Jump to content

Дијана.

Члан
  • Број садржаја

    6797
  • На ЖРУ од

  • Последња посета

  • Број дана (победа)

    7

Репутација активности

  1. Свиђа ми се
    Дијана. got a reaction from sanja84 in Od lenjosti i čamotinje do uninija i depresije...   
    Svi stepeni uninija su mi veoma poznato stanje...
    Od obicne ljenosti, preko camotinje do ocajanja. Vrlo tesko stanje, racio ne pomaze mnogo, ni podrska, covjek je uglavnom gluv i slijep i za dobre poticaje iz okoline. Molitva kao univerzalni lijek direktno oslabljena. Treba se velikim naporom volje baviti njome u takvim stanjima. Pricesce i molitva pomazu, oprobano. Ali treba ta svijest i napor volje.
    Ovo ne razumije ko nije prosao, ili ko nije recimo melanholicnog temperamenta pa ima i biolosku dispoziciju. Svi imaju paket mjera: te to je u glavi, nije tako crno, te mrdni, bori se, te moli se... dakle totalno nerazumijevanje i krivljenje osobe za takvo stanje. 
    Depresija je vrlo ozbiljno stanje. Obicno se poklapa s uninijem, dakle dobrodosli su i psihoterapija a bome i farmakoterapija. 
  2. Волим
    Дијана. got a reaction from Violetta Valery in Размишљамо ли о сопственој смрти? Како је замишљамо?   
    ...I believe I will awake in a better world... Welcome by the dearest ones...
  3. Волим
    Дијана. got a reaction from Nektarija* in Ефекти причешћа - искуства и упутства   
    Da, što im se više otimamo, oni više napadaju; samo, mi jačamo (imamo oklop i oružje)
    Svi smo to prošli.. sve je super ako si mlak, ako nisi liturgijski, ne pričešćuješ se.. ako to hoćeš, nastaje borba 
    Ako stekneš dar vjere (nekim čudom s obzirom na okruženje itd.) i ne možeš više odreći Božije postojanje,  u prvoj nevolji eto ti misli "Bog nije dobar" ili "Nije svemoćan" (varijacije na temu), a nevolja bude još više zbog duhovnih zakonitosti
    Slabu vjeru ruši svašta, paradoksalno, jaku vjeru (kad malo očvrsne oklop i naoštri se mač) više ništa ne može da pokoleba.."ni život, ni smrt, ni poglavarastva ni sile.. ne mogu me odvojiti od ljubavi Hristove"
  4. Волим
    Дијана. got a reaction from Nektarija* in Ефекти причешћа - искуства и упутства   
    Moram da napomenem da sam, na moje iznenadjenje, skoro procitala nesto u smislu da treba izaci s liturgije ako se neces pricestiti, kod o.Save Janjica, na njegovoj temi  :.mislise.
    Ja licno smatram da su obe vrste iskljucivog insistiranja stetne za nas: i insistiranje da je pricesce obavezno, pa ga pojede 'inflacija', jer smo daleko od toga da smo tako sveti da mozemo neprekidno odrzati taj duh stremljenja dostojnosti; kao i pretjerana strogost i zahtjevi, samo u postu, samo tada, ovako, s toliko metanija itd. Mi smo svi toliko razliciti i toliko su razliciti ti neki nasi duhovni uzrasti da bi zaista bilo uputnije da to bude individualno, da svako prema svojoj savjesti i duhovnoj potrebi i uzrastu, u dogovoru s duhovnim licem koje ga poznaje, to odredi. 
    Odricanje od liturgije je opet izraz duhovne ljenosti i povladjivanja sili koja te otuda i odvraca...Dobro je otici i ako se neces pricestiti; i to naravno sa voljom i sa zarom a ne pro forme; jos je bolje otici i pricestiti se...
     
    Moram da se 'pohvalim', da sam nakon dugog, predugog vremena, osjetila mrvicu i odbljesak i zracak pricastne radosti :0442_feel:....slava Bogu i hvala dobrim dusama koje su mi radost pozeljele i koje su se za mene molile...
  5. Волим
    Дијана. got a reaction from Nektarija* in Ефекти причешћа - искуства и упутства   
    Mislim da je to pobrkao sa onima koji su imali epitimiju da nisu smjeli da se priceste u ranoj crkvi ili tako nesto. Znaci pokajnici pod epitimijom da su morali da izadju. Ni mi se ne pricescujemo stalno pa ne izlazimo.
    pa brate radujemo se sa onima sto se pricescuju... i sto se svrsava velika tajna uopste. Sto bismo izlazili?!
    Mislim da treba da prorijedis, i da je mozda zaista bio neki 'mehancki' pristup kod tebe. Pricescu zaista treba prilaziti samo kad zudis za njim, i kad si potpuno svjestan znacaja, kad je to poseban dozivljaj. 
  6. Волим
    Дијана. got a reaction from Nektarija* in Ефекти причешћа - искуства и упутства   
    Efekat pricesca (naravno sa punom svijescu cemu se pristupa) uvijek je izvjesna kolicina zivotne sile, energije. Kolika, to zavisi koliko je covjek otvoren za blagodat, ociscen, a i koliko je spreman da ponese (da li to kod starca Siluana ima, da bi nas blagodat mogla ubiti tjelesno). Kako ta sila djeluje, zavisi i od drugih sila koje djeluju na covjeka. Npr. mori ga x-kolicina nekog bola, dusevnog ili tjelesnog, tu onda pricesce moze i da samo olaksa trpljenje, a da ne donese radost... Oni koji su cisti, i smireni, dobijaju jos vise mira i radosti (taj efekat sijanja nekih monaha recimo, ali ne mora da bude ograniceno na njih, naravno).
    Nakon pricesca, ide suprotna sila da ti ukrade darove koje si dobila. Moramo biti spremni na to. Osjetila si radost recimo, makar i malecku, mir, zelju da se molis... Odmah nastupa losa misao, uninije, gnjev, neko te nesto potkaci... znaci neprijatelj djeluje ne bi li te pokrao.
  7. Волим
    Дијана. got a reaction from Violetta Valery in Опера   
  8. Волим
    Дијана. got a reaction from Violetta Valery in Опера   
  9. Волим
    Дијана. got a reaction from Violetta Valery in Тражење смисла живота...Трпљење и узрастање...Вера, нада, љубав...   
    Da li ti je život ispunjen  i pitanje smisla su dva različita pitanja. Ovo prvo je psihološko, ovo drugo filosofsko; ne treba ih miješati i misliti da isključuju jedno drugo.  Mogu i pogrešno da se povežu, pa da čovjek misli ako nije mu život ispunjen (prema njegovim željama i potrebama), da onda nije ni smislen. Vjerovatno je mnogima dovoljno da su ispunjeni i zadovoljni sobom. Ali zašto onda tragaju za smislom, za Bogom, za duhovnim ispunjenjem prividno najsrećniji, najbogatiji ljudi? Istina je da je smisao vrsta ispunjenosti, to je ono sa čime se čovjek identifikuje. Tako smisao čovjeku može da da i rad, i služenje, i stvaranje, i ljubav. Ali smisao ipak sve to transcendira... Ima ljudi koji ga doživljavaju kroz religiju, a ima ljudi koji ga traže kroz filosofski diskurs. Filosofsko pitanje možda podrazumijeva neki razvoj duha; a osmišljavanje nužno slijedi kao potreba onome kome život ne nudi ispunjenje i zadovoljenje potreba, nego naprotiv stradanje (Franklova logoterapija). Ne bih se složila da tražiti smisao znači ne voljeti sebe; može čovjek da ne voli sebe pa da opet ne traži smisao.  
  10. Волим
    Дијана. got a reaction from Violetta Valery in Тражење смисла живота...Трпљење и узрастање...Вера, нада, љубав...   
    Ne, naprotiv, mislim da ništa ne može ispuniti čovjeka istinski, ako ne osjeća smisao. Onda se sve svodi na zadovoljenje potreba. To mogu biti samo igra proizvoljnosti, slučajnosti, traženje uživanja, makar i plemenitih. Ako osjeća smisao, može podnijeti i ogromna stradanja. Potreba za smislom je jedna od najsuštinskijih. 
  11. Волим
  12. Волим
  13. Волим
  14. Волим
  15. Волим
  16. Волим
  17. Тужан
    Дијана. got a reaction from AnaLaz in Riječi koje nisu zaklane: svjedočanstva preživjelih zatočenika logora Jasenovac   
    Preživjela iz Jasenovca: Još čujem vrisku djece

    Iz jasenovačkog logora nju i njenu braću spasila je Dijana Budisavljević, žena koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila, kažu, oko 12.000 srpske djece.

    19.08.2016 17:29 23 BEOGRAD - Još uvijek čujem vrisku djece i majki koje su ustaše razdvajale u logoru Stara Gradiška, to su slike koje ne blijede, počinje priču za Tanjug Jelena Buhač Radojčić (82), koja je kao dijete preživjela golgotu jasenovačkog logora. Ustaše su 1942. godine u jasenovačkom logoru zaklale njenog četvorogodišnjeg brata Dušana, babu i djeda, zato što nisu željeli da se razdvajaju. Crnokošuljaši su oca Božu ubili maljem, a prethodno je sa grupom zarobljenika morao sam da iskopa jamu u kojoj će biti sahranjen. "Sa majkom Anom i dva brata Živkom (9) i Ilijom (2) stigla sam u aprilu u jasenovački logor Stara Gradiška. Bili smo stalno gladni, dobijali smo samo jedan obrok, a kažu da su nam u taj jedini obrok sipali sodu, ali vjerovatno ne dovoljno da nas ubije", priča Jelena. Ona je u logor dospjela sa sedam godina, ali se dobro sjeća slike iz logora gdje su žene sjedile pokunjeno, djeca izgladnjela tražila da jedu. Na ulasku u logor, prisjeća se ona, ustaše su tražile da se sa strane odlože sve vrijednosti, novac, nakit... Majka je, kako kaže, nešto novca sakrila u porub od suknje, a još vidi sliku žene koja je u punđu sakrila nakit, ali su ga crnokošuljaši otkrili, a ženu ubili. Logoraši su stalno bili gladni, nije bilo soli, hljeba, a vodu su pili iz bunara koja se miješala sa fekalijama, jer su oko bunara zatvorenici vršili nuždu. "Još se sjećam da sam stalno bila gladna, ali da mi je majka objasnila da smo u logoru i da nema hljeba. Sjećam se da sam stalno vadila mrvice iz njenog džepa", priča Jelena. Iz jasenovačkog logora nju i njenu braću spasila je Dijana Budisavljević, žena koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila, kažu, oko 12.000 srpske djece. Razdvajanje od majke bilo je nešto najstrašnije za nju i braću, a nikada nije i neće zaboraviti vrisku mališana koje odvode od roditelja. "To su slike koje ne blijede. Još vidim oca kako odlazi, vidim majku koja se rastaje sa mnom. Vidim baku koja glođe kosti, tu djecu koja plaču dok ih razdvajaju od roditelja", kaže sagovornica Tanjuga. Iz logora zajedno sa braćom stigla je do Zagreba, gdje se gubi svaki trag dvogodišnjem Iliji, dok su Živko i Jelena smješteni u različite hrvatske porodice. Majka Ana je iz Jasenovačkog logora prebačena u Njemačku u logor u Lajpcigu, a oslobođena je 1944. godine i tada je ponovo vidjela svoje dvoje preživjele djece. Jelena priča da ni poslije rata nisu nestale njihove nedaće, glad ih je pratila tokom odrastanja, majka je radila najteže poslove, tovarila drva... samo da bi njih dvoje prehranila. Ustaše su tokom Drugog svjetskog rata Jeleni ubile baku, djeda, oca, dva brata i još 80 rođaka, a po završetku rata ona, brat i majka nisu imali gdje da se vrate, jer je porodična kuća u Jablancu bila srušena, a i kuća babe i djeda. "Žao mi je što za Gradinu, na obilježavanje stradanja Srba u Jasenovcu, država nije mogla da obezbijedi jedan kombi za sve logoraše. Otišlo je troje logoraša autobusom, a meni je bilo teško autobusom i u istom danu da se vraćam", tužna je Jelena. Ona kaže da Udruženje logoraša danas nema svoje kancelarije, nego se petkom okupljaju u kancelarijama SUBNOR-a. "Danas, ne može niko da nas nađe, a još malo neće nas nikako ni biti", kaže ona. Ona kaže da Tihomir Stanić već deset godina pokušava da napravi film o djeci logora, ali da za to nema novca i da nailazi na zatvorena vrata i u Srbiji, Bosni i u Hrvatskoj.

    Više detalja na: http://www.nezavisne.com/novosti/drustvo/Prezivjela-iz-Jasenovca-Jos-cujem-vrisku-djece/383712
  18. Волим
    Дијана. got a reaction from Nektarija* in Причешће ван поста   
    Пост те не чини достојним причешћа; никаква врлина и испуњавање заповијести нас не чини достојним причешћа, а камоли само пост. Причешће је увијек акт милости Христове а не заслуге наше. О томе је говорила Драгана са анегдотом гдје они који се сматрају недостојним смију приступити, а они који се сматрају достојним, не (њен актер је св.вл. Николај). Достојност причешћа је она фарисејска гордост која је приказана у параболи о митару и фарисеју. Сјећам се неког цитата, не и аутора нажалост "И кад све заповијести испуниш, и даље си само бескорисни слуга". Ту ти је почетна грешка у размишљању коју кад отклониш, више нема недоумице и дилеме како си је ти поставио. Друга је ствар што је нпр. св.патр. Павле се залагао за смањење терета постова за мирјане, онако светачки видовито схватајући слабост данашњих људи и данашњи темпо живота. Погрешно је пост сматрати условом за причешће. Пост је само једна мала 'жртва' или вјежбање у аскези; а подразумијева се да се врлински живи и мимо поста, па није сад као пост је вријеме ајде да будемо добри и да се причестимо па после нема везе. Стално морамо да се трудимо. То да је постављен услов 7 дана на води, или бар 5, или бар 3, мислим   да се односи на људе за које је свеште4ник знао да нису иначе црквени и да не посте и иначе. Јер постимо више од пола године, и нема потребе за додатним постом, и иначе је погрешно пост сводити на дијету. Многи људи се баве тешким пословима и не могу, није да неће, тако да посте, и штета је да постови нису краћи и више индивидуалан приступ у томе. Тако је сав ефекат тога да се људи не причешћују (зато што не посте). Дакле, како сам објаснила први пут, код епископа 'старотараца', ако те свештеник зна као црквеног, долазиш редовно на службе, из исповијести и разговора зна твој духовни профил, он ти 'дозволи' причешће ван поста, мада не сматрају, нпр. ако су завршавали школе у Русији а не у Београду, да треба на свакој литургији 'пер се'. 
    Таскође исповијест није услов, него наша потреба, и мени је требало да се навикнем на то да не мора прије, да може и после литургије, а и да може без исповијести за то причешће ако мени савјест тако дозвољава; и сметало ми је само формално 'разрешење' без праве исповијести, или припуштање и без тога. Али после тражим исповијест и то је то. Свештеници углавном напомињу то као 'услов''ради оних који слабије долазе у цркву и требало би и да се исповиједе, а вјероватно само тада кад долазе и посте, итд. 
    Нама лаицима је важна послушност свештеном лицу, па ако је правило строже, да се прилагодимо, и понизно замолимо јер нам је потребно, ако смо у таквом манастиру и баш не дозволе, и то да смирено примимо;  а ако је блаже, да не изигравамо преподобне и 'веће католике од дпапе', т ј. да будемо послушни причешћујући се. Знам кад сам први пут била на литургији о празнику ван поста у 'новотарској' епархији, па кад ми нисмо пришли, како нас је отац пријекорно и запањено погледао, иако ми нисмо пришли, не из гордости, него што нам је до тада трубљено да 'не може ван поста', дакле, нисмо се снашли... после смо се и ми причешћивали, с радошћу и захвалношћу. 
    Дакле нема шизофрене подјеле на то 'врли хришћани у посту достојни причешћа' и 'свакакви хришћани ван поста', него увијек труд у врлинском живљењу, а пост не сводећи само на његову тјелесну страну... Труд увијек, а у посту ваљда још мало и више, јер тјелесно уздржање (и полно) по природи ствари олакшава молитву и уздизање душе ка Богу. 
    Дакле договор са духовним лицем и послушање. Са свештеникове стране, познавање човјека и индивидуални приступ (и строгост и снисхођење).
    Човјек је важнији од суботе, тј. од крутих правила. Знам колико ми значи и кад ми свештеник 'дозволи' да се причестим кад имам мјесечницу. То осјетим као милост Божију, ако баш тад имам потребу... Смирено претрпим и кад не дозволи... јер свештеници и у 'новотарским' епархијама тако у ствари раде 'по старотарски', тј. како су они учили или навикли, а они су одговорни за душе и ваља им се покорити... гдје сам једном питала и одбили су ме, више не питам, и не приступам тада (како год ја била жалосна, јер је нпр. велики празник, завршетак поста, који сам наравно постила)...
     
  19. Волим
    Дијана. got a reaction from Nektarija* in Причешће ван поста   
    Ispisane su na stotine stranica na forumu o ovome... Nasi 'novotarci' (episkopi) dozvoljavaju pricesce na svakoj liturgijji, onima koji poste redovno. Sad, kod nas u Bosni, i ako je tako nastrojen episkop, i npr. sluzi se 'po novom' (molitve naglas itd.) ipak to nije po difoltu svake liturgije, ali svestenici dozvoljavaju svakome po njegovoj mjeri i zelji. Kod episkopa - 'starotaraca' je dozvoljeno po ikonomiji i individualnom pristupu, dakle, svestenik poznaje duhovni profil covjeka, potreba postoji, dozvoli se... Medjutim npr. u man.Gomionica se monahinje pricescuju samo  u postu i meni je to bilo cudno, jer inace tesko rade a to im je ukrepljenje i radost. 
    Ja sam od onih koji se pricescuju po dozvoli, po potrebi i mimo posta. To mi je potreba i lijek i prema meni bi bilo surovo da ne mogu bar toliko... Ipak se ne pricescujem ni na svakoj liturgiji, otprilike jednom mjesecno, u postu, ako je svestenik 'liberalan', jednom nedeljno... tako se ne osjecam ni uskracenom ni krivom sto obezvredjujem svetinju precestim i olakim pristupanjem...
    Pa Patrijarh Pavle se zalagao za znatno ublazenje postova, a mi danasnji hriscani smo slabi, nama je pricesce cesce potrebno, naravno da se uz to trudimo da budemo manje nedostojni...
  20. Волим
    Дијана. got a reaction from Flojd in Crkva van crkve - u zajednici...   
    Bratska misija na motorima
    V. KADIĆ | 05. septembar 2016. 10:22 | Komentara: 0 Sa krstom kao štitom i molitvama Gospodu spremaju se crnogorski i ruski motociklisti da krenu u pohod na sveta mesta Crne Gore, Srbije, Bugarske i Rusije
     
    SA krstom kao štitom i molitvama Gospodu spremaju se crnogorski i ruski motociklisti da krenu u pohod na sveta mesta Crne Gore, Srbije, Bugarske i Rusije, sa ciljem čvršćeg objedinjavanja pravoslavnog naroda na ovim prostorima. Projekat pod imenom "Sveta gora" promovisan je pred novinarima, s verom da će on dugo živeti. - U proteklih desetak godina prošli smo više od 30 maršruta po Balkanu i otkrili bogatstvo pravoslavnih svetinja na tom prostoru i naravno u Crnoj Gori - kazao je Strogoj Jevgenijev iz moto-kluba "Noćni vukovi" Federacije moto-turizma Rusije. - Naši događaji postavljaju za cilj ujedinjenje naroda pravoslavne vere u današnjem teškom vremenu, kada nevidljivi režiser pokušava da razbije naše mnogovekovno bratstvo intrigama i smetnjama, i da unese nemir u naš pravoslavni svet mržnjom. Ove motociklističke rute su otvorenog karaktera, a svi oni koji žele da budu deo ove kolone hodočasnika mogu im se pridružiti.
    - Upravo smo se vratili iz Bugarske i nadamo se da ćemo u oktobru ili novembru imati hodočašće u Crnoj Gori - poželeo je Jevgenijev.
    Predstavnik moto-kluba "Noćni vukovi" iz Crne Gore Željko Vukčević najavio je da krajem oktobra oko 40 motociklista ide na Hilandar i da će tako biti svake godine, dok je sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Anđelko Boričić podsetio da među motociklistima "Noćnih vukova" ima i sveštenika!
    OSTAJU ZAJEDNO
    - LETA gospodnjeg 2015. i mi, kao najmanji od sve slovenske braće, dobili smo čast i zadovoljstvo da se na zastavi "Noćnih vukova" nađe i ime odeljenja Crna Gora. Ciljevi, vera i nada isti su nam kao i braći iz Rusije, Belorusije, Srbije, Republike Srpske, Makedonije, Bugarske. Bratstvo koje nas veže, vera i nada u Hrista Spasitelja i osećaj pripadnosti jednorodnoj i jednokrvnoj porodici čini nas ponosnim i stamenim pred iskušenjima svetskim. Kao što nisu ni naši preci, dali smo reč da ni mi nećemo izdati brata. I sećamo se reči Gospodnje: Gde su dva ili tri sabrana u ime moje, i ja sam među njima. Živimo i postojimo za to da je s nama Bog - piše na internet prezentaciji crnogorskog odeljenja moto kluba "Noćni vukovi".
    http://www.novosti.rs/vesti/planeta.300.html:623556-Bratska-misija-na-motorima
  21. Свиђа ми се
    Дијана. got a reaction from Натан in Цитат + песма   
    “Neprebol je jedna čudna vrsta boli, jedna velika neprilika, u kojem ne može tek tako da se živi, ali takodje ni tek tako da se umre. ...da ne možemo živjeti, a ne možemo ni umrijeti: čudo u kojem iskušavanje života znači istovremeno iskušavanje smrti, iskušavanje nesreće sreću, spoznaja besmisla se pokazuje kao vrhunac smislenosti...”
     
    "...Smrtonosan je život, al' smrti odoleva.
    Jedna strašna bolest po meni će se zvati.
    Mnogo smo patili. I, evo, sad peva
    Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva.
    Isto je pevati i umirati."
     
    "Give sorrow words. The grief that does not speak whispers o'er the fraught heart and bids it break." Shakespeare
    https://www.youtube.com/watch?v=XwOhMCgd_b0
     
  22. Волим
    Дијана. got a reaction from даисправитсја in ПРИДРУЖИТЕ СЕ: Саборно читање Псалтира за добробит народа и мир у Цркви   
    @@Миљан Јокић, Miljane, koliko ja znam, kao laik, je da je David primjer kako duboko čovjek po svojoj slabosti može pasti, i kako se toplim pokajanjem može vratiti u milost Božiju... Psalam 50, pokajni, koji stalno čitamo, je njegov izraz patnje zbog svijesti o svojoj grešnosti zbog izdaje i ubistva prijatelja, preljube... David je ipak izabranik Božiji, kao Savle/Pavle. Njima je mnogo dano, mnogo su bijeni, mnogo se od njih traži, ali ostaju ljubimci Božiji, po putevima Božijeg pomisla... A "ko će se s Bogom raspravljati".
    Znala sam da mu je Solomon bio nasljednik,a nisam znala da je bio njen sin.. toliko mu je ta žena bila draga. To je sve ono Dostojevskovo: "širok je čovjek, previše širok, ja bih ga suzio". Ili bili bismo divni, da nismo kakvi jesmo, već kakve nas je Bog zamislio...
  23. Волим
    Дијана. got a reaction from PredragVId in Razgovarajte sa teologom Oliverom B. aka našim obi-wanom   
    Na forumu svakodnevno ima mnoštvo pitanja na najšire teološke teme, naročito praktičnog/egzistencijalnog življenja vjere. Razmišljajući kako da što sveobuhvatnije pružimo odgovor na njih, sjetili smo se i našeg dragog kolege i brata u Gospodu, Olivera, tj. Obi-Wana. 

     

    Sada vec i veteran pravoslavnog internet druženja i misionarenja, nama ovde dobro poznati obi-wan, od danas će odgovarati i na pitanja radoznalih forumaša na temu pravoslavne teologije, i to na jedan opušten način, više opšte-iskustveno nego čisto akademski.

     

    Naš obi-wan je pravoslavni teolog, diplomirao na beogradskom PBF-u (dipl. rad odbranjen iz kanonskog prava), radio 8,5 godina i kao vjeroučitelj u osnovnim školama (mjesto vjeroučitelja napustio prije oko 2 godine), a sada se - između ostalog - osim bogoslovljem bavi i grafičkim (i web) dizajnom, muzikom, pomalo i pisanjem. Pater familias.

     

    Pozivamo zainteresovane forumaše da ovde postavljaju pitanja. Tema treba da posluži kao jedan ozbiljan i vjerodostojan izvor znanja i informacija na navedenu tematiku. Nadamo se da će biti plodorodna na zadovoljstvo svih. 
  24. Волим
    Дијана. got a reaction from Просечан србенда in Otac koji nestaje   
    Zato sto govori o veoma bolnoj temi koja je predmet licnog iskustva odredjenog a mozda i velikog broja forumasa (bilo iz pozicije djeteta, bilo 'samohranog' roditelja) ili nekog iz njihove neposredne okoline. To su traume i kompleksi u izvornom znacenju rijeci (psihicke povrede, rane, koje se nisu zacijelile nekim kontradjelovanjem npr. razuma ili dopingovanjem pozitivnim emocijama ili distrakcijama). Vrlo, vrlo teske i bolne stvari o kojima ne treba olako ni suditi. Naravno da je najbolja potpuna porodica, ali potpuna ne samo po broju i formi, nego zdrava porodica u kojoj oba roditelja zaista vrse na pozitivan nacin svoje roditeljske uloge. Naravno da postoji jednoroditeljska porodica, kao pojava i kao termin (pogledati uglednu profesorku BG Univerziteta Andjelku Milic) i  i treba koristiti takav termin, upravo radi djece, jer zamislite kako se moraju osjjecati djeca koja su bez svoje krivice apsolutno ostala s jednim roditeljem, sto, jel oni treba da osjecaju i misle da oni nemaju porodicu? Dakle upravo radi njih mnogo je adekvatniji i humaniji izraz jednoroditeljska porodica, nego nepotpuna porodica ili jos gore razoreni dom, sto je doskora preovladavalo u strucnooj literaturi. Ima tu puno predrasuda i stereotipa, u krajnostima 'nikakav razvod, svetost nepovredivost porodice' do 'bolje dobar razvod nego los brak'. Oba su potpuno netacna. Ima zaista tako teskih slucajeva porodicne patologije gdje ljudi (roditelji) ne mogu i ne umiju ili prosto nece da ucine nista da to poprave i naprave zdravu ili zdraviju sredinu za djecu pa je tezak bolni rez neophodan. Ima tako uzasnih slucajeva fizickog maltretiranja, mada ima i uzasnih slucajeva psihickog maltretiranja koje i samo dovede do psihoze recimo kod djece.  Isto tako, nema 'dobrog razvoda', jer najcivilizovaniji razvod, bez blacenja drugog roditelja i izivljavanja i manipulisanja djecom u svrhu povredjivanja bivseg partnera je samim odlaskom drugog roditelja, najcesce oca, preogromna i preteska trauma za djecu. A takav razvod, gdje roditelji gledaju da sto manje ratuju medjusobno i sto manje povrijede djecu je jako, jako rijedak.Treba imati u vidu da djeca vole oca uvijek i kakav je god, pa bio on najcrnji nasilnik i prema njima, i da im je potreban otac, i koliko toliko pozitivna slika o njemu, da bi svoju licnost pravilno oformili.  (opet iz aspekta cinjenice da je on najcesce taj odsutni roditelj usljed razvoda).Tako da razvod moze biti samo manje zlo, nikako 'dobro' rjesenje.
    Sasvim je treca stvar nas hriscanski idealizam, jer mi inace tezimo svijetu kakav bi on trebao biti, i kakvi bi mi trebali biti, a ne kakvi  jesu/jesmo. 
    (ako ima interesa i vise mogu da pricam).
     
    A sto se tice napada na Dzesi, i to je bila jedna reakcija uslovljena subjektivnim iskustvom sto sam objasnjavala na pocetku, mada je naravno potpuno neopravdan. Dzesica je draga i vrijedna i skromna i ne voli da pametuje i pokaze svoje znanje. I upravo je sad vidjela koliko je mnogi vole i cijene. 
  25. Волим
    Дијана. got a reaction from Биљана, два in Прелест   
    o neopreznoj teznji za citanjem duhovnom uzrastu neodgovarajuce duhovne literature
     
    Sv. Ignjatije Brjancaninov
    Smatramo preko potrebnim da našim ljubljenim ocima i braći ponovimo upozorenje da ne teže čitanju otačkih dela o monaškim uzvišenim delanjima i stanjima, iako ih radoznalost vuče da čitaju ta dela, iako to čitanje stvara nasladu, ushićenje. Naša sloboda, zbog ovakvog današnjeg vremena, mora biti posebno ograničena. Dok je bilo blagodatnih učitelja, dotle su zanosi početnika lako zapažani i lečeni. No danas nema ko ni da zapazi zanose, ni da ih leči. Pogubni zanos neopitni učitelji često smatraju velikim napredovanjem; onoga koji je pao u zanos podstiču na još veći zanos. Ako zanos ne bude primećen, i ako nastavi da deluje na monaha, on ga sve više skreće sa istinskog pravca. Možemo potpuno tačno reći da se većina nalazi u raznom zanosu, da je veoma malo onih koji su odbacili svoj zanos, i da onih koji nisu padali u zanos naprosto nema. Zbog toga otačke knjige, danas jedino preostalo sredstvo rukovođenja, moramo da čitamo sa posebnim oprezom i razborito, da se to sada jedino sredstvo rukovođenja ne bi pretvorilo u sredstvo nepravilne delatnosti i iz nje proisteklog rastrojstva.
     Isto moramo da kažemo i o knjigama: nikako ne treba da biramo knjige koje su najuzvišenije, nego one koji su najbliže našem stanju i izlažu delanje koje nama odgovara. "Veliko je zlo", rekao je sveti Isak Sirijski, "prenositi bilo koje uzvišeno učenje nekome ko je još početnik i ko je po duhovnom uzrastu dete."[180] I kada sluša duhovno slovo, telesni i duševni čovek ga razume onako kako odgovara njegovom stanju, iskrivljuje ga, izopačuje, sledi njegov izopačeni smisao, dobija lažni pravac, drži se uporno tog pravca kao da je baš taj pravac dat svetim slovom. …Nije greh samo ono što je pogubno: pogubno je i samo dobro kada ga činimo u nevreme i u pogrešnoj meri; nije pogubna samo glad: poguban je i višak hrane, i kvalitet hrane koji ne odgovara uzrastu i telesnom sastavu. Niti se sipa vino novo u mjehove stare; inače se prodru mjehovi, a vino se prolije, i mjehovi propadnu. Nego se sipa vino novo u mjehove nove, i oboje se sačuva.[181] Gospod je ovo rekao o delanjima vrline, koja obavezno moraju biti usklađena sa stanjem delatelja: u protivnom, ona će pogubiti delatnika, i sama će propasti, to jest biće besplodna, na štetu i propast duše, suprotno svojoj nameni.
×
×
  • Креирај ново...