Miljenko Jergović: O ratnom dnevniku prote sarajevskog Dragomira Ubiparipovića

[Милан Ракић]

(Iz knjige prepiske Miljenko Jergović - Svetislav Basara Drugi krug, Beograd 2015)

Piše Jergović Basari kako je na internetu nabasao na podatak da je u Srbiji objavljena knjiga ratnih zapisa paroha Stare pravoslavne crkve u Sarajevu Dragomira Ubiparipovića, i moli Basaru da mu je nabavi. Potom u jednome od pisama piše o svojemu čitanju te knjige, a to što i kako piše izuzetan je dokument - i o knjizi, i o njezinu autoru, i o Sarajevu u opsadi, iz rakursa o kojemu osim Ubiparipovićeve knjige nema ni jednoga svjedočanstva. (I. Lovrenović)

Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika pročitao sam nadušak, vrlo sporo, ne preskačući ni retka, u dva duga dana.

Između čitanja sam spavao i sanjao dane o kojima Dragomir Ubiparipović piše.

Sve sam ih, naime, doživio, i čuo sam svaku granatu koju je svojim ušima i on čuo.

Svaki njegov dan iz knjige bio je i moj dan, samo što ja nisam vodio dnevnik, i što sam u međuvremenu ponešto i zaboravio.

Ali sve što je zaboravljeno negdje u čovjeku je arhivirano i protokolirano, tako da se svakim podsjeća­njem obnavlja mnogo širi kontingent sjećanja.

Poznajem mnoge ljude s kojima se otac Dragomir sastaje, ali i neke od onih koji dolaze na njegova jutrenja u Staru pravoslav­nu crkvu na Varoši (na Baščaršiji).

Žena iz svjećarnice, Mara Vuković, koja ni za najvećih granatiranja ne izosta­ne sa (i iz) službe, bila je moja komšinica na Mejtašu.

Nje­no lice znao sam od treće-četvrte godine života, i sretao sam ga sve dok nisam otišao u Zagreb, a da nisam imao pojma šta žena radi. I nisam znao kakav je junak.

Jednom se na jutrenju pojavila i Milojka - otac Drago kaže da je iz Radivojevićeve ulice, ali je ulica Radojevićeva, broj 19, a ja sam stanovao na broju 23 - nesretna žena, kućevlasnica jedne povelike, stare bosanske kuće, sin joj se pred rat objesio.

U crkvi se pojavljuje Slobodan Kovačević, sin pokojnog doktora Blagoja Kovačevića, dijarist kaže da ga, nesretnika, cijelo Sarajevo zna, i da je „nesabran". Slobodan je, ustvari, imao nekakav čudan psihički pore­mećaj, u svakom trenutku bio je sumanut, ali je njegova sumanutost imala sistema.

Emocionalno je bio na razini sedmogodišnjeg djeteta, izgubljen i nesamostalan, bio je ovisan o majci, koja je umrla pred rat. Koga god bi sreo ispitivao bi za porodično porijeklo, i fotografski je pam­tio sve što mu kažu. Slobodan je, tako vjerujem, u glavi imao rodoslove cijeloga Sarajeva.

Sam i nesnađen medu granatama, Srbin, iz vrlo ugledne gradske porodice, izlo­žen vječnome ruganju, živio je tako, nesretnik, nikako i nikome. Pa se tako, eto, našao u svojoj crkvi. Sjedio bi, piše otac Dragomir, na stolici sa strane. Znam i neke druge... 

O sarajevskoj opsadi pisalo se mnogo, često nepošteno.

Pisalo se gnjevno, samosažaljivo, sa sviješću o važnosti historijskog događaja ili samo sa sviješću o vlastitom stra­danju.

Ratni dnevnik sarajevskog svestenika jedna je od četiri-pet najboljih ratnih knjiga, a pritom najtragičnija.

Još u ratu smo Ivan Lovrenović i ja o tome raspredali, sve prelazeći raskršća po kojima šibaju snajperi, ja trkom, on polagano: najveća priča iz vremena opsade je priča o sarajevskim Srbima.

Njihova tragedija ima i dubinu, i historičnost, i antičke razmjere.

Mi drugi - uključujući nas Hrvate - sitni smo u toj priči, jer su sva naša stra­danja već viđena, i jer se već umiralo isto ovako, i bilo je opsada, bombardiranja, klanja i genocida, ali tih sedamdesetak tisuća ljudi, koliko je Srba u opkoljenom Sarajevu moralo biti, žive i umiru u jednoj nemogućoj, strašnoj i neponovljivoj priči, priči koju, i to smo između ostalog ustvrdili, nitko nikada neće napisati ni ispričati. (U tome smo se, vidim sad, ipak prevarili: Dragomir Ubiparipović je ispričao.) 

Otac Dragomir je kao onaj Petar, ona stijena na kojoj će Isus graditi crkvu.

Istina, ne znam - a niti nije na meni da znam - gdje je u toj sarajevskoj priči bio Isus, ali jest, na Dragomiru Ubiparipoviću svakog je dana, svakoga jutra podizana crkva.

Način na koji su ga napustili svi drugi sarajevski pravoslavni svećenici, i na koji se mitropolit Nikolaj Mrđa pokazao krajnje nedostojan svog poslanja, način na koji otac Dragomir o svemu tome piše, sve to je nešto što ja nisam do sada čitao.

Od svega, ipak, najveće je čudo to da je ova knjiga objavljena.

Možda zvuči prekru­pno, ali ovo je jedna od važnijih knjiga o našemu dobu.

I što treba naglasiti upravo ovako: jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija srpska knjiga o ratovima devedesetih.

Meni je, međutim, posebno važna jedna ličnost (koja je važna i autoru, tako da na jednom mjestu skoro kaže kako je ona spasila Staru crkvu).

To je ona doktorica Vera Prnjatović, koja je svakoga Božjeg jutra u crkvi, na službi Božjoj. Orilo-gorilo, a ori i gori, ne možeš ni zamisliti kako i koliko, ona prelazi put od stana, koji se, ako dobro pro­cjenjujem, nalazi negdje u Ulici JNA ili Štrosmajerovoj, pa do Stare pravoslavne crkve.

U miru to nije duga šetnja, možda sedamsto metara, ali dok okolo sipaju granate, to je u svakom pogledu predug put.

Ona ga je prolazila i onih dana kada su neki čudni branitelji grada probirali Srbe među prolaznicima.

Nisam poznavao tu ženu, ne znam koliko je tada mogla imati godina. Imala je oca i majku. Majka bi se ponekad pojavljivala u crkvi. Umrla je - to sam pronašao tragajući po beskraju interneta - u oktobru 1993, dakle u vrijeme monaha Avakuma, u najgora ratna vremena.

Inače, Prnjatovići su stara sarajevska trgovačka porodica, jedna od onih čijom je porodičnom poviješću ispisana i povijest grada i povijest pravoslavnih Srba u gradu.

Na kraju te povijesti Vera Prnjatović je svakoga jutra živom držala crkvu.

Autor kaže da se udala, i da danas živi u Subotici. Nadam se da je dobro i zdravo.

Hadžidamjanovići (Hadži Damjanovići ili Damjanovići) bili su vjekovima ćurčije i veliki crkveni donatori. Vojo Hadžidamjanović međuratni je slikar, student bečke akademije, i dugogodišnji profesor u Školi primijenjenih umjetnosti. Umro je 1980. godine. Njegovu udovicu, staru gospođu Zoru, moj otac je godinama ordinirao. Do ovog dnevnika nisam znao kako ni kad je umrla. Bilo je to 8. augusta 1992.

Na sahrani su bili Dragomir Ubiparipo­vić kao svećenik, Vera Prnjatović i Zorin susjed Osman Dizdarević. Pucalo se i ginulo, a put do groblja i nazad bio je poput šetnje niz streljanu.

Autor navodi da je u testamentu gospođe Zore pisalo kako želi da se sahrani: uz „četiri sveštenika, đakona, hor“.

Ova je knjiga primjer najviše intelektualne čestitosti.

Iako je u sebi rastrgnut, pa kaže da po njemu padaju gra­nate njegovih, on nikome ne daje popust, ni za koga ne traži opravdanja, i stalno ponavlja - a čitatelj mu vjeruje - da je svaka kap prolivene krvi krv njegova roda.

On muslimanima ne zamjera ni zeru više nego što im po prirodi stvari mora zamjeriti. On se posrami kada svoju muku usporedi sa stradanjem nekih pobijenih imama. Nijednom riječju on ne otkupljuje svoj budući život i životni komfor u Srbiji. Čvrst i nepopustljiv, bio bi junak, kada bi takvi junaci Srbima bili potrebni. A ne trebaju im, kao što ne trebaju nikom.

Nikada za njegovu knjigu nisam čuo. Nitko o njoj nije pisao. Iz Sarajeva o njoj nijednog glasa, kao ni iz Beograda.

Otkrio sam je tako što sam, po svojoj staroj dangubi, upisivao imena ljudi u Google. Pa nakon što si me ti nekoliko puta upitao za život tokom opsade, i nakon što sam se sjetio neobičnog monaha Avakuma Rosića, upisao sam u Google zapamćeno ime Dragomira Ubiparipovića, i tako otkrio knjigu.

Eto dokaza da internet nečemu služi, i da treba pamtiti imena. Ovo smo dopisivanje započeli sa Šešeljem, a sva je prilika da ćemo ga dovršavati s ocem Dragomirom. To je lijepo. Bit će to knjiga sa sretnim krajem.

Bolje sreće od ljudske čestitosti ne može ni biti.

Od čestitosti i od saznanja da zapisano ostaje i da svjedoci postoje. Popodne letim za Kijev, preko Amsterdama. Nadam se da ću ti pisati iz Ukrajine. Zdravo budi mi...

IZVOR: IvanLovrenovićBlog, http://ivanlovrenovic.com/clanci/dokumenti/miljenko-jergovic-sarajevski-dnevnik-dragomira-ubiparipovica

Oprema teksta: Milan Rakić

Ова порука је постављена и на насловну страницу Поуке.орг

[Милан Ракић]

пре 12 минута, Милан Ракић рече

u Staru pravoslav­nu crkvu na Varoši (na Baščaršiji).

u jedno jesenje jutro, pred Božićni post - tamo pred početak rata u BiH, koncem devedeset prve, bejah kum na krštenju jednog klasića koji ne beše kršten. A krstio ga prota Dragomir.

[Вукашин]

Upoznao sam oca Avakuma u njegovim poslednjim danima.

Pisao je i on svoje memoare, ali mi nisu dosli u ruke. Mislim da je neko to stampao, u skromnom tirazu. Mozda se mogu naci u Slancima?

[Милан Ракић]

пре 23 минута, Милан Ракић рече

monaha Avakuma Rosića

A sa FB stranice Grad na Miljacki za svu raju i cijeli svijet - evo jedne svjedodžbe o avvi Avakumu.

ARHIMANDRIT AVAKUM ROSIC

Živi svedok ratnih stradanja i razaranja u Sarajevu, tokom rata 1992-1996. godine, bio je i pravoslavni arhimandrit Avakum (Rosić) (1938).

Budući da je sav pravoslavni klir zbog ratne opasnosti napustio Sarajevo, Njegova Svetost Patrijarh srpski Pavle obraća se o. Avakumu sa molbom da, kao jedini sveštenoslužitelj, ode u ovaj grad i dve nedelje provede uz preostali narod.

O. Avakum bespogovorno izvršava naloženo mu poslušanje, ostajući u Sarajevu više od četiri godine.

Imao je već veliko iskustvo kao paroh, duhovnik ili nastojatelj više manastira: Rača, Žiča, Moštanica, Gomionica, Liplje, Rajinovac i Slanci, obnavljajući neke od njih u teškim godinama posle Drugog svetskog rata, uvećavajući bratstva, sestrinstva i čitavu pastvu.

U Sarajevu organizuje život u Staroj crkvi na Baščaršiji. Prve dve godine bez struje, vode, hrane i osnovnih životnih namirnica, obezbeđujući hleb nasušni trudnicama, djeci.

Okuplja i predvodi narod ranjen tjelesno i duševno, kao jedini oslonac tokom ratne golgote proživljene na ovim prostorima. Službu Božju vrši svakoga dana, često i pod granatama, pozivajući jutrom narod zvonima sa Stare crkve, zbog čega često biva meta snajperista. 

Narod je u crkvu mogao da dolazi samo prepodne, a popodne bi grad premrežile ratne borbe. U uslovima visokog rizika, lično se peo na crkvu, popravljajući štetu nastalu granatiranjem. Deci je držao časove veronauke, a nakon svake Liturgije održavao propovedi mnogostradalnom narodu, kao kapi žive vere u vremenu smrti.

Pred silom rata dosta Srba je napustilo grad. Oni koji su ostali, plaćali su životom.

Godine 1993, 20. marta, Sarajevo je tesko granatirano , a borbe trajale tri sata. Pred početak Liturgije, o. Avakum je obavešten da je opasno izlaziti iz kuća. On odlazi i upozorava svoj narod na opasnost dolaska u crkvu. Na Staru crkvu bačene su četiri granate. Čitava Baščaršija bila je pod ruševinama. O. Avakum ulazi u jedno krilo parohijskog doma, a projektil udara u drugo. Geler pogađa oltar Stare crkve. Bio je to jedini dan tokom rata kada nije služena Sv. Liturgija. Sve tri sarajevske crkve su tada granatirane. Na Sabornoj crkvi bilo je 350 rupa. O. Avakum je istog dana krenuo u obnovu...

Po završetku rata, vraća se u manastir Slanci kod Beograda. Poznata je slika dugih kolona ljudi koji čekaju na duhovnu pomoć o. Avakuma, nekad i po čitav dan. Iako krepkog duha, zbog narušenog zdravlja se, 2008. godine, po blagoslovu Sv. Sinoda, povlači u mir manastira Radovašnica kod Šapca, gde i dalje aktivno služi. (Upokojio se 4. novembra 2013. godine-prim.prir.)

„Ja sam narodni pastir, te me veže dužnost, gdje sam djelio dobro sa narodom, da isto tako i zlo sa narodom podnosim i podjelim. Mora se sa narodom sudbina djeliti i ostati na svome mjestu"

[Предраг М]

Отац Драго је диван свештеник. ´90 је био парох на  Видиковцу. Уз Божију помоћ Видиковац је у то време добио храм. 

[JESSY]

odusevljena sam divnim recima M.Jergovica o Dnevniku prote Ubiparipovica...potpuno delim njegovo misljenje...ta knjiga je na mene ostavila jak utisak...a samim tim i otac Ubiparipovic...to sam mu jednom prilikom i rekla srevsi ga ispred Hrama sv Save...(dok je jos bio tu...) i tada mi je rekao koliko je problema imao zbog te knjige...iskreno se nadam da ce te lepe reci stici i do samog naseg prote...

On 4.6.2019. at 22:17, Милан Ракић рече

Od svega, ipak, najveće je čudo to da je ova knjiga objavljena.

On 4.6.2019. at 22:17, Милан Ракић рече

Ratni dnevnik sarajevskog svestenika jedna je od četiri-pet najboljih ratnih knjiga, a pritom najtragičnija.

 

On 4.6.2019. at 22:17, Милан Ракић рече

ali tih sedamdesetak tisuća ljudi, koliko je Srba u opkoljenom Sarajevu moralo biti, žive i umiru u jednoj nemogućoj, strašnoj i neponovljivoj priči, priči koju, i to smo između ostalog ustvrdili, nitko nikada neće napisati ni ispričati. (U tome smo se, vidim sad, ipak prevarili: Dragomir Ubiparipović je ispričao.) 

[JESSY]

@Милан Ракић   хвала ти пуно за овај текст....