Претражи Живе Речи Утехе

"IMAM PROBLEM SA LITERARIZACIJOM VUČIĆA ZATO ŠTO MI ON PO SVEMU DJELUJE PRETJERANO. U TAKVOM PRETJERIVANJU NEMA LIKA, NEMA MOGUĆNOSTI ZA PRIČU. TAJ NJEGOV PLAČLJIVI GEST, HIROVITA LJUTLJIVOST, I TA – NE BIH HTIO DA ME SE KRIVO SHVATI – GOTOVO PA ŽENSKA UVRIJEĐENOST NEŠTO JE SA ČIM SE NE UMIJEM NOSITI NI KAO GRAĐANIN – MAKAR STRANI – NI KAO PISAC" Kada bismo nabrajali sve knjige hrvatskog književnika Miljenka Jergovića, i to samo prva izdanja, trebalo bi nam odista mnogo prostora (više od 40 naslova). Autor "Sarajevskog marlbora" i "Dvora od oraha" redovno piše novinske kolumne u kojima secira aktuelne društvene teme, a kao strastven čitalac piše i prikaze novih knjiga, neretko podržavajući nove, mlade autore. Nije mu strano da piše i o muzici i slikarstvu. Za sebe će reći da je "inokosna pojava". Sa Jergovićem razgovaramo u čuvenom beogradskom kafiću Azra, njegovom omiljenom mestu kada boravi – a to nije retko – u prestonici Srbije. I nekako se poređenje samo nametnulo: ono što je Džoni Štulić značio za jugoslovenski rokenrol, to Jergović i njegovo delo znači za "srpskohrvatsku" književnost. "VREME": U jednom davnašnjem intervjuu govorili ste o dolascima u Beograd, o graničnim službenicima i hotelskim recepcionerima koji vas doživljavaju kao"ponositog stranca" koji perfektno govori "njihov jezik". U međuvremenu, vaše delo u Srbiji skoro da je postalo domaće. Da li se može reći da je nekakav jedinstven (eks)jugoslovenski kulturni prostor, uprkos svemu, obnovljen? MILJENKO JERGOVIĆ: Za početak, u Beogradu sam prestao da odsjedam u hotelu i počeo da koristim blagodeti onoga što se zove "stan na dan", i to uvijek istog stana. To je još jedan korak ka "odomaćenju". Koristim i srpski mobitel, zato što je roming između Srbije i Hrvatske skuplji – to znam jer sam lično, svojim mobitelom provjeravao – nego roming između Hrvatske i Bjelorusije ili Hrvatske i Ukrajine. U tom smislu, jedino skuplja od Srbije je Crna Gora. Što se tiče "fantomskog" zajedničkog kulturnog prostora, stvar je veoma jednostavna. Taj zajednički kulturni prostor, htjeli mi to ili ne, postoji zato što postoji zajednički jezik i zato što postoje zajedničko kulturno iskustvo i zajedničko istorijsko iskustvo, šta god ono bilo. Svi ljudi koji žive na prostoru između, recimo, Sutle i Timoka, najmanje između Sutle i Timoka – da malo Sloveniju i Makedoniju ostavimo po strani – čine taj zajednički kulturni prostor, i svi oni participiraju u njemu. Ne poznajem nikoga, ali zaista nikoga, ko uopšte čita hrvatsku književnost a da, recimo, ne čita srpske knjige i srpske pisce. Postoje samo oni koji ne čitaju ništa, pa jednako tako ne čitaju ni Srbe kao što ne čitaju ni Hrvate. Ako uzmeš te tzv. niže slojeve, one nepismene i polupismene, ili – što je možda najbolje – ako uzmeš nacionaliste, i to one najgore vrste koji bi sutra vrlo rado učestvovali u nekom sljedećem ratu – oni takođe imaju zajednički kulturni prostor i iste zajedničke kulturne sadržaje. Hrvatski nacionalisti koji su redovni na Tompsonovim koncertima, pored Tompsona ne slušaju, recimo, Terezu Kesoviju ili Kiću Slabinca, nego je njihova muzika – Ceca, Dragana Mirković, Stoja, Aca Lukas i već sve niže spomenutih. Dakle, i oni sa Srbima dijele zajednički kulturni prostor. A šta je to što spaja ove potonje? I da li su ovi koji čitaju i srpsku, i hrvatsku, i bosanskohercegovačku književnost – na margini, a ovi što slušaju Cecu i Tompsona – mejnstrim? Čitajući su svakako margina, a ovi koji slušaju Cecu i Tompsona su patriotska margina, ona margina koju vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj, istina na različite načine, vole predstavljati kao patriotsku i društvenu elitu. Iz perspektive hrvatske predsjednice – to je vjerojatno i jedina elita. Ona je naprosto zaljubljena u taj društveni sloj. Čak mi se čini da ta zaljubljenost iz njene perspektive ima i smisla jer zahvaljujući toj svojoj ljubavi, ona dobija izbore. I to ne zato što je taj društveni sloj većinski, već zato što on predstavlja elitu društva kojeg personificiraju Katolička crkva i konzervativni ideali onoga šutljivog, seljačkog i prigradskog sveta. Taj "šutljivi, konzervativni, seljački i prigradski svet" je ono što je većina i u Srbiji i u Hrvatskoj? Da, s tim što oblici njihove konzervativnosti nisu fiksirani. Pre desetak godina u Hrvatskoj oni su većinski glasali za SDP. Ali nisu oni glasali za SDP zato što su bili ljevičari, a u međuvremenu postali desničari – njihov konzervativni ideal nije politički. Oni glasaju za političare kao što bi glasali za televizijske i estradne zvijezde. I u Srbiji i u Hrvatskoj je tako. Ovi koji glasaju za SNS i za Vučića, pre 16-17 godina glasali su za nekakav DS ili DSS. Nema taj većinski sloj ni u jednoj ni u drugoj zemlji fiksirana ideološka i svjetonazorska uvjerenja. Oni čak nisu nužno ni nacionalisti. Mnogi bivaju nacionalisti na isti način na koji bivaju heteroseksualci. Naprosto je sramota biti "peder" i onda se predstavljaš kao heteroseksualac. Takva je, čini mi se, politička svijest u ljudi na današnjem Balkanu. Jedan ovdašnji filozof je rekao da je u Srbiji nepodnošljivo lako postati nacionalista... Slažem se, ali to nije karakteristično samo za Srbiju nego za cijelu bivšu Jugoslaviju, minus Slovenija. Jedino se Slovenija – i kada ode ulijevo, i kada ode udesno – ne uklapa u tu sliku. Kada smo kod mejnstrima, da li se, s obzirom na vaše impozantno delo, može reći da ste vi u Hrvatskoj mejnstrim pisac? To je "tricky" pitanje, a reći ću vam i zašto. U posljednjih 25 godina nikada ni u jednom kulturnom programu Hrvatske televizije nije se govorilo ni o jednoj mojoj knjizi. U tih 25 godina nikada nisam gostovao u emisiji u kojoj se govorilo o mojoj književnosti. A u poslednjih petnaest godina, sa izuzetkom gostovanja u emisijama Aleksandra Stankovića, moje lice se na HTV-u pojavljivalo samo u vidu potjernica. Recimo, jednom je upriličena i emitovana specijalna emisija posvećena mojoj navodnoj simpatiji za Dražu Mihailovića. Takođe, od postojećih književnih nagrada u Hrvatskoj, dobio sam samo jednu jedinu – "Ksaver Šandor Đalski", i to prije 25 godina kad vjerovatno još nisu bili načisto ko sam i šta sam. Sa te strane gledano, ja ne samo da nisam mejnstrim već ne postojim, ili pak postoji ozbiljan trud mejnstrima da me se učini nepostojećim. Sa druge strane, vrlo često ćete od ozbiljnih ljudi, pa i nekih profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ili tzv. ljudi iz kulture i književnosti čuti za mene da sam važan, veliki pisac. Pa će se onda moje knjige navoditi kao vrhunci savremene hrvatske književnosti. Stvar je u osnovi paradoksalna i na vaše pitanje nema odgovora. Može se odgovoriti i da sam mejnstrim i da me nema. Ali svi o meni imaju neko mišljenje. U ovom slučaju imati mišljenje zaista znači isto što i imati guzicu. A šta je to što smeta mejnstrimu da vam ne odaju više nego zasluženo, po mom mišljenju, priznanje? Riječ je o različitim stvarima, ali im generalno smeta moja drukčijost. Naprosto sam različit. Ta drukčijost se može ticati raznih stvari. Najviše i najprije se tiče toga da nisam deo nikakve grupacije. Ne pripadam grupi desnih hrvatskih pisaca i nacionalista. Oni me preziru. Ne pripadam ni grupi lijevih hrvatskih pisaca i antinacionalista. Oni me takođe preziru. Ja sam, eto, ja. Inokosna pojava. Igrom slučaja, dijelim isti prostor sa njima i nemam pritom nikakav problem sa vlastitom isključenošću, niti imam naročitu želju da stvar bude drukčija. Svaka kultura i svaka književnost zaokružuje i definiše vlastiti prostor, zaokružuje sebe. Definiše svoje važne pisce, važna dela, definiše vlastiti kulturni i književni život. Hrvatska književnost, ono što čini njen mejnstrim, pokušava sebe definisati tako da ja ostanem izvan nje. I to je meni sasvim okej. Hrvatska književnost i hrvatska kultura kroz cijeli dvadeseti vijek i ovaj dvadeset i prvi – sebe je najčešće definisala u negativnom smislu, definišući se preko toga što nije, a ne preko toga što jest. I tako je zaokruživala svoj imaginarni prostor. Nasuprot hrvatskom izolacionističkom principu, tokom dvadesetog vijeka srpska kultura je imala ekspanzionistički princip, neprestano je pokušavala da prisvoji i ono što se činilo izvan njenog obuhvata. U političkom smislu, ekspanzionizam je loša stvar, to znamo iz iskustva, ali u smislu kulturnog obuhvata i definisanja vlastitog kulturnog polja, ekspanzionizam je pozitivan. Ako želiš reći da su Meša Selimović i Ivo Andrić srpski pisci i ako srpsku književnost za vrijeme njihovog života definišeš tako što ih obuhvaćaš kao svoje, ti si na dobitku. Hrvati su svoju književnost definisali tako da ona obuhvaća sve ono što nije Ivo Andrić. I zato je danas smiješan i opskuran pokušaj hrvatske književnosti da, zbog žudnje za Andrićevom Nobelovom nagradom, njega integrišu u nešto čemu on nikako ne pripada prosto zato što je iz toga prethodno isključen. Pokušaj pljačke Andrićeva leša jedna je od odvratnijih stvari u savremenoj hrvatskoj kulturi. Jasne su razlike između vas i desnih književnih krugova. Koje su razlike između vas i lijevih književnih krugova u Hrvatskoj? Sa tim ljudima, ljevičarima iz hrvatske književnosti, dijelim minimalna politička uvjerenja, ali ništa osim toga. Sve drugo što oni jesu ja nisam, i obrnuto. Jer, književnost se definitivno ne definiše isključivo kroz političko uvjerenje autora. Književnost se ne definiše ni kroz političko uvjerenje čitalaca. U hrvatskom slučaju između tzv. književnih desničara i književnih ljevičara jedina razlika je u tom mininalnom političkom uvjerenju, i u tome što jedni glasaju za HDZ i ne žele čitati Dragana Velikića i Svetislava Basaru kao što ne čitaju ni bilo šta drugo, ali će zato rado poslušati Cecu. Ovi drugi, ljevičari, ako čitaju, pročitaće Velikića i Basaru i kititi se činjenicom da su ih čitali, i to će biti izraz njihove slobodoumnosti i njihovog velikog ljevičarstva, prema čemu ja imam načelne simpatije, ali mi i dalje ne znači previše. Pogotovo što se u trenutku kada dođu na vlast, odnosno kada njihova ministrica dođe na vlast, ne razlikuju od najcrnje desnice. Ta etapa, kada su u Hrvatskoj na vlasti bili lijevi ministri kulture, u kulturi bila je bitno gora od mnogo dužih etapa desnih ministara kulture. I što je važno: ništa manje isključiva, nacionalistička, sektaška. Po sitnom lopovluku, klijentelizmu i udovoljavanju svojim ljudima, braći od tetke i tetkama, lijevi ministri u Hrvatskoj bili su bitno gori. Izneli ste svojevremeno interesantnu tezu o tzv. integralnim fašistima koji su"dekorativni levičari", a koji takođe imaju totalitarni pogled na svet i ne podnose one koji imaju makar i samo za nijansu drugačije mišljenje. O kome ste tačno mislili? Mislio sam na mnoge. Mislio općenito na fenomen ljudi koji se kite lijevim folklorom, a zapravo su fašisti. Oni misle da se ljevica sastoji od majica sa likom Če Gevare, od razgovora o 1968, od čitanja Varufakisa i od crvenog folklora, a nikako od nekog stvarnog sadržaja. Dakle, ništa suštinski, ništa stvarno angažovano. Samo folklor. Kako gledate na pojave jugonostalgije i "titostalgiju", koje su prisutne u svim zemljama bivše Jugoslavije? Od samih početaka to mi ide na živce. A kako vrijeme prolazi i kako se pojam jugonostalgije okamenjuje, stvar me još više nervira. Kao prvo, Jugoslavija nije nešto za čim je mudro biti nostalgičan, i to iz elementarnih razloga. Ona je bila neslobodna društvena i politička zajednica. U Jugoslaviji nisu postojale elementarne građanske slobode. Mi smo se osamdesetih borili i potpisivali peticije za ukidanje člana 133 Kaznenog zakonika, odnosno verbalnog delikta. Ne možete biti nostalgični za zemljom u kojoj je verbalni delikt ukinut tri ili četiri godine prije njenog nestanka. Drugo, postoji nešto što se tiče elementarne čovjekove autopercepcije. Prirodno je, naime, da smo nostalgični, da smo bolećivi prema svojoj prošlosti. Naša bolećivost dolazi od onoga što se zove "optimizam sjećanja". Sva naša sjećanja su uljepšana. Sjećanja na Jugoslaviju su strašno uljepšana. A to zapravo nisu sjećanja na Jugoslaviju nego na našu vlastitu prošlost. Zaboravili smo da nam je bilo dosadno, grozno, zaboravili smo da smo bili zabrinuti, da nas je bolio zub, da smo bili bolesni, da smo imali grozne roditelje, da je grozno bilo u školi, da smo imali jedinicu iz matematike koju je valjalo popraviti... Sve smo to zaboravili, ostale su samo lijepe stvari. Naprosto zato što je to koncepcija ljudskog sjećanja. Pomalo je nedostojanstveno biti žrtva faličnosti sopstvenih sjećanja. U toj Jugoslaviji proveo sam petnaest mjeseci na odsluženju vojnog toka, a služenje JNA bila je kombinacija zatvora i ludnice. Danas postoji nostalgija i za tim vojničkim danima, što je najluđe od svega. Sa druge strane, ako ostavimo po strani to da je Jugoslavija bila loša, nepraktična, neslobodna zemlja, opasna za svoje građane, treba reći da je za čovjeka koji se zanima za kulturu, koji čita, sluša muziku, gleda filmove – bilo dobro živjeti na mnogostruko većem prostoru od ovih današnjih država. I takva, neslobodna Jugoslavija bila je više integrisana u Evropu i u svijet nego ijedna današnja postjugoslovenska zemlja, uključujući Sloveniju. Kada si bio čitalac u Jugoslaviji, ti si bio čitalac u Evropi. Tvoj svijet je bio evropski svijet. Danas smo spušteni deset spratova niže i od kulturne, intelektualne i svake druge bijede spasava nas samo to što smo dio digitalnog, internetskog svijeta, i što tako možeš da komuniciraš sa svijetom. Da nije tog kompjutera, mi bismo danas živjeli malo bolje nego što se živjelo u Enver Hodžinoj Albaniji, s tim što ne bismo bili izmučeni albanskom Partijom rada nego svijetom provincijskih tabloida. Tabloidi bi danas bili naš pakao da ne postoje kompjuteri i internet. U pitanju je užasno velika razlika između današnjih država i Jugoslavije, koja govori u korist Jugoslavije. Ali opet ponavljam, ne može se za tom i takvom zemljom, i tim i takvim društvom, biti nostalgičan. Jer, nostalgija za Jugoslavijom je i nostalgija za služenjem JNA. A meni je JNA, nakon matematike u osnovnoj i srednjoj školi, najstrašnije iskustvo u životu. Često se na regionalnim skupovima novinara ili nevladinih aktivista, ljudi iz bivših jugoslovenskih republika utrkuju da dokažu kako je kod njih – stanje najgore. Otkud potreba za tom vrstom ekskluziviteta? Putujući po zemljama bivše Jugoslavije, čovjek svuda dođe na dan-dva, tri, sedam, deset, petnaest... Čak i ako ostane dva-tri mjeseca, on je neko sa strane kog se toliko ne tiču, to jest nimalo ga se ne tiču lokalne stvari i lokalna sredstva maltretiranja. Uvijek si toliko izmaltretiran u svojoj maloj republici, u svom malom gradu, u svojoj maloj palanci, da ti se čini da je u onoj drugoj palanci, sa druge strane granice, puno bolje. Meni je, recimo, u Beogradu puno bolje nego u Zagrebu. Čak mislim da je i objektivno bolje, iz prostog razloga što je Beograd veći od Zagreba, pa sama ta veličina izrodi i nešto pozitivno. Ali, moj osjećaj da je ovdje bolje više se tiče činjenice da ja nisam odavde, da gledam, recimo, na Vučića kao na živopisnu pojavu sa ekrana, a ne na nekog ko ima bilo kakvog utjecaja na moj život. Kada moram pronaći način da prođem beogradskim Trgom republike, da nekako pronađem ulicu kojom se može ići – meni to predstavlja svojevrsnu avanturu, jednom u tri-četiri mjeseca, a ne svakodnevnu stvar. Ja se ne vozim beogradskim gradskim prevozom, gužvu na Brankovom mostu doživim jednom godišnje. O beogradskom, srbijanskom i vojvođanskom očaju saznajem od svojih prijatelja i poznanika i onda to uspoređujem sa svojim očajem. Uvijek je vlastiti očaj veći od tuđeg. To dolazi od toga i to je jedan veoma zanimljiv fenomen. Dok se nacionalisti, čak i kada imaju minimum svijesti da je u njihovoj zemlji loše, uvijek tješe time da je u Srbiji još gore, ili da je u Bosni još gore, ili da je u Hrvatskoj još gore, antinacionalistima se opet čini da je u Srbiji bolje, da je u Bosni bolje. Kažu, u Bosni su barem tri nacionalizma, a tri nacionalizma tlače manje nego jedan. Dok se onima koji su u Bosni čini da tri nacionalizma tlače više nego jedan. Sve je to razgovor ljudi koji zapravo nisu u stanju razgovarati, jer nisu u stanju izaći iz vlastite situacije i vlastite ucijenjenosti. Ipak će kolege iz regiona morati na kraju da priznaju da Srbija ima ubedljivo najgore tabloide. Kada dolazite ovde i vidite te pojave na kiosku ili ih listate, šta pomislite, o čemu se tu radi? Najprije da kažem, u Srbiji su novine bolje nego u Hrvatskoj. U Srbiji, naime, postoje i novine koje nisu tabloidi. Tačno je da u Hrvatskoj nema novina poput "Informera" ili "Srpskog telegrafa", ali su tzv. mejnstrim novine u velikoj mjeri tabloidi. Tako izgledaju, tako funkcionišu, i u jednom dobrom dijelu se bave taboidnim temama. Dok u Srbiji postoje dvoje-troje žanrovski ozbiljnih novina, potpuno svejedno da li su te novine nama politički simpatične ili nisu. Mislim da upravo to u Srbiji omogućava i postojanje tih jednokratnih žurnalističkih tabloidnih ludila... Prekjuče hodam pored trafike i ugledam na naslovnoj stranici glave masakriranih ljudi. I nešto ispod toga, neki naslov – ubilo, zaklalo... To je, recimo, nešto što se, čini mi se, više nigdje osim u Srbiji ne može vidjeti na kioscima. Kada bi nekome negdje palo na pamet da na naslovnu stranu ili uopšte u novine tako nešto stavi, to bi neko vijeće za štampu ili nekakav higijenski zavod jednostavno zabranilo. Vučić je u nekim zemljama Zapada doživljavan, poput onomad Miloševića, kao faktor regionalne stabilnosti. Istovremeno, njegovi mediji bljuju nacionalističku mržnju, a takva je i infrastruktura njegove vlasti, antidemokratska i antizapadna. Kako objašnjavate taj fenomen? Srpsko društvo i javna scena zasnovani su na nizu paradoksa. Tabloidi i poluautoritarna vlast – to je paradoks. Paradoksalno je i to da u Srbiji postoje tri gradića u kojima SNS nije na vlasti, a u isto vrijeme se vlast tako zdušno i tako energično bori protiv opozicije. To je suludo. Srpsko društvo, odnosno društvo koje stvara i projektuje ova vlast je ultrakonzervativno, a premijerka Ana Brnabić je žena sa seksualnim opredeljenjem koje jedva da nije protivzakonito. U Srbiji je nezamislivo, kao i u Hrvatskoj uostalom, da gej par ima dijete, a predsjednik Srbije premijerki šalje čestitku nakon što je ona u svojoj partnerskoj vezi dobila dijete. Da li to može samo ona!? Postoji li ikakav način da to može još neko? Ne, ne postoji. I to je paradoks. Kada je Ana Brnabić postala ministrica, a pogotovo kada je postala premijerka, vjerovao sam da će se ovako ili onako dogoditi nekakva dobra stvar. Naprosto da će ljudi, ta divlja masa, reći da je to okej, da će o njoj govoriti na osnovu toga kakva je ministrica ili premijerka, a ne na osnovu njenog seksualnog oprijedeljenja. Mislio sam da će njen izbor relaksirati situaciju u odnosu na tu manjinsku grupu. Međutim, nije se desilo ništa nalik tome. Dogodilo se to da je prihvaćeno kako je Ana Brnabić gej i da sa tim niko nema problema, pa čak ni episkopi. Ali, to se odnosi samo na nju i ni na koga više. To je takođe neviđeni paradoks. Jednako kao što je paradoksalno i to što pojedinci pišu na novčanicama da je Kosovo Srbija, a zaboravljaju da to znači i to da je bezmalo dva miliona Albanaca takođe Srbija. Ako su i oni Srbija, onda za početak, prijatelju, dužan si da pola večernjeg dnevnika bude na albanskom jeziku, i da ga uređuju od tebe nezavisni albanski novinari. Dužan si i da svaki natpis u Srbiji bude dvojezičan. Govorite o Kosovu i odnosu prema Albancima. Da li se može reći da svojevrsni kultur-rasizam prema kosovskim Albancima nije bio samo monopol Srbije i Srba već da je bio deo zajedničke kulture "naroda" bivše Jugoslavije? To je važno pitanje. U pitanju je bila bomba koja je morala da razori Jugoslaviju. To je i pokazatelj da je ideja o jugoslovenskom zajedništvu bila falična, nedovršena, kvarna, iznuđena... Svaki Albanac i svaki Mađar je morao, ali baš morao, da zna naš jezik. Svaki Albanac i svaki Mađar ga je u školi učio dok ga ne bi naučio, a onda bi se u JNA proveli kao bosi po trnju sa svojim nedovoljnim znanjem srpskohrvatskog jezika. Niko od nas većinaca nije u školama, makar fakultativno, morao ili mogao da uči ni mađarski ni albanski, pa ni makedonski ni slovenački jezik. Mi o njima ništa nismo znali i ništa nismo htjeli da znamo. To je bio mnogo veći problem Jugoslavije nego ideja o zajedničkoj kulturnoj sceni. U krajnjoj liniji, kosovski Albanci bivali su važnim akterima i činili deo jugoslovenske kulturne scene, ali samo u slučaju da su savršeno ili gotovo savršeno govorili naš jezik. Ili ako su kao pjesnici ili prozni pisci bili prevođeni u Jugoslaviji, to jest u Srbiji. Naime, izvan Srbije Albanci se i nisu prevodili kao što se ni danas ne prevode. U Hrvatskoj je preveden samo neki antisrpski esej velikoga albanskog pisca Ismaila Kadarea i to je, koliko se mogu sjetiti, jedina knjiga prevedena sa albanskog u Hrvatskoj u posljednje dvije i po decenije. Sa jedne strane, hrvatska se državna politika zalaže za prava Albanaca na Kosovu. Hrvatska je priznala Kosovo. Kada se na jednoj strani nađe albanski stav, a sa druge srpski, Hrvati će uvek biti za albanski stav, a kada treba prevesti knjigu ili pjesmicu ili bilo šta, onda se pokazuje da ih taj svijet jednostavno ne zanima. Još više ih ne zanima nego što ih nije zanimao u jugoslovenska vremena. Liberalni kapitalizam i Crveni Kmeri Koliko je uopšte kultura ovde moguća bez državne pomoći ili finansiranja iz nekih stranih donacija? Da li je moguće da ozbiljna kultura na ovim prostorima bude samoodrživa? Naravno da nije. Ne samo na Balkanu. Kada bi kultura bila oslobođena poreza, onda bi bila druga stvar. Porezi služe da se zadovoljavaju elementarne potrebe zajednice, a kultura je elementarna potreba zajednice. Pod uslovom da zajednica postoji, bilo kao nacija, bilo kao društvo povezano jezikom, državnim granicama i poreznim sistemom. Ideja da se kultura izostavi i prebriše iz elementarnih potreba zajednice huliganska je ideja, koja po svojim metodama i ciljevima pripada metodologiji Crvenih Kmera. Iako se u našim slučajevima to naziva idealom liberalnog kapitalizma. Ako je tako, onda između tako zamišljenog liberalnog kapitalizma i Crvenih Kmera nema nikakve razlike. Spomenuli ste Vučića. Da li je on vama literarno zanimljiv lik? Imam problem sa literarizacijom Vučića zato što mi on po svemu djeluje pretjerano. U takvom pretjerivanju nema lika, nema mogućnosti za priču. Taj njegov plačljivi gest, hirovita ljutljivost, i ta – ne bih htio da me se krivo shvati – gotovo pa ženska uvrijeđenost nešto je sa čim se ne umijem nositi ni kao građanin – makar strani – ni kao pisac. Kada kažem ženska uvrijeđenost, nadam se da ne trebam objašnjavati kako postoji i muška uvrijeđenost, koja od ženske nije ni bolja ni lošija, nego je različita. To što je Vučićeva uvrijeđenost ženska meni nipošto nije smiješno, samo me zbunjuje i ne da mi da o njemu dalje mislim kao o književnom liku. Ako bih nekoga iz Vučićevog kruga literarizirao, meni bi Ana Brnabić bila mnogo zanimljivija. Ona je sigurno žena s elementarnom građanskom hrabrošću, spremna pripadati prezrenoj i degradiranoj društvenoj manjini, razlikovati se, ne biti po mjeri čaršije. Ali njoj se, čini mi se, dogodila velika, teško objašnjiva transformacija. Od vremena kada je bila ministrica, od vremena kada je postala predsednica Vlade, pa do danas, ona se promijenila u svom nastupu, u svojoj gesti, u odnosu prema društvenim vrijednostima. Promijenila se u temperamentu. U nastupu je počela ličiti na Vučića, i to je jako zanimljivo s obzirom na prethodnu poziciju. Ako sam dobro razumeo, za Vučića nema prostora u nekoj ozbiljnoj književnosti? Možda bi imao prostora kod nekog pisca među kakve ja ne spadam. Možda bi Miodrag Bulatović u svojim najboljim danima mogao od Vučića da napravi književni lik. Ili recimo možda čak – ovo će malo čudno zvučati – možda čak i Kurt Vonegat. Možda bi on od njega uspeo napraviti nekog zanimljivog čudaka. Ja Vučićem kao književnim likom ne vladam. Moji su čudaci obični, svakodnevni autsajderi. A Vučić je krajnje artificijelna pojava, kakvih ima u literaturi, ali ih nema u stvarnosti. Ne bi me iznenadilo kada bih saznao da Aleksandar Vučić zapravo ne postoji. U jednom vašem intervjuu bilo je reči o dva spakovana kofera u kojem treba da držite sve važne stvari i uspomene, jer postoji velika mogućnost da će sve osim toga biti izgubljeno. U zbirci "Sarajevski marlboro" varirali ste tu Džumhurovu tezu. Da li sada imamo gdje da odemo, pobjegnemo, s obzirom na loše vijesti koje dolaze iz svijeta? Prije samo deset godina dijelili smo zajednički san o evropeizaciji naših prostora. U međuvremenu su se stvari radikalno promijenile. Svijet je prilično balkaniziran. Kada gledam i slušam Donalda Trampa, u sebi osjećam istu emociju kakvu sam osjećao prije dvadeset i pet godina, a koju osjećam pomalo i danas kada gledam i slušam Šešelja. Oni su užasno slični, ne toliko u fizičkom smislu, mada ni fizički nisu sasvim različiti, koliko u načinu na koji govore i emocijama koje odašilju. Slični su i u tom konstantnom prelaženju granice pristojnog, granice mogućeg, granice društveno prihvatljivog. Šešelj je osuđeni ratni zločinac sa radnim mjestom u Skupštini Srbije, što nije naročito visok položaj, a Donald Tramp je predsjednik Amerike, na neki način predsjednik svijeta. Donald Tramp je svijet. To znači da se Amerika, barem preko svog predsjednika i svega što on znači i što metastazira, pretvorila u Balkan. Ako je Amerika Balkan, onda se sa Balkana nema gdje pobjeći. Možda nije mudro ni bježati danas sa Balkana. Istina, Amerika je veličanstvena jer uspijeva već godinama držati Trampa na uzdama, što je pokazatelj snage jedne stvarne demokracije, ali sa druge strane, stvar je – zastrašujuća. Ipak, odavde ljudi odlaze i dalje na zapad, rezultati "egzodusa" su strašni? To je zajedničko svim našim zemljama. Tačno, mladi ljudi odlaze. Svi odlaze na zapad, i nacionalisti, i fundamentalisti, i vjerski manijaci bilo koje vjerske denominacije. Niko da ode u središte svoje vjere, osim ako ne ide malo da ratuje za ISIL ili za Rusiju. Odlaženje ljudi sa ovih prostora najviše se tiče nemogućnosti da se napravi projekcija vlastitog života u kojem bi se moglo zamisliti da će sljedeće godine biti bolje. Mislim da zbog toga ljudi odlaze, i sa te strane ih potpuno razumem. Neprestano je prisutna projekcija da će nam biti gore, i gore, i gore. Čak i kada je bolje, mi nemamo utisak da je tako jer imamo strah od sljedeće godine. Da se razumijemo, u proteklih petnaestak godina koješta je u ovim zemljama bivalo i bolje a da to nismo ni primijetili. Da li su izbeglice u Evropi zapravo novi varvari, oni iz legendarne Kavafijeve pesme, bez kojih ne znamo "šta će biti s nama"? Koliko je Evropa danas zajednica na koju treba da se ugleda ostatak sveta, a koliko jedan svet u zalasku? Iako su izbori za Evropski parlament, prema mnogima, zaustavili, bar delimično, uspon ekstremne desnice, ipak je snaga ovih stranaka neupitna. Izbori u Danskoj su pokazali i jednu zabrinjavajuću tendenciju: "izdominirali" su levičari koji takođe vode antiimigrantsku politiku. Najprije, ja nisam siguran da je riječ "izbjeglica" adekvatan pojam. Oni koji su bježali od rata, iz Sirije, jesu izbjeglice, ali ljudi iz različitih dijelova Afrike i ljudi iz drugih država Bliskog istoka i Srednjeg istoka koji su išli prema Evropi težeći za boljim životom – jesu gastarbajteri u pokušaju. Oni su ljudi koji se preseljavaju, ali nisu izbjeglice. Problem je u tome što smo mi u poslednjih nekoliko godina prihvatili kriminalizaciju ljudi koji idu za boljim životom. I koji se sele iz ekonomskih razloga. Odjednom je to postalo zazorno. Moram priznati da je to nešto što je veoma zabrinjavajuće, čak i u diskursu u tom smislu inače korektne Angele Merkel. I ona je počela da pravi razliku između ratnih izbjeglica i ekonomskih migranata, u kojima je potonje sumnjičila da nešto sa njima nije u redu. Težnja za boljim životom i težnja da se ide negdje gdje ćeš bolje živjeti, više zarađivati i gdje će tvojoj djeci biti bolje – najprirodnija je stvar na svijetu, i to je nešto što je upisano u sve naše porodične povijesti. Svi mi smo tako išli nekud, naši očevi ili pradjedovi... I Evropa je sastavljena od takvih ljudi. Kako da je to odjednom postao problem? Očito da je taj problem produkovan nizom informativnih kampanja i protivkampanja, i da je Evropa sama sebi stvorila ozbiljan problem tokom ove izbjegličke krize. Stvorila je problem u percepciji sebe same, a pogotovo u percepciji ljudi koji dolaze, prolaze, odlaze... I stvoreno je tako plodno tle za stvarno opasne tipove kakav je Viktor Orban. On je opasan, jer djeluje infektivno, zarazno. Istina, velika zaraza u Evropi nikada nije kretala iz male zemlje, a Mađarska je ipak mala zemlja, ali bez obzira na to, stvar nije ni ugodna ni bezazlena. Danski primjer samo potvrđuje kako je mondeno i moderno biti protiv drugih i drugačijih. Mi na Balkanu jako dobro znamo one koji su se na sličan ili isti takav način ponašali. Meni pada na pamet hrvatski solcijaldemokratski ministar kulture, lijevi ministar kulture koji se zvao Antun Vujić, i koji je bio ideološki guru SDP-a. On je, nakon što smo mi za svoj račun sa FAK-om (Festival alternativne književnosti) 2001. godine išli u Novi Sad i Beograd, sazvao konferenciju za štampu na kojoj nas je proglasio nacionalnim izdajnicima zato što smo se usudili ići u Srbiju prije nego Srbija vrati hrvatska blaga opljačkana u ratu. On je bio ikona hrvatske ljevice. Naprosto mu se isplatilo da nekom montira metu na čelu jer mu je to donosilo nekakvu popularnost. Istina, ta strategija se pokazala potpuno pogrešnom jer ideja da ćeš ti u nacionalizmu pobijediti nacionaliste doživjela je potpunu propast. Dugoročno, takve strategije svugdje izazivaju propast. Neumitno je da se partikularno, djelomično ljevičarenje kad-tad skrši na temeljnim pitanjima. Nedim SEJDINOVIĆ

(Iz knjige prepiske Miljenko Jergović - Svetislav Basara Drugi krug, Beograd 2015) Piše Jergović Basari kako je na internetu nabasao na podatak da je u Srbiji objavljena knjiga ratnih zapisa paroha Stare pravoslavne crkve u Sarajevu Dragomira Ubiparipovića, i moli Basaru da mu je nabavi. Potom u jednome od pisama piše o svojemu čitanju te knjige, a to što i kako piše izuzetan je dokument - i o knjizi, i o njezinu autoru, i o Sarajevu u opsadi, iz rakursa o kojemu osim Ubiparipovićeve knjige nema ni jednoga svjedočanstva. (I. Lovrenović) Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika pročitao sam nadušak, vrlo sporo, ne preskačući ni retka, u dva duga dana. Između čitanja sam spavao i sanjao dane o kojima Dragomir Ubiparipović piše. Sve sam ih, naime, doživio, i čuo sam svaku granatu koju je svojim ušima i on čuo. Svaki njegov dan iz knjige bio je i moj dan, samo što ja nisam vodio dnevnik, i što sam u međuvremenu ponešto i zaboravio. Ali sve što je zaboravljeno negdje u čovjeku je arhivirano i protokolirano, tako da se svakim podsjeća­njem obnavlja mnogo širi kontingent sjećanja. Poznajem mnoge ljude s kojima se otac Dragomir sastaje, ali i neke od onih koji dolaze na njegova jutrenja u Staru pravoslav­nu crkvu na Varoši (na Baščaršiji). Žena iz svjećarnice, Mara Vuković, koja ni za najvećih granatiranja ne izosta­ne sa (i iz) službe, bila je moja komšinica na Mejtašu. Nje­no lice znao sam od treće-četvrte godine života, i sretao sam ga sve dok nisam otišao u Zagreb, a da nisam imao pojma šta žena radi. I nisam znao kakav je junak. Jednom se na jutrenju pojavila i Milojka - otac Drago kaže da je iz Radivojevićeve ulice, ali je ulica Radojevićeva, broj 19, a ja sam stanovao na broju 23 - nesretna žena, kućevlasnica jedne povelike, stare bosanske kuće, sin joj se pred rat objesio. U crkvi se pojavljuje Slobodan Kovačević, sin pokojnog doktora Blagoja Kovačevića, dijarist kaže da ga, nesretnika, cijelo Sarajevo zna, i da je „nesabran". Slobodan je, ustvari, imao nekakav čudan psihički pore­mećaj, u svakom trenutku bio je sumanut, ali je njegova sumanutost imala sistema. Emocionalno je bio na razini sedmogodišnjeg djeteta, izgubljen i nesamostalan, bio je ovisan o majci, koja je umrla pred rat. Koga god bi sreo ispitivao bi za porodično porijeklo, i fotografski je pam­tio sve što mu kažu. Slobodan je, tako vjerujem, u glavi imao rodoslove cijeloga Sarajeva. Sam i nesnađen medu granatama, Srbin, iz vrlo ugledne gradske porodice, izlo­žen vječnome ruganju, živio je tako, nesretnik, nikako i nikome. Pa se tako, eto, našao u svojoj crkvi. Sjedio bi, piše otac Dragomir, na stolici sa strane. Znam i neke druge... O sarajevskoj opsadi pisalo se mnogo, često nepošteno. Pisalo se gnjevno, samosažaljivo, sa sviješću o važnosti historijskog događaja ili samo sa sviješću o vlastitom stra­danju. Ratni dnevnik sarajevskog svestenika jedna je od četiri-pet najboljih ratnih knjiga, a pritom najtragičnija. Još u ratu smo Ivan Lovrenović i ja o tome raspredali, sve prelazeći raskršća po kojima šibaju snajperi, ja trkom, on polagano: najveća priča iz vremena opsade je priča o sarajevskim Srbima. Njihova tragedija ima i dubinu, i historičnost, i antičke razmjere. Mi drugi - uključujući nas Hrvate - sitni smo u toj priči, jer su sva naša stra­danja već viđena, i jer se već umiralo isto ovako, i bilo je opsada, bombardiranja, klanja i genocida, ali tih sedamdesetak tisuća ljudi, koliko je Srba u opkoljenom Sarajevu moralo biti, žive i umiru u jednoj nemogućoj, strašnoj i neponovljivoj priči, priči koju, i to smo između ostalog ustvrdili, nitko nikada neće napisati ni ispričati. (U tome smo se, vidim sad, ipak prevarili: Dragomir Ubiparipović je ispričao.) Otac Dragomir je kao onaj Petar, ona stijena na kojoj će Isus graditi crkvu. Istina, ne znam - a niti nije na meni da znam - gdje je u toj sarajevskoj priči bio Isus, ali jest, na Dragomiru Ubiparipoviću svakog je dana, svakoga jutra podizana crkva. Način na koji su ga napustili svi drugi sarajevski pravoslavni svećenici, i na koji se mitropolit Nikolaj Mrđa pokazao krajnje nedostojan svog poslanja, način na koji otac Dragomir o svemu tome piše, sve to je nešto što ja nisam do sada čitao. Od svega, ipak, najveće je čudo to da je ova knjiga objavljena. Možda zvuči prekru­pno, ali ovo je jedna od važnijih knjiga o našemu dobu. I što treba naglasiti upravo ovako: jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija srpska knjiga o ratovima devedesetih. Meni je, međutim, posebno važna jedna ličnost (koja je važna i autoru, tako da na jednom mjestu skoro kaže kako je ona spasila Staru crkvu). To je ona doktorica Vera Prnjatović, koja je svakoga Božjeg jutra u crkvi, na službi Božjoj. Orilo-gorilo, a ori i gori, ne možeš ni zamisliti kako i koliko, ona prelazi put od stana, koji se, ako dobro pro­cjenjujem, nalazi negdje u Ulici JNA ili Štrosmajerovoj, pa do Stare pravoslavne crkve. U miru to nije duga šetnja, možda sedamsto metara, ali dok okolo sipaju granate, to je u svakom pogledu predug put. Ona ga je prolazila i onih dana kada su neki čudni branitelji grada probirali Srbe među prolaznicima. Nisam poznavao tu ženu, ne znam koliko je tada mogla imati godina. Imala je oca i majku. Majka bi se ponekad pojavljivala u crkvi. Umrla je - to sam pronašao tragajući po beskraju interneta - u oktobru 1993, dakle u vrijeme monaha Avakuma, u najgora ratna vremena. Inače, Prnjatovići su stara sarajevska trgovačka porodica, jedna od onih čijom je porodičnom poviješću ispisana i povijest grada i povijest pravoslavnih Srba u gradu. Na kraju te povijesti Vera Prnjatović je svakoga jutra živom držala crkvu. Autor kaže da se udala, i da danas živi u Subotici. Nadam se da je dobro i zdravo. Hadžidamjanovići (Hadži Damjanovići ili Damjanovići) bili su vjekovima ćurčije i veliki crkveni donatori. Vojo Hadžidamjanović međuratni je slikar, student bečke akademije, i dugogodišnji profesor u Školi primijenjenih umjetnosti. Umro je 1980. godine. Njegovu udovicu, staru gospođu Zoru, moj otac je godinama ordinirao. Do ovog dnevnika nisam znao kako ni kad je umrla. Bilo je to 8. augusta 1992. Na sahrani su bili Dragomir Ubiparipo­vić kao svećenik, Vera Prnjatović i Zorin susjed Osman Dizdarević. Pucalo se i ginulo, a put do groblja i nazad bio je poput šetnje niz streljanu. Autor navodi da je u testamentu gospođe Zore pisalo kako želi da se sahrani: uz „četiri sveštenika, đakona, hor“. Ova je knjiga primjer najviše intelektualne čestitosti. Iako je u sebi rastrgnut, pa kaže da po njemu padaju gra­nate njegovih, on nikome ne daje popust, ni za koga ne traži opravdanja, i stalno ponavlja - a čitatelj mu vjeruje - da je svaka kap prolivene krvi krv njegova roda. On muslimanima ne zamjera ni zeru više nego što im po prirodi stvari mora zamjeriti. On se posrami kada svoju muku usporedi sa stradanjem nekih pobijenih imama. Nijednom riječju on ne otkupljuje svoj budući život i životni komfor u Srbiji. Čvrst i nepopustljiv, bio bi junak, kada bi takvi junaci Srbima bili potrebni. A ne trebaju im, kao što ne trebaju nikom. Nikada za njegovu knjigu nisam čuo. Nitko o njoj nije pisao. Iz Sarajeva o njoj nijednog glasa, kao ni iz Beograda. Otkrio sam je tako što sam, po svojoj staroj dangubi, upisivao imena ljudi u Google. Pa nakon što si me ti nekoliko puta upitao za život tokom opsade, i nakon što sam se sjetio neobičnog monaha Avakuma Rosića, upisao sam u Google zapamćeno ime Dragomira Ubiparipovića, i tako otkrio knjigu. Eto dokaza da internet nečemu služi, i da treba pamtiti imena. Ovo smo dopisivanje započeli sa Šešeljem, a sva je prilika da ćemo ga dovršavati s ocem Dragomirom. To je lijepo. Bit će to knjiga sa sretnim krajem. Bolje sreće od ljudske čestitosti ne može ni biti. Od čestitosti i od saznanja da zapisano ostaje i da svjedoci postoje. Popodne letim za Kijev, preko Amsterdama. Nadam se da ću ti pisati iz Ukrajine. Zdravo budi mi... IZVOR: IvanLovrenovićBlog, http://ivanlovrenovic.com/clanci/dokumenti/miljenko-jergovic-sarajevski-dnevnik-dragomira-ubiparipovica Oprema teksta: Milan Rakić Ова порука је постављена и на насловну страницу Поуке.орг

Povod za razgovor sa Jergovićem je njegov novi roman “Selidba”, koji govori o iščezavanju jedne velike porodice nakon veka provedenog u Bosni. Razgovaramo neposredno pred njegov dolazak u Srbiju, gde će mu u Novom Sadu biti uručena Međunarodna nagrada za prozno stvaralaštvo “Milovan Vidaković” na festivalu “Prosefest”. Od pesme “Selidba”, objavljene u prvoj zbirci poezije “Opservatorija Varšava” pre tačno 30 godina, do najnovijeg romana “Selidba” (Fraktura, Zaprešić), Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966) objavio je više od 40 knjiga, za koje je nagrađivan pretežno međunarodnim književnim nagradama. Novi roman se otvara pričom o prelasku granica nastalih nakon rata devedesetih, u zemlji koja se raspala. “Iščupani” je jedna od tema romana; na ovim prostorima svaka generacija kreće iz početka jer se svaki rat, kažete, pokaže nedovršenim. Da li su granice “mesta na kojima se zaustavlja život”? Granica je linija iza koje važi druga lična karta, to je linija iza koje za policajca postaješ stranac. Prije granice je i jedan mali kraj svijeta. Što je granica tvrđa i neprelaznija, to je i kraj svijeta upečatljiviji i beznadniji. Između Hrvatske i Srbije jedan je od najevidentnijih krajeva svijeta. A gledano iz Bosne, svijet danas vjerojatno tek počinje kada se čovjek primakne njezinim vanjskim granicama. Bosna je nečista savjest svih koji su je prezreli, dakle sva tri njezina konstitutivna naroda. Da li je, na kraju, u svetu u kojem živimo osnovno pravilo na koje ste ukazivali u “Sarajevskom marlboru”, a koje je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, da moramo imati dve uvek spakovane torbe u koje moraju stati sve stvari i uspomene, a ostalo je unapred izgubljeno? Mislim da više i nije tako. Otkako je polovinom svijeta zavladao Donald Trump, a drugom polovinom vladaju tipovi kakvi su Putin, Erdogan, Asad i ono korejsko derle, utisak je da uzalud pakujete kofere jer se nema više kamo otići. Posljednji koji još vjeruju da je odlazak moguć i koji očajnički pokušavaju da odu jesu sve one izbjeglice sa Orijenta i iz Afrike što čame na vanjskim granicama Europske unije čekajući priliku da uđu, dok ih sa druge strane dočekuju i mlate bijesne policije profašističkih i fašističkih istočnoeuropskih režima. Oni će, ti nesretnici, biti posljednji ljudi koji još vjeruju u Europu. Kad nestane njihove vjere, ili kad nestane njih, nestat će i Europe. To se ponavlja kao svojevrsna poetska varijacija jer se već jednom dogodilo. Europe je već nestajalo kada je slijedom Hitlerove volje po krematorijumima i masovnim grobnicama koncentracionih logora nestalo europskih Jevreja. Zbrisala ih je s lica zemlje, iz njihovih domova i gradova, velika i svemoćna njemačka mašinerija smrti, kojoj su na usluzi bile bijesne policije tadašnjih profašističkih i fašističkih istočnoeuropskih režima, i to u istim onim istočnoeuropskim zemljama koje se danas s najviše entuzijazma bore protiv izbjeglica. Sretna okolnost je ta što se u Europi, onoj pravoj, zapadnoj, još nije pojavio novi Hitler da istočnoeuropskim fašizmima pruži zamah i snagu. Interesantno je, međutim, što se često zaboravlja, da je i onaj stari Hitler sve to činio s planom europskoga ujedinjenja. Jevreji su, kao i masoni, te azijatske komunističke horde iz Sovjetskog Saveza, u njegovoj viziji predstavljali smetnju ujedinjenju. Nije li danas raspored europskih neprijatelja vrlo sličan? U svemu tome moja “Selidba”, koja govori o konačnom nestanku jedne kuferaške, doseljeničke porodice iz Bosne, nakon stotinjak godina njezina gostovanja u toj zemlji, mali je prilog priči o onome što se događa kao konačna posljedica svih tih nacionalizmima inspiriranih povijesnih gibanja. U našim književnostima nekoliko je važnih opisa naših drugih života nakon ratova, kada smo prekoračili i tu granicu. Teofil Pančić je pisao o ključevima koji nemaju bravu, Arsenijević je ispisao “Meksiko”, a u vašoj prepisci “Drugi krug” sa Basarom nalazi se jedna od možda najupečatljivijih slika o tome šta nam se desilo. Napisali ste da ste godinama čekali da se život nastavi tamo gde je pre rata stao, a da ste tek kasnije shvatili da neće biti nikakvog nastavka: “Preskočila igla na gramofonu… “ Te granice su u pojedinačnim slučajevima, što znači slučajevima naših malih života, koji su barem zanimljiviji i književno relevantniji od onih drugih slučajeva, načelnih i kolektivnih, ispale dramatično važnije i presudnije od prostornih i geografskih granica. Na prostorima koji su nam dani na raspolaganje još smo se nekako i snalazili, ishodili bismo sve potrebne papire, pasoše i lične karte, našli bismo posao, pa bismo se napokon i skućili i združili sa onima koji su imali sreće da ih ratovi ne porazmještaju, ali iz vremena smo, kao iz jurećeg voza, definitivno ispali da mu se više nikad ne priključimo. To ispadanje iz vremena zbilo se, vjerujem, negdje juna 1991, u vrijeme onoga kratkog rata u Sloveniji, kada sam prvi put pomislio da je život stao i da ću nastaviti s njim kad se sve ovo svrši. To je onaj trenutak kad odustaješ od predebele knjige koju si čitao, ili od nekog kompleksnijeg teksta koji si započeo pisati, ili od svejedno čega, a sve to da bi nastavio u trenutku u kojem se svijet bude vratio u normalno stanje. Međutim, taj trenutak nije nastupio, i ne samo da nije nastupio nego je postajalo sve gore i nenormalnije, a ti umjesto da se pokušaš naviknuti na tu nenormalnost ili umjesto da sam postaneš nenormalan na način epohe, nastavljaš da čekaš. I onda ti to čekanje poždere čitavo desetljeće života, prođu devedesete i zatekneš se u nekoj 2001. i više nisi dvadesetpetogodišnjak kao 1991. nego ti je trideset i pet, a u tih si deset godina propustio neku važnu fazu odrastanja i sazrijevanja, te, što je mnogo važnije, razišao si se s vremenom u kojem si prethodno živio. Možda se nešto slično događa onom tko pri pljački banke ubije čovjeka, pa ga osude na dvadeset godina robije i puste zbog dobrog vladanja nakon deset. Razlika je samo u tome što ja nisam pljačkao banku, mi nismo pljačkali banke i nismo ubili čovjeka. Naša se krivica sastoji u tome što smo se odbili naviknuti na nenormalnost, pa smo zato kažnjeni doživotnim progonstvom iz epohe. U “Selidbi” govorite i o ovoj današnjoj Bosni, o Sarajevu koje ne doživljavate kao svoje. Da li je to samo zato “što su odveć velike ambicije u nacije” ili je promenjen kod u kojem je izgrađen deo vašeg identiteta? Ne radi se tu o sistemu vrijednosti. Ni u onom se sistemu nisam osjećao baš najbolje niti sam se osjećao kao svoj na svom. Svejedno govorimo li o bivšem političkom sistemu ili o moralno-odgojnom i idejno-vaspitnom sistemu koji su nametali roditelji, škola i ulica. Dobro pamtim vlastitu paniku i nesnalaženje iz neke 1983. ili 1988, tako da me danas nitko ne može uvjeriti da je nekad sve bilo dobro, a da su moji problemi započeli kada se Jugoslavija krenula raspadati i kada je Sarajevo nakon rata i opsade počelo postajati neki tuđi i tuđinski grad. Isuviše dobro se sjećam onog prethodnog Sarajeva, sa onim posve nepodnošljivim demonstracijama komunističke lojalnosti i jugoslavenskog patriotizma, koje su se često svodile na to da si morao paziti šta pričaš u vlastitoj kući, s kime se družiš izvan kuće i čitaš li možda Mladinu i Katedru, slušaš li Laibach. U tom Sarajevu sam već u dvadesetim bio na informativnim razgovorima u Službi državne bezbjednosti, i to zbog dešavanja, mahom preuveličanih, a ponešto i izmišljenih, na jednom privatnom rođendanu, iza zaključanih vrata jednoga privatnog građanskog stana. Pazite, u koliko god gadno vrijeme danas živimo i koliko god bili gadni naši profašistički ili otvoreno fašistički vođe, još se nije došlo do toga da vas netko na policiji ispituje i maltretira zbog onog što radite u rođenoj kući. Dakle, nimalo mi nije drag onaj sistem vrijednosti i baš nimalo za njim ne žalim. To je, između ostalog, moj problem i s nekom današnjom lijevom klinčadijom. Za razliku od njih, ja ne mislim da je Jugoslavija bila neko baš jako dobro mjesto, a još manje da je jugoslavensko i komunističko Sarajevo bilo moje Sarajevo. Ono je to, možda, i postalo u nekoj retrospekciji, u arhiviranju i katalogiziranju neke doživljene i nedoživljene prošlosti ili u katarzičnom iskustvu opsade grada. Ali to Sarajevo iz prošlosti i iz sjećanja je fikcija, stanje uma, a ne stvarni grad koji bismo mogli uspoređivati sa ovim današnjim, isto tako stvarnim Sarajevom. S njime pak ja opet imam većih fikcionalnih nego stvarnih problema. Ovih drugih nemam jer nisam stalno tamo. U “Selidbi” se vraćate na epizode iz svog života kada su vas pojedine javne ličnosti prozivale za poreklo, dale sebi za pravo da govore da ste nepoželjni… U današnjem vremenu, kad se ponovo vraća fašizam i kod nas i van, može li tolerancija da se održi među ljudima? Kada je riječ o vrijeđanju, prozivanju, psovanju majke ustaške i sličnim multikulturalnim manifestacijama iz prošlog i današnjeg Sarajeva, one su meni opet važne kao materijal za književnost, a ne za život. Istina, stvarnost je iz književne perspektive često pretjerana i u svojim manifestacijama toliko nevjerojatna da bismo skoro mogli reći da stvarnost laže. Recimo, kada mi je jedan bošnjački, sekularno orijentirani, što znači i alkoholu skloni pisac nasred ulice u Sarajevu psovao mater ustašku, pa kada sam to onda i napisao, tamošnja se bratija nadigla tvrditi da lažem kada tvrdim da mi je dotični psovao mater ustašku jer da mi je on, u stvari, psovao mater četničku. To me je u prvi mah grdno zadeveralo i zbunilo jer s ovom pameću nekako nisam mogao shvatiti u čemu bi bila prednost psovanje matere četničke pred psovanjem matere ustaške. Onda su mi i to objasnili. Ali samo objašnjenje je u toj mjeri fantastično, mutno i budalasto da je u književne svrhe savršeno neupotrebljivo. Ne samo da piscu takvog teksta nitko ne bi vjerovao da se takvo što dogodilo nego više ni on samom sebi ne bi mogao vjerovati. Pritom, akteri cijelog događaja su tobožnji ljevičari, među njima i neki moji bivši dobri poznanici, da ne kažem prijatelji, ali danas suštinski i stvarni fašisti. Nema u toj priči nikakvih fundamentalista, islamista, deklariranih desničara. Ništa od svega toga. I kada pitaš za povratak fašizma, meni su, i to ne samo u Sarajevu, Zagrebu ili Novom Sadu, mnogo zanimljiviji i znakovitiji ti i takvi organski definirani i određeni, integralni fašisti koji se i dalje ili još deklariraju kao građanski i proeuropski orijentiran svijet, od nekih zadriglih staromodnih tipova s kukastim krstom na rukavu i nekukastim krstom oko vrata. Oni će, ti dekorativni ljevičari i salonski liberali, biti stvarni nositelji neke fašističke budućnosti ako nam bude suđeno da i nju doživimo. Ovi koji danas vladaju Hrvatskom, Srbijom i Balkanom nestat će bez traga, prezreni i odbačeni od te nove momčadi. Da li je “biti domorodac” zaista, kako pišete, nešto što postoji samo u prošlosti, da li je zaista samo prijatna iluzija, optimizam sećanja? Domoroci smo, pretpostavljam, samo u prošlosti. Oni koji su to ikad bili u nekoj svojoj sadašnjosti zauvijek su naučili kako se biva svoj na svome, pa su domoroci i danas. Oni su nacionalisti. Nemoguće je biti domorodac ukoliko nisi nacionalist, kao što je nemoguće biti nacionalist ukoliko nisi domorodac. Istina, naši novi nacionalisti su, kao što su bili i u Hitlerovo vrijeme, redom građani svijeta. Recimo, psovači matere ustaške koja je zapravo mater četnička, o kojima sam maloprije govorio, zalažu se za građansku BiH, ali istovremeno su strašno zabrinuti nad budućnošću Bošnjaka kao, kako kažu, pripadnika ugroženog “muslimanskog kulturnog kruga”. Njega pak kažu ugrožavaju Trump i Putin, ali i islamomrzilačka Europa, te u lokalnom slučaju Srbija i Hrvatska, te bosanskohercegovački Srbi i Hrvati. Ideja o građanskoj državi tako je povezana sa idejom o sudbini svih muslimana svijeta, od burmanskih Rohinja i kineskih muslimana do muslimana koji žive i stradaju u Rusiji i Čečeniji, na Bliskom i Srednjem istoku, u Njemačkoj i Francuskoj, u SAD. Ti ljudi su, dakle, zabrinuti za cijeli muslimanski svijet i vide sebe kao promotere građanske ideje u Bosni i Hercegovini, ali i kao dio tog golemog ugroženog muslimanskog svijeta. I onda biraju od prilike do prilike, ono što im više odgovara u trenutnom iskazivanju identiteta. Fašizam živi i uzdiže se na nedosljednostima. Istu vrstu domorodačkog globalizma naći ćeš kod Srba s njihovom opsjednutošću Rusijom i ruskošću, i kod Hrvata s njihovim falšnim europejstvom, koje tako lako završi na Hitleru. Ali, za razliku od svih naših nacionalista s kraja osamdesetih i početka devedesetih, ovi današnji srpsko-hrvatsko-bošnjački nacionalisti imaju redom globalističke, skoro pa bih rekao kosmopolitske snove i vizije. U priči “Kaktus” zapisali ste da je uvenuo odmah nakon što ste ga preselili u sklonište u Sarajevu i da je “derivat tuge”, upozorenje da se u životu treba čuvati detalja i ničeg drugog. Vi ste te detalje iz života kojih se treba čuvati pretvorili u književnost. Spomenuli ste tugu. Da, uvijek me je u svemu najviše zanimao element tuge. Tako i u “Selidbi”, kojom sam pokušao napisati nesentimentalnu i tužnu knjigu. To se samo naoko čini paradoksalnim: nesentimentalno i tužno. Prava, najdublja tuga rađa se izvan sentimentalnih raspoloženja i atmosfera. To je tuga iščezavanja, tuga tragova svijeta koji je do maločas bio tu, a sad ga više nema, tuga nekog sitnog ožiljka od brijanja na licu mrtvog čovjeka, tuga satova koji nastavljaju kucati u sobama pokojnika… Treba pročitati “Fiziku tuge” Georgija Gospodinova. Veliki roman velikog pisca, ali pisca sasvim iz mog svijeta. Ono što budete tamo pročitali prihvaćam kao svoje, pa autoriziram stranicu za stranicom. Čitatelj je, između ostalog, autor svih knjiga koje je pročitao. Ili koautor. Ja sam autor “Fizike tuge” Georgija Gospodinova. Neki dan sam ga sreo, ali mi se nije dalo to mu reći. Učinilo mi se da bi zvučalo pogrešno sentimentalno. Ili da bi zvučalo kao kompliment. A zbilja nije kompliment. U Novom Sadu ćete iduće sedmice učestvovati na festivalu proznog stvaralaštva “Prosefest”, gde će vam biti uručena međunarodna nagrada “Milovan Vidaković”, koju su primili Pamuk, Ljosa, Grosman, Magris, Konrad, Slobodan Tišma. Idućeg meseca ćete u Berlinu primiti nagradu Nemačkog kulturnog foruma za ukupno prozno delo. Koliko vam znače priznanja? Uvek pomislim na Bernharda i njegove “Moje nagrade”… A ne, ja se prema nagradama ne odnosim kao Bernhard, iako Bernharda volim, uključujući i “Moje nagrade”. Ja si dopuštam uživati u nagradama, pogotovu zato što ih dugo već dobivam isključivo izvan i mimo zemlje u kojoj živim. To je jedno, a drugo su, naravno, imena onih u čiji se niz upisuje moje. Drago mi je biti u tom nizu, ali ne iz razloga časti ili megalomanije niti iz potrebe za poređenjem. Književnost se služi poređenjima, ali knjige su, kao i pisci, izvan svakog poređenja. Smisao niza je u tome što niz čini izuzetak od osjećaja općenite usamljenosti koji me svakodnevno mori. Pritom, nadam se da ćete me shvatiti, meni je mnogo važnije biti u nizu sa Slobodanom Tišmom nego s Vargasom Ljosom. Nakon izlaska bibliofilskog izdanja “Observatorija Varšava), čini se, kao da smo tih 30 godina živeli s varvarima koji su nam došli iako ih nismo čekali. Koliko je lako ili teško prizvati sebe iz 80-ih godina koji još ne čeka svoje varvare? Da, to sam ja. Tako mi se čini kad danas čitam pjesme iz knjige “Opservatorija Varšava”, a čitao sam ih, logično, po izlasku bibliofilskog izdanja koje je načinjeno iza mojih leđa kao svojevrsno rođendansko iznenađenje. To je, dakle, knjiga za koju ne samo da nisam znao da izlazi nego je nikad nisam ni zamišljao, sve dok mi se nije našla u rukama. Oni koji su na njoj radili pomalo su i strepili od toga da se ne naljutim, da ne napravim skandal jer objavljuju knjigu bez autorskih prava. Ali naravno da se dogodilo nešto suprotno. I da, te pjesme, to sam ja, šokantno ovaj isti ja, ovaj iz “Selidbe”. Gordana Nonin, NoviMagazin

Cijepljenje ili koga spašavati: djecu ili dječju paralizu Kad god se pokreće javna rasprava, ili “rasprava” u kojoj su na jednoj strani argumenti razuma i društvene kohezije, a na drugoj su strani argumenti teorije zavjere, onaj koji je raspravu pokrenuo na strani je teorije zavjere. Naprosto zato što s mitom, legendom i teorijom zavjere javne rasprave ne može, a onda niti ne smije biti Izvor fotografije: PIXSELL/Žarko Bašić Od svih učenja Hrvatske televizije najgore nije ni da su ustaše bili borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, ni da je Ante Pavelić bio židovski dobročinitelj, ni da je Jasenovac srbokomunistička konfabulacija i komunistički logor za vjerne Hrvate-katolike, ni da su u bici na Staljingradu poraženi naši. Najgore nije ni HTV-ovo učenje kako je zemlja ravna ploča, a Adolf Hitler mili striček i igračka domoljubnih hrvatskih dječaka i djevojčica. Najgore učenje Hrvatske televizije ono je o škodljivosti obaveznih cjepiva i o planetarnoj zavjeri koja iza cijepljenja stoji. Zašto je najgore? Zato što odmah donosi nesreću, ne tiče se samo ovakvih ili onakvih vjerovanja – makar vjerovanja bila i nakaradna, ne tiče se prošlosti, one stvarne ili one izmišljene, mitološke i odsanjane, nego se učenje HTV-a o cijepljenju izravno tiče budućnosti, i jedino budućnosti. Dok druga spomenuta i nespomenuta učenja HTV-a mogu biti posredno unesrećujuća i smrtnosna, jer su neprijateljska prema idejama demokracije i slobode, prema manjinama i progonjenim pojedincima – onima koji su na crnim listama ove medijske kuće – učenje o škodljivosti cjepiva, kao i mitovi i legende koji se u to učenje svakotjedno marljivo ugrađuju, izravno je i neposredno unesrećujuće i smrtonosno. A osim što je smrtonosno, tim učenjem širi se nepovjerenje prema Republici i njezinim službama, prema onome što se iz nekog razloga, te prema javnom dogovoru, mora učiniti, prema onome što je obavezno i što se ispunjava da bismo ostali u zajednici koja je povezana najprije međusobnim povjerenjem. Razbijanje tog povjerenja je zlo i samo zlo. Neobično je, tko god činio današnju hrvatsku vlast, da javni medij širi tu vrstu nepovjerenja prema Republici. Učenje o škodljivosti obaveznog cijepljenja istovjetno je, ako ne i opasnije, od pretpostavljenog učenja da državne bolnice služe mučenju i ubijanju pacijenata, a da pekari truju građane tako što im u kruh stavljaju arsen. Naravno, javit će se neki pametnjaković da kaže kako nekorektno predstavljamo stvari, jer da HTV ne širi učenje o škodljivosti obaveznog cijepljenja, nego da otvara javnu raspravu o toj temi, sučeljava mišljenja, demokratizira javnost, jer, je li tako, ne postoje teme o kojima se ne bi smjelo raspravljati. Evo zašto pametnjaković nije u pravu: kad god se pokreće javna rasprava, ili “rasprava” u kojoj su na jednoj strani argumenti razuma i društvene kohezije, a na drugoj su strani argumenti teorije zavjere, onaj koji je raspravu pokrenuo na strani je teorije zavjere. Naprosto zato što s mitom, legendom i teorijom zavjere javne rasprave ne može, a onda niti ne smije biti. Uostalom, zašto HTV-u nikad ne bi na um palo da pokreće javnu raspravu i organizira javne stolove, na kojima bi se na način na koji se raspravlja o obaveznom cijepljenju, uz ravnopravno sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, raspravljalo o prirodi rata iz 1991? Je li to bila samo agresija ili je bio i građanski rat? Umjesto toga, HTV, u skladu s dogmom koja se ne propituje, osudi vlastitog novinara Aleksandra Stankovića, jer se uopće usudio spomenuti građanski rat. Pri tom su se pozvali na “za sve obvezujuću” odluku hrvatskog Sabora. Ali zašto je ta odluka “obvezujuća”, a zakoni i propisi koji se izravno ili neizravno tiču obaveznog cijepljenja najednom nisu obavezujući i obvezujući, bez obzira na to što iza njih, izravno ili neizravno, stoji isti taj hrvatski Sabor? Upravo zato što je riječ o učenju HTV-a o škodljivosti obaveznog cijepljenja, a ne o nekakvoj suludoj i budalastoj javnoj raspravi, u kojoj bi sudjelovali racionalni i legalisti, zajedno s mitomanima, zastupnicima teorija zavjere i oni koji naprosto ne poštuju neke prilično važne zakone i propise Republike Hrvatske. One zakone i propise zbog kojih se u Hrvatskoj u posljednjih pedesetak godina nije (masovno) obolijevalo od dječje paralize, niti se umiralo od ospica, velikog kašlja i inih dječjih bolesti. Epidemije su, još od ranoga srednjeg vijeka i veličanstvene epohe crne kuge, u Europu obično nailazile s istoka. Razlog jednostavan, i ne tiče se predrasude o prljavosti istoka i higijeničarstvu zapada: Europa je okrajak na beskraju Azije, zapad je samo plitka margina dubokog istoka. Tek će u novija doba, s razvojem prometnih sredstava, brodovlja i zrakoplova, poneka zaraza stići sa zapada. Ali i dalje će prave, velike epidemije stizati s onijeh strana. U Srbiji, koja je još uvijek Hrvatskoj najbliži istok, već tri su osobe ove zime umrle od ospica. U Rumunjskoj, koja je malo istočnije, umrlo ih je sedamnaest. Za većinu stradalih nije moguće ustanoviti jesu li cijepljeni – često je riječ o sirotinji, o socijalno deklasiranom svijetu – ali od troje mrtvih u Srbiji, za dvoje se zna da sigurno nisu cijepljeni. Nema podataka da je netko od cijepljenih umro od ospica. Većina dječjih bolesti širi se sezonski, u zimu i u rano proljeće. Tako da će i epidemija ospica minuti najkasnije u travnju, a s njome i “javne rasprave” na Hrvatskoj televiziji. Ali javnost je već preparirana: živo se raspravlja o nečemu o čemu je, zapravo, besmisleno raspravljati. Pritom, argumenti protivnika cijepljenja, tojest onih koji bi sve to ostavili građanima na izbor, mogu se podijeliti u dvije skupine. Prva se tiče stvarnih nuspojava, uglavnom vrlo rijetkih alergijskih reakcija na pojedine sastojke u cjepivu, uglavnom na aluminijeve soli, koje se koriste kao pomoćno sredstvo u većini cjepiva starije generacije. Broj žrtava ovakvih nuspojava statistički je zanemariv, s obzirom na njihovu učestalost u masi cijepljenih. Ali ljudima koji stradaju, ili kojima stradaju djeca – pa i kada nije riječ o stradavanju opasnom po život, argument statistike zvučat će, naravno, kao okrutno poigravanje njihovom nevoljom. Prema njihovim emocijama treba imati poštovanja, ali emocije se ne može ni u ovom slučaju smatrati argumentom razuma. Druga, i neusporedivo veća, skupina argumenata je mitomanska. Njezini pobornici u pravilu nisu izravne žrtve cjepiva, niti poznaju ikoga tko je od cjepiva stradao, ali spremno parazitiraju na njihovim iskustvima. Što sve spada u antivakcinacijsku mitologiju, lako ćete saznati ako pogledate i poslušate emisije iz programa Hrvatske televizije, a još bolje ako malo prosurfate internetom, pa doznate kako instalatori Novoga Svjetskog Poretka, Rothschildi, židovski bankari, slobodni zidari, masoni, predstavnici krupnog kapitala, farmaceutske mafije i komunističke internacionale, cijepljenjem kane uništiti onaj čestiti, pošteni i siromašni ostatak čovječanstva, te sve one koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti, za obitelj, vjeru, naciju i sve drugo na što su Rothschildi tradicionalno alergični. Kao ni u većini drugih slučajeva masovne histerije i kolektivnog mahnitanja, tako ni u antivakcinacijskoj kampanji, onoj koja se na zapadu kreće, uglavnom, po marginama, zahvaćajući marginalne društvene skupine i isto tako marginalne vjerske zajednice, a koja se u Hrvatskoj vodi na javnoj televiziji, ne postoji jedinstvena ideološka fronta. Upravo suprotno, oko iste su se stvari našli inače međusobno udaljeni protagonisti: vjerski i politički ekstremisti s desnice, skupa sa zastupnicima zdravog života, lijevim antiglobalizacijskim teoretičarima zavjere i apolitičnim čudacima i paranoicima, koji bi da svoju djecu zaštite od cjepiva, kojim su stigmatizirana i obilježena sva druga djeca. U njihovoj su mitologiji, kao i u svakoj mitologiji koja teži konkurirati zbilji i životu, činjenice na takav način izokrenute da ono što je vjerojatno postaje nevjerojatno, a ono što je doista nevjerojatno, biva izvjesno. Recimo, pokušaj da se evidentno ucjenjivačko zlo svjetske farmaceutske industrije poveže sa sedamdesetogodišnjim iskustvom obaveznog cijepljenja. Biva, oni na tome zarađuju! Istina je suprotna: međunarodnoj farmaceutskoj mafiji, ako ćemo baš o njoj govoriti i tako je nazivati, neusporedivo više se isplate masovne epidemije od masovnih prevencija. Umjesto relativno jeftine doze cjepiva po glavi stanovnika pruža im se mogućnost za čitavu kolekciju lijekova koju će necijepljeni potrošiti za liječenje osnovne bolesti, a onda i za liječenje svih onih bolesti koje će iz nje proizaći. Ništa farmaceutsku mafiju ne može tako ojaditi kao možebitno zdravlje. Ospice sam prebolio kao petogodišnjak. Mala, lakozaboravljiva, beznačajna boleštinica, zvana morbili ili – u Sarajevu i u Bosni – krzamak. Ordinirao me je doktor Zazula. Dvaput me obišao u tih sedam dana, i bilo je to sve. Ali i u ta davna vremena vrlo je živa bila svijest da se od ospica ponekad – umire. Negdje na internetu, naišao sam na vrlo lijep i ubitačno precizan aforizam, koji prenosim onako kako sam ga i pročitao, na razumljivom jeziku srpskom: “Ne trebate vakcinisati svu svoju decu. Samo onu koju imate nameru da zadržite!” Stvarnost je, međutim, crnja i od aforizma: zbog djece koju njihovi roditelji nisu imali namjeru da zadrže, u opasnosti su i sva druga djeca. Cijepljenje spašava! Oni koji su prije 50 godina cijepljeni starinskim, a danas tako ozloglašenim DTP vakcinama, protiv difterije, tetanusa, i poliomyelitisa zaslužni su što se dječja paraliza početkom dvadeset i prvog stoljeća našla pred potpunim iskorjenjenjem. Ovo što se oko nas zbiva je, pored ostalog, masovna kampanja za spas poliovirusa. Autor: Miljenko Jergović, www.jergovic.com