Jump to content

NY TIMES: УЧЕЊЕ ПИСАЊА РУКОМ ЈЕ И ДАЉЕ ВАЖНО

Оцени ову тему


Препоручена порука

Писање као кодирање и читање као декодирање језика као система, повлаче једно друго, првенствено што им је, као заједничка основа, услов фонолошка свесност, и рецимо да се читање може донекле узети као полигон за развој писања и обрнуто. Међутим, дете се за читање и писање припрема још док пролази кроз све фазе онтогенетског развоја моторике и говорно-језичког развоја, који иде преко великих мишића (пузи, седи, стоји, хода) до фине моторике шаке и прстију, моторике орофацијалне регије, предвербалне фазе (гукање, баблинг,..), и најзад вербализације и вербалне комуникације. Дете је истраживач света кроз игру, оно истражује, развија, мења, размењује, манипулише, овладава и то кроз људе, ствари и појаве, активности, форму, садржај и простор, увек у социјалним и емоционалним односима, кроз адаптацију и интеракцију, према личним потребама и индивидуалним особинама. Када то све сада пребацимо у раван симулације, ми бисмо онда морали дете од неког раног узраста да непрестано држимо у некаквом свеукупном симулатору. Иако су читање и писање вештине, за њих је потребна правилна припрема и то не само кроз предвештине, него све укупно. Језичке и говорне способности као више кортикалне функције у узрочно-последичној су вези са моториком, когницијом и сензорном интеграцијом.

Интересантно је да је Марија Монтесори саветовала писање пре читања и то писање писаним а не штампаним словима, иако је писање апстрактније. По њој, код детета долази до експлозије писања, када дете почне да пише јасним рукописом. Да би до овога дошло, дете пролази кроз фазу предвештина писања (као и код читања - предвештине читања), које се развијају од најранијег узраста непосредним искуством и учењем кроз игру, али и подучавањем. Чини ми се да у овој целој причи не можемо да говоримо о симулацији као концентрацији реалног искуства, прво због тога што симулација не укључује све потребно, друго, због тога што је не можемо извући из развојног периода и понудити као коцентрат, ово искуство мора да има трајање и да прати мијелинизацију и остало из раног развоја.  

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Одговори 81
  • Креирано
  • Последњи одговор

Популарни чланови у овој теми

8 hours ago, Juan рече

за мене су у првом разреду говорили да сам ужасно лош ђак који нема скоро никакве шансе да успе у животу. Никада нисам научио лепо, уредно и брзо да пишем. О цртању боље и да не говорим. Тестерисање на техничком ми је било ноћна мора, ни сати шмирглања нису могли да исправе криво исечену шперплочу. Компјутер ми је омогућио да по први пут нешто што направим изгледа лепо, уредно и организовано и да будем психолошки задовољан. 

Ja sam, iako pismena od druge godine, iz srpskog dobijala dvojke zbog rukopisa. Tehničko crtanje i rezanje šperploče bile su mi noćne more, kao i ono tkanje i pletenje na domaćinstvu. (Crtanje mi je, zanimljivo, uvek išlo super). U školi mi je sve bolje išlo što se manje tražila forma, a više sadržaj. I moja ćerka ima problema sa rukopisom, iako je samostalno postala pismena na dva jezika. Hvala dragom Bogu, ima divne učitelje koji nisu pravili problem (poslali su je na testiranje da vide postoji li neki problem, zaključeno je da ne postoji), a već pomalo rade na tabletima u školi.

Razne motoričke aktivnosti su bitne i dobre za razvoj dečijeg mozga, ali mislim da je došlo vreme da tome pristupimo ležerno i opušteno, i pustimo decu i da crtaju i da pišu i da seku i da lepe i da trče i da igraju fudbal i PC igrice. Zahtev za lepim rukopisom uskoro će biti kao zahtev da neko zna da plete, šije, tka, napravi sebi obuću. Pisanje samo po sebi postaje kaligrafija - lep hobi, ali ne nešto nužno za većinu ljudi. 

6 hours ago, александар живаљев рече

Е, сад имамо дјецу која преко визуелних медија прво науче да читају. Није ли онда за њих учење писања симулација?

 

 

Odlično primećeno.

 

paradoks_zpsjpf2fhnf.jpg

Lilies that fester smell far worse than weeds.

Shakespeare

Link to comment
Подели на овим сајтовима

13 hours ago, Grizzly Adams рече

Моје искуство је идентично. Сасвим је различито када нешто откуцам на тастатури или напишем на папиру.

Зато стално користим папир за пискарање - задатака док радим, подсетника, размишљања итд. Сасвим је другачији ментални процес и резултат.

Idi bre, ceo diplomski sam napisala rukom, jer mi je tako bio veci gust :))) Eno jos uvek kod mojih stoji sveska gde sam ga ispisala...

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ovo postaje zanimljiv razgovor. Veoma bi zabavno bilo napraviti veliko istraživanje o tome kako su ljudi usvajali slova i pismenost (da li su prvo nailazili na napisana slova na tabli koja prepisuju, ili štampan tekst, kao što je većina nas ipak učinila, ili tekst na monitoru koji mogu sama da prave, kao što mnoga deca to sada čine) i kako koriste te forme kreiranja teksta za različite svrhe sada. Ja sam upravo provalila da mi je za proces planiranja u pisanju radova neophodno da glavne teze sopstvene analize nečeg ispišem hemijskom olovkom na papiru sa raznim simbolima, strelicama, crticama i balončićima okolo, dok beleške, usputne komentare i zapažanja, kao i samo pisanje rada najradije obavljam elektronski. S druge strane, mnogo mi je teže da se opustim dovoljno da bih napisala priču ili pesmu ako to činim olovkom na papiru, draža mi je tastatura.

Ima li veze ovo sa našim razvojem? Ili ličnošću? Šta se dešava u mozgu od čega zavise ovakve preference? I šta to znači za našu decu i njihovo obrazovanje? Ima li već dostupnih dobrih studija na ovu temu @Juan @Aquilius Cratus?

 

paradoks_zpsjpf2fhnf.jpg

Lilies that fester smell far worse than weeds.

Shakespeare

Link to comment
Подели на овим сајтовима

On 21.9.2016. at 8:57, Paradoksologija рече

Zahtev za lepim rukopisom uskoro će biti kao zahtev da neko zna da plete, šije, tka, napravi sebi obuću. Pisanje samo po sebi postaje kaligrafija - lep hobi, ali ne nešto nužno za većinu ljudi. 

Нажалост, морам рећи. Писање није "обична" вештина, а није ни занат. Писање је веома важно, због сложене стимулације и активације можданих структура. Покрети руком, активација мишића шаке и прстију приликом писања, обликовање слова, координација око-рука, уопште све оно што реализује писање, активира регије у мозгу које су задужене за језик, памћење, размишљање, чување и задржавање информација. Захтев за лепим рукописом је нереалан из једноставног разлога, лоша графомоторика код деце данас је директна последица веће пасивности и мање физичке активности, мање манипулативне активности шаке и прстију, па и играчке се данас склањају ако имају те ситне делове из страха да ће дете да их прогута, не активирају се прстићи већ само цела шака у том добу. Зато кажем да је нереалан јер већина деце не може да одговори захтевима за лепим рукописом, али би требало да пишу. Сви бисмо требали да пишемо. Могу из неког свог искуства само да нагласим колико је писање важно и колико подстиче опоравак говорно-језичких функција код људи који су имали мождана крварења (афазије). Рука, писање, лече говор. Колико бих ја била оштећена као логопед сутра када бих имала пацијента који има афазију а писање му није било избор ни за хоби, могућност да му помогнем би ми била сужена, веома.

On 21.9.2016. at 8:57, Paradoksologija рече

Razne motoričke aktivnosti su bitne i dobre za razvoj dečijeg mozga, ali mislim da je došlo vreme da tome pristupimo ležerno i opušteno, i pustimo decu i da crtaju i da pišu i da seku i da lepe i da trče i da igraju fudbal i PC igrice.

Слажем се.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

6 hours ago, Paradoksologija рече

Ima li veze ovo sa našim razvojem? Ili ličnošću? Šta se dešava u mozgu od čega zavise ovakve preference? I šta to znači za našu decu i njihovo obrazovanje? Ima li već dostupnih dobrih studija na ovu temu @Juan @Aquilius Cratus?

Ima i to velike i cak sustinske veze sa nasim razvojem i licnoscu ali je tesko o tome govoriti dok nemamo kakvu cak ni mutnu sliku o tome u kom pravcu bi trebalo da se razvijamo. Ja licno sebe smatram transhumanistom ali i medju nama ima raznih filozofija i resenja pa i mnogih ludackih i neljudskih. Tako na primer ima onih, da odmah naglasim da se ja sa tim uopste ne slazem, koji govore da trebamo namerno atrofirati sto veci broj motorickih sposobnosti koje nam nisu neophodne zato sto to ostavlja sinapticki prostor za razvoj apstrakntog misljenja na veoam visokom nivou (napamet resavanje hiperbolicke geometrije i tenzora etc) sto ce napraviti kvantni skok ka singularitetu a onda cemo takve super mozgove moci da povezemo sa kakvim god ekstremitetima cak i neljudskim i onda nikom nece smetati sto smo peske zaobisli razvoj motoricke inteligencije. Zasto sve ovo govorim? Pa da ukazem na to da kad krenemo pricu o tome kuda treba da se razvijamo da bi mogli izvesti kako mi nailazimo na idejnu bastu gde cveta milion cvetova i mnogi su u najmanju ruku veoma cudni a mnogi cak i opasni.

Ono sto znamo do sada iz opste neokortikalne hipoteze, bar ove koju ja izucavam, je da mi u osnovi trgujemo sa ukupnim sinaptickim potencijalom od kojeg ce odredjeni delovi biti posveceni za odgovarajuce vestine i sposobnosti manje ili vise apstraktnog nacina misljenja. Kad neko nauci nesto, recimo da po nekim opstim standardima kazem oda je ovladao time, xy broj sinapsi zakljuca u jedan tip veze (kola) koji je onda okidac za vrsenje te speicficne vestine ili misaone radnje. Da nije naucio to, te iste sinapse bi bile iskoristene za nesto drugo tako da dugorocno mi bi trebali imati kakav takav plan sta su nam prioriteti pa da ucenje ide tim redosledom. Svakako onakve ekstremisticke ideje koje sam gore naveo ne samo da su moralno pogresne nego su i netacne zato sto je sama vizicka mogucnost dovoljuno brzog uspostavljanaj sinapsi za apstraktna misljenja u direknto vezi sa razvijenoscu sinapsi za lokomotorne funkcije svih vrsta. To naravno nikako ne znaci da pisanje i crtanje treba da budu istog priroriteta sa vajanjem, plastelinom, sivenjem i strikanjem ali svakako znaci da odredjeni broj motorickih vestina mora biti razvijen do jednog nivoa da bi imali mogucnost razvoja na planu apstraktnog misljenja.

Jos jedna veoma vazna stvar koja zvanicno nije ni na horizontu razmatranja. Stepen neuroplasitcnosti zavisi od estetskog dozivljaja okruzenje. Na nivou neurona mi ucimo tako sto se skup celija pokusava povezati sa drugim celijama, tako formirajuci sinapse, a ta veza je ujedno i pokusaj predvidjanja sta ce biti sledeci korak. Ako je sledeci korak ono sto se ocekivali te sinapse se ucvvrscuju, ako se to nastavi kroz sledece korake svaka interacije ocvrscuje te sinapse u suprotno sinapse se prekidaju i te celije se pokusavaju povezati sa drugim celijama. E ta brzina kojom celija moze da prekine losu sinapsu, pri promasenim ocekivanjima, dirketno zavisi od naseg raspolozenja, uzbudjenosti, ekstaticnosti, straha, panike, besa etc. Naravno kad smo ekstaticni, pozitivno uzbudjeni zbog samog sadrzaja kojeg pokusavamo nauciti neuroplasticnost nam je veca za nekih 42-47% u odnosu na situaciju u kojoj smo ravnodusni. Nema potreba da posebno napominjem sta se desava kad smo uplaseni, besni, tuzni, uspaniceni. A nema ni potrebe da smo mi u 98% tokom skolskog sistema ili smoreni ili nervozni i uplaseni zbog sadrzaja onoga sto "izucavamo".   Takoreci i predavanja i ispitivanja se vrse kad smo u najnepovoljnijoj kortikalnoj situaciji za to. Nasuprot tome imamo one izuzetne slucajeve kad smo tokm ucenja neceg izuzetno kompleksog toliko zavoleli to da smo satima radili na tome a nismo ni primetili koliko je vremena proslo i sve nam je to, uprkos greskama u tom procesu, islo sa neverovatnom lakocom. Suma sumarum skolski sistem vrsi  misallocation of synaptic resources big time! :D 

To je ujedno i jedan od mnogih razloga zasto su IQ testovi i brojke totalni bullshit.



 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

А шта би се десило да папир, оловке, креде и фломастери нису никада измишљени, већ да је неко одмах измислио таблете и графичке табле или нешто што производи сличан сензорни фидбек? Испаде да се неком магијом развој технологије поклопио тако да се баш прво појаве когнитивно савршени алати за формирање дечијег ума, па ће сад модерна технологија све да зезне. Можда је тачно да тренутни таблети нису оптимални за учење писања и да је папир бољи. За то постоји реална могућност. Али тврдити да је било која будућа технологија инфериорнија од старих (које су такође једном биле нове) је очигледно погрешно. Јако је мала вероватноћа да су папири, оловке и креде, који су такође технолошли изуми, врхунац онога што је могуће. Штавише, такву тврдњу је теоријски лако одбацити. Ако се претпостави да су тренутна средства набоља до сада и ако знамо зашто, онда можемо дизајнирати још боља. 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Управо сада, Juan рече

А шта би се десило да папир, оловке, креде и фломастери нису никада измишљени, већ да је неко одмах измислио таблете и графичке табле или нешто што производи сличан сензорни фидбек? Испаде да се неком магијом развој технологије поклопио тако да се баш прво појаве когнитивно савршени алати за формирање дечијег ума, па ће сад модерна технологија све да зезне. Можда је тачно да тренутни таблети нису оптимални за учење писања и да је папир бољи. За то постоји реална могућност. Али тврдити да је било која будућа технологија инфериорнија од старих (које су такође једном биле нове) је очигледно погрешно. Јако је мала вероватноћа да су папири, оловке и креде, који су такође технолошли изуми, врхунац онога што је могуће. Штавише, такву тврдњу је теоријски лако одбацити. Ако се претпостави да су тренутна средства набоља до сада и ако знамо зашто, онда можемо дизајнирати још боља. 

Zamišljam zabrinute roditelje čija deca počinju da sede i uče da pišu slova, umesto da kopaju, oru, idu za ovcama, što je neophodno za prirodan i normalan razvoj. I nije da ti moji fiktivni roditelji iz prošlosti nisu u neku ruku u pravu. 

 

paradoks_zpsjpf2fhnf.jpg

Lilies that fester smell far worse than weeds.

Shakespeare

Link to comment
Подели на овим сајтовима

21 minutes ago, Paradoksologija рече

Zamišljam zabrinute roditelje čija deca počinju da sede i uče da pišu slova, umesto da kopaju, oru, idu za ovcama, što je neophodno za prirodan i normalan razvoj. I nije da ti moji fiktivni roditelji iz prošlosti nisu u neku ruku u pravu. 

I zabrinuti roditelji cija deca pocinju da uce da cuvaju ovce i koze umesto da love jelene. :D



 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

1 hour ago, Aquilius Cratus рече

E ta brzina kojom celija moze da prekine losu sinapsu, pri promasenim ocekivanjima, dirketno zavisi od naseg raspolozenja, uzbudjenosti, ekstaticnosti, straha, panike, besa etc.

Ti nikad nemas dobre vesti :ani_biggrin:

"You know something is messed up when you see it"

Link to comment
Подели на овим сајтовима

1 minute ago, Џуманџи рече

Ti nikad nemas dobre vesti :ani_biggrin:

Dobre vesti su da ucenje moze biti jednako veliko uzivanje kao i zabava. :)



 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

7 minutes ago, Aquilius Cratus рече

I zabrinuti roditelji cija deca pocinju da uce da cuvaju ovca i koze umesto da love jelene. :D

A za paniku zbog stampanja umesto prepisivanja knjiga imamo solidnu literaturu. 

 

paradoks_zpsjpf2fhnf.jpg

Lilies that fester smell far worse than weeds.

Shakespeare

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...