Zrnca svjetlosti iz bosanskog vilajeta

[Guest]

 DA SMO IMALI VIŠE OVAKVIH LJUDI, RATA NE BI BILO: Ovaj hodža je pokazao šta znači biti čovek 

Meni je srce puno kad mi katolkinje koje vozim kažu da su se molile za mene. To je meni plata, ništa mi drugo ne treba - rekao je efendija Drežnjak

Foto: avaz.ba

 

U Slatini između Jablanice i Prozora, mestu u kom živi hrvatsko i bošnjačko stanovništvo, a koje je za vreme rata bilo linija razgraničenja između HVO-a i Armije RBiH, strašni rat kao da se nije ni desio, piše Dnevni avaz.

Iako su i jedni i drugi u tom vihoru zla i ludila izgubili najmilije i ostali bez svojih domova, kada su se nakon izbeglištva vratili na svoja ognjišta, iznova žive najlepšim komšijskim životom u kom se ne razlikuju po tome ko je katolik ili musliman, Bošnjak ili Hrvat, nego ko je čovek, a ko nije.

 

Dženaze i sahrane

Tako komšinice Rahima Ćosić (80) i Anica Drinovac (77) svaki dan zajedno piju kafu i obilaze se u žalosti i veselju.

- Moje komšije Hrvati sve nam živo učine kad nam treba izaći u susret. Ovde se uvek živelo u slozi, ali je nesrećni rat to poremetio. Ipak, sve se polako vraća na svoje - kaže nam Rahima.

Njena komšinica Anica priča nam da kad umre neko od muslimana, katolici redovno idu na dženaze, isto kao i muslimani na sahrane katolika.

– Kad god imam vremena, uzmem štap i odem do moje Rahime. Fino se razgovoramo i popijemo kafu, naše porodice su tu uvek jedna za drugu kad treba pomoći. Mladi se, takođe, lepo druže. Skupe se pa svi odu u Jablanicu u kafić – dodaje Anica te u nastavku razgovora priča o najlepšem primeru međuljudskog i međureligijskog poštovanja i komšijske ljubavi.

Foto: Tanjug/AP

 

Anica kaže da nju i njenog muža Cvitana, kao i još nekoliko starijih meštana katolika, koji nemaju vlastita vozila, svake nedelje na misu u susedno mesto Gračac vozi hodža Amir Drežnjak, koji iz mesta Lizoperci preko Slatine ide u Gračac, gde decu poučava u mektebu.

- Mi bismo silazili na put i stopirali do Gračca. Ali, otkad je tim putem počeo da nailazi naš hodža, svaki put on nas vozi. Nazove nas i kaže da siđemo - kaže Ankica.

Cvitan kaže da boljeg insana od hodže Amira nije u životu sreo.

– Krsta mi moga kojim se kunem, taj čovek nikad feninga nije uzeo ni od koga. On svoju veru voli i čuva, a našu poštuje – kazuje Cvitan.

Efendija Drežnjak pet godina nije imao svoj auto i zna šta znači stopirati i čekati na cesti. Kaže da je tada uvek sam sebi govorio da, ako ga Bog počasti da nekad kupi auto, nikad nikog neće proći.

– Prvi put sam ih vidio kako stopiraju. Znao sam da idu na misu u Gračac i povezao sam ih. Rekli su mi da nemaju prevoz i onda sam im uzeo brojeve telefona i rekao da ću, dok sam ovde na službi, svake nedelje voziti ih na misu. I tako je već tri godine. Meni je srce puno kad mi katolkinje koje vozim kažu da su se molile za mene. To je meni plata, ništa mi drugo ne treba – ističe efendija Drežnjak.

Foto: Tanjug/AP

Fratar na iftaru, kurbani katolicima

Efendija Drežnjak ističe da fra Mato Topić, župnik župe Gračac, njemu redovno dolazi na iftar za 27. noć ramazana, da se katolicima uvek dele kurbani i da su komšijski odnosi u ovom kraju uvek bili idealni.

– Kad se razbolela mala Ajla Sefer iz Gračca, katolici iz tog i okolnih mesta su se organizovali i pritekli u pomoć. Prvi put su skupili 4.000 KM za njeno lečenje, a posle su nastavili da skuplju donacije – kaže ef. Drežnjak.

Da li i vi znate za neku veoma humanu priču iz svog komšiluka? Ostavite odgovor u komentarima.

 

(Telegraf.rs/ Izvor: Dnevni avaz)

 

[Goku]

Рата, о којем се пише у тексту, званично и на папиру није ни било. Званична политика Босне и Херцеговине, на државном нивоу, је агресија Србије (тада СР Југославије) на суверену Босну и Херцеговину. У свјетлу тога, никакво спомињање рата између хрвата и муслимана није пожељно, јер би бацило сјенку на горе наведено.
Текст одличан, велича праве вриједности, даје наду и показује пут у будућност, али ипак изузетно лицемјерно од самог Аваза који први потенцира ту агресију да сада спомиње нњки рат између муслимана и хрвата. Откуд? Зар се нису заједно (по званичној политици Сарајева) бранили од Срба?
 

[Дијана.]

Bošnjak od mudžahedina spasio krst iz pravoslavnog hrama u Vozući 

ZAVIDOVIĆI - Pravoslavni krst manastira Sveta Trojica u Vozući kod Zavidovića, u FBiH, koji je nestao u septembru 1995. godine, kad su srednjovekovnu zadužbinu Nemanjića devastirali pripadnici Armije BiH, ponovo je tamo gde pripada i gde je bio stotinu godina unazad. Njega je predsjednik Zavičajnog udruženja Zavidovićana Zoran Blagojević predao protojereju Zoranu Živkoviću, koji službuje u parohiji zavidovićko-žepačkoj. Primopredaja je obavljena u mjestu Stog, na završnoj ceremoniji marša "Stazom egzodusa", kojom Vozućani obilježavaju tužan jubilej progona sa svojih ognjišta u jesen 1995. godine. Krst je, prema kazivanju Blagojevića, dobio od porodice Lazarević iz Broda, koji su porijeklom iz Zenice, iz koje su u grad na Savi prebjegli nakon završetka ratnog sukoba. "Javili su mi se iz te porodice, rekavši da su krst dobili od jednog bivšeg pripadnika Armije RBiH, koji je učestvovao u zauzimanju Vozuće pred kraj rata. Rekao im je da se zatekao u manastiru u trenutku kad su mudžahedini krenuli u rušenje srednjovekovnog kompleksa i bukvalno je krst uspio da skloni ispred bombe koju ju pripadnik odreda "El mudžahid" bacio u unutrašnjost zdanja", kaže o ovom događaju Blagojević. Kako se radilo o pripadniku Trećeg korpusa Armije RBiH, krst je sa sobom donio u Zenicu, gdje ga je nakon nekoliko godina predao uglednoj srpskoj porodici Lazarević. "Zamolio je da oni pronađu nekoga pouzdanog iz Vozuće, koji bi se pobrinuo da se krst vrati u manastir, što se, evo, i obistinilo. Dugujemo mu zahvalnost za njegov ljudski i human čin",  kaže predsjednik Zavičajnog udruženja iz Doboja. (Večernje novosti)

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Bosnjak-od-mudzahedina-spasio-krst-iz-pravoslavnog-hrama-u-Vozuci/387288

[Дијана.]

Hodža iz solidarnosti sa popom neće u Englesku!

Hodža iz solidarnosti sa popom neće u Englesku! Srna 19.09.2014 08:36 SREBRENICA - Srebrenički Srbi su diskriminisani pri zahtjevima da dobiju vize za ulazak u Veliku Britaniju, dok Bošnjaci prolaze bez problema, a čak i kada je put zajednički - dešava se da Srbi ostanu bez viza. Vize ljetos nije dobilo dvoje mladih Srba iz Srebrenice za odlazak na međunarodnu razmjenu amaterskih pozorišnih grupa, kao ni pet Srba koji su u Englesku trebali putovati u okviru mješovite srpsko-bošnjačke grupe. Prije nekoliko dana dobili su odbijenice, dok su Bošnjaci iz te delegacije dobili vize za ulazak u Veliku Britaniju. Prehodno je ova grupa mladih amatera dobila poziv od prestižne londonske umjetničke škole da dođu u posjetu, prisustvuju glumačkim radionicama, te da izvedu predstavu. Dvoje mladih Srba iz te nacionalno mješovite grupe nije dobilo vize, a oni su nosioci njenog rada, pa su ostali skoro formalno putovali. Još pet Srba iz ovog mjesta prije nekoliko dana dobilo je odgovore da nisu ispunili uslove za dobijanje vize od britanskog predstavništva iz Varšave, koje je ovlašteno za izdavanje viza građanima jugoistočne Evrope. Istovremeno, vize je dobila grupa Bošnjaka koji su u Englesku trebali putovati u mješovitoj grupi sa Srbima. "Riječ je o pozivu Bosansko-britanskog udruženja `Sana` i metodističke vjerske zajednice Engleske. Kao nacionalno mješovita grupa bili smo najavljeni u Ambasadi Velike Britanije za dobijanje saglasnosti za izdavanje viza za naše putovanje", pojašnjava Srni srebrenički protojerej Aleksandar Mlađenović. On i srebrenički imam Damir Peštalić ostvarili su dobru saradnju i usaglasili projekte za čiju su realizaciju trebali dobiti obećanu podršku metodističke zajednice Engleske, pa je mješovita srpsko-bošnjačka desetočlana delegacija bila spremna da putuje u posjetu Ostrvu. "Popunili smo identične obrasce i imali iste novčane garancije koje su tražene za izdavanje viza, ali Srbi nisu dobili vize, a Bošnjaci jesu, što govori o diskriminatorskom odnosu Velike Britanije ili dijela njene administracije prema srpskom narodu", kaže Mlađenović. Nakon saznanja da srpski članovi mješovite delegacije nisu dobili vize, srebrenički hodža Damir Peštalić obavijestio je predstavnika engleske metodističke zajednice da se bošnjački članovi te delegacije solidarišu sa srpskim članovima i odbijaju da sami putuju u Englesku. Srebrenička grupa predvođena sveštenikom i imamom trebalo je da posjeti London, Birmingem, Notingem i Derbi, gdje bi se upoznali o načinima rada metodističke zajednice, kao i radom džemata i Srpske pravoslavne crkve, te posjetili britanski parlament i redakciju Bi-Bi-Sija u Londonu. Protojerej Mlađenović pozdravlja potez imama Peštalića i navodi da mnoge britanske diplomate i predstavnici civilnog društa dolaze u BiH da nas "uče" toleranciji, pomirenju i suživotu, a da ovaj primjer pokazuje da oni treba da uče od nas. Mlađenović napominje da se predstavnik metodističke zajednice izvinio srpskim članovima delegaciji zbog ovog incidenta i obećao da će problem biti riješen.  

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Hodza-iz-solidarnosti-sa-popom-nece-u-Englesku/263812

[александар живаљев]

 

[Дијана.]

 

[Дијана.]

Milenko ostao bez Sakiba, ali ne i bez nade
 

                                              

KOZARSKA DUBICA - Milenko Gajić iz Kozarske Dubice, iako je nedavno ostao bez svoga spasioca Sakiba Ramića Tobija, koji je preminuo, a koji ga je prije četiri godine spasao iz kućice za pse, ipak nije ostao bez nade u bolje sutra, jer se školuje, a dobio je i smještaj. Milenko je, kažu, zrelo prihvatio da čovjeka koji mu je dao šansu za novi život više nema, te su mu objasnili da su bolest i teški uslovi života uzeli prevelik danak. Tobi, jedan veliki čovjek, usljed dugogodišnje bolesti je preminuo, ali će njegova humanost ostati da živi kroz Milenka i ono što će on postati. Podsjećamo, Milenko je odmalena prolazio kroz nezamislive užase. Roditelji su ga kao dječačića sa problemima u razvoju napustili i prepustili ulici, lutao je tako gradom bez igdje ikoga, jeo je isključivo kada mu neko nešto da. Tako zaboravljen i sam sklonište je jedne noći našao u kućici za pse kraj životinje koja je osjetila nevolju dječaka. Spavanja u kućici za pse spasilo ga je. Kako su "Nezavisne" otkrile, Sakib, koji ga je jedno jutro tako zatekao, nakon čega ga je odveo u svoj skromni dom, nahranio ga je, okupao i pružio mu ljubav. Od tada su se mnoge stvari promijenile. Milenko je sada punoljetan, upisan je i uspješno završava osnovnu školu, ispunila mu se želja da nauči, da čita, a trenira i fudbal te se posebno raduje izletima. Što je najvažnije, više nije na ulici. "Prvo smo počeli s radom po posebnom programu, nakon toga smo ga upisali u školu 'Sunce', koja se nalazi u Prijedoru. Milenko sada već kreće u drugi stepen, što znači da, kada ga završi, završio je osnovnu školu", kazala je Maja Špica, direktor Centra za socijalni rad u Kozarskoj Dubici. Špica, koja je Milenkov slučaj "naslijedila" od prošlog direktora, kaže kako je Milenko veoma dobar u školi i kako će se sljedeće godi-ne, takođe u ustanovi "Sunce", upisati u srednju školu, na neki od zantaskih smjerova. "Postoji šansa da se upiše i u redovnu školu, to zavisi od toga kako prođe na testu koji bude radio prije upisa. Napredovao je mnogo, vjerujte, puno više štete su mu učinile godine zanemarenosti nego njegovo stanje", kaže je Špica. Milenko u školu u Prijedoru putuje svaki dan iz Kozarske Dubice, a obezbijeđen mu je smještaj kod jedne Dubičanke, koja ga je rado prihvatila i, iako je punoljetan, određen mu je staratelj po posebnom slučaju, to jest jedna od radnica centra. Spasioca Tobija i dalje će svi da pamte. "Tobi je bio jedna od onih živućih legendi Dubice. To je bio visokointeligentan čovjek, ali šta mu se sve izdogađalo tokom života pa nije mogao doći do izražaja. Bio je uvijek spreman za šalu, uvijek nasmijan. A od svega me je najviše fasciniralo to da je on od sve te svoje bijede i muke primio tog dječaka", ispričao je za "Nezavisne" Ismar Mizić, jedan od onih koji su se pobrinuli za Tobijevu sahranu. Mizić kaže da je Tobi osjetio da će umrijeti i da je tada rekao da mu je jedina želja da ga isprati muzika. Želja mu je i bila ispunjena, tri Roma su na sahrani odsvirala njegovu omiljenu pjesmu "Ciganin sam, ali najljepši." "Na kraju nisu htjeli da uzmu pare, samo su se zaplakali i rekli: 'To je naš brat.' O kakvom čovjeku se radi, pokazuje i činjenica da se poveća grupa nas sakupila iz svih krajeva svijeta u roku od nekoliko sati i za isto toliko vremena organizovala sahranu i sve ostalo, a dok je nas, ni taj dječak Milenko neće mo-rati da se brine bar za ono osnovno u životu", istakao je Mizić.

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Milenko-ostao-bez-Sakiba-ali-ne-i-bez-nade/391855

[Дијана.]

Beograđanin Ivan Lalić imao je 25 godina kada je 1992. u konvoju Crvenog krsta, za koji je radio kao prevodilac, teško ranjen u Sarajevu. Iz džipa ga je izvukao mladić za kojim je Ivan tragao dvije decenije.  Prolazile su godine, a nije uspio saznati ništa. Napisao je i čak mali roman pod nazivom “Gde si Mufide?” 23 godine kasnije, u decembru 2015. Ivan je saznao šta se desilo sa Mufidom. – On je poginuo u decembru 1992. godine braneći Sarajevo. Znači šest mjeseci nakon što me je spasio, priča kroz suze Ivan. Ivan i Mufid su bili isto godište, a danas je u kontaktu sa porodicom svog spasioca.

http://www.slobodnaevropa.org/a/28080871.html

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/zivot-stil/zivot/Beogradjanin-saznao-sudbinu-mladica-koji-mu-je-u-ratnom-Sarajevu-spasio-zivot-VIDEO/395582
 

[Милан Ракић]

On 30.10.2015. at 10:54, Goku рече

нњки рат између муслимана и хрвата. Откуд?

а рокање у лашванској долини?

[Дијана.]

 

[Дијана.]

Srbi pomažu Bošnjacima da obnove džamiju

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Srbi-pomazu-Bosnjacima-da-obnove-dzamiju/401416

Srbi pomažu Bošnjacima da obnove džamiju Srbi pomažu Bošnjacima da obnove džamiju Zlatan Čekić 06.12.2016 10:29 10 Dijeljenje BOSANSKA KRUPA - Mještani sela Potkalinje, koje je smješteno na samoj međuentitetskoj granici, između opština Bosanska Krupa i Krupa na Uni, vrijedno rade na obnovi u ratu porušene mjesne džamije, a u tome im podršku pružaju komšije Srbi. Prema riječima Ilijaza Dizdarevića, mještanina koji je organizator ove akcije, vjerski objekat se obnavlja i pored toga što se u poslijeratnom periodu u selo niko nije vratio kako bi stalno živio. On dodaje kako je selo prije rata imalo tridesetak domaćinstava i oko 200 stanovnika, te da oni žive razasuti širom svijeta. "Ratni vihor je opustošio selo, ljudi su otišli, kuće su porušene, baš kao i ranija džamija, koja je bila izgrađena od kamena. Želja mještana je da se ona obnovi i svako daje doprinos koliko može", kaže Dizdarević. Dodaje kako je dosad obnovljena tek nekolicina kuća, koje njihovi vlasnici tek povremeno posjećuju, ali da posljednjih godina raste interes za obnovu. Dizdarević ističe dobre odnose i saradnju s komšijama Srbima, s obzirom na to da je Potkalinje okruženo srpskim selima, od kojih su najbliži Hašani. "Komšije nam daju podršku u obnovi džamije, mnogi od njih nas posjete i počaste dok radimo, a pomagali su nam i građevinskim poslovima. Naši odnosi su veoma dobri i korektni", kaže Dizdarević. Uz smijehom prepričava događaj od prije nekoliko mjeseci, kada je misteriozno s objekta džamije u izgradnji nestala metalna skela. "Odmah se posumnjalo kako je ona završila u nekom od susjednih srpskih sela, ali se naposlijetku ispostavilo kako ju je otuđilo lice bošnjačke nacionalnosti iz sela Konjodor, nadomak Bužima, gdje je skela pronađena i vraćena", priča Dizdarević. Potkalinje je podijeljeno međuentitetskom linijom razdvajanja, ali se veći dio sela nalazi na području Federacije BiH. Seoce se nalazi u prekrasnom krajoliku, okruženo šumom i brojnim potocima, s veoma plodnim i obradivim zemljištem. Problem su loše putne komunikacije koje ga spajaju s ostatkom svijeta, te ostala loša i zapuštena infrastruktura.

Više detalja na: http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Srbi-pomazu-Bosnjacima-da-obnove-dzamiju/401416

[Дијана.]

 

Pomirenje je neizbježno, a oprost potreban

Dr. Džemal Sokolović, nekadašnji profesor Univerziteta u Sarajevu koji posljednjih godina živi i radi u Norveškoj, kao mirovni aktivista, posvetio se projektu ”Istraživanje dobra i izgledi za pomirenje”, tokom kojeg je prikupljeno preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koje su ljudi svih naroda i vjera učinili jedni drugima tokom ratnih godina. 

Dokumentarni film “I bi svjetlost”, dr. Sokolovića koji govori o tim ljudima do sada je prikazan u brojnim gradovima regiona i širom svijeta.

Uz Svetlanu Broz, koja je tragala za „dobrim ljudima u vremenu zla“, ovo je izuzetan doprinos činjenici da je – ipak - postojala humana i ljudska strana rata na Balkanu. 
RSE: Spasiti život ili pomoći čovjeku druge nacije ili vjere, tokom ratnih godina u BiH, najčešće je značilo vlastito izlaganje smrtnoj opasnosti. Pa ipak, bilo je ljudi spremnih na tu žrtvu, kako bi se usprotivili zlu u vlastitom narodu. Njihovi humani i ljudski podvizi još uvijek su daleko od javnosti, prekriveni raznim sjenama. Dr. Džemal Sokolović tokom svog istraživanja se suočio sa ovim činjenicama, pa je knjiga koju je želio objaviti ostala samo želja.

Sokolović: Ja imam obimnu dokumentaciju, arhivu u kojoj su navedena imena, ne samo dobročinitelja, nego i primalaca dobrog djela. Međutim, iako sam u početku bio oduševljen idejom da napravim veliku knjigu, čak jednu seriju knjiga od nekoliko tomova s ovim slučajevima, ja sam se susreo s neprem

I dan-danas, petnaest -šesnaest godina poslije rata, skoro da je još uvijek rizično govoriti o Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku koji je pomagao svom komšiji ili nekom nepoznatom, druge nacionalnosti.

ostivim problemima. Naime, u mnogim slučajevima ljudi nisu bili radi da pričaju o tome, pogotovo nisu htjeli da to bude zabilježeno imenom i prezimenom. I pogotovo su mnogi insistirali da se o tome javno ne govori, u medijima, u knjizi... Zašto? Zato, kao što znate, neposredno poslije rata, a evo i dan-danas, petnaest -šesnaest godina poslije rata, skoro da je još uvijek rizično govoriti o Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku koji je pomagao svom komšiji ili nekom nepoznatom, iz druge grupe. Nažalost, to istraživanje je ostalo u arhivi. Ja sam imao veliki plan, da od tog istraživanja napravimo jedan institut ili centar za istraživanje dobra. Nažalost, za to nisam imao sredstava, a možda još više – nisam imao razumijevanja kod onih koji su ga morali imati.
 

RSE: Jednom ste kazali kako je zaborav na dobra djela odvraćanje od dobra. Kako ispraviti nepravdu prema anonimnim herojima?

Sokolović: Čitavo vrijeme mi se postavlja dilema ovog karaktera: a šta je s onima o kojima se ne zna? Šta je s onima o kojima se zna, ali se o njima ne govori? Eto, zbog toga bih stvarno više volio da se ovome posveti mnogo ozbiljnija, stručnija pažnja. Možda bi daleko bolje bilo da napravimo nešto što bi se zvalo, a o čemu ja maštam, Centar za istraživanje dobra. Tu bismo onda zabilježili sve one, bez obzira željeli ili ne željeli oni da se njihova imena nađu u javnosti.

Moramo izbjeći mržnju
RSE: Može se učiniti mnogo toga drugog, naprimjer u Parlamentu odati počast svim onima koji su spasili ljude druge nacije.

Sokolović: Da, to je sjajna ideja. Taj jedan simbolički akt bi, po mom sudu, mogao značiti više nego isticati ime i prezime onoga koji je dobro djelo uradio, recimo u Čajniču, Prijedoru. Upravo sam dobio jedan slučaj žene koja je u svojoj kući spasila, čuvala i sakrivala drugu ženu i njenu kćerku koje su bile silovane, a da je pritom to čak krila i od svog vlastitog muža. To su prekrasni primjeri, ali mi moramo odati priznanje i onima o kojima čak ništa i ne znamo, a takvih je bilo.
RSE: Afirmacija dobrih ljudi je veoma bitna za proces pomirenja.

Sa projekcije filma dr. Džemala Sokolovića u Norveškoj

Sokolović: Pomirenje je nešto neizbježno, ono je stimulativno, ono je zdravo, baš kao što je mržnja neka vrsta socijalne i individualne bolesti. Ja mislim da su za pomirenje vrlo važni ovakvi slučajevi. Vrlo je važna svijest da svi s one druge strane nisu činili zločine. Međutim, da bismo došli do pomirenja – mislim da moramo govoriti o pretpostavkama – da bi došlo do pomirenja u Bosni i Hercegovini između Srba, Hrvata, Bošnjaka i ostalih, potrebne su dvije stvari. Na jednoj strani to je kajanje, a na drugoj izvinjenje. Zašto kajanje? Zato što je kajanje ustvari uslov da čovjek osjeti sramotu za ono što je neko u njegovo ime činio. Zašto izvinjenje? Upravo zbog toga što će se tim priznati da je neko učinio zločin u moje ime. Zašto su ove dvije stvari važne? Ne zbog trenutne situacije, ne zbog toga što bismo htjeli zaboraviti onu prošlost i učiniti je nešto ružičastijom, nego zbog budućnosti. Mi moramo izbjeći mržnju. Prema tome, onaj ko je bio žrtva, on mora oprostiti da bi izbjegao rađanje mržnje kod njega samog, jer će mržnja sutra od njega napraviti zločinca koji će se svetiti. S druge strane – trebamo oprost – zbog toga što će on spriječiti novi zločin. Onaj ko oprašta, on ustvari pravi na drugoj strani čovjeka koji ga neće mrziti nego će ga voljeti.
RSE: Vraćajući se vašem istraživanju, neminovno je naglasiti da prikupljanje svjedočanstva zbog njihove vjerodostojnosti, nije jednostavan posao.
Sokolović: To je bio, po mom sudu, izuzetno strog naučni projekat. Jedna grupa mojih kolega ovdje, na Univerzitetu u Bergenu, dakle Norvežana, i ja, danima smo raspravljali kako doći do autentičnih svjedočanstava, da ona budu objektivna i da ne budu 'naklonjena' ovoj ili onoj grupi. Jedan od osnovnih principa je bio da to svjedočenje moramo dobiti od čovjeka koji je doživio dobro djelo, dakle, od onoga kome je neko iz druge etničke ili vjerske grupe pomogao. Ima, naravno, slučajeva gdje smo morali zabilježiti stvari iz medija, iz druge, treće ili četvrte ruke, ali smo se uglavnom oslanjali na neposredne izvore, ljude koji su doživjeli to što su doživjeli. 
 

RSE: Na osnovu istraživanja nastao je dokumentarni film „I bi svjetlost“, koji, na žalost, nije vidio širi krug publike u Bosni i Hercegovini.

Sokolović: Film je u nekoliko navrata prikazan u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ja nisam naišao na razumijevanje kod nekoliko medijskih kuća, prije svega mislim na televizije, da taj film prikažu. Razlog je što sam film napravio ja, a ja nisam režiser, niti sam čovjek koji ima iskustva u tome. Možda taj film ima tehničkih nedostataka. Međutim, poruka filma je izuzetno značajna i zahvaljujući toj poruci, taj film je prikazan na nekoliko festivala izvan Bosne i Hercegovine. Prikazan je i na puno konferencija na kojima sam ja učestvovao. U posljednje vrijeme, kada me pozovu na neku konferenciju, obično me pitaju mogu li ponijeti i film. Zašto sam izabrao taj naziv? „I bi svjetlost..“ su riječi iz Biblije, to su riječi koje simbolično govore da nakon tragedije, nakon oblačnog vremena, mora doći svjetlost, mora doći sunce. Neka mi ne zamjere oni koji misle da sam možda trebao iz Kur'ana uzeti neki ajet. Naime, film se i završava jednim ajetom iz Kur'ana: „Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo nego dobro?“. Ja mislim da oni koji su počinili dobra djela, oni koji su pomagali jedni drugima, ustvari su posijali jedno sjeme koje mora jednog dana ponovo da rodi – ničim drugim nego - dobrim.

http://www.slobodnaevropa.org/a/bih_film_i_bi_svjetlos_dzemal_sokolovic/16796706.html

[Дијана.]

Husein Smajić iz Bugojna neimar i zvonar crkve

 

BUGOJNO - Pravoslavna crkva stara najmanje 700 godina pronađena u Bugojnu veliko je otkriće, ali isto tako veliki je potez što je njenu obno-vu u potpunosti platio Husein - Huso Smajić (64) iz Bugojna, koji o ovom zdanju redovno brine.

Prilikom otkopavanja na zemlji Smajića je pored ostataka crkve pronađeno i 12 pokojnika, od kojih je jedan broj bio prekriven svilom, zlatom i baršunom, tako da je sigurno da se radi o kraljevskoj porodici. Pretpostavlja se da  je u prvom grobu, najvećem i najraskošnijem, sahranjena kraljica Jelena Gruba, koja je prijesto na-slijedila od supruga i koja je vladala u periodu od 1395. do 1398.

Huso, kako ga zovu prijatelji, je platio sve što je dosad izgrađeno i istraživano iz svog džepa. Kako kaže, niko od nadležnih iz Federacije BiH i same države nije htio da učestvuje u tome, što je sramota.

"To je naša stvarnost, mi ćemo prije pustiti da ovako nešto propada nego da ovdje imamo toliko turista da ne možemo proći. To je valjda ta politika koja nam dolazi iz Sarajeva", kaže Smajić.

Zemlja u kojoj je pronađeno istorijsko blago u vlasništvu je porodice Smajić od 1953. godine. Kupili su je Husini pokojni roditelji i dalje prenijeli njemu, koji je sasvim slučajno otkrio šta se nalazi par metara ispod zemlje.

"Radili smo na akumulaciji za jednu malu centralu ovdje i tako došli do prvih otkrića", govori Huso.

Stari grad Vesela straža, kako je pravi naziv bo-gatog lokaliteta, sada je mjesto dostojno svake pohvale. Stara crkva je sređena i očuvana od zaborava, tu su i veliki krst, slika Isusa, zvono, konak i mali objekat ukopan pod zemljom gdje su uredno očišćene i spremljene kosti svih pokojnika.

S Husom se ekipa "Nezavisnih" srela u dvorištu pravoslavne crkve u Bugojnu, gdje je došao da se vidi i porazgovara s ocem Slavišom Đurićem, bugojanskim sveštenikom.

"Pop Slaviša je veliki čovjek i pravi prijatelj, a danas je takvih malo", tvrdi Huso.

Zbog toga što ljude ne dijeli po vjeri i naciji Huso je, kaže, imao dosta problema, stalno sluša pogrdne nazive koji su mu upućeni, priče kako ga treba izbaciti iz Islamske zajednice i slično, ali on ne mari.

"Šta ja znam što se tako ponašaju, valjda im smeta ta crkva što se gradi", ističe Huso.

Koliko ga ne interesuju priče zlonamjernih, kako kaže, pokazao je i time što rado zvoni na zvoniku izgrađenom pored stare crkve, jer za Husu crkva koju gradi nije ništa negativno nego objekat tolerancije, ljubavi i mira.

Na Vaskršnji/Uskršnji ponedjeljak na Veseloj straži su imali izložbu eksponata i druženje.

Huso kaže da je pozvao predstavnike sve tri najveće konfesije u BiH, ali da se "njegovi" nisu odazvali.

"Svi su se odazvali osim pripadnika Islamske zajednice. Stvarno ne znam šta je s tim ljudima. Ne razumijem takvo ponašanje, a ovamo se stalno priča o suživotu i cjelovitoj BiH", kaže on.

Dodaje da mu je teško što niko iz IZ nije došao na taj dan, ali opet mu je srce bilo puno kada se toliki broj drugih ljudi pojavio na druženju.

http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Husein-Smajic-iz-Bugojna-neimar-i-zvonar-crkve/424390

[geronymo]