Претражи Живе Речи Утехе
Showing results for tags 'bila'.
Found 8 results
-
Pronađoh slučajno u dokumentima, obračun očeve penzije iz 2002g, za period od 1970-1989. Pa sam malo preračunao godišnje iznose prema dolaru i istorijskom kursu za svaku godinu, i podesio vrijednost za inflaciju na 2020-tu da bi se dobio utisak kolika su primanja bila u današnjim vrijednostima. Na kraju sam sve pretvorio u evre, i podijelio bruto mjesečna primanja prema koeficijentu kojim se preračunavaju neto iznosi u RS-u. Otac je bio vkv radnik, dakle profesionalni majstor, i iznad njega su tad bili samo inženjeri i visoki funkcioneri po primanjima. Evo kako to izgleda: Iz tabele se vidi da je standard 70-tih bio uravnotežen i da je najveću mjesečenu platu imao 1979 i to oko današnjih 650 evra. Značajan pad primanja nastaje u 80-tim, a svi dobro znamo priče o padu standarda, nestašici osnovnih namirnica, i inflaciji i platama u svitanje raspada Jugoslavije gdje gotovo nisi mogaš ništa sebi priuštiti za mjeseni dohodak. Današnjim standard nam govori da je taj period iz 80-tih prevaziđen, ali da se još nije dostigao standard 70-tih i da je to negdje otprilike tu. A jasno se vidi da nisu postojala nikakva mitska primanja od 2500 ili 5000 maraka kako neki znaju da govore da su bili u tom periodu.
-
Milica Matić, rođena Počuča iz Divosela zapisala je potresnu, istinitu priču, kazivanje svoje majke Marije Počuča, Vujkanove koja je sa 75 svojih komšija Divoseljana bačena u Jarčju jamu na sjevernom dijelu Velebita 06.08.1941. godine u vrijeme pokolja srpskog naroda u Divoselu. Jarčja jama je jedna od brojnih kraških pojava iznad zaseoka Alanak /Alanak – toponim Olanak/ u zaseoku Veliki kraj – Divoselo. Jama je dosta duboka, a izdubile su je nadzemne i podzemne vode, kojima je ovaj kraj obilovao od riječnih bujica do otapanja snijega sa Velebita. Hrvatske ustaše /u službi politike NDH/, znale su za ovu jamu posredstvom Hrvata koji su živjeli na Alanku, a i sami su bili iz obližnjih hrvatskih sela, pa im je Velebit bio dobro poznat. U „pročešljavanju“ Velebita u vrijeme pokolja u Divoselu 05. augusta 1941. godine, ustaše su skupili oko stotinjak Divoseljana /ostatak nezaklanog naroda koji je pronađen sakriven po šumarcima i vododerinama, uglavnom žena i djece i poveli ih na „put spasa“ na Alanak. Jeziva sjećanja iz ovoga pakla, ispričali su desetorica preživjelih, koji su se uspjeli izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji prenijeli istinu o paklu Jarčje jame i pokolja u Kruškovačama, u Divoselu. U Jarčju jamu na Alanku, bačeno je 75 Divoseljana, 45 starijih žena i muškaraca i 30 djece. Samo jedanaestoro Divoseljana uspjelo se izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji ispričali istinu o paklu, koji se dogodio Divoseljanima u Jarčjoj jami na Alanku a to su: Marija Počuča /supruga Miloša Vujkanova/, Marija Počuča /Mara Stakina, supruga Miće Počuče, Jandrina/, Jela Stanić /supruga Janka Stanića, Luckova, Sava Jerković /Dušanova/, Jovo Ribar, /10 godina, sin Nikole Ribara/, Mile Potkonjak – Đoko, Pera Cvijanović /Pera Cvijina/, Mileva Cvijanović, Dmitar Cvijanović – Cvijo, Mara Vujnović, Janja Vujnović – Janjeta /Kujičina/. Kada se Dmitar Cvijanović – Cvijo, sav izboden bajonetama, izvukao iz jame i pokušao vidjeti gdje se nalaze, da se orijentiše, upao je u ustašku zasjedu i odmah pogubljen, tako da je samo desetoro preživjelih iz ovog mučilišta. Pred ispovijestima i potresnim pričama ovih nesrećnih ljudi, što su se uspjeli izvući iz mučilišta Jarčje jame, mukama što su preživjeli i vidjeli, blijede slike Danteovog pakla. Majka Marija je davno umrla /1997. godine u Srpskim Moravicama kod ćerke Milice/, ostala su tužna sjećanja, ostalo je pusto Divoselo bez naroda, ostala je tužna ispovijest i sjećanje jedne hrabre žene, jednog velikog čovjeka, sjećanje na jedno vrijeme koje je bilo i prošlo i koje nažalost, još uvijek traje… Nažalost, danas kada čovjek dođe u Divoselo, ima osjećaj da je došao u prostor u kome je vrijeme već odavno stalo… Ništa više nije kao što je bilo nekada. Nema više kolijevke ni dječjeg plača, ne čuje se kalača na bunaru, kućni pragovi zarasli u travu, mjesec putujući na zgarišta sja… Vjetrovi i „oluje“ brisali su tragove života, ostadoše ugašena ognjišta. Ostale su slike zločina, koje nikada ne blijede… Samo slobodarski orlovi jetko zaklikću iznad Divosela, i vinu se visoko u nebo, u visine… Kazivanje Marije Počuče, Vujkanove, koja je bila bačena u Jarčju jamu, izvukla se iz nje i uspjela preživjeti, donosimo autentično, upravo onako kako je u svojoj ispovijesti u poznim godinama iznijela u svojim sjećanjima. Njeno kazivanje zapisala je ćerka Milica Počuča, /udata Matić/, i ostavila istoriji istine iz Divosela. U svojoj ispovijesti Marija je govorila: „Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila i što sam vidjela“. Uvodni tekst napisao Mile Rajčević, prof. Da se ne zaboravi… U spomen mojim ispaćenim roditeljima Milošu i Mariji U spomen mojim dragim ispaćenim Divoseljanima U spomen selu Divoselu Vječni mir u Jarčju jamu bačenim mojoj baki Milki, mojim sestricama Milki i Dušanki i bratu Branku. Milica Matić, rođena Počuča. Fotografije su snimili italijanski vojnici kada su došli u Kruškovače u Divoselo poslije pokolja 05. i 06.augusta 1941. godine. „Ušla sam u bajtu (tako se kod nas zvala ljetna kuhinja) i zatekla majku vrlo zamišljenu. Sjedila je na krevetu ne mareći za nered oko sebe, a bore na čelu duboko su joj se urezale u staračko lice. Prišla sam joj oprezno, kako sam to uvijek činila i upitala je već uobičajeno: „Mama, da li Te što boli ?“. Odgovorila mi je: „Što bi me bolilo“, a iste one bore ostale su na čelu i dalje. „Mama, nešto Ti jest, rekla sam, nježno joj stavivši ruku preko uskih, mršavih ramena. „Nije mi ništa“, odgovorila je i dalje zabrinuta, „ali mi se ne dopada što se taj narod počeo dijeliti“. Htjela sam da joj odagnam te teške misli, i stupila sam s njom u dijalog. „Mama, sve će to biti dobro“, rekla sam joj. Narod se više ne može podijeliti. Srbi i Hrvati već toliko godina žive zajedno, zajedno rade, druže se, pomažu jedni drugima. Zajedno svetkuju i svatuju, udaju se i žene. Djecu rađaju. Nemoguće je, rekla sam joj, da se više ikada ponovi 1941.godina. „Ali, nastavila je ona dalje, meni se ovaj Kuzman ne dopada“. „Koji mama, Kuzman, ili možda misliš na Tuđmana ?“. „Ma ne dopada mi se onaj što maše ustaškim barjacima i dijeli narod. Jesi li vidjela ono u Splitu ?. Koliki se narod okupio oko njega i plješće mu. A, Boga mi, ne divani on dobro. Zaluđuje taj jadni narod i zlo će se dogoditi. Bojim se, djeco, za vas. Ne daj Bože, da se ikada više dogodi ono klanje i ubijanje kakvo je bilo `41. A, bogami, bojim se, ponoviće se. Moja kćerce, ne vodi to dobrome. Taj vražji HDZ i Kuzman zaludili su svijet i veliko je zlo pred vratima svima nama“. „Nemoj, mama, sve crno gledati. Biće to sve dobro“. Duboko sam razmišljala i shvatila sam da moja majka misli na Tuđmana i HDZ. Mama je oštro reagovala. Shvatila sam što to znači kada je moja majka govorila: „kriv je onaj ko dijeli narod i unosi mržnju među ljude, vi to ne možete shvatiti, koji niste to zlo doživjeli. Ne daj Ti Bože, ni sanjati, a kamo li proći mojim stopama. Ne daj Bože, ni najvećem dušmaninu da vidi kako se kolju ljudi i djeca, a ne da i sam budeš klan i u jame bacan“. Zastala je , očiju navlaženih suzama i dodala: „Djeco moja, ako vidite da ćete pasti ustašama u ruke, sami sebi sudite, na bilo koji način“. Tu joj je zadrhtao starački glas. Pogledale smo se bez riječi, razumjele smo se bez teksta. Iako nisam vjerovala mojoj majci da je moguće da se desi 41. godina, desila se. Desilo se da je Divoselo ponovo spaljeno, porušeno i uništeno, da su Divoseljani, mirni i dobroćudni ljudi ponovo doživjeli 1941. godinu. Klanje, ubijanje, jauk i lelek dostigao je svakog onog ko je ostao na svom kućnom pragu čekati sudbinu sudnjega dana. Divoselo je sravnjeno sa zemljom. Velebit čuva tajne svojih bezdanih jama, dok njegove grane šume gorke priče, gorke sudbine sela Divosela. Šume li možda i onu već poznatu iz 1941. godine o majci Mariji Počuči, Mariji Vujkanovoj, koja je „vaskrsla“ iz Jarčje jame na Alanku. Godine 41. i 91. približile su se po svom zlu, a majka Marija, danas protjerana sa svoga spaljenog ognjišta, batrga svijetom i pod tuđim krovovima traži toplinu svoga toplog ognjišta. Misli joj se motaju oko zgarišta u Velikom kraju u Divoselu, u kojem se utrnuo njen osamdeset petogodišnji vijek. U krajičku oka okamenjena suza, usne u grču bez osmjeha, lice smežurano i bore na čelu skrivaju ispaćenu, staričinu dušu. Ispričaću priču moje majke Marije, istinitu, do najsitnijeg detalja, jer, govorila je: „Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila, što sam vidjela i što sam doživjela“. Njena priča nije bila dovoljno glasna. Bila je godinama zatomljavana u njenim grudima, i o zlu nije rado pričala. Zato se valjda i ponovila. Pa neka priča počne. * Divoselo. Proljeće 1941.godine. U selo su upale ustaše. Zauzele su školu i narod iz sela prisiljavali da im donose hranu. Zatečeni i izbezumljeni narod trpao je pune košare hrane i nosio ustašama u školu. Za uzvrat ustaše su jače terorizirale po selu i naređivale neka se ljudi odmah jave u školu. Neiskusan narod, nenaviknut na takve laži i prevare i ne znajući što ga čeke pod velom neizvjesnosti, meo se po selu, ne znajući kud bi sa sobom. Mnogi uvjereni u svoju nevinost odlučiše se i krenuše put do divoselske škole. Oni, koji su otišli, nisu se više vratili. Progutala ih je njihova naivnost, poubijani su uz najzvjerskija mučenja. Ustaše su i dalje uz prijetnje poručivali neka dođu i oni drugi, jer je i njima bila namijenjena ista sudbina. U školi su krvarili mirni, dobrodušni, naivni Divoseljani, dok su pored školske zgrade šumili crni i bijeli dudovi po kojima su se ovi ljudi kao djeca penjali, sladeći se njihovim plodovima. Teror je bivao sve teži, sve jači. Narod je bježao po šumama, skrivao se gdje je ko znao i umio, jer se u kućama nije smjelo zanoćiti. Ustaše su bahato gazile i gnječile jedno selo, odvodile ljude, blago, i odnosile sve što se odnijeti moglo. Uz tužno mukanje krava, blejanje ovaca i uz bolećivo rzanje konja odjekivala je pjesma oholih ustaša: „Goni Polde junice bez šolde, nit ih vraća, nit ih kome plaća“. Narod u selu je tužan, jadan i prestravljen. Život nam je bio strah, bježanje, skrivanje. Bili smo jadni, pod okrutnim ustaškim režimom NDH. Tako je potrajalo sve do osmog mjeseca. Ustaše su odlučile poklati srpski narod Divosela, etnički očistiti, selo spaliti, zbrisati sa lica zemlje, a ono što se moglo odvući, ugrabiti sebi. Selom je pukao glas: „Narode, bježite, ustaše poklaše“. Osvanuo je 2. augusta 1941. godine. Narod se uzmeo. Svako zna da nekud mora bježati, a ne zna kamo će, i kuda će. Bježi se. Bježi veliko i malo, ljudi i stoka. Sve je nagrnulo prema Velebitu, prema Kruškovačama. Narod posrće, zapliće se u grane, djeca plaču, padaju, vrište. Ja sam izbjegla sa svekrvom i troje nejake djece u zbjeg u Kruškovače, /lokacija između Debele glavice i Visočice/, gdje se nalazilo mnogo naroda iz Divosela, Čitluka i Ornica. Pao je mrak. Zbili smo se jedno do drugog u ovu uvalu podno Velebita i tu zanoćili. Noć crna, tamna i neizvjesna pritisnuta tišinom kroz koju se čulo samo disanje usnule, izmučene djece. Prostrli smo im komadiće robe koje smo u trku dohvatili bježeći iz svojih kuća. To im je bila postelja. Mi odrasli, tek smo malo podrijemali, naslonjeni svako o svoje drvo. Oko nas tama, iznad nas golo nebo, u nama strah, neizvjesnost. Tu smo ostali i cijeli drugi dan i drugu noć. Zaklon nam je izgledao siguran i nije se isplatilo micati i otkrivati položaj. Drugu je noć padala kiša. I nebo je proplakalo na bijedu nas paćenika. Bilo je hladno. Mokri smo i pokisli. Djeca cvokoću i plaču. Cijedimo ono malo pokisle robe i navlačimo nanjih, a i sami dršćemo od hladnoće. Podvlačimo se ispod krava svezanih u grmove, da iz gladnih životinja istisnemo koju kap toploga mlijeka i njime okrijepimo nejač. Sa Velebita zavija vjetar. Kapi kiše udaraju o lišće našega krova i klize uz tupe udarce na tlo. Tmasti oblaci, puni kiše, izvijaju se iz gustih gudura Velebita, a gluva tišina jezive noći prijeti i dalje. I baš kad se pojavi prvi cik zore, kad se dan uhvati u koštac sa tamom, od velebitske gudure odbi se jeka pucnja pištolja. Za njim opali puška, a potom po zbjegovima stisnutim u uvalama Velebita osuše mitraljezi. Pucalo je na sve strane. Djeca se uzvrištala, uzjaukale žene, uzmukala stoka. Grmio je Velebit. Mitraljezi štekću i svuda oko nas se zabadaju meci. Padaju zajedno sa otkinutim granama i izrešetanim lišćem. Prolomili su se jezivi povici ustaša: „Opkoli, hvataj žive“. Kuda ćemo? Kamo da bježimo, što da radimo? Djeca se guraju uz naše noge, uza skute, dršću i plaču. Privijamo uza se svoju nejač, a ne znamo kuda ćemo ni sa sobom ni sa njima. Ne plačem, ne jaučem, ali se tresem i zubi mi cvokoću. Kroz kišu metaka prebacimo se u jedan obližnji jarak i tu opet stisnemo svi jedno uz drugo. Bilo nas je strah i disati. Dan je bio dug i neizvjestan. Kiša je prestala padati i sunce se otimalo ispod oblaka. Kad je podne prevagnulo, začuše se opori glasovi i teški topot čizama. Pojaviše se ustaše, opkoliše nas sa svih strana i pohvataše. Ujaka Nikoletinu i još neke muškarce su odmah ubili, a nas su odagnali u svoj logor u Kruškovače, gdje su prikupili sve one koji su pronađeni živi u šumi. Tu je nastao pokolj i krvavo orgijanje. Tuklo se i ubijalo čime se stiglo. Žrtva je birana preme ustaškim prohtjevima za mučenjem. Gledala sam svojim očima batinanje, klanje i mučenje svake vrste, a ja i djeca od straha od zemlje odskačemo. Svi koji su bili malo više ranjeni odmah su na mjestu ubijani.Tu su se častili i veselili se svojoj dobro obavljenoj raboti. Tako su dovodili svezani narod pohvatan po vrletima Velebita i slavili. Ustaške pjesme nadjačavale su plač gladne i izmučene djece. Svakog časa bilo nas je više. Do pred počitak sunca skupili su nas oko sto dvadaset žena i djece i oko pedesetak muškaraca. Svi muškarci su bili svezani. Sumrak je ovio tužni Velebit i dušu je sve teže pritiskala noć. Iz logora su odvojili muškarce od žena i djece i sve ih pobili. Nama su održali govor. Pitali su nas zašto smo bježali iz svojih kuća jer, rekoše da smo ostali kod kuća ništa nam se ne bi desilo. „Za sve zlo su“, rekoše, „krivi vaši ljudi jer se ne pokoravaju vlastima, a vlasti se mora pokoravati ma kakva ona bila. Tko je prav nije trebao bježati od kuća, a onaj kome je neko od sinova, braće ili muževa učinio nešto protiv ove države neka zna da neće uteći. Sad vam je kod kuća sve uništeno. Vidite li koliko je tu naroda poginulo. Sve zato što ste bježali“. Jadnim glasom zarobljenika rekli smo da ne znamo ko je kriv, samo da vidimo što se radi pa smo morali bježati. Dubokim glasom ubice dreknu jedan: „Jeste li ikada upoznali da vlast koja je god došla ubija narod, jer što će joj zemlja ako nema naroda“. „Večeras“, reče „idemo na Olanak, a sutra ćete dobiti objave i svak neka ide svojoj kući. Popišite robu i blago koje vam je propalo pa dođite u Općinu i tamo ćete dobiti sve. „Samo“, kriještao je dalje, „dobro pazite da ne biste napisali nešto što vam nije propalo, jer ćete za to odgovarati“. Taj šuplji govor nije mi ulijevao ni trunka nade. Nisam ga ni slušala. Tupi pogled upro mi negdje u daljinu, u daleku švapsku zemlju. Da mi je makar Miloš tu. Možda bi lakše. On je jak i možda bi oteo, spasio djecu. Ili bi možda i on već bio ubijen. Iznad mene nadvio se težak oblak. Velebit se smrknuo i naježio. Kriješti onaj ustaša i dalje. Drži nam govor. Nisam ga ni slušala jer sam znala, osjećala sam da sve laže. Nakon održanog govora pošli smo na Olanak. Ustaša do ustaše. Njih više od dvije hiljade prati nas stotinjak jadnih zarobljenika. Ponudiše nam i kola pa neka se poveze ko hoće. Četvoro kola su se brzo napunila starim i iznemoglim narodom pa krenusmo na Olanak. Ja se nisam htjela voziti. Uzeli smo u naramak jedno dijete ja, jedno svekrva, a mala petogodišnja Milka tapkala je polagano za nama. Desetak žena sa djecom posjedale su u kola koja konji donekle povukoše i tu stadoše. Naši konji nisu mogli, ili nisu htjeli dalje vući svoj narod u jamu smrti. To ustaše brzo riješiše. Poubijaše ljude, a zajedno s njima padoše i konji. Mrtvi i poluživi leševi popadoše s kola, a krv zali travu, zakrvavi lokve podvelebitskog puta. Hrpe bijednog ljudskog mesa ostadoše u krvavim lokvama, dok kolona produži dalje. Svako se koprcao u košmaru svojih misli i svojih muka tražeći igdje ikakvu kap nade. Obećaše da će nas pustiti svojim kućama. Zašto ih pobiše? Gdje je nestalo pedesetak ljudi što su ih svezane doveli u logor. Rekli su nam da su otpremljeni na prisilni rad. Možemo li im vjerovati? Pokušavamo, ali sumnja je jača. Prisilni rad? Vidimo ih poubijane po oporim gudurama Velebita. Korak po korak, kolona ide. Klecava koljena, drhtave noge. Djeca izmučena plaču, potežu nas za suknje, sapleću se oko nogu. „Idemo kući“, viču, „gladni smo“. Ištu vode, zapliću, posrću, padaju… Potežemo ih za ručice kao da ih vodimo na poslastice, a ne na klanje. Silom hvatamo misli koje se roje našim glavama kao mravi u razrušenom mravinjaku. Prisilni rad? Otpremili su naše ljude u prisilnu smrt. A mi? Što li nas čeka u ovim minutama koje su pred nama? Evo i Olanka. Širi se pred nama mrk i zao kao i avet. Uski seoski puteljci vijugajući ispod velebitskog podnožja gube se i nestaju u olanačkim uvalama. Velebitom jauče vjetar, povija stoljetne bukove grane. Fijuče i Orljakom, a klona lagano klizi olanačkim stazama. Korak po kora. Stopu po stopu bliže smrti. Idemo… Kamo…? Kuda…? Idem li u smrt? I kiša pada. Pokisla čeljad jedva vuče teške noge. Tuče nas kiša, bije strava, prati beznađe. Padaju i djeca, hvataju nam se za pokisle skute, ustaju i idu. Otegnuto, sporo. Bijednu pokislu kolonu budno prate ustaše veseleći se dobro obavljenom poslu. Jedan se iznenada prodere: „Sjednite“. Sjedosmo. Ispod nas mokra, crna zemlja, lokve, blato, a uokolo nas u času se skruži bodljikava žica. Ako je još i posljednja nada negdje tinjala, ugasi se. Cerekavim glasom proškripa jedan ustašina: „Kako vam se čini?“. „Kao onome ko je u neprilici“, ču se jedan tanki ženski glas. Smijeh i pošalice ustaša ispunjavale su ovaj zakutak ustaškog sela Olanka. Odjekivale su gromoglasne ustaške pjesme i svom težinom pritiskale patnje ovih sužnjeva. Velebit se tresao. „Ustaj“, stiže novo naređenje. Ustadosmo, a žica se stegnu jače. Uvedoše nas u konobu Luke Stipina i zabraviše teška vrata. Mrak bez ikakvog tračka svjetlosti, bez nade. Gluva jama muka i beznađa. U konobi Luke Stipina vrijeme je stalo. Zaustavilo se i ono zajedno sa posljednjim jecajem ugušenim mrakom konobe Luke Stipina. Nema glasa, nema plača ni jecaja. Muk i mrak spojili se u jezu uvučenu u ispaćenu čeljad. Pokoji uzdah i bolni jecaj, a onda polagani pipkajući pokret po mraku. Iznemogla djeca se spuštaju na golu zemlju. Gladna su, mokra, dršću od gladi, hladnoće, straha. Mrak postaje sve gušći, vazduh se ukiselio od pokislih ljudskih tijela, blata. Pipkamo se, tražimo vrata, tražimo put u život koji je stao u Lukinoj konobi. U naramku mi dijete otežalo, drugo vuče svekrva, a mala Milka zašutjela. Iznemogla i klonula k zemlji Lukinog podruma. Popada i druga čeljad u svoje blato pod nogama. Dva dana i dvije noći spojiše se ovdje u jednu crnu vječnost. Treći dan otvoriše se vrata i u konobu se doklati Milan Luke Stipina. Sa sobom donese kandžiju pa nas sve izmlati. Nije birao staro ni mlado, tukao je jednako nas i djecu. Kao razdraženi pas režao je: „Ne dajte štenadi (misleći na djecu) da skiče, jer ljudi (ustaše) ne mogu spavati“. Među nama bilo je i zgodnih, mladih djevojaka. Njih su izvodili van, silovali ih na očigled nas svih, izmučili i gurnuli natrag u konobu. Na nama su se naslađivali tukući nas, a posebno su uživali gledajući muke djece. Djeca ištu vode, traže jesti, gladna su. I donese Milan Lukin kantu svježe, čiste vode. Djeca graknuše: „Vode, vode!“. Milan svakom djetetu pruži lončić, prinese mu ustima, ali piti ne daje. Žedna dječja ustašca zijevajući za lončićem, istežu izdužene mršave vratiće, mole kapljicu vode, ali lončić se u zadnji čas nagne i voda prolije u blato gdje je ustaša zadovoljno još malo pogazi nogama. Jedina iskrica u ovome mraku bila je žena Pavla Ivina. Ta je žena imala srca, imala je dušu i ganuo ju je plač gladne, izmučene djece, pa im je, skrivajući se od ostalih, dala svakom komadić kruha. To im je bilo sve. Kad su se ustaše dovoljno nasladile našim mukama, vrata konobe su se širom otvorila. Ugledali smo krvavo jutro novoga dana. Postrojili su nas i rekli da se spremamo za Gospić. Nismo im vjerovali. Tek što smo pošli, okrenuše nas u Velebit. Pred nama kameni gorostas, siv, maglovit. Krvav. Jarci, uvale, stijene, litice. Padamo, klecamo, dižemo se, idemo. Vučemo bosu djecu. Grane pucaju pod nogama, a kamenje klizavo i oštro zabada se u tabane. Ostaju krvavi tragovi. Vjetar juri maglovite oblake, sunce se sakrilo. Velebit se nakostriješio na izmučenu čeljad i čeka. Stigosmo do Dulera. Evo nas pred pećinom. Iz pećine su virile brklje (okresano drveće sa šiljcima) da bi se na njih narod nabadao i mučio. K jami smo išli svi, jedan do drugoga, a ustaše oko nas i nikuda se nije moglo pobjeći. U koloni nas je bilo sedamdeset osam. „Sjednite“, naredio je jedan ustaša. Sjeli smo. Posjedaše i djeca. Niko ni riječi. Zamukli smo. Mala Milka priljubila se uza me i nečujno jeca. Nejač u naramku. Mali Branko u mojemu, a Dušanka u svekrvinom. Niti plaču, niti se smiju, niti viču. Pružaju bespomoćno svoje ručice tražeći spas. Bradica im se skuplja u grč i trese se. Onda se iza nas iskesi Ivulj. Bila mu je smješna naša nevolja. Sava Dušanova skide šal oko glave, baci ga na Ivulja i reče mu: „Na ti Ivulje šal, meni više neće trebati“. Šal je pao na tlo gdje su ga zgazile krvave Ivuljove čizme. S drugog kraja prodera se najstrašniji ustašina, važno naređujući zapovijed drugome: „ Ti ćeš ih bosti“. Zatečeni ustaša rekao je: „Neću“. Ponovio je: „Ti ćeš ih klati“. Ovaj je zanijekano odgovorio: “Ja ih neću ni bosti ni klati. Ja to ne mogu“. Drugi se javi: „Ja ću ih“. Zapovjednik prihvati i opet naredi onome prvom: „Ti ćeš ih onda voditi“. Ovaj mu odgovori: „Ja ih neću ni vodit`. Ja ih se neću ni dotaknuti“. Opet se jedan javi: „Ja ću ih“. Tako formiraše grupu za klanje. Pred nama su bljeskali noževi. Bili su svinuti na vrhu. Pravi koljački. Krenuše prve žrtve. Svuda uokolo ustaša do ustaše. Njih dvojica zgrabiše prvu ženu, a druga dvojica drugu. Dva su čekala na rubu jame igrajući se dugačkim koljačkim noževima. Privedoše jadnu ženu. Dvojica je pregnuše, treći zasuka rukave i zabi nož duboko u leđa žene. Ona jauknu. Ustaša istegnu krvavi nož i nastavi tako još pet, šest puta. Ona dvojica je odgurnuše i ona se skotrlja niz liticu u ždrijelo jame. Odzvanjali su tupi udarci tijela koje je nastajalo u bezdanoj provaliji. Niz dugačku oštricu noža slijevale su guste kapi krvi. Zamračilo mi se. Privlačim svoje troje djece bliže sebi. Čvrsto ih stežem, a niz lice cure suze. Plakala su i djeca. Davi me u grudima, steže u vratu. Djeca vrište: „Mama, mama“. „Bože pomozi“, otimao se vapaj. I mali Branko je plakao. Iako je svega nekoliko mjeseci kroz plač je slagao svoje prve izgovorene slogove u riječ ma-ma. Činilo mi se da zemlja ispod mene propada. Zgrabi me ustaša. Jedan pa drugi. Teško sam se odvajala od zemlje na kojoj sam sjedila. Vuku me. Noge slabe i drhtave pa klecaju. Padaju. U naramku mi mali Branko, a Milka i Dušanka drže se mojih skuta. Drhtavim rukama stežem svoju djecu. Ne dam ih. Milka vrisnu. Za njom i Dušanka. Ustaša udara nogom jednu pa drugu. Teška ustaška čizma udarala je iznemoglu djecu i odbacivala ih kao fudbalsku loptu. Pred nama koljači. Svoje omiljene alatke prebacuju iz ruke u ruku i poigravajući se nestrpljivo očekuju novu žrtvu. Čekaju svojom oštricom moju nejač: Milku, Dušanku i u naramku mi maloga Branka. Opiremo se. Čupamo se iz oštrih kandža najkrvavijih zvijeri, ali se iščupati ne mogosmo. Plačemo. Strašno je. Dječji plač prolomio se u ovim teškim kandžama u vrisak i utopio se u kamenim liticama sumornoga Velebita. Sunce se sakrilo, skamenilo se od užasa i ne grije više. Iz dubine bezdanoga ždrijela drhte jecaji. Pred nama jama. Smrt. Branko vrisnu. Grčevitim stiskom snažne šape zgrabi ga ustaša i istrgnu iz mog drhtavog zagrljaja. Iz grudi mi se izvi krik bola. Branka mi oteše. Ustaška nožina zabi se u stomačić petomjesečnog djeteta. Bez imalo sustezanja izvi ustaša nožinu s nabodenim djetetom visoko u vazduh i tresnu o liticu. Razbi dijete. Ni trepnuo nije. Skotrlja se moj Branko niz ždrijelo Jarčje jame i nestade u dubini njene provalije. Na kamenoj litici ostade još jedna fleka krvi. Opet mi se zamrači pred očima, ali osjećam Milku i Dušanku. Vučem ih k sebi. Niz rukave koljača curi krv. Krv moga Branka. Zgrabiše Dušanku pa Milku. Čujem vrisak jedne pa druge. Urlik se provali. Ote se iz mojih slomljenih grudi. Oštar ubod zabode se u moja leđa, zatim drugi, treći…sedmi. Nakon sedmog uboda otisnuše me krvavim tragom moje zaklane nejači. U jami sam. Jama smrti. Dočekale su me na brklje nabodene žrtve. Ustavila sam se na jednoj kosoj litici i na narodu koji je stenjao u mukama. Pala sam u sjedeći položaj, leđima naslonjena na stijenu. Noge su mi do koljena propale kroz narod. Pogled mi okrenut ravno ka ustašama. Nisam izgubila svijest. Sjedila sam kao da se odmaram poslije nekog teškog posla. Rane ne bole, tuge nema, straha nema, a živa sam. Sjedim i gledam krvava zlodjela razjarenih koljača. Pogledom prebirem po narodu. Tražim i svoje. Milku, Dušanku, maloga Branka, gledam za svekrvu. Nema ih. Ne vidim ih. Unutra veliki jauk. Vidjela sam pokojnu Jekicu. Brklje joj uhvatile noge i ona je visila glavom okrenutom prema dolja. Vikala je: „Vucite me, vucite me“. Tu su i tri curice Sare Milana Šimina. Sjede. Uhvaćene su im noge u brklje. Plaču i zapomažu: „Spasi nas, teta. Spasi nas, teta“. Cvile bespomoćna djeca i lamataju ručicama. Dečkić Nikše Markićeva skače po narodu i panično zove: „O mama, o mama. O tata. Spasite me“. Iza mene, na rubu pećine ostalo je još desetak žena. Kada su sve priklali, poklali i pobacali u jamu, njihov posao još nije bio završen. Ostali dio posla obavljali su pjevajući ustaške pjesme. U pećinu su ispalili desetak metaka, pet ih je udarilo u liticu meni iznad glave. Potom su bacali kamenje koje se zadijevalo u narod svuda oko mene. Mene nije pogodio ni metak ni kamen. Preskakalo je preko mene s litice na liticu, zadijevalo se u narod i odzvanjalo u bezdanu ispod mene. Kad je to bilo gotovo, nekoliko ustaša je stalo na rub pećine i pomokrili se, a potom je odnekud doletjela dugačka zašiljena brklja i ubola se u narod pokraj mene. Gore se sve stišalo, a u jami se čuo jauk, kuknjava, lelek i zapomaganje. Narod izmiješan u kašu. Ima najviše mrtvih, ima poluživih i onih koje guši posljednji mrtvački hropac. Svi krvavi. Rane se razježile. Visi jadno ljudsko meso. Motamo se jedni oko drugih, hvatamo u grču, krvarimo. Kroz jauk odraslih ciče djeca, plaču, dozivaju. Nema pomoći. Ovdje niko nikome pomoći ne može. Svako nosi svoje preteško breme. Tražim svoju djecu. Slušam plaču li, zovu li. Nema ih. Njihov plač nestao je kroz posljednji mrtvački hropac. Slušam i dalje. Tražim. Zavirujem. Gledam što se zbiva gore nad jamom. Čini mi se, i gore nema nikoga. Sve je utihnulo. Ustaše obavile posao pa se razišle. Žure na nove zadatke, nove „herojske podvige“. Pogled mi se propinjao uz brklju čiji je vrh sezao do ruba jame. Ulazni otvor jame bio je promjera oko metar i pol. Ždrijelo jame malo se širilo baš na tome mjestu gdje sam ja sjedila. Dno jame nisam mogla vidjeti jer su ispod mene bile ispreprečene brklje po kojima je bio nazadijevan narod. Neko je glavom bio okrenut prema gore, neko prema dolje, neko se zakačio za brklju prosutim crijevima, neko komadićima odjeće ili mesa. Miješali se živo i mrtvo, krv, blato, glasni jauci i tihi jecaji. Smrdi usirena krv. Zavirujem po narodu. Gdje su moji Milka, Dušanka, gdje mi je mali Branko? Vidi li se svekrva Milka? Ne vidim nikoga, ili ih možda ne prepoznajem u ovoj krvi. Pipam svoje rane. Bole. Razježile se. Razvežem zaslon, svoju crnu pregaču , i njome čvrsto povežem svoja izbodena leđa… „Ajdemo narode, van ko može!“, rekla sam. Niko mi ne odgovara ništa. Mrtvi me nisu čuli, a živi su mislili da buncam. Ali, ja nisam buncala. Okretala sam glavu oko sebe i gledala masu poklanog i priklanog naroda. Ponovila sam još nekoliko puta, ko može neka ide van. Niko mi ne odgovara ništa, jedino curica Save Branjine prihvati moj poziv i reče: „Teta, vodi i mene van. Uzmi me, teta!“. Molila je bolećivo. Još sam jednom pogledom potražila svoje najmilije, opipala sebe. Kako su bacali narod, noge su mi do koljena bile zatrpane. Jednu po jednu jedva sam izvukla. Vidim, živa sam. “Ja idem“, rekla sam i polagano se ustala. Osjetila sam mrak pred očima, težinu u cijelom tijelu, i pala sam u nesvijest. Kad sam se osvijestila, bila sam na dnu jame. Iznad mene duga kolona mrtvaca. Pritišću me jekom, jaukom. Pritišće me neprijatna i ledena jama. Duboko je ovo moje crno podzemlje. Sjedim na dnu jame. Misli se roje bez reda. Čini mi se da me djeca zovu, da plaču. Ustanem, ali mi se svijest ponovo pomuti, zamrači se i izgubim se. Kad sam se ponovo osvijestila, ležala sam na dnu Jarčje jame. Dubina, mrak i beznađe. Iznad mene mrtvi ljudi, iznad mene cijeli Velebit. Navalilo se svom težinom na moje krvave rane. Padala sam i podizala se. Malo sam poležala, da počinem, a onda ustala i krenula na dalek i neizvjestan put. Još sam malo pritegnula pregaču preko izbodenih leđa i zakoračila na prvu stepenicu. Prvi ogranak brklje je izdržao. Izdržali smo i ja i on. Niz brklje su visili mrtvaci, ruke, noge, komadi odjeće. Uhvatila sam se čvrsto za ruku jednoga od njih i kao uz konop polako se uzvukla za još jedan ogranak. Pa još jedan. Opet brklja, ruka, noga, mrtvac. Išlo je. Vukla sam se sva krvava, mokra. Dohvatila sam jedne noge koje su visile niz brklju i povukla. „Ne vuci“, prostenjao je iscrpljeni glas jedne žene. „Ne vuci, pade to sve po nama“, prostenja i druga. Nisam se osvrtala. Vukla sam i polako se uzvlačila. Vukla sam svoje teško tijelo prema zraci prigušene svjetlosti. Ispod mene, dlaku po dlaku ostajali su jauci, umirući izdisaji i hropci, a ispred mene polagano je rasla nada. Dovukla sam se do iste one litice i sjela. Niz lice mi je curio hladan znoj. U kaši krvi i mesa tražim svoju djecu. Nisam ih mogla pronaći. Prebirem po leševima i tražim ih. Brišem krv sa blijedih lica zaklane djece i u svakome tražim njih. Čini mi se da plaču, ali to je onaj plač ispod noža. Posljednji, gore, iznad litice. Zaustavljam ruku u mesnatoj hrpi jer opazih Dušanku. Krajičkom zaslona joj obrišem krvavo lice. Pokrenuh joj mrtvu glavu i kroz zakoljak poteče usirena dječja krv. U hrpi mesa našla sam i Milku i Brankov priglavčić. Njega nisam mogla naći. Mrtve sestre sam položila jednu pored druge i preko umornih nogu spustila krvave ruke. Ispod mene se komeša ljudsko meso. U jami teška zapara. U meni kipi bol, sjedinjuju se tuga i prkos. Ispred mene brklja. Zove me. Ravna je i više nije okićena mrtvacima. Ona je pala nakon žrtava i to je bio posljednji zalogaj naslade ovog zločina. Gore se ništa nije čulo. Poljubila sam mrtve curice i nastavila put. Micala sam se pažljivo da ponovo ne padnem na dno jame. Teško sam izvlačila noge pa su mi se i opanci izuli. Još sam jednom pozvala i ostale. Rekla sam: „Narode, ko je živ neka ide van. Ja idem“. Mislila sam ne na život, nego da umrem gore, u grmu… Na čistom vazduhu… Niko mi se nije odazvao i ja sam krenula. Šiljak brklje zabadao se dublje u narod. Mislila sam da tonem. Uskoro se zaustavi i učvrsti. Napuštala sam vonj jame. Stopu po stopu. Djecu sam ostavila u vječitom bakinom zagrljaju. Ona će im u dubini pećine pričati bajke uz koje će spavati svoj vječiti san. Odspavati djetinjstvo i mladost. Odozgo me osvježava dah Velebita. Dodajem još posljednju kap snage, verem se uz litice i dohvatam rub jame. Zaslijepi me svjetlo dana. Sve je bilo tiho, samo su iz jame dopirali jecaji. Sunce tone iza obronaka i sprema se na počinak. Usta su mi se slijepila od žeđi, slankastog okusa, krvi i znoja. Cijelo tijelo mi drhti. Pipam se. Pipam svoje rane. Sedam uboda nožem. Neki od uboda su čak i dupli. Imaju ulaznu i izlaznu ranu. Svežem još i maramu. Žedna sam. Da mi je samo kapljica rose. Napravila sam jedva par koraka uz rub šume, pa sam tu i zanoćila. Pokrio me mrk i tjeskoban mrak. Sanjam li? Gdje su mi djeca? Zašto sam ih ostavila? Zašto sam izašla? Zašto nisam ostala s njima? Zašto ih nisam ponijela? Izvukla ih. Ali, tu bi ih razvukle zvijeri. Pojele njihovo izkasapljeno meso! Iz mraka se redaju njihove siluete. Preda mnom krvavi ustaša. Krvave mu ruke i krvava mu kama. Ceri se. Raskorači se i zamahnu nožinom. Stresem se. Otvorim oči i tupo zurim kroz mrak. Stišćem se i jače zavlačim u grm. Tijesno mi je. Dušu mi pritisnulo. Razapinje mi grudi. Tresem se. Bode kamenje, peku rane. Slika užasa ne miče se. Čujem jauke i vapaje. Borim se sa siluetama razjarene nemani. Tako je i svanulo. Napustila sam grm i plazala sam prema kući. Iako je moje selo bilo svega oko dva kilometra, trebalo mi je nekoliko dana da se dovučem do kuće. Jedina okrepa bile su mi lokvice vode zaostale poslije nedavne kiše. Tamo gdje je ostala kuća, našla sam samo zgarište. Tu sam i zalegla i dalje nisam mogla. Našli su me Đuđa i Gojko Vujnović i prebacili u Počitelj. Na postelji od slame, u jednoj napuštenoj štali polako su se hvatale kraste po mojim izbodenim leđima. * Vrijeme je prolazilo. Rat je protutnjio. Odnio sa sobom ono što je odnio, ostavio ruševine, palež, nepregledna groblja, ranjena srca i bolesne duše. Kad su utihnuli pucnjevi i slegao se palež dima, polako je majka Marija na klimavim i slabim nogama, uz pomoć dva drenova štapa krenula u novi život. Pod hrašćem Šušnjarice niknula je pletara i u njoj nova klica života. Od ljeskovih štapova i grana splela je ona bajtu, nabacila blatom, pokrila nagorjelim limom spaljene kuće i to je bio njen dom. U tu bajtu, nakon četvorogodišnjeg ropstva i teške robijaške košulje, vraća se iz daleke Njemačke i njen Miloš. Dolazi i njihova hraniteljica, krava Dikulja, koja je za vrijeme rata bila kod tetka Nikole – Nije. Vratio im njihovu Dikulju pa se i za nju podignu druga bajta. Njive pružaju svoje opružene dlanove, nude novu koru hljeba. Krenuše njih dvoje zajedno dalje, prošlost ostaviše iza sebe i nesigurnim pogledom zagledaju novu budućnost. Sloboda je. Mir. Ne puca se više. Evo se i ptice ponovo javljaju. Kroz vitke breze Šušnjarice veselom pjesmom dozivaju novi dan. * U lišću bajte kao novorođenče majke Marije, rodio se 15.04.1946. godine moj brat Milan. Za tri godine na zgarištu je izrasla nova brvnara. U toj brvnari započeo je i moj život, a nakon tri godine rodio se i brat Đuro. Rasli smo uz ispaćene roditelje. Svoju patnju nosili su svako u sebi i nisu nas njome opterećivali. Ispod mamine crne marame i tatinih bora na čelu bilo je za nas puno ljubavi i topline. Patnju su skrivali, ali smo je mi djeca osjećali i zajedno s njima proživljavali. Voljeli su nas i nisu nas učili mržnji. Hvala im. Milica Matić, rođena Počuča http://jadovno.com/bog-me-e-spasio-da-svietu-pricham-gde-sam-bila-i-shto-sam-videla/#.W2QUyNR97Gh
-
Drago Pilsel: NDH je bila odurna i rasistička, treba se POKAJATI
тема је објавио/ла Милан Ракић у Интервјуи
Njegove dede bili su gestapovac i ustaša. Njegov otac bio je telohranitelj Ante Pavelića. Njegova porodica je Pavelića spasla sigurne smrti, igrom sudbine, baš u gradu Judenburgu, stecištu Jevreja koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriji NDH. Njega su kao dete učili ustaškim koračnicama. Isti taj čovek je 1995. godine sopstvenim rukama sahranjivao Srbe u Hrvatskoj čije je živote odneo zločinački pir "Oluje" koji se danas u našem komšiluku slavi kao Dan pobede. Istom tom čoveku u Hrvatskoj od tada psuju majku i žele smrt, a on ima samo jednu poruku: "Neću prestati da se borim za istinu dok sam živ". On je Drago Pilsel, novinar i teolog, pisac, borac za istinu o zločinima koje su počinile ustaše u Drugom svetskom ratu i zločinima počinjenim nad Srbima u "Oluji", potomak ustaške porodice, antifašista, Hrvat. Jednom rečju čovek koji se ne plaši da stvari nazove pravim imenom. U intervjuu "Blicu" govori o svemu - ustaštvu, detinjstvu, porodici, njegovoj ličnoj katarzi, papi Franji, borbi za istinu i pravdu, stigmatizaciji, ali i odnosima Srba i Hrvata danas, političarima koji nas guraju nazad, raspirivanju mržnje, povampirivanju duhova prošlosti... Vaša porodica i preci deo su ustaškog pokreta, pa i Vi sami ste bili odgajani u skladu sa tom idelogijom. Danas vaše reči i ono za šta se borite, a što nazivate istinom, prkose upravo vašem odgoju. Kako ste prešli taj put? Šta je to što vi razumete, a deo javnosti u Hrvatskoj ne može da shvati? Lako je biti general poslije bitke i pametovao bih kada bih vam rekao da je to bilo ovako ili onako, ali uglavnom planirano, jer – ne, nije bilo tako. Počelo je jednim pitanjem jednoga svećenika koji je bio kolega isusovac sadašnjega pape Franje koji je u to doba bio poglavar isusovcima u Argentini, a bilo je vrijeme žestoke argentinske vojne diktature. Dakle, bila je to 1978. godina kada je Argentina kao domaćin u finalu pobjedila Nizozemsku 3:2 i postala nogometni prvak svijeta. Taj mi je svećenik, od prilike rekao: ''Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?'' Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa, nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar– dakako, sa šesnaest godina, ponavljam, 1978., nisam umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život. Moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupili su prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. aprila u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije. Tko želi više saznati o mom putu, bojim se, jer je isuviše kompliciran, morat će uzeti moj ''Argentinski roman'', ali ovako ću vam reći: dolaskom u Jugoslaviju u maju 1989. ubrzao se proces koji će kulminirati u ljeto 1995. kada sam istraživao zločine počinjene nad preostalim Srbima na teritoriju dobivenom natrag nakon ''Oluje'' i kada sam neke Srbe i vlastitim rukama sahranio u Lici. U tom procesu je sve manje prostora u meni bilo za ikakav nacionalizam, a raslo je uvjerenje da sam sve više upućen da spoznam antifašizam i da ga živim. Politički rečeno, ja sam kršćanin na ljevici, a to je jedna od mnogih stvari koji se u Hrvatskoj, kako ste me pitali, ne shvaća: da možeš, naime, da moraš živjeti slobodu i širiti prostor za pravdu, kakvu takvu. Mitropolit zagrebačko ljubljanski Porfirije Perić, Drago Pilsel, Adolf Pilsel, bivši predsednik RH Ivo Josipović FOTO: PRIVATNA ARHIVA Pisali ste i da su vas roditelji u detinjstvu učili ustaške koračnice, a takva praksa se često može sresti u porodicama sa jakom idelogijom, ma kakva ona bila. Kako danas to posmatrate, i da li vam je poznato da takva praksa opstaje i danas u Hrvatskoj? Tata i mama su mi prenosili jedini način ''postajanja Hrvatom'' kakav su poznavali, kakav su upijali u toj ustaškoj enklavi u Buenos Airesu, a kasnije u Patagoniji, ili pak nasljedili od bake i djedova. Ni tata ni mama danas više ne misle da je to bilo ispravno. Problem, dakako, nije toliko u našem tadašnjem odgoju, koji je bio pogrešan jer je bilo, naravno argentinskih Hrvata koji su započeli novi život i zazirali su od bilo kakve vrste ustašovanja, naime, bili su ili su postajali svjesni grozota koji su počinili ustaše. Problem leži u tome što moji vršnjaci i danas žive takvim načinom. Jedan od njih, zove se Tomislav Frković, a unuk je ministra u Vladi NDH Ivice Frkovića, nedavno je održao proustaški govor pred Kolindom Grabar-Kitarović koja je bila u Argentini, kao da je to najnormalnija stvar. Problem je, naravno i u tome što se hrvatska predsjednica nije od toga govora ogradila kao što nije ukorila one koji su skandirali ustaške povike na stadionima pred njenim očima. Problem je, dobro uočavate, i u obiteljima u kojima se još dalje gaji kult ustaštva, toga ima i toga sam svjestan, kao što vi u Srbiji imate cijeli jedan četnički folklor. Problem nastaje kada jedva održavate saborsku većinu s glasovima hrvatskih Srba, a mislite da možete seliti po Hrvatskoj neku mramornu ploču s ustaškim pozdravom ''Za dom – spremni!''. Valjda sam bio jasan. Koji je bio taj prelomni trenutak u vašoj mladosti kada shvatate da to čemu vas uče nije ispravno, i kako se čovek nosi sa takvom transformacijom? Mislim da toga ''prelomnog trenutka'' u Argentini nema, premda me rat sa Englezima 1982. (oko otočja Malvini, odnosno Falklands), rat u kojem sam bio pozadinac natjerao da krenem na politologiju i novinarstvo (iako sam se novinarstvom bavio od svoje sedamnaeste godine, dakle od 1979., pa sve do danas), a onda i da se odlučim za duhovnost, filozofiju i teologiju i tako se događala transformacija. Potpuno je jasno da 1986. kada ulazim u franjevački samostan više ne mogu ispoljavati nikakav nacionalistički ili hrvatski militaristički duh jer je to inkompatibilno s franjevačkom mirovnom paradigmom i duhom bratsva. Sveopćeg, kozmičkog bratstva svih stvorenja. Kako se nosim danas? Pa, lagano trpim uvrede i prijetnje, godinama to traje, hajde da ne budem lažno skroman: psuje mi se majka i želi mi se smrt od 1995. na ovamo, ali ja to sve nosim kao svoja odlikovanja. Šalim se. Puno je ljepše to što me mnogi cijene i što tisuće i tisuće ljudi, ogromno mnošto prati moje kolumne, a pišem jednu od najstarijih u Hrvatskoj - Democroacia, bez tjedna pauze, od maja 1995. (sada na portalu autograf.hr, ponedjeljkom). Kako je vaša porodica gledala na tu promenu? Tata se pokupio u Paragvaj 1972. Bilo mi je deset godina. On tu priču nije poznavao sve do našeg ponovnog susreta 1997., nakon 25 godina praznine. Sada je bio 10 mjeseci kod mene u Zagrebu, pa sam odlučio napisati knjigu ovo ljeto, o mom odnosu sa njime i o njemu, ''dobrim kurvinim sinom''. Mama, jadna, i dalje se muči, ne umije sve to pratiti, svu tu količinu materijala koje ''proizvodim'', ali ima dojam da se napokon smirila i da me poštuje. Sestra se okrenula svojim susjedima, indiosima, živi u Patagoniji, ne zanima je ustaštvo ni pod razno. Vozi taksi i brine za najmanje od svoje petero djece. Sretna je žena. Brat, znate, poginuo je ili nestao u oktobru 1991. u razmjeni vatre s patrolnim čamcem JRM 178 kod otoka Šipana. Nisam stigao o tome sa njim razgovarati. Imao je tek 23 godine. Pilsel je vratio dve novinarske nagrade Hrvatskom novinarskom društvu u znaku protesta FOTO: PRIVATNA ARHIVA Pominjete i da je na taj proces dosta uticao sadašnji papa Franja. Možete li detaljnije da nam ispričate kako su izgledali ti razgovori sa njim? Riječ je o tomu da su nas pripravnike, ušavši u franjevački samostan, naši fratri slali na studij u isusovački fakultet kojim je tada bio rektorom Jorge Bergoglio, sadašnji Papa. Uz to je bio stručnjak za argentinsku književnost i nas je uveo u poznavanje velikoga argentinskog pisca Jorge Luisa Borgesa s kojim je Bergoglio prijateljevao. Padre Jorge nas je učio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava. Tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu "padre Jorge" i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je župnu kuću, svojedobno, primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao je da su mladi dobri. "Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima", kazao je. Kao da je to rekao jučer, pamtim koliko nam je ponavljao da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u Boga, znaju koliko je takav ''Padre Jorge'', sada papa Franjo, spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga, znaju to isto. Vaša porodica pomogla je Anti Paveliću, i zapravo ga spasla. Šta ste vi o tom delu porodične istorije saznali od vaših predaka? Jednog dana u maju 1945., točnije 10. maja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ''voljeni hrvatski narod'' u Zagrebu i na putu prema Bleiburgu te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu najstariju kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu 1942. odlikovao njena muža: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić. Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopki. Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. maja. Stigavši u predgrađe, doznaje da nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu. Situacija bijaše dramatična. Američke trupe su se povukle upravo pred Pavelićevim nosom i on 10. maja u 5 sati ujutro ulazi u Judenburg koji su opkolile ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj je grupi predlagao da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu. Moja baka, Roza Ćosić udata Pilsel, je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Tek ću prije nekoliko godina, saznavši za ovu važnu epizode od tete Bebe u Njemačkoj (za razliku od Pilselovih je ostala u Europi te je živjela i umrla u Limburgerhofu, kod Mannhaima), shvatiti zašto će se Ante Pavelić i moj djed Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: Poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrdi Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život. Jedna će od važnih posljedica toga prijateljstva biti da će moj otac, nakon prelaska iz njemačke u hrvatsku kulturnu i političku paradigmu, u drugoj polovini pedesetih godina biti jedan od naoružanih tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu. Dosta ste kritikovali odnos Katoličke crkve i pojedinih političara kada je reč Blajburgu? Šta je sporno u njihovom pogledu? Kao prvo je sporno to što se tamo komemorira ustaška vojska kao jedina hrvatska vojska. Za mene su i partizani koji se bore protiv ustaša i okupatora ''hrvatska vojska'', ona prava. Zatim, da se nikada ne govori o kontekstu, o zločinima ustaša, o tome da je na čelu kolone bila formacija čuvara iz Jasenovca, o tome, zaključno, što je to zaista bila NDH: a bila je odurna, rasistička i zločinačka tvorevina. Nedostaju riječi kajanja. A da o lupanju kojekakvih cifri da ne govorimo. Na samom Blajburgu, likvidacija nije bilo. Što, pred očima Engleza? Drago Pilsel u Gudovcu kod Bjelovara, na mestu masovnog ubijanja Srba nakon osnivanja NDH FOTO: PRIVATNA ARHIVA Navodite i da se Katolička Crkva, odnosno neki njeni (nad)biskupi, kao i političari, klanjaju ustaškog vojsci, kažete i da bi u Blajburgu trebalo čuti reči kajanja, a otvoreno kažete i da su ustaše vršile genocid. Međutim, utisak je da većinska javnost u Hrvatskoj tako nešto ne prihvata? Nisam siguran da smijemo govoriti o većini. Ma koliko god to zvučalo nevjerojatnim, mi ne znamo što većina misli. Nema podrobnih ispitivanja. Imamo djelomična zapažanja i dojmove. Vaši dojmovi ne moraju biti moji, ili obratno. Kako vi gledate na proces kanonizacije Stepinca? Kao na potrebu jedne grupe katoličkih nacionalista da napišu jednu bolju verziju povijesti. Ali sve skupa je to jedna nepotrebna mitologizacija i jedna velika obmana. Ali, što ću vam ja, katolički mitomani hoće vjerovati da su Stepinca ubili komunisti koji su ga ''trovali'' i tajno ''zračili'', premda sam pokazao i dokazao da je umro od policistemije, jedne vrste raka krvi koja se pojavila nakon izlaska iz zatvora u Lepoglavi, a iz zatvora je izašao potpuno zdrav, toliko da nikada u pet godina tamnice nije bio kod lječnika. Samo dva puta kod stomatologa. Koliko je po vašem mišljenju ustaštvo danas rasprostranjeno u Hrvatskoj, u kakvim oblicima ono postoji, i da li se toga treba plašiti? Bilo je toga više devedesetih, naravno, ali i za trajana vladavine Tomislava Karamarka, u HDZ-u i u participaciji u Vladi Tihomira Oreškovića. Plenković nije ustaša, a zašto tolerira ustaštvo u mjeri u kojoj to svakako meni smeta, lako je odgovoriti: jedva sastavlja većinu u parlamentu. To može puknuti svaki trenutak i toga smo svi u Hrvatskoj svjesni. Po gotovo mi koji se plašimo naglog skretanja u desno i da ostanemo ne samo geografski nego i metaforički na pola puta između Rima i Budimpešte. Da li je koketiranje hrvatskih političara sa ustaštvom i insistiranje na poziciji rivalstva i sukoba između Hrvatske i Srbije neophodno za opstanak na vlasti? Glupa faza. Zar nije zaista glupo kada Kolinda kaže da ne vidi mogućnost pomirenja sa Srbijom, ili da ne znam koliko vode mora teći Dunavom prije nego se to dogodi, a onda pada u nesvjest kada joj Aleksandar Vučić dolazi u goste? Vaše je pitanje retoričke naravi. Opstati na vlasti će, na kraju krajeva, moći oni koji osiguraju penzije. Ni jednima ni drugima sadašnjima se to ne čini misija sa sretnim završetkom. Mislite li da u doglednoj budućnosti mogu da se "povampire" duhovi prošlosti kada je reč o odnosu Srba i Hrvata? Ako članstvo u NATO Hrvatskoj išta znači onda ne, ne vjerujem u tu opciju. Zašto Hrvatska i danas ne može malo šire da posmatra dešavanja iz vojne akcije "Oluja", na primer, da prizna zločine i ono što je pogrešno rađeno. Zašto je, čini se, nemoguće da se to desi? Nije nemoguće. Bili smo na putu ka nekom službenom priznavanju za vrijeme Josipovićeva mandata. Josipović je nešto pogriješio u koracima, a nešto i pokraden kada je za 20.000 glasova pobjedila Kolinda Grabar-Kitarović. Zato je taj proces zaustavljen, ali velika grupa nas novinara i ljudskopravaških aktivista ne prestaje govoriti istinu i nećemo prestati dok smo živi. Ko generiše težnju u jednoj i drugoj zemlji da se raspiruje mržnja i netrpeljivost između dva naroda? Važno je da vaš list Blic i moj portal Autograf.hr u tome ne sudjelujemo. Surađujem i sa medijima u Srbiji koji su po mojoj mjeri, profesionalni. Ali vi hoćete imena budala i zločinaca? Ime zločinca znate: Vojislav Šešelj. Ime budale, a imamo ih na bacanje, vam lako dajem: zastupnik u hrvatskom Saboru, general Željko Glasnović. I na kraju, ljudi koji su dovoljno hrabri da u jednom društvu kritikuju ono što je ukorenjeno, a evidentno loše i šteti tom društvu, često su na meti ozbiljnih kritika, pretnji, stigmatizacije... Kakav je Vaš život u Hrvatskoj? Živim život osobe koja se 1986., prihvativši franjevačku paradigmu i duhovnost, dobrovoljno odrekla svake vrste bogatstva, pa mi ne pada odviše teško što jedva zarađujem za kruh i režije. Za prijetnje, uvrede i stigmatizaciju više ne marim. Bolje umrijeti od metka nego od raka. Što god Bog dadne, podnijet ćemo. Nadam se. Lana GEDOŠEVIĆ -
MAGI, NAŠA TRAGIČNA ROK HEROINA (1) Sama na stepenicama u Parizu: "Njen mozak je radio potpuno drugačije nego kod drugih" Ivo Vejvoda (1911-1991) važio je za čoveka od poverenja Josipa Broza Tita. Njegov treći sin Srđan, diplomirani romanolog, upoznao je Magi 1979. godine. Godinu dana kasnije, počeli su da se zabavljaju. Srđan je na funkciji Maginog dečka nasledio budućeg glumca Svetozara Cvetkovića. U to vreme radio je kao prevodilac-spiker u Radio Jugoslaviji. Konkurisao je za stipendiju koja je pokrivala troškove novinarskog kursa u Parizu u trajanju od devet meseci. Septembra 1981. otputovao je u Pariz. Nije htela da bude sama u Parizu U decembru, Magi je došla da ga poseti. Njihov dan počinjao je tako što je Srđan svakog jutra odlazio na časove. Magi bi ga ispratila do ulaza u zgradu gde se sve dešavalo, a onda ga sledeća četiri sata čekala na stepenicama. Ona koja je uvek volela da šeta, nije želela da šeta bez njega po Parizu. Nije htela ništa da radi bez njega. Nije htela da bude sama. Dok ga je čekala na stepenicama opet je nekako bila s njim. Vejvodi je to, naravno, bilo čudno, ali nije ulazio dublje u problem nego ga je objasnio utiskom koji je poneo kad ju je prvi put video: "Njen mozak radio je sasvim drugačije nego kod drugih ljudi". Početkom januara 1982. godine, planom kursa bilo je predviđeno da Srđan provede deset dana u Izraelu. Pošto nije mogao da vodi Magi, bio se dogovorio da ona tokom tih deset dana ostane sa Bojanom Pejić, Srđanovom prijateljicom s kojom je delio stan. Magi je taj Srđanov odlazak u Izrael bez nje doživela kao neku vrstu izdaje. Čim je Srđanov avion uzleteo, sela je u voz i otputovala u Beograd. Ujutro kod Uglješe, uveče kod Srđana Kada se vratio u Pariz, Srđan ju je zvao svakodnevno. Tri četvrtine novca koji je imao mesečno na raspolaganju odlazilo mu je na telefon. Negde od aprila, umesto Magi koja je do tada strpljivo čekala njegov poziv, počela je da se javlja Desa i da govori da Magi nije kod kuće. U junu, trebalo je da se Srđan pridruži roditeljima u porodičnoj kući u Vrsaru, zato je putovao vozom iz Pariza do Trsta. Tamo su ga čekali otac, majka i Magi. Dok su se vozili prema Vrsaru, otac i majka napred, Magi i Srđan na zadnjim sedištima auta, rekla mu je: "Putujem kod Uglješe Janjića u Južnu Ameriku". Srđan je bio šokiran. Posle dan ili dva otputovala je u Beograd, i iz Beograda u Venecuelu. Kad se vratila, zajedno s Uglješom, Magi mu je saopštila da će nadalje biti i s Uglješom i s njim. "Mozak koji je funkcionisao drugačije" lako je s bezuslovne ljubavi prešao na podeljenu. Ujutru je dolazila kod Srđana, po podne kod Uglješe. Na kraju, Srđan je pobedio. Ili je tako izgledalo jer je Uglješa otišao u vojsku. Tragovi uboda na rukama Magi je i dalje dolazila u Srđanov stan u Prote Mateje, često i u vreme kad bi on bio na poslu. Imala je ključ, ulazila bi, ostavljala mu ljubavnu poruku otkucanu na njegovoj pisaćoj mašini i odlazila. Pošto on nije umeo da kuva, ručavao je u restoranu "Lovac". To je njoj bio poznat teren jer je tu bila Slavina kafanska baza, tu je pio i igrao karte s pajtosima. Negde u drugoj polovini 1983. godine, došla je tamo i stavila ruke na sto, a na rukama su se mogli uočiti tragovi uboda. Kad je jednom neoprezno rekla Srđanu da uzme nešto iz njene tašne, on je pronašao špriceve. Nije htela ništa da prizna. To su bile prve od kasnije poznatih situacija tipa "da li veruješ meni ili svojim očima?". Tad je već bila dvostruka ličnost, Vejvoda je to zvao "svetlom i tamnom stranom Meseca". Živela je paralelno u različitim dimenzijama i nije dozvoljavala da se one međusobno dodiruju. To je izgledalo tako što je s Vejvodom provela nekoliko godina, a nikad mu nije rekla ni za epilepsiju, ni za heroin, ni za teške odnose s majkom koji su joj obeležili život. Srđan je mogao da vidi da je Desa neobično stroga, ali nije znao ništa više. To je bilo zato što Magi nije bila naučila da razgovara o sebi. Kako da čovek nauči da živi sam sa sobom takav kakav je ako ne razgovara o sebi? (Tekst objavljen u "Blicovom" dodatku Pop&kultura povodom nove knjige "Magi - kao da je bila nekad" Dušana Vesića, Laguna, 2018.)
-
Prva žena diplomirani inženjer u Nemačkoj bila je Srpkinja iz Niša
тема је објавио/ла GeniusAtWork у Личности
Prva žena arhitekta u Nemačkoj je bila Srpkinja 27.02.2014. | Vesti online Jovanka Bončić je prva žena sa diplomom inženjera u Nemačkoj. Akademsko zvanje, ova rođena Nišlijka, stekla je davne 1913. godine. Kako je, pre više od jednog veka, zabeleženo u berlinskim “Ilustrovanim novinama” (fotografija levo), Bončićeva je prva diplomirana studentkinja Visoke tehničke škole u Darmštatu. U Darmštatu, danas gradu nauke, 18. jula 1913. ova Nišlijka je stekla zvanje arhitekte i diplomu inženjera. Rođena je 1887. godine u Nišu, od oca Mihaila i majke Katarine, a studije arhitekture započela je u Beogradu. Otišla je u Nemačku nakon odslušanog 7. semestra i stečene prakse u Srpskim državnim železnicama. U gradiću na zapadu ove evropske zemlje pored obrazovanja, Bončićeva je našla i ljubav svog života, Ukrajinca Andreja Katerinića. Posle višegodišnjeg života po istočnoevropskim metropolama, ovaj bračni par inženjera, 1922. godine je došao u Beograd. Jovanka je srpskoj prestonici ostavila zgrade Učiteljskog i Veterinarskog fakulteta. Njena dela su i čuveni Banski dvor u Banjaluci, kao i deo banjskog kupatila u Banji Koviljači. Nakon Drugog svetskog rata je penzionisana i ostala je da živi u Beogradu do svoje smrti 1966. godine. I nagrada i ulica Koliko je Jovanka Bončić značajna u nemačkom “gradu nauke” potvrđuje i činjenica da jedna nagrada koju dodeljuje Univerzitet u Darmštatu, kao i jedna ulica u studentskom kampusu nose njeno ime. Od pre dve godine nagrada “Jovanka Bončić” dodeljuje se ženama za posebna naučna dostignuća u oblasti materijala i geonauke. Nažalost, u Nišu još nema nijedno obeležje. Jovanka Bončić prva žena arhitekta u Nemačkoj, foto: novosti.rs Nije jedina Srpkinja Kako pišu frankfurtske “Vesti” Bončićeva nije jedina Srpkinja koja je pre više od 100 godina studirala u inostranstvu. Profesorka Ljubinka Trgovčević-Mitrović sa Fakulteta političkih nauka, kaže da je tih godina u Evropi bilo dosta studentkinja iz Srbije. "Samo kao stipendistkinje Kraljevine Srbije na Ciriškom i ostalim evropskim univerzitetima visokoškolske diplome u tom periodu sticalo je 45 studentkinja", kaže profesorka Trgovčević-Mitrović. Najistaknutije u Ciriškom kružoku bile su upravo srpske studentkinje Milena Bota iz Kruševca, Ružica Dražić iz Šapca, Mileva Marić (Ajnštajn) iz Novog Sada i mnoge druge. Извор -
Narod koji zaboravi svoju prošlost, neće imati ni svoju budućnost, rekao je jednom prilikom Jaša Tomić. U kom pravcu se Srbija kreće najbolje govori to da je priča Ivana Gorana Kovačića”Jama” inspirisana istinitim događajem kada su ustaše 1941. više od 200 srpskih žena i dece žive bacile u jamu u Ravnom Dolcu, izbačena, posle mnogo decenija, iz čitanki za 8. razred. Da se ovaj stravični događaj nikada ne zaboravi, kako preživele kažu, pobrinuo se sam Bog. Od 218 žena i dece bačenih u jamu dugu 46 metara, igrom sudbine, četrnaestoro njih preživelo je bukvalno bez hrane i vode, među leševima tačno 42 dana- od Svetog Ilije do Male Gospojine. Ovaj slučaj ni nauka do danas ne može da objasni! -U našim telima bila je samo duša, ostalo sve kosti, ne znam sama kako smo preživeli, priča jedna od tri još uvek žive žene izvučene iz jame Ravni Dolac. – Skupili su nas, porodicu po porodicu i poterali ka jami. Dok smo išle uz planinu, pričale smo među sobom da će nas sigurno bacati žive. Tako je i bilo. Čitali su po azbučnom redu i gurali nas u rupu – seća se jedna od preživelih, Mara Jurić. Tada je imala samo sedam godina, tek je pošla u prvi razred. U jamu su ih bacale prve komšije. Za njima i kamenje, bombe. Preživeli su samo oni koji su uspeli da se sklone iza zaklona na dnu same jame, čija je dubina 46 metara. Niko ne zna kako su žene uspele preživeti pad sa te visine. Danima su živele među leševima, u polumraku i u strahu. I tako šest nedelja, od Svetog Ilije do Male Gospojine. – Sećam se da sam danima bila ispod dve mrtve žene i da sam sve vreme dozivala majku. Kada me je napokon čula, izvukla me je, a ja sam sva bila u ranama. Bolje bi bilo da smo i mi ostale mrtve odmah, ali eto nismo. Ovako sam oko sebe gledala mrtve, žene su kukale, molile Boga da ih spase – priča Milica Maljković, koja je tad imala 10 godina. -Ni hleba, ni vode. Nego smo rosu kupile po zidu i to lizale. Samo jednu noć je pala kiša i nalila nam u jamu, pa smo jadne umakale u krpe i kvasile usta. U našim telima bila je samo duša, ostalo sve kosti, ne znam sama kako smo preživeli – dodaje. Jedna žena je pobacila dete u jami. Druga je bila trudna kad je bačena, preživela je 42 dana, izašla iz rupe i rodila živo dete, a treća je mesec dana posle izlaska iz jame rodila blizance, ali su oni umrli. Nadali su se de će ih Dalmatinci izvaditi iz jame jer su blizu, ali umesto njih, stigle su ustaše. Njihov vapaj prvi su čuli čobani koji su u blizini napasali ovce. Među tim čobanima našao se i jedan u kom se probudio čovek. On je otrčao kući i rekao ocu da u jami ima živih Srba. Čovek odlazi ustaškom komandiru i kaže mu šta mu je sin ispričao, na šta se komandir uhvatio za glavu i naredio da se žene odmah sutradan izvuku. I među njima je, očigledno, bilo ljudi. Posle šest nedelja provedenih u jami Ravni Dolac, počelo je vađenje preživelih. Preživeli Srbi iz Livna posle rata nisu želeli da se svete onima koji su ih bacali u rake. Opet su morali da žive kuću uz kuću sa komšijama koje su im to uradile. I oprostili su im. “E, moja Milice, da ste vi nama uradili ono što smo mi vama, mi bismo vas žive progutali”- posle svega izjavila je komšinica jedne od preživelih, udata za ustašu koji je bacao Srbe u jamu. Posmrtni ostaci stradalih izvađeni su tek posle pola veka, u junu 1951. godine. – Kad sam sišao dole, bio je to jeziv prizor, nešto neizbrisivo. Mi smo kopali, sve smo rukama radili da bismo došli do svih delova tela, da bismo izvadili sve kosti iz jame – kaže Vladimir Maljković, koji je juna 1991. godine učestvovao u vađenju posmrtnih ostataka. Dodaje da je mesecima posle toga bio van sebe, nije mogao da veruje da se tako nešto zaista desilo. Jame su obeležile istoriju ustaša iz Livna. U njihovim pokoljima u leto 1941. godine stradalo je oko 1.600 Srba, od čega 673 dece. Samo iz Čelebića ubijeno je ili bačeno u jamu 370 srpske dece. 1991. izvađeni su posmrtni ostaci stradalih Srba iz pet jama kod Livna. Iz jame Ravni Dolac izvađene kosti 203-e dece i žena Iz jame Rozvale izvađene kosti 80-oro dece Iz jame Tušnica izvađene lobanje 50-oro dece Iz jame Samograd izvađeno 27 lobanja odraslih i dece Iz jame Provalija izvađene kosti 13-oro stradalih. Pogledajte i dokumentarnu emisiju iz 2013. izvor
-
Slavlje jučerašnjeg praznika 55. i 30. godina upotrebe sovjetskih lovaca iz porodice MiG (za koji smo dobili i zvanične oznake) upotpunjeno je jednom izuzetno interesantnom internet emsijom i njenim gostom koji je do sada retko pričao pred kamerama. Pukovnik u penziji, pilot Mirčeta Jokanović gostovao je u emisiji „Naš Aeroput“ autora i voditelja Velibora Vukašinovića. Emisija vazduhoplovne tematike koja se već duže vreme emituje na opskurnom radiju „Snaga naroda“ ovoga puta bavila se najaktuelnijom temom trenutno – MiG-ovima 29 u jugoslovenskoj i srpskoj službi kroz svedočenje izuzetno interesantnog i prilično ekskluzivnog gosta. Mirčeta Jokanović bio je jedan od prvih letača u prvoj grupi pripadnika RV i PVO JNA koji je otišao u Sovjetski Savez na preobuku za tadašnje čudo vazduhoplovne borbene tehnike – lovac MiG-29. Tokom karijere komandovao je najbitnijim lovačkim jedinicama domaćeg ratnog vazduhoplovstva da bi ga bombardovanje 1999. godine zateklo na komandnoj dužnosti, van aviona. NATO agresija, preciznije srpski ugao priče, do sada je ispričana kroz nekoliko pisanih i video svedočanstava ali neke utiske i detalje Jokanovićevih sećanja do sada sigurno nismo imali priliku da čujemo. Petar VOJINOVIĆ
-
Za SAD i Kanadu poseta kralja Petra Drugog bila je veoma značajna - on je bio bio najmlađi šef države koji je govorio u američkom Kongresu, prvi strani šef države koji je bio u kanadskom Parlamentu, a tokom posete sreo se i sa mnogim značajnim ličnostima političkog i javnog života ove dve zemlje Za SAD i Kanadu poseta kralja Petra Drugog bila je veoma značajna - on je bio bio najmlađi šef države koji je govorio u američkom Kongresu, prvi strani šef države koji je bio u kanadskom Parlamentu, a tokom posete sreo se i sa mnogim značajnim ličnostima političkog i javnog života ove dve zemlje. Predsednik SAD, Frenklin Ruzvelt pozvao je jugoslovenskog kralja Petra Drugog u SAD kao gosta američke Vlade. Kraljeva državna poseta SAD trajala je od 21. do 27. juna, ali je on ostao u Americi do 29. jula. Posetio je Vašington, Detroit, Mičigen, NJujork, Lejk Plesid i Kanadu. U Vašingtonu se sastao sa predsednikom Ruzveltom i članovima njegovog kabineta u Beloj kući, gde im se pridružio i tadašnji britanski premijer Vinston Čerčil, o čemu kralj Petra Drugi piše u svojim Memoarima. Kralj je prespavao jednu noć u Beloj kući, gde je, kao uvažen gost, smešten u nekadašnju spavaću sobu Abrahama Linkolna. Treba podsetiti na okolnosti pod kojima je došlo do posete. Kralj Petar Drugi bio je na čelu jugoslovenske vlade u egzilu sa sedištem u Londonu. U Jugoslaviji, koja je bila pod okupacijom sila Osovine, Dragoljub Mihailović bio je unapređen u čin generala i postavljen za ministra rata. Velika Britanija, SAD i SSSR 1941. u potpunosti su podržavale jugoslovensku vladu u izbeglištvu. Kad je 6. aprila 1941. napadnuta Jugoslavija, Vlada SAD obećala je punu pomoć kralju Petru, uključujući i sporazum o pozajmici, a predsednik Ruzvelt mu je poslao poruku u znak potvrde američke podrške. Kralj Petar Drugi sa Ruzveltom i članovima njegovog kabineta sastao se 24. juna 1942. u Beloj kući. Na fotografiji se vidi da su razgovorima prisustvovali i potpredsednik SAD Henri Volis, državni sekretar SAD Kordel Hal, sekretar unutrašnjih poslova SAD Harold Ajks. Sledećeg dana kralj je govorio pred Kongresom SAD, kao najmlađi šef države u istoriji, obećavši svoju podršku saveznicima. Naglasio je da SAD predstavljaju vrednosti i principe "za koje se svi bore" i odao priznanje pokretu otpora koji su u okupiranoj Jugoslaviji predvodili Dragoljub Mihailović i četnički gerilci. Pokušao je da dobije podršku i pomoć SAD za gerilski otpor u Jugoslaviji. Posebno je zanimljiva kraljeva poseta Detroitu, u koji je stigao 30. juna 1942. Tu je proveo 16 sati u obilasku ratne industrije. Detroit je tokom Drugog svetskog rata bio poznat kao arsenal demokratije - proizvođači automobila prestrojili su proizvodnju sa komercijalnih na vojna vozila. Kralj Petar Drugi sastao se sa Edselom Fordom, predsednikom i Čarlsom Sorensenom, direktorom kompanija Ford motor, koja je proizvodila teške bombardere B-24 liberator. Oni su tokom Drugog svetskog rata korišćeni, između ostalog, i za bombardovanje naftnih polja kod Ploeštija u Rumuniji, koja su bila od ključnog značaja za nemačke ratne ciljeve. Da bi obavljali tu misiju, bombarderi su preletali preko Jugoslavije, a mnoge posade B-24 oborene iznad jugoslovenske teritorije, spasili su srpski gerilci pod komandom generala Dragoljuba Mihailovića. Tokom posete Detroitu Kralj Petar se susreo i sa najvišim rukovodstvom DŽeneral motorsa i Krajslera, koji je tada prizvodio tenkove. Jedan od ključnih ciljeva njegove posete bio je da se osigura vojna pomoć za Jugoslovensku vojsku u otadžbini. Iz Detroita kralj je doputovao u Kanadu vozom i proveo dva dana u Otavi sa zadržavanjem u Montrealu. To je bila zvanična državna poseta saveznika u Drugom svetskom ratu, na poziv kanadske vlade. Kralj Petar ušao je u istoriju kao prvi vladajući monarh koji je sedeo u galeriji predsednika kanadskog Donjeg doma. Obišao je zgradu parlamenta u Otavi sa kanadskim premijerom Mekenzijem Kingom i predsednikom Donjeg doma DŽejmsom Alisonom Glenom. Takođe se sastao sa Ričardom Hensonom, liderom Konzervativne partije i DŽonom Blekmorom, liderom Socijaldemokratske partije. U Parlamentu ga je 200 poslanika dočekalo petominutnim ovacijama. Kralj Petar, kome su tokom studija na koledžu Kler u Kejmbridžu, glavna preokupacija bile avijacija i mašinstvo, tokom dvosatne posete vazduhoplovnoj bazi Aplends pucao je iz novog mitraljeza Brauning, leteo u školskom avionu Linki posetio kontrolni toranj. U poseti SAD i Kanadi, o kojoj su američki mediji opširno i pozitivno izveštavali pratilo ga je sedam članova jugoslovenske vlade u izbeglištvu. "Ovo je moja prva poseta Sjedinjenim Državama. Samo oni koji su osetili uzbuđenje prvog sletanja ovde mogu shvatiti širinu Amerike, i kako je ona pobuđivala maštu naroda drugih zemalja. Oduvek me je veoma snažno privlačila. Pokušao sam da naučim sve o SAD od mojih američkih prijatelja i iz vaših novina. Ali sam se oduvek nadao da ću jednom moći da dođem i vidim je lično. Kao i u vašoj zemlji, većina stanovnika Jugoslavije su jednostavni, vredni ljudi. Kad se Jugoslavija jednom bude oslobodila od noćne more pritiska pod kojim danas pati, dužnost kralja će biti da za svoje građane obezbedi takve mogućnosti i demokratske privilegije kakve uživa narod Sjedinjenih Država. Zbog toga želim da saznam što više o vašoj zemlji. Želim da se iz prve ruke upoznam sa radom vaših institucija. Smatraću za privilegiju da slušam i koristim iskustvo vaših velikih lidera, i običnih građana čiji nas svakodnevni rad inspiriše da verujemo da će ova zemlja ostati ono što je uvek bila, model idealnog odnosa između vlade i samog naroda. Da mi nije dužnost da se uskoro vratim mojoj vladi u Velikoj Britaniji, veoma bih voleo da steknem više praktičnog iskustva radeći u vašim fabrikama i pohađajući vaše škole. Danas su naše mogućnosti za borbu u poređenju sa mogućnostima naših mnogo moćnijih saveznika ograničene, ali ja vas uveravam da će vojnici Jugoslavije efikasno koristiti bilo kakvo oružje koje dobiju od svojih saveznika ili zaplene od svojih neprijatelja. Oni neće nikad ispustiti iz ruku oružje sve dok u trijumfu marširaju pored svojih saveznika, ponosni na svoje žrtve i napore kojima su doprineli konačnoj pobedi", rekao je kralj Petar Drugi u obraćanju Amerikancima. Poslednji jugoslovenski kralj, prvorođeni sin kralja Aleksandra Prvog Ujedinitelja i kraljice Marije, sticajem istorijskih i političkih okolnosti posle Drugog svetskog rata, kad su nove jugoslovenske komunističke vlasti 1945. bez referenduma nasilno ukinule monarhiju, a članovima Kraljevskog doma Karađorđević oduzele državljanstvo i građanska prava, poslednje decenije života proveo je u SAD. Preminuo je u bolnici u Denveru 3. novembra 1970. Bio je jedini kralj koji je počivao na tlu SAD - bio je sahranjen u porti crkve Svetog Save u Libertvilu. Posle 43 godine njegovi posmrtni ostaci su 2013. preneti u Srbiju i sahranjeni u Zadužbini njegovog dede kralja Petra Prvog na Oplencu. Izložba 75 godina od posete kralja Petra Drugog SAD i Kanadi, mogla se pogledati u Berlom dvoru od 26. juna do 7. jula. Uz šetnju kroz gradove koje je kralj Petar Drugi obišao tokom ove prve državne posete Severnoj Americi, publici su bile dostupne poruke, dokumenta i fotografije nastale tom prilikom. Dušan BABAC
-
- prepuštena
- bila
- (и још 14 )
Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука. Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано. Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.
© ☦ 2021 Сва права задржана.