GK: Pravoslavni svećenik o katoličkom fratru

[Милан Ракић]

Na stranicama našeg Foruma prenosimo tekst objavljen pre više od 4 decenije u Glasu Koncila iz pera arhijerejskog namesnika zadarskog (benkovačkog) protojereja Marka Androvića o fra Eugenu, gvardijanu samostana svetog Frane (Svetog Franje Asiškog-prim. prir.) u Zadru.

Bilo je to prije četiri godine (1970. god-prim. prir.); U glavnoj ulici Zadra u susret mi je išao jedan fratar, franjevac, propisno odjeven. Prolaznici su ga pozdravljali s jedne i druge strane i gledali sa divljenjem u njegovu stasitu i lijepu pojavu. Učinilo mi se kao da je to glumac koji se sprema da odigra na sceni neku pozitivnu ulogu fratra.

Sjetio sam se tada iz Filipovićevih „Kosovskih božura“ stihova „Sve zaneme pred Božjom lepotom“. Kada mi se približio, na njegovom licu pojavio se blaženi osmijeh.

Upitao me: „Jeste li vi svećenik?“

Dobivši moj potvrdan odgovor rekao mi je: „Iako Vas ne poznajem, iako ste u civilnom odijelu, neki unutarnji glas mi je kazao da je to vaše zanimanje.“

Zatim mi je pružio ruku i predstavio se: „Ja sam fra Eugen.“

Uzeo me ispod ruke i pozvao kao gosta u svoj samostan svetog Frane, čiji je on bio starješina. Tako je on na jednostavan i prostosrdačan način uspostavljao poznanstva i prijateljstva sa ljudima.

Od tada sam se više puta sa njim sastajao i uvijek me je presretao, kao i svakoga drugoga, sa puno prisnosti i topline, sa svojim čarobnim osmijehom, koji je bio odsjaj njegove unutarnje ljepote. Teme naših razgovora bile su raznovrsne, no najviše o ujedinjenju svih hrišćana na svijetu. On je ekumenizam shvatao ne kao dominaciju jedne Crkve nad drugom, ne kao utapanje jedne Crkve u drugu, nego kao duhovnu i bratsku zajednicu svih hrišćanskih Crkava, kao stapanje njihovih blaga u jednu duhovnu riznicu. Mislio sam: kada bi svaki od nas sveštenika i crkvenih poglavara rezonovao kao on, onda bi do “sjedinjenja svetih Božijih Crkava” došlo u jedan trenutak i našli bi se pod zajedničkim krovom.

Jednoga dana mi je poručio da ima pravoslavne djece koja dolaze na katoličku vjeronauku i molio me da se o tome povede računa. Kada sam mu odgovorio da parohija nema stalnog paroha, zamolio me da pošaljem jedan udžbenik pravoslavne vjeronauke iz koga bi se djeci pravoslavne vjere predavala pravoslavna vjeronauka, kako ne bi ostala bez vjerskog odgoja.

Po osvećenju obnovljene crkve sv. Ilije u Zadru, posjetili smo ga zajedno profesor bogoslovije u manastiru Krki protosinđel Jovan Pavlović, o. Mitrofan Kodić, o. Vasilije i ja.

Ugledavši nas, nije mogao da vjeruje svojim očima i za cijelo vrijeme naše posjete igrao je od radosti kao malo dijete, a poslije je pričao da mu je to bio jedan od najradosnljih dana u životu kada su ga posjetila njegova pravoslavna braća sveštenici.

Na glas da je obolio od teške i neizlječive bolesti, učinio sam mu posjetu s predsjednikom crkvene općine zadarske, Boškom Miodragom. Očekivali smo da ćemo ga zateći klonulog i slomljenog. Međutim, kao i uvijek, bio je vedar, pun radosti i tvrde vjere, kao izuzetnog dara Božjeg, kao da ne umire, nego samo mijenja način života — zemaljski sa nebeskim.

Na rastanku, opet se pojavio onaj njegov osmijeh sa kojim je neodoljivo osvajao ljude, sada već osjenčen žutom bojom smrti.

Sahranjen je 27. augusta 1973. uz pogrebne molitve, psalme i počasti dvojice biskupa, šezdeset sveštenika (uz dva pravoslavna), velikog broja časnih sestara i hiljada građana, od kojih je bio paralizovan sav saobraćaj.

Nije se moglo u grad ni ući ni izaći, tako da su se zbunjeni turisti pitali što se desilo. Pored katedrale i crkava, pored muzeja i galerija, pored umjetničkih djela u zlatu i srebru, velika duša tog Božjeg čovjeka i njegov divan sveštenički lik bili su najljepši ukras Zadra.

Marko ANDROVIĆ, arhijerejski namjesnik

GK, 3 (273), 3. februar 1974. godine

 

View full Странице