Gdje su nestali ljudi?

[Милан Ракић]

Ko koga u ovoj zemlji razumije. Niko brate nikoga. Jer tuđa ruka svrab ne češe. Bolesni smo od neke čudne bolesti neodređene u medicinskoj nauci.

Jedino smo na izgled ostali ljudi. Sve ostalo postaju ideali, neke bajke i priče iz davnina.

Nestala je solidarnost, prestali smo voljeti i osjećati. Prestali smo razumijeti drugoga čak i bližnjeg svoga. Prestali smo se osmjehivati kao izraz radosti. Čovjek sa svim svojim osobnostima izumire kao i Pančićeva omorika i vjerovatno jednog dana neke nove generacije će pisati o fenomenu ljudskih osjećaja koji su nekada davno postojali. O ljudima koji su nekada živjeli.

Jer ovo danas niti je život, niti smisao, niti potreba samo varka u trošenju vremena vlastitog preživljavanja i okretanja glave od svega što pada po putu života.

Djeca nam se ubijaju.

Borci prijete samozapaljenjem.

Radnici mole za uvezivanje staža.

Pedofili hodaju sunčanom stranom pod zaštitom države.

Muževi ubijaju i žene i djecu.

Aparati na onkoligiji stoje kao u 15 vijeku.

Prodaju nam vlastitu zemlju mešetarima.

Sistematski zagađuju vodu i uvoze zagađenu.

Bolesnici pristaju na smrt zarad participacije.

Redovi po narodnim kuhinjama.

Silovanja, saobraćajne nesreće pomahnitalih pijanih tatinih sinova...

I ko nas to uništava?

Drugi neko.

Ne... uništavamo sami sebe jer dozvoljavamo si okretanje glave. Jer tog trena ne dešava se nama. Mi smo iznad toga jel da. Nama se ne mogu desiti loše stvari. Mi znamo vladati.

Čime vladamo?

Nedostatkom poštovanja prema drugome, nedostatkom empatije prema ljudskom rodu, nedostatkom nedostajalog osnovnog sastavnog dijela čovjeka...dušom.

I svo svoje učešće u društvenoj zajednici svodimo na mreže koje se zovu društvene i na proklete komentare zajedničke mržnje prema našim, vašim, mojim i njihovim uz servirane najaktuelnije teme nacinalnog linča i prebrojavanja.  

I kako ne pitati se, gdje su nestali ljudi?

Ti divni dobri ljudi koji su nekada postojali.

[Јелена011]

Sve sjajno, samo taj prst okrenuti ka sebi.

Jer ko od nas videvsi sve to usklikne raduj se Hristos voskrese i onda bez kalkulacija voli drugog coveka.

Toliko hriscana, a svi kalkulisu.

Medjusobno cutimo, lazemo se, jurimo neki izgled ovoga ili onoga u zavisnosti od pozeljnog, negde je to da smo kao srecni, u drugoj je da smo skruseni, u trecoj sredini da smo ne znam ti kakvi...

Sve je to lepo ali cim mi kalkulisemo videvsi coveka cim merimo i analiziramo mi smo ti koji smo pogresili.

Voleti drugog i davati mu se u potpunosti, dati mu paznju, vreme, misli...

Mnogo je tesko jer smo svi povredjeni, izgradili smo zidove i kao "cuvamo sebe", a to nije ljubav kojoj nas je Hristos ucio.

Tako da sve se slazem osim toga da je sve to bezveze ako nema vere u ludu ljubav Boziju, sve je propalo ako nastavimo da kalkulisemo, da pristupamo drugome nezainteresovano, sa nepoverenjem, mlako...