Меша Селимовић - свашта по мало....

[Gospodin Jakov]

Ne videh da je neko propratio ovaj događaj, a meni se čini da je bitan za našu kulturnu istoriju .....

Meša Selimović dobio spomen ploču u Gospodar Jovanovoj ulici u Beogradu

http://www.kurir-info.rs/beograd/mesa-selimovic-dobio-spomen-plocu-u-gospodar-jovanovoj-41356.php

Skrenuo bih pažnju na Selimovićevu knjigu "Sjećanja", kao i piščevu želju (i moranje) da se radi svojih stavova i misli još za života preseli u Beograd i da tamo skonča svoj život ....

[shalom777]

Одличан потез. Селимовић то заслужује.

[Nico]

Ne videh da je neko propratio ovaj događaj, a meni se čini da je bitan za našu kulturnu istoriju .....

Meša Selimović dobio spomen ploču u Gospodar Jovanovoj ulici u Beogradu

http://www.kurir-info.rs/beograd/mesa-selimovic-dobio-spomen-plocu-u-gospodar-jovanovoj-41356.php

Skrenuo bih pažnju na Selimovićevu knjigu "Sjećanja", kao i piščevu želju (i moranje) da se radi svojih stavova i misli još za života preseli u Beograd i da tamo skonča svoj život ....

Baš lepo, prošetaću da vidim. 

Evo, ja nisam šitala "Sjećanja", koliko ima strana?  1405_love

[Тавита]

1405_love

[Gospodin Jakov]

Evo, ja nisam šitala "Sjećanja", koliko ima strana? 

Knjiga je ek..ra, ali stvarno ! 0110_hahaha))

Brzo se cita :P

Knjiga je brate vrh, otkida.... Extra, znači vredi pročitati  0110_hahaha ....

[Nico]

Evo, ja nisam šitala "Sjećanja", koliko ima strana? 

Knjiga je ek..ra, ali stvarno ! :P))

Brzo se cita :P

Knjiga je brate vrh, otkida.... Extra, znači vredi pročitati  0110_hahaha ....

Ne vredi kad nije eXXXtra... 0110_hahaha

[Gospodin Jakov]

Dobro sad u te vaše relacije i zezancije oko slova ne ulazim  bliss jeeee ... Meni je i extra sa jednim x dovoljno  4chsmu1 ....

Inače extra je exxxtra  bliss jeeee bliss jeeee ....

I Meša se prevrće u grobu kako se ova reč extra upotrebljava  :bla: .....

[JESSY]

Hermina von Ahle

 

 

S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim razmacima, i pištala zurna, neprekidno, bez predaha, još od jutros, od sinoć, oduvijek, strašno đurđevsko ludilo sručuje se na kasabu kao prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na uzbunu, zove one kojih nema, svu mrtvu braću pod zemljom i nad zemljom. Neko je ostao živ, i zove.

 

Zove uzalud.

 

U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao trag mrtvog Haruna.

 

Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala čaršija, i kasaba, i život, a počinjao kratak put prema tvrđavi.

 

Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.

 

Otada sam često u mislima prelazio od kamenog mosta do teških kamenih vrata što prekidaju posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao sam kao u snu, put je uvijek bio pust, oslobođen za moj pohod, i u mislima mučan, da bih mogao lakše da prođem. Kapija je cilj svega, put vodi odasvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam je u mislima, u snu, u strahu, osjećao njeno mračno dozivanje i neutoljivu glad. Okretao sam se i bježao, a ona me gledala u potiljak, mamila, čekala. Kao pomrčina, kao ponor, kao rješenje. Iza nje tajna, ili ništa. Tu počinju i završavaju pitanja, za žive počinju, za mrtve završavaju.

 

Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih noćnih mučenja, odavno nesiguran za susret s njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i želio, onda, sad mi je svejedno, čak bih volio da nije ovako prazan, kao groblje. Gleda me tmurno, namrgođen, zloban, kao da kaže: ipak si došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo žalosne hrabrosti što se zove svejedno. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve vidim, i neprijateljstvo pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oči skrivenog stražra na malom otvoru kapije. Te oči nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo da dođem, postojala je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale.

 

 

Meša Selimović, Derviš i smrt

[JESSY]

Išao sam sokacima, bez cilja, nikud, a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuće, nigdje.

 

Zar kod nas svaki pojas počinje sve iz početka?

 

Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s nečim. S čime? Prepoznajem staru mjesečinu, liči na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajući garež. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, što je sad nema, ili pod hoćinskom utvrdom, zamišljajući da sam ovdje? Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam. 

 

 

Meša Selimović, Tvrđava

 

[JESSY]

U časovima kad mu je žudnja treperila na usnama i u očima, i ona kao da je drukčije gledala, drukčije se smiješila, kao da se rascvjetavala osjećajući kako je gleda s divljenjem. 

 

Ali sve je trajalo kratko, i prolazilo začas, kao mađija, kao oblak. A možda nije ni postojalo. Možda su ga čula varala, jer ona, eto, sjedi mirno, toliko uzdržana i sigurna u sebe da izgleda nedodirljiva kao zvijezda na nebu. 

 

                          * * *

 

Lijepa je, priznao je komandant u sebi. Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, određenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. 

 

Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenađenje. Sve je na njoj uznemirujuće lijepo: kako je nosila bogatu kućnu haljinu od srebrnastog tafta, kako je češljala gustu crvenu kosu što joj je u mekim uvojcima padala prema vratu i oblim ramenima, kako je stajala sigurno i lako, kako mu je pružila nježnu ruku s dugim njegovanim prstima koji su ga opekli dodirom, kako se našalila što joj dolazi s automatom o ramenu, i svim time - priznao je to u sebi, ljuteći se - zbunjivala ga je, povećavajući njegovu nesigurnost. 

 

Iz pripovetke „Djevojka crvene kose“

 

[JESSY]

 

Postoji li prošlost, ili je sadašnjost zatrpava, kao korov? Ili postoji samo prošlost, jer sadašnjosti nema; spoznaćemo je tek kad prođe. Ima li u životu išta jednostavno i rješljivo, ili je sve čvor i tajna?

 

 

Meša Selimović, Krug

[JESSY]

 

- Ishače! - viknuo sam kao da dozivam izgubljenog.
- Koga zoveš? - upitao je čovjek začuđeno.
- Tebe zovem. Ishaka zovem.
- Ja nisam Ishak.
- Svejedno. Ja sam te tako nazvao. Kako si dopustio da te uhvate?
- Čovjek je stvoren da bude uhvaćen kad-tad.
- Nisi tako mislio ranije.
- Nisam bio ni zatvoren ranije. Nekad i sad to su dva čovjeka.
- Zar im se predaješ, Ishače?
- Ja se ne predajem. Ja sam predat. Izvan mene je. Ne želim, a biva. Pomogao sam im, jer postojim. Da ne postojim, ne bi mi mogli ništa.

 

 

Meša Selimović, Derviš i smrt

[JESSY]

 

Od one noći kad joj je dodirnuo uplakane oči, kad je ušao sa slabim svjetlom žiška i dugo stajao nad njom, otad je sve počelo. Ili je tek tada opazio, a počelo je bogzna otkad. Baš ništa čovjek o čovjeku ne zna.

 

 

Meša Selimović, Magla i mjesečina

 

[JESSY]

 

Sam je ličio na tu stabljiku sa jakim koljencima što se hrani iz neba i zemlje, i on se svim žilama pripijao za zemlju, upijao se u nju, i uporno se držao u svim životnim sušama, u ovoj ratnoj i u svakoj drugoj, sam svoj hranilac i branilac. Postojao je svijet i on, ništa između njih, uvijek u suprotnosti, uvijek u raskoraku. Svijet je bio protiv njega, smetao mu, i on se branio, priznajući ga samo po nevoljama koje je morao da odbija. Nije ga razumijevao, izgledao je gorak od mržnje, suviše uznemiren, toliko nesmiren da mu je to ličilo na ludost što neprestano traje. Ne samo u ratu. Zato se odvajao koliko je mogao. I nije bio sam, zemlja je bila s njim, i sve što je raslo iz nje, ove biljke i trave nabrekle od sokova, smirene i dobre. Nikad mu nisu zlo željele, nikad nisu po svojoj želji otišle od njega, nikad ga nisu izdavale dok su mogle da žive. Samo ljudi izdaju. Svijet izdaje.

 

 

Magla i mjesečina 

[JESSY]

 

Nisam joj obećao zvijezdu nebesku, mada se i to čini, čak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslušno sam palio svijeće o svakom prazniku ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i žalbe, uvijek jednake, ne tužeći se čak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kući malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obećati ni njoj ni sebi da će uskoro biti drukčije. A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir. 

 

 

Tvrđava