kazao, tečaj sada dulji i što se uvježbavaju i zadaće zrak-zemlja, glavna je razlika što nastavnici lete i na strani „plavog“ (Blue Air). Topgun nastavnik leti sa studentom na svim grupnim letovima. Jesu li zrakoplovne prijetnje na moru danas manje za američke udarne skupine nosača aviona (carrier strike group) u odnosu na vrijeme Hladnoga rata? To je složeno pitanje. Jednostavan odgovor bi bio da su zrakoplovne prijetnje na moru definitivno evoluirale. U svojoj knjizi pominjem da je moja prva lekcija koju sam predavao kao nastavnik u Topgunu bila upravo ta – Maritime Air Threat. Tako sam vrlo intimno postao familijaran s bombarderima Badger, Bear, Backfire, njihovim raketama AS-4, AS-6 i drugim. No to je bilo vrijeme Hladnoga rata i sovjetske ere 80-tih godina prošloga stoljeća. Svijet se izmijenio kako politički, tako i tehnološki. Na stotine bombardera Badger je povučeno iz upotrebe, zajedno sa svojim moćnim raketama AS-6. No, rekao bih da se broj potencijalnih prijetnji u stvari povećao. Zahvaljujući napretku u elektronici, manje letjelice i rakete sada mogu nanijeti ozbilju štetu. Srećom, američki nosači aviona i njihovo naoružanje također su evoluirali. Sjećam se, u magazinu Flight Journal objavljen je vrlo zanimljiv članak dr. Carla Koppa pod naslovom „Perfect Fighter“. On u članku razmatra prednosti najnovije tehnologije i mogućnosti prikrivenosti (stealth), kao i troškove. Smatram da njegovi stavovi vrijede za mnoge aspekte zračnog ratovanja i poslije pete generacije zrakoplova. Što je predstavljalo najveći izazov na moru u vrijeme Hladnoga rata, a što je to danas? Oh, to je lako pitanje! Tada je bilo najteže dobiti frišku salatu i svježe mlijeko, a danas stalan pristup internetu. Dobro, šalim se! Rekao bih da su mnogi izazovi iz Hladnoga rata i danas prisutni. I danas od potencijalnih neprijatelja i njihovih borbenih platformi nastojite „sakriti“ brod koji je dulji od 300 metara i nosi više od 70 zrakoplova. Drugi su problemi geopolitičke prirode: treba znati donijeti odluku o tome koje zahtjeve treba podržati s onim brojem udarnih skupina nosača aviona koje vam stoje na raspolaganju. Kao što rekoh, prijetnje se jesu nešto promijenile, kao i udarne skupine nosača aviona, ali mnogi od ključnih elemenata jesu i dalje isti. Koja je glavna razlika između nekadašnjeg lovca Tomcat i današnjeg Super Horneta, kad je u pitanju obrana nosača aviona i njegove borbene skupine? Baš vam i ne mogu dati dobar odgovor, jer nikad nisam letio Super Hornetom. Umirovljen sam 1999. godine, tako da vam o tome nebih mogao reći puno više od onoga što vaši čitatelji već znaju na temelju podataka s interneta, knjiga i novinskih članaka. Kojih je to pet glavnih karakteristika dobrog pilota i njegovog „navigatora“ (RIO/WSO)? Kad sam počinjao pisati knjigu, razmišljao sam da u njoj iznesem svoja razmišljanja o pitanjima poput tog. Odlučio sam, međutim, ispričati priču i prepustiti čitateljima da sami zaključe koje su to karakteristike. No to pitanje uvijek zaslužuje raspravu, pa evo što o tome mislim: 1) Predanost poslu. Borbeni piloti i njihovi operateri oružnog sustava (weapon system officer – WSO), da upotrijebim današnju terminologiju, moraju biti posvećeni tome da postanu najbolji što mogu, jer će se suočavati s mnogim zahtjevima već na samoj obuci. Zahtjevi se nastavljaju u vojnim operacijama, ali se povećava i ono što dobijete za uzvrat. 2) Brzo razmišljanje. Posada zrakoplova mora imati glavu punu podataka koje su upamtili, poput ograničenja letjelice, postupaka za nuždu i parametara naoružanja. Ali mora biti i sposobna u sekundi prilagoditi razmišljanje, da bi izašla na kraj sa situacijama poput one kada jedan od zrakoplova ne uspije uzletjeti, kada se promijeni cilj djelovanja ili naglo iskrsne nova prijetnja. Nije svatko sposoban izaći na kraj s tim. 3) Timski rad – sposobnost vođenja i praćenja. Ovo važi ne samo u letenju, nego i u radu eskadrile. Lovačku eskadrilu čini mnogo daroviti ljudi jakih osobnosti, pa će dobar pilot i/ili WSO pomoći da je eskadrila učinkovitija time što će predvoditi ili slijediti onda kada ustreba. 4) Agresivnost. Posada mora biti spremna napasti i omesti ili uništiti neprijatelja, a volja da se to i učini ne proizilazi iz stidljivosti. To je tako. S druge strane, ta agresivnost mora biti kontrolirana, jer može voditi jednostavnim greškama. Kad sam 1982. godine došao u Topgun kao učenik, nastavnici su rabili izraz „inteligentno agresivan“. 5) Samopouzdanje. Do trenutka svršetka svoje obuke i dolaska u operativnu eskadrilu, pilot lovac bi već trebao imati dobru razinu vjere u svoje sposobnosti, sposobnosti aparata kojim leti i svojih kolega, pilota, mehaničara i ostalih. Bez te vjere on neće djelovati na najvišoj razini. Ta razina samopouzdanja bi trebala doći kao prirodan rezultat solidne obuke i razvoja vještine. Ako to nije slučaj, onda nešto nije u redu s procesom ili samim pilotom. Sad kad sam vam predočio svoju listu, moram kazati da sam ispustio nešto od očigledno važnih karakteristika, poput dobre koordinacije oka i ruke te odličnog vida. Bilo bi zanimljivo ovu listu usporediti s razmišljanjima drugih avijatičara, i starih i mladih. Također, moram kazati da ovako moja lista izgleda danas. Narednog tjedna će mi možda nešto drugo pasti na pamet kao još važnije. Imao sam sreću sresti mnogo izvrsnih pilota lovaca i RIO-a, koji su imali mnogo različitih osobina. Pokušao sam navesti one koje su meni ostale u sjećanju. Naslovnica prve Baranekove knjige. / Foto: Dave Baranek Iranski Tomcati Koliki izazov bi iranski lovci-presretači F-14A Tomcat mogli predstavljati američkim ili izraelskim lovcima u eventualnom sukobu? Vaši čitatelji vjerojatno znaju da postoje različita mišljenja o operativnom stanju iranskih F-14. No bez obzira jesu li u vrhunskom stanju ili su na granici otpadanja dijelova, nekoliko stvari se ne smije zaobraviti. Iran ima mnogo pilota s borbenim iskustvom. Pa iako je od tog iskustva prošlo više od 20 godina njihove su sposobnosti iznimno vrijedne. Druga stvar je da gotovo svaki lovački avion, ako se valjano upotrijebi, može predstavljati prijetnju, koju morate uzeti u obzir. Povijest je puna primjera gdje očekivana tehnološka prednost nije bila odlučujuća onoliko koliko se to očekivalo – što znači da je očekivano slabila sila nametnula pravu borbu. To se može opisati i onako kao što je kazao Manfred von Richthofen: „Nije važan sanduk, već čovjek koji u njem sjedi“. To se obistinilo s američkim iskustvom iznad Sjevernog Vijetnama, kad su supermoderni F-4 Phantomi imali pravih problema sa starijim jednostavnijim Migovima-17. Srećom Mornarica i Zrakoplovstvo su tu naučili lekciju i prilagodili se tome. Znam da Topgun još uvijek gaji tu misao, i podučava da posada često može biti odlučujući faktor. To je možda i zaobilazni put da vam odgovorim da su iranski Tomcati možda i stari, ali da moraju biti uzeti u obzir u svakoj procjeni prijetnje vezane za Iran. Koja bi mogla biti najveća prednost njihovih Tomcata, a koja bi bila najveća slabost? Ako govorimo samo o iranskim Tomcatima, rekao bih da su jedna od njihovih najvećih prednosti upravo njihove posade i njihova potencijalna sposobnost da primjene lekcije iz više godina ratovanja. Na temelju mojeg poznavanja situacije, njihova najveća slabost vjerojatno je ta što su im avioni već stari i „umorni“. No nisam sto posto siguran u to. Svakako bi bilo cool pogledati izbliza neki od njih! Dopustite mi, međutim, da ocjenim F-14A kada je bio na vrhuncu svoje službe u Ratnoj mornarici SAD, sredinom 80-tih godina. Jedna od njegovih najvećih prednosti je bio njegov raznovrstan oružni sustav. Dobar mu je bio i kapacitet goriva. A moram reći da su mu najveća slabost bili motori. Vjerojatno znate da su motori TF30 trebali bili samo privremeno rješenje, do ugrađivanja jačih motora. Drugi nedostatak bi mu bio to što nema digitalni sustav upravljanja. Nisam nikad letio s digitalnim sustavom, posljednji let mi je bio 1998. godine, no avijatičari s kojima sam pričao kažu da poboljšava letne karakteristike. Kako vidite budućnost borbe u zračnom prostoru? Hoće li stealth i rakete postati važniji od dobro uvježbanog pilota? Kao što rekoh, prikrivenost i projektili jesu iznimno važni, no neće osigurati stalnu prednost ili zaštitu koja bi zamijenila dobru letačku izobrazbu. Ponovno podjećam na iskustvo iznad Vjetnama, ali i na vježbe pri evaluacijama zračnih borbi i presretačkih raketa (Air Combat Evaluation – ACEVAL i Air Intercept Missile Evaluation – AIMVAL). Te se teme navode i u pomenutom članku dr. Koppa. Jedno je sigurno, piloti lovca F-22 su iznimno uvježbani, a bit će i piloti od F-35. Moraju biti, jer jedino tako mogu u potpunosti upotrijebiti svoj impresivni zrakoplov. Znam da je F-22 impresivan i da je radio neke čudnovate stvari u realističnim vježbama borbe. Ali ih i nemamo baš mnogo, pa ih moramo koristiti mudro. Da zaključim, stealth i rakete će pomoći dobro uvježbanom pilotu, no obuka je osnova uspjeha u borbi. Antonio PRLENDA-
- [intervju]
- dejv
- (и још 7 )
-
Dr Nele Karajlić: Beograd je raspolućen između palanke i metropole
тема је објавио/ла Милан Ракић у Интервјуи
Pitanje je pojedinca koja mu ishrana godi. Nekome je slanina fenomenalna da smrša. Možda si u pravu da previše đumbira diže pritisak, ali meni je moj doktor, koji se bavi sa mnom kao osobom koja treba da ostane normalna, uvijek govorio da je đumbir super, kaže doktor Nele Karajlić, čime završavamo kraću diskusiju o blagodetima đumbira na zdravlje. Doktor deluje raspoloženo i zbog svoje nove knjige „Solunska 28“ u izdanju Lagune i što se posle ogromne pauze vraća muzici. U okviru Belgrade Beer Festa 16. avgusta, kaže, održaće koncert koji će biti presek njegove bogate karijere i nešto posebno. Izvodiće pesme Zabranjenog pušenja, No Smoking Orchestra, surfovaće kroz različite umetničke forme, jer je takav, uvek mora da radi nešto drugačije… * Kako ide taj put ka normalnosti na kome zajednički radite ti i doktor? – Teško. Ja sam rođen malo pod 45 stepeni i vrlo mi je teško da se iznivelišem pod 90, ali sam kroz život naučio da pravim kompromise – da kažem – ovo je sad dosta, sad moram nešto da radim. Otuda je moja karijera imala više tih naglih skretanja nego što ih je Bojan Križaj pravio skijajući i postavljajući svjetske rekorde. Moj život, pa tako i karijera, u suštini su niz raskrsnica. One su se uvijek isprečavale u ključnim momentima. Nekad je raskrsnica bila posljedica objektivnih okolnosti, kao što je bio rat u bivšoj Jugoslaviji, a nekad rezultat mojih subjektivnih slabosti – kao što je to bio moj srčani udar 2011. godine. Sanjam o danu da više ne vidim te raskrsnice, već da put bude dugačak, prav, da mu se ne vidi kraja i da ide u tri trake ako je moguće. * Dorćol takođe znači raskrsnica ili četiri puta. Naslov tvoje nove knjige je upravo adresa iz ovog znamenitog kraja – „Solunska 28“. Roman je fikcija, ali inspirisan istinitim događajima – tvojim dolaskom u Beograd usled rata, kada ne znaš gde ćeš da spavaš i kada saznaš da je tvoj pradeda vlasnik kuće u Solunskoj, te da i ti delom poseduješ tu nekretninu. Kako si saznao za to? – Tako što me je moja rodica iz Beograda zvala i rekla: „Čovječe, ti imaš kuću u Beogradu, nema potrebe da tražiš stan.“ Ja sam time bio iznenađen zato što ja zaista to nisam znao. Imao sam tad 30 godina, već je svijest o imanju postojala. Da mi je to neko isto rekao sa 20 godina bilo bi mi svejedno koliko da li sutra pada kiša ili ne. S druge strane me i nije iznenadilo budući da su moji roditelji živjeli u svijetu gdje imanje nije vrlina, štaviše, da je opterećujuća okolnost, dok je imanje duhovnog nešto čime bi se čovjek treb’o dičit. Tada nisam znao da postoje zapravo dvije kuće u Beogradu, ali ne bih da sad otvaram cijelu familijarnu priču u kojoj je jedan komad moj. U toj kući u Solunskoj 28. nikad nisam prespavao jer su u njoj već bili drugi rođaci i stanari koji su useljeni 1946. godine. Kuća, naime, nije nacionalizovana, pretpostavljam zato što su moji bili lijevo orijentisana familija. * Šta je na kraju bilo s kućom? – Prodali smo je poslije 15 godina dogovaranja, znaš već kako to ide u familiji. S tim što se tamo ništa nije pomaklo. Stoji tu kako jeste. Ono što je meni tu bilo najzanimljivije jeste svijest o tome kako to izgleda kad imaš kuću staru 100 godina i kad zamisliš da je u njoj nekad bujao život – da je tu neko dolazio, odlazio, volio se, rađao se, umirao… Onda sam te 1990. rekao sebi – moraću da napravim roman o tome. I, evo, čekao je 20 i kusur godina, što nije zbog moje lijenosti, nego aktivnosti koje nemaju veze sa književnošću. * Prošetaš li sad tim krajem? – Da budem iskren, vrlo rijetko. Znao sam da prođem tuda zato što je u Solunskoj postojala jedna nadrealna knjižara u kojoj si mogao nać književnost koju nisi mogao nigdje drugdje – Induse, pa Ruse, neku alternativu. „Metafizika“ se zvala ta knjižara i ona mi je bila jedan od razloga da uđem u Solunsku, a i Rambo je u tom kraju. * Kako te je dočekao Beograd? – Ja, kad sam preselio u Beograd, bio sam već ultra selebreti i znali su me svi od Vardara do Triglava, tako da je svaki grad u koji bih se ja preselio od te 1992. bio sretan. Beograd je neka vrsta balkanskog NJujorka u koji dolaze razni ljudi sa raznih strana, trpaju se tu između dvije rijeke i taj grad tako dobro i živo pulsira jer je njegova istorija takva da čovjek ne može da vjeruje da on još uvijek postoji. Nešto vrlo slično srpskom narodu. Ako krenete da analizirate trenutnu situaciju među Srbima u Beogradu, vi počnete da kukate kako je teško, a kad se okrenete nazad i kad vidite koliko je Beograd samo puta padao iz ruke jednih u ruke drugih. Pa, oko 40 puta u dva vijeka. Samo je u 20. vijeku pet puta bombardovan, što je apsolutni rekord. Kad pogledate koji su tu sve narodi živjeli, na koje se sve načine Beograd dovijao – otuda je potpuno razumljiva sentenca koju sam uzeo kao uvod u svoju knjigu od putopisca Artura Galoveja, koji kaže da je Beograd dokaz da je život na ivici Balkana moguć. * Što se tiče duha grada, šta bi rekao? – Da je negdje raspolućen između palanke i metropole. Ostalo mu je to palanačko, naročito kod tog stanovništva koje kobajagi misli da je nešto jako važno to što si ti tu rođen. Parižanin ne bi ni shvatio kada biste ga pitali „jeste li vi stvarno Parižanin?“ Gledao bi vas i pitao se šta se krije iza vašeg pitanja. S druge strane, Beograd je metropola jer ima osobinu koju nema nijedan grad u krugu od 1.000 kilometara, osim možda Istanbula. To je da su u Beogradu sva čuda moguća i to ovaj grad čini intrigantnim za današnje turiste koji dolaze iz svih krajeva. Shvatili su da svaki ćošak Beograda može da krije nešto pozitivno što može da bude odlučujuće u njihovim životima – iz nekog ugla, iz nekog podruma bije neka muzika koja krije poseban prostor u kome se osjećaš slobodnim. * „Solunska 28“ se reklamira kao roman o novcu i strastima, mada u njoj ima više od toga – ljubavi, dobrote, čestih situacija gde se život i smrt sudaraju. Ali pisao si mnogo i o materijalnom, tačnije o tome kakav odnos svet ovde ima prema novcu. Do kakvih si uvida došao? – Uzećemo za primer Francuze, koji žive na relativno mirnom, stabilnom tlu i koji su odavno imali svoje zadnje ratove sa Englezima oko Normandije, te svoje revolucije, od kojih je ona 1789. bila odlučujuća za cijeli svjet. NJihov odnos je – ulaganje u tlo, zemlju, u ono za šta su sigurni da će im pružiti blagodet u narednim pokoljenjima. Imao sam sreću da razgovaram s jednim ozbiljnim vinarom iz Bordoa čija vina ne možete da nađete nigdje osim na nekoliko dvorova. On mi je rekao da je prije njega bilo pet generacija – prva je zasadila vinograde i borila se za njihov opstanak, druga je obezbijedila stabilnost u poslu s vinogradima, treća generacija je bila prva koja je imala višak vrijednosti od toga, četvrta generacija je postala užasno bogata, a peta, kojoj on pripada, taj novac troši tako što plaća velike festivale rok muzike svuda po svijetu. Kod Jevreja je druga stvar. Oni do 1942. nisu imali svoje tlo i, pošto su lutali dvije i po, tri hiljade godina, nikad u tlo nisu ni investirali, nego su ulagali u ono što može da se spakuje, stavi u džep i zapali na drugo mjesto. Otuda se najluksuznija roba nalazi u njihovim rukama. NJihov odnos prema novcu je potpuno drugačiji od Francuza, a treći slučaj su Srbi. NJihov odnos prema novcu je ispjevan u onoj pjesmi Caneta Partibrejkera – hoću sad i hoću sve. * Zašto? – Znajući da koliko sutra može da bude neki teški zemljotres, Srbin ulazi u biznis tako što ga napušta ukoliko skonta da iduće godine neće biti milijarder. Ima punu svijest o tome da je sve krhko i da ono što ima koliko sutra ne mora biti njegovo, da je sve neizvjesno. Prvi pravi tajkuni su ovdje bili još u 18. veku. Knjaz Miloš je bio jedan od najbogatijih ljudi u Evropi, ali je pritom jako mnogo trošio jer je znao da će doći taj dan kada njegova familija neće imati ništa kao što danas nema ništa. Ako se pozabavite time, naći ćete da je Miloš bio među top ten najbogatijih ljudi. * Na šta, zapravo, želiš da skreneš pažnju? – Nevjerovatno je koliko bogatih Srba iz vremena o kome ja pišem, kao što su Vajfert i mnogi drugi. Hoću da kažem kako nijedna od tih familija više ne postoji. Mi možemo reći sad da je kod nas bio komunizam koji je pravio nacionalizaciju, ali komunizam se nije bez veze zakoptio ovdje. Što nije u Danskoj, kad je tamo napisan. Naime, naša sociopsihološka struktura je oblikovana zahvaljujući pravoslavnoj crkvi tako da lako primi limun, a neće narandžu. Lako uzme komunizam, pa ga lako i izbaci. U tome je poenta zašto Srbi tako halapljivo i gramzivo skaču u biznis, za razliku od recimo, Francuza. * Šta bi ti promenio u Beogradu? – Promenio bih odnos prema kulturi ne samo u Beogradu nego u cijeloj Srbiji. Kod nas je nevjerovatno koliko svaka politička nomenklatura stavlja kulturu u zapećak i kako je ona svakoj novoj vlasti sitna moneta za potkusurivanje. Ne mogu da vjerujem jer je to naše najjače oružje i najjače oružje na planeti. Nije Zapad pobijedio Istok u Hladnom ratu zato što su bombardovali Moskvu peršinzima i nuklearnim bombama, nego zato što su imali Bitlse. Bitlsi su ti koji su porazili Istok. * Kako komentarišeš to da ste se i posle rata u Sarajevu, Emir Kusturica, Goran Bregović i ti razvijali, nastavili uspešno karijere? – Mi smo imali svi svoje projekte i svoja djela iza sebe i prije nego što je počeo rat. Emir je čak imao svjetsku slavu. Sarajevo je bila samo platforma sa koje smo mi lansirali svoje rakete. Ono što je tragično jeste što smo mi napravili taj grad kakav jeste. Da ne budem lažno skroman, najviše ja, jer i Emir i Brega mogu da budu iz bilo kog mjesta na svijetu. U njihovim djelima se ne vidi mnogo ta veza sa Sarajevom, naročito kod Bregovića. Mogao je te pjesme pisati i iz Osijeka, je..ga, a sve ono što sam ja radio kroz Zabranjeno pušenje i Nadrealiste je usko vezano za taj mali kosmos u kome smo mi živjeli, a to su te dvije opštine centralne sarajevske koje su napravile miris koji se raširio po cijeloj Jugoslaviji po kome je grad postao poznat. Prije nas slika o Sarajevu nije bila ista. * Družiš li se još sa njima, sa Kusturicom i Bregovićem? – Ne. Al oni su, ono, starija raja. * Mito, korupcija, rupe u zakonu? – Kad kažeš mito, korupcija, rupe u zakonu, to ne dolazi zato što mi ne znamo da napišemo zakone, nego zato što mi imamo tu sociopsihološku strukturu koja uvijek misli prvo tim principom. Prvo razmišljaš kako da z…eš to što su podigli porez na imovinu. Zato što si dobio prostor, jer te niko nije prije ove države kažnjavao za taj način – zaključio je doktor. Aleksandra ĆUK -
Uskoro više nećete moći da razlikujete glas čoveka i veštačke inteligencije. Google je razvio tehnologiju gde veštačka inteligencija zvuči potpuno isto kao čovek. https://google.github.io/tacotron/publications/tacotron2/index.html
-
I dok su Srbiji juče stigla prva dva lovca MiG-29 iz Rusije, Hrvatska je danas učinila još jedan korak ka nabavci novih borbenih aviona. U Ministarstvu odbrane (MORH) u Zagrebu održano je otvaranje pristiglih ponuda koje su stigle iz četiri zemlje i to Grčke, Izraela, Švedske i SAD. Predstavnici ovih država su, po abecednom redu predstavili svoje ponude a svaka od njih je bila podjednako zastupljena što se tiče vremena. Kako je rečeno u saopštenju MORH-a, otvaranju ponuda prisustvovali su predstavnici Ministarstva odbrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske, Ureda Predsednice, Vlade, Državnog tužilaštva kao i članovi Stručnog tima za sprovođenje pripremnih radnji oko nabavke višenamenskih borbenih aviona. Nakon otvaranja pristiglih ponuda uslediće detaljan proces procene i potvrde pristiglih ponuda od strane Stručnog tima, u roku od dva meseca. Ključni parametri pri odabiru, osim karakteristika i sposobnosti aviona, biće tri segtmenta: međudržavni ugovor, cena kao i paket poslovno-privredne saradnje. Postupak će se voditi transparentno, sistematično će se ispitiati svaki segment kako bi krajnji izbor bio najbolji za Republiku Hrvatsku – navodi se u saopštenju MORH-a. Iako još uvek nemamo detalja o pristiglim ponudama zanimljivo da nema ponude iz Južne Koreje koja je nudila svoje lake višenamenske borbene avione FA-50 (varijanta trenažno-borbenog T-50 “Golden Eagle“). U medijima se do sada spominjalo da će Grčka, Izrael i SAD ponuditi polovne avione F-16 različitih varijanti i modifikacija dok bi Švedska mogla ponuditi nove avione Gripen. Ipak, sasvim je moguće da bi se Hrvatskoj mogli ponuditi i polovni švedski Gripeni ali i novi američki F-16. Švedska je izrazila spremnost da, ukoliko bude dovoljno zainteresovanih, ponovo pokrene proizvodnju novih aviona JAS-39C i D. Kao potencijalni korisnici se pored Hrvatske, spominju Bocvana, Bugarska, Slovačka a dodatne avione mogao bi nabaviti Tajland. Sa druge strane SAD nastoje da produže proizvodnju F-16 pa nije nemoguće da bi se Hrvatskoj, kao i Bugarskoj, mogli ponuditi i novi primerci npr. u varijanti Block 52. Nije za sada poznato da li bi Švedska mogla ponuditi novu generaciju Gripena, JAS-39E i F, koja su bar za sada rezervisana za države sa većom platežnom moći. Hrvatska planira nabavku eskadrile višenamenskih borbenih aviona od kojih bi prvi stigli 2020. godine a cela eskadrila bi bila operativna za zadatke kontrole vazdušnog prostora oko 2022. godine. Kako je ranije saopštavano ugovor bi mogao da se potpiše sledeće godine. Živojin BANKOVIĆ
-
Kojem bi se carstvu priklonili… Srbija između Istoka i Zapada
тема је објавио/ла Милан Ракић у Медији
U malom istraživanju na reprezentativnom uzorku od 1200 ispitanika, u intervjuima licem u lice, imali smo četiri pitanja o odnosu građana Srbije prema drugim zemljam - i mnogo različitih odgovora na ta pitanja. Tu sliku o mnogo različitih odgovora kvari podatak da u proseku na ova četiri pitanja nije odgovorila četvrtina ispitanika. Četiri ključna nalaza: 1) Natpolovičan broj ispitanika je za Srbiju bez vojnih baza (53%), a ako već mora da ih bude, onda je tu Rusija (20%). 2) Rusija je najveći prijatelj Srbije (41%). 3) Najčešće se kao zemlja u kojoj bi ispitanici voleli da žive, navodi Nemačka (11%), Švajcarska (7%), Austrija, Italija, Švedska (po 5%)… 4) Ispitanici bi svojoj deci za život i rad preporučili Nemačku (16%), Švajcarsku (7%), Austriju i Italiju (po 5%), Švedsku i Norvešku (po 4%)… (Prvo pitanje: Dakle, kad je reč o parama pričamo o Nemačkoj, Švajcarskoj…) (Drugo pitanje: A kad je reč o budućnosti, opet Nemačka!) (Treće pitanje: A kad je reč o ljubavi, onda metafizički odgovor – Rusija!) (Četvrto pitanje: A kad je reč o nama…i vojnim bazama – Titov odgovor!) Preferencije i sociodemografska obeležja Ispitivali smo relacije preferencije pojedinih zemalja i sociodemografskih obeležja. Našli smo da pol ispitanika nije ni iole statistički u značajnom odnosu sa odgovorima, a da je nešto izrazitija povezanost odgovora sa starošću ispitanika i njihovim radnim statusom. Na kraju smo dali i nekoliko naznaka o povezanosti preferencije stranih zemalja i izborne/političke orijentacije građana. Starost: najmlađi ispitanici više od ostalih preferiraju Nemačku kao zemlju u kojoj bi voleli da žive – tako misli svaki šesti ispitanik među onima koji imaju između 18 i 25 godina, a u proseku Nemačku preferira svaki deseti ispitanik. Ispitanici do 45 godina starosti manje od ostalih se izjašnjavaju da ne bi menjali Srbiju ni zašta, a pogotovo oni najmlađi. Najstariji ispitanici (75 i više godina) samo u 2% slučajeva biraju Nemačku, dok je za Srbiju vezano 32% (za razliku od proseka – 17%). Kad je reč o tome koju bi zemlju preporučili deci, po potpunom odsustvu izbora Srbije karakterišu se najmađi ispitanici, a po vezanosti za Srbiju, stariji od 65 godina. Broj ne-odgovora na ovo pitanje najveći je kod najstarijih a najmanji kod najmlađih. Izbor Rusije kao najvećeg prijatelja Srbije raste sa starenjem; rusofilija karakteriše 32% najmlađih, a čak 52% najstarijih ispitanika. Školska sprema jedino diferencira naš uzorak ispitanika u slučaju preferencije zemlje u kojoj bi najradije živeli. Tu nalazimo da sa rastom obraazovanja opada vezanost za Srbiju kao zemlju u kojoj bi najradije živeli: 28%-11%-12%-9%, a prosek je 17%. Radni status donekle diferencira odgovore u izboru zemlje u kojoj bi voleli da živimo – Nemačku nešto malo više biraju zaposleni u državnoj službi i nezaposleni po 15% u odnosu na prosek od 10%. Po malom broju ne-odgovora izdvajaju se učenici i studenti, kao i zaposleni u državnoj službi, a po velikom broju ne-odgovora penzioneri i poljoprivrednici. Nemačku bi svojoj deci više od ostalih preporučile domaćice (21% naspram proseka od 15. Broj ne-odgovora je najmanji kod zaposlenih u državnoj služni (14%), a najveći kod penzionera (29%). Rusiju kao najvećeg prijatelja Srbije manje od proseka navode domaćice (26% naspram 39%). Domaćice se izdvajaju i po velikom broju ne-odgovora na ovo pitanje (36%), a po malom broju ne-odgovora zaposleni u državnoj službi (17%). Političke orijentacije su, razumljivo, povezane sa preferencijama stranih zemalja. Orijentacije smo indicirali na osnovu glasanja na prethodnim predsednički m izborima i na osnovu izjave o tome za koga bi ispitanici glasali na sledećim parlamentarnim izborima. Zbog malog broja ispitanika koji nisu glasali za Vučića i onih koji neće glasati za naprednjake, posmatraćemo samo relaciju prema Vučiću u kontekstu preferencije drugih zemalja. Nalazi ovog istraživanja upućuju na nšto veću vezanost za Rusiju onih koji su glasali za Vučića i onih koji će glasati za naprednjake. Ispitanici koji su glasali za Vučića vide Rusiju kao najvećeg prijatelja Srbije u 51% slučajeva, a oni koji će glasati za naprednjake u 54% slučajeva (dok je prosek za uzorak 39%). Oni koji su glasali za Vučića „dali“ bi baze u Srbiji – samo Rusiji u 28% slučajeva, a prosek je 20%. Na kraju, 21% Vučićevih glasača bi svojoj deci preporučili Nemačku, a opšti prosek je 15%. Prilog: A da nije, možda, ljubav jednostrana? U sistematski istraživanjima ruskog Levada centra, od 2006. godine istražuje se koje zemlje Ruski građani smatraju prijateljskim. U istraživanju obavljenom prošle godine, Srbija je na 12-om mestu. Ispred Srbije su: Belorusija, Kazahstan, Kina, Indija, Jermenija, Kuba, Sirija, Uzbekistan, Azerbejdzan, Venecuela. – Pogledati tabelu u prilogu (http://www.levada.ru/2016/06/02/13400/ pristup 5.9.2017.) “ДРУЗЬЯ” И “ВРАГИ” РОССИИ НАЗОВИТЕ ПЯТЬ СТРАН, КОТОРЫЕ ВЫ МОГЛИ БЫ НАЗВАТЬ НАИБОЛЕЕ БЛИЗКИМИ ДРУЗЬЯМИ, СОЮЗНИКАМИ РОССИИ? (несколько вариантов ответа; ответы ранжированы по последнему замеру) 2006 2007 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015 2016 Беларусь 47 38 50 49 35 34 46 51 55 50 Казахстан 33 39 38 32 33 28 31 37 41 39 Китай 24 19 18 16 18 16 20 40 43 34 Индия 15 14 12 14 16 9 7 13 18 18 Армения 14 15 15 15 11 11 12 15 18 13 Куба – 8 11 10 13 8 9 10 14 10 Сирия 1 1 1 1 1 2 2 4 2 10 Узбекистан 6 6 9 5 7 5 5 6 8 9 Азербайджан 7 5 10 8 9 9 8 9 11 7 Киргизия 7 7 9 4 6 5 5 6 10 7 Венесуэла – 2 8 10 6 5 6 5 9 6 Сербия 4 3 5 5 4 4 3 5 8 6 Таджикистан 3 7 9 4 5 4 5 8 7 6 Япония 6 5 5 5 5 4 4 4 2 5 Бразилия – – – – – – – – – 5 Болгария 10 9 9 8 9 7 10 8 4 4 Греция – – – – – – – – – 4 Вьетнам – – – – – – – – – 4 Болгария 10 9 9 8 9 7 10 8 4 4 Монголия – 3 5 4 5 2 3 3 6 3 Египет 1 2 2 2 5 2 2 2 4 3 Северная Корея 3 2 1 2 4 1 1 3 3 3 Израиль 3 3 3 4 5 4 3 4 2 3 Италия 7 8 5 8 6 7 5 3 1 3 Грузия 3 1 1 1 2 1 2 1 3 2 Германия 22 24 17 24 20 17 14 4 2 2 Иран 4 3 2 2 1 2 1 2 2 2 Молдавия 4 4 5 5 4 4 6 7 2 2 Испания – – – – – – – – – 2 Туркмения 2 8 5 1 3 2 2 3 4 2 Чехия 2 2 1 2 2 2 3 1 3 2 Франция 8 9 9 11 9 9 4 1 1 2 Украина 10 11 3 20 21 13 16 1 1 2 Финляндия 6 6 5 5 7 6 4 3 1 1 Южная Корея 2 1 1 1 2 1 2 3 1 1 Словакия, Афганистан, Ирак, США, Австрия, Великобритания, Польша, Турция, Австралия, Голландия, ЮАР, Венгрия, Швейцария, Швеция (в мае 2016 г. каждая страна набрала от 0,5% до 1%) 10 Канада, Пакистан, Саудовская Аравия и другие страны (в мае 2016 г. каждая страна набрала 2 Нет таких 13 10 13 11 11 17 15 13 11 14 Затруднились ответить 15 18 14 12 15 18 14 16 14 11 http://www.levada.ru/2016/06/02/13400/ pristup 5.9.2017. Srećko MIHAILOVIĆ -
Interesovalo me je vaše mišljenje... Moja profesorka srpskog jezika u srednjoj školi uvek nam je govorila: nikad ne idite za masom. Masa je oduvek za mene predstavljala neku manju ili veću grupu ljudi (ne nužno istomišljenika) koji su se okupili oko jedne ideje da bi je sproveli u delo (tipa begamo sa časova da bi gledali utakmicu, a nema veze što pola nas ne prati fudbal itd). Bez svog jedinstvenog stava (ili su ga izgubili onog trenutka kada su se "omasovili" ). Kasnije mi je došlo na um (tačnije baš malopre) da je masa ustvari bezlična, da ljudi u njoj možda gube svoj identitet i jedinstvenost, za razliku na primer zajednice, gde se svi sjedinjuju, a njihova različitost upravo čini tu zajednicu potpunom, celovitom i lepom. Naravno, u zajednici svih vernih, Crkvi Hristovoj, sjedinjujemo se u Hristu i sa Hristom, čiji je cilj spasenje svakog čoveka. Masa se, čini mi se, formira i rastura po potrebi, da bi se neki egoistični cilj trenutno sproveo u delo. Šta vi mislite?
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.