Jump to content

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'vojno'.

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Форум само за чланове ЖРУ
  • Братски Састанак
    • Братски Састанак
  • Студентски форум ПБФ
    • Студентски форум
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
    • Унутарправославни дијалог
    • Međureligijski i međukonfesionalni dijalog (opšte teme)
    • Dijalog sa braćom rimokatolicima
    • Dijalog sa braćom protestantima
    • Dijalog sa bračom muslimanima
    • Хришћанство ван православља
    • Дијалог са атеистима
  • Друштво
    • Друштво
    • Брак, породица
  • Наука и уметност
    • Уметност
    • Науке
    • Ваздухопловство
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
    • Женски кутак
    • Наш форум
    • Компјутери
  • Странице, групе и квизови
    • Странице и групе (затворене)
    • Knjige-Odahviingova Grupa
    • Ходочашћа
    • Носталгија
    • Верско добротворно старатељство
    • Аудио билбиотека - Наша билиотека
  • Форум вероучитеља
    • Настава
  • Православна берза
    • Продаја и куповина половних књига
    • Поклањамо!
    • Продаја православних икона, бројаница и других црквених реликвија
    • Продаја и куповина нових књига
  • Православно црквено појање са правилом
    • Византијско појање
    • Богослужења, општи појмови, теорија
    • Литургија(е), учење појања и правило
    • Вечерње
    • Јутрење
    • Великопосно богослужење
    • Остала богослужње, молитвословља...
  • Поуке.орг пројекти
    • Poetry...spelling God in plain English
    • Вибер страница Православље Online - придружите се
    • Дискусии на русском языке
    • КАНА - Упозванање ради хришћанског брака
    • Свето Писмо са преводима и упоредним местима
    • Питајте о. Саву Јањића, Игумана манастира Дечани
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Пољопривредници's Свашта нешто :) Можда занимљиво
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija
  • Живе Речи (емисије и дружења)'s Теме

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

  1. 'Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država', rekao je biskup Košić na predstavljanju knjige o Marku Perkoviću Thompsonu Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju. Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja. Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima - pjesmom. Sisački biskup Vlado Košić govorio je na predstavljanju knjige o Marku Perkoviću Thompsonu koju je napisao akademik Josip Pečarić. Mnogi mediji prenijeli su Košićev govor u kojem je ustvrdio kako neki silom pokušavaju ušutkati pjevača i akademika Pečarića. Košićev govor prenosimo u cijelosti: "Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić. Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu. Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam! Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo. Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve. a ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović. Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH. Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge... Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako. Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži. Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo! Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC. Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića. I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!" https://vijesti.rtl.hr/novosti/hrvatska/2738621/ustastvo-nije-bio-fasizam-nego-organizirano-vojno-djelovanje-u-obrani-hrvatske-kao-drzave/?fbclid=IwAR1ybRg71voAh-vl1thdQrdhP-Rk2i5QadGCpPae32lStuTgoR4oxeD5vAE
  2. Invazijom i okupacijom Iraka koju su marta 2003. godine izveli zapadni saveznici predvođeni Sjedinjenim Državama svrgnut je režim Sadama Huseina, iračka vojska je prestala da postoji a samim tim i njene vojne vazduhoplovne snage koje su u operaciji ‘’Pustinjska oluja’’ 1991. godine kao i tokom 90-tih godina usled sankcija i izolacije zemlje bile gotovo uništene i zbog toga 2003. skoro da nisu ni bile upotrebljene. Najbrojniji borbeni helikopter iračke Armijske avijacije koja je formirana oktobra 2010. godine. Nabavljeno je ukupno 28 Mi-35M od kojih su u sukobu sa tzv. Islamskom državom oborena dva a u udesima su izgubljena još tri primerka. Već u aprilu 2004. godine okupacione vlasti odlučile su da započnu sa formiranjem novih vazduhoplovnih snaga Iraka, počeci su bili vrlo skromni a danas je RV ove zemlje dobro opremljeno, organizovano i sa velikim ratnim iskustvom koje je, počevši od 2014. godine sticano u borbi protiv tzv. Islamske države. Prvi avioni i helikopteri Prvi vazduhoplovi su nakon 2003. godine stizali kao donacija arapskih država, pre svega iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Jordana ali su naravno svi poslovi išli preko SAD. Bile su to letelice sa vrlo skromnim mogućnostima namenjene za obuku i izviđanje. Već 10. juna 2004. američka Centralna komanda oružanih snaga SAD potpisalo je ugovor sa jordanskom kompanijom Seabird Aviation Jordan vredan 2,3 miliona dolara o isporuci dva laka višenamenska aviona SBL7-360 ‘’Seeker’’. Laki višenamenski SBL7-360 ‘’Seeker’’ Ugovor je takođe obuhvatao obuku pilota i mehaničara, rezervne delove i logističku podršku. Avioni su isporučeni na aerodrom u Basri sredinom jula 2004. a 18. avgusta iste godine izvršen je i prvi let ovih aviona koji je ujedno bio i prvi let novih iračkih vojnih vazduhoplovnih snaga. Avioni su ušli u sastav 70. eskadrile i bili su opremljeni osmatračkim elektro-optičkim sistemom Ultra 8500FW Gyro koja je imala dnevnu TV kameru i noćni infracrveni sistem za izviđanje koji imao mogućnost da otkrije čoveka na daljini od 3-3,5 km pri letu na visini od 600 m. Ovaj tip aviona ipak nije dugo korišćen. Osnovna primedba je bila da je Seeker izuzetno osetljiv na jak vetar pa se mogao koristiti samo tokom zime, proleća i početkom leta. Zbog toga su posle samo dva isporučena aviona otkazane dalje nabavke iako je jordanski proizvođač imao nameru da Iraku proda bar 24 primerka. Sudeći po tome što su se narednih godina retko pojavljivali u javnosti i bili fotografisani, pretpostavlja se da nisu mnogo leteli a poslednji put njihove fotke su napravljene u hangaru 70. eskadrile 2010. godine. Laki transportni i izviđački avion Comp Air 7SLX / Foto: U.S. Air Force, Staff Sgt. Stacy Fowler Prva donacija Ujedinjenih Arapskih Emirata realizovana je 13. novembra 2004. godine kada su RV-u Iraka dostavljena 4 laka transportna i izviđačka aviona Comp Air 7SLX američkog proizvođača Aerocomp Inc. Ubrzo su iz UAE stigla još tri takva aviona. Avionima Comp Air 7SLX je u vazduhoplovnoj bazi Kirkuk formirana 3. izviđačka eskadrila. Obuku za Comp Air 7SLX prošlo je šest pilota i osam pripadnika vazduhoplovnotehničke službe a 10. aprila 2005. godine je objavljeno da je eskadrila dostigla punu operativnu sposobnosti. Osnovni zadaci posada ovih aviona bili su osmatranje naftnih postrojenja kao i iskorišćenje transportnih mogućniosti vazduhoplova. Međutim avion se pokazao kao vrlo problematičan a 30. maja 2005. dogodio se i prvi udes tj. katastrofa novog RV Iraka kada je u rušenju ovog tipa aviona došlo do pogibije iračkog i američkog pilota kao i još tri pripadnika RV SAD. Komisiju za utvrđivanje uzroka udesa su, pošto pripadnici RV Iraka nisu još uvek bili sposobni za tako nešto, činili stručnjaci vazduhoplovnih snaga SAD. Oni međutim nisu uspeli da utvrde razlog rušenja aviona što je pokrenulo opsežna istraživanja o samom tipu aviona. Comp Air 7SLX je takozvani ‘’kitplane’’odnosno kupac je ima mogućnost da dobar deo aviona sam da sklopi, tada je bilo dopušteno da se samostalno sklopi čak do 50 procenata aviona. Da bi se što bolje procenile letne karakteristike aviona i utvrdilo da li je bezbedan za letenje, iračka Centralna komadna zatražila je pomoć od SAD, odnosno od njihovog Centra za ispitivanje USAF. Pre nego što će američki tim stručnjaka, opitnih pilota, inženjera i mehaničara otputovati u Irak da izvedu osnovna ispitivanja aviona, oni su se prvo našli na Floridi gde su na avionima kompanije proučavali ovaj tip letelice a proverena je i sama njihova proizvodnja. Američko osoblje testira avion Comp Air 7SLX. I tu je bilo problema jer je poslednjeg dana upoznavanja pilota s avionom u letu došlo do prinudnog sletanja zbog problema sa motorom. Zatim je usledilo ispitivanje aviona u samom Iraku, u avio-bazi Kirkuk, koje je bilo planirano za period od 7. do 14. oktobra 2005. godine a problemi su otkriveni veoma brzo. U zaštitnom kućištu motora uočene su rupe preko kojih su vreli gasovi ulazili u kabinu aviona a takođe je uočeno da delovi oplate od lima nisu na propisan način pričvršeni za delove oplate od fiberglasa i da zbog toga tokom leta postoji velika verovatnoća raspada takve konstrukcije. Američki opitni piloti su nakon ispitivanja u letu zaključili da su isporučeni avioni izuzetno teški za upravljanje a da je vrlo verovatno da su u UAE veoma loše sklopljeni uz značajna odstupanja od specifikacija i uputstava proizvođača. Uz to u Emiratima su urađene i određene dorade i modernizacije pa gotovo nijedan primerak nije bio identičan. Piloti iz SAD su dali svoje viđenje šta bi trebalo raditi sa tim avionima ali je preovladalo mišljenje da se oni povuku iz upotrebe i nabave drugi avioni. Međutim na višem nivou je odlučeno da se avioni prebace u SAD i tamo dodatno ispitaju i dorade kako bi bili bezbedni za letenje. Šest preostalih aviona prebačeno je u vazduhoplovnu bazu Edvards, odlučeno je da se prvo na jednom avionu izvrše izmene i on postane prototip a da se ostali zatim dorade po njegovom obrazcu. Taj primerak stigao je u SAD 22. februara 2006. I pored velikih napora, utrošenog vremena i novca, raznih dorada, američki stručnjaci nisu uspeli da učine ove avione upotrebljivim. Tome je doprinelo to što Comp Air 7SLX nije bio po vojnim standardima i nije imao potrebne sertifikacije, bio je težak za letenje a posao sklapanja u UAE je veoma loše urađen. U Iraku je, u bazi Kirkuk dorađeno 4 aviona ali je i nakon toga bilo problema u eksploataciji. Nakon prinudnog sletanja 22. jula 2006. definitivno je odlučeno da se prekine sa korišćenjem ovog tipa letelice. Laki izviđački avion CH2000-MTSA Treći tip aviona koji je ušao u sastav iračkih vazduhoplovnih snaga jeste СН2000-MTSA (Military Tactical Surveillance Aircraft) čiji je proizvođač Jordan Aerospace Industries iz Jordana dobila tender za nabavku novih lakih osmatračkih aviona. Treba reći da CH2000 nije jordanski proizvod već da je to licencni kanadski Zenair Zenith 2000. Ugovor za isporuku 8 aviona vredeo je 5,8 miliona dolara a opcija za još 8 primeraka nije realizovana. Prva dva CH2000 isporučena su 18. januara 2005. godine a proizvodnja preostalih 6 primeraka se odužila pa su poslednja dva predata tek 7. januara 2007. Četiri aviona ušla su u sastav 70. eskadrile u bazi Basra gde su zamenili SBL7-360 a preostala 4 u 3. izviđačku eskadrilu u Kirkuku gde su zamenili avione Comp Air 7SLX koji su povučeni iz upotrebe. Deo aviona CH2000 je kao i SBL7-360 i Comp Air 7SLX imao opto-elektronski sistem Ultra 8500FW. Laki višenamenski helikopter Bell-206 / Foto: U.S. Air Force photo/Master Sgt. Andrew Leonhard Nove vazduhoplovne snage Iraka primile su svoje prve helikoptere na samom početku 2005. godine. Prvo su iz UAE kao donacija stigla 4 korišćena (po nekim podacima 5) laka višenamenska helikoptera AB-206B-3 ‘’Jet Ranger III’’ koji su poslužili za obuku pilota helikoptera. Dalji prijem ovog tipa trajao je između 2007. i 2009. godine kada su SAD iz svojih viškova donirale 10 Bell-206B i B-3 kao i 10OH-58C ‘’Kiowa’’. Ove letelice su nakon oktobra 2010. stiacionirane na aerodromu Al Tagadum, od toga helikopteri Bell 206 svih verzija u 200. a OH-58 u 300. trenažnu eskadrilu(prethodno su svi helikopteri Bell 206 i OH-58 bili u 22. trenažnoj eskadrili). Višenamenski helikopter UH-1H-II. Prva 4 od ukupno 16 (po nekim podacima 18) doniranih bivših jordanskih vojnih UH-1H isporučena su januara 2005. a poslednji je stigao 2007. godine. Ovi helikopteri su naknadno dorađeni na standard UH-1H-II ‘’Super Huey’’ i to u američkoj firmi US Helicopters iz Ozarka u Alabami. Iz SAD je naknadno između 2005. i 2007. stiglo takođe 16 helikoptera UH-1H-II iz viškova američkih oružanih snaga. Deo helikoptera UH-1 se kao i Bell-206/OH-58 nalaze u Vazduhoplovnom koledžu Armijske avijacije i to u 500. trenažnoj eskadrili. Ostali popunjavaju 2. izviđačku višenamensku eskadrilu, Transportnog helikopterskog puka u bazi Taji. Dalje unapređenje transportnih sposobnosti usledilo je takođe u 2005. godini kada su SAD donirale tri korišćena transportna aviona C-130E ‘’Hercules’’. Dalja ekspanzija i kupovina polovnih i novih letelica, radara i sistema PVO Veoma brzo Irak je bio sposoban da kupuje vojne vazduhoplove a ne samo da ih dobija. Tako je od 2007-2009. isporučeno 11 aviona Cessna 208B ‘’Grand Caravan’’ od kojih su tri bila transportna Ce208B, tri su bila u varijanti za prikupljanje informacija Ce208B ISR a pet su bili borbeni AC-208B ‘’Attack Caravan’’. Cesne 208 su zamenile avione Comp Air 7SLX u 3. jurišnoj i izviđačkoj eskadrili, Izviđačkog puka u Kirkuku da bi kasnije ova eskadrila bila prebačena u bazu Balad. Laki transportni avion Cessna 208B “Grand Caravan“ / Foto: U.S. Air Force photo/Lt. Col. Scott Voskovitch Iračani su se potrudili da vazduhoplovnu tehniku nabavljaju na više strana a odabirali su i tipove sa kojima su prethodno imali iskustva. Tako je u periodu 2005-2007. iz Rusije kupljeno oko 50 novih srednjih transportnih helikoptera Mi-17 u varijantama Mi-17-1V, Mi-171E, Mi-171Š i Mi-17V-5. Nabavku su ipak finansirale SAD a poslednja 22 isporučena primerka su dorađena u UAE za 245miliona dolara. Par helikoptera dorađen je novom avionikom i naoružanjem i u Srbiji, u Vazduhoplovnom zavodu “Moma Stanojlović“. Još tri Mi-17 stigla su iz Rusije u Irak 2014-15. Irak je nabavljao i polovne helikoptere Mi-8 pa su dva Mi-8T stigla iz jordanske kompanije ‘’Jordan Wings’’ koje je prvo koristila firma ‘’Iraqi Airways’’. Ove helikoptere je za 3,6 miliona dolara 2011-12. remontovao zavod ‘’Севастопольское авиационное предприятие’’ iz Sevastopolja, tadašnja Ukrajina. Srednji višenamenski transportni helikopter Mi-17V-5 na poletanju. Naoružan je sa 4 20-cevna saćasta lansera B-8V-20 nevođenih raketnih zrna S-8 kalibra 80 mm. Helikopteri familije Mi-8 i 17 uvršteni su u nekoliko jedinica Armijske avijacije čija je Komanda formirana oktobra 2010. godine. Ovi helikopteri pre svega se koriste u Transportnom helikopterskom puku odnosno njegovoj 85. transportnoj eskadrilina aerodromu Al Kut i 4. višenamenskoj eskadrili baza Taji (prethodno u Basri). Ove vazduhoplove na aerodromu Taji koristi i 15. eskadrila za specijalne operacije, 32. armijske avijacijske brigade za specijalna dejstva a za obuku na ovom tipu lete pripadnici 16. trenažne eskadrile, Koledža armijske avijacije u Al Tagadumu. Postoji plan da se deo helikoptera prebaci u bazu Al Kut. Školski avion Cessna 172 / Foto: U.S. Air Force/Airman First Class Randi Flaugh Ubrzo su usledile dalje nabavke iz SAD, za potrebe uspostavljanja sistema obuke pilota avgusta 2007. potpisan je ugovor vredan 10 miliona dolara za kupovinu 18školskih aviona Cessna 172 ‘’Skyhawk’’ čija je isporuka počela oktobra iste godine. Primopredaja prvih 8 aviona izvršena je 9. jula 2008. u bazi Al Mutana kada su primljene i prve tri Cesne 208. Prvi piloti koji su započeli letove na Cesnama 172 nisu bili novi, mladi već oni iskusni koji su leteli u RV Iraka za vreme Sadama Huseina a oni će kasnije postati i instruktori. Treba reći da je Irak nabavio veoma modernu verziju Cesne 172 sa dizel motorom i vrlo moderno opremljenom kabinom tj. tzv. ‘’staklenim kokpitom’’ kao i GPS navigacijskim sistemom firme Garmin. To je između ostalog uticalo da cena pojedinačnog aviona bude 600 hiljada dolara. U početku su instruktori letenja bili samo Amerikanci, vremenom se povećavao broj obučenih iračkih instruktora a oktobra 2009. objavljeno je da je je na ovom avionu obuku završilo 100 studenata od kojih je svaki od njih na početku imao po 15 letova sa američkim instruktorima nakon čega bi oni prelazili u druge jedinice koje su opremljene drugim tipovima vazduhoplova. Prethodno je za samo oko godinu i po dana ova jedinica imala oko 5000 sati naleta. Avioni Cesna 172 prvobitno su bazirali na aerodromu Kirkuk gde je oktobra 2007. otvorena letačka škola. U njenom sastavu se našla i 1. eskadrila sa ovim tipom aviona koja je marta 2011. preimenovana u sadašnju 201. eskadrilu a kasnije je ona prebačena na aerodrom Tikrit. Danas se ova jedinica nalazi u sastavu Letačkog trenažnog puka, Koledža iračkih vazduhoplovnih snaga. Transportni avion Beech King Air 350. Iste 2007. godine u okviru programa ‘’Peace Dragon’’ potpisan je ugovor vredan 132 miliona dolara za 5 aviona King Air 350ER u varijanti za prikupljanje podataka (ISR). Prethodno je kao deo paketa od 160 miliona dolara nabavljen jedan transportni King Air 350 koji je služio i za obuku. 2015. godine isporučen je još jedan primerak u verziji za ISR. Jedinica koja koristi ove avione jeste 87. izviđačka eskadrila, Transportnog puka na aerodromu Al Mutana. Za potrebe osmatranja vazdušnog prostora 2006. je nabavljen a 2009. isporučen jedan radar AN/TPS-77 dok je 2011. naručen još jedan koji je stigao 2013. a plaćen je 26miliona dolara. Za naoružavanje aviona AC-208B 2009. nabavljeno je 20 protivoklopnih raketa AGM-114A ‘’Hellfire’’ dok je 2012. naručeno 200 AGM-114L za helikoptere Bell-407 čije će prva kupovina uslediti 2009. Prvo su naručena tri trenažna T-407 za 6,9miliona dolara, potom su 2009. kupljena 24 naoružana Bell 407 (iračka oznaka IA-407) za 60 miliona dolara koji su isporučeni 2012-13. Prethodno su 2011. stigla triprimerka. Laki borbeni helikopter IA-407 naoružan mitraljezom i lanserom nevođenih raketnih zrna. Još 16 Bell-407GX isporučeno je 2014-2015 a za naoružane primerke je 2013-2014. stiglo još 175 AGM-114L a kao pomoć u borbi protiv tzv. Islamske države SAD su 2014. godine donirale još 1500 ovih raketa. Trenažni T-407 kao i skoro polovina izviđačko-borbenih IA-407 čine sastav 21. jurišne helikopterske eskadrile, 32. armijske avijacijske brigade za specijalna dejstva na aerodromu Taji. Malo veći broj IA-407 leti u 22. jurišnoj helikopterskoj eskadrili, Transportnog helikopterskog puka u bazi Al Tagadum. Školski avioni T-6A “Texan II“ / Foto: U.S. Air Force/SrA Tyler Placie Nakon nabavke Cesni 172 Irak je nastavio sa ulaganjima u avione za obuku kupivši 15 turboelisnih T-6A ‘’Texan II’’ (američka varijanta švajcarskog PC-9) za ukupno 257 miliona dolara od čega su samo avioni plaćeni oko 75 miliona. Avioni su isporučeni u bazu Imam Ali i ušli su u sastav 203. eskadrile (do marta 2011. 3. eskadrila) Letačkog trenažnog puka. Do skora su svi irački T-6A bili neoperativni a inicijativa za njihovo vraćanje u letno stanje pokrenuta je pre nekoliko meseci. Imajući u inventaru Cesnu 172 i T-6 nastao je ogromni raskorak u obuci iračkih pilota i to zbog velikih razlika u konfiguraciji i performansama između ova dva tipa aviona, jedan je bio dvosed visokokrilac sa dizel motorom i rasporedom sedišta jedno pored drugog a drugi turboelisni niskokrilac sa rasporedom sedišta jedno iza drugog. Tako je Irak krenuo u potragu za rešenjem ovog problema a prethodno je još 2007. godine pokazao interesovanje za projekat srpskog školskog aviona Lasta. Irački pilot na obuci za avion Lasta-95N na aerodromu Batajnica / Foto: Dušan Atlagić Iraku je Lasta sasvim odgovarala i ova država je kao prvi naručilac aviona postala ujedno i finansijer završetka njegovog razvoja. U 2007. godini naručeno je 20primeraka po jediničnoj ceni od 300 hiljada dolara a Laste su bile deo paketa naoružanja u vrednosti od 253 miliona dolara. Opcija za još 16 aviona nikada međutim nije realizovana. Prvi let prototipa Laste 95 izvršen je 5. februara 2009, a prototip iračke varijante Lasta-95N 24. februara 2010. Prve Laste Iraku su isporučene juna 2010., a poslednji avioni stigli su u Irak jula 2011. Do marta 2011. bili su u sastavu 2. eskadrile Letačkog trenažnog puka. U pripremama za prijem aviona, 8 iračkih pilota je dva puta boravilo na aerodromu Batajnica gde su obučavani u Tehničko-optinom centru. Oni su kasnije predstavljali prve instruktore i nastavnike letenja na ovom avionu u Iraku. Zanimljivo da je Irak je za svoje primerke insistirao da mogu da nose naoružanje pa tako njihova verzija može da na dva potkrilna nosača ponese do 220 kg tereta pre svega kontejnere sa mitraljezima 7,62 i 12,7 mm i bombe kalibra do 100 kg. Nakon nekoliko meseci probnih letova februara 2012. započela je obuka oko 200 kadeta na avionima Lasta-95N u vazduhoplovnoj bazi Tikrit u kojoj se nalazi Koledž iračkih vazduhoplovnih snaga. Međutim, samo mesec dana kasnije, nakon ukupno 600 sati naleta, flota je prizemljena zbog problema sa motorima Lycoming AEIO 580B1A. Rešavanje ovog problema ali i modifikacija komandi leta ekipe inženjera i tehničara VTI i fabrike aviona Utva započeli su sredinom maja 2013. Laste na jednoj od svečanosti povodom promocije novih pilota RV Iraka. Srpski stručnjaci ustanovili su da je došlo do problema podmazivanja motora prilikom startovanja. Proizvođač motora Lycoming je priznao postojanje defekta i ponudio tehničko rešenje koje je primenjeno na iračkim Lastama nakon čega su normalne operacije aviona bile nastavljene ali uz smanjenje resursa motora i veću potrošnju ulja, što je povećalo realni trošak sata leta. Dorada komandi leta iračkih Lasta nastala je kao posledica tragičnog udesa koji se 26. septembra 2012. desio u Srbiji. Intenzitet borbe protiv tzv. Islamske države značajno je porastao decembra 2013. godine zbog čega su početkom 2014. iračke Laste prebačene u bazu Imam Ali(bivši naziv Talil) što se pokazalo kao dobar korak jer su u leto 2014. bazu Tikrit napale formacije islamista i osvojile je pri tom ubivši najmanje 1566 studenata i pripadnika vazduhoplovnotehničke službe. Do dolaska jurišnih aviona Su-25 početkom jula 2014. iračke vazduhoplovne snage imale su izuzetno skromne mogućnosti u dejstvima po ciljevima na zemlji. Imali su samo pet aviona AC-208B “Combat Caravan“, naoružane transportne helikoptere Mi-17 kao i školske avione Lasta. Nakon dolaska jurišnih aviona Su-25 i borbenih helikoptera Mi-28 i Mi-35M, Laste su ponovo upotrebljavane samo za obuku pilota. Jedini udes iračkih aviona dogodio se 17. aprila 2017. kada je prilikom poletanja iz matične baze došlo do problema sa motorom zbog čega je posada morala prinudno da sleti a tom prilikom avion je uništen ali su pilot i kopilot preživeli. Iračke Laste se, kao što smo već naveli nalaze u bazi Imam Ali gde popunjavaju 202. eskadrilu Letačkog trenažnog puka. Srednji transportni avion C-130J-30 “Super Hercules“ / Foto: Facebook stranica RV Iraka Značajno unapređenje transportne avijacije dogodilo se 2009. kada je za 293miliona dolara naručeno 6 transportnih avioniona C-130J-30 ‘’Super Hercules’’ koji su stigli tokom 2012. i 2013. Trenutno Super Herkulesi kao i stariji C-130E lete u 23. transportnoj eskadrili, Transportnog puka sa komandom u bazi Al Mutanakod Bagdada. Irački An-32 naoružan bombama. Pre toga od Ukrajine je za 99 miliona dolara naručeno 6 An-32B koji su isporučeni 2011-2012. i čija je danas matična jedinica 33. transportna eskadrila, Transportnog puka takođe u bazi Al Mutana. Dva primerka su bila dorađena da nose bombe, prvi je nosio 4 spoljna nosača na bokovima trupa BDZ-34 za 4 bombe kalibra do 500 kg dok je drugi u tovarnom prostoru, u unutrašnjosti aviona mogao da na prenosivom valjkastom transporteru sa vođicama ponese 4 bombe kalibra 227 kg. Dva laka višenamenska helikoptera Gazela na jednoj od vojnih parada. Irak se u opremanju svojih vazduhoplovnih snaga oslonio i na Francusku nabavivši 2010. domaćim pilotima dobro poznate lake višenamenske helikoptere Gazela. Tada je iz viškova francuske avijacije stiglo šest polovnih SA-342M ali je to bio samo deo velikog posla nabavke novih lakih višenamenskih borbenih helikoptera EC-135. Gazele baziraju na aerodromu Taji i lete u 88. jurišno-trenažnoj eskadrili, Borbenog helikopterskog puka. Iz Nemačke su 2009., preko Francuske, naručena 24 naoružana EC-635T2+ (vojna verzija helikoptera EC-135, sada H135) koji su koštali 360 miliona evra a isporučeni su tokom 2011. i 2012. Ceo posao pratio je korupcionaški skandal uz optužbe da su određeni irački generali primili mito kako bi se nabavka realizovala. U opremanju i naoružavanju ovih helikoptera je učestvovala Južnoafrička Republika od koje je u periodu 2010. do 2015. nabavljeno 380 protivoklopnih raketa Ingwe. Laki izviđačko-borbeni helikopter EC-635T2+/ Foto: Ministarstvo odbrane Iraka EC-635 su bili prvi ozbiljnije naoružani helikopteri oružanih snaga Iraka a nabavljeni su pre svega za osmatranje i prikupljanje informacija kao i za protivpobunjeničku borbu. Opremljeni su sistemom SAWS (Stand Alone Weapon System) koji omogućuje upotrebu elektro-optičkog osmtaračkog sistema sa televizijskom i infracrvenom kamerom, sistemom za zaštitu helikoptera od lakih prenosivih raketnih PVO sistema kao i upotrebu nevođenih i vođenih ubojnih sredstava. Helikopteri su ušli u sastav 55. jurišne eskadrile Armijske avijacije koja se danas nalazi u sastavu 32. armijske avijacijske brigade za specijalna dejstva i bazira na aerodromu Taji sa detašmanom u bazi Al Rašid kod Bagdada. U borbi sa tzv. Islamskom državom jedan irački EC-635 je oboren 13. decembra 2014. u rejonu Bayji uz pogibiju oba člana posade. Višenamenski borbeni avion F-16IQ, varijanta F-16C Block 50/52 za Irak. Svoje prve borbene avione Irak će naručiti 2011., izabran je američki F-16, za tri milijarde dolara kupljeno je 18 aviona Blok 50/52 u varijanti F-16IQ od toga 12jednoseda F-16C i 6 dvoseda F-16D. Prvi avioni trebali su da stignu leta 2014. ali je zbog bezbednosne situacije u zemlji to odloženo za sledeću godinu pa su prva četiri primerka stigla tek 14. jula 2015. Januara 2016. je za dve milijarde dolara kupljeno i naoružanje za njih i to 150raketa vazduh-zemlja AGM-65D, G, H, K ‘’Maverick’’, 24 rakete vazduh-vazduh AIM-9M ‘’Sidewinder’’, 14120 bombi Mk 82 i BLU-111, 2400 bombi Mk 84 i BLU-117, 10 vežbovnih bombi Mk 82 i Mk 84, 400 laserski vođenih bombi GBU-10 i 8000GBU-12, jedan rezervni top M61 ‘’Vulcan’’. Pored toga nabavljeno je 20 nišanskih sistema na kacigi pilota JHMCS i 4 zemaljska sistema za proveru stanja vođenih avio-bombi. Od Nemaca je prethodno 2013. kupljeno 90 polovnih raketa vazduh-vazduh AIM-9L koje su dorađene na standard AIM-9L/I-1. Dvoseda varijanta F-16D. Za avione F-16 je 2012. kupljeno 20 nišansko-navigacijskih sistema AN/AAQ-33 Sniper za 32 miliona dolara. Još 18 F-16, takođe 12 F-16C i 6 F-16D narućeno je 2013. godine za 890 miliona dolara. Potom je za iračku flotu ovih aviona 2015. naručeno i 2000 projektila WGU-59 APKWS koji su stigli tokom 2016-17. Prethodno su 2015. nabavljena 4 rezervna radara AN/APG-68(V)9 kao i 4kontejnera sa izviđačkom opremom DB-110 koja su koštala 71 milion dolara. Danas Irak ima 23 F-16 koji se nalaze u bazi Balad, u sastavu 9. lovačke eskadrile, Lovačkog puka. Artiljerijsko-raketni sistem Pancir-S1 je trenutno najmoćnije PVO sredstvo iračke vojske. Jedinice za protivvazduhoplovna dejstva dobile su prve sisteme 2012. godine kada je iz Rusije nabavljeno 500 lakih prenosivih raketnih sistema Igla-S. Potom je 2013. od SAD kupljeno 8 lakih mobilnih raketnih sistema AN/TWQ-1 ‘’Avenger’’ malog dometa koji su ipsoručeni 2014. i plaćeni su 105 miliona dolara. Nešto ranije 2012. godine za njih je naručeno 200 raketa FIM-92 ‘’Stinger’’. U paketu naoružanja iz Rusije koji je vredeo 4,2 milijarde dolara a koji je potpisan 2012. godine našlo se i 24 (po nekim podacima 48) artiljerijsko-raketnih sistema 96K6‘’Pancir-S1’’ za koje je kupljeno 600 raketa. Neke od poslednjih nabavki iz SAD realizovane su 2013. kada je kupljeno 13osmatračkih radara AN/MPQ-64 ‘’Sentinel’’ malog dometa koji se obično uvezuju sa sistemima PVO kratkog dometa. Iste godine naručeno je i 10 sistema malih bespilotnih letelica ScanEagle koji su predati Iraku 2014. Borbeni helikopter Mi-28NE, primerak koji se na fotografiji nalazi na zemlji poseduje radar N025E koji se nalazi na jarbolu iznad nosećeg rotora. Velika količina naoružanja i vojne opreme nabavljene iz Rusije za 4,2 milijarde dolara obuhvatao je osim već spomenutih PVO sistema Pancir i desantno-jurišne helikoptere Mi-35M kao i borbene helikoptere Mi-28. Svi pomenuti helikopteri ušli su u sastav Armijske avijacije i kojoj je Ratno vazduhoplovstvo u međuvremenu predalo većinu helikoptera sa kojima je raspolagalo. Isporučeno je ukupno 28 Mi-35M, 15 Mi-28NE i 4 Mi-28UB (označeni takođe kao Mi-28NE, verzija sa udvojenim komandama). Borbeni Mi-28 uvršteni su u 28. jurišnu eskadrilu, Borbenog helikopterskog puka u Al Kutu. Desantno-jurišni helikopter Mi-35M dejstvuje po položajima pripadnika oružanih formacija tzv. Islamske države. Irak se dakle odlučio da nabavi prave borbene helikoptere a ne samo da se osloni na naoružane Bell 407 i EC-635. Kupio je najsavremeniju verziju helikoptera Mi-24 sa kojim je već dugo godina imao iskustva. Ovoga puta stigli su moderni Mi-35M a prva isporuka realizovana je novembra 2013. a pripali su 35. jurišnoj eskadrili, Borbenog helikopterskog puka na aerodromu Taji. U borbenim dejstvima protiv tzv. Islamske države 2014. godine oborena su dva helikoptera, jedan 16. juna a drugi 3. oktobra. U udesima su izgubljena još tri, jedan 22. avgusta 2015, drugi 4. aprila 2016 i treći 4. januara 2017. Trojka iračkih jurišnika Su-25, prvi u formaciji, dvosed Su-25UBK pripadao je Iranu. Kako je Irak u sukob sa snagama tzv. Islamske države dočekao bez borbenih aviona jer američki F-16 zbog loše bezbednosne situacije još nisu bili isporučeni, Iračani su odlučili da se nabave ruski Su-25 koje su pripadnici RV Iraka veoma dobro poznavali s obzirom da su ga pre 2003. godine već koristili. Prvi od, kako će se kasnije pokazati 5 Su-25 iz Rusije isporučeni su 28. juna 2014. i to su bili prvi pravi borbeni avioni u inventaru novog RV Iraka. Irački Su-25 na ispitivanjima fugasnih bombi domaće proizvodnje. Potom je u pomoć priskočio Iran koji je poslao svih 7 aviona Su-25K i Su-25UBK koji su, što je interesantno, 1991. za vreme Prvog zalivskog rata, preleteli u Iran. Naknadno su 17. aprila 2016. isporučena još 4 ruska polovna Su-25 koji su remontovani u 121. remontom zavodu u Kubinki. U međuvremenu je sklopljen i ugovor sa Belorusijom od koje je kupljeno 9 polovnih Su-25 i Su-25UB koji su stigli tokom 2015-16. Iračke pilote obučavali su Iranci ali je deo njih kasnije poslat u Rusiju i Belorusiju. Prema poslednjim informacijama oko 20 Su-25 nalazi se u bazi Al Rašid kod Bagdada, u sastavu 109. jurišne eskadrile, Borbenog puka. Laki višenamenski borbeni T-50IQ, jedan od najmodernijih aviona iračkih vazduhoplovnih snaga / Foto: Facebook stranica RV Iraka Krajem 2013. godine, tačnije 12. decembra sa Južnom Korejom je potpisan ugovor vredan 1,1 milijardu dolara za nabavku 24 školsko-borbena aviona T-50 ‘’Golden Eagle’’’ u varijanti T-50IQ koja predstavlja verziju lakog borbenog aviona FA-50. Osim aviona plaćena je obuka pilota i pripadnika vazduhoplovnotehničke službe kao i logistička podrška. Naknadno je sa Korejancima potpisan i ugovor o održavanju i to za narednih 20 godina što je plaćeno milijardu dolara. Prvi irački T-50IQ poleteo je 13. jula 2015. a prvih pet primeraka je zvanično predato RV Iraka decembra iste godine. Za sada je isporučeno 12 aviona, prvih 6 stiglo je u Irak marta 2017. a drugih šest 5. juna ove godine. Avioni se nalaze u vazduhoplovnoj bazi Al Šajbah, u 204. trenažnoj eskadrili (do marta 2011. 4. trenažna eskadrila) iz sastava Trenažnog letačkog puka, Koledža iračkog RV. Irak je nabavio još jedan tip borbenog aviona i to od nekada tradicionalnog snabdevača vojnim avionima – Češke. Za vreme ČSSR od njih su nabavljani školsko-borbeni avioni L-29 ‘’Delfin’’ a zatim i L-39 ‘’Albatros’’. 2014. godine potpisan je ugovor vredan 200 miliona dolara za kupovinu naoružanja a u paket su ušli i laki višenamenski L-159 ALCA uz isporuku 10 jednoseda L-159A i dvadvoseda L-159T1 od kojih je jedan bio prerađeni jednosed iz čeških viškova a drugi novoproizvedeni primerak. Još tri jednoseda nabavljena su kao izvor rezervnih delova. Irački piloti na preobuci u Češkoj za avion L-159 ALCA. Prvi avioni predati su Iraku samo 88 dana nakon što je ugovor stupio na snagu a prva tri primerka (dva jednoseda i dvosed) su zvanično preuzeta 26. septembra 2015. godine da bi prva dva aviona sletela u Irak 5. novembra iste godine. Februara 2016. iz Češke se sa preobuke u Irak vratilo 6 pilota nakon čega su u matičnoj bazi započeli taktičku obuku. Već u maju su je završili i svoju prvu borbenu misiju izveli su 12. juna uz upotrebu klasičnih avio-bombi Mk-82. Jedno vreme oba dvoseda su se nalazila u Češkoj radi obuke iračkih pilota a prvi od njih, novoproizvedeni primerak, predat je Iračanima decembra 2016. Na preobuku su poslati piloti koji su već imali solidno letačko iskustvo a za vreme preobuke na L-159 naleteli su obično 30-35 sati. Česu su u Baladu bili organizovali i tim savetnika dok je kompanija Aero Vodochody obezbedila vazduhoplovnotehničku službu za održavanje aviona u drugom stepenu koje su kasnije preuzeli Iračani. Od naoružanja na iračkim L-159 su za sada primećene samo klasične avio-bombe Mk-82, za obuku se koriste kontejneri SUU-5003 koji osim što nose 6 vežbovnih bombi BDU-33, imaju mogućnost ispaljivanja 4 nevođena raketna zrna CRV-7kalibra 70 mm. Irački L-159 se nalaze u bazi Balad (prethodno poznata kao Al-Bakr, nakon okupacije tu su boravile američke trupe i baza je nosila naziv isturena operativna baza Anaconda u kojoj je u jednom trenutku bilo 30000 vojnika) 80 km severno od Bagdada u 115. taktičkoj eskadrili, Lovačkog puka. Iako je ALCA već upotrebljen u dejstvima protiv tzv. Islamske države, puna borbena gotovost eskadrile biće postignuta krajem ove godine. U plani je modernizacija ovih aviona uz integraciju nišansko-navigacijskog kontejnera i vođenih ubojnih sredstava, pre svega vođenih bombi i raketa vazduh-zemlja kao i nabavka raketa vazduh-vazduh. Kineska izviđačko-borbena bespilotna letelica CH-4B. U borbi protiv Islamske države Iračani su prema dostupnim fotografijama i video snimcima, vrlo efikasno upotrebili borbene bespilotne letelice CASC CH-4Bkineske proizvodnje. 23. januara 2015. godine stiglo je 4 CH-4B a uz njih i 20malogabaritnih protivoklopnih raketa AR-1 i 20 malogabaritnih vođenih bombi FT-9. Jedinica koja koristi ove BPL odnosno 100. izviđačko-borbena eskadrila(prethodno 84. eskadrila iste namene) je direktno potčinjena Komandi Armijske avijacije i nalazi se na aerodromu Al Kut. Iračani su osnovali i svoju obaveštajnu službu INIS – Iraqi National Intelligence Service koja je prema dostupnim podacima od SAD 2010. godine dobila 9 aviona i to tri DHC-6 koji su pripadali agenciji CIA i 6 U-28A (dorađeni švajcarski Pilatus PC-12). Ovi avioni poseduju opremu za prikupljanje informacija izviđanjem i osmatranjem, otkrivanje i identifikaciju ciljeva. Baziraju na aerodromu Al Rašid i pod komandom su Ministarstva unutrašnjih poslova. Prema dostupnim podacima danas se koriste dva DHC-6 i 4 U-28A. Živojin BANKOVIĆ
  3. O budućnosti Zapadnog Balkana ponovo se govori u Vašingtonu. To će biti tema jednodnevne konferencije koju u srijedu organizuje Atlantski savjet SAD, ali i izvještaja pod nazivom "Balkan naprijed - nova američka strategija za region" koji će ta organizacija objaviti u utorak. U izvještaju se između ostalog predlaže uspostavljanje stalnog američkog vojnog prisustva u Jugoistočnoj Evropi, zalaganje za "istorijsko pomirenje" sa Srbijom, kao i obnovaljanje reputacije SAD kao istinskog posrednika. Uoči objavljivanja izvještaja i konferencije koja će okupiti ministre spoljnih poslova regiona, visoke zvaničnike Stejt departmenta, članove Kongresa i eksperte, izvršni potpredsjednik Atlantskog savjeta Dejmon Vilson rekao je u intervjuu za Glas Amerike da je neophodna aktivnija uloga Sjedinjenih Država u regionu. Ako Vašington ne bude više angažovan, rizikuje izbijanje krize na Balkanu, upozorava Vilson. Glas Amerike: Atlantski savjet će uskoro izdati izvještaj o Zapadnom Balkanu. Koje su glavne tačke izvještaja? Vilson: „Atlantski savjet će objaviti izuzetno značajan izvještaj o Zapadnom Balkanu da bi uputio poruku da je sada pravo vrijeme za obnovljeni američki angažman u regionu i da postoji put, strategija kako Sjedinjene Države mogu da se pridruže Evropskoj uniji i pomognu da se ostvari vizija o tome da će Balkan postati dio Evrope i transatlantske zajednice. Ta vizija je izgubila zamah od deklaracije na samitu u Solunu prije mnogo godina. U suštini je došlo do zamora kada je riječ o Balkanu, smanjenog američkog angažmana, a i Evropska unija preispitivala je održivost te strategije. U našem izvještaju, vraćamo se početnim principima i poručujemo da je vrijeme da Sjedinjene Države ponovo iznesu jasnu viziju da će Zapadni Balkani biti dio transtlantske zajednice. To je naša vizija, strategija i partnestvo sa Evropskom unijom. Vojna vježba pripadnika KFOR-a Drugo, da postoje određene oblasti gdje Sjedinjene Države imaju izraženu ulogu - prvo je bezbjednost, odnosno da se pošalje poruka regionu da je prisustvo naših bezbjednosih snaga trajno i da nije povezano samo sa KFOR-om, već i sa promovisanjem američkog uticaja i pružanjem pomoću u izgradnji kapaciteta, kada je riječ o borbi protiv terorizma i brzom reagovanju. Da jačamo naše prisustvo u Jugoistočnoj Evropi, kao što smo to uradili u njenom sjeveroistočnom dijelu. To je i signal drugim velikim silama, koje su možda aktivne u regionu. Treći element je politička dinamika. Zalažemo se za unapređenje istorijskog procesa pomirenja sa Srbijom i da budemo istinski posrednik u postizanju stvarnog napretka na političkom frontu- kada je riječ o dijalogu Beograda i Prištine ili pružanju pomoći Grčkoj i Makedoniji da budu saveznici u budućnosti. Imajući u vidu izmijenjene uslove na terenu, postoji stvarna šansa za američku diplomatiju, da uz evropsku, pomogne da stvari krenu u pravom smjeru i da ukloni neke lokalne prepreke. Međutim, poslednji koncept je veoma važan, a to je kako podstaći ekonomske prilike i preduzetništvo imajući u vidu interesovanje koje vlada na Kapitol hilu. Kako ljudi u regionu, koji su izuzetni preduzetnici, mogu da imaju šansu da ostvare svoju budućnost na način koji ne zavisi od protekcionizma. Zainteresovani smo za načine da se podstakne otvaranje radnih mjesta i rast, koji ne kontrolišu politike mreže. I poslednje - da Zapadni Balkan mora da bude integrisan u Evropskoj uniji, kada je riječ o saobraćaju ili energetici. I konačno to je šansa da Sjedinjene Države i Evropa sarađuju. U vrijeme kada mnogi ne očekuju da Vašington i Brisel zastupaju iste stavove, Balkan pruža šansu za saradnju i uspjeh.“ Glas Amerike: Ranije ste poručili da ako Sjedinjene Države ne budu ponovo angažovane, rizikuje krizu na Balkanu koja bi mogla da iznenadi sve. Kakvu ste krizu imali na umu? Vilson: Ako ne budemo angažovani, ako budemo pokazivali neodlučnost, onda ćemo otvoriti prostor za pogoršanje situacije. To smo vidjeli na primjeru Makedonije posle 2008. godine i neuspjelog pokušaja da zemlja uđe u NATO na samitu u Bukureštu. To pokazuje da smanjenje američkog angažmana u regionu može da dovede do daljeg pogoršanja nekih najgorih trendova i problema i do moguće krize. Naša poruka nije da Balkan mora da bude najvažnije pitanje na agendi Vašingtona. To jednostavno nije slučaj, nije realno, ali ni potrebno. Naša poruka je da ako ignorišemo region, i ne odigramo svoju ulogu, možda ćemo biti svjedoci izbijanja krize – bilo da je riječ o odnosima Beograda i Prištine, ili što je vjerovatnije, u Bosni, a i vidjeli smo potencijal za to u Makedoniji. Međutim, uz malo napora, na političkom nivou, možemo značajno da pomognemo i da pošaljemo jasnu poruku onima koji žele da poremete proces transatlantskih integracija, bilo da je riječ o ruskim obavještajnim snagama ili organizovanom kriminalu. Uz malo napora, možemo da se suprostavimo tim negativnim silama i pomognemo regionu da ostane na pravom putu ka ostvarenju konačnog cilja.“ Glas Amerike: Šta „malo napora“ konkretno podrazumjeva? Vilson: "Prvo želim da kažem da se Balkanom bave zaista izuzetne američke diplomate. Naši ambasadori na terenu i često zamjenici pomoćnika sekretara ovdje u Sjedinjenim Državama su zaista odlični. Ono što mi tražimo je da imaju veću političku potporu, da se dalje nadograđuje na posjeti potpredsjednika Pensa regionu, da počnu da se grade temelji odlučne američke strategije za ostvarenje konačnog cilja - a to je da se Evropa zaokruži, a region integriše u institucije transatlantske zajednice. I da jasno utvrdimo specifične načine na koje Sjedinjene Države mogu da pomognu – a to je snažniji diplomatski put za pomoć Prištini i Beogradu da dođu do zaključaka, da se utvrdi put naprijed za povezivanje Atine i Skoplja. Američka diplomatija trebalo bi, zajedno sa Evropskom unijom, da predvodi neke od tih napora, a ne da bude u pozadini. Kada je riječ o bezbjednosti, treba jasno poručiti da će američki uticaj i moć dugoročno biti stabilizujuća snaga u regionu. I to nema veze samo sa snagama na Kosovu. Kao što naše prisustvo u sjevernoistočnoj Evropi služi kao stabilizujuća snaga za naše saveznike, tako bi i vojne strukture i stalno prisustvo u jugoistočnoj Evropi trebalo da pokažu američku posvećenost stabilnosti i bezbjednosti regiona i da pruži pravi osjećaj sigurnosti za političke lidere da donose teške odluke i preduzmu neophodne rizike". Glas Amerike: Gdje vidite to američko prisustvo? Da li govorimo o uspostavljanju američke baze u aktuelnim članicama NATO-a, Hrvatskoj, Crnoj Gori? Vilson: "Zalažemo se za tranziciju baze "Kamp Bondstil" – od sjedišta KFOR-a do stalnog američkog prisustva u jugoistočnoj Evropi – da promoviše taj uticaj širom regiona. I to zajedno sa ostalim američkim snagama, bilo u Rumuniji, Turskoj ili Grčkoj. Da one postanu dio ove jednačine, odnosno da imamo snage stacionirane na Balkanu – što će nam omogućiti da radimo na izgradnji kapaciteta i partnerstvu, naročito sa Srbijom, Crnom Gorom, Hrvatskom, Albanijom. Osnova bi bile snage koje su danas prisutne na Kosovu.“ Glas Amerike: Da li ste obavijestili Bijelu kuću o vašoj strategiji za Balkan? Kakva je saradnja sa administracijom u pogledu onog što želite da uradite? Vilson: Konferencija o Balkanu, koja će biti održana za par dana, kao i izvještaj, rezultat su više od godinu dana rada, uključujući i saradnju sa kampanjama tokom izbora i sa administracijom tokom tranzicije i prve godine mandata predsjednika Trampa. O ovom pitanju smo vodili razgovore i na Kapitol hilu, sa agencijama ovdje i potpredsjednikovim timom u okviru priprema za njegovu posjetu regionu. Bijela kuća Radimo sa Evropskom unijom, nekim kolegama u Briselu, američkom vojskom, našim komandantima u Napulju na utvrđivanju puta naprijed i objedinjavanju ideja, za koje postoj značajna podrška, u smislenu strategiju i davanju političkog podsticaja. Vidjeli smo da ja poraslo interesovanje, zato što smo o Balkanu razgovarali tokom proširenja NATO-a na Crnu Goru, kao i ruskog pokušaja puča u toj zemlji. To nam je dalo šansu da kažemo da ne bi trebalo samo da reagujemo na stvari i da čekamo da se problemi pojave, već da budemo ispred događaja, da utvrdimo koji su naši interesi i da promovišemo američku strategiju“. Glas Amerike: Da li je aktuelna američka administracija zainteresovana da se više angažuje na Balkanu, posebno imajući u vidu, kako neki smatraju, povlačenje Amerike sa međunarodne scene i izvještaje da brojne iskusne diplomate napuštaju Stejt department? Da li postoji volja i resursi da se Amerike više angažuje u regionu? Vilson: "Smatram da postoje. To pokazuje i posjeta potpredsjednika Pensa regionu. Takođe, sedam ministara sa Balkana prisustvovaće konferenciji u Vašingtonu i biće u prilici da se sastanu sa visokim zvaničnicima u Stejt departmentu, biće primljeni na najvišem nivou u Savjetu za nacionalnu bezbjednost. Potpredsjednik SAD Majk Pens sa liderima regiona To simbolizuje da postoji politički apetit i interesovanje da se to pitanje pogura naprijed. Imamo pomoćnika državnog sekretara za Evropu, zamjenika sekretara koji je zainteresovan za ovo pitanje, imamo nove vojne komandante NATO-a, uključujući i američke komandante, koji su veoma zainteresovani za ovo. Imamo veliku šansu, uz dvostranačku podršku američkog Kongresa, da zajedno sa Evropskom unijom, imamo trajnije prisustvo i angažman“. Glas Amerike: Da li se o Balkanu više govori ovih dana u Vašingtonu, nego ranije? Vilson: "U Vašingtonu je preovladavao stav da smo završili teži dio posla. Da smo tokom 90-tih obavili najteži posao i liderstvo je postepeno prepušteno Evropskoj uniji. I instinkt da se to uradi je, sa više aspekata, ispravan. Evropska unija je veliki igrač, što bi i trebalo da bude. Međutim, to ne znači da Sjedinjene Države nemaju jasnu, definisanu i važnu ulogu u tom procesu. I to želimo da ispravimo. Vidjeli smo da ta poruka dobija na značaju poslednju godinu dana, kako ljudi shvataju da smo možda zbog nedostatka fokusa u našem angažmanu i pažnje – što ne znači da nismo bili tamo i da nismo bili uključeni, povremeno na političkom novu - da smo bili svjedoci nekih uznemirujućih trendova. Vidjeli smo konsolidaciju autokrata u regionu, stvarnu disfunkcionalnost u Bosni, zatim pokušaj puča u Crnoj Gori. Vidjeli smo i poteškoće, dva koraka naprijed, tri koraka nazad, u razgovorima Prištine i Beograda, kao i nekoliko rundi kriza u Makedoniji. To je privuklo pažnju ljudi - da možda mi nismo obraćali pažnju i da smo zbog toga bliže prevelikom broju potencijalnih kriza. To je podstaklo interesovanje i razumjevanje da možda moramo da ponovo da se vratimo u igru, na odlučniji i više politički način, a ne samo birokratski. Da pokušamo da stvari vratimo na pravo mjesto“. Glas Amerike: Da li smatrate da su Sjedinjene Države i Evropska unija poslednjih godina ignorisale korupciju, situaciju u medijima i kako pojedini smatraju, autokratske tendencije lidera na Balkanu zarad stabilnosti? Vilson: "Mislim da kako se Balkan povlačio iz političke pažnje, da smo ušli u birokratski proces u okviru kojeg podnosimo izvještaje, ocjenjujemo i mjerimo. I taj proces ima velike prednosti, jer je riječ o zavođenju dicipline i zasnovan je na dokazima i činjenicama. Ali je izgubljena određena svrha, zato što su se regionu slali signali da ne postoji politička volja. Jasne poruke, nekad i evropskih lidera da ne treba brzo ići, da prvo moraju da se pozabave svojim problemima. I to je razumljivo. Međutim, zbog te nesigurnosti da li će biti dobrodošlice u Evropu i zbog povlačenja političkog angažmana Sjedinjenih Država, nije se mnogo vodilo računa o tom procesu. To je omogućilo jačanje organizovanog kriminala, uspostavljanje političkih zaštitničkih mreža, kao i konsolidaciju moći. Izgubili smo balans. Zbog toga moramo da održavamo disciplinovani proces i pozdravljam napore Evropske unije u tom pogledu. Međutim, to moramo da kombinujemo sa vizijom i strategijom na političkom nivou, koja pokazuje liderima u regionu da postoji razlog za donošenje teških odluka, zato što će imati podršku ne samo evropskih birokrata, već će im u tom poduhvatu biti partneri i političi lideri u EU i SAD.“ "Ubjedljivi dokazi, teret odgovornosti i na opoziciji" Glas Amerike: Ranije ste pomenuli pokušaj puča u Crnoj Gori. Da li pratite suđenje? Da li se, onim što je do sad iznijeto, otklanjaju sumnje u pogledu uloge Rusije? Vilson: "Veoma je važno da se ispoštuju vladavina prava i sudski proces i da vlada nastavi da o tom pitanju komunicira sa građanima. Iz svega što sam video, smatram da postoje veoma ubjedljivi dokazi i da su uradili dobar posao tokom procesa, da su bili profesionalni. Time se teret odgovornosti stavlja na pojedine u opoziciji u Crnoj Gori, da budu lojalna opozicija, partneri u budućnosti zemlje, da igraju svoju ulogu u parlamentu. Postoje neki elementi u političkom sistemu koji neće to uraditi i koji su u suštini bili umiješani u izdajničko ponašanje. Ovo pruža priliku za druge elemente u opoziciji da pokažu da postoji zdrava i važna uloga za političku opoziciju u demokratskim društvima. Da treba da igraju svoju ulogu unutar parlamentarnog i sistema vladavine prava”. Lider DF-a Andrija Mandić Glas Amerike: Znači, smatrate da bi opozicija trebalo da se vrati u parlament? Vilson: Da. Mislim da je to najbolje mjesto da izraze svoje stavove i ustavna prava i da daju glas biračima koji su ih podržali”. Glas Amerike: Da li je Crna Gora, kao članica NATO-a, bezbjednija od ruskih poteza? Vilson: "Apsolutno. To ne znači da ih neće biti uoči izbora u Crnoj Gori naredne godine. Biće pokušaja i moramo da budemo na oprezu. Međutim, članstvom u NATO-u obezbjeđuje se sigurnost kada je riječ o nezavisnosti, suverenitetu i bezbjednosti zemlje. I to stvara atmosferu pogodnu za strane investicije, bezbjedniju politiku, zdraviji razvoj sistema vladavine prava zato što postoje određeni okviri, ograničenja. Članstvo Crne Gore u Alijansi je najbolja garancija njenog dugoročnog suvereniteta i nezavisnosti. Kada imate taj osjećaj sigurnosti u pogledu države, onda imate sposobnost da se se okrenete rastu, reformama, da privlačite više stranih investicija i da vremenom zaista izgradite demokratske institucije u bezbjednoj sredini. I to je jasan signal drugim silama, bilo da je riječ o ruskim obavještajnim operativcima ili organizovanom kriminalu da postoje ograničenja na ono što mogu da urade”. "Šansa za istorijsko pomirenje" Glas Amerike: U međuvremenu, Srbija balansira između EU i Rusije. Zvaničnik Stejt departmenta nedavno je savjetovao Beograd da ne sjedi na dvije stolice, ruskoj i evropskoj, ako želi brže da napreduje ka članstvu u EU. Šta bi bio vaš savjet? Vilson: "Postoji velika šansa za Srbiju, pod Vučičevim liderstvom, i Sjedinjene Države pod ovom administracijom da pokušaju da dovedu do istorijskog pomirenja između dvije zemlje kojim se prepoznaje da ima mnogo više oblasti u kojima možemo da sarađujemo i da, što je očigledno u anketama i iz drugih izvora, biračko tijelo u Srbiji razumije da je budućnosti u Evropi. To ne znači da nema istorijskih, kulturnih i emotivnih veza sa Rusijom i pravoslavnom crkvom. To je uobičajno, to je tradicija koja se poštuje u Bugarskoj, Grčkoj, Crnoj Gori, članicama NATO-a. Ali tu postoji razlika. Mogu da se poštuju te kulturne veze, ali i da postoji apsolutna posvećenost vrijednostima transatlantske zajednice, evropskoj perspektivi, otvorenoj ekonomiji i otvorenom demokratskom političkom društvu. I to je put kojim vidimo da se Srbija neminovno kreće. Sjedinjene Države žele da jasno stave do znanja da postoji šansa da uradimo mnogo više u odnosima sa Beogradom. U stvari, riječ je vjerovatno o najvažnijem odnosu koji bi trebalo da uspostavimo na pravi način. I pod trenutnim liderstvom u Beogradu, postoji šansa da pomognemo da se privedu kraju razgovori sa Prištinom, da se unese određen osjećaj sigurnosti u taj odnos, ali i osjećaj neminovnosti u pogledu budućnosti Srbije. To su teške odluke za predsjednika Vučiča i vladu Srbije, ali su jasno pokazali zainteresovanost i volju.” Glas Amerike: I vi podržavate zahtjev Prištine da se SAD direktno uključe u pregovore sa Beogradom? Vilson: “Mislim da ima smisla da Sjedinjene Države budu dio tog procesa. Očigledno, prije svega, dvije strane treba da ga vode. Evropska unija će nastaviti da igra dragocjenu ulogu kao posrednik, ali Amerikanci ne bi trebalo da sjede napolju. Trebalo bi da imamo svoju ulogu i pomognemo da se dijalog dovede do konstruktivnog završetka”. Milena ĐURĐIĆ
×
×
  • Креирај ново...