Individualna Pseudoduhovnost i Nihilizam

[Jurodiv]

Pod uticajem sam nihilističkih stupnjeva dijalektike koje nam je naš divni jeromonah Serafim Rouz približio u opširnom izdanju o 'nihilizmu' kao vjeri.Jer,demonstrirajući sebi šemu onih koji Boga neće da znaju,ili neće da vjeruju u Njega,oni će po samoj svojoj prirodi vjerovati u bilo šta što ih okružuje ili sebi samima,što će ih u dobroj staroj projekciji naše suštinske pretrage za onim najvišim odvesti u samoprezir i očajanje jer ili neko (nešto) ili mi sami ne posjedujemo dovoljne sile koje bi nas utješile da smo živeći na sjenci tog života postigli predodređenu ispunjenost težnjom ka uzvišenošću,silom koja jedina pripada Bogu.

Dakle,prvi stupanj je liberalizam,drugi realizam,treći stadijum vitalizam,krajnji nihilizam uništenja.

 

Nihilizam je,kao što možemo i da očekujemo,vjera u ništa.To je bahaćenje konceptom da ne postoji ništa pouzdano u šta se može vjerovati kao istinito.Ili,sa vikipedije precizno korigujuće,pošast filozofskog učenja da ništa u realnosti ne postoji ili da se ništa pouzdano ne može spoznati,kao i uostalom etički nihilizam koji opovrgava moralu objektivni kriterijum i tako dalje,da ne drubimo o tome..Nešto nalik na epikurejski hedonizam,zadovoljavaš se prvim što ti dođe pod ruku.Gramzivi atribut eklektične prisajedinjenosti pregršt pseudoduhonih elemenata koji zatiru individualnu slobodu u fundamentalnu zakržljalost konceptualnih unutrašnjih prosperiteta srdačne razbacanosti  po Drvetu poznanja.

 

Istinsko postojanje podrazumjeva ukidanje svega prolaznog i zalutalog u košmaru otcjepljena od Božije blagodati.Promjena bića se ogleda u krupnom gro-planu načina postojanja prirode koja je ostala izvan zla.

Okoštati sopstvom kristalizovanu pretenziju usavršavanja sopstvene individualne validnosti odvrće taj gas u komori ravnodušnosti prema bolesti i samoosudi,koja poražava sve vakcine i postaje nesmetano zarazna infekcija koja neopaženo obuhvata sve pore nedijagnostikovano izgubljenog značenja.Nesklon ka uopštenom razmišljanju,čovjek specijalista svoje branše ne osjeća nikakvu potrebu za bilo kakvim drugim vidom znanja i kritike njegovog učenja,preokupiran zahtjevima svoje uske specijalnosti on vjerovatno ne dobija ni vremena ni sklonosti ka 'apstraktnim' pitanjima koja preispituju,npr. osnovne pretpostavke te specijalnosti.

Ako je i prisiljen da,igrom slučaja,razmotri ili ga um slučajno navede na takva pitanja,najprostiji i najočigledniji odgovor obično može da zadovolji njegovu znatiželju.Svaka istina time postaje empirijska i relativna.Ta raznovrsnost samoživosti prenebregava uzrok nesnošljivosti i bezpovodne letargije vremenom ostvarene u atmosferi prizme jednostranosti.

Iako je zadatak liberalizma koji je sa sobom povukao podžanrove nihilizma interiorno ulagao u odbacivanje istine,jezgro liberaliste je neodređenost,postavljenost prema istini je agnostičkija,apsolutnost je manje relativna,međutim,realizam kao prigušenje te neodređenosti i nevaljanosti za kriterijum psudoduhovnosti integriše minimum doslovnost u priređivanju krajnjih otpadničkih normi apsolutnosti istine,koja u svom naznačenju brani apstrakciju i nepostojanost,neopipljivost,aspekt neutemeljenih tvrdnji koje su za svaku osudu.Vitalizam je nastojatelj pomirenja realizma sa 'duhovnim' i 'mističnim',dobro smišljenja antiteza smućenosti koja ne prihvata Hrišćansku kao apsolutnu Istinu.Koja postavlja masu u eksplicitni ovozemaljski raj oruđima privrženosti za 'vjeru' i 'tradiciju' koju uspostavi masa i ostali elemnti integralne baziranosti na uspostavljanju novih vidika i horizonata u prečagi indoktrinisane svjesti o završenoj potrazi za duhovnim,savršena obmana koja stoji nasuprot radikalnom realizmu,kao taktika uzimanja našeg Hrišćanskog 'oružja' u ruke svoje nihilističke sprege.

 

Nivelisati se probnim deskripcijama klauzula o deformitetu sveukupnog Hrišćanstva,izvitoperenosti uloge Boga na zemlji još jednim idolopoklonstvom i sebeljubljem,odvojite malo vremena da diskutujemo na temu je li se unutar naše vjere pojavila kakva iskrivljena predstava o ničemu kao nečemu vrijednom posmatranja i usvajanja za praktikovanje?Dokle smo stigli u otpadništvu premda su daleko od nužnog razmršenja klupka jednostavnim i neuprošćavajućim parametrima praslike egzegeze manipulatorstva relikvije pseudoduhovnog mjenjanja slova Biblije,do čega je sigurno moralo doći?Ispostavite neki manje logičan,ali razuman delirijum unatraške zasićenih temelja,recimo da je ''KARAKTER pseudoreligiozni a DOKTRINA antireligiozna.''

[Odahviing]

Lol prvo ja ne verujem u Boga, pa niti sam očajan niti samoreziran, ništa mi ne fali super sam.

Usput:

Dakle,prvi stupanj je liberalizam,drugi realizam,treći stadijum vitalizam,krajnji nihilizam uništenja.

prošao sam kroz sve tri faze i još nisam uništen.

Drugo: Kako možemo bilo šta sa sigurnošću od 100% možemo da znamo sem "Cogito ergo sum", sa svaku stvar postoji manje ili više verovatna alternativa.

Nesklon ka uopštenom razmišljanju,čovjek specijalista svoje branše ne osjeća nikakvu potrebu za bilo kakvim drugim vidom znanja i kritike njegovog učenja,preokupiran zahtjevima svoje uske specijalnosti on vjerovatno ne dobija ni vremena ni sklonosti ka 'apstraktnim' pitanjima koja preispituju,npr. osnovne pretpostavke te specijalnosti. Ako je i prisiljen da,igrom slučaja,razmotri ili ga um slučajno navede na takva pitanja,najprostiji i najočigledniji odgovor obično može da zadovolji njegovu znatiželju.Svaka istina time postaje empirijska i relativna.Ta raznovrsnost samoživosti prenebregava uzrok nesnošljivosti i bezpovodne letargije vremenom ostvarene u atmosferi prizme jednostranosti.

Je li ovo pričaš o veri i vernicima?

[Jurodiv]

Je li ovo pričaš o veri i vernicima?

 

O ljudima svoje struke,branše bliže ovoj zemlji,da li vjeruju u Boga ne može jasno da se potvrdi,jer ne posjeduju vičnosti da bi prezentovali sebe kao vjerne.Više se odnosi na naučnike,filozofe,književnike,istaknute misli,i slično..Visoka struka. 

[Аурор]

Dakle,prvi stupanj je liberalizam,drugi realizam,treći stadijum vitalizam,krajnji nihilizam uništenja.

 

 

Liberalizam je društveno uređenje koje se zasniva na poštovanju individualnih prava i zaštiti lične svojine, nikakav "stupanj" u nečemu.  Eventualno konačan stupanj društvenog razvoja (nipošto dakle lične propasti).

[Анастасија]

Al je tebi dooobroooooooooo! LOL

[Justin Waters]

Više se odnosi na naučnike,filozofe,književnike,istaknute misli,i slično..Visoka struka. 

 

 

Sta hoces da kazes, da ova grupa spada u opis pogubljenih nihilista?

[Jurodiv]

Sta hoces da kazes, da ova grupa spada u opis pogubljenih nihilista?

 

Ovo je karika krajnje opterećenosti običnog čovjeka zaglušujućim vrijednostima nižim od jega samog.Nije grupa a nije ni podgrupa,već samoinicijativna konfrontacija sa žezlom oplemenjenosti iskonskim znanjem. 

[Jurodiv]

Liberalizam je društveno uređenje koje se zasniva na poštovanju individualnih prava i zaštiti lične svojine, nikakav "stupanj" u nečemu.  Eventualno konačan stupanj društvenog razvoja (nipošto dakle lične propasti).

 

O,liberalizam ima itekako veću ulogu u izvršenju ništavnosti i nipodaštavanja apsolutne istine u Hrišćanstvu.Naime,'sve je dozvoljeno' u raju za budale samozavaravajuće discipline otimanja od koncepta usaglašavanja sa temeljnim vrijednostima društva.Prije bi se reklo društveno uviranje humanoloških resursa civilizovanog bezvjerja i odsustva upućenosti u Hrišćanstvo.

[Аурор]

Nije grupa a nije ni podgrupa,već samoinicijativna konfrontacija sa žezlom oplemenjenosti iskonskim znanjem. 

 

 

Derida je rekao da je jezik "intrinzički legalna fikcija", a opet, Pike gleda na jezik kao da nije toliko jezik taj koji je intrinzički legalna fikcija, već je pre apsurdnost i subsekventni neuspeh jezika. Subjekt je dakle interpoliran u tekstualni situacionizam koji uključuje kulturu kao paradoks.

 

Lyotard sugeriše upotrebu neokonstruktivističkog diskursa za čitanje i dekonstrukciju seksualnog identiteta. Da li bi rekao da je na taj način subjekt kontekstualizovan u tekstualni situacionizam koji bi uključivao i umetnost u celini?

[Odahviing]

Zar nije i Bog za liberlizam, koliko kontam vašu teologiju on je čoveku dao apsolutnu slobodu da radi šta got želi, a naravno svako delovanje i odluka ima svoju posledicu, ali ipak može da radi šta got želi

[Jurodiv]

Derida je rekao da je jezik "intrinzički legalna fikcija", a opet, Pike gleda na jezik kao da nije toliko jezik taj koji je intrinzički legalna fikcija, već je pre apsurdnost i subsekventni neuspeh jezika. Subjekt je dakle interpoliran u tekstualni situacionizam koji uključuje kulturu kao paradoks.

 

Lyotard sugeriše upotrebu neokonstruktivističkog diskursa za čitanje i dekonstrukciju seksualnog identiteta. Da li bi rekao da je na taj način subjekt kontekstualizovan u tekstualni situacionizam koji bi uključivao i umetnost u celini?

 

Pretežno našavši se u procjepu standardne melioracije estetskog hipertrofiranja bumeranga slenga svojina ličnosnih amplituda,predispozicije umjetnosti u cjelini atemptuju ukus u prestrojavanje hibernantne degustacije istomišljenika na pseudo-ravni onog kodeksa koji snishodljivo razumski raščlanjuje tek upotrebu neokonstruktivističkog identiteta libidom odštete satisfakcije kanalisanja opredjeljenja izoštrenog opominjanjem vrlosti da ne učini bilo kakav prestup u sokoljenju raskupljenih deficita sitničarenja.

A kultura kao paradoks tek nastanjuje svoju 'omegu' u lestvici evidentiranja artefakta simbola još jedne gorčine restriktivnih ogranaka klasne pedanterije stratifikovane neminovnošću usmjerenja progresa na artikulišuća okna savremenih akademskih sortiranja racionalnijih štiva prerušenih simbiozom korektorske nasjedanosti na rasparčanu vegetaciju zamki 'slobodom do istrebljenja'.

Nijanse se propuštaju u zakonu da zadimi kreacionu dinamiku strategije tog opšteslužećeg aksioma pretrpjelog šablona inovacije.Cjeni se obraćaju samo ljudske duše i halapljivcima nije dovoljno što se osjećaju zadovoljenim,uzurpacijom ljudskog prava u masci liberalne demokratije.Ovo nisu optužbe,preteča antihrista je u kolijevci zatupljivanja ogranaka velelepnog šarma gorostasne tundre demokratije koja obeđbjeđuje lanac prigovora svemu zagarantovanom od termina 'sloboda do istrebljenja'.

[Анастасија]

Zar nije i Bog za liberlizam, koliko kontam vašu teologiju on je čoveku dao apsolutnu slobodu da radi šta got želi, a naravno svako delovanje i odluka ima svoju posledicu, ali ipak može da radi šta got želi

 Jeste. Potpuna sloboda, ali naravno ta sloboda zahteva odgovornost.Da nije tako,nikome ne bi bilo dozvoljeno da bira i čak da greši u svojim izborima.Zato se i kaže da je Bogu sve moguće,osim jednog.Da čoveka natera da ga voli.Čovek ima slobodu da Ga voli ili ne voli.Kao što ima slobodu u svemu.

[Jurodiv]

Zar nije i Bog za liberlizam, koliko kontam vašu teologiju on je čoveku dao apsolutnu slobodu da radi šta got želi, a naravno svako delovanje i odluka ima svoju posledicu, ali ipak može da radi šta got želi

 

Nisam upoznat sa teologijom.Filozofskim uprošćavanjem,svešćemo slobodu volje na ugnjetavanje svih nad kojim je ta volja zloupotrebljenja u ostvarivanju ličnih interesa,a to ne opravdava nikoga i ništa,pa ni liberal-socijalnu emancipaciju fikcijom libertatee.Te posledice su i obrti,a obrti su i omalovažavanje.Bog je dao slobodu da ljubimo Njega,ako se udaljimo,ljubimo nešto pogubno..

[Анастасија]

@@Jurodiv,

 

Da li misliš da je čokolada u suštini produkt lažnog humanizma iza čijih primesa i kontura se krije destruktivni nihilizam,sofisticirano uvijen u nametnuti liberalizam,kao totalna suprotnost ranom hrišćanstvu a u stvari sve je izronilo iz patologije paganizma u kome se mase nalaze kao zajednički činioci manipulativnih objekata zadojeni mitom liberalizma koji je u stvari i po svojoj suštini i verovatnoći jedna pefidna priprema za zacarenje antihrista koji će u stvari biti novi car liberalnog liberalizma gde će većina zaboraviti na hriščanstvo ranohriščanskog doba i u antihristu prepoznati nivelizam nihilističkog tipa? 

[Аурор]

Pretežno našavši se u procjepu standardne melioracije estetskog hipertrofiranja bumeranga slenga svojina ličnosnih amplituda,predispozicije umjetnosti u cjelini atemptuju ukus u prestrojavanje hibernantne degustacije istomišljenika na pseudo-ravni onog kodeksa koji snishodljivo razumski raščlanjuje tek upotrebu neokonstruktivističkog identiteta libidom odštete satisfakcije kanalisanja opredjeljenja izoštrenog opominjanjem vrlosti da ne učini bilo kakav prestup u sokoljenju raskupljenih deficita sitničarenja.

A kultura kao paradoks tek nastanjuje svoju 'omegu' u lestvici evidentiranja artefakta simbola još jedne gorčine restriktivnih ogranaka klasne pedanterije stratifikovane neminovnošću usmjerenja progresa na artikulišuća okna savremenih akademskih sortiranja racionalnijih štiva prerušenih simbiozom korektorske nasjedanosti na rasparčanu vegetaciju zamki 'slobodom do istrebljenja'.

Nijanse se propuštaju u zakonu da zadimi kreacionu dinamiku strategije tog opšteslužećeg aksioma pretrpjelog šablona inovacije.Cjeni se obraćaju samo ljudske duše i halapljivcima nije dovoljno što se osjećaju zadovoljenim,uzurpacijom ljudskog prava u masci liberalne demokratije.Ovo nisu optužbe,preteča antihrista je u kolijevci zatupljivanja ogranaka velelepnog šarma gorostasne tundre demokratije koja obeđbjeđuje lanac prigovora svemu zagarantovanom od termina 'sloboda do istrebljenja'.

 

 

"Seksualni identitet je elitistički", kaže Bataille.  A opet, ako kapitalistički modernizam stoji, mi onda moramo da biramo između tekstualnog situacionizma i prekonstruktivističke tekstualne teorije. Mnoge se deaproprijacije tiču i nenarativa (kao što bi Zontag i hteo), ali narativ definitivno postoji.  Subjekt je interpoliran u realizam koji uključuje svest kao stvarnost. U tom smislu, Debordistička situacija drži da diskurs mora doći iz masa (i niodakle drugde).

 

Sa druge strane, Rajherov stav je da moramo da biramo između Deridinog čitanja i ničeg drugog, do upravo dijalektičke paradigme diskursa. Na sličan način Baudrillard promoviše upotrebu realizma da izazove prevaziđene percepcije seksualnosti.

 

 

Nego, hteo sam da te pitam za tvoje mišljenje o Džojsovom i Sartrovom izazivanju kulturološke hijerarhije promovisanjem neopatrijarhalne tekstualne teorije (pomoć: predominantni koncept je distinkcija između zatvaranja i otvaranja, jer takva kontekstualizacija predviđa upravo narativnost kao paradoks, ali o tome na drugom mestu, kad se bude pričalo o narativima žanra)?

 

Nadam se da mi nećeš reći da nisi čuo za problematiku, razočarao bih se nakon ovoga što sam do sada pročitao...