Jump to content

Ружно мишљење о себи.


Препоручена порука

Zanima me kako smiriti um. Um mi gori, od sedam smrtnih greha imam vecinu. Imam i osecaj inferiornosti i osecaj superiornosti istovremeno. Voleo bih da dodjem do smirenoumlja. Pronasao sam knjigu o starcu Tadeju kakve su ti misli takav ti je i zivot i svaki dan uglavnom procitam nesto iz te knjige. Svakodnevno uglavnom odem i do crkve ali jos mi se um nije smirio. Nisam se pomirio sa ovim svetom. Nisam raskrstio sa nekim svojim gledistima i ambicijama i jos sam u razrokom stanju, izmedju materijalistickog i duhovnog. Zbog odredjenih problema u umu razmisljao sam o hipnozi, o nekim tehnikama iz moderne psihologije, pa silva metod kontrole uma, pa rekonekcija. Ovi malo pre navedene pojave oslonjene na nauku nude maltene momentalan boljitak dok pravoslavni put jeste dug i tezak. Zanima me i razlika izmedju tih metoda i pravoslavnog puta. Nikako da mi se smiri um a nema napretka ni u veri bez smirivanja jer je i starac Tadej rekao da je ideal Hriscanskog zivota krajnje smirenje.

Samo da napomenem da Silva metod i rekonekcija nisu naucne metode. Savetujem ti da se ne lozis na te gluposti, samo ces izgubiti vreme.

Nemas ni potrebe za takvim stvarima, treba da prihvatis sebe kakav jesi, pa cak i ako si prosecan... to je skorz u redu. Mogu samo da ti kazem da ce takve stvari najverovatnije proci sa godinama.

The mark of the immature man is that he wants to die nobly for a cause, while the mark of the mature man is that he wants to live humbly for one

In the absence of science, opinion prevails

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Prvo bih hteo da se zahvalim svima koji su mi pomogli svojim komentarima. I

Istina je da ne zelim sebe da prihvatim takvog kakav jesam. Stalno bezim od svo pravog ja u neku igru ega, igru uma, gde na bolestan nacin radim na zadovoljenju tog ega. Mislim da je kod mene borba izmedju mog pravog ja do kog bih mogao doci preko vere u Hrista i sa druge strane ega koji je kod mene jak i mocan, metaforicno receno, kao neka kula pred Bogom koju treba srusiti ili barem u dovoljnoj meri oslabiti.

To lose kod mog ega bazirano ne na mom uverenju da sam glup i zbog toga manje vredan od drugih ljudi i da zbog toga nisam dovoljno dobar za druge ljude. Tako sam svoju vrednost poistovetio sa sopstvenom inteligencijom a s obzirom da mislim da je ona slaba onda mislim i da sam nedovoljno vredan za druge ljude. Protiv takvog sistema verovanja se bori nesto u meni, ljubav, ono pravo ja, ono koje treba da pronadjem, otkrijem.

Pored tog osecaja inferiornosti, koji je mozda umisljen ali je usadjen duboko u umu, otkrio sam da me na putu priblizavanja Hristu remeti i lenjost. Cesto mi je tesko da ujutru ustanem ranije da odem na liturgiju, mislim da bez obzira na tezak polozaj u kome sa ipak, prvenstveno zbog lenjosti ne dajem ni blizu od svog maksimuma u veri u ovom trenutku.

Pisem sve ovo ovde da bih video stav ljudi koji su u pravoslavlju o pitanju vrednosti tj. kako neko gleda na sopstvenu vrednost, kako na lenjost.....

Hvala vam unapred na odgovorima.

ништа страшно, имаш малу кризу идентитета.

а да престанеш да живиш у својој глави и да кренеш да живиш у реалности, па ћеш врло брзо увидети колико пуно грешиш по свим питањима и гледиштима које тренутно гајиш? :)

мислим, зашто би те ми мазили, пазили и разуверавали кад ће далеко конструктивније бити ако ти то сам својим трудом све урадиш, самим тим ћеш се и боље осећати и стећи недостајуће самопоуздање ;)

с друге стране, капирам да ниси ни сам на свету, па ако и немаш пријатеље имаш Бога који ће ти и помоћи да се социјализујеш и слати људе с којима ћеш моћи да правиш квалитетне и дуготрајне односе ...

све у свему, престани да умујеш и крени да живиш, ништа није једноставније од лакоће постојања и живљења.

тако ће и лењост ће временом потпуно ишчилети из тебе, пронаћи ћеш у себи, другима и Богу разлог, жељу и мотивацију да се радујеш, дружиш, живиш, па и разбијаш сопствене илузије редом.

само немој да очекујеш да све одједном нестане и да ти се све одједном деси, то ће ти бити јасан знак да опет умујеш и очекујеш да ти падне с неба само зато што постојиш.

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Moj prijatelj je imao slican problem, otisao je u manastir, iguman Stefan mu je mnogo pomogao, jednostavno je osecao da pripada tamo, sva ta osecanja tamo nestaju, ostaje samo ljubav :).. Imao je proslost verovatno slicnu tvojoj, sada se kaje i zbog toga mu je jako tesko. Rekao si da mrzis ljude, sigurna sam da bi ti iguman objasnio da ne treba mrzeti i odgovorio bi ti na svako pitanje, sve sto te muci. Sad ti je tesko ali sigurna sam da je to pravi put, zato sto si shvatio svoje greske i zelis da promenis na bolje. Mozda ti smetaju ostali ljudi zato sto to ne shvataju?

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 2 months later...

Ja imam strah od odbacenosti i neprihvatanja,kao posljedice moje visoke samokriticnosti sto opet dolazi od onog ljudskoj i truleznosg u nama a to je zelja da svima udovoljimo.Mnogo sam vremena potrosila boreci se sa tim strahom,da bih najzad shvatila da boreci se protiv bilo kog straha mi mu samo dajemo moc i snagu nad nama,posvetivsi paznju istome taj strah u nama nastavlja da zivi.Mislim da strahovi imaju nesto pozitivno,a to je da su oni cesto smjernice i putokazi koji nas vode iz nase komforne zone u zivot.Mi cesto ne zelimo izaci iz onog sto nam je poznato i zaroniti u nepoznate predjele svoje psihe,podsvijesti i licnosti...upoznati se sa onim sto nam se ne svidja na nama samima,ono sto potiskujemo negdje,jer tek tada se razvijamo kao licnosti.Ja se sa svojim strahovia nosim tako sto ih upoznajem,suocavam se licem u lice sa njima ,pokusavam saznati sta mi porucuju i uvijek pokusavam da imam tu misao u glavi da ne zivim ja u strahu,vec strah u meni i da posto je kao takav manji od mene,ja cu moci isti da kontrolisem i kanalisem u pozitivnom pravcu.Mnogo i najvise mi pomaze molitva i post,citanje psihologije,citanje Svetog pisma ...u svakom pogledu prosirivanje vidika i izlazak iz komforne zone.

  • Волим 1

I lupi mi šamar onaj najjači, kad počnem da kukam nad životom i kad počnem da žalim sebe. Pokaži mi ono što imam,pokaži mi one koji to nemaju.Ne tražim ništa ,samo me podsjeti da dišem, i podsjeti me da ima i onih, ,koji ne dišu više..




 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Ja imam strah od odbacenosti i neprihvatanja,kao posljedice moje visoke samokriticnosti sto opet dolazi od onog ljudskoj i truleznosg u nama a to je zelja da svima udovoljimo.Mnogo sam vremena potrosila boreci se sa tim strahom,da bih najzad shvatila da boreci se protiv bilo kog straha mi mu samo dajemo moc i snagu nad nama,posvetivsi paznju istome taj strah u nama nastavlja da zivi.Mislim da strahovi imaju nesto pozitivno,a to je da su oni cesto smjernice i putokazi koji nas vode iz nase komforne zone u zivot.Mi cesto ne zelimo izaci iz onog sto nam je poznato i zaroniti u nepoznate predjele svoje psihe,podsvijesti i licnosti...upoznati se sa onim sto nam se ne svidja na nama samima,ono sto potiskujemo negdje,jer tek tada se razvijamo kao licnosti.Ja se sa svojim strahovia nosim tako sto ih upoznajem,suocavam se licem u lice sa njima ,pokusavam saznati sta mi porucuju i uvijek pokusavam da imam tu misao u glavi da ne zivim ja u strahu,vec strah u meni i da posto je kao takav manji od mene,ja cu moci isti da kontrolisem i kanalisem u pozitivnom pravcu.Mnogo i najvise mi pomaze molitva i post,citanje psihologije,citanje Svetog pisma ...u svakom pogledu prosirivanje vidika i izlazak iz komforne zone.

браво Сања.....!

''Старајте се да имате љубав. Иштите свакодневно од Бога љубав. Заједно са љубављу долази сво богатство добара и врлина. Волите, да бисте били вољени од других.''
(Св.Нектарије Егински)

ЖИВА ДЕЛА УТЕХЕ - искрено се надам да ће ова акција пробудити оно најбоље у нама

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • 10 months later...

hm, nadam se da bi Nemanja danas naslov stavio: kako sam prevladao strah od ljudi i mrznju prema sebi, da je pronasao odgovor i mir ... 

Link to comment
Подели на овим сајтовима

Postovana Dijana, na zalost, nisam do sada pronasao svoj mir. Sibaju me vetrovi i zivim u praznom hodu. Dani su mi monotoni i u pisanju pesama nalazim izlaz iz sumorne stvarnosti. Tesim se time da vreme leci sve rane. U crkvu odem ponekad.

A sta tebi fali u zivotu?

Link to comment
Подели на овим сајтовима

  • Чланови који сада читају   0 чланова

    • Нема регистрованих чланова који гледају ову страницу
×
×
  • Креирај ново...